Kutak za odmor

Robovi modernog doba

, 29 2012 14:28:46 +0100

Kažu da smo slobodni, demokratija nam je to donijela. Da sami biramo svoj put i način života, da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To je baš super, zar ne!?

U periodu djetinjstva, prije polaska u školu, roditelji su ti koji nam određuju šta ćemo i kada raditi. Oni odlučuju kad je vrijeme za ručak, za igranje, za gledanje crtanih filmova, spavanje. I kada bismo u, u tom periodu, imali mogućnost da kažemo šta želimo, oni bi se nasmijali i rekli: "Dječija posla". A možda je to jedina životna dob kada nam ograničenja ne smetaju jer, još uvijek, i nismo svjesni šta se zapravo dešava u našem okruženju već samo znamo da ne želimo da jedemo, da spavamo već da se igramo.

Dolazi vrijeme polaska u školu. Nametnute obaveze djetetu od sedam godina koje još ne zna ni šta ga je snašlo ali nekako se koprca u tom novom okruženju. Sada, pored roditelja dobijaju još jednog zapovjednika-učiteljicu. Ona odlučuje kada će učiti slova, kada brojeve a kada je vrijeme za fizičko, svima najzanimljivije. Ali, tako je od pamtivjeka pa se niko ne žali, što bi i današnja djeca.

Upis u srednju školu. Neki su već formirali svoje stavove i mišljenja i tačno znaju šta žele. Neki puštaju da drugi i dalje odlučuju za njih. Na kraju, veliku većinu i jednih i drugih, zadesi ista sudbina. Upišu školu koju ne žele jer u onoj za koju su zainteresovani, nema dovoljno mjesta. Ali, školovati se moraju pa uzimaju ono što je ostalo.

Po završetku škole, odluka za upis na fakultet. Neki jedva čekaju nastavak učenja a neki su jedva dočekali kraj (m)učenja.

Dođe vrijeme za prvi posao. Zavisno od sreće, obrazovanja, iskustva i mnogih drugih faktora, pronalazimo posao, zadovoljavajući ili ne. Taj posao nam obezbjeđuje egzistenciju, omogućava osnivanje porodice, kupovinu stana ili kuće, odlazak na ljetovanje, zimovanje, uživanje u hobiju i razne druge povlastice. To je zato što danas vlada demokratija (grčki: demos – narod i kratia – vladati = narod vlada) i imamo pravo da biramo da li ćemo sebi da ugodimo ili ne jer mi smo vladari sopstvene sudbine i života.

Ali, šta se dešava, zapravo? Koji to posao danas omogućava da budemo slobodni? Slobodno vrijeme ima onaj ko nema posao. Čak i hrana košta, a kako ne bi luksuzni prohtjevi kao što je odlazak na more. Novac ima onaj ko radi, i to ako ima dobar posao, odnosno, solidnu platu. A velika većina ljudi od onih koji rade, rade između 10 i 12 sati dnevno, čak i vikendom za platu koja jedva pokrije troškove hrane i raznih dažbina državi koja ne prašta ni dan prekoračenja.

Pa zar naše pravo da sami odlučujemo kako ćemo živjeti, postoji samo na papiru!? Izgleda da možemo odlučivati samo o tome koju egzotičnu destinaciju ćemo posjetiti u svojoj mašti...

Sreća je u malim stvarima

, 31 2011 17:53:47 +0100

Za sada imam sve što mi treba. U Novoj godini neću biti ni bolja ni gora i zato mi ne znači mnogo ovaj prelaz sa 2011. na 2012. Mada, moram priznati, promjeniće mi ta 2012. život i to, poprilično. Ali, to neće biti zbog smjene godina, zbog 31.12. ove ili 01.01. iduće.

Ako želimo da budemo sretni, bićemo. Samo trebamo pronaći razlog a razloga je mnogo. Kada ste poslednji put zastali i gledali zalazak sunca ali, onako, od srca se tome radovali. Kada ste sa uživanjem posmatrali cvjeće u dvorištu ili zelenilo oko vas. Kada ste, istinski, uživali u dodirima voljene osobe i posvetili se tom trenutku kao da je sve što imate.

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici, ustati mrzovoljan pri pomisli na novi radni dan, doći na posao i jedva čekati kraj radnog vremena, zatim doći kući i tužno iščekivati vrijeme za spavanje i činjenicu da će sutra sve biti isto. Ne mora biti isto. Ne mora biti ni tužno, ni mrzovoljno, ni loše. Čak ni posao, ma koliko dosadan ili težak bio, ima svoje dobre strane ali mi ih ne tražimo, zato ih i ne vidimo.

Muškarci se žale na svoje žene. Dođu kući a one samo čiste, peru, kuhaju, nisu dotjerane, nisu raspoložene, nasmijane. Iste te žene se žale na muškarce. Zbog njega čiste, peru, kuhaju, nemaju vremena za sebe, nigdje ne idu, zatvorene su u kući pa nemaju zašto ni da se dotjeraju i sve to rezultira lošim raspoloženjem. A kada bi se obe strane malo potrudile, svijet bi bio drugačiji. Zašto taj isti muškarac ne bi pomogao malo svojoj ljepšoj polovini, pa bi ona manje radila i bila manje umorna. Zašto je ponekad ne bi izveo na večeru, u šetnju, u izlazak pa bi se ona češće sređivala. I ista ta žena, zašto mu ne bi nametnula malo više obaveza, sebe da rastereti, sebi da udovolji. Zašto ne bi ona njega pozvala da izađu.

Sve se se može kad se hoće. Ne mislim na one velike želje koje traže veliki novac da bi se ostvarile. Ali, ako je to ono što nekoga čini sretnim, taj nikada neće biti sretan jer kad želiš mnogo i to ostvariš, onda poželiš još više i tako u krug.

Sreća i zdravlje su jedino ka čemu treba da težimo. Na oboje možemo uticati, ako ne u potpunosti, onda velikim dijelom. Samo se moramo potruditi.

Najlakše je prepustiti se svakodnevnici. Ali, ne i najljepše.

A ja vama želim da u lijepim trenucima uživate najviše što možete a iz loših da naučite nešto pozitivno i da izađete iz njih kao pobjednik.

"I!? Jeste li se dogovorili oko prezimena!?"

, 17 2011 11:06:07 +0200

Ulazi sinoć moja sestra u našu kuću, udata već 17 godina i kaže: "Kako je to čudno. Živiš negdje 20 godina i onda se udaš, odeš iz svoje kuće, sve se promjeni." A ja zastadoh: "A tek ja, kako ću ja otići nakon skoro 30 godina!?"

I onda se sjetim nedavne rasprave oko prezimena, zašto žene uzimaju muževo prezime. Jedna kolegica je rekla da joj time otimaju identitet i da će zadržati svoje prezime. A i ja sam se na svoje navikla, živim sa njim već 28 godina i, unazad pola godine, nekako mi teško pada saznanje da više neću biti G.S. Nije to nikakvo pomodarstvo, već činjenica da volim svoje porijeklo i ponosna sam na svoje korjene. Sutra, kad se udam, negdje će pisati "Ta i ta, od oca tog i tog", a prezime mog oca nigdje se neće spominjati, kao da i ne postoji.

Na jednom vjenčanju, jedna mlada je to lijepo rekla: "Zadržavam svoje, da se zna od koga sam i uzimam njegovo da se zna čija sam". A na drugom, veliki dio gostiju sa mladoženjine strane je napustio svadbeno veselje i otišao uvrjeđen. Dakle, da li mi to pristajemo da nam uzmu naš identitet a oni ne pristaju da uz njihovo prezime stoji i naše.

Cijeli život se zovem ovako kako se zovem. Svi me znaju i po nadimku koji je izveden upravo iz mog prezimena. I, zaljubim se, zavolimo se, odlučimo da se vjenčamo i u jednom trenutku, više nisam G.S. nego neka druga. Ali, ne bi to meni bilo toliko bitno da nisam čula razna mišljenja muškaraca po tom pitanju. Neki su, naravno, tolerantni ili im je čak, svejedno a neki toliko isključivi da ne daju ni da se priča o tome.

Poznajem jedan par koji je kombinovao prezime ali tako da ona svom dodaje njegovo a on svom dodaje njeno. Po meni, katastrofa ali valjda oni imaju svoje razloge kao i ja svoje, pa im se nisam smijala niti čudila. A poznajem i slučaj kada su došli na najavu vjenčanja i kad je matičar pitao nevjestu koje će prezime uzeti nakon vjenčanja a ona odlučila da na svoje doda njegovo, došlo je do prepirke koja se završila tako što su izašli i nikada se nisu vratili, bar ne kod ovog matičara.

I sve me to nekako mučilo, kopkalo jer ne želim nekog tako zadrtog i tvrdoglavog da bi zbog prezimena bio u stanju da me ostavi. Zato sam morala postaviti stvari na svoje mjesto i reći svom dragom da razmišljam da budem G.M.S. Zastala mu je knedla u grlu i priznao je da mu nije baš svejedno ali da je to moja odluka i moje pravo, te da ne bi bilo u redu da mi išta zamjeri. A kupio me je rečenicom: "Prezivaj se kako god hoćeš, samo da se mi slažemo i razumijemo"

Zaslužio je da ipak razmislim :)

"Kako ne znaš, on je faca!!!"

, 10 2011 17:19:43 +0200

Grozim se ljudi koji misle da su iznad drugih, ne znam po kojim mjerilima. Ne volim kad sjedim u kafiću ili prolazim ulicom a neko iz mog društva kaže: "Jao, eno ga. On je ... taj i taj". Ili ignorišem takve komentare ili namjerno kažem da prvi put čujem za njega pa nerviram sagovornika, kako ne znam ko je to. Briga me ko je. Ne zna ni on ko sam ja.

Ne volim da se hvalim svojim uspjesima a još manje volim kada se drugi hvale. Ako sam uspjela, uspjela sam zato da bih sebi osigurala bolju budućnost i hvala Bogu na tome. Zato se naježim kad mi neko priča kako je završio kojekakve (uglavnom privatne) škole i postao magistar, doktor (!?). Pa, dobro. Zašto to meni pričaš? Neću ja uživati u plodovima tvoga rada pa ne moram ni znati cijelu istoriju tvoje karijere prije nego što znam i kako se prezivaš.

Ne volim ni kada ljudi cijene druge ljude po poklonima kojima daruju ili kada moraju dokazati svoju vrijednost skupocjenim poklonima. Ako si ti meni kupio dar u visini polovine moje plate, ne znači da moram i ja da se "revanširam". Bar ja to tako ne gledam. Smatram da ljudi poklanjaju u granicama svojih mogućnosti i tako i ja činim. Nema to veze sa tim koliko te cijenim i poštujem. Neki pokloni koji nisu koštali ništa više od truda da se naprave, vrijedniji su mi od onih bezličnih koji, samo što ne vrište koliko su plaćeni.

Mrzim ona foliranja "dušo", "srećice", "ljubavi". To mi ni mama ne govori. Posebno to mrzim od potpuno nepoznatih ljudi, često ih srećem na poslu pa mi prosto bude neprijatno kad čujem: "Jao, hvala ti dušice, ti si najbolja osoba koju sam upoznala". Hm, zar smo se upoznale!?

Trudim se da izbjegavam takvo okruženje ali nemoguće je. Zato koristim svaku priliku da ih spustim, bar one kojima smijem odgovoriti bez posljedica. Jer, do prije nekog vremena, bila sam običan učenik, običan student iz obične porodice srednjeg staleža koja nikada nije imala previše niti poznavala bitne ljude. A sada, kad imam dobar posao koji sam dobila zahvaljujući svom učenju i trudu, odjednom, mnoštvo ljudi (koji do juče hoće ili neće pozdraviti u prolazu) oko mene, kao "ti si baš super". E pa nisam. Super sam onima kojima sam bila super i ranije.

Zato, kad sam u prilici da nekome pomognem, savjetom, upućivanjem ili skraćivanjem (dužeg) puta, radije ću pomoći onome ko dođe izgubljen, neuk i prost nego onom u odijelu koji mi laska da bi se domogao neke koristi. Ovaj drugi će se ionako snaći.

Imala bih još puno toga reći ali dovoljno mi je i ovo malo negativne energije što sam izbacila iz sebe, a koja se nakupila zbog neizbježnog i prekomjernog vremena provedenog u društvu gore navedenih.

Prevara

, 09 2011 00:18:55 +0200

"Da li odista smatrate da je slabost popuštanje pred iskušenjem?
A ja vam kažem da postoje užasna iskušenja koja zahtevaju snagu i hrabrost da bi im se čovek prepustio.
Staviti čitav život na kocku zarad samo jednog trenutka. Sve rizikovati u magnovenju – bilo da se radi o užitku ili moći – ne, u tome nema nimalo slabosti."

O. Vajld

Koliko čovjek treba biti jak ili slab da bi "pristao" na prevaru!? Kažem"pristao" jer vjerujem da je to stvar izbora. Ne može te nijedna djevojka niti ijedan momak prisiliti na takav grijeh, ne znam koliko da se nudi i nameće. Stvar je izbora hoćeš li misliti o osjećanjima onoga ko te voli i čeka kod kuće ili ćeš misliti o svojoj "reputaciji" i iz straha da ne ispadneš "šonja" popustiti pod pritiskom zanosne plavuše (ili crnke, kome se više sviđa).

Jeste, možda treba hrabrosti za takav čin. Makar onda kad želiš da ostaneš u vezi koju si upravo upropastio. U suprotnom, i sam ćeš se pobrinuti da se prevara desi. I onda moliš, kuneš se, uvjeravaš, obećavaš. Ne, nije do tebe, nisi planirao, zavela te, nisi bio svjestan šta radiš, nikada to nećeš ponoviti, bla, bla... Radiš moguće i nemoguće samo da zadržiš onu koju voliš više od svega. A o čemu si razmišljao kad si pokleknuo pred iskušenjem!!!

Ne padam više na ovakve priče. Sa 20 godina jesam, itekako. Vjerovala naivno da je sve zbog pića. Sad bih mu rekla da prestane piti.

Ne može mi niko reći da postupcima ne vlada razum kad se nađe u takvoj situaciji. Kao da se ja nisam našla u opasnoj blizini nekoga ko me potajno privlači i nisam poželjela da osjetim njegov dah na vratu! Ali, kuc, kuc. Šta poslije toga? Srušiš ljubav, razumjevanje, poštovanje građeno godinama zbog jednog trenutka, ne čak ni jedne noći. Uzalud poslije uvjeravati i obećavati. Ako je povjerenje temelj veze, onda veza puca, oprostio ti ili ne.

Čak i kad pristaneš da pređeš preko svega, ostaće sumnja i strah koji će sve uništiti...