Kutak za odmor

Gdje sam!?

lonacipoklopac — Sat, 18 Feb 2012 23:59:51 +0100

Ja, domaćica!? Pih...

lonacipoklopac — Sun, 12 Feb 2012 19:17:25 +0100

Da mi je neko prije godinu dana, ma čak i prije mjesec, rekao da ću se toliko radovati kupovini novog posuđa, pa rekla bih mu, u najmanju ruku, da je lud. Ja, koja nikada nisam spremila ništa komplikovanije od makarona i supe iz kesice, da se radujem, pa još i sama da kupujem nešto za kuhinju, Bože sačuvaj.

Sve dok me mama nije nagovorila da na vrijeme obezbjedim neke "sitnice" za kuću. I tako, naručih komplet posudja, navodno jako dobrog, pa vidjećemo. I kad sam to uradila, jedva čekam da narudžba stigne. Da stvar bude gora, uz to sam kupila i masažer koji dugo, dugo želim ali njemu, skoro da se i ne radujem.

Ali, valjda to tako ide. Sada nemam nikakvih obaveza u kući, ne mislim šta će se danas spremati za ručak, koliko je još zaliha hrane ostale, da li je potrebno ići u nabavku, baš ništa. Za nekoliko mjeseci će se sve promjeniti. I koliko me to čini radosnom, toliko me i strah. Nas dvoje sami, oboje nenaučeni na takve obaveze, moramo naučiti da se nosimo sa pravim životom. Moramo biti domaćini, stvarati nešto svoje, graditi dom (dom a ne kuću), dočekivati goste, brinuti se o hrani, ogrevu, namještaju, sitnim potrepštinama... Moramo naučiti da se novac više ne troši samo na garderobu, izlaske, izlete, prohtjeve... Moramo se uozbiljiti.

Uozbiljiti!? E, to nećemo nikada. Bar ne u onom smislu u kojem to shvataju oni koji su upali u kolotečinu života pa im se dan sastoji od poslovnih obaveza, kuhanja i spavanja za žene ili, gledanja TV-a umjesto kuhanja za muškarce.

Mi ne želimo da postanemo takvi. Ok, uozbiljićemo se u raspoređivanju novca i rukovođenju kućnim poslovima ali nećemo zapostaviti prijatelje, šetnje, izlete, putovanja. Trudićemo se da nam čak i kupovina bude avantura, baš kao što je sada. Nećemo prestati da šaljemo slatke poruke jedno drugom i nećemo dozvoliti da nam se žar ljubavi ugasi...

I sve dok to želimo i dok smo spremni da radimo na tome, znamo da možemo i uspjeti.

A one nove šerpe, lonci, tave... sve ćemo to zajedno iskoristiti, neće on meni gledati TV po cijeli dan ;)

Bijeg od stvarnosti

lonacipoklopac — Sat, 11 Feb 2012 13:58:11 +0100

Koristim pauzu u učenju da se opustim a to mi najbolje ide čitajući opuštajuću "literaturu" poput blogova.

Tražim muzičku podlogu, nešto da ne odvlači pažnju ali da je prijatno. I nađem nešto što mi itekako odvuče pažnju. Muzika kraja devedesetih godina, period ulaska u pubertet i prva zaljubljivanja.

Backstreet Boys. O, kako sam samo bila luda za Nick-om. Sad mi je to smješno i simpatično, naravno ali tada je bilo veoma ozbiljno :). Sve njihove pjesme znala sam napamet, još neke djelove znam dok ih slušam. Sestra je "glumila" Brian-a a ja Nick-a, pisale smo pisma jedna drugoj u njihovo ime, slavile rođendane... bila su to slatke, dječije igre lišene agresivnosti i nasilja koje današnja djeca teško mogu zaobići.

I upravo slušanje tih pjesama na You Tube-u me podsjetiše na vremena bezbrižnosti za kojima se s vremena na vrijeme javi nostalgija i potreba da uronim u uspomene bježeći od svakodnevnih obaveza koje neće da čekaju bolja vremena.

Tako i sada, bježim od knjige otvorene na stranici koja me najmanje privlači i najviše muka zadaje.

Zato idem da je preskočim u iščekivanju preseljenja u Blogograd jer čitam, čitam i čitam a još ne mogu da komentarišem.

Strast

lonacipoklopac — Fri, 10 Feb 2012 23:30:26 +0100

To je sve što ću ti dati,

poneki osmjeh tajnu što krije

i sve što mislim, ne moraš znati

jer neće ni biti što bilo nije.

Uzmi il' ostavi, više ne traži,

nisi ti taj, nisam ja ta;

slatke su tvoje male laži

ali ja nisam za takva šaputanja.

Na mom jastuku mjesto je zauzeto,

nečija ljubav moje srce grije,

ne traži da bude oteto

ono što milom dato ti nije.

Nema tu ljubavi, samo je strast

ono što tebe vuče ka meni,

sa nekom drugom probaj tu slast

jer mi nismo krojeni po istoj mjeri.

Septembar 2007.

San

lonacipoklopac — Wed, 08 Feb 2012 20:41:17 +0100

Poljuljana osjećajem nakon buđenja iz jednog davnog sna, teturam se cijeli dan.

Ali, stvarnost, dovoljno istinita i značajna, pruža mi ruku da ne padnem. Čak i da nije, ja bih opstala.

Jer snovi ustupaju mjesto jedni drugima, neki se zaborave, neki samo potisnu pa povremeno izađu. A neki, kao onaj koji živim, ostaju tu za cijeli život da te čuvaju od tebe same...

Prolaznost

lonacipoklopac — Sun, 05 Feb 2012 13:49:58 +0100

Pa dobro, idi! Evo puštam te iz srca

iako mi je žao što ćeš jednom biti samo prošlost,

ne boli me naša ljubav toliko

koliko me boli prolaznost.

Ne patim, ne brini! Ima smisla svako

novo jutro i svaki dan bez tebe što prođe,

samo me malo boli kad vidim

da sve na isto dođe.

U jednom trenutku vjeruješ u vječnost,

zatim te stvarnost probudi

a kad toliko vremena sa nekim provedeš

ne može srce da ne poludi.

A sad je kraj i sad smo, kao, prijatelji

a znamo oboje da to tako ne ide,

vrijeme će nas natjerati da postanemo stranci

i dovešće nam neke druge ljude.

To me i boli! Do juče si mi bio sve na svijetu

a ko zna šta sutra ćeš postati,

jednom će i ova tiha bol prestati,

tužno je što ćemo sve zaboraviti.

LiP, 2008

Šetnja

lonacipoklopac — Sat, 04 Feb 2012 14:01:40 +0100

Konačno je i moj grad osvanuo obučen u bijelo. Neki se raduju, neki baš i ne i razumijem i zašto. Ali, ja se radujem.

Sinoć sam sa svojim dragim šetala, smrzli su mi se prsti ali vrijedilo je. Taj čarobni prizor pahuljica kako plešu pod svjetiljkama, podsjeća me na djetinjstvo, kad već pada noć a mi se vraćamo iz škole, još uvijek naivni i uvjereni da je život samo med i mlijeko.

Snijeg neumorno pada a nas dvoje, poput dva tinejdžera, guramo jedno drugo, pokušavamo se grudvati ali ne ide, suviše je suv. Svjetluca poput kristala i ja se oduševljavam, on me zeza a ja se, kao ljutim. Htio je da me gurne, uvalja u snijeg ali je u poslednjem trenutku primjetio zatrpane stubiće. Sreća. Pada mu pahuljica na trepavicu, ja je ljubim. Ljubim to drago lice i sretna sam što postoji, što je baš meni određeno da mi uljepša život. Šetamo našom ulicom, baš kao na početku kad smo, otkrivali jedno drugom svoje tajne, svoje želje i snove, nadanja...

Prati me kući, a onda mora da se vrati svojoj, sam. Ja mu kažem da me ne mora pratiti, nije mi daleko, nije ni kasno. A on kaže: "Znam ja da ne moram". I to je dovoljno da zahvalim Bogu i sudbini na našem postojanju...

Lj.

Robovi modernog doba

lonacipoklopac — Sun, 29 Jan 2012 14:28:46 +0100

Kažu da smo slobodni, demokratija nam je to donijela. Da sami biramo svoj put i način života, da sami odlučujemo o svojoj sudbini. To je baš super, zar ne!?

U periodu djetinjstva, prije polaska u školu, roditelji su ti koji nam određuju šta ćemo i kada raditi. Oni odlučuju kad je vrijeme za ručak, za igranje, za gledanje crtanih filmova, spavanje. I kada bismo u, u tom periodu, imali mogućnost da kažemo šta želimo, oni bi se nasmijali i rekli: "Dječija posla". A možda je to jedina životna dob kada nam ograničenja ne smetaju jer, još uvijek, i nismo svjesni šta se zapravo dešava u našem okruženju već samo znamo da ne želimo da jedemo, da spavamo već da se igramo.

Dolazi vrijeme polaska u školu. Nametnute obaveze djetetu od sedam godina koje još ne zna ni šta ga je snašlo ali nekako se koprca u tom novom okruženju. Sada, pored roditelja dobijaju još jednog zapovjednika-učiteljicu. Ona odlučuje kada će učiti slova, kada brojeve a kada je vrijeme za fizičko, svima najzanimljivije. Ali, tako je od pamtivjeka pa se niko ne žali, što bi i današnja djeca.

Upis u srednju školu. Neki su već formirali svoje stavove i mišljenja i tačno znaju šta žele. Neki puštaju da drugi i dalje odlučuju za njih. Na kraju, veliku većinu i jednih i drugih, zadesi ista sudbina. Upišu školu koju ne žele jer u onoj za koju su zainteresovani, nema dovoljno mjesta. Ali, školovati se moraju pa uzimaju ono što je ostalo.

Po završetku škole, odluka za upis na fakultet. Neki jedva čekaju nastavak učenja a neki su jedva dočekali kraj (m)učenja.

Dođe vrijeme za prvi posao. Zavisno od sreće, obrazovanja, iskustva i mnogih drugih faktora, pronalazimo posao, zadovoljavajući ili ne. Taj posao nam obezbjeđuje egzistenciju, omogućava osnivanje porodice, kupovinu stana ili kuće, odlazak na ljetovanje, zimovanje, uživanje u hobiju i razne druge povlastice. To je zato što danas vlada demokratija (grčki: demos – narod i kratia – vladati = narod vlada) i imamo pravo da biramo da li ćemo sebi da ugodimo ili ne jer mi smo vladari sopstvene sudbine i života.

Ali, šta se dešava, zapravo? Koji to posao danas omogućava da budemo slobodni? Slobodno vrijeme ima onaj ko nema posao. Čak i hrana košta, a kako ne bi luksuzni prohtjevi kao što je odlazak na more. Novac ima onaj ko radi, i to ako ima dobar posao, odnosno, solidnu platu. A velika većina ljudi od onih koji rade, rade između 10 i 12 sati dnevno, čak i vikendom za platu koja jedva pokrije troškove hrane i raznih dažbina državi koja ne prašta ni dan prekoračenja.

Pa zar naše pravo da sami odlučujemo kako ćemo živjeti, postoji samo na papiru!? Izgleda da možemo odlučivati samo o tome koju egzotičnu destinaciju ćemo posjetiti u svojoj mašti...

U potrazi za idealnom

lonacipoklopac — Fri, 06 Jan 2012 14:53:08 +0100

Svaka žena, ma koliko mi tvrdile da nije tako, mašta o danu kada će obući vjenčanicu. I ja sam govorila da meni to nije bitno i da ne želim ni svadbu, ni dizanje prašine oko svega toga. Htjela sam nešto jednostavno, mama, tata, brat, sestra i ništa više. Međutim, kako se bližilo vrijeme planiranja, moje želje su se promjenile.

Ušla sam u prvu radnju u čijem sam izlogu ugledala vjenčanicu od koje mi je zastao dah. Potpuno neplanirano, samo sa mamom kao pratnjom, odlučila sam da probam. Dok mi je ljubazna prodavačica pomagala da se obučem, srce mi je lupalo jer, kao što sam rekla, svaka od nas ovo potajno priželjkuje. Očekivala sam da ću, nesvjesno, reći "VAU", da će mi se zamantati od tog osjećaja, da ću to biti neka druga ja. Međutim, razočarenje. Veliko razočarenje. Srce se smirilo a ja, kao da sam obukla najobičniju haljinu za izlazak.

Pa, dobro, probaću neku drugu. Nisam se dala pokolebati iako sam očekivala da će pogled u ogledalo, sebe u vjenčanici, izazvati oduševljenje. Probaj drugu, treću, četvrtu, petu... Ništa. Razočarenje ponovo. Pa ovo je trebao biti doživljaj za pamćenje.

Sve su mi nekako iste, sličnog kroja, prepuno volana, šljokica, preteške. Nekako sam to drugačije zamišljala.

I prije nego što skinuh i poslednju, odlučna da krenem kući, nagovoriše me da bar pregledam katalog, ništa me ne košta. Uh, nešto po mom ukusu. I čini mi se da sam je istovremeno ugledala i na slici i na vješalici. Nisam smjela ni htjela da se prerano radujem. Očekivala sam razočarenje, kao i do tada.

E to je bio taj momenat. Kada sam je obukla, znala sam. Jednostavno sam znala da je to to. Kao kad se zaljubiš pa ti sve odgovara, sve ti je dobro i znaš da nemaš šta da tražiš dalje. Kao da je krojena za mene, srce je zalupalo, automatski mi se osmjeh pojavio na licu i taj doživljaj je ipak, postao nešto što ću pamtiti i prepričavati.

Totalno je drugačija od svih koje sam vidjela, bez previše detalja, volana, jednostavna a lijepa, čak više balska svečana haljina nego vjenčanica ali je baš onakva kakvu sam zamišljala. I znam da će se nekome svidjeti, nekome neće ali to je moj dan i moja vjenčanica.

Zato sve vi, koje vas ovo tek čeka, znaćete koja je prava. Bićete oduševljene i u dnu duše mirne i uzbuđene istovremeno jer to je baš ono što ste tražile. I nemojte pristajati na manje od onoga što vas čini sretnom i potpunom. I primjenite to na sve životne situacije.

Najbolji za mene

lonacipoklopac — Mon, 02 Jan 2012 22:58:54 +0100

Znaš li koliko toga bih ti htjela reći a ne pronalazim riječi. Kao da ne znam oblikovati misao u riječ. Voljela bih da možeš zaviriti u ono što se dešava u meni, doživjeti to na moj način, osjetiti ono što ja osjećam.

Nekada sam za svaku misao imala ime. Ako nisam znala da kažem, znala sam napisati. A sada, pored tebe, ja ostajem nijema a ti uskraćen za saznanje šta mi zaista značiš.

Vjerujem da svako od nas idealizuje svoju vezu, ma kakva ona bila. Nekidan sam se nasmijala svojoj konstataciji (nikom nerečenu, srećom) kako si ti, u konkurenciji sa momcima/muževima mojih drugarica, zaista najbolji. Bila sam tako uvjerena u to da bih, nekoliko sati poslije toga, shvatila da svaka jednako misli o svojoj ljubavi. I dobro je što je tako.

Ali, opet ne mogu da se otrgnem istom tom utisku da si najbolji. Zadovoljiću se činjenicom da meni ipak jesi. Naravno, imaš ti i mana, nije da ih ne vidim ili ignorišem. Nije ni da me ne nerviraju. Izluđuješ me nekad, tako da bih te udarila (da smijem :) ). Ali, to su mane koje su podnošljive, onakve kakve imam i ja, koje i ti trpiš od mene.

Ono što te čini najboljim za mene, jeste način tvog ophođenja sa mnom ali i sa mojom porodicom i prijateljima. U pola noći, mogu te nazvati i ako nema nekog posebnog razloga za to, ako mi je samo dosadno, ti bi pričao sa mnom bez negodovanja što te budim. Naizgled, mala stvar a zapravo je velika.

Kad ti se zahvalim zbog nečega što uradiš, nije to da bih ti iskazala samo zahvalnost ili puka kultura, znam da ne voliš da to radim. Ja samo želim da znaš da cijenim i poštujem tvoju dobrotu i da neću sebi dozvoliti da dovedem u opasnost našu vezu zbog nerazumijevanja ili nesporazuma.

To što me uspavljuješ i budiš porukama za laku noć i dobro jutro baš svaki dan, to što nikada ne odeš a da ne mahneš, to što imamo neke svoje šifre i znakove, što mi pokloniš krem bananicu, što privlačimo jedno drugo kao magnet, što nam se dlanovi stope jedan sa drugim i još hiljadu sitnica, sve je to lijepo i slatko. I znači mi, zaista. To su sitnice ali one održavaju nešto važnije i krupnije.

A to je naša spremnost da jedno drugom uvijek budemo podrška, da razumijemo i kad se ne slažemo. To je sposobnost da jedno bude mirno i staloženo dok je drugo nervozno i da ne dozvolimo da ljutnja vlada nad ljubavi. Ono kad se sporečkamo pa onda oboje povisimo ton, malo se svađamo, ćutimo nekoliko minuta a onda stegnemo ruku jedno drugom kao znak da je sve u redu i da će uvijek tako biti.

To je ono kad se ja povučem u sebe a ti me gledaš u oči sve dok ne kažem šta me muči. Kad plačem bez razloga a ti me zagrliš i kažeš: "Isplači se ako će ti biti lakše". Kad sam sama sebi toliko ružna da ne mogu ni da se pogledam u ogledalo a ti kažeš: "Lijepa si. A i da nisi, meni bi bila najljepša".

To je ono nešto što ja ne znam da kažem a tako snažno osjećam.

Lj.