Sugar, spice and everything nice

Nova.

irena — Tue, 13 Dec 2011 00:54:33 +0100

Nikada ti nisam rekao.

Bilo me je strah.

Trenutno mislim da bih i mogao.

Ali neću. Zašto bih?

Nije stalo.

Nikome.

Ni tebi.

Ni njemu.

Ni njima.

Kome?

Tada je bilo jasno da neću nikada, tada, prije hiljadu godina potrošenih na nešto koje je ništa I nije ništa. Nešto koje je bilo oblikovano kao oblak. Jer svi mi želimo da uhvatimo oblak.

Može li se on uhvatiti uopšte?

Ili nam je želja nekakva poremećena težnja nekakva poremećena misao iz poremećene glave, mozga i ostalih malenih prijatelja koji funkcionišu zajedno i sada baš podsticajno bole. Ne interesuje me.

Jer ja to neću reći.

Baš nikad.

Nebitno je, kažem. Meni je bitno. No samo meni, nebitnom. Nisam se osjećao tako. Nisam se doživljavao takvim u ovakoj mjeri. U ovakvom obliku. Pogledaj me, ili nemoj. Molim te.

Nekako mislim da i ja mogu biti drugačiji, možda. Ili ne moram.

Čekaj, kakav je to faktor? Kakav je to model? Nekako i ne postojiš i nekako me nije briga a možda me je i briga.

Nekako bih stvarnost obojio nečim što je boja nezavisna od svih ostalih. Nezavisna generalno. Ne samo od boja. Nego nešto kao galaksija. Kao kosmos. Kao vatra. Nema vatre. Hladno biva, uglavnom. Nekako ti nije dovoljno ni ćebe. Ni nekakva stvar koja duva topli vazduh. Samo podsjeća da je to jedina vrsta topline koju mogu pronaći . Koju može pronaći. Koju traži. A opet, koju neće nikada naći.

Kakve su to crne misli? Nekakve. Pusti.

Ili nisu crne misli. To su stvarne misli. Činjenične misli. Neke misli koje znaju. Neke misli koje se pojave. One koje nismo tražili jer ih nismo željeli. A znamo da nam stvari koje ne želimo dođu - pogledaj, bunim se. Želudac se buni. Postojanje se buni.

Kao nekakav film sa čudnim kadrom odozdo i odozgo i nekakvim obrtanjem kamere, kao okretanje očiju, kao okretanje u stranu jer je gravitacija ipak strašna stvar.

Ne shvatate me. Recimo da to nije ni bitno. Nekako, nije uloženo mnogo da bi bilo bitno. A opet uloženo je previše pa je to onda najbitnije.

Još jedan razmak.

Pa opet zvuk kucanja.

Pa opet još jedan razmak.

Prepoznajem, nekako je zvuk oštriji od ovih malih, koje proizvode slova. Padne li vam ikada na pamet kako je tužno što vama baš to nije palo na pamet? Jer ja o tome mislim stalno. Jer bih ja nešto. Stalno.

Evo, sada i grmi. Ili je to nešto? Nešto – kakva je to riječ? Sve je odjednom nešto a kao što rekoh, volim da se ponavljam, jer je to nekakva karakteristika zlopamtila, a sve je odjednom ništa. Da li je to smislena rečenica? Ne znam. Provjeriću sjutra, nekako vrijeme nije za smisleno.

U suštini vrijeme je potrošeno.

Na uzaludnost.

Uzaludnost. Kakva inteligentna riječ. Uzaludnost čekanja u redu. Uzaludnost trošenja vremena, hrane, sati, papira, vode, struje. U suštini, uzaludni smo.

Ne znam koliko je to sada bitno ili koliko to sda treba da se pomene, ali meni se čini da smo mi gotovi.

Ja sam gotov.

I ti isto.

Nisam lud, stvarno nisam.

Sjećam se knjige u kojoj se likovi probijaju kroz nekakav led. I svi do jednog umiru. E sada, postavljam sebi pitanje, da li je to bitno? Da li je bitno da probijamo ledove i ledove do nekakvih umobolnih dubina i onda tu umremo? Pronašli smo nešto sjajno. Da, to je baš sjajno.

Ali onda umremo.

Ne kažemo nikome da smo to pronašli.

Zato što umremo.

Nikada neću moći da kopam ledove. Ledove, nepravilno zvuči. Recimo – gomilu leda. Ne treba mi to. Ne vodi kopanje nigdje. Osim zakopavanju sebe samog. A onda samo bespomoćno sjediš i čekaš nekakvnog pljačkaša grobova da te otkopa. Ako mu se baš tvoj grob sviđa – a pogledaj se kakav si, užasan . Sigurno mu se neće dopasti.

Tako da ostani takav zauvijek u sopstvenom grobu.

Zašto sam takav, ne znam.

irena — Tue, 22 Nov 2011 00:40:16 +0100

Nisam te nikada pitao. Uglavnom si ti pitala. Ja sam odgovarao i pričali smo o meni. Ja sam bio vjerovatno glavna uloga. Kažem - vjerovatno. Riječi odlaze na hiljadu strana, riječi dolaze sa hiljadu strana. Zato se moja vjerovatnoća kao jedinog smanjuje. Zna da boli i da ne boli. Kažem bio. U međuvremenu počeh malo više da čitam, malo manje da pišem, malo duže da oklijevam. Malo koje dovodi do nečeg onako velikog. Velikog kao omanja kuća. Omanja, sa dvije ili tri sobe. Sobe od kojih se jedna ili dvije ne koriste. Jedna koja se koristi, prljava je i nesrećna i u njoj je samo stolica za jedno. Jedno koje će vjerovatno ostati sa prašnjavim tragovima stopala na podu oko stolice - te jedine. Tragovima utabanim u srž drveta, drveta koje je trpljelo koraka i koraka, u krug. Krug kao isto, krug kao ponovo. Ponovo ću uraditi isto i ponovo nacrtati krug. Ili ćeš ti nacrtati krug a ja ću sjedjeti i posmatrati kako to radiš. Vjerovatno na stolici. Ili na podu. Možda padnem sa stolice. Možda me i gurneš. Laktom, nogom, riječi. Ali ću vjerovatno pasti. Slabašan sam, mali. Na stolicu se penjem rukama, nogama, vučem se, razvlačim. Ne bacaj mi trud, boljeće me da ga gledam kako se razbija o prašinu. Prašinu, ili ostatke kostiju onih koji bijahu gurnuti. Gurnuti kao nešto zbilja nepotrebno, stavljeni u zagradu kao riječ viška. Višak, onaj koji se stavlja u ostavu pa iskoristi po potrebi i prema raspoloženju. Onom koje se mijenja kao oblaci u oblačnom danu. Dan ili noć, ne vidim. Ne vidim, mračno je. Zašto? Nema odgovora. Vraćamo se na pomenutu vjerovatnoću. Vjerovatno ću kasnije dobiti moje svijetlo. Ne interesuje me objašnjenje zašto ne možeš, ali ja ga hoću odmah nazad. Oduvijek je bilo moje. Bespravno mi ga oduzimaš. Vrati, čekam u prašini. Jer ipak skliznuh. Da, sa stolice. Ima od toga nekoliko noći ili dana. Jer ne znam da li je dan ili noć. Možda i nedelja dana? Više? Dugo sam dolje, predugo. Goniće te zbog toga, osuditi, prezreti. Možda i ja čak. Ili ću opet skvičati na podu oko tvoje stolice, u prašini. Za%u

Tri stanja

irena — Sat, 29 Oct 2011 23:29:56 +0200

Osjećanje potrebnosti. Potrebnosti kao zvuk telefona, zvuk kucanja, zvuk koraka, sanjanja, padanja, misli, cvokotanja zuba, šmrckanja, žvakanja hrane. Stvaranja rupice na obrazu. Ujeda insekta. Čak i glasa, zaista. Osjećanje mirisa, gladi, dodira, opet gladi prouzrokovane dodirom, pa dodira i tako skoro do zauvijek. Stanje sekunde, života i do kraja života, možda i poslije toga ako vjeruješ, ali ne moraš da vjeruješ. Svakog i svuda. Kao ćebe i veliki jastuk. Ili možda kišobran. Kišobran kao dobro i loše, hoću i neću, možda hoću ili možda neću. Providan, sa tufnama, prugama, logoom zbilja nebitne firme. Plavi kao nebo, plavokosa djevojka, sve što je plavo. Plavo kao dubina, oči i svašta. Pidžama. Lijeva Papuča jer desne izgleda nema, nema je jer nije potrebna. Ili Džemper obučen samo jednom, specijalno kupljen, promašena investicija sa promašenom namjerom. Svako Ga ima. Po jedan plavi, takav. I plavi Jastuk. Onaj koji te zagrli i bude ti toplo. Svake noći. Ili ne baš svake. Odmakneš se i bude ti hladno. Opet ti bude toplo. Pa hladno jer si otišao. Ali ne možeš da ga poneseš sa sobom svuda. Mada, htio bi. Ne staje u torbu. Nezgrapan je. Možda i ružan onako gledan sa strane. Ne tebi, nije! Voliš ga. Ali topao je ipak samo tebi. Vjerovatno zato što ga samo ti i koristiš. Bilo bi loše da Ga neko drugi koristi. Valjda ga zato i voliš. Korist? Ne. Možda neka malena, nebitna. Ljubav - ali ne takva ljubav ali i takva ljubav. Opet hoću ili neću. Više neću. Ili hoću. Ne znam. Ali potreban je.

Svjesni smo da se to dešava ljudima oko nas, ali Nama nikada - zaista nikada. Jer to smo Mi, takvi. I niko nije kao Mi. Oni Drugi, oni su zaista obični. Nisu Mi. Dok, Mi smo oblikovani kao vazduh, nevidljivi, ali nas osjećaju. Nevidljivi, pa podstičemo na govor o nama jer smo interesantni kao takvi, govor koji stvori mrežu. Onu u kojoj se Mi upletemo, pa budemo pojedeni. Na kraju iščeznemo, ostane nekakav skelet - vjerovatno dosadno sivi. Rebra, onako otpadnu na tri strane. Lopatice i jagodice. Koljena i laktovi. Čekić, nakovanj. Kosti koje su Nas činile, dok se sada međusobno neobavezno druže. Ukoliko kost može imati prijatelja. Ali, ne može. Siva je, hladna je. Kao kamen je. Istina - lomljiva, raspašće se, nestaće je na kraju. Ali ne može, tvrdim. Jer je ona potrebna dok je unutra, živa. Kada postane spoljašnjost isteklo je njeno. Jer, oko nje nema nas.

Potrošiš makar hiljadu sekundi svakoga dana na želju, malu beznačajnu vjerovatno mršaviju od tebe samog. Neke vjerovatno nezanimljive plavkaste boje, takvu je osjećam - jer se tako ona najlakše utopi i uklopi. I sakrije. Trči ona, pa ti, padaš, da li je to krv na tvojoj cjevanici? Jeste, nebitna je. Teče, tečeš i ti sa njom, ističeš. Hvataš je, opet i opet. A ona je -ha- nestala dok si spustio pogled na haos koji je napravila. Eh, ona. Provlači pesnicu kroz ožiljak, vadi kosti, vadi parče po parče duše ili šta god bilo to unutra, moguće meso, vjerovatno ništa važno - ni njoj ni tebi. Baca na nekakav panj, siječe pogledom, siječe glasom. Kada dodirne, jelo je gotovo. Skuvan si, ispržen. Pojeden kao meso. Sa prilogom sitnijim od tebe samog. Takva je ona. Juriš je hiljadu sekundi svakoga dana. Sedam hiljada sekundi sedmično već postaje cifra za zabrinuti se. Za sebe uglavnom, jer ti si mozak akcije. Ti si odluka, ti si želja na kraju. Juri. Ludače.