Staze

Danas pogriješim autobus i ukrcam se u peticu namjesto osmice, jer se neka mudra glava nije sjetila da treba PROMIJENITI i gornji natpis, a ne samo donji. Bilo je toplo i fino, pa se nisam specijalno jedila, a i dobro mi je došlo malo prošetati.

Tako sam na toj svojoj maloj šetnjici prošla kroz parkić (ako ga mogu uopće tako nazvati) ispod Socijalnog. I kao što to obično biva u takvim trenucima, čeljade počne razmišljati o nečemu što nema nikakve veze sa životom koji trenutno živi. Svašta ti na pamet dođe.

Pitala sam se kako nastaju šumske staze? Tko ih krči? Što natjera namjernika da baš tuda prođe? Tko je taj koji krene za njim? Zašto se odluče baš tim smjerom?

Vidi li onaj drugi tragove prvog, pa krene tim putem, misleći da je taj put lakši, da će ga odvesti na neko bolje mjesto?

Treći već ide ne razmišljajući, jer je staza ugažena, put za nekud. Povodimo li se za tim i svaki dan živeći svoje male živote?

Kupimo li neku stvar jer je naš prijatelj ima i pokazala se kao dobra. Tražimo smjernice, provjerene informacije.

Kolače mjesimo samo po sto posto provjerenim receptima, veš mašine kupujemo samo od provjerenih proizvođača, kruh uvijek u istoj pekari, iako je u susjednoj jeftiniji i možda čak i bolji... Tko je prvi tu mašinu kupio? Taj kruh okusio, kolač umjesio? Jesmo li smogli snage ijednom u našem životu prokrčiti neku stazu?

Razmišljam ja tako tražeći stepenište ozidano kroz taj parkić, pored svih utabanih staza. Stepenište je suvo, nema klizavog lišća i jasno se vidi kuda vodi. Staze ne poznajem.

Mama i mačak

Staze

vidi lude živine

morala sam