Revolution of the 7th art

Fotografije...

, 08 2007 14:22:16 +0200

U poslednje vreme vishe smo zaokupljeni fotkanjem, pa zato nema nikakvih novih tekstova...Dok ne stigne text o Danilu Harmsu (u pripremi), evo jedne od nashih fotki:

Ostale fotke mozete videti na:

http://woodstocks.deviantart.com/

(komentari su dobrodoshli )

Edvard Munch

, 23 2007 14:49:07 +0200

Norveski simbolisticki slikar, zasluzan i za popularizaciju ekspresionizma.

Rodjen je 1893. god Adalsbruku u Norveskoj, a odrastao je u Oslu. Nakon prerane smrti njeogve majke i starije sestre, za koju je bio veoma vezan, njega, njegovog brata i dve mladje sestre podizao je otac koji je u njih usadio dubok strah stalno im govoreci da ako budu bili gresni u bilo kom pogledu, bice osudjeni na pakao, bez prilike za iskupljenje. Jednoj od njegovih mladjih sestara dijagnostifikovana je mentalna bolest, a i sam Munch je bio cesto bolestan. U celoj porodici, jedino je njegov brat bio u braku, ali je umro samo nekoliko meseci nakon vencanja. Nakon tako mucnog detinjstva, nije ni cudo da je cesto govorio: "Bolest, ludost i smrt, bili su andjeli oko moje kolevke i pratili su me kroz ceo zivot."

Zbog bolesti, napustio je koledz, ali godinu dana kasnije upisao je studije umetnosti. Iako je najvise uticaja imao od strane postimpresionista, Munch-ove teme bile su simbolisticke, u smislu stanja uma, vise nego u smislu spoljasnje realnosti. Apsolutno ga nije zanimalo da slika ni mali deo realnosti, vec emotivne situacije pune ekspresivne energije, i samim tim, pazljivo je izracunavao svoje kompozicije da stvori napetu atmosferu.

Ceo njegov rad zasniva se najvise na tragedijama i tragicnim sudbinama njemu bliskih ljudi i njega samog. Najpoznatiji primer je most na slikama Scream, Despair i Anxiety, koji u stvari predstavlja most iznad mentalne ustanove, u kojoj je najverovatnije bila i njegova sestra (?), na kome su se zaista culi sablasni krici tamosnjih pacijenata.

Munch je favorizovao plitku postavku slike i minimalnu pozadinu za svoje frontalne figure. Poze je birao da najubedljivije predstave stanje uma i tela, tako da figure dobijaju monumentalni, staticki kvalitet. Njegovi likovi kao da igraju na pozornici, cija pantomima fiksiranih poza pojacava razlicite emocije. Kako svaka licnost predstavlja pojedinacnu psiholosku dimenziju, Munch-ovi muskarci i zene su vise simboli nego realne licnosti. U stvari, sama cinjenica da je lica ponekad crtao izoblicenima, bez pola, ide u prilog tome da je time hteo da pojaca emociju, a i sam simbol kao takav.

Njegova umetnost prolazila je kroz periode i napredovala. Tako u njeogim delima mozemo da prepoznamo naturalisticke elemente (Hans Jaeger), impresionisticke (Rue Lafayette), a zatim i njegovu originalnu Sinteticku estetiku (Melancholy), u kojoj boje predstavljaju glavne simbole.

Ta jaka simbolika emocija na njegovim slikama cini da posmatrac oseti doticnu, ili cak i cuje, i to je ono sto njegove slike izdvaja od drugih iz tog zanra, a i od svih ostalih...

"Iz mog trulog tela cvece ce rasti, i ja sam u njemu, i to je vecnost."

-Edvard Munch

Pomenute i jos neke slike mozete pogledati u Galeriji ovog bloga, a jos slika mozete naci ovde.

*********by Irina*********

Woodstock

, 16 2007 18:03:01 +0200

Danas je nemoguce napraviti komercijalni forum koji ce biti posvecen iskljucivo umetnosti (pre svega filmu), ali srecom danas nam internet pruza mogucnost besplatnog forum-hostinga i mogucnost za nastanak takvog foruma.
Ranije sam pokusao da otvorim forum posvecen filmu kao umetnosti, ali kako vecina ljudi film dozivljava iskljucivo kao zabavu, ideja nije zazivela. Da ne bi ta ideja propala, nastao je woodstock.freeforums.org , forum koji je, kao i ovaj blog, prvenstveno posvecen umetnosti i filmu.
Ideja foruma je, osim diskutovanja o umetnosti, i mogucnost predstavljanja radova svih nas koji nismo u mogucnosti ili ne zelimo da se umetnoscu bavimo "komercijalno".
Forum i blog su simbolicno nazvani "Woodstock", kako zbog svima dobro poznate ideje cuvenog festivala, tako i zbog male nespretne zute pticice koja prati Snoopy-ja :).
Pozivam sve koji zele da ucestvuju u ovoj "borbi protiv vetrenjaca" da nam se pridruze, kako na forumu, tako i na blogu.

Predgovor

, 12 2007 22:49:27 +0200

Celoga zivota me odusevljava ideja predgovora, mada ih nikada nisam citao, to je jedini razlog imena prvog posta.
Oooo kad samo pomislim koju bih Nirvanu uspeo da dozivim u nerpospavanim nocima da nije bilo FILMA. Jer, muzika jeste muzika, pojam bez koga vecina ljudi ne moze da zivi, ali ona je pozadina. Sluh je kod ljudi relativno zakrzljalo culo, dok je vid skoro...pa SKORO pa savrsen. Na njega IPAK najvise OBRACAMO PAZNJU???
I, evo, dok pisem ovo u pozadini se cuje Nick Cave...
Pa, da li je film umetnost?
Kako bi na to odgovorio recimo jedan larpurlartista?
Cinjenica je da jedan veliki Hitchcock nije voleo da njegove filmoive smatraju umetnoscu.
Da li Bunuela treba smatrati umetnikom?
Ne osudjujuci Bunuela (cije filmove licno volim), moram da primetim, da nastankom "moderne umetnosti", svako moze da bude umetnik. Da odsanja par slika, baci ih na traku, platno, doda jos par nepovezanih pojmova, i svi se tome KAO dive. Otprilike sledeca scena: lik i likinja koji stoje u nekoj hipotetickoj galeriji diveci se slici koja sadrzi nista drugo do crnog kvadrata na beloj podlozi...hmmm...Ljudi u sustini cene ono sto ne razumeju.
Da li su Fellini-jevi filmovi umetnost?
Ako mene pitate odgovor je da, ali da li je umetnost i ono sto samo "umetnik" moze da shvati?
A opet, s druge strane, zar nam takva umetnost ne otvara gotovo neogranicene mogucnosti za licno tumacenje takvog umetnickog dela?
Ali, da li nase tumacenje umetnickog dela umanjuju samu vrednost tog dela?
Da li umetnost uopste treba tumaciti? Zar odgovorom ne, ne umanjujete vrednost samog pojma umetnosti, jer onda sve moze da bude umetnost. Ali najveca istina je, i ono sto daje kontradiktornost celom ovom blogu je da je umetnost kao takva subjektivna, kao uostalom i sve oko nas. Odnosno subjektivno je nase vidjenje toga, dok pravu istinu vidi samo sam umetnik. Ili vi, ako ste na LSD-ju. Mozda.
A mozda istina i ne postoji.
Mozda objektivnost ne postoji. Vec je to nametnuta tudja subjektivnost.

Mislim da je ovo solidan predgovor za ono sto sledi. Izvinjavam se zbog mogucih nelogicnosti u ovom i narednim tekstovima, ali ipak je ovo Gonzo. Pure Gonzo, bez recenzija i samo-cenzure.

P.S. Da li neko savrsen moze da stvori nesavrseno delo, i da li neko nesavrsen moze da stvori savrseno delo?

**********by Boba & Irina**********

Song of Childhood
By Peter Handke

When the child was a child
It walked with its arms swinging,
wanted the brook to be a river,
the river to be a torrent,
and this puddle to be the sea.

When the child was a child,
it didn’t know that it was a child,
everything was soulful,
and all souls were one.

When the child was a child,
it had no opinion about anything,
had no habits,
it often sat cross-legged,
took off running,
had a cowlick in its hair,
and made no faces when photographed.

When the child was a child,
It was the time for these questions:
Why am I me, and why not you?
Why am I here, and why not there?
When did time begin, and where does space end?
Is life under the sun not just a dream?
Is what I see and hear and smell
not just an illusion of a world before the world?
Given the facts of evil and people.
does evil really exist?
How can it be that I, who I am,
didn’t exist before I came to be,
and that, someday, I, who I am,
will no longer be who I am?

When the child was a child,
It choked on spinach, on peas, on rice pudding,
and on steamed cauliflower,
and eats all of those now, and not just because it has to.

When the child was a child,
it awoke once in a strange bed,
and now does so again and again.
Many people, then, seemed beautiful,
and now only a few do, by sheer luck.

It had visualized a clear image of Paradise,
and now can at most guess,
could not conceive of nothingness,
and shudders today at the thought.

When the child was a child,
It played with enthusiasm,
and, now, has just as much excitement as then,
but only when it concerns its work.

When the child was a child,
It was enough for it to eat an apple, … bread,
And so it is even now.

When the child was a child,
Berries filled its hand as only berries do,
and do even now,
Fresh walnuts made its tongue raw,
and do even now,
it had, on every mountaintop,
the longing for a higher mountain yet,
and in every city,
the longing for an even greater city,
and that is still so,
It reached for cherries in topmost branches of trees
with an elation it still has today,
has a shyness in front of strangers,
and has that even now.
It awaited the first snow,
And waits that way even now.

When the child was a child,
It threw a stick like a lance against a tree,
And it quivers there still today.