Arsenal F.C.

Dennis Bergkamp

arsensport — Tue, 05 Jul 2011 10:43:28 +0200

Dennis Nicolaas Maria Bergkamp umirovljeni je nizozemski napadač. Rođen 10. svibnja 1969.g. u Amsterdamu. Igrao je za Ajax, Internazionale i Arsenal. Također je igrao za nizozemsku reprezentaciju. Veći dio svoje profesionalne karijere igrao je na mjestu drugog napadača, taktička svijest i vješti ubačaji učinili su ga odličnim nositeljem igre. Uvršten je, od strane Pelea, među Fifinih 125 najvećih igrača, te su ga prozvali jednim od najboljih igrača Engleske Premier lige ikada. 2007. postavljen je u Englesku nogometnu 'Hall of Fame'. On je prvi nizozemski igrač s takvim priznanjem. Također je dva puta bio treći u izboru Fifinog nogometaša godine.

Djetinjstvo

Odrastao u stanu u zapadnom Amsterdamu, Dennis je jedan od četvorice sinova katoličkog vodoinstalatera. Nikada se nije puno družio s ljudima izvan svoje obitelji. Njegovi su roditelji nogometni fanatici te su mu dali ime po napadaču Manchester Uniteda, Manchester Citya i Škotske – Denisa Lawa.

AFC Ajax

Bergkamp je prošao kroz Amsterdamsku akademiju za mlade igrače, klubu se pridružio s 12 godina. Šansu kao profesionalac dobio je od strane trenera Johana Cruijffa 14. prosinca 1986. protiv Rode JC, pa je te sezone nastupio 14 puta. Bio je i zamjena u Europskom kupu pobjednika kupova 1987. protiv Lokomotive iz Leipziga. Ajax je pobijedio.

Sljedeće sezone Bergkamp je postao standardan igrač u Ajaxu, osvojivši nizozemsku ligu 1990., UEFA kup 1992. i KNVB kup 1993.g. Od 1991. do 1993. godine Bergkamp je postao prvi strijelac u prvoj ligi nizozemske, proglašen je i igračem godine 1992. i 1993.g. Za svoj prvi klub, Dennis je zabio 122 gola u 239 natupa.

Internazionale

U ljeto 1993. Bergkamp je, zajedno sa suigračem Wimom Jonkom, prešao u milanski Inter. U Italiji je bio manje uspješan. Iako je 1994. osvojio i svoj drugi UEFA kup, teško se prilagođavao talijanskom obrambenom stilu igre. Postigao je samo 11 pogodaka u 50 nastupa. Bergkampova siromašnija forma nije potpomognuta njegovom hladnim odnosom prema talijanskim medijima i nekim suigračima.

Arsenal

Nakon dvije nesretne sezone u Interu, Bergkampa je u Arsenal doveo tadašnji menadžer Bruce Rioch u lipnju 1995. za 7.5 milijuna funti. Utakmica protiv Middlesbrougha bila mu je prva u crvenome dresu, 19. kolovoza 1995. Ali bilo mu je potrebno 7 utakmica navikavanja na engleski stil da postigne prvi pogodak, protiv Southamptona. Polako, ali sigurno, Bergkamp je rastao, nastupajući uz glavnog napadača, Iana Wrighta. Ubrzo su formirali snažno partnerstvo – jedno od najboljih u Premier ligi. Mnogi nogometni stručnjaci, poput Alana Hansena, prozvali su ga najboljim stranim igračem Engleske igre.

Bergkampov dolazak u Arsenal je bio od velikog značaja. Ne samo da je među prvima došao u engleski klub kao stranac, već je i osobno mnogo pridonio vraćajući klubu staru slavu nakon kratkog neuspješnog perioda sredinom devedesetih.

Bergkamp je najbolju formu dosegnuo tek nakon dolaska Arsenea Wengera 1996. Arsenal je osvojio Premiership i FA kup u sezoni 1997./98. Iako je propustio finale zbog ozljede, Bergkamp je proglašen PFA igračem godine. U rujnu 1997. godine postao je prvi, i do sada jedini igrač, koji je bio na prvom, drugom i trećem mjestu u natjecanju naj golova mjeseca – hat-trickom protiv Leicester Cityja. Te je sezone postigao 16 pogodaka, a sudjelovao je i u stvaranju mnogih drugih. Iste je godine (1998.) pomogao nizozemskoj reprezentaciji u osvajanju četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj (u borbi za treće mjesto porazila ih je Hrvatska). Postigao je jedan od najljepših golova ikada – u četvrtfinalu protiv Argentine, a loptu mu je, preko 55 metara, poslao Frank de Boer.

Iako mu forma nije bila u ravnini tog spektakla, Bergkamp je i dalje redovito igrao za Arsenal. Ponovno je osvojio 'double' 2002., FA kup 2003., i naslov prvaka engleske po treći put u karijeri 2004. godine. Domaći uspjeh klub nije uspijevao ponoviti u europskim natjecanjima. Najbliže medalji bio je kada su u finalu UEFA kupa 2000. izgubili od Galatasaraya na jedanaesterce, i u finalu Lige prvaka 2006. godine protiv Barcelone. Bergkamp nije igrao, ali je svejedno doputovao u Pariz.

2005. Arsenal je pokazao mrskost u ponudi novog ugovora, pa se pričalo da će otići iz kluba, a moguće i iz nogometa. Bergkamp je rekao da će otići u mirovinu ukoliko mu Arsenal ne ponudi novi ugovor za 2005./06. sezonu, usprkos tome što ga je htio njegov bivši klub, Ajax. Nakon Arsenalove pobjede nad Manchester Unitedom u finalu FA kupa, klub je otkrio da će Dennisu ponuditi produljenje ugovora za jednu godinu. Menadžer mu je time omogućio da, zajedno sa klubom, svoju posljednju sezonu provede na Highburyju.

15. travnja 2006. godine, na utakmici protiv West Bromwich Albiona, Arsenalovi su navijači posvetili 'Supporter's Day', temsku utakmicu, u 'Dennis Bergkamp Day' (dan Dennisa Bergkampa), da odaju počast Bergkampovom vremenu provedenom u Arsenalu. Ušao je u drugom poluvremenu utakmice kao zamjena, asistirao Robertu Piresu nakon što je Albion zabio izjednačujući pogodak odmah nakon njegovog ulaska. U 89. minuti je i sam postigao pogodak za 3:1 pobjedu. Taj je gol bio Bergkampov posljednji za Arsenal. Posljednji uopće.

Službeno se povukao nakon finala Lige prvaka 2006. Posljednju utakmicu za Arsenal je odigrao protiv Wigana, koja je bila i zadnja na Highburyju. Postigao je 120 golova u 424 nastupa. Asistirao je 166 puta i time je uvršten u top tri asistenata u povijesti Premier lige.

Reprezentativna karijera

Za reprezentaciju je debitirao u utakmici protiv Italije, 26. rujna 1990. Prvo veliko natjecanje bilo mu je Europsko prvenstvo '92., gdje je Nizozemska branila titulu prvaka. Bergkamp je odigrao impresivno, ali Nizozemska je izgubila u polufinalu na jedanaesterce protiv momčadi koja je te godine i osvojila prvenstvo – Danske. Bergkamp je zabio dva gola kroz 90 minuta i jedanaesterac.

1994. na Svjetskom prvenstvu je također impresionirao. Odigrao je sve utakmice, zabivši spektakularan gol protiv Brazila od kojeg je Nizozemska svejedno izgubila 3:2. Reprezentacija nije igrala dobro na Euru '96., a Bergkamp je ipak uspio zabit jedan pogodak protiv Engleske, koji je Nizozemsku odveo u četvrtfinale. Asistirao mu je Patrick Kluivert.

Na svjetskom prvenstvu 1998. Bergkamp je postigao tri pogotka, a najzapaženiji je onaj protiv Argentine u četvrtfinalu. Frank de Boer mu je poslao loptu s udaljenosti od oko 55 metara, Dennis se je oslobodio argentinskog braniča Ayale i poslao loptu u suprotni kut gola. S tri inteligentna dodira desnom nogom, uspio je preokrenuti utakmicu i poslati reprezentaciju u polufinale.

Nizozemska je, zajedno s Belgijom, organizirala Euro 2000., i na tom su natjecanju bili jedni od favorita. Nakon što su prošli, sa sve tri pobjede, kroz 'grupu smrti', u polufinalu su izgubili od Italije (jedanaesterci). Bergkamp nije postigao niti jedan pogodak, ali i dalje je imao veoma važnu ulogu u ekipi. Nakon poraza je najavio da se povlači iz reprezentacije zbog toga što se sljedeće prvenstvo igralo u Koreji i Japanu. Njegova mu je aviofobija onemogućila da putuje tako daleko. Nije igrao kvalifikacijske utakmice, jer je mislio da to nije pošteno.

Reprezentativnu karijeru završio je kao prvi na listi s najviše postignutih pogodaka ikada. 37 golova u 79 utakmica, iako je taj rekord kasnije srušio Patrick Kluivert.

Nakon karijere

Bergkamp je imao tu čast biti u centru pažnje na Arsenalovoj prvoj utakmici na novom stadionu – Emiratesu. 22. srpnja 2006. igrala se počasna utakmica, protiv njegovog prvog kluba – Ajaxa. Bergkamp je utakmicu započeo sa svojim ocem Wimom i sinom Mitchelom. Sva njegova djeca, njih četvero, bili su maskote. Prvi dio su odigrale trenutne momčadi obaju timova, a drugi dio su odigrali poznati bivši igrači, poput Iana Wrighta, Patricka Vieire, Emmanuela Petita i Davida Seamana za Arsenal, te Marca van Bastena, Dannya Blinda, Johana Cruijffa, Edgara Davidsa, Franka i Ronalda de Boera za Ajax. Arsenal je pobijedio 2:1 golovima Thierryja Henryja i Nwankwoa Kanua. Klaas-Jan Huntelaar zabio je prvi u ranijem djelu utakmice, a time je postao prvi strijelac na Emirates stadionu.

Prije umirovljenja, Bergkamp je govorio da neće otići u trenerske vode. Odbio je i ponudu Arsenala da bude skaut, ali umjesto putovanja odabrao je obitelj. U svibnju 2008. počeo je raditi na brzoj diplomi za bivše igrače nizozemske reprezentacije. Zbog aviofobije, učio je kod bivšeg trenera Arsenea Wengera u Londonu. Već u srpnju je počeo raditi u Ajaxu kao pomoćni trener, a 26. listopada 2008. je postao menadžer B momčadi nizozemske reprezentacije.

Aviofobija (strah letenja avionom)

Dennis Bergkamp je poznat po svom strahu od letenja, koji se razvio nakon što je Nizozemska reprezentacija doživjela incident tijekom leta u SAD na Svjetsko prvenstvo 1994. Reprezentacija je putovala s grupom novinara. Jedan od novinara je poslije pisao o tome kako su dugo čekali, misleći da se u avionu nalazi bomba. Ta je glasina prouzrokovala paniku među putnicima, posebice kod Bergkampa. Taj ga je incident podsjetio na avionsku nesreću koja je odnijela živote mnogih nizozemskih igrača surinamskog porijekla na putu u rodnu zemlju. Otad se Bergkamp boji putovati avionom. Tako je i dobio nadimak 'Neleteći Nizozemac', po uzoru na 'Letećeg Nizozemca' (nepostojeći prekooceanski brod). Zbog toga nije bio u mogućnosti ni igrati mnoge utakmice za Arsenal izvan Engleske. Ako je bilo potrebno, putovao bi vlakom ili bi sam vozio. Zbog umarajućih putovanja propustio je i dosta domaćih utakmica u europskim natjecanjima. Nakon Eura 2000., najavio je povlačenje iz nogometa.

Thierry Henry

arsensport — Tue, 05 Jul 2011 10:39:22 +0200

Thierry Daniel Henry rođen je 17.8.1977. Odrastao je u okolici Les Ulisa. 1983. šestogodišnji Henry pokazivao je izuzetan potencijal, te je primljen u lokalni klub CO Les Ulis . Pet godina kasnije Henry je odigrao svoju prvu utakmicu za klub. Otac ga je dosta pritiskao da redovito ide na treninge, iako Henry nije baš potpuno volio taj sport. 1989. pridružio se klubu US Palaiseau, ali nakon godinu dana otac mu se posvađao s klubom te potom seli u Viry-Châtillon gdje ostaje dvije godine. Jean-Marie Panza (trener US Palaiseau) prati Henryja u Viry-Châtillon čime on postaje Henryev dugogodišnji mentor.

Dolazak u AS Monaco

1990. AS Monaco šalje skaute da promatraju trinaestogodišnjeg Henrya. Henry je zabio svih 6 golova na utakmici gdje su ga promatrali skauti. Otišao je na Monacovu akademiju, te unatoč lošim rezultatima direktor kluba ga prima, te on pod vodstvom Arsenea Wengera igra za Monacovu mladež. Nedugo nakon toga potpisuje profesionalni ugovor s Monacom i debitira 1995. Wenger stavlja Henryja na krilo zbog njegove brzine i kontrole lopte. U četiri sezone za Monaco zabio je 21 gol u 125 nastupa i pomogao klubu da osvoji naslov u sezoni 1996/97.

Počeci u reprezentaciji

U svibnju 1997. Henryjeva dobra forma osigurava mu pozivnicu za francusku U-20 reprezentaciju, gdje iste godine na Svjetskom prvenstvu igra zajedno sa svojim budućim suigračima Gallasom i Trezeguetom. Za četiri mjeseca francuski izbornik Aime Jacquet poziva Henryja u seniorsku reprezentaciju. Sa 20 godina debitira za reprezentaciju 20. listopada 1997. u pobjedi 2-1 protiv Južnoafričke Republike. Jacquet je bio toliko zadivljen Henryjem da ga je pozvao na Svjetsko prvenstvo 1998. Iako je Henry tad bio još nepoznat, završio je turnir kao najbolji strijelac svoje reprezentacije s tri gola. U finalu je trebao ući kao zamjena, ali zbog isključenja Marcela Desaillyja, izbornik je bio prisiljen u igru staviti obrambenog igrača. Francuska je pobijedila 3-0. 14.6.1998. dobio je najveće francusko odličje Legion d’Honneur. Nastavio je s dobrom formom u Monacu te dospio do polufinala Lige prvaka u sezoni 1998/99. Kasnije Henry napušta AS Monaco, te odlazi u talijanski Juventus u siječnju 1999. za 10.5 milijuna funti. Igrao je kao krilo i pritom zabio 3 gola u 16 nastupa.

Transfer u Arsenal

Nezadovoljan u Italiji, u kolovozu 1998. odlazi u londonski Arsenal za 10,5 milijuna funti, te se ponovno susreće s Arseneom Wengerom. Postavljen kao zamjena za Nicolasa Anelku, Wenger ga stavlja na mjesto napadača, što će se na kraju pokazati kao odličan potez. Nakon prvih deset utakmica pojavile su se sumnje da se Henry neće uspjeti prilagoditi engleskom nogometu, ali ubrzo on počinje zabijati i završava sezonu s 26 golova.

U ljeto 2000. Henry odlazi na Europsko prvenstvo, te ponovo zabija tri gola te postaje najbolji strijelac svoje reprezentacije. Među ta tri gola posebno se ističe onaj protiv Portugala za izjednačenje. Francuska je pobijedila na izvođenje penala, te je u finalu pobijedila Italiju, a Henry je dobio svoju drugu medalju s većih natjecanja.

U drugoj sezoni u Arsenalu postaje najbolji strijelac. U sezoni 2001/02 Henry zabija 32 gola u svim natjecanjima, te vodi Arsenal do osvajanja "Doublea" (prvenstvo i kup). Na Svjetskom prvenstvu 2002., Francuska rano ispada iz natjecanja. Unatoč razočaranju na SP-u, Henry u sezoni 2002/03 zabija 42 gola i prikuplja 23 asistencije, te vodi Arsenal do osvajanja FA kupa. Na ljeto Henry ide s Francuskom na Confederations Cup. Francuzi su igrali bez Zidanea i Vieire, ali unatoč tome Henry ih je odveo do trofeja zlatnim golom za 1-0 u finalu protiv Kameruna. Nagrađen je Adidasovom zlatnom loptom za najboljeg igrača te zlatnom kopačkom za najboljeg strijelca.

U Arsenalu Henry je bio najvažniji igrač za sezonu 2003/04. Zajedno s Dennisom Bergkampom i Robertom Piresom, Henry je osigurao Topnicima da postanu prva ekipa poslije jednog stoljeća koja je cijele sezone bila neporažena, te su osvojili drugi Henryjev Premiership. Ipak slijedeće sezone nisu uspijeli osvojiti Premiership, ali su osvojili FA kup, te je Thierry zabilježio 31 gol u 42 nastupa. To ljeto Henry je igrao na Euru 2004. gdje je Francuska u četvrtfinalu izgubila od Grčke rezultatom 1-0.

Kapetan Arsenala

Odlaskom Vieire, na ljeto 2005., Henry je preuzeo kapetansku vrpcu. Uz to što je bio najbolji strijelac kluba , morao je i biti vođa svojoj vrlo mladoj ekipi. Sezona 2005/06 bila je jedna od najznačajnijih u Henryjevoj karijeri, ali i razočaravajuća za klub zbog toga što su sezonu završili praznih ruku. 17. listopada 2005. Henry je postao najbolji strijelac u povijesti kluba, zahvaljujući dvama golovima protiv Sparte iz Praga kojima je srušio rekord Iana Wrighta od 185 golova. 1. ožujka 2006. golom protiv West Hama srušio je rekord najboljeg strijelca Premiershipa koji je držao legenda Arsenala Cliff Bastin. Također je zabio i svoj 100. gol na Highburyu.

Unatoč tome Arsenal nije uspio osvojiti nikakav trofej , ali nade je bilo kad su po prvi puta došli do finala LP-a. Nažalost izgubili su 2-1, pa se pričalo da će Henry napustiti klub. Henry je iskazao svoju odanost klubu te je potpisao četverogodišnji ugovor. Nakon mjesec dana izjavio je da ako mu se opet pruži takva dobra prilika da ode u neki jači klub on će ju, uz dužno poštovanje tom klubu, odbiti, te da će zauvijek ostati u Arsenalu. Arsenalov sada već bivši potpredsjednik David Dein je kasnije izjavio da je klub odbio dvije ponude španjolskih klubova od 50 milijuna funti.

Tog ljeta Henry je išao na SP. Igrao je sam u vrhu napada. Zabio je tri gola među kojima je i Brazilu za pobjedu od 1-0. Francuska je izgubila na jedanaesterce rezultatom 5-3. Henry je bio među 10 nominiranih za nagradu najboljeg igrača. Nagrada je otišla njegovom suigraču Zidaneu, ali Henry se našao u najboljoj momčadi SP-a.

Sezona 2006/07 bila je obilježena problemima s ozljedama. Unatoč tome uspio je zabiti 10 golova u 17 nastupa, među kojima je i gol za pobjedu protiv Manchester Uniteda 21. siječnja. Sezona mu je završila 7. ožujka 2007. zbog ozlijede trbušnih mišića.

Prelazak u FC Barcelonu

25. lipnja 2007. Henry je neočekivano prodan Barceloni za 16 milijuna funti. Potpisao je 4-godišnji ugovor s Kataloncima koji mu donosi 4.6 milijuna funti po sezoni. Henry je otkrio da je glavni razlog njegova odlaska bila ostavka Davida Deina i nesigurna Wengerova budućnost u Arsenalu. U Barceloni je dobio dres s brojem 14, isti broj koji je nosio u Arsenalu. Debitirao je u utakmici španjolske lige protiv Racinga koja je završila 0-0. Prvi gol za Katalonce je zabio Lyonu u Ligi prvaka. 29. rujna zabija svoj prvi hat-trick u Primeri protiv Levantea.

Tijekom svoje karijere Henry je dobio mnoge nagrade. Bio je drugi na izboru najboljeg igrača godine 2003. i 2004., istih je godina osvojio i nagradu PFA najboljeg igrača po izboru drugih igrača. Također, on je jedini igrač koji je osvojio tri puta nagradu najboljeg igrača po izboru novinara (2003., 2004., 2006.), te je četiri puta proglašen najboljim francuskim nogometašem.

2004. Pele ga je proglasio jednim od najboljih 125 živućih igrača. 2004. i 2005. osvojio je Europsku zlatnu kopačku te je postao prvi igrač koji je uspio dva puta za redom dobiti nagradu. Bio je najbolji strijelac Premiershipa četiri sezone (2002., 2004., 2005., 2006.). 2006. postao je prvi nogometaš koji je zabio više od 20 golova u pet sezona zaredom (2002. - 2006.). Također je bio na 33. mjestu najboljih nogometaša svih vremena po izboru Association of Football Statisticians. Trenutno je treći na listi najboljih strijelaca Premiershipa svih vremena, te je najbolji strijelac francuske reprezentacije.

Henry se oženio s Nicole Merry koja radi kao model. Par se je oženio u 7. mjesecu 2003., a 27.5.2005. rodilo im se dijete pod imenom Tea. Svoj prvi gol nakon rođenja kćerke odlučio je posvetiti njoj time da je prstima napravio slovo T i ljubeći, nakon gola protiv Newcastle Uniteda. No, ubrzo nakon prelaska u Barcelonu, par se rastao.

Također je bio žrtva nekoliko rasističkih incidenata. Najveći incident se dogodio tijekom treninga španjolske nogometne reprezentacije, kada je izbornik Aragones motivirao tadašnjeg Henryjevog suigrača Reyesa govoreći mu da je Henry crno sranje. Britanski mediji su zahtijevali da Aragones podnese ostavku, ali to se nije dogodilo. Henry je član UNICEF-a, a također je bio i na mnogim reklamama za Nike, Pepsi, Renault.

Trofeji

arsensport — Tue, 05 Jul 2011 10:38:00 +0200

Prvaci lige (13)
2004, 2002, 1998, 1991, 1989, 1971, 1953, 1948, 1938, 1935, 1934, 1933, 1931.

Pobjednici FA kupa (10)
2005 Manchester Utd 5-4 na penale (nakon 0-0)
2003 Southampton 1-0
2002 Chelsea 2-0
1998 Newcastle United 2-0
1993 Sheffield Wednesday 2-1
1979 Manchester United 3-2
1971 Liverpool 2-1
1950 Liverpool 2-0
1936 Sheffield United 1-0
1930 Huddersfield Town 2-0

Pobjednici Liga kupa (2)
1993 Sheffield Wednesday 2-1
1987 Liverpool 2-1

Pobjednici Charity/Community Shielda (11+1 dijele)
2004 Manchester United 3-1
2002 Liverpool 1-0
1999 Manchester United 2-1
1998 Manchester United 3-0
1991 sa Tottenham Hotspur 0-0 (dijele)
1953 Blackpool 3-1
1948 Manchester United 4-3
1938 Preston North End 2-1
1934 Manchester City 4-0
1933 Everton 3-0
1931 West Bromwich Albion 1-0
1930 Sheffield Wednesday 2-1

Pobjednici Kupa velesajamskih gradova
1970 Anderlecht 4-3 ukupno sa uzvratima

Pobjednici Kupa pobjednika kupova
1994 Parma 1-0

Pobjednici FA Kupa za mlade [ Youth ] (6)
2001 Blackburn Rovers 6-3 ukupno sa uzvratima
2000 Coventry City 5-1 ukupno sa uzvratima
1994 Millwall 5-3 ukupno sa uzvratima
1988 Doncaster Rovers 6-1 ukupno sa uzvratima
1971 Cardiff City 2-0 ukupno sa uzvratima
1966 Sunderland 5-3 ukupno sa uzvratima

Historija

arsensport — Tue, 05 Jul 2011 10:33:37 +0200

Arsenal Football Club (također poznat kao Arsenal, The Arsenal ili The Gunners), je engleski profesionalni nogometni klub sa bazom u sjevernom Londonu. Igraju u engleskoj FA Premiership ligi i jedan su od najuspješnijih klubova u engleskoj povijesti. Arsenal je do 2006. godine osvojio 13 naslova prvaka Engleske i 10 FA kupova, a u 2006. godini postali su prvi klub iz Londona koji je došao do finala Uefine Lige prvaka. Arsenal je također i član europskog kluba G-14, skupine najjačih europskih klubova.

Arsenal je osnovan u Woolwichu, u sjeveroistočnom Londonu 1886. godine, no godine 1913. preselili su se u drugi dio Londona, na Arsenalov stadion, Highbury. U lipnju 2006. godine preselili su sa Highburya na novi stadion u Ashburton Groveu, Emirates Stadium. Arsenal ima dugoročno i žestoko rivalstvo sa svojim susjedima, Tottenhamom, koji je lociran 4 milje od Arsenala u naselju Tottenham. Arsenal i Tottenham igraju uvijek zanimljiv i žestok derbi sjevernog Londona.

Arsenal je osnovan kao Dial Square, 1886. godine sa strane radnika tvornice oružja Royal Arsenal u Woolwichu, no klubu je ubrzo nakon osnutka ime promjenjeno u Royal Arsenal. Sam klub ponovno se preimenovao u Woolwich Arsenal nakon što su ušli u profesionalne vode 1891. godine. Klub se pridružio Football Leagueu 1983. godine. Započeli su u drugoj ligi, a promociju u prvu ligu zaslužili su 1904. Međutim, klupska geografska izolacija od ostalih klubova uzrokovala je nisku posjećenost utakmica te je Arsenal zapao u financijsku krizu. 1913. godine, uskoro nakon propadanja u drugu ligu, klub se preselio na novi stadion, Highbury, u sjevernom Londonu. Iduće godine izbacili su ''Woolwich'' iz imena. Arsenal je završio samo na 5. mjestu godine 1919., no bez obzira na to bili su izabrani za promociju u prvu ligu na štetu gradskih rivala Tottenham Hotspursa. Odtud potječe veliko rivalstvo tih dvaju klubova.

1925. godine Arsenal zapošljava visoko rangiranog trenera Herberta Chapmana. Chapman je osvojio ligu sa Huddersfield Townom 1924. i 1925. i baš je on Arsenalu donio prvo poglavlje uspjeha u povijesti. Njegova revolucionarna taktika i treninzi, zajedno sa dovođenjem zvijezda poput Alexa Jamesa i Cliffa Bastina postavili su temelje za Arsenalovu nogometnu dominaciju u engleskom nogometu 1930-ih. Između 1930. i 1938. Arsenal je pet puta osvojio prvu ligu, a FA kup dva puta. Nažalost Chapman nije doživio da vidi sva svoja dostignuća jer je umro 1934. godine od upale pluća. U dodatku, Chapman je bio zaslužan što je lokalna željeznička stanica nazvana prema Arsenalu. Bila je to prva i jedina stanica koja je nosila ime nekoga kluba.

Nakon pauze u engleskom nogometu, zbog drugog svijetskog rata, Arsenal je osvojio ligu 1948. i 1953. a FA kup 1950. Nakon toga njihova sreća počela je venuti. U nemogućnosti privlačenja igrača dovoljno visokog kalibra, Arsenal je proveo većinu 1950.-ih i 1960.-ih bez trofeja. Čak ni bivši Engleski kapetan Billy Wright nije mogao donijeti klubu uspjeh kao trener.

Arsenalova iduća uspješna era počela je iznenađujućim zapošljavanjem klupskog fizioterapeuta Bertiea Meea za trenera 1966. godine. Nakon što su izgubili u dva finala Liga kupa, osvojili su Kup velesajamskih gradova, svoj prvi europski trofej, 1970. godine. Nakon toga došao je i još veći trijumf, prvi puta su osvojili i ligu i FA kup 1971. Međutim, sljedeće desetljeće bilo je karakterizirano mnogim bliskim promašajima. Arsenal je završio kao viceprvak u prvoj ligi 1973., izgubili su u 3 FA kup finala (1972., 1978., i 1980.) a izgubili su i Kup pobjednika kupova 1980. godine u finalu na jedanaesterce. Jedini klupski uspjeh u to vrijeme bilo je osvajanje FA kupa 1979. kasnim pogotkom za pobjedu od 3-2 nad Manchester Unitedom. Taj se susret na široko po svijetu smatra jednim od klasika.

Povratak bivšeg igrača George Grahama u Arsenal, na mjesto trenera 1986. doveo je treću eru uspjeha. Arsenal je osvojio Liga kup 1987., u Grahamovoj prvoj sezoni na klupi. Nakon toga usljedilo je osvajanje lige 1989., koju su osvojili pogotkom u posljednjoj minuti, u posljednjoj utakmici sezone i protiv izravnih konkurenata za titulu Liverpoola. Grahamov Arsenal osvojio je još jednu titulu prvaka 1991. godine. U toj su sezoni izgubili samo jednu utakmicu. Zatim FA kup i liga kup (tzv. ''double''), 1993. i svoj drugi Euro trofej, Kup pobjednika kupova 1994. Međutim, Grahamova reputacija bila je jako narušena kada se saznalo da je dobivao ''poticaje'' od managera Rune Haugea da kupi neke igrače. Zbog toga je dobio otkaz 1995. godine. Njegova zamjena, Bruce Rioch, potrajao je samo jednu sezonu, napustio je klub nakon prepirke sa upravom oko budžeta za transfere.

Za svoje uspjehe u posljednjim godinama 1990-ih i cijelim 2000-im klub duguje Arsene Wengeru koji je u klub došao 1996. g. Wenger je sa sobom doveo nove taktike, novi režim treninga i nekoliko stranih igrača koji su upotpunili postojeći Engleski talent. Arsenal je osvojio još jedan double 1998. a nakon toga i treći 2002. U dodatku, klub je došao do finala kupa UEFA (izgubili su na jedanaesterce od Galatasaraya), osvojili su FA kup 2003. i 2005., a kao šećer na kraju osvojili su Premiership 2004 ne izgubivši niti jednu utakmicu. Zbog toga su dobili nadimak ''The Invincibles'' (Nepobjedivi), uspjeli su odigrati 49 utakmica bez poraza.

Arsenal je bio pobjednik ili drugi u Premiershipu u osam od deset Wengerovih sezona. Oni su jedna od 4 ekipe koje su osvojile Premiership od njegovog osnuća 1993. godine. (zajedno sa Manchester Unitedom, Blackburnom i Chelseaom.), međutim još nikada nisu uspjeli obraniti naslov. Sve do nedavno, Arsenal nije uspio otići dalje od četvrtfinala u Ligi Prvaka, no u sezoni 2005-2006, došli su do finala i bili su poraženi od Barcelone sa rezultatom 2-1.