Fondacija Centar za javno pravo

, 18 2010 19:57:43 +0100

O centru

Centar za javno pravo se razumijeva kao mjesto javnopravnog diskursa o akutnim problemima koji prate ustavnopravnu konsolidaciju Bosne i Hercegovine i zemalja iz regiona, kao i njihovo približavanje evropskim integracijama. Centar je Fondacija koja je posredstvom Ministarstva vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, u okviru Pakta za stabilnost u jugoistočnoj Evropi, osnovana prema bosanskohercegovačkom pravu.

Osnovni zadatak Centar vidi u uspostavljanju znanstvenih kriterija kao mjerila prema kojima se mora uobličavati javno pravo. U tom smislu se u okviru Centra, na nivou ekspertiza, analiziraju akutni javnopravni problemi. Radi se upravo o povezivanju znanstvenih standarda i teorije sa politikom i privredom, jer samo praksa koja se rukovodi priznatim teorijskim standardima može ponuditi rješenja i otvoriti perspektivne puteve za budućnost.

Centar za javno pravo nudi egzaktne stručne odgovore na pitanja organizacije državne vlasti i državne uprave, na pitanja sadržaja i primjene propisa Evropske unije i međunarodnopravnih standarda, na pitanja ustavotvorstva i tumačenja ustavnog prava kao i na sve srodne probleme parlamentarnog prava, izbornog prava, upravnog prava i prava evropskih integracija.

U našem fokusu su zemlje regije, BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija. Naši suradnici su priznati eksperti u navedenim područjima. Oni iznad svega kompetentno i ideološki neutralno rade na iznalaženju rješenja za uvođenje standarda pravne države, zaštite ljudskih prava, „dobre uprave“ i funkcionalnih ustavnih modela.

Ponude Fondacije Centar za javno pravo

Centar nudi individualna i grupna savjetovanja, ekspertize i analitičku obradu odabranih javnopravnih problema. Naše aktivnosti se protežu na područje istraživačkog rada, na područje obrazovanja i na područje pravnih ekspertiza.

Područje istraživačkog rada obuhvata provođenje istraživačkih projekata, pripremu i publiciranje studija, kao i publiciranje manjih analiza. Centar je također u stanju da posredstvom raširene mreže saradnika posreduje kooperacione projekte između javnih institucija, javne uprave, pravosuđa i internacionalnih organizacija.

U području obrazovanja Centar nudi praktikantska mjesta i posreduje u iznalaženju praktikantskih mjesta kako bi studenti ili apsolventi obavili odgovarajući praktikum. Centar je osim toga u stanju da organizira različite forme poduke, seminare i treninge o izabranim javnopravnim tematima ili uz pratnju odgovarajućih programa.

U području pravnih ekspertiza centar posreduje i nudi stručne odgovore na sva pitanja koja ulaze u područje javnog prava. Naši saradnici su u stanju da na nivou njemačkog eskpertskog standarda pronađu utemeljene odgovore na sva pitanja iz područja javnopravnih disciplina i njihove praktične primjene.

Posjetite službenu stranicu Fondacije Centar za javno pravo: www.fcjp.ba.

PRAVNI DOKUMENTI

Ustavne inicijative:

Aprilski paket ustavnih promjena

Butmirski i Prudski paket ustavnih promjena

Ustav Savezne Republike Bosne i Hercegovine

Nove ideje, bolji Ustav

Platforma za novi Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav Republike Bosne i Hercegovine

Prijedlog izmjena Ustava BiH mr. Šahbaza Džihanovića

Pravni dokumenti:

· Ustav Bosne i Hercegovine

Amandman I na Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Amandmani na Ustav Federacije BiH

Ustav Republike Srpske

Statut Brčko distrikta

Statut Fondacije Centar za javno pravo

Historijski pravni dokumenti:

Zemaljski statut za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. godine

VIJESTI

Kolokvij "Deparlamentarizacija ustavotvorstva"

U organizaciji Fondacije Centar za javno pravo, sarajevskog biroa Konrad-Adenauer fondacije i Udruženje politologa Sarajevo, povodom godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na Fakultetu političkih nauka održat će se 14. decembra 2010. kolokvij „Deparlamentarizacija ustavotvorstva“. Riječ je o pravničko-politološkoj diskusiji o vraćanju na snagu Ustava Republike BiH iz 1974. godine i relevanciji konventskog modela kao prihvatljivog ustavotvornog procesa za današnju BiH. Dikusija će se orijentirati prema tezama izloženim u studiji Edina Šarčevića „Ustav iz nužde“ (Rabic-ECLD, Sarajevo 2010).

Kolokvij je zamišljen kao otvorena diskusija i razmjena argumenata iz koje bi pravnici i politolozi, zajedno sa učesnicima, uspostavili kriterije prihvatanja i odbacivanja „deparlamentarizacije ustavotvorstva“ kao modelskog pristupa krizi bosanskohercegovačke ustavnosti. Očekujemo da će diskutanti suočiti jurisprudenciju i politologiju sa pravnom i političkom praksom i da će se dobiti prihvatljive ocjene o značaju jedne zaboravljene norme: „Ako se Međunarodni mirovni sporazum za BiH i Ustav BiH ne budu provodili, Republika BiH može proglasiti nevažećim Međunarodni mirovni sporazum za BiH i nastaviti da djeluje kao međunarodno priznata, suverena i nezavisna država, u skladu sa Ustavom Republike BiH“ (čl. 1 st. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Ustava Rep. BiH, 12. 12. 1995).

Kao uvodni referenti i diskutanti pozvani su: mr. Faris Vehabović (sudija Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine), prof. dr. Kasim Trnka (učesnik i akter pravnog preoblikovanja Republike BiH u dejtonski model), prof. dr. Edin Šarčević (autor studije Ustav iz nužde i profesor Pravnog fakulteta Leipzig), prof. dr. Goran Marković (Univerzitet Istočno Sarajevo), doc. dr. Tarik Haverić (Pravni fakultet Zenica), prof. dr. Asim Mujkić (Fakultet političkih nauka Sarajevo), prof. dr. Nerzuk Ćurak (Fakultet političkih nauka Sarajevo), doc. dr. Zarije Seizović (Fakultet političkih nauka Sarajevo), doc. dr. Dino Abazović (Fakultet političkih nauka Sarajevo), prof. dr. Svjetlana Nedimović (Sarajevo School of Science and Technology) i prof. dr. Ugo Vlaisavljević (Filozofski fakultet Sarajevo). Pristup kolokviju je slobodan. Broj mjesta za sjedenje je ograničen kapacitetima sale.

Konferencija "100 godina Zemaljskog statuta za Bosnu: prvi ustav za Bosnu i Hercegovinu?"

Povodom stogodišnjice Zemaljskog statuta za Bosnu i Hercegovinu, Institut za pravnu i ustavnu historiju, te Katedra za pravnu filozofiju, pravo religije i kulturu Pravnog fakulteta Univerziteta u Beču, 26. i 27. novembra organizuju konferenciju pod nazivom "100 godina Zemaljskog statuta za Bosnu: prvi ustav za Bosnu i Hercegovinu?" Jedan od izlagača će biti i prof. dr. Edin Šarčević, direktor Centra za javno pravo, na temu Bosanski Zemaljski Ustav i Anex 4. Dejtonski Ustav: paralela.

Konferencija ‑"Kako implementirati presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić Finci?"

U organizaciji Konrad-Adenauer-Fondacije i Vijeća Evrope održat će se konferencija pod nazivom „Kako implementirati presudu Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci?“ Konferencija će se održati u Bijeloj sali Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (Trg BiH 1) u četvrtak, 2. decembra 2010. godine. Cilj ovog skupa je da ključnim predstavnicima političkih stranaka u Bosni i Hercegovini ponudi platformu na kojoj mogu prezentirati svoje ideje o načinu na koji bi se presuda Evropskog suda mogla implementirati.

Priznati stručnjak za područje ustavnog prava, prof. dr. Joseph Marko, profesor Univerziteta u Gracu i bivši sudija Ustavnog suda BiH će održati uvodno izlaganje. Za paneliste smo pozvali predsjednike nekoliko vodećih stranaka Bosne i Hercegovine i to: SDP BiH, SNSD, SDA, HDZ BiH, HDZ 1990 i SDS.

OPĆI POJMOVI

Javno i privatno pravo

Cjelokupno pravno uređenje se dijeli na dva velika pravna područja, naime, na javno pravo i na privatno pravo. Općenito se može reći da privatno pravo regulira pravne odnose između građana, a da se javno pravo odnosi na izgradnju i djelatnost državnih organa kao i na odnose između države i građana.

Osnove razlikovanja

Razlikovanje između javnog i privatnog prava nije pravnologički neophodno. Ono nije konsekventno provedeno u svim pravnim kulturama i homogenim pravnim krugovima. No, ono odgovara pravnoj tradiciji koja se oslanja na rimsko pravo, a posebno na njemački pravni krug. U historijskom smislu, razlika javno-privatno pravo počiva na recepciji rimskog prava u čijim okvirima se već razvijala tzv. teorija interesa. Prema njoj, javno pravo služi opštim, a privatno pravo individualnim interesima. Sažima je stav rimskog pravnika Ulpiana (170-228 p. n.e.): Publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum quod ad singulorum utiitatem. Poseban značaj je razlikovanje imalo u 19. stoljeću. U to vrijeme se razvila teorija subordinacije prema kojoj javno pravo karakterizira odnos podređenosti (građanin- država), a privatno pravo odnos jednakosti (građanin-građanin).

Razlikovanje je značajno s obzrom na pitanje primjene prava na konkretno činjenično stanje. Pored toga postoji i načelna dimenzija. Naime, javno i privatno pravo imaju različita polazišta i različite funkcije:

Privatno pravo, koje regulira odnose između građana i ostalih privatnopravnih subjekata, polazi od slobode i od privatne autonomije pojedinačnog čovjeka. Ono u skladu sa tom postavkom donosi propise koji reguliraju pravni saobraćaj između privatnih osoba, koji sprečavaju interesne konflikte i štite socijalno slabije od izrabljivanja i iskorištavanja.

Javno pravo, koje ima za predmet državu, ima zadatak da utemelji državne organe, posebno da odredi njihova ovlaštenja. Javno pravo usmjerava i ograničava državnu vlast. Ono ima dvostruk zadatak, na jednoj strani da stvori pretpostavke za efektivno vršenje državne vlasti, a na drugoj strani da osigura prava i slobode građana.

Razgraničenje

Nije u svakom slučaju jednostavno i najčešće je uvezano, i sa načelnim, i sa konkretnim poteškoćama pojedinačnog slučaja. Otežava ga pojačano uzajamno uvezivanje privrednog prava, ekološkog prava, a iznad svega uticaj prava Evropske unije i internacionalnog prava na nacionalne pravne sisteme. Razgraničenje je u tipičnoj konstelaciji relevantno za upravno pravo. Za napomenuti je da se pored spomenute teorije interesa i teorije subordinacije, nakon drugog svjetskog rata u njemačkom državnom pravu razvila teorija uvrštavanja (Zuordnungstheorie) ili modificirana teorija subjekta (modifizierte Subjektstheorie), koja je zadobila primat u pitanjima razgraničenja. Ona razumijeva javno pravo kao „posebno pravo“ koje, kao takvo, može davati ovlaštenja nosiocima državne vlasti i obavezivati ih. Privatnopravne su one norme koje važe za sve nosioce prava, neovisno o tome da li su one privatne osobe ili nosioci državnih ovlaštenja. Javnopravne su samo one norme koje se mogu pripisati nosiocima državnih ovlaštenja i njih u tom svojstvu ili ovlašćuju ili obavezuju.

Ostale podjele

Oba velika pravna područja se dalje mogu podijeliti.

Privatno pravo se dijeli na građansko pravo, na trgovačko pravo, na privredno pravo, na autorsko pravo itd. Sva pojedina područja su u pravilu kodificirana u jednom konkretnom zakonu, tako da je građansko pravo kodificirano u građanskom zakoniku, trgovačko pravo i pravo društava u zakonu o trgovačkim i drugim društvima, akcionarsko pravo u zakonu o akcionarskim društvima, pravo koje regulira rad sa vrijdnosnim papirima u zakonu o vrijednosnim papirima itd.

U javno pravo ulaze državno pravo, upravno pravo, socijalno pravo, finansijsko i poresko pravo, procesno pravo i eventualno međunarodno pravo i pravo vjerskih zajednica, zavisno od konkretne kvalifikacije. Za razliku od privatnog prava javno pravo nije kodificirano, osim ustava, u kojima se kondenzira javnopravni odnos. Postoji mnoštvo zakona koji reguliraju upravnopravne sadržaje.

Krivično pravo se u samoj stvari mora uračunati u javno pravo. No, u većini pravnih sistema se etabliralo u zasebno pravno područje.

Preklapanja postoje u pravnim područjima privrednog i ekološkog prava, budući da se ovdje radi o propisima koji djelimično spadaju u javno, djelimično u privatno pravo za nosioce državnih ovlaštenja. Određeni propisi sadrže i privatne i javnopravne sadržaje. Tako npr. zakoni o bračnim odnosima, zakoni o kartelima ili zakoni o postupku insolvencije. Ovakvi propisi se najprije odnose na reguliranje privatnih odnosa između subjekata prava, a uz to reguliraju način rada državnih službi.

Državno pravo

Državno pravo obuhvata pravne norme koje reguliraju osnove, strukturu i djelatnost najviših državnih organa, kao i ključna prava u odnosu na državu. Prema tome ono regulira:

temeljne odluke koje određuju jednu zajednicu

organizaciju, zaposjedanje i nadležnosti najviših državnih organa

zadatak ovih organa, a time i najbitnije državne funkcije

načelni odnos građana i države utvrđivanjem osnovnih normi.

U praksi se državno pravo odnosi na područja koja su visoko politizirana. Ono regulira pristup državnoj vlasti, vršenje državne vlasti, određuje njene granice, kao i kontrolu državne vlasti. Organizaciono državno pravo i pravo državnih funkcija se u pravilu ograničava na utvrđivanje formalnih pretpostavki i na okvire političkog procesa. Propisi o osnovama države, prije svega o osnovnim pravima koja reguliraju odnose između države i građanina reguliraju i konretne sadržaje (materiju). Pojednostavljeno bi se moglo reći da državno pravo regulira opšte načelne norme untardržavnog prava, norme koje čine suštinu države. Zbog toga bi se moglo označiti kao „političko pravo“.

Državno pravo obrazuje zajedno sa upravnim pravom jezgro javnog prava. Kada se upotrijebi oznaka javno pravo, najčešće se misli na oba pravna područja.

Ustavno pravo

Državno pravo je regulirano najvećim dijelom, ali ne isključivo, u „posebnom zakonu“. Taj „zakon“ se naziva ustav; u pojedinim zemljama (kao npr. SR Njemačka), zbog specifičnih uslova, nosi naslov „Osnovni zakon“ (Grundgesetz). Ustav je također zakon, ali se zbog niza specifičnosti izdiže iznad ostalih zakona i drugih pravnih regula činjenicom posebne procedure donošenja, činjenicom posebnog ranga u hijerarhiji pravnih normi i činjenicom postojanosti vlastitih propisa.

Ustavno versus državno pravo

Državno pravo i ustavno pravo predstavljaju dva pravna kruga koja se uzajamno prožimaju. Državno pravo je regulirano najvećim dijelom, ali ne isljučivo u ustavu. Na drugoj strani, ustavi mogu sadržati norme koje ne pripadaju državnom pravu. Takva regulacija se opravdava potrebom da se ovim normama osigura ustavni rang i obezbijedi postojanost. Pojmovi „ustavno pravo“ i „državno pravo“ se odnose na različite regulativne tačke: državno pravo je određeno sadržajem i odnosi se na određene ili odredive predmete; ustavno pravo obuhvata sve propise koji su preuzeti u ustavno pravo i pri tom se koristi formom ustava. U literaturi se pravi razlika između ustavnog prava u formalnom i u materijalnom smislu. Ta se razlika preklapa sa razlikovanjem ustavnog i državnog prava. Ustavno pravo u formalnom smislu obuhvata ustavnu povelju (ustav kao zakon) i odnose koji su njome regulirani; u materijalnom smislu ustavno pravo obuhvata sve propise o državnopravnom sadržaju. Utoliko se državno pravo i materijalno ustavno pravo podudaraju.