pogledi na svijet poznog tinejdžera

Ismijavanje vlasti

, 24 2010 09:49:57 +0100

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

Ismijavanje vlasti

Ove jeseni,gotovo u isto vrijeme počela je školska godina i predizborna kampanja.I dok su loši đaci,koji godinama spavaju teškim zimskim snom obećavali,po ko zna koji put,svojim profesorima da će baš ove godine da se poprave i počnu da uče,loši političari su nas ubjeđivali kao i svaki put do sad,da su baš ovi izbori sudbinski i da im treba još samo jedna šansa da bi naše živote učinili mnogo ljepšim.

Te subote igrali smo fudbal.Pošto nam vlast nije omogućila normalno igralište i golove,naše stative su bili stubovi velikih bilborda,za koje je uvjek bilo novca.Umjesto publike,sa plakata su nas gledali upravo oni koji nam nisu obezbjedili golove,namigivajući nam lažnim osmjehom i napuderisanim licem.

Iznenada našu igru je prekinula buka.Prema improvizovanom igralištu su išli kamioni,bageri i građevinske mašine.Prišao nam je gospodin u crnom odijelu i rekao :“Momci,ako vaši roditelji sutra budu pametni i odluče da mi ostanemo na vlasti,u ponedeljak ćemo početi da vam pravimo fudbalski teren.Zato,za vaše dobro,ubijedite ih da glasaju za nas“.

Pitao sam ga kada će popraviti lift u našoj zgradi,iako sam znao da je naša zgrada stara i da nema lift.On je počeo da objašnjava kako je on juče bio kod nas,i kako majstori treba da dođu za dva dana i poprave lift.U tom trenutku Dušan se prvi počeo smijati i rekao mu da laže i da mi uopšte nemamo lift.Nastala je opšta graja koju su primjetili ljudi koji su trebali da budu radnici,iako su izgleda oni samo vozači koji mašine pomjeraju iz naselja u naselje.Taj čovjek se namršti,skinu znoj sa čela i reče nam da žuri,te ako imamo neki problem da mu odmah kažemo,jer on mora da ide.

Rekao sam mu da je na parkingu iza zgrade jedan komšija ogradio ulaz i da moj otac ne može da parkira auto.“Sad ćemo da vidimo,“kaza i krenu tamo.Medjutim kad je došao iza zgrade su bile samo rupe,lokve i blato.Ovoga puta vidno iznerviran reče :“Pa ovdje nema nikakvog parkinga!“

-E tu je parking koji ste napravili pred prošle izbore,baš kao što ćete napraviti ovo igralište,odbrusi mu Stefan.Ovoga puta predstavniku vlasti rugali su se i prolaznici i komšije,koji uveliko uživaše u ovoj predstavi.Nazvavši nas nevaspitanim derištima,kojima bi bolje bilo da čitaju priče,otišao je iz naselja.Izgleda da je zaboravio da smo svi mi pročitali bajku o Carevom novom odijelu,i da više nismo mali.

Pokazali smo tog dana da smo inteligentniji od njih.Ipak,izgleda da neki roditelji često sudbonosnim nedeljama,nemaju dovoljno mudrosti.

početak škole = predizborna kampanja,optimizam-defetizam

, 09 2010 11:50:31 +0200

Ove godine u par dana u isto vrijeme je počela školska godina i predizborna kampanja.Na prvi pogled ove dvije stvari nemaju ništa zajedničko.No ako pratimo početak i jednog i drugog naćićemo mnogo toga.

Početak kampanje praćen je velikim optimizmom stranačkih vojnika,svi su puni entuzijazma i svi očekuju nešto. Kandidati se nadaju da će dobiti mandat,ljudi da će naći posao,a svi da će ovaj put bolje proći.

Na drugoj strani mnogi učenici su po ko zna koji put odlučili da je baš ova godina ona kada će zaista početi da uče,kada će uzeti svoju budućnost u svoje ruke,kada će sve biti drugačije i bolje.

Na sličan način i jedni i drugi ubjeđuju one koji će ih ocjenjivati da oni imaju velike planove,da hoće da se nešto promjeni i da je sve što traže šansa i malo povjerenja.Birači treba da samo daju svoj glas,a profesori da sačekaju još samo par časova jer će tada svi pjevati i biti odlični.Ono što spaja političara koji se obraća biraču i učenika koji se obraća razredniku jeste svjesna laž.Upravo sam slušao kako će ove godine naš razred proći bez popravnog,čvrsta obećanja padala su sa nasmijanih lica bezbrižnih i vedrih djevojaka.Srećni razrednik se po četvrti put ponadao da je ovaj put to zaista to.Našao je neke razloge da vjeruje bar privremeno u to.Za par dana sa Tv-a ću čuti nešto slično od strane političara.Problem je naravno u onima koji vjeruju ili se bar privremeno zavaravaju i pretvaraju da vjeruju.

Zbog svega toga se pitam zašto mi posredno svojim ponašanjem tjeramo ljude da lažu?

Zašto navodimo te iste da lažu sami sebe?Zašto pitamo lošeg djaka hoće li se popraviti kad znamo da je to posle godina zimskog sna nemoguće,i zašto pitamo političare hoćemo li za vrijeme njihovog mandata ući u Evropu,kad znamo da se to može desiti samo izbijanjem nekog mega-klizišta koje će nas odnijeti negdje u sred "obećane zemlje".

Takvim ponašanjem očekivanja neočekivanog i obećavanjem nerealnog mi odrastamo i živimo u laži,a naš OPTIMIZAM,kojeg se često gnušam,gotovo po pravilu prelazi u DEFETIZAM.I iz jedne krajnosti prelazimo u drugu,samo što ovoga puta mislimo da je sve nemoguće,nemamo vjere u sebe i pitamo se zašto bi nešto bilo u redu kad je sve kod nas naopako.Zato ne vjerujemo da možemo otići na ekskurziju u inostranstvo,jer pobogu iz naše škole niko prije nije išao tamo,i umjesto da skupljamo dokumentaciju za vize i papire mi se snebivamo sve do krajnjeg roka kada će možda opet biti kasno,a mi opet nećemo imati sreće..opet će neko da nam bude kriv i neko da nas mrzi..

I tako u krug,od početka do početka,od kampanje do kampanje rotiramo se u krug i ne idemo naprijed,sve do trenutka dok naš automobil ne ostane bez goriva a mi zauvjek negdje na početku puta,gdje nema proširenja i drugih traka čekamo da nas neko pregazi.

moj prvi blog

, 08 2010 21:12:45 +0200

Maloprije sam gledao emisiju o blogovanju,blogovima i tzv. blogosferi pa odlučih i sam da napravim isti.
Nisam siguran zašto sam se odlučio na to.Da li da se osjetim povezan sa cijelim svijetom,da li imam potrebu da nešto kažem ili su mi jednostavno dosadili fejsbuk i loši lokalni sajtovi i forumi?Vjerujem da je ovo prvo pitanje svakog blogera i da od prvog bloga zavisi naša blogerska budućnost.Izgleda da je u ljudskoj prirodi želja da budemo saslušani,da nekog zanima ono što kažemo,i sve ovo ima smisla jedino ako će to neko pročitati.
Naravno svi bi mi voljeli da naši postovi imaju odmah veliki broj pregleda i komentara.Svjestan sam da to nije lako i da ne ide preko noći,ali spreman sam da ostvarim blogerski san i da kvalitetnim pisanjem ostvarim posjećenost.Kažu da je u početku većina blogova namjenjena užem krugu ljudi,prijateljima,porodici..Uvjek sam bio drugačiji pa će tako i moj blog spadati u one koji su od početka namjenjeni široj populaciji.
Ne zanima me šta misli moje okruženje,porodica,prijatelji..ovdje sam da saznam šta o nečemu mislite Vi..
jer vaše mišljenje je nekontaminirano predrasudama,zabludama i svime ostalim samom činjenicom što se ne poznajemo.
Pisaću o problemima male sredine,malog grada i male države,predstaviti svoje poglede na svijet,pokušati da otkrijem šta su to naši hendikepi a šta prednosti(ukoliko postoje).
Sve to ću raditi iz lične koristi a ona će se ogledati u tome da ću ja pisajuči nešto što možda niko ne čita doći do odgovora,baš kao Keri Bredšo na svom lap-topu.Na drugoj strani ostvariću svoju potrebu koja je možda slična onoj zbog koje su nekada ljudi pisali dnevnik.Primjećujem da mi je za uvod ovaj tekst već predugačak,s toga vas pozdravljam do sljedećeg javljanja.