Kutak za odmor

Gdje sam!?

, 18 2012 23:59:51 +0100

Ja, domaćica!? Pih...

, 12 2012 19:17:25 +0100

Da mi je neko prije godinu dana, ma čak i prije mjesec, rekao da ću se toliko radovati kupovini novog posuđa, pa rekla bih mu, u najmanju ruku, da je lud. Ja, koja nikada nisam spremila ništa komplikovanije od makarona i supe iz kesice, da se radujem, pa još i sama da kupujem nešto za kuhinju, Bože sačuvaj.

Sve dok me mama nije nagovorila da na vrijeme obezbjedim neke "sitnice" za kuću. I tako, naručih komplet posudja, navodno jako dobrog, pa vidjećemo. I kad sam to uradila, jedva čekam da narudžba stigne. Da stvar bude gora, uz to sam kupila i masažer koji dugo, dugo želim ali njemu, skoro da se i ne radujem.

Ali, valjda to tako ide. Sada nemam nikakvih obaveza u kući, ne mislim šta će se danas spremati za ručak, koliko je još zaliha hrane ostale, da li je potrebno ići u nabavku, baš ništa. Za nekoliko mjeseci će se sve promjeniti. I koliko me to čini radosnom, toliko me i strah. Nas dvoje sami, oboje nenaučeni na takve obaveze, moramo naučiti da se nosimo sa pravim životom. Moramo biti domaćini, stvarati nešto svoje, graditi dom (dom a ne kuću), dočekivati goste, brinuti se o hrani, ogrevu, namještaju, sitnim potrepštinama... Moramo naučiti da se novac više ne troši samo na garderobu, izlaske, izlete, prohtjeve... Moramo se uozbiljiti.

Uozbiljiti!? E, to nećemo nikada. Bar ne u onom smislu u kojem to shvataju oni koji su upali u kolotečinu života pa im se dan sastoji od poslovnih obaveza, kuhanja i spavanja za žene ili, gledanja TV-a umjesto kuhanja za muškarce.

Mi ne želimo da postanemo takvi. Ok, uozbiljićemo se u raspoređivanju novca i rukovođenju kućnim poslovima ali nećemo zapostaviti prijatelje, šetnje, izlete, putovanja. Trudićemo se da nam čak i kupovina bude avantura, baš kao što je sada. Nećemo prestati da šaljemo slatke poruke jedno drugom i nećemo dozvoliti da nam se žar ljubavi ugasi...

I sve dok to želimo i dok smo spremni da radimo na tome, znamo da možemo i uspjeti.

A one nove šerpe, lonci, tave... sve ćemo to zajedno iskoristiti, neće on meni gledati TV po cijeli dan ;)

Bijeg od stvarnosti

, 11 2012 13:58:11 +0100

Koristim pauzu u učenju da se opustim a to mi najbolje ide čitajući opuštajuću "literaturu" poput blogova.

Tražim muzičku podlogu, nešto da ne odvlači pažnju ali da je prijatno. I nađem nešto što mi itekako odvuče pažnju. Muzika kraja devedesetih godina, period ulaska u pubertet i prva zaljubljivanja.

Backstreet Boys. O, kako sam samo bila luda za Nick-om. Sad mi je to smješno i simpatično, naravno ali tada je bilo veoma ozbiljno :). Sve njihove pjesme znala sam napamet, još neke djelove znam dok ih slušam. Sestra je "glumila" Brian-a a ja Nick-a, pisale smo pisma jedna drugoj u njihovo ime, slavile rođendane... bila su to slatke, dječije igre lišene agresivnosti i nasilja koje današnja djeca teško mogu zaobići.

I upravo slušanje tih pjesama na You Tube-u me podsjetiše na vremena bezbrižnosti za kojima se s vremena na vrijeme javi nostalgija i potreba da uronim u uspomene bježeći od svakodnevnih obaveza koje neće da čekaju bolja vremena.

Tako i sada, bježim od knjige otvorene na stranici koja me najmanje privlači i najviše muka zadaje.

Zato idem da je preskočim u iščekivanju preseljenja u Blogograd jer čitam, čitam i čitam a još ne mogu da komentarišem.

Strast

, 10 2012 23:30:26 +0100

To je sve što ću ti dati,

poneki osmjeh tajnu što krije

i sve što mislim, ne moraš znati

jer neće ni biti što bilo nije.

Uzmi il' ostavi, više ne traži,

nisi ti taj, nisam ja ta;

slatke su tvoje male laži

ali ja nisam za takva šaputanja.

Na mom jastuku mjesto je zauzeto,

nečija ljubav moje srce grije,

ne traži da bude oteto

ono što milom dato ti nije.

Nema tu ljubavi, samo je strast

ono što tebe vuče ka meni,

sa nekom drugom probaj tu slast

jer mi nismo krojeni po istoj mjeri.

Septembar 2007.

San

, 08 2012 20:41:17 +0100

Poljuljana osjećajem nakon buđenja iz jednog davnog sna, teturam se cijeli dan.

Ali, stvarnost, dovoljno istinita i značajna, pruža mi ruku da ne padnem. Čak i da nije, ja bih opstala.

Jer snovi ustupaju mjesto jedni drugima, neki se zaborave, neki samo potisnu pa povremeno izađu. A neki, kao onaj koji živim, ostaju tu za cijeli život da te čuvaju od tebe same...

Prolaznost

, 05 2012 13:49:58 +0100

Pa dobro, idi! Evo puštam te iz srca

iako mi je žao što ćeš jednom biti samo prošlost,

ne boli me naša ljubav toliko

koliko me boli prolaznost.

Ne patim, ne brini! Ima smisla svako

novo jutro i svaki dan bez tebe što prođe,

samo me malo boli kad vidim

da sve na isto dođe.

U jednom trenutku vjeruješ u vječnost,

zatim te stvarnost probudi

a kad toliko vremena sa nekim provedeš

ne može srce da ne poludi.

A sad je kraj i sad smo, kao, prijatelji

a znamo oboje da to tako ne ide,

vrijeme će nas natjerati da postanemo stranci

i dovešće nam neke druge ljude.

To me i boli! Do juče si mi bio sve na svijetu

a ko zna šta sutra ćeš postati,

jednom će i ova tiha bol prestati,

tužno je što ćemo sve zaboraviti.

LiP, 2008

U potrazi za idealnom

, 06 2012 14:53:08 +0100

Svaka žena, ma koliko mi tvrdile da nije tako, mašta o danu kada će obući vjenčanicu. I ja sam govorila da meni to nije bitno i da ne želim ni svadbu, ni dizanje prašine oko svega toga. Htjela sam nešto jednostavno, mama, tata, brat, sestra i ništa više. Međutim, kako se bližilo vrijeme planiranja, moje želje su se promjenile.

Ušla sam u prvu radnju u čijem sam izlogu ugledala vjenčanicu od koje mi je zastao dah. Potpuno neplanirano, samo sa mamom kao pratnjom, odlučila sam da probam. Dok mi je ljubazna prodavačica pomagala da se obučem, srce mi je lupalo jer, kao što sam rekla, svaka od nas ovo potajno priželjkuje. Očekivala sam da ću, nesvjesno, reći "VAU", da će mi se zamantati od tog osjećaja, da ću to biti neka druga ja. Međutim, razočarenje. Veliko razočarenje. Srce se smirilo a ja, kao da sam obukla najobičniju haljinu za izlazak.

Pa, dobro, probaću neku drugu. Nisam se dala pokolebati iako sam očekivala da će pogled u ogledalo, sebe u vjenčanici, izazvati oduševljenje. Probaj drugu, treću, četvrtu, petu... Ništa. Razočarenje ponovo. Pa ovo je trebao biti doživljaj za pamćenje.

Sve su mi nekako iste, sličnog kroja, prepuno volana, šljokica, preteške. Nekako sam to drugačije zamišljala.

I prije nego što skinuh i poslednju, odlučna da krenem kući, nagovoriše me da bar pregledam katalog, ništa me ne košta. Uh, nešto po mom ukusu. I čini mi se da sam je istovremeno ugledala i na slici i na vješalici. Nisam smjela ni htjela da se prerano radujem. Očekivala sam razočarenje, kao i do tada.

E to je bio taj momenat. Kada sam je obukla, znala sam. Jednostavno sam znala da je to to. Kao kad se zaljubiš pa ti sve odgovara, sve ti je dobro i znaš da nemaš šta da tražiš dalje. Kao da je krojena za mene, srce je zalupalo, automatski mi se osmjeh pojavio na licu i taj doživljaj je ipak, postao nešto što ću pamtiti i prepričavati.

Totalno je drugačija od svih koje sam vidjela, bez previše detalja, volana, jednostavna a lijepa, čak više balska svečana haljina nego vjenčanica ali je baš onakva kakvu sam zamišljala. I znam da će se nekome svidjeti, nekome neće ali to je moj dan i moja vjenčanica.

Zato sve vi, koje vas ovo tek čeka, znaćete koja je prava. Bićete oduševljene i u dnu duše mirne i uzbuđene istovremeno jer to je baš ono što ste tražile. I nemojte pristajati na manje od onoga što vas čini sretnom i potpunom. I primjenite to na sve životne situacije.

Sjećanje

, 28 2011 22:00:03 +0100

Neobičan je tok događaja koji nas okružuju. Još je neobičnije koliko ih nismo svjesni u tom trenutku već nas sustignu nakon nekoliko sedmica, mjeseci ili čak i godina.

Nekada davno, prije skoro 7 godina bila sam ludo zaljubljena i beskrajno povrjeđena. Neko ko mi se kleo da me voli, kovao me u zvjezde i obećavao ljubav za cijeli život, vrlo brzo je pogazio svoju riječ i lomio me iznova i iznova. Padala sam i dizala se pune dvije godine i govorila sebi: "Nikada više". Vremenom sam naučila da se branim od njega, vremenom su nam se putevi razdvojili, nismo se sretali i bila sam naizgled spokojna. A onda se sretosmo, sasvim slučajno i čuh od njega ono što mi je trebalo da krenem dalje, priznao je da je on kriv za sve, da je shvatio da me je povrjeđivao. Kasnije se oženio, dobio je sina. Ponekad ga se sjetim uz neki neodređen osjećaj nostalgije, sjete i radosti. Voljela sam ga. Možda bih ga i danas voljela da je bilo drugačije.

Gledam oči malog dječaka, iste kao njegove. Gledam datum postavljanja slike - moj rođendan. Gledam vjenčanicu njegove supruge, datum - rođendan mog momka, budućeg muža. Kad se ja budem udavala, njemu će biti godišnjica braka.

I to shvatam ja, on nikada neće primjetiti. A koliko je toga skrivenog, onog što nikada ne vidimo a ne shvatimo da se dešava. Možda smo nekada sjedili na istoj klupi, stajali na istom mjestu a mimoišli se u pet minuta.

Oduzimao mi je dah, za tren me dizao u visine i spuštao na dno. Ali, ipak želim da ga pamtim kao onu mladalačku ljubav koju svi imamo, koje se sjetimo kad nam djeca porastu pa se upitamo, da li se možda druže a da mi to i ne znamo.

Neurozna sam!!!

, 20 2011 18:18:47 +0100

Veoma mi je teško. Došla sam do one tačke kada samo stojim, ni naprijed ni nazad ne idem, kada bih trebala nešto učiniti ali ja sam nepomična.

Davne 2003. sam upisala fakultet jer sam to htjela još kao dijete. Nisam, kao većina mojih vršnjaka, pri završetku škole bila neodlučna o svom životnom putu. Još u osnovnoj školi sam znala da želim da upišem Ekonomsku školu, pravni smjer a zatim i Pravni fakultet. Bilo je tu još nekih zanimanja kojima sam poželjela, u međuvremenu, da se bavim ali ovo je ostalo zacrtano.

I zaista, uspjela sam u tome i sve je išlo po planu dok nisam dobila priliku da radim i to, ne bilo kakav posao, već onaj koji se ne odbija, bar ne u današnje vrijeme. I prošlo je dosta vremena dok sam se navikla na tempo kojim živim poslednjih godina. Radim - učim - spavam. Negdje između se provuku i izlasci, prijatelji, momak ali kako god okrenem, na jednoj ili dvije strane gubim. Jednostavno, ne mogu sve da stignem i da svi budu zadovoljni.

Zato se odužila ovo igranje na dva kolosjeka i nikako da se sastavim. Upravo sada, kao da sam stala pred zid i nemam gdje. Nemam čak ni mogućnost izbora. Ostala su još samo četiri ispita a ja nemam više snage. Čini mi se da ne mogu više zapamtiti ni naslov a kamoli lekciju i milion činjenica.

Zacrtala sam sebi da ću završiti. Ponosna sam na sebe što sam uopšte i ovoliko uspjela jer mnogi moji prijatelji ne rade i imaju cijeli dan da uče a opet smo na istom. I mnogi, kad počnu da rade, odustanu od državnog fakulteta, prebace se na privatni i, gotovo za čas posla. Ali, ja to ne želim. Želim da zaslužim tu diplomu jer dobro znam koliko sam suza i truda uložila u svaki ispit.

I sad sam stala. Tražim snagu da nastavim jer ne mogu, ne želim da odustanem sada, na samom kraju. Ali treba mi odmor.......... Psihički!

"Neuroza je izraz jedne sasvim specifične nesposobnosti ličnosti da zadovolji zahteve koji se pred nju postavljaju" Vladislav Klajn

Kako je to

, 22 2011 15:16:45 +0200

Kako je to kada napuštaš svoj način života i počinješ neki novi. Radujem se ja tome, nije da mi je žao ali nekako me uhvati nostalgija i pomalo strah. Sve će se promjeniti. Živjeću u drugoj kući, imati drugi namještaj, druge navike, drugi raspored obaveza.

Jutros sam razgledala svoju sobu, željela sam da upijem svaki kutak u čije sam spremanje unijela dio srca, razmišljala sam šta ću ponijeti sa sobom, gdje ću sve to staviti, hoću li imati dovoljno prostora. Nedostajaće mi čak i "veličanstveni pogled" na ljubičasti zid susjedne kuće, čak i ova rupa u zidu koja je nekada služila za provlačenje kablova, čak i pokvarene roletne i rasklimani ormar. Kad odem, moja soba više neće biti moja, čak i kad bi ostala identična kao sada.

Ali, to je sastavni dio života. Pričam to svom dragom ali on nema osjećaj kakav ja imam. Selio se više puta a ja nikada. Oduvijek živim u ovoj kući sa svojim roditeljima, volim svoj balkon i stepenice, volim svoju sobu i lako se vežem za stvari.

Neće mi biti lako, to znam. Kako vrijeme odmiče, nekako me hvata strah iako sam mislila da neću osjetiti ni trunku tog osjećaja.

A dotukla su me pitanja jednog malog dječaka, mog bratića: "A kad se ti udaš, hoćeš li se ti i dalje prezivati G...? Hoćeš li se ti udati ili oženiti, jer ako se udaš, ti ćeš otići od nas i prezivaćeš se drugačije a ako se oženiš, ostaćeš sa nama! Može li da se ti oženiš, pa da ne ideš nigdje i da se prezivaš G..?"