forexport
http://forexport.blog.rs/blog/forexport
<p>Misli za izvoz</p>
Proslave<div>Ja radim, a supruga je nezaposlena već više od trideset godina. To što ne donosi doma plaću nije problem jer ja relativno dobro zarađujem i novaca nam u biti ne nedostaje; u dobra vremena, kada sam uspio zaraditi jako dobro online, ostavio sam dio prihoda na stranu, "za stare dane". Bar se nadam da će to što sam uštedio biti dovoljno jer me ova inflacija počinje zabrinjavati: "jede" mi teško stečenu ušteđevinu koju imam na banci i koja mi daje tu određenu financijsku sigurnost. Na globalni porast cijena u svijetu priključio se i stečaj nekih američkih banaka. To je glavna vijest ovih dan. Krenulo je s jednom, a sada smo već na pet. Uvjeravaju nas da se u Europi tako nešto ne može dogoditi, ali je već jedna švicarska banka u nevolji. I za puno drugih stvari su nam govorili da se neće dogoditi, ali smo već gotovo svi shvatili da kada nešto negiraju, to se na kraju ostvari. Ovih dana sam krenuo u operaciju podizanja jednog dijela gotovine. U stanu imam sef i to će postati moje skrovište za, ne daj bože, veliku financijsku krizu.</div><div><br /></div><div>Da se vratim na problem odnosa s mojom suprugom. Ona je puno manje aktivna od mene i kada dođu subota i nedjelja ona bi da se negdje izađe, da se zajedno zabavimo. I ja volim da se zajedno zabavljamo, ali mi ne bi bilo krivo jedan od ta dva slobodna dana provesti doma, ne radeći ništa, buljeći malo u televiziju, čitajući neku knjigu, prateći tok nogometnih utakmica, i tome slično, bez obaveze i napora. Jučer je bila subota pa se je ona dogovorila s jednom prijateljicom da nas četvero, uključen i suprug od prijateljice, odemo na proslavu dana svetog Patricija, zaštitnika Irske. U jednom irskom pubu su organizirali feštu i tamo smo proveli cijelo popodne. Piva je bila dobra, a i irska glazba mi se dopada. Uz to smo plesali i irske narodne plesove, one grupne. Bio je tamo jedan pravi Irac koji bi nam prvo pokazao koreografiju, a zatim je kretala glazba uz koju smo plesali. Hajde da budem iskren i da kažem da sam se zabavio, ali ono što me je mučilo je bila činjenica da je i za dan iza, to jeste za danas, kada ovo pišem, bio predviđen poludnevni program.</div><div> </div><div><a id="res_178193" href="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/proslava-u-parku.jpg" title="Proslava u parku za djecu i odrasle"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/proslava-u-parku.jpg" border="0" alt="Proslava u parku za djecu i odrasle" /></a> </div><div> </div><div>Kćerka jednih naših prijatelja je napunila tri godine. Prijatelji su alternativni, pa su tako i njihovi prijatelji alternativni. Rekao bih da nas dvoje spadamo pod one normalne. Prema tome proslava je organizirana u jednom parku. Moram priznati da ideja nije loša. Vani si, na čisto zraku, djeca imaju gdje da se igraju i ne zanovijetaju roditelje koji mogu međusobno ćaskati. Svako je donio nešto za pojesti i popiti pa se je dijelilo. Probaš nešto od ovoga, pa onda od onog drugog. Bilo je tu svega, komadići pizze, malih sendviča sa sirom, riže zamotane u alge (rekao sam da su alternativni), a supruga je napravila slanu tortu od sira i tikvica s dodatkom mente. Ja ne volim tikvice i mentu, pa sam probao samo jedan komadić rekavši da je odlično, kako se to od mene očekuje. Ne sjećam se da sam vidio negdje kakav komad mesa ili salame: gotovo svi su vegetarijanci, moja žena je ovdje isključena, i svi idu na lekcije yoge; tu je uključena i moja bolja polovica. Našli smo se u parku u podne. Ja sam donio prijenosni hladnjaka s dosta limenki pive. Da bi shvatili kakav je bio nivo, reći ću samo da sam pola limenki vratio doma. To se u dobrom društvu ne može desiti.</div><div><br /></div><div>Na stranu roditelji od slavljenice i još jedan par s dečkom od šest godina, druge osobe nisam poznavao. Pokušao sam da se malo uključim u razgovore, ali mi je bilo dosadno jer se pretežno pričalo o odgoju male djece, o tome kako im je u vrtiću ili u školi i slične teme koje sam ja već odavno apsolvirao. Tako sam nakon sat vremena izvadio iz hladnjaka drugu limenku, našao jednu slobodnu klupu i sjeo; u međuvremenu su me počele boljeti noge. Izvadio sam mobitel i krenuo da proučavam <a href="https://www.forex-internet.com/forex">Forex</a> da bih vidio kako se kreću pozicije za koje sam dao naredbu da se otvore kada se dostigne određena cijena. Devizno tržište je zatvoreno preko vikenda, burze ne rade, pa nisam mogao puno vidjeti. Postavio sam naredbe u četvrtak, a u petak nisam imao vremena da vidim što se događa, ali sam ipak mogao provjeriti da li su se otvorile ili nisu. U biti se nije ništa dogodilo. Nedavno sam se ponovo aktivirao s trgovanjem valuta u nadi da malo poduprem prihode. Nešto malo sam i zaradi, ali je to daleko od onoga što bi me zadovoljilo.</div><div><br /></div><div>Uspio sam tako provesti malo više od pola sata, a onda se je javio alarm da je baterija nisko. Isključio sam mobitel i gledao okolo što bih mogao raditi. Ne da mi je bilo loše na klupi, ali već kada sam ovdje pomislio sam da se može naći neka zanimljivija aktivnost. Kako su me odrasli razočarali, posvetio sam se klincima, malo se igrao s njima, pogotovo onim malima, a s malo većima sam i razgovarao. Jedan mali mi je ispričao čak i jedan vic, dječji, ali ga je dobro ispričao, onako teatralno. Jedan mi je čak povjerio i jedan njegov san; da ima masku od čovjeka pauka koja se sama navlači na lice. Klinci su super i više puta sam primijetio da se bolje zabavim s njima nego s njihovim roditeljima. Mali su i slatki, a onda odrastu i postanu...</div><div><br /></div>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2023/03/19/proslave
, 19 2023 20:06:44 +0100Komercijalni centar<div>Subota je. Ujutro sve uobičajeno, kavica, ja malo gledam vijesti na televiziji, supruga prelistava svoj pametni telefon i gleda što su postali prijatelji i poznanici. Obavještava me da će otići do dućana i prenosi mi svoja razmišljanja, u stvari više svoje sumnje o tome što bi spremila za ručak. Takva je, dobro kuha, ali nikada ne znaš što ćeš dobiti za obrok. Ja na to ne obraćam puno pažnju jer mi je sve dobro, zahvaljujući njenim kulinarskim sposobnostima. Odlazi do dućana i vraća se nešto prije jedan. Kod nas se ruča pretežno oko 2 sata. Ona je došla, a ja izlazim. Trebam baciti stare baterije u za to predviđeno smeće (ja sam savjestan građanin), uzeti novac na bankomatu (u novčaniku mi je ostao samo sitniš) i donijeti vodu s općinske opskrbne stanice. Ovdje moram pojasniti malo stvari. Voda iz špine kod nas nije baš jako ukusna za piti. Sanitarno je ispravna, ali ima neki lagani okus koji nije od onih najboljih. Zato imamo ispod sudopera filter s aktivnim ugljem i dodatnu špinu, iz koje uzimamo vodu za piće i koja je puno ukusnija. Kada smo kupili stan, to je već bilo ugrađeno i bilo nam je u redu. Firma koja je to ugradila nas je zvala i pitala da li želimo obnoviti ugovor s njima oko održavanja. To se sastoji u tome da svakih šest mjeseci prođe jedan njihov zaposlenik koji promjeni filter. To nas košta 90 eura. Dva puta godišnje je 180. Mi već godinama ne kupujemo vodu zbog plastike koja zagađuje okoliš. Odlučili smo biti fini prema prirodi. </div><div><br /></div><div>Odmah na početku, kada smo ušli u stan, sjeo sam i izračunao da za ono koliko plaćam održavanje pitke vode, mogu kupiti vodu koja mi treba; u biti nemam financijski račun da koristim filter. Ali kako sam ekološki svjestan, a zgodno je i da ne moram iz dućana nositi tešku vodu, pakovanje od 6 boca je teško 9 kilograma, odlučio sam nastaviti s filterima. Od nedavno imamo koji financijski problem, dijelom prouzrokovan i velikim povećanjem cijena struje i plina, ali ne samo zbog toga. Uz to je naša općina u neposrednoj blizini, nekih 200 metara od naše kuće, postavila neku vrstu gradskog izvora vode. Staviš karticu koju ti da općina i svaki dan možeš uzeti do 6 litara vode. Može se birati normalna voda ili ona s mjehurićima. Sve je to besplatno. Prvo sam bacio smeće, zatim uzeo gotovinu i na kraju je došao red na vodu. Dođem tamo i nađem u fili 5 ljudi. Dvadeset minuta čekanja. Očito nisam jedini koji je odlučio da koristi ovu novu, besplatnu uslugu. Vratio sam se doma i ručali smo u uobičajeno vrijeme pohana pureća prsa i salatu. Nakon toga čaša vina i popodnevni odmor. Oko 4 smo popili kavu i vidio sam da moja bolja polovica postaje nervozna. Što ćemo danas raditi, upitala je onako nonšalantno. Ona ima crve u onom mjestu i ako se negdje ne mrdne tijekom dana, kao da joj je taj dan propao. Ja sam odgovorio da je previše vruće da bi se bilo vani, pa sam rekao neka izabere između kina ili nekog komercijalnog centra. Na oba ta mjesta postoji klima i ne znoji se. Kako smo prethodni vikend bili u kinu, odlučila se je za komercijalni centar, jedan koji se nalazi oko deset kilometara od nas. Tamo je svojedobno kupila jednu donju plahtu, onu na navlačenje, koja je bila dobra, pa bi joj trebala još jedna. Ona mora uvijek imati neku svrhu izlaska. Ako se nešto obavi, nakon toga može i pivo (za mene, za nju špric), ali ići samo na pivo je gubitak vremena.</div><div><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/komercijalni-centar.jpg" border="0" alt="Subota popodne u komercijalnom centru" /></div><div>Rečeno, učinjeno. Red automobila s ljudima koji su donijeli istu odluku kao i mi se je formirao već na kružnom toku, par stotina metra prije komercijalnog centra. To ju je obeshrabrilo i htjela je da se vratimo doma, ali sam ja rekao da to nema smisla: izgubit ćemo dodatnih deset minuta za parkiranje, ali kada smo već ovdje, obavimo ono po što smo došli. Na kraju je bila zadovoljna mojom odlukom, jednom od rijetkih (inače odlučuje ona, kao i u svakom normalnom braku). Parkiranje je glatko prošlo: jedan ispred mene je izašao i ja sam parkirao moj auto. Izađem van iz auto i doživim toplinski šok (i u autu imam klimu). Vruće, prevruće. Srećom do ulaza je samo nekih pedesetak metara. Uđemo, a tamo termički raj. Evo, cilj izlaska je ispunjen. Ugodno se osjećam; svježije je nego kod nas doma. Ona je ovdje bila samo jednom i ne sjeća se baš puno rasporeda dućana. Građevina je dugačka preko sto metara i treba se našetati da se sve prođe. Nakon pet minuta je uspjela pronaći dućan gdje je zadnji puta kupila plahtu. Dok je ona odabirala što da kupi, ja sam stajao u prolazu gdje su bila izložena dva automobila, jedna Jeep i Opel Mokka, i razgledao ih. Bili su preskupi za moj džep, pa sam odlučio da neću kupiti niti jedan od njih. Brzo je izašla i zadovoljno mi pokazala našu novu donju plahtu u svjetlo ljubičastoj boji. Objašnjavala mi je kako će se dobro uklopiti s jednom gornjom prugastom plahtom, gdje postoji ista nijansa boje. Nastavili smo šetnu po centru, a ona bi svako toliko ušla u neki dućan da pogleda samo ovu stvar, jer joj se čini interesantna. Ja sam ostajao ispred i promatrao scenu u njenom globalu. Tisuće ljudi, od kojih malo njih ima neku vrećicu s kupljenom robom; većina je ovdje da se rashladi. Gužva je totalna. Ja uvijek stojim po strani, ali se svako toliko moram pomaknuti da olakšam prolaz drugima.</div><div><br /></div><div>Koliko sam shvati, za vrijem kada je sve bilo zatvoreno i imali smo ograničenje kretanja, ljudima je najteže padalo upravo to što im je nedostajala ova gužva, ovo "druženje" s drugim ljudima. Dućani su poluprazni, osim rijetkih izuzetaka. Barovi, restorani i kiosci s brzom hranom su bolje posjećeni. Gledam jednog čovjeka, s dosta kila viška, koji je uzeo dvije pizze, stavio jednu na drugu, i sve skupa jede kao jedan sendvič. Nisam uspio shvatiti da li su obje iste ili je jedna možda Margherita, a druga Quattro formaggi. Uz to je imao i veliku, točenu coca-colu: gdje mu sve to stane. Na kraju smo se vratili doma, bez da smo se zaustavili u nekom baru. U frižideru sam našao veliku hladnu pivu. Živjeli!</div><div><br /></div>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2022/08/07/komercijalni-centar
, 07 2022 11:42:40 +0200Televizijske serije<div>Da se odmah razumijemo, ne gledam turske sapunice. Nemam ništa protiv njih, dapače: ženski likovi su izuzetno lijepe žene. Bio sam u Turskoj i moj osjećaj je da malo varaju; prosjek koji se vidi šetajući po gradovima nije loš, ali je daleko ispod onoga što se vidi u serijama. Volim ih gledati. Nemam internet televiziju, niti one druge na plaćanje. Nisam škrt i malo para imam, ali ne želim da bogatim bogatune još i ja. Imam svoj način kako da dođem do epizoda, ali vam ga ovdje ne mogu iznijeti da ne bih došao na udar zakonu. Sve na ovom svijetu postaje protuzakonito. Ako gledaš nešto online, mogu te kazniti. Znam da je to kod nas malo vjerojatno, ali imam prijatelja koji živi u Sjedinjenim Državama. Skidao je neke filmove i blokirali su mu Internet vezu. Na kraju je sve sredio, ali je par dana bio bez mreže i imao dosta posla da sredi problem. Ja stvar vidim ovako: ja se povežem u mreži i sve ono gdje mogu pristupiti je legalno. Ako je nešto protiv zakona, zadatak je nekoga drugog da to zatvori i spriječi. Ja sam za slobodu, a slobodu mi ograničava država jer je pritišću oni s puno para, jer bi htjeli još više love. Od mene nećete imati koristi. Nećete vjerovati, ali čak uspijem nagovoriti i suprugu da ne kupuje online, kada postoji druga mogućnost. Došli smo na taj nivo da neke stvari jednostavno ne možeš više kupiti u običnom dućanu, kako se to nekada radilo.</div><div><br /></div><div>Trenutno sam na početku treće sezone Boardwalk Empire. Dopada mi se. Za razliku od dosta drugih, scenaristi imaju ideje i kreativni su. Vrlo rijetke su epizode lošijeg nivoa. Uz to ne koriste trik vraćanja u prošlost, što koriste oni koji nemaju dovoljno inspiracije da popune sadržaj s kvalitetnom radnjom. Radnja se događa dvadesetih godina, dvadesetog stoljeća na sjeveroistoku Sjedinjenih Država, pretežno u Atlantic Cityju, New Jersey. Period je prohibicije. Zabranjena je proizvodnja i prodaja alkoholnih pića u cijeloj državi. Glavni lik je Nucky Thompson; glumi ga Steve Buscemi. On je blagajnik Atlantic Cityja, poznaje sve osobe koje su važne u gradu, a isto tako i političare na saveznom nivou i ima ogromnu moć. On je Irac, ali su tu isto tako Talijani i Židovi. Puno raznih i nacionalističko obilježenih kriminalnih organizacija. Normalno, kao i u svakoj seriji koja se poštuje, tu su brojni likovi koji podupiru i proširuju priču i omogućavaju scenaristima na naprave 5 sezona. Producent serije je američka kablovska televizija HBO, pa kao i u svim njenim serijama, i u ovoj ima obilje eksplicitnog nasilje, a i ono što mi se više sviđa; lijepe i ne baš puno obučene djevojke i žene. Koji puta upravo nemaju ništa od odjeće. Ponekad se pitam da li je to zato što producent ima ograničeni budžet za proizvodnju, pa mora štedjeti i na odjeći, ili oni to namjerno stave da bi gledaocima bilo zanimljivije i uzbudljivije. Izgleda da je sve bazirano, bar djelomično, na istinitoj priča, a tu je i puno povijesnih događaja iz Sjedinjenih Država i okolice, koje će gledatelj s malo boljom općom kulturom prepoznati. Serija je uz to i prilično opuštajuća, pa se je meni jako dopala. Mogu vam je preporučiti.</div><div><a id="res_177816" href="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/forexport.jpg"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/forexport.jpg" border="0" alt="Forexport je sve, pa i ovako lijepi i sunčani dan. Bolje nego televizijske serije." /></a> </div>
<div>Prije toga sam gledao 4 sezone Yellowstonea. Zadnja je izašla prošle, 2021. godine. Glavna uloga je data Kevinu Costneru. I on je moćnik: ima ogroman ranč u Montani gdje uzgaja krave i konje. Radnja se odvija u sadašnjosti, to jeste u ovom stoljeću, ali su tu isto tako i pravi kauboji (u prijevodu kravari) i Indijanci. Kevin je konzervativan, ima već i koju godinu, i želio bi da sve bude kao nekada; nikako mu se ne sviđaju promijene koje donosi napredak civilizacije i tehnologije. To je jedan od razloga zašto mi se svidjela ova serija; ja mislim isto kao i Kevin. Fotografija je jako lijepa, s puno predivnih pejzaža i krasnih životinja, kako domaćih tako i onih divljih. Atmosfera je opuštajuća, koji puta i previše: neke sekvence su jednostavno preduge pa se je mojoj supruzi više puta dogodilo da zaspe. Kada bi se pre kraj probudili, obavezno pitanje je bilo: što se je dogodilo? Moj omiljeni lik je kćerka od Kevina; ako se dobro sjećam zove se Beth. Njen lik je nešto posebno, miješano između nasilja i grubosti (pretežno) i dobrote (ponekad). Glumica nije neka super ljepotica, ali kada skine tekstil izgleda kao avion (oprostite, ali ja opet u ove senzualne vode).</div><div><br /></div><div>Ja obično nađem serije šetajući se po mreži. Moja supruga je puno društvenija, pa ona za njih sazna preko prijateljica. Da bih možda nekom od vas dao ideju što je dobro za gledati, evo jedna mala lista mojih najdražih, koje sam gledao s najviše užitka.</div><div><br /></div><div><strong>Mad Men</strong> – ovo sam stavio na prvo mjesto, iako možda nije najbolja. Prva je zato što u njoj nema kriminala, ubojstava i ucjena. Napraviti jednu takvu seriju, a da uz to bude i dobra, je puno teže. Kraj je spektakularan.</div><div><br /></div><div><strong>Braking Bad</strong> - ova mi je možda najbolja i najzabavnija. Pogledajte kako to rade kemičari.</div><div><br /></div><div><strong>Game of Thrones</strong> - pročitao sam sve knjige i na kraju pogledao i seriju koja mi se dosta svidjela. Četvrta sezona je bila osjetno lošija od drugih.</div><div><br /></div><div><strong>The Marvelous Mrs. Maisel</strong> - humoristička serija bez nasilja. Prva sezona je super, a poslije je malo opala.</div><div><br /></div><div><strong>Money Heist</strong> - španjolska serija, koja je postigla svjetski uspjeh. Pljačke na najvišem mogućem nivou s ogromnim plijenom.</div><div><br /></div>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2022/02/08/televizijske-serije
, 08 2022 19:33:37 +01002021<div>Naslov predstavlja godinu u kojoj pišem ovaj podnesak. Dajte, znam da je ovo pomalo forsirani hrvatski, ali oprostite mi: nisam htio da zvuči na nacionalističkoj osnovi. Ja se osjećam svjetski čovjek i ljude dijelim na dobre i loše. U svakom rodu se mogu naći i jedni i drugi. U biti mi nije namjera pisati o samoj godini; svi znate kakva nevolja nas prati već više od godinu dana. Samo za memoriju, da spomenem da sam se cijepio: dvije doze Pfizera. Nisam baš imao puno volje, ali sam zaključio da je oportuno to uraditi. Prijetili su se da ako nisi cijepljen, nećeš moći puno toga raditi. Ma zamisli molim te. Puste prijetnje. U Hrvatsku sam ušao bez ikakve kontrole. Jučer sam se vratio, to jeste ušao u Italiju. Pogodili ste: nitko ništa ne kontrolira. Njihov rezon je da ljudi neće riskirati da idu na put ako nisu cijepljeni, pa će zbog toga žrtvovati, za društvo i nauku. Ne podnosim ih (političare), ali na kraju moram priznati da njihova metoda funkcionira. Uvijek pobjeđuju!</div><div><br /></div><div>Dva tjedan odmora, od toga većina u Rijeci. Mama, tata i prijatelji, posebno oni iz Sjedinjenih Država. Oni su nam naj i koliko smo god daleko, po ljeti se vidimo svake godine. S njima smo išli na kupanje i napravili jedan izlet u unutrašnjost Istre. Ako niste nikada bili, preporučujem od srca. Mala mjestašca, lijepa priroda, ugodni ljudi i vrlo dobra hrana. S hranom riskirate puno manje u odnosu na neki veliku turistički centar na moru. Tamo vam serviraju sve i svašta i masno naplate. S njima smo izašli i na jednu gala večeru u Opatiji. Restoran Bevanda je smatran jednim od najboljih u Hrvatskoj. Ambijent je jako lijep, a o ostalome možemo raspravljati. Cijene izgledaju previsoke u odnosu na ono što se dobije. Večera je bila interesantna jer je platio moj prijatelj, ali s mojim novcem. Prošle godine smo se kladili tko će postati novi predsjednik Sjedinjenih Država, a budući da sam ja izgubio, shvaćate da mi se novi predsjednik ne sviđa puno; pogledajte samo zbivanja u Afganistanu, a ima i puno drugih, pa ćete možda shvatiti zašto.</div><div> </div><div><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/ljeto-2021.jpg" border="0" alt="Ljeto 2021 - pogled na Jadransko more" /> </div><div> </div><div>Da nam boravak u Rijeci ne bude predugačak i postane dosadan, uputili smo se u Liku, u zonu Plitvičkih jezera, kod ženinih. Tri noći. Odlučili smo da ćemo dogodine malo skratiti. Ni njihova brlja, lagana rakija od šljive (između 20 i 25% alkohola), nije ono što je nekada bila, a ni šljive više ne rađaju kao u prošlosti. Prije je bila jedna loša godina, pa jedna dobra, a sada su učestalije one gdje na stablu ne možeš pronaći niti jedan plod. Ovo ljeto je prilično vruće, pa moram reći da se u Lici dobro spava: treba se pokriti i s malo debljim prekrivačem. Prvo večer smo proveli u jednom baru s Vladom, bratićem od supruge, likom koji me je inspirirao da otvorim forexport, odnosno ovaj blog. U početku ga je praktično on pisao, indirektno, a onda je ta teška dužnost ostala na meni. Rezultat nije najbolji, ali morate priznati da sam ustrajan. U dvanaestom mjesecu ove godine će biti 10 godina od kako ovdje netko šara. Za tu priliku morat ću si napraviti jednu tortu s deset svjećica.</div><div><br /></div><div>Zatim smo se spustili do Zadra. S novim autoputom koji prolazi kroz Liku, s plitvica se stigne za manje od sat i pol vremena, uz uvjet da ne naletite na zastoj zbog preintenzivnog prometa kod tunela Sveti Rok. Imamo dobre prijatelje u Milanu. On je iz Napulja, a ona je Dalmatinka. U Zadru ima roditeljsku kući i već na godinama pozivaju da ih posjetimo. Kako ove godine nismo imali previše toga u planu, odlučili smo prihvatiti poziv. Prespavali smo dvije noći. Stigli smo na ručak i uz obilje pive je morao pasti i roštilj. Moram priznati da ovi iz Napulja znaju kako se to radi: kotlete su bile izvrsne, a i par ćevapa domaće proizvodnje ja dao svoj doprinos. Uvečer smo prošetali po centru grada i još jednom se uvjerili u njegovu raznolikost i ljepotu. Morske orgulje su svirale kao da je netko upravo skladao melodiju za njih. Sutradan su se stvari malo iskomplicirale. Trebali smo svi zajedno napraviti jedan izlet na neki od okolnih otoka, ali je neočekivano ispalo da su taj dan otpustili iz bolnice njenu majku; imala je dosta složenu operaciju kičme. Tako smo morali prilagoditi plan. Ujutro smo nas dvojca muških otišli na ribarnicu i kupili dagnje. Odnijeli smo ih na more i tamo očistili, a zatim se i okupali. Kako je bilo jako toplo, nakon kupanja je palo i jedno hladno Karlovačko.</div><div><br /></div><div>Nakon ručka, naša prijateljica je ostala da pazi na mamu, a nas troje smo se zaputili na rijeku Zrmanju, u blizini Obrovca. Plažni objekt, sa suncobranima, ležaljkama i svim onima što to prati, s tom razlikom da se kupa u rijeci, a ne u moru. Voda je bila relativno topla, iako hladnija od one morske. Meni se je čak i više svidjelo nego more zbog zelenila i blagih boja ambijenta, a tome je pridonio i opuštajući zvuk rijeke koja teče. Uz to, na moru sam prilično često, dok mi je ovo možda treći puta u životu da se kupam u rijeci. Još jedan ugodnost se sastojala u tome da je konobar šetao među suncobranima i raznosio pivo, pa se nisam morao dizati i ići do bara. Tako su konobara zaboljele noge, a ne mene; uostalom, za to je i plaćen. Bio je brz, uslužan i simpatičan, pa je na kraju dobio i pristojnu napojnicu. </div><div><br /></div><div>Slijedio je povratak za Rijeku, gdje smo proveli još tri dana. Iskoristio sam priliku da vidim još dva prijatelja: s onim iz Amerika, to smo ukupno na 3. Opet jedan dan u Istri. Supruga je negdje otkrila da netko tamo proizvodi čaj i ulje od industrijske konoplje. To je ona stvar koja bi se inače pušila, ali je industrijska i nedostaje joj neki sastojak da bi bila ono što bi trebala biti. U dvije riješi, s njim ne možeš furati film. Pozdravili smo se sa svima i u nedjelju ujutro krenuli za Milano. Dolazak je bio dosta naporan i trebalo nam je nekih 9 sati. Ovaj puta smo čekali nekih sat vremena na slovenskoj granici i zatim je sve teklo glatko. Eto, u par riječi kako je prošao moj godišnji ove godine. Nadam se da će mi supruga pokloniti koju sliku sa svog mobitela, da obogatim ovaj sadržaj s pokojom vizualnom informacijom.</div><div> </div>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2021/08/24/2021
, 24 2021 17:45:28 +0200Moj dan<p>Zaboljela me je stražnjica. Vidite kako sam fin i ne koristim ružne riječi. Završio je radni dan, od doma, i prvo što sam pomislio kada sam se ustao sa stolice je bilo to, pomisao na donji dio mojih <span style="font-family: Arial; font-size: 10pt">leđa</span>. Kako je samo naš jezik bogat i dozvoljava nam da na puno različitih načina izrazimo isti smisao. Za buduće sjećanje na ove pandemične dane i drukčiji način življenja koji nam je to nametnulo, odlučio sam opisati jedan moj uobičajeni dan. Prvo se ujutro probudim (pretpostavljam i većina od vas. To je dobar znak, jer znači da još pripadam ovom svijetu. U stvari nisam siguran koliko je ovaj svijet dobar, pa je i prethodno iznesena teza podložna kritici uma. Pogledam na sat i vidim brojku 9. Radi se o budilici koja uvijek zvoni u to doba jutra (netko bi rekao da je već uveliko dan) i u biti nema smisla da gledam koliko je sati, budući da znam što ću vidjeti. Radi se o navici i teško je od toga pobjeći.</p><p>Popijem jutarnju kavu, upalim računalo i počnem raditi. Dok srčem kavu, isplaniram si otprilike ono što ću uraditi taj dan. Otprilike, jer nešto nepredviđeno uvijek iskrsne, pa tako, budući da je jako učestalo, bi trebalo biti predviđeno. Pogledam elektronsku poštu da vidim što nepredviđenoga ima i počnem raditi. Što ja to radim? Možda je netko od vas znatiželjan i potencijalno si može postaviti prethodno pitanje. Hajde da zadovoljim znatiželju. Ja kontroliram građevinske projekte mostova, vijadukata, podvožnjaka, nadvožnjaka, zgrada i slično. Kada sam na poslu imam papirnate nacrte i odštampane tekstualne elaborate. To jako olakšava posao i poboljšava kvalitetu same kontrole. Doma nemam ploter, a za firmu bi bilo jako komplicirano da mi dostavlja nacrte; nisam ja jedini koji radi od kuće. Prema tome, sve se mora kontrolirati na ekranu računala. To je naporno, pogotovo za oči, a isto tako je teško usporediti sadržaj dva razna dokumenta, na primjer uzdužni i poprečni presjek, da bi se prekontroliralo da li su informacije iste na oba mjesta. Nije lako, ali nekako ide.</p><p>Ne uspijevam se koncentrirati dugo, a brzo se i umaram, pa svakih pola sata, sat vremena napravim pauzu. Je me boli onaj dio tijela s kojim se oslanjam na stolicu (treći način izražavanja). Šetam gore dole po dnevnom boravku. Srećom da je relativno velik, pa uspijevam napraviti 7, 8 koraka prije nego se moram okrenuti. Dugačak je 6 metara, a kada bi otvorio vrata balkona, šetalište bi se produžila za dva metra. Sada smo u zimskom periodu, pa se zadovoljavam s kraćom pistom. Iz opisa se već zaključuje da je balkon (neki bi ga zvali lođa) u produžetku dnevne sobe i to je istina. Oba prostora su široka nešto više od 4 metra. Neboder je građen s tunelskom oplatom, pa iznutra i izgleda kao tunel. Između unutrašnjeg dnevnog prostora i onog vanjskog je staklena stijena s isto tako staklenim vratima, tako da se ima osjećaj da je sve jedno. Čak i kada ne izlazim van, imam potpuni pogled na okolicu. Lijepi pogled. </p><p>I tako idem gore dole, nekih pet do deset minuta, onda opet položim onaj dio mog tijela na stolicu. Stolica je ona uobičajena, uredska, s pet krakova, kotačićima i podstavljenim sjedišnim djelom i naslonom. Nema oslonac za ruke jer mi to smeta i skučava pokrete. Prestajem s radom u jedan i pol. Za pola sata će ručak. I supruga je doma. Natočim si jednu rakijicu ili nešto slično, za aperitiv, sjednem na kauč i upalim televizor da pogledam zadnja zbivanja kod nas i u svijetu. Evo, da nema onog aperitiva, sa svim ovim "lijepim" vijestima bih otišao pravo u depresiju. Kada trgneš jednu ljutu, to se lakše podnosi. Nakon ručka čaša vina i promili porastu pa tijelo zahtijeva da se ispruži i odmori. Dremnem pola sata, a ponekad i malo više. Razbudi me miris kave. Oko 3 sam opet na radnom mjestu. Dugačka pauza za ručak, ali to nadoknadim ostajući duže u mom kućnom uredu. Radim negdje do 6 i pol, zatim ugasim računalo, obučem se i izađem napolje da prošetam. Kada je ružno vrijem, znam i preskočiti pješačenje, ali nakon cijelog dana u sjedećem položaju, treba malo mrdnuti... one dvije polutke sa stražnje strane (morao sam zastati da bih smislio četvrti izraz).</p><p>Vratim se iz šetnje, obavim nešto u kući ako treba, malo poslušam radio i tako stigne vrijeme večere. Nakon toga smo ispred televizora, zamotani u dekicu, da se uštedi na grijanju, u nadi da će biti nešto pristojno za pogledati. Ako nema ništa, postoji Internet, pa se tamo uvijek nešto nađe. U zadnje vrijeme smo orijentirani prema serijama, pa kad nam se potrefi da nađemo neku dobru, onda se par dana unaprijed zna što se uvečer radi. Ako nema ništa za gledanje, onda se čita. Supruga trenutno čita jedan putopis po Africi. Ja imam problema s očima. Cijeli dan buljim u ekran (slušam što priča prljavi dekan – Prljavo Kazalište) i to je prilično iscrpljujuće. Čitati po noći, uz umjetnu rasvjetu bi mi bilo previše naporno. Tako sam ispio naći audio filove s pročitanim knjigama. Uvalim se u fotelju, tamo je onom mom dijelu tijela najudobnije, stavim na stolić prijenosno računalo, uštekam slušalice, da ne bih ometao suprugu, i slušam čitanje knjige.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2021/02/18/moj-dan
, 18 2021 20:00:19 +0100Novosti iz svijeta i okolice<p>Prelistavam blog i na desnoj strani vidim popis postova i datume kada s isti postavljeni. Prvi je iz prosinca 2011. Trepneš okom, popiješ dvije pive i već je prošlo skoro deset godina. Moram se sjetiti kada mu bude rođendan, ali skoro pa bih odmah počeo zahvaljivati. Znate ono kod premije Oskara: na prvom mjestu želim zahvaliti ženi koja je podržala sve moje napore i koja je strpljivo podnosila moja dugačka odsustva od kuće zbog snimanja filmova, i tako dalje (producente, scenarista i ostale ću izostaviti). Tako bih se ja zahvalio Vladimiru koji me je inspirirao i potakao da otvorim ovaj blog. U početku je bio i glavni autor članaka, ali se je onda s vremenom morao posvetiti svojim poslovima i svojoj umjetnosti, pa sam ja hrabro nastavio. Moj doprinos, u odnosu na njegov, nije mjerljiv, ali dajem najbolje od sebe, ono što mi je priroda dala kao talent za pisanje. Pročitao sam ovaj paragraf od početka i rekao bih da priroda nije bila jako darežljiva prema meni, u smislu pisanja.</p><p>Iskoristit ću priliku da se nadovežem na prethodni članak vezan za IQOS. Danas je točno godinu dana da sam ga kupio. Čudno je da se netko sjeća takvog nekog, nevažnog datuma. Razlog je taj što sam krajem prošlog mjeseca imao problema s uređajčićem. Svjetlo (led dioda) koja treba biti bijela, je bila crvena jer se nije punio. I kada bih uspio da ga napunim, pušenje je bilo vrlo neobično i potpuno nezadovoljavajuće. Stick cigarete je na kraju bio izuzetno mekan, za ne reći mlohav. Izgubio sam dva dana dok nisam našao račun. Tamo sam vidio datum kada sam kupio spravicu i ustanovio da sam još uvijek u garanciji; traje godinu dana. Otišao sam do mjesta gdje sam ga kupio (na željezničkoj stanici) i tamo su mi bez ikakvih problema zamijenili dio u koji se umeće heets, onaj koji zagrijava duhan. Punjač je bio u redu. U tom periodu, kako stvar nije funkcionirala, kupio sam i dva paketa običnih cigareta i popušio ih. Grozno. Bolje nego ništa, ali nakon ovog iskustva mogu definitivno potvrditi da je IQOS puno bolji i da ga nakon jednogodišnjeg iskustva mogu i dalje iskreno preporučiti.</p><p>Da li vas zanimaju novosti koje su se dogodile od prošlog članka? Nemate izbora! Ja sam odlučio da ću ih iznijeti pa ćete ih morati pročitati. Opcija postoji, ali vam je ne preporučujem. Izgubit ćete važne informacije iz mog života. Na početku ožujka (treći mjesec), kod prethodnog javljanja, govorilo se o nekom virusu. Već je bio osnažio i počeo zabrinjavati ljudi, ali ne pretjerano. Onda je u sljedećih par tjedana eksplodirao. Panika posebno u Italiji; tamo je bilo daleko najgore. Činilo se kao da ih bog kažnjava jer je svu boleštinu njima poslao. Polovinom tog mjeseca moja firma je odlučila da se prikloni modernim vremenima i da nas sve ostavi da radimo od doma. Čudan osjećaj, bar prvih dana. Ne moram se dignuti i uzeti vlak: sat vremena uštede. Ma što govorim; dva sata. Treba se i vratiti s posla. Obitelj je odlučila da je moje radno mjesto u kuhinji. Tako im ne smetam (previše) dok sjede u dnevnom boravku i tipkaju po njihovim mobitelima. Firma je stavili online jednu anketu da vide kako se zaposleni odnose prema novim uvjetima rada. Preko 85% je bilo zadovoljno. I ja sam bio, i još uvijek sam zadovoljan ali ne ulazim izneseni postotak jer nisam ispunio anketu. Odmah sam se ulijenio (nije da sam u normalnim vremenima najvredniji čovjek na svijetu), pa mi se nije dalo ispuniti upitnik.</p><p>Druga velika novost od prošlog javljanja jeste da smo se preselili, iz predgrađa u grad. U suprotnosti s onim što je postao trend zadnjih mjeseci i čiji je uzrok ova pandemija. Ljudi u svijetu bježe iz velikih gradova i sele se u predgrađa, pa i još dalje. Tamo se osjećaju sigurniji jer je gustoća naseljenosti puno manja. Kako ih sve više radi od kuće, niti transport više nije problem. Recimo ipak da je najveći dio radnih mjesta po gradovima. Uz to su pronašli i druge prednosti. Čišći zrak je dobar za zdravlje, a kažu da zagađenje pomaže prenošenju virusa. Živjeti u prigradskim naseljima, u puno zemalja, košta znatno manje jer su porezi na kuće puno niži. Eto, tako sam ja u ovom pogledu antiprotivan. Oko preseljenja smo imali puno sreće. Stan smo kupili, odnosno dali predujam, još prethodne godine. Uspjeli smo prodati stari apartman malo prije nego što je epidemija planula. Kada je uveden lockdown, tržište nekretnina se je praktično zaustavilo. Nije bilo više onoga: dragi, idemo pogledati onaj stan jer mi se čini da je baš ono što tražimo. Svi zatvoreni po kućama s minimalnim izlascima, za nabavu najneophodnijih potrepština. </p><p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/balkon-aperitiv-bar.jpg" border="0" alt="Pogled na grad i okolne planine s mog balkon aperitiv bara" /></p><p>Sada vam moram opisati i kako se osjećam u novoj okolici i kakvo je novo prebivalište. Zona je periferna s jako puno zelenila i to je ono što mi se dopada. U gradu si, ali kada pogledaš s balkona ili se prošetaš, čini ti se da si u prirodi. Pogled s balkona je spektakularan. Na zadnjem smo katu i ispred nas nema nikakve građevine. Kao da smo na nekom vidikovcu. Dolazi mi ideja da otvorim neku vrstu bara s pogledom, onako na divlje. Dvoje, troje ljudi popodne, prije zalaska sunca (tako mogu u njemu uživati), na aperitiv i dvije stvari za grickanje. Ništa posebno, ali ekskluzivno. Vjerujem da bi se našlo ljudi koji bi potrošili koju paru na ovakvo iskustvo. Ja sam prve među njima kojem se sviđaju neobične stvari. Evo, na kraju sam. Još mi je ostala samo jedna stvar: moram izmisliti naslov ove priče, ali vi ste ga već vidjeli. Sada ću zapaliti jednu, od onih tehnoloških, i šetati gore, dole po dnevnom boravku u nadi da će mi doći neka dobra ideja. Lampica se upalila. Sada još da nađem jednu lijepu fotografiju. Najviše mi se je dopala ova s plavim nebom pokrivenim s bijelim oblacima. Skineš oblake i magija odmah nestane. Na slici se ne vidi, ali se u daljini vide i planine. Tako odmah pravim propagandu za moj balkon aperitiv bar. Pozvani ste! Cijena? Prava sitnica! Dogovorit ćemo se.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2020/09/17/novosti-iz-svijeta-i-okolice
, 17 2020 12:57:35 +0200Iskustvo s IQOS-om<p>Prošle godine sam napunio 60 kuka. Sretan ti rođendan, najdraži. Oprostite ovu auto čestitku, ali kada nitko drugi neće, moraš neke stvari sam obaviti. Ovdje želim opisati moje iskustvo s novom elektronskom cigaretom koja se zove IQOS. Kada iznosiš svoje iskustvo, generalno želiš pomoći drugima da nešto lakše nauče i prihvate, ili odbace ako to ne smatraju potrebnim i svrsishodnim. Da bi nekome bio od koristi, ovaj tekst mora sadržavati i moj profil pušača. Netko, različit od mene, bi mogao imati drugo viđenje cijele ove stvari. </p><p>Počeo sam pušiti kada sam imao oko 20 godina i tako sam prošle godine navršio 40 godina pušačkog staža. Kada bi za to davali mirovinu, ne bi bilo loše. Za nju moram pričekati još par godina. Sve je počelo na prvoj godini faksa. Kako je zgrada fakulteta trebala biti renovirana, poslali su nas na periferiju. Imali smo predavanja u jednoj sportskoj dvorani koju su prilagodili za novu svrhu. Do tamo nije stizao niti gradski autobus i osnovni problem je bilo stići na odredište. Uz nas studente, i profesori su imali isti problem. Zbog svega toga se dosta često događalo da se preskoči neko predavanje. Čekati sljedeće je bilo dosadno i mukotrpno. U zoni nije postojao nikakav lokal gdje bi se nešto pojelo ili popilo. Što da se radi? Zapali se cigareta, ali ja nisam pušio. U stvari sam bio veliki protivnik te aktivnosti. Izgaraš novac i uništavaš si zdravlje. Ovaj prvi dio, u ona vremena, je bio manje značajan jer su cigarete malo koštale. Danas je to postao značajan financijski izdatak. Počelo je sa žicanje: mogu dobiti jednu cigaretu. U to vrijeme cure su pretežno pušile Lord. Jako lagana cigareta na koju se je lako naučiti. A uz to ogrebati se kod zgodne cure ti daje i mogućnost da uspostaviš određeni ljudski kontakt, s primislima. S vremenom sam počeo previše žicati, pa mi je postalo neugodno. Logični slijed je bio kupiti paket cigareta. I tako je sve počelo. Doma nisam pušio; moji su se roditelji protivili ovom poroku. Tijekom godina postao sam gorljiv pušač i kad sam počeo zarađivati svoj novac konačno sam priznao svojim roditeljima da pušim.</p><p> </p>
<p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/iqos.jpg" border="0" alt="Iskustvo s IQOS-om" />
</p><p>Posljednjih nekoliko godina pušio sam oko jedan paket na dan (kada sam bio mlađi, ta količina je bila znatno veća). Količinu sam malo smanjio jer sam počeo shvaćati da pušenje nije dobro za zdravlje. Problem koji sam imao jeste kašalj. Moja se je žena žalila jer nije mogla spavati pored mene. Pokušao sam objasniti da cigarete nemaju nikakve veze s tim i da je sve zbog prehlade. Dijelom je to bila istina, ali samo djelomično je pokrivala moju odgovornost. Ove zime sam jedno vrijeme spavao u dnevnom boravku. Ona nije mogla spavati zbog mog kašlja. Znajući da je u pravu, preselila sam se na nekoliko tjedana; tako sam i ja bolje spavao. Prošli mjesec, u siječnju, sam odlučio učiniti nešto radikalnije.</p><p>Ispred zgrade u kojoj se nalazi ured u kojem radim, u zoni gdje se skupljaju svi oni koji puše, primijetio sam da neki ljudi imaju nešto što izgleda kao elektronska cigareta na paru, ali nije to. Ustanovio sam da i jedna poznanica koristi tu, za mene, u tom trenutku nepoznatu spravu. Ona mi je sve objasnila i dala mi da probam jednu cigaretu. U cigaretama, koje su pola dužine od uobičajenih, se nalazi pravi duhan. Duhan ne izgara, nema nikakvog pepela, nego se zagrijava na nekih 300 stupnjeva Celzijusa. To izaziva isparavanje neke vrste pare koja se uvlači. Prva cigareta koju sam probao mi se nije svidjela: okus je bio previše "suh". Kolegica, koja mi je dala prvu cigaretu, me je uvjeravala da je to stvar navike, da će se naviknuti na to i da mi se normalne cigarete neće više sviđati. Imala je pravo. Kupio sam uređaj i od tada je prošlo skoro 2 mjeseca. Od tada više nisam zapalio niti jednu normalnu cigaretu. </p><p>Odmah, u prvom dodiru s IQOS-om mi se svidjelo to što nema izgaranja, znači da se ne proizvodi katran. Katran je taj koji oblaže pluća, otežava disanje i tako izaziva kašljanje koje je reakcija na opstrukciju pluća i otežano disanje. Dokaz moje teorije jeste da sam prestao kašljati. S tim dolazi i drugo zadovoljstvo: to što je moja supruga zadovoljna i što naša veza ne trpi, ili bolje rečeno, mnogo manje pati zbog mog poroka. Kako heets, naziv za cigarete koje IQOS koristi, koštaju manje, ostaje mi i više novaca koje mogu investirati u Forex. Između ostalih prednosti mogu reći da su mi zubi bjelji; moj zubar je vrlo sretan zbog toga. Moja koža i odjeća smrde manje nego prije, kad sam bio pravi pušač. Ne znam kako da se sada definiram, ali osjećam se bolje.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2020/03/03/iskustvo-s-iqos-om
, 03 2020 17:20:17 +0100Jednolikost<p>Proučavajući moja djela koja se upisana ovdje lako je primijetiti dvije stvari. Svake godine dvije kreacije: jedna zimska i jedna ljetna. Tako i treba biti, po prvobitnom planu koji sam si zapisao kada sama otvorio Forexport. Već sam negdje i objasnio razlog ove učestalosti: nisam ja tu da bi se hvalisao s mojim životnim pothvatima ili da bi dobio Nobelovu nagradu za književnost. Stvar je puno banalnija: sve ovo postoji i ide naprijed zbog novaca. Netko je ostao iznenađen ovom izjavom? Ovdje se ne vidi nikakav reklamni natpis ili nešto slično što bi moglo potvrditi prethodnu izjavu. Istina! Ova je sve indirektno, to jeste služi da bi neka druga mjesta mogla donijeti koju lipu i kunu. Učestalost s kojom se ažurira utječe na ocjenu i konačnu vrijednost nekoga mjesta, a to mjesto, opet na indirektan način prenosi vrijednost na druge stranice koje su povezane. Ako te ne zanima, sigurno nisi ništa razumio i koga briga. Ako znaš o čemu govorim, onda slijedi moj savjet jer je sigurno koristan.</p><p>Kada završim jedan paragraf, iskopiram ga i ubacim u jednu aplikaciju koja vrši jezičnu kontrolu teksta. Sve ono što nije dobro je podcrtano crvenom valovitom crtom. Prethodni paragraf je izgledao vrlo komunistički. Nevjerojatno je koliko grešaka uspijem počiniti u tako malo riječi. Osnovna, konceptualna greška koja se vrlo često ponavlja jeste zamjena slova u riječi: prvo upišem slovo iza, a zatim ono ispred. Radi se o niskoj razini koncentracije, jer mozak nije u potpunosti povezan s prstima koji tipkaju slova. Pričajući s drugim ljudima, otkrio sam da dosta njih čini istu pogrešku kao i ja. Za sve je kriva tehnologija. Znajući da imaš instrument koji će prekontrolirati ono što si napisao, više se ne trebaš pouzdavati u sebe, pa pišeš onako, previše opušteno. Problem je što neke greške aplikacija ne može vidjeti: pogriješiš riječ, ali ona koju si napisao postoji, pa je software prepoznaje kao ispravnu. Ovaj je prošao bolje: prvo sam ga pročitao i popravio, a zatim prešao na automatsku kontrolu.</p><p>Još imam sjećanje na upravo protekli godišnji odmor, a i po koju posljedicu: jaku prehladu. Najgora stvar je kašalj: koji puta, kada me ozbiljno uhvati, mislim da će me rasturiti. Kupio sam neki sirup, uzmem koju žlicu meda i nastojim što manje pušiti. Evo, to je problem. Supruga je svakim danom sve alergičnija na moje pušenje. On ne priznaje prehladu; za kašalj je krivo pušenje (djelomično ima pravo, ali to važi kada nisam prehlađen). Ja nastojim nešto napraviti, ali nemam podršku s njene strane. Ona jednostavno misli da od danas do sutra trebam prestati. Nedavno sam kupio i elektronsku cigaretu koju kombiniram s onim normalnim, pa sam zadnja dva dana na pola paketa na dan. Prije toga sam bio na nekih 15. Problem je što sam se jako opustio na godišnjem i vjerojatno stigao i na paket i pol na dan. A uz to sam se i prehladio, i to prilično. Prespavali smo dvije noći u Lici i bilo je prilično hladno, a ja nisam ponio topliju robu. Ali glavni problem je bio u Splitu, gdje sam se doslovno smrznuo i uhvatio ovu boleštinu koje se ne uspijevam na brzinu riješiti.</p><p> </p>
<p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/invazija-splitske-plaze.jpg" border="0" alt="Invazija na splitske plaže" />
</p><p>Moj bratić, jedini od rodbine s kojim održavam neki bliži odnos, je kupio stan u Splitu; inače stanuje u Švedskoj. Skočili smo kod njih, prespavali jedno večer i dan nakon toga se vratili. Posjeta koja je trajala malo duže od 24 sata. Kada smo došli prvi zadatak je bio vidjeti novi stan. Sve je stvar ukusa (mene ne oduševljava), ali sam siguran da su previše platili. Cijene stanova u Splitu su otišle u nebo jer je svaki dan sve više turista i ljudi iznajmljuju smještaj. Iz tog razloga se više ne radi samo o stanu, nego se računa da je to potencijalni izvor zarade, kao Forex, i zbog toga vrijednost ide do neba. Nakon ručka smo prošetali nekih 45 minuta do jedne plaže; sve se događa u zoni Poljuda, ispod Marijana. Ostali smo do pred zalazak sunaca i već se digao neki hladni vjetrić. Ja sam ih sve pozvao na večeru, pa smo tako završili u obližnjoj marini. Od nas 4, troje pušimo, pa smo sjeli na terasi. Nakon pola sata sam shvatio da je pretjerano svježe a uz to sam bio i loše obučen: kratke hlače, kratka majica i japanke. Predložio sam da uđemo unutra, ali je moj prijedlog bio odbačen. Nisam htio kukati kao stara baba i vikati da mi je hladno, pa sam se tako jako prehladio. Koji puta je bolje biti stara baba i ostati zdrav.</p><p>Tako zadnjih dana spavam u dnevnom boravku. Najurila me je iz spavaće sobe. Ima i pravo, jer od mog kašljanja ne može spavati, pa zašto bi me onda trpjela. Kažem, dajem joj za pravo, ali mi ne daje nikakvu psihološku podršku u smjeru da se popravim i da prebrodim određene poteškoće. Ja nastojim biti pošten i vidjeti stvari na objektivan način. Neko drugi na mom mjestu bi se vjerojatno zainatio i tu bi ispao van veliki okršaj. Ovo toliko o mom zdravstveno stanju i naporima da se to prebrodi. Još da izaberem koju fotografiju i to bi bio kraj. Umetnuti koji sliku poboljšava estetski izgled, a koji puta i to uzimam u obzir. Nisam veliki grafičar, ali malo boje osvježava pogled.</p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2019/08/21/jednolikost
, 21 2019 14:41:04 +0200U baru<p>Bar iz ove pripovijetke se nalazi par stotina metara od moje kuće. Već godinama tamo zalazim, iako prilično rijetko; jednom u dva ili tri mjeseca. I s baristom koji trenutno tamo radi za šankom se već dugo poznajem. Ovo je naš dijalog iz prošlog tjedna. Sjeo sam za sam šank jer su svi stolovi i stolice bili zauzeti od penzionera koji tamo igraju karte.<br />- Bok Ive.<br />- Bok stari. Što ćeš?<br />- Daj mi je jednog tamnog Tomislava, ne pretjerano hladnog ako mogu birati.<br />- Evo ga. Nije iz frižidera, nego sam ga prije par minuta donio iz podruma. Hladan baš kako treba.<br />Uspem u čašu i pijuckam u tišini. On nema što da radi pa me svako toliko pogleda. Kaže on:<br />- Nešto mi nisi baš komunikativan danas.<br />- Nisam previše.<br />- Vidim da te obuzimaju misli. Hajde ispričaj meni biće ti lakše. Neću ti ništa naplatiti, kao što to rade psihoanalisti.<br />- Prekjučer i jučer ti je moja supruga bila u toplicama s dvije prijateljice. Super! Malo se ona odmori od mene i malo ja od nje. Prekjučer se vratim s posla doma, zadovoljan što ću provesti slobodno večer. Otvorim elektronsku poštu i vidim njen e-mail s fotografijom hotela u kojem su prespavali. "Ovdje je super i mislim na tebe. Hajde pošalji putničkoj agenciji kopiju putovnica i pitaj ih da ti pošalju podatke koji ti trebaju za dobiti vizu." Sljedeći mjesec idemo na jedno prilično egzotično putovanje. Treba napraviti vizu online. Svašta pitaju, a dvije tri informacije koje su mi potrebne mi treba dati agencija. Prije bar tjedan dana sam zamolio suprugu da zatraži te informacije. Naime, u toj agenciji radi jedna njena prijateljica, pa mi se čini da je tako brže. I sada ona meni, dok je u toplicama, naređuje da sve ja obavim. Malo sam se naljuti zbog toga i nisam odmah odgovorio. Rekao sam sebi da ću odgovoriti poslije, što sam naravno zaboravio.<br />- Po meni si dobro učinio; bolje zaboraviti nego odmah odgovoriti s jakom tonom.<br />- I ja tako mislim. Jučer se vratili negdje oko 11 navečer. Ušla je: "Bok! Bok!", pusa. "Da li si jučer vidio moj e-mail?" – upitala me je. Bila je to prva rečenica nakon pozdrava. Već sam shvatio gdje ćemo završiti. Objasnio sam da sam ga vidio, ali sam mislio odgovoriti nakon večere, pa sam zaboravio. Iskreno sam se ispričao. "Moje dvije prijateljice su se po par puta na dan čule s muževima, a ja tebe ne mogu niti nazvati jer nemaš mobitel i nisi ni u stanju da mi odgovoriš na e-mail. Tako ti lijepo držiš do mene!" U meni je kuhalo. Draga – rekao sam joj – mogla si me nazvati ako si htjela: znaš moj broj u uredu i znaš ovaj broj doma. Ja sam ili tamo ili ovdje. Ona je nastavila priču, a ja sam se isključio. Želio sam odgovoriti, ali bi to samo dodatno zakuhalo situaciju.<br />- Daj molim te, pa nije ti prvi puta da se posvađaš sa ženom. Koliko se sjećam u braku si više od 30 godina pa si se trebao naviknuti.<br />- Ma znam da ti imaš pravo, ali znaš kako je... koji puta te nije briga, a koji puta ti dođe da prasneš. Ovisi o trenutnom raspoloženju. Evo sada se vraćam iz ureda. Svratio sam kod tebe da popijem jednu da bih lakše podnio odlazak kući. Ne znam da li ju je prošlo ili će se scena nastaviti.<br />- Daj, pusti brigu na veselje. Možeš misliti kako je meni ovdje cijeli dan. Samo penzioneri! Sjednu za stol, naruče jedno piće i poslije satim igraju. U biti gotovo da nemam što raditi. Tu i tamo mi netko ispriča po koju šalu, pa su tako vicevi postali moj hobi. Daj da ti ih ispričam par, da ti podignu raspoloženje.</p><p><br />Jedan politička delegacija iz Nigerije dolazi u Rusiju. Nakon obavljenog službenog posla, vode ih po Moskvi da im pokažu znamenitosti. Uđu tako u jedan noćni bar gdje si ljudi upere sami pištolj u sljepoočnicu. Jedan zapanjeni Nigerijac pita:<br />- Oprostite, ali što je ovo?<br />- To je naš nacionalni sport: ruski rulet. U pištolj se stavi samo jedan metak i zatim se zavrti bubanj. Poslije se nasloni na glavu i pritisne obarač: možda neće, a možda i hoće.<br />Delegati iz Afrike su zadivljeni okrutnošću igre i hrabrošću igrača. Nakon 3 mjeseca, ruska delegacija uzvraća posjet. Nigerijci su prije toga sazvali plemenski savjet da izmisle neki nacionalni sport i oni. I tako na kraju radnog dana, rusi su dovedeni u jednu drvenu kolibu punu slabo obučenih, lijepih crnih djevojki. Šef nigerijske delegacije objašnjava posjetiocima iz Rusije:<br />- Ovdje se odvija naš nacionalni sport koji se zove nigerijski rulet.<br />Rusi s velikim zanimanjem i raširenih očiju gledaju mlada djevojačka tijela i jedan od njih upita:<br />- A kako se igra ovaj vaš sport.<br />- Ove djevojke ga uzmu u usta, ali samo jedan od njih je ljudožder.</p><p>- Znate što je to što se uradi u 5 minuta a poslije se pati 9 mjeseci?<br />- Upis u školu.</p><p>Mama je voljela kupovati neobične stvari. Tako je jedan dan kupila jednog robota koji je kažnjavao onoga koji je govorio laži. Oko 4 i pol popodne njen dvanaestogodišnji sin se vrati iz škole s 2 sata zakašnjenja. Tata:<br />- Gdje si bio do sada?<br />- Bio sam u knjižnici jer moram pripremiti jedan projekt za školu.<br />Približi mu se robot i opali mu pljusku.<br />- Sine, ovo je robot koji prepoznaje laži. Mama ga je danas kupila. Da čujemo: gdje si doista bio?<br />- Bilo sam kod Ivice i gledali smo jedan film.<br />- Što ste gledali? – upita majka.<br />- Gledali smo "Deset zapovijedi".<br />Robot mu se opet približi i padne još jedna pljuska. Mali posramljeno izjavi:<br />- Gledali smo film "Profesorica ima lijepe noge".<br />Obraća mu se otac:<br />- Baš si me razočarao. Kada sam bio u tvojim godinama nikada nisam lagao roditelje.<br />Robot se dokotrlja do oca i odvali mu pljusku. Mama se presavija od smijeha i obrati se suprugu:<br />- Sam si to tražio. Ne možeš se previše ljutiti na njega: tvoj je sin.<br />Robot se pomakne prema majci i razvali joj šamar.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2019/02/06/u-baru
, 06 2019 15:57:34 +0100Lika u par slika<p>Provesti 5 dana, odnosno 4 noći u Lici nije sasvim jednostavna stvar. Nekada mi je padalo i teže, ali sam se u vremenu prilagodio situaciji. Jedan od problema je bio što sam knjigu koju sam ponio na ferije pročitao dan prije nego što smo stigli; na sjedalici ispod suncobrana, na obali mora. U Lici se nama nešto posebno raditi. Supruga je kod svojih pa joj je nekako zanimljiviji. Meni ostaje čitanje i brlja. Ovo zadnje je lagana šljivovica od nekih 25 posto alkohola. Zadnje 3 godine su šljive loše rodile pa su je pravili od svega; od krušaka i jabuka, a u nedostatku su kupovali u dućanu dalmatinsku lozu. Ove godine grane šljivi su savijene pod teškim urodom i s te strane gledišta godišnji odmor sljedeći godine nudi bolje perspektive. Da se vratim na intelektualni dio. U vikendici ima nešto starih knjiga. Izabrao sam jednu od Kumičića, od onih koji nisam pročitao kada sam trebao, za lektiru. "Začuđeni svatovi" su pravo malo remek djelo hrvatske književnosti. Evgenije je doista imao dara za pisanje i s uživanjem sam pratio radnju i njegove nenadmašive opise koji su u meni uspijevali oživiti atmosferu malog istarskog mjesta, gdje se radnja odvija.</p><p style="text-align: center"><a id="res_176277" href="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/176277-crkva-u-krbavici.jpg"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/176277-crkva-u-krbavici.jpg" border="0" alt="crkva-u-krbavici" /></a></p><p style="text-align: center"> </p><p style="text-align: center">Budući da je izbor aktivnosti ograničen, trebalo je nešto smisliti da se provede i utuče vrijeme. Već godinama je moja bolja polovica slušala Vladinu priču kako je Krbavica jedno od najljepših sela u Lici. Iz tog sela je rodom njegova mama (od Vlade). Odlučeno je da se jedno jutro obavi dugo očekivani posjet. Sela je razbacano na ogromnoj površini jednog polja. Ja sam očekivao neki centar mjesta s crkvom i lokalnom gostionicom, ali to u biti ne postoji kao koncept. Crkva je prisutna, ali u njenoj zoni se nalazi možda nekih desetak kuća. Od birtije ni traga, ni glasa. Pokraj crkve stablo jabuke sa zrelim plodovima. Prvoklasna voćka, napuštena i neodržavana, potpuno prirodna i bez pesticida. Pomaknuli smo se par kilometara van centra, gdje su nekada živjeli djed i baba od Vlade. U pitanju je uvijek Krbavica, to jeste isto selo. Tamo je nekada bio i mlin. Ima se dojam da je ovaj dio nastanjeniji i življi od teoretskog centra. Čak postoji i jedna potpuno nova kuća. Tamo živi jedan par iz Rijeke koje se je prije nekoliko godina ovdje preselio. Rade na Plitvicama i nastoje proširiti turističku ponudu i na ovaj kraj koji je pomalo van ruke i glavnih turističkih puteva. </p><p>Ni u ovom dijelu ne postoji gostionica, ali smo sreli Milana koje se poznaje s Vladom. Živi u Švedskoj i u penziji je. Pola godine provodi ovdje, na svojoj djedovini. Obnovio je kuću na vrlo human način, kako je to Vlado definirao. Uz kuću je i lijepa terasa izgrađena od drveta s koje se pruža prelijepi pogled na Krbavsku dolinu i sve njene znamenitosti. Na terasi je jedan veliki stol i dvije klupe, jedna nasuprot druge. Milan nas je ponudio s rakijom (prepečenica) pa smo na kraju ipak pronašli ugostiteljski objekt koji sam ja tražio. Uz čašicu razgovora i tri one konkretne došlo je vrijeme ručka i povratka u naša obitavališta. Dogovoreno je da se uvečer nađemo u Korenici. Na glavnom kružnom toku se nalazi novootvorena picerija koju smo morali testirati. Tijesto je bilo odlično, na nivou dobre talijanske pice. Ono što je bilo poslagano gore mi se puno manje svidjelo; tikvice, gotovo sirove. Nije krivnja kuhara, nego moje žene koja je naručila za mene dok sam ja bio u WC-u. Dodatni problem je bio što smo sjeli na terasi, obučeni u ljetnu robu; kratke hlače i majice. Po danu je to u redu, ali kada se smrači, u tom dijelu temperatura osjetno pada. Probao sam se zgrijati s jednom dodatnom pivom, osim one osnovne, ali ni to nije pomoglo.</p><p>Da se vratim povrću koje sam prethodno spomenuo. Jasno mi je da je Gospodin stvorio rijeke, šume, mrave, svinje, majmune, kupus, zelenu salatu, čovjeka, pa čak i ženu, ali ne shvaćam zašto je kreirao i tikvice. To je i dan danas, nakon mnogobrojnih sati u kojima sam duboko meditirao o tom problemu, za mene ostala misterija. Ili je to samo jedna od mnogobrojnih grešaka koje je počinio u svom stvaralačkom činu? Jedna od njih je sigurno i senator jedne američke federalne države. On je izjavio da je sve ono što je napisano u Bibliji nepobitna istina i da je Zemlja stara 9 tisuća godina (po računu koji se dobie iz Svetog pisma). U toku jedne konferencije za tisak, jedan malo inteligentniji novinar (nije ih puno, ali ipak postoje) ga je upitao kako onda objašnjava prisutnost fosila na Zemlji. Vrli senator mu je bez razmišljanja, vrlo spontano odgovorio da je fosile na Zemlji kreirao Gospodin da bi nas tako uveo u iskušenje. Pitam se da li isto rasuđivanje vrijedi i za tikvice?</p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2018/08/20/lika-u-par-slika
, 20 2018 16:02:28 +0200Hladna zima<p>Kako ovih šest mjeseci brzo prođu, kaže jedan starčić drugom. Jednom vodiš ljubav i ode pola godine. Tako nekako dođe i kod pisanja novih članaka; onaj stari ti je još svjež u pamćenju a već je vrijeme da se izmisli nešto novo. A sve to ovisi o inspiraciji. Koji puta je ima, a koji puta se negdje duboko sakrila. Danas pišem u uredu. Jutros sam se izmrcvario s jednim projektom i nemam snage da to gledam i popodne. Prema tome, promjena plana i pisanje priče, događaji iz zadnjeg razdoblja, prenošenje mojih osjećaja preko binarnog koda: 0, 1, 1, 1, 0... Tko zna što će na kraju ispasti. Moguće je da rezultat ne odgovara početnim pretpostavkama. Prije petnaest minuta sam stajao ispred zgrade u kojoj radim. Pa što si tamo radio jadniče, upitat će se netko od vas tko me je zamislio na pločniku, tužnoga i spuštene glave? Pušio!</p><p>Znate kako je, od kada su nas stisli osjećamo se pravi zapadnjaci. Još prije nekih 20 godina sam bio u Velikoj Jabuci i zgražao se gledajući ljude kako puše ispred nebodera. Nisam niti znao da gledam moju budućnost. Danas rominja sitna kiša. Nije nešto posebno hladno. Prije bi se reklo da je jesen nego zima. Razmatram da li je oportuno da promijenim naslov, ali već unaprijed znam, da bez obzira na zaključak, neću to učiniti. Postavio sam ga ovako u suprotnosti s prethodnim tekstom. Gdje sam ono stao? Kada krenem na široko, koji puta se je teško suziti. Dok sam tako stajao i uvlačio da se ne ugasi (u društvu s još par ljudi koji imaju isti porok) gledao sam u pod. Ispred zgrade je jedan dio popločen s kamenom koji se kada se ovlaži ponaša kao ogledalo. Tako sam gledao u pod, ali sam u stvari promatrao oblake i gornje katove kuća koje se nalaze preko puta mog ureda. Sve to kroz povremenu izmaglicu koju je stvarao dim moje cigarete.</p>
<p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/hladna-zima.jpg" border="0" alt="Hladna zima pod snijegom" /></p>
<p>Danas se osjećam kao kornjača; stalno se u prepričavanju vraćam u natrag, a bojim se da povezivanje ovako vremenski izvrnute radnje neće biti od onih najboljih. Prije cigarete sam popio kavu, iz automata. Nekad su se te dvije aktivnosti uvijek radile paralelno, ali sada su se stvari zakomplicirale. Istina je da neki dođu ispred zgrade s plastičnom čašom iz koje se puši kava i širi ugodan miris. Puše i po malo srču. I ja sam probao, ali to me ne zadovoljava. Ja te dvije stvari moram raditi sjedeći, da bih se potpuno opusti. Nedavno smo se preselili u nove radne prostore pa tako imamo novi automat za kavu. Može se platiti gotovinom, kao što je uobičajeno. Nezgodno je što se mora imati sitniš, a do njega nije uvijek lako doći. Moja preporuka je da prije posla prođete ispred crkve. Ako ste sretne ruke, a ljudi su taj dan uz to i darežljivi, imat ćete za dvije, tri kave.</p><p>Druga alternativa kako platiti kavu jeste plastični ključ, ili stick ako više volite, koji možete napuniti s novcem i s njega skidati potrebni iznos kada uzimate napitak. Tako je bilo na prethodnom automatu, u prethodnom sjedištu moje firme. Ovdje to ne postoji. To je stara tehnologija, a mi smo napredni. Tako u sadašnjem slučaju treba skinuti aplikaciju na pametni telefon, povezati se na aparat za kavu i tako platiti. Ljudi, ali ja nema mobilni, ni onaj glupi, niti pametni. Katastrofa! Tako svaki dan moram nešto kupiti i računati da iznos bude takav da dobijem kusur u sitnišu. Prisiljen sam smanjiti konzumaciju s tri, četiri, na samo dvije dnevne kave. Jedna odmah ujutro, kada dođem na posao (čovjek se mora nekako probuditi) i jedna oko 11 ujutro, da bi se razbuđivanje održalo na snazi. Onu poslije ručka i drugu popodnevnu oko 4 često preskočim jer nemam para, odnosno sitniša. Koji puta se uspijem ogrebati, ali je to dosta rijetko, a ponekad mi je i neugodno.</p><p>Pa zašto je onda zima hladna, ako je vani jesen? Ma to je u prenesenom smislu, onako metaforički. Na poslu je stanje prilično loše: puno posla koji me nervira, novi prostori još nisu potpuno uređeni (na primjer, nedostaje četka u WC-u), a imam osjećaj da je ovdje zrak prilično zagađen. Prozori se ne mogu otvoriti i ventilacije je potpuno umjetna. Tko zna kada su zadnji puta čistili ventilacijske kanale? Kišem da je to milina. Koji puta i po desetak puta u seriji. U zadnje vrijeme i puno kašljem, malo od cigareta, a malo od nekog virusa za koji doktori kažu da kruži. Sumnjam da i ventilacija tu ima neku ulogu. Uz to moje Forex trgovanje ne ide baš najbolje. Još od jedanaestog mjeseca prošle godine imam otvorene dvije pozicije. Dobro su zaštićene od pada, ali nikako da ih realiziram. To znači da je stanje potpuno statično i da ne mogu dalje da trgujem jer je sav moj kapital uložen u njih. Ni trend ne izgleda povoljno pa će se ova stagnacije najvjerojatnije nastaviti u nadolazećih par mjeseci. Nadam se bar da će se riješiti prije sljedećeg vođenja ljubavi, to jeste pola godine.</p>
<p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/zahod.jpg" border="0" alt="Kreativni zahod" /></p>
<p>Već sam bio završio pisanje i počeo odabirati jednu il dvije fotografije zimskog ruha da obogatim grafički izgled i budem u skladu s temom. Prelistavajući moju zbirku, našao sam jednu fotografiju koju sam uslikao u zahodu jednog puba u Škotskoj. Iako je potpuno van temi, nisam mogao da odolim da je podijelim s vama. Možda će inspirirati vlasnike lokala kod nas da urede zahod na jeftin i kreativan način.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2018/02/05/hladna-zima3
, 05 2018 16:29:24 +0100Dugo toplo ljeto<p>Imam elektronski rokovnik koji mi je neko poklonio; ne sjećam se kojom prilikom. Uz uobičajene funkcije ima i podsjetnik koji me upozorava sa zvučnim signalom i treperećim natpisom da moram nešto obaviti. Javio se prije par dana s porukom da ovdje moram nešto napisati. Dao sam si zadatak da dodam bar dva članka godišnje. Prije što se uhvatim pera, obično malo pogledam stara djela. Prvo što sam primijetio jeste da sam online gotovo 6 godina; nedostaju jos četiri kruga Mjeseca oko Zemlje. Početna ideja je bila iskoristiti Vladine postove i tako imati jedan zabavni kutak koje bi potencijalno imao i malo posjete, zahvaljujući Vladinoj neprikosnovenoj kreativnosti. U početku je tako i bilo a zatim se ekipa raspala jer je svatko imao svoje obveze koje mu nisu dozvoljavale da se posveti ovom zadatku. Tako sam ostao jedini autor koji nastoji obezbijediti neku minimalnu budućnost ovom dnevniku. Na kraju je zabavno kada nakon nekoliko godina čitaš o starim događajima. Što si striji to je ta aktivnost, prisjećanje na protekle događaje, zanimljivija; govorim iz osobnog iskustva.</p><p>Nakon ovog poglavlja sam bio prisiljen napraviti kratki predah. Od jutros sjedim i pišem (neke druge stvari) pa me je zaboljela stražnjica. Ovo nije prosta riječ pa se nadam da se nitko neće naljutiti. Pripremio sam kavu iz automata i nakon toga sam htio zapaliti. Zapaliti? A što? Ustanovio sam da sam osta bez cigareta. Moram sići do trafike koja se nalazi ispod moje kuće. U stanu je upaljen rashladni uređaj, a vani je vruće za poluditi. Da se radi o bilo čemu drugom, sigurno bih uspio naći dobar izgovor da ne izađem, ali u ovom slučaju nema isprike. Napolju je obilno preko 30 stupnjeva. Nikada ne gledam vremensku prognozu pa mi nedostaje taj podatak, ali sam čuo da neko spominje afričku anticiklonu i temperature koje će dostići 40 stupnjeva. Novinari uvijek pretjeruju u nastojanju da privuku pažnju, ali ovaj puta možda imaju pravo.</p><p><a id="res_168757" href="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/dugo-toplo-ljeto.jpg"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/previews-med/dugo-toplo-ljeto.jpg" border="0" alt="Dugo toplo ljeto" /></a> </p><p>Kupujem 2 paketa (malo rezerve ne škodi) i novine. Cura koja radi u trafici je mlada, lijepo izgleda i vrlo je lagano obučena. I njoj je vruće. Ima upaljen ventilator koji se okreće i svako toliko joj mrsi kosu. Rano je popodne i nema klijenata (normalni ljudi u ovo vrijeme odmaraju doma), a njoj je dosadno. Zapodijevam razgovor, onako po engleski, o vremenu. Vruće je a uz to i sparno. Oni koji nemaju klima uređaj traže spas po parkovima i trgovačkim centrima. Informiram je da sam od nedjelje na godišnjem odmoru i da idem na more, dva tjedna. Nadam se da ću se tamo uspjeti rashladiti. Ona se žali da je ovdje na zamjeni jedne kolegice koja je na godišnjem. Ona nema novaca da negdje pobjegne iz ove gradske vrućine. Skoro pa bih je pozva da pođe sa mnom, ali sam prilično siguran da se supruga s tim ne bi složila. Znate kakve su; uvijek se nečem protive.</p><p>Vratio sam se u stan oznojen. Morao sam presvući majicu jer nije ugodno sjediti u mokroj odjeći u rashlađenom prostoru. Gledam ovaj jad koji sam napisao. Možda bi bilo bolje da sam pričekao do sutra, ali sutra mi je rođendan i ne želim si postavljati nikakve obveze. Vodim obitelj na večeru u jedan japanski restoran. I to ne bilo kakav, nego s jednom zvjezdicom. Čuo sam da je dobar, ali prije svega ti se mora sviđati njihova hrana. Ja nisam siguran da je po mom okusu. Ono u što sam siguran jeste da će račun biti jako kaloričan. Još jedna potencijalna greška: rezervirao sam na terasi. Više mi se sviđa sjediti vani jer imam osjećaj da sam u prirodi, ali ako bude ovako sparno neće biti pretjerano ugodno. </p><p>Skače mi ikona na elektronskoj pošti. Opet se neko dosađuje pa šalje ljudima digitalna pisma jer nema pametnijeg posla. Ponekad je zabavno jer pronađem kakav dobar vic ili zanimljivi video. Puno češće se radi o patetičnim porukama ili piramidama koje nude velike zarade iz ničega. Što je najljepše to mi šalju prijatelji. Sto puta sam im rekao da me preskoče, ali bez rezultata. Većina mojih prijatelja ima fakultetsku diplomu, ali ne vjeruju puno u nju. Gledam što je stiglo. Informacija o snimanju nove epizode filma Blade Runner. Nakon 35 godina su odlučili napraviti nastavak. Informacije o novim glumcima, pristupu, inspiraciji. Relativno zanimljivo, ali previše dugačko. Ja sam postao minimalista: što kraće i sažetije, to bolje. Oprostite, moram vas ostaviti – netko zvoni na vratima.</p><p>Susjeda! Pita da li je supruga doma. Dogovorile su se da šivaju neku haljinu zajedno. Znam je kako to izgleda, šivaju već bar dva mjeseca, i to samo u pauzi između dva ogovaranja. Ja sam ljubezno objasnio da se moja bolja polovica neće vratiti prije večere jer je u posjeti kod jedne druge poznanice. Susjeda se zahvalila i pozdravila. Imao sam osjećaj da bi rado bila popričala i sa mnom, ali sam rekao da moram hitno završti neki posao. Nije moj tip!</p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2017/08/01/dugo-toplo-ljeto
, 01 2017 16:00:50 +0200Forex<p>Budući se u naslovu bloga nalazi riječ Forex, odlučio sam da napišem par riječi o tome. Radi se o trgovanju valutama. Vezu prema mjestu na kojemu sam se prvi puta susreo s ovim možete naći u popisu linkova na desnoj strani ove stranice i tamo možete produbiti vaše poznavanje teme, a možda vam dođe volja i da se sami u tome oprobate. Postoji demonstrativni račun, pa možete na potpuno besplatan način vježbati i ustanoviti na osnovu iskustva da li je to za vas. Ako vas zabavlja razmislite, ako ne zaboravite. To je jedan od mnogobrojnih načina kako zaraditi na internetu, ali zapamtite da nikada ne zarađuju svi.
</p><p>
Ja sam otvorio pravi račun na dan predsjedničkih izbora u Americi, 8.11.2016. Prije toga sam probao nekoliko raznih forex platformi i odlučio sam da prave novce povjerim na mjesto koje se zove eToro. Nisamo požalio i mogu vam ih preporučiti. Zašto sam baš na taj dan odlučio da uđem u svijet visoke financije? Čuo sam od nekih poznanika i provjerio na mreži da je puno ljudi doslovno zgrnulo pare u vrijeme Brexit-a. Funta je pala preko 10% i to je onima koji su imali viziju donijelo velike profite. Uzmite u obzir da kod trgovanja valutama možete koristiti financijsku polugu. Tako, ako na primjer koristite poluga od 50 puta, onih 10% postaje 500%; investirate tisuću eura i zaradite 5 tisuća. Tako sam je pomislio da bi, ako Trump bude izabran, mogao ostvariti veliki profit.
</p><p>
Znači kreirao sam račun i položio na njega 500 dolara. Negdje iza ponoći, dok se još nije znalo tko će pobjediti, kupio sam valutni par euro-dolar. Trebao je porasti i kada ga prodam ostvariti ću zaradu (jeftino sam kupio i skupo prodao). Na forex platformama možete postaviti dva limita: onaj gdje uzimate profit i drugi gdje zatvarate poziciju da bi ograničili gubitak. Ja sam bio previše pohlepan pa sam postavio uzimanje zarade na nekih 5%. Nakon što se shvatilo tko je novi vođa američkog naroda dolar je počeo slabiti, kako sam i predvidio. Ali kada je izgubio 3% vrijednosti počeo je jačati. Ja sam taj dan bio van grada i nisam imao pristup internetu. Moja granica za uzimanje profita nije dostignuta, a ja nisam mogao ručno zatvoriti poziciju i uzeti nešto manji profit. Kada sam se kasno uvečer vratio doma i pristupio platformi, cijena je već bila ispod one po kojoj sam kupio. To je do danas jedini gubitak koji sam imao.</p><p>
Početak je veljače i ja sam u ova tri mjeseca zaradio nekih 250 dolara, oko 50% od početno uloženog iznosa. Onaj prvi gubitak sam uspio nadoknaditi već do kraja tog istog mjeseca. Do sada sam procesirao oko 70 operacija, i osim one prve, sve su pozitivno završile. Stekao sam već pristojno iskustvo i razvio moju strategiju koja se do sada pokazala pobjedničkom. Evo nekih ključnih elemenata u mom pristupu. U početku sam koristio polugu 10, ali nakon malo stečenog iskustva i razmišljanja sada pretežno koristim 25. To je dobar omjer zarade i odmjerenog rizika. Ako otvorim poziciju i stvari krenu u negativnom smjeru imam 4% margine (gubitak cijelog investiranog uloga) da bi se pričekalo da se cijena vrati u pozitivno područje. Ja uvijek postavljam jako daleko ograničenje gubitka tako da si mogu dozvoliti da pričekam i po mjesec dana da se vratim u željeni interval. Kako često trgujem na dugi period pretežno izabirem operacije, s dosta iznimaka, koji imaju pozitivni rollover. Kada se jedna pozicija prenosi u drugi dan, forex kuća primjenjuje na to neku vrstu pristojbe. Tako na primjer za par EURUSD, ako ste kupili plaćate 60 centi za iznos od 10 tisuća dolara, a ako ste ga prodali oni vama plaćaju 3 centa. Ja pretežno prodajem i ne moram razmišljati da za svaki dan čekanja na realizaciju moram platiti pristojbu. Ono što zaradim je neznatno, ali je meni važno da me ne košta.</p><p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/forex.jpg" border="0" alt="Moje forex statistike za prva 3 mjeseca trgovanja." /></p><p>
Izabrao sam eToro ne samo što se radi o odličnom servisu, nego i zbog toga što imaju društvenu mrežu. Dok se trguje ljudi šalju poruke, komentiraju, lajkaju. Naravno, tema je uvijek trgovanje valutama. Ima članova koji imaju godine staža iza sebe i može se ponešto korisno naučiti od njih. Često su poruke i zabavne, pa se čovjek i dobro nasmije. Većina korisnika drži svoj profil javnim pa je moguće i zaviriti u njihove statistike i tako vidjeti kako drugi trguju. Statistike su djelomične, tako da se ipak sačuva privatnost klijenata. Prisutni su postotci, ali ne i sume novaca koje se ulažu u trading.
</p><p>
Zanimljivo je da tu imam potvrdu mojih životnih iskustava o dobrim i lošim momcima. Ima tu i puno cura koje trguju, ljudi iz cijeloga svijeta, a ako se ne razumije neki jezik postoji i automatski prevodilac. Pročitam poruku i ostanem otvorenih usta. Tip koji ju je napisao mi ostavlja dojam kao da je dobio Nobela za ekonomiju, ili da je u najmanju ruku profesor na ekonomskom fakultetu. Onda zavirim u njegove statistike i nađem sve u crvenome (dobici su pretstavljeni zelenom bojom). Iz mog iskustva: što post izgleda učenije to su statistike autora gore.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2017/02/03/forex
, 03 2017 14:50:42 +0100Vrhovi i doline<p><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/vrhovi.jpg" border="0" alt="Vrhovi i doline" hspace="5" align="left" />Hajde da djelomično produbimo ovaj odnos između vrha i doline koji sam načeo u prethodnom tekstu. Prednost je biti na vrhu jer imaš bolji pregled stvari, ali gore, budući je površina koju vrh zauzima mala, a isto tako i naseljenost, nema puno aktivnosti. Dole u dolini se sve događa. Velika površina, puno osoba. Problem je što dolina dobrim dijelom ovisi o vrhu koji se nad njom nadvija. Kada se nakupi puno snijega može se dogoditi lavina. Ona na kraju, zbog zakona sile teže, završi u dolini i često puta prouzrokuje puno žrtava, koje sa samim vrhom nemaju nikakve veze. To su zakoni prirode, tako je uvijek bilo i tako će biti. Kada se raščisti snijeg i led i sahrane žrtve nepogode, život se nastavlja, po uobičajenim tokovima, slijedeći svakodnevne djelatnosti koje treba obaviti. </p><p>Na ovoj kugli zemaljskoj postoji puno vrhova i puno dolina. Sve su to slične kompozicije, ali s bitnim razlikama. Što je vrh viši, a dolina niža, kada dođe do odrona, kinetička energija koja se oslobodi je po logici veća i događaj u dolini se više osjeti i ima veći utjecaj. U ovom slučaju postoji još jedna bitna razlika za stanovnike doline. Kako je vrh jako visok, ne vidi se uvijek dobro, dobrim dijelom zbog udaljenosti. Tome treba dodati i često prisutne oblake ili maglu koji dodatno ograničavaju vidljivost. Tako oni iz doline nemaju pojma o tome što se događa gore, u visini.</p><p>Postoje stanovnici koji su znatiželjniji od drugih. Zovu ih planinari. Oni stave ranac na leđa, uzmu konope i klinove s kojim će se pomoći prilikom penjanja i krenu strmim usponima da bi dostigli vrh. Takvi usponi se nerijetko vrlo strmi i opasnost vrijeba na svakom koraku. Oslone stopalo na izbočinu, a kamen koji je čini se odvali i oni polete prema tamo odakle su krenuli. Na planinama je često i izuzetno hladno, pa se riskira i smrzavanje, ako nisi adekvatno obučeni. I snijeg koji je sve viši, što se više približava vrhu je često puta nesavladiva prepreka za hrabre planinare. Neki od njih na kraju cijele priče uspiju stići do vrha gdje su klimatski uvjeti puno drukčiji u odnosu na okoliš u kome su oni odrasli i živjeli. Zrak je puno čišći, ali ne smijemo zaboraviti da je puno razrijeđeniji, a isto tako je znatno veća izloženost ultraviolentnim zrakama; atmosfera je puno tanja i pruža manju zaštitu.</p><p>I tako, nakon što su učinili posljednji korak i dosegli najviši nivo, osjete neopisivo zadovoljstvo jer su uspijeli dotići cilj, užitak koji se osjeća kada pogled počne kružiti po dolini koja ih okružuje sa svih stana i kada se pluća napune s čistim zrakom. Neki od njih ubrzo počnu osjećati prethodno navedene tegobe zbog ambijentalnih razlika i odluče da se vrate dome. Ponekad se dogodi da ih ne prihvate oni koji su stigli prije njih i koji su se uspjeli prilagoditi na nove uvjete. Prostor je skučen i tamo ne može fizički boraviti previše ljudi. Tako pridošlica odluči da odustane od namjere da tu nastavi svoje bivstvovanje, a ponekad ga i drugi odustanu. Ta stvar se ponavlja vijekovima, ali je broj onih koji uživaju u čistom planinskom zraku prilično konstantan, puno, puno manji od onih koji dišu ustajali zrak u kotlini.</p><p>Svako toliko se dogodi da ustajalost i zagađenost zraka dostigne tako visoki nivo da su oni iz doline gotovo prisiljeni da se počnu penjati prema vrhu. Kada stignu, pobacaju dole one koje su našli na vrhu da bi si stvorili malo mjesta za sebe. Često na istom prostoru uspije stati nazamisliva gomila ljudi u odnosu na samu površinu. Svi se nekako postiskaju jer je zrak jako dobar, a znaju da su i drugi patili od lošeg zraka, pa se tako razvije među njima neka solidarst i uspiju u veliko broju stajati zajedno. Kada prođe par dana počinje se razmišljati otprilike ovako: jeste, ovdje je zrak kvalitetan, ali smo toliko stisnuti da se svejedno teško diše. I tako se oni jači malo promeškolje, a oni slabiji izgube ravnotežu i opet padnu u dolinu. I sada ovi jači bolje dišu, ali prostor je taj koji je i stiska je još uvijek povelika. Tako im meškoljenje pređe nekako u naviku i sve češće ga primjenjuju, dok se situacija ne stabilizira na nivo koji je postojao prije masovnog pohoda u planinu.</p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2016/07/27/vrhovi-i-doline
, 27 2016 15:56:33 +0200Na krovu Europe<div>Mislio sam da sam bio na najvišem vrhu Europe, ali kada sam to išao provjeriti na wikipediji ispalo je da u mom znanju ima prilično rupa. Mont Blanc, o kojemu ćemo u nastavku pričati, bio je smatran najvišim u Europi, ali kako se Europa širi do Urala, u stvari je tek drugi po visini; najviši je Elbrus koji se nalazi u Gruziji, čini dio planinskog lanca Kavkaz i visok je 5642 m. Mont Blanc, ili kako ga italijani nazivaju Monte Bianco, je visok 4809 metara (prema zadnjem mjerenju iz rujna 2015.) i znatno je niži od onoga koji drži primat.</div><div><br /></div><div>Prošao sam kraj Courmayeur-a, poznatog talijanskog mondenog skijališta i nakon otprilike 5 kilometara se našao u području žičare koja će me odvesti gotovo do vrha Europe. Skyway Monte Bianco, kako se sama žičara naziva, dovršena je i otvorena za javnost u ljeto 2015. godine. Ja sam tu nakon nešto više od pola godine da uživam u onome što ona nudi. Prvi problem je parkiranje auta. Semafor mi kaže da na površinskom parkiralištu nema mjesta i tako ulazim u silos. Mrzim silose zbog uskih rampi gdje nikada nisi sigiran da li ćeš očešati branik ili kotač. Ali ovo je nova građevina i uspon je ugodan zbog široke ceste i malog nagiba. Mjesta ima u izobilju. Parkiram, uzimam ranac, kapu i rukavice i upućujem se prema blagajni da bih kupio karte za uspinjaču.</div><div><br /></div><div>Dvadest minuta u redu i napokon mogu potrošiti 40 eura za kartu, normalno povratnu. Neki kupuju sam za jedan smjer, sa sobom nose skije i s njima će se spustiti nakon završene posjete. Još isto toliko u fili za ući u kabinu i konačno se kreće. Kabina može primiti nekih 30 – 40 osoba i dok se penje, okreće se oko vlastite osi. Tako svi mogu baciti pogled na sve strane i vidjeti što ih okružuje. Krenuli smo negdje s 1300 metara i stižemo na međustanicu koja je pozicionirana na 2173 metra nadmorske visine. Ovdje se tek vide prvi tragovi snijega. Prema dole gotovo ništa. Prebacujemo se u drugu, istovjetnu kabinu koja će nas odvesti do vrha i tamo stižemo u nekih 10 minuta. Nalazimo se na 3466 m.n.v. Izlazim na panoramsku terasu koja je ujedno i krov strukture (ipak sam bio na nekom krovu). Prvi osjećaj je hladnoća. Iz doline smo krenuli s nekih deset stupnjeva iznad nule (ova zima, bar za sada, je izuzetno topla) a ovdje pokazuje minus 15. Brrrr!</div><div><br /></div><div>A zatim me obuzima ljepota onoga što se nalazi oko mene. Ovdje je sve pod snijegom. Kružim pogledom za 360 stupnjeva i pokušavam shvatiti gdje je Mont Blanc. Vidim samo jedan jako karakteristični vrhunac; poslije će mi objasniti da se radi o Zubu Diva (na video se vidi malo prije 40. sekunde). Pregledavam terasu u potrazi za nekom vrstom putokaza koji bi mi pokazao smjer najvišeg vrhunca; često se nalazi na raznim vidikovcima, ali ovdje ne postoji ništa takvo. Pitam ljude okolo i ustanovljavam da ni oni ne znaju u kojem smjeru gledati. Na koncu nalazim grupu koja mi sa sigurnošću pokazuje cilj. Zaustavite snimku na 4. sekundi i Mont Blanc je onaj najviši s desne strane (dva su gotovo iste visine); uz to je i najbjelji, s najviše snijega. Izgleda kao da se može dotaknuti rukom, ali je u stvari udaljen preko kilometra u visinu i nekoliko kilometara u daljinu.</div><div><br /></div>
<center>
<iframe frameborder="0" height="292" src="http://www.youtube.com/embed/osQPh8wimDA?fs=1" title="Krov Europe, Mont Blanc" width="480"></iframe>
</center>
<div>Nakon što sam pogledao ono zbog čega sam došao, ragledam detaljno panoramu i uživam. Da vam je ne prepričavam, pogledajte video zapis. Liftom se spuštam nekih stotinjak metara na plato koji se nalazi pored povjesnog planinarskog doma Torino, izgrađenog davne 1898. g. Zajedno s desetcima drugih turista upuštam se u šetnju po platou u smjeru ledenjaka koji se plavi pod sunčanim zrakama. Dan je sunčan i vidljivost je perfektna. Zrake sunca griju, ali je jako hladno; nisam navikao na ovako niske temperature. Nakon sat vremena sam ponovo unutar građevine. Vrući čaj, odmrzavanje promrzlih udova i pogled kroz prozor na visove koji me okružuju i koji strše iz oblaka kao otoci na uzburkanom moru.</div><div><br /></div><div>Silazak do prve postaje gdje je puno toplije. Sendvič i pivo na osunčanoj terasi. Puno njih je u kratkim rukavima, ali ja nisam toliko hrabar. Silazim u podnožje, plaćam parking i krećem prema obližnjem mjestu, uvijek u Italiji, koje ima potpuno francusko ime: Pre Saint Didier. Popodne i večer ću provesti u tamošnjim termama na otvorenom. Kombinacija toplog i hladnog, istovremeno.</div><div><br /></div>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2016/01/04/na-krovu-europe
, 04 2016 16:38:22 +0100Strava<p>Strava i uzas! Zvuk od kojeg se podize svaka dlaka, hladan znoj obliva, dobija se potreba da se napije, nadrogira, sakrije u neku rupu, samo ne tamo. Nisam mnogo karikirao svoj dozivljaj ovog istog par mjeseci unatrag. Svi koji imaju ovaj problem vrlo lako ce shvatiti o cemu pisem. Mnogi ce reci, pa to je glupo, plasiti se zubara, zaista jeste, ali je glupo i plasiti se pauka ili misa, te ti isti koji nam tvrde da nema razloga za strah vriste kad vide malog misa kao da je krokodil usao u stan ili cak zmaj. Tako da ostavimo svakom njegove strahove, i zelju da ih prevladaju ako su bezvezni a jos bitnije ako su nama na stetu.</p><p> </p><p>Ja sam svoj strah pobjedio, i bilo bi bezobrazno da sad na ljude sa strahom gledam kao na neke ludake, jer sam mnogo godina zivio sa tim strahom i sa posljedicama koje nosi. Ustvari, da ne bih mnogo pametovao ispricacu kratko svoje iskustvo. Sami prolazak pored stomatoloske ordinacije mi je stvarao nelagodu, vjerovatno svjestan da cu kad tad morati tamo, koliko sam samo puta odlucio da idem sutra, i to sutra je postajalo iduci tjedan, mjesec, godina, godine, a kao sto znamo zubi ne rastu pet sest puta... a i ne popravljaju se sami. Jos nije bio dosao momenat da odem, nisam bio spreman, mada sam bio svjestan da nece jos dugo ici ovako, ali definitivno tu odluku sigurno ne bi donio ni do danas. Prethodno, par godina unazad jedan pokusaj odlaska se pretvorio u glupu scenu. Taj zubar do kojeg sam dosao, po preporuci, cak smo se i znali povrsno od prije, prvo sto je rekao kad sam sjeo: "Pa kako si ovo dozvolio"? </p><p> </p><p>Taj momenat, te rijeci su bili nesto sto niti jedan dio mene nije mogao podnijeti, strah koji sam sabio pod ogromnu kompresiju bi to i izdrzao da ne eksplodira, ali osjecaj stida koji je taj, slobodno hocu da kazem kreten od zubara, mada je vazio za vrhunskog, stvorio tim rjecima u meni, ucinili su da ga opsujem najgorim mogucim rijecima koje su mi tada pale ne pamet. Ucinio sam to od srca i ne zalim ni dan danas. Nasao se zatecen, ali nikad mu nisam ni pokusao objasniti o cemu je rijec, izasao sam iz ordinacije uzasno ljut, bio sam spreman da pretrpim bilo kakav bol ali to nisam mogao. Kada vucete neku muku godinama i taj neko, profesionalac, se ne zapita ni jedne sekunde sta sve stoji iza toga i tako po automatizmu zanata i problema koji se nasao pred njim, ubode ti ustvari u ono sto najvise boli, a rijec je tek o nesto razumjevanja.</p><p> </p><p>Ljudi koji se ne plase, ovaj tekst vjerovatno dozivljavaju kao krajnju glupost, i ok, ostacemo u nastavku mi koji znamo o cemu je rijec. Ja sam slikar, profesionalni, posao mi je dobrim djelon vezan i za medije, ali cak ni to nije vazno. Dovoljna je sputanost koju ovaj problem stvara u svakodnevnoj komunikaciji. Ja necu da ulazim u pricu o zdravlju, posljedicama po zdravlje jer znam da to ima vrlo malo efekta, svi znamo da nije zdravo imati pokvarene zube ili biti bez zuba, ali to nece smanjti ni jedan gram strah od zubara. Ali da skratim, prosto cu vam reci svoj recept uspomoc kojeg sam prevladao strah. Ustvari nije ni malo moj, on je nasao mene a ne ja njega. Kako? Slucajno? Po nekoj promisli? Pojma nemam, ali je dosao i to u nimalo ocekivanom trenutku.</p><p> </p><p>Nevezano za problem sa zubima upoznao sam Zorana, ustvari upoznali smo se preko njegove supruge koja se interesuje za umjetnost. U komunikaciji shvatili su da imam problem sa zubima koji sam krio, ali profesionalcima to nisam ocigledno mogao skriti. potpuno precutno su razumjeli sve probleme i pozadinu, komplekse, strahove, stid... Potpuno nenametljivo su mi dali do znanja ako imam neke probleme da dodjem. Znali su da imam ali su to definisali tako. U stvari kad malo bolje razmislim postupali su sa mnom kao sa djetetom, sto je zaista glupo ako imate 47 godina, ali definitivno to je bio obrazac koji je imao pravi efekat. A to je kad shvatite da sve svoje strahove i probleme proizasle iz straha dajete u ruke ne nekom izvodjacu radova, vec covjeku koji te razumije i uvazava. Da ne budem sad iskljuciv; naravno da je veliki broj zubara ljubazan, to je sasvim prirodno ako hoce da imaju pacijente, ali ovdje nij rijec o toj ljubaznosti, ovdje je rijec o istinskom razumjevanju, do cega smo naknadno i dosli u razgovoru, i evo sad mogu reci da sam stekao prijetelje iz donedavno najomrazenije branse.</p><p> </p><p>Prvo sjedanje na stolicu, necu da pretjerujem ali strah je bio manji sigurno 90 posto od ocekivanog, ocekivani je bio u granicama prosjecnog mucenja u srednjivjekovnim zatvorima. Ocekivani prvi bol od anestezije je ostao u ocekivanju, i to je jedino sto sam jedva osjetio, ostalo je bilo u skali bola do 10, 0. Nula! Bukvalno nula! Mislim da mi je taj dan brusio i popravljao 5 zuba i 5 izvadio, dakle 10, i nista se nije desilo ni u naznaci od svih onih mojih dugogodisnjih strahova. Prosto mi j rekao, lezi i ne brini. I zaista, lezao sam i prestao da brinem. Objasnjavao mi je sve sto ce sljedece da uradi, da vam pravo kazem, prestalo me je i zanimati, samo sam osjecao neiskazivu srecu sto sam tu gdje jesam, i sto napokon pocinjem rijesavati svoj dugogodisnji problem.</p><p> </p><p>Da skratim, sada sam pri kraju. Uskoro trebam dobiti nove zube. Svi poslovi oko brusenja su zavrseni i, izvinite, donedavne kolege po strahu, zaista smo budale sve ove godine. Iskreno ne bih se ni sada odvazio sjesti na neku drugu stolicu osim Zoranove, i zato vam mogu slobodno reci, ako imate problem koji sam i ja imao, dodjite kod Zorana i rijesite ga. O tom kakav je profesionalac i strucnjak procitajte negdje drugdje, vjerovatno ce biti I tih informacija na sajtu. Ja necu sa tim da se bavim. Ja sam vam htio ispricati samo pricu o covjeku koji nije izvodjac radova, vec covjek koji ce samom svojom pojavom i stavom ugasiti vas strah i rijesiti vrhunski ono sto je najvaznije - vas problem.</p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2015/06/18/strah-od-zubara
, 18 2015 13:01:23 +0200Kruzni tok<p align="left"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/kruzni-tok.png" border="0" alt="signal za kruzni tok" hspace="5" align="left" />Upravo su mi ispricali vic gdje jedna plavusa objasnjava svojoj prijateljici, i ova je plava, zasto je pala na prakticnom dijelu ispita za vozacku dozvolu. "Dolazim ja na kruzni tok. Prije toga jedan okrugli znak na kojem pise brojka 30. Nakon sto sam usla u kruzni tok i napravila 30 krugova, oni iz komisije su mi rekli da nisam polozila". Druga je tjesi: "Pa mozda nisi dobro brojala". Ovo me je asociralo na moj nedavni, ponovni boravak u Beogradu. Pocnimo negdje iz sredine.</p><p>Slikar Vlado je dosao po mene s autom u hotel. Kada smo se ispozdravljali, krenuli smo prema Novom Beogradu. Tamo smo se trebali naci s njegovom puno boljom polovicom za veceru. Prije nego je krenuo, isprogramirao je satelitski navigator koji mu je trebao davati indikacije kako stici na mjesto u kojemu cemo napuniti nase gladne trbuscice. Vec smo bili blizu naseg konacnog odredista kada je on skrenuo lijevo iako je ugodni zenski glas one elektronske sprave upozoravao da treba produziti pravo. Zapitao sam ga zasto je neposlusan. "Ako nastavim po njenim uputstvima moram proci kroz jedan kruzni tok" – odgovorio mi je. Nije mi nista bilo jasno i inzistirao sam na detaljnijem objasnjenju, zasto ne zeli proci kroz kruzni tok. "Ne svidjaju mi se kruzni tokovi jer je tamo sve spetljano i na znas gdje trebas izaci". U stvari ima malo pravo, jer se isti nalaze na krizanju cesta koje se cesto nazivaju petlje.</p><p>Kada smo prakticno stigli, cura koja nam se obracala iz zvucnika je poludila (ili je nesto popila a da mi to nismo primjetili). "Skreni lijevo, pa zatim desno, opet lijevo, nakon 100 metara u desno i stigao si". Sve ovako izreceno, pardon sintetizirano, u jednom dahu. Nas dvojica smo se pogledali i prasnuli u smijeh. Parkirno mjesto je cekalo samo na nas upravo ispred ulaza u restoran. Unutra ugodna i intimna atmosfera. Milica nas je vec cekala, poprilicno dugo jer uz nesporazume sa navigatorom smo zapeli i u prometnoj guzvi. Pusica, pusica i pravo na jelovnik. Problem: ja sam bio prilicno sit...</p><p>Za rucak sam otisao u obliznju gostionicu s dvojcom kolega iz ureda. Tamo se jede najbolja pljeskavica u bijelom gradu. I ne samo da je najbolja nego je i najjeftinija. Iako sam tamo zadnji puta objedovao prije vise od godinu dana, osoblje me se jos uvijek sjeca; sto cu kada sam tako simpatican i zabavan, ili mozda zato sto ostavljam dobre napojnice (placa firma), tko zna. Nakon sto sam narucio malu porciju, koja je vise nego normalna, sto se kolicine tice, zeljeli su da me pocaste pa su mi prije donijeli i tanjur neke corbe, na racun kuce. Bila je tako dobra da sam je cijelu pojeo, a nakon toga i pljeskavicu, normalno i przeni krumpir koji se nasao kao prilog. Znao sam da ne bi trebao toliko, zbog vecere, ali...</p><p>I tako, punog trbuha (od rucka je proslo nesto vise od 5 sati, sto meni nije dovoljno da ogladnim) sam poceo pregledavati ponudu. Mljac, mljac. Vec onako napisano je mamilo. Odlucio sam preskociti jela sa zara (dva puta na dan mi je previse) pa sam tako uzeo musaku, a da ona jadna ne bi bila sama, za drustvo sam joj prikljucio i pecene paprike, onako kao salatu. Moji domacini su odlucili ostati u tradicijonalnim okvirima: porcija cevapa i jedna bela vesalica. Sve prvoklasno, osim piva. Nije bilo Jelena, pa smo uzeli Lav. Izuzetno lose, izbjeci po svaku priliku. </p><p>Ono malo posla sto sam obavio u uredu nije ni vrijedno spomena. Sve se moglo rijesiti i putem e-maila, ali kada ti sef kaze da osobno ides, ne mozes odbiti. Danas dosao, sutra se vratio. Ovoga puta sa novom avionskom kompanijom – AirSerbia. Polazak i povratak na vrijeme. Osoblje puno mladje (i sladje, mislim na onaj zenski dio). Vidi se da se promjenio gazda. Nek' im je sa srecom.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2015/02/26/kruzni-tok
, 26 2015 16:59:18 +0100Hajde da ratujemo ove nociSmisliti naslov mi je uvijek najteza stvar. Jutros, kako mi se to cesto dogadja, dok sam sjedeci na krevetu oblacio carape, u glavi mi se pocela vrtiti stara melodija koju je pjevala Tajci. Evo objasnjenje za ovako cudnu invenciju, ali meni se bas dopada. <br /><br />Mislim da u zadnjih 5, 6 tisuca godina ljudske povijesti nije bilo jednog dana bez nekog rata, velikog ili malog, iz ekonomskih ili religioznih razloga (i ovi zadnji su na kraju uvijek uvjetovani onim prvim), manje ili vise krvavog, ali uvijek prisutnog. Sada smo u dvadesetprvom vijeku, na visokom tehnoloskom nivou, ali niposto ne zelimo da zapustimo tradiciju i da zaostanemo za nasim precima; zasto bi oni bili zlocestiji ili krvolocniji od nas? Nije bas da mi direktno ratujemo (pa ne mozemo bas svake godine, moramo se i mi malo odmoriti – neka i drugi uzmu svoju odgovornost), ali smo u dobroj prostornoj poziciji u odnosu na zadnje sukobe, pa sve lijepo mozemo pratiti, onako iz prve ruke. <br /><br />Prema istoku, nasa braca slaveni su se odlucili za neku vrstu polu rata. Ja malo okupiram, ali kazem da nisam, ti se bunis jer kazes da je to tvoje, iako je nekad bilo moje, pa se onda malo puca iz pusaka, ispali se i pokoja topovska salva, vozika se u tenkovima. Uzbudljivo i zabavno, ali s vremenom postane i dosadno, pa da bi povecali spektakl oborimo i neki putnicki avion, pa neka televizija, stampa, Ujedinjeni Narodi i Europska Unija pokusaju pogoditi tko je od nas ispalio raketu. A bas je bila dobra, precizna – pogodak iz prvog pokusaja. Pa ovi niti ne shvacaju koliku smo im u stvari uslugu napravili; avion je bio pun azijata, a njih ima k'o kineza i prije ili poslije ce preplaviti svijet. Znaci, mi smo pomogli da se taj proces azijatizacije lagano uspori. <br /><br />Ovi drugi iz Europe, a bogami i oni iz Amerike, su zavidni sto se mi lijepo igramo i okupiramo prve stranice svih svjetskoh novina. Oni jadni ne smiju u rat, jer se to kod njih ne odobrava lako, pa smisle kako da i oni ucestvuju, barem indirektno, u ovoj nasoj festi. I tako oni stave sankcije, a mi im uzvratimo. Mali ekonomski rat, onako iz zezancije, jer znaju oni ako pretjeraju da se svi ventili od cjevovoda nalaze kod nas. Mi bi samo zavrnuli kotacice par puta, pa neka sankcioniraju koliko hoce. Jos ce na kraju morati od nas i bunde da kupe, jer se zna da su najbolje one koje mi koristimo u Sibiru. <br /><br />U juznom smjeru arapi i neki drugi prave pravi, pravcati vatromet. Siti i suniti. U biti znam sustinsku razliku izmedju njih, ali nikako da zapamtim kako se zovu oni kod kojih se mozes ozeniti na sat vremena, obaviti ono sto hoces sa zenskom, a zatim se rastaviti, 10 minuta nakon onoga i obavezne cigarete; kod njih nema prostitucije. Pokusavao sam na sve nacine da memoriziram, koristeci abecedni red, vizualizaciju i sve mnemonicke tehnike koje su na raspolaganju, ali nikako da mi ostane u glavi ta informacija. Tamosnji sukob mi se vise svidja jer izgleda ozbiljniji. <br /><br />Jedni su proglasili kalifat i odlucili pobiti sve one koji ne pripadaju u njihovu skupinu. I nisu kao Slaveni; odmah shvatis tko je nasilnik, a tko je zrtva. Uz to objektivno gledajuci njihov rat je puno moderniji od onoga u Ukrajini. Sve se stavlja na Facebook, Tweeter i Youtube, pa neka i drugi koji ne mogu fizicki biti prisutni u tome uzivaju. Iako ni oni ne zele biti optuzeni za pretjeranu modernizaciju, pa tako i dalje koriste tradicijonalna oruzja, kao na primjer noz, i na nasim podrucjima u sirokoj upotrebi. Koliko je uvaj rat usao u srca zapadnjaka vidi se i po tome da puno njih zeli ucestvovati. Na taj nacin se siri kulturna razmjena medju narodima, pa tako i arapi slusaju zapadnjacku muziku koji nasi DJ nude, a oni uce stare vjestine koristenja noza. To se zove opca globalizacija.
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2014/10/13/hajde-da-ratujemo-ove-noci
, 13 2014 16:45:22 +0200Svicarci i oko njih<p>Otprilike prije godinu dana sam ovdje posta tekst "tko je ukrao proljece". Ocito je da se je zlocinac, to jeste lopov koji je bio odgovoran za ovo neodgovorno djelo, pokajao nakon sto je detaljno proucio moj clanak i odlucio da nam ga ove godine vrati, mislim na proljece. I to je ucinio s kamatama, a kamate ti vise niko ne daje; drzis lovu u banci i moras njima placati umjesto da oni daju tebi. To je bez daljnjega civilizacijski napredak za nase drustvo jer smo se priblizili Svicarskoj. Tamo je to prilicno uobicajeno da platis dobre pare da bi oni drzali tvoj novac (i da nitko o njemu ne zna). Iako mi u cijeloj ovoj prici nesto ne stima, osjecam da je istina tu, na dohvat ruke (citaj malog mozga), ali da neumitno izmice i da cak i oni koji misle da je poznaju, u biti pojma nemaju, kao niti mi sto doista nista ne znamo. Samo znam da smo je poznavali kada smo bili mladi, jako mladi i neiskusni. Iskustvo kvari covjeka. Istina je, postaje mudriji i obrazovaniji i iskusniji, ali ono sto iz svih tih, na oko pozitivnih stvari, izlazi, jeste pokvarenost: e bas si pokvaren (s hercegovackim naglaskom), kaze i zena moga bratica iz Svedske.</p><p>Htio bih se vratiti na pravi put, prema metereoloskim zbivanjima u proteklom periodu (vidi se da sam pomalo Englez – malo, malo pa ja o vremenu), ali moja bundeva nece ni da cuje nego hoce da utisne neke svoje utiske na ovaj komad tvrdog diska, ili ekrana – tko zna gdje se sve ovo nalazi. Azijati imaju jedno prekrasno vidjenje jedinstva materijalnog i spiritualnog zivota, pa kazu: kako je gore, tako je dole. Ma ne, nisu studirali Njegosa i ukrali njegove poezije. Oni to drukcije misle i osjecaju. Kada neka osoba razmislja, zeli, mrzi, i sukobljuje se sa snaznim emocijama, prenosi te svoje emocije u duhovni svijet; to je energija koja prelazi u visi nivo spiritualnost, u astralno podrucje (pronadjite si sami sto je to, ne stane mi sve na ovaj papir). Sto se tamo dogadja? Kada se nakupi dovoljna kolicina energije, ona se materijalizira. To odgovara svim teorijama fizike, pa i onoj kvantnoj. Kako na tom nivo materija nije moguca, ona se "spusti" na materijalni nivo, tamo odakle je dosla i prouzrokuje odredjene akcije (reakcije) ili stanja. Pazi sada: tvoje zelje se materijaliziraju, ako su dovoljno snazno izrazene i osjecane. Eto pa skoro da bi se nasao smisao za sve one molitve koje su misljene i izrecene u toku proteklih vjekova. Jedino, kada napravim panoramsku snimku oko mene, ne znam za sto su se ljudi molili. Jedino objasnjenje je da su bili pokvareni.</p><p><span style="font-family: Consolas; font-size: 10pt"><span style="color: blue"><img src="http://forexport.blog.rs/gallery/17566/gore-dole.jpg" border="0" /></span></span></p><p>Poznajem ovu teoriju od kada sam bio mali. Tada me je fascinirala, ali kako sam ja tehnicka faca (cekic, pila, cavli i tako to), ne kao neki umjetnici, nije me puno uvjeravala postavka o komunikaciji izmedju "dole" i "gore". Sada kada sam postao pokvaren (vidi prvi paragraf za sinonim znacenja, koji se uvijek izbjegava – neki kazu cak da je bolje biti i pijan), osjecam da bi to doista moglo biti tako. Intuicija mi kaze da postoji neka tajna veza. Ocito sam malo u zakasnjenju jer su neki drugi to opjevali prije gotovo 40 godina (mamma mia, kako bi rekli talijani, kako vrijeme ide). Ali u redu je da ide. Da stoji nitko ne bi izmislio sat da ga mjeri, mislim na vrijeme, i nezaposlenost bi bila jos puno veca nego sto je danas. A ni Svicarci ne bi bili ono sto jesu. Znate li da oni ovu istocnjacku teoriju vec odavno poznaju? Trebao bih malo prouciti povijest da shvatim kakve kontakte su imali s dalekim istokom, ali o tome neki drugi put.</p><p>Kao sto sam rekao, njihovo poznavanje prelaska energije u materiju je povjesna cinjenica i mozemo je dobro vidjeti na famoznom siru ementaleru. Vise praznoga nego punoga, a ne znas da li je bolje ono materijalno ili rupe u njemu. Kao i u svemu cega se dohvate, i ovdje su korak naprijed ispred drugih. Ovi drugi nisu jos uspjeli ni shvatiti igru dole-gore, kada su svicarci vec usli u filozofiju zena, koji je samo jedan od smjerova tradicijonalne istocnjacke filozofije. Ona kaze da moras imati prazan mozak, jer ako je pun vise ti nista ne stane u njega. Eto konacno i mi pomalo shvacamo stare mudrosti i usvajamo ih. Nas novi zen slogan je: sto je praznije to se vise moze popuniti (zlocko, ma nisam mislio na politicare). Pa tako drzimo praznu glavu, prazne dzepove, prazan novcanik i prazan tekuci racun, pa nas nije ni briga sto nam ne daju kamate na to.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2014/04/08/svicarci-i-oko-njih
, 08 2014 23:23:32 +0200Tko je ukrao proljece?<p>Prosli mjesec sam bio u Beogradu, poslovno, prvi puta nakon 3 duga ljeta. Dosao u ponedjeljak navecer i vratio se u petak popodne. Opet i ovaj mjesec, onaj tjedan iza Uskrsa, na samo tri dana. Hladno prvi puta, nista bolje ni drugi. Oblacno, povremena kisa, isao sam okolo s kapom jer su mi se usi smrzavale. Sunce sam vidio sam kada sam isao na aurodrom, oba puta; cudno. Drugi puta sam uhvatio i prehladu koju jos uvijek vucem sa sobom iako je proslo deset dana od kako sam je „zaradio“. Pitam se: „tko je ukrao proljece“? Kalendarski smo vec unutra, ali onaj gore ga je izgleda zamentnuo negdje, mislim na kalendar. Cak je i pjesma otpjevana o aprilu u Beogradu. Cini mi se da spominju i cvijece. Trebam tamo, mislim na Beograd, a ne u cvijece, ponovno za dva tjedna i sutra Ga moram nazvati preko mobitel da poboljsa klimatsku situaciju; ostao mi je duzan jednom prilikom pa se nadam da ce vratiti uslugu. Sto se kaze: iz tvog mobitela u bozje usi.</p><p>Nije ti jasno tko pise. On nije, a niti Ona. Sadrzaj treba svako toliko azurirati, a kako oni saraju i packaju, On po platnu, a Ona po zivotu i okolo, pa nemaju vremena za tipkovnicu i ekran, taj zadatak je ovaj puta na moj teret. Kvalitet je sumnjiv, ali vam garantiram da dajem najbolje od sebe. Stvar je talenta, a neki od nas, za pisanje, jednostvno ga nemaju. Dva zareza u prethodnoj recenici ostavljaju otvorenu mogucnost drugih kvaliteta. Vidi se da brljam i rastezem, zbog kolicine je sve to, treba doci na 400, 500 rijeci, u suprotnome on nije zadovoljan, a ja do njega drzim, a pogotovo moj novcanik. Nista ti nije jasno? Ne uzbudjuj se, placa ti je uvijek ista.</p><p>Prvi puta sam si uspio priustiti i malo drustvenog zivota: jedna vecer u gostionici „Sesir moj“ s kolegama iz ureda i tamburasima u zivo, druga kod Slobodana. Nismo se vidjeli gotovo 20 godina. Pokupio me je svojim Ladilakom ispred hotela i odveo doma, na cast. Kod mog polaska poklonio mi je dvolitru dobre srpske, domace rakije. Ali ja putujem s rucnim prtljagom i nije mi moguce ponijeti vise od 100 mililitara tekucine u zrakoplov. Rjesenje se naslo trece veceri; poklon sam poklonio Vladimiru (onaj iz prethodnog naslova). Znam da to nije pristojno, ali sam mu priznao cinjenicno stanje i cini mi se da se nije ljutio. Jedna beogradska kavana ima slogan koji preprican kaze da je razlog vecini bolesti od kojih ljudi poboljevaju to sto nedovoljno piju, alkoholna pica, razumije se.</p><p>Od svega je bio najuzbudljiviji povratak kuci drugi puta, s JAT-om. Mogli su bar ime promijeniti, a mozda i bolje da nisu jer ovako znas s kim imas posla. Na stranu sto su stjuardese stare i ruzne, a izbor pica vrlo oskudan, glavni problem je njihov sat. Nisam siguran da li koriste onaj pjescani ili suncani. Cinjenica je da se ne slaze s mojim: kada sam stigao doma, po mome sam bio 5 sati u zakasnjenju. Iza ponoci nije lako naci ni taxi, a taj komoditet me je kostao 40 eura (koga briga, placa firma). Razlog ovako velikog nepodudaranja izmedju nasih pokazivaca vremena je kvar na avionu, starom svojih tridesetak godina. Vec je krenuo prema pisti, ali se morao vratiti natrag jer hladjenje jednog motora nije funkcioniralo. Eto, opet zimski problemi.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2013/04/11/proljece
, 11 2013 15:54:28 +0200Vladimir Prica i odstupanje od trendova<p>Vrlo vjerojatno vecina vas pamti osamdesete godine zbog politickih dogadjaja kao sto je ujedinjenje Njemacke i raspad komunistickih drzava. Tih godina bila sam previse mala za bilo koje politicko zbivanje. Moj svijet se sastojao od skole, prijatelja i ljetovanja. Svako ljeto bi provela u nasoj obiteljskoj kuci na Plitvicama, sa bakom i djedom koji su pokusavali ostvariti sve moje zelje, jedna od kojih je bila bicikla. Neko vrijeme sam provela uvjeravajuci roditelje da bicikla nije opasna za grad ali sam vrlo brzo shvatila da nece popustiti i da mi je pametnije usmjeriti svoje zahtjeve na drugu, meksu stranu. Poznata je prica tko unucima udovoljava i tako sam jednoga dana nagovorila djeda da mi nabavi biciklu. Dogovorili smo se da cu otici do njegovog brata i da cu ga pitati da li bi mi mogao pokloniti biciklu njegove, vec odrasle kcerke. I tako mi se ostvarila zelja! Nakon beskrajnih padova u zbunje, krvi, rana i trajnih oziljaka po nogama, naucila sam voziti. Od toga trenutka sam nestala. Vozila sam po cijele dane, po prasnjavoj seoskoj cesti, u nacijonalnom parku i bila najsretnije dijete na svijetu.</p><p>Na zalost nedjeljom bi bila manje sretna. Bio je to dan obiteljskog rucka, u drugom selu. Iako su baka i djeda bili oduvjek popustljivi, zabranili su mi da nosim biciklu. Suze su bile uzaludne. Dan je bio beskrajan. Svi oko mene bili su sretni, siti i nasmijani, a ja tuzna. Nisu pomagala ni ostala djeca koja su me pokusavala razveseliti. Drazen, najstariji od njih, nagovarao me je da se pridruzim skakanju u sijeno. Trudio se da postanemo prijatelji ali meni do toga nije nimalo stalo. Kada mi je postalo jasno da mi nema druge solucije nego predati borbu i prihvatiti situaciju, odlucila sam otici na livadu iza kuce gdje je Vlado, moj rodjak, slikao. </p><p>Ne mogu reci da mi je bio simpatican ali je bio sutljiv i nije htjeo postati moj, nedjeljni prijatelj. Sjela bi na travu i gledala kako slika. Podsjecao me je na glavnoga lika, slikara, iz crtanog filma «Cudesna suma”. Nazalost zivotinje nisu iskakale iz njegovog platna, niti je suma koja nas je okruzivala, postala carobna. I tako bi provodila svoje ljetne nedjelje: nakon rucka postala bi glavni asistent moga rodjaka. Uglavnom se taj posao sastojao od dodavanja bijelih krpa za ciscenje kistova i donosenja hladnih pivi iz kuhinje. </p><p>U toku zime uloge bi nam se koji put zamjenile. Kada sam ja isla u osnovnu skolu on je studirao na akademiji i zivjeli smo u istom gradu. Nekada bi dosao kod svoje tetke, moje bake, na rucak, a poslije bi meni pomagao sa mojim skolskim crtezima. Jednom smo dobili zadatak da napravimo puzle od gline i da predstavimo morsko dno. Taj zadatak nije bio lagan, pogotovo za dijete koje je oduvjek smatralo sebe antitalentom za bilo koju vrstu umjetnosti. Ovaj put umjesto stabla i trave, imali smo toplu kuhinju i udobne stolice. Uz njegovu pomocu napravila sam divan mozaik kojeg se i dan danas jako dobro sjecam.<br />Kao sto sam rekla, nikada sebe nisam smatrala talentom za crtanje. Jednostavno mi nije islo. Bojati sam voljela ali dalje od toga nisam dosla. Nikakva vrsta umjetnosti me nije interesirala i oduvijek sam se pitala zasto je covjeku toliko vazna. Jedan dio mene jos nije pronasao odgovor na to pitanje. </p><p>Cijela obitelj je hvalila Vladu, a ja da ne ispadnem nepristojna, sam klimanjem glavom potvrdjivala njihova divljenja. U sebi sam mislila “sto ce mu ta saranja”. Kada sam odrasla to sam mu otvoreno priznala zajedno sa cinjenicom da mi se njegove slike ne svidjaju. Ne znam zasto ali sam uvijek smatrala da je zivot laksi ako su ljudi iskreni i da to stvara kvalitetnije odnose. <br />U medjuvremenu nas dvoje smo rasli. On je i dalje "sarao" po svojim platnima, a ja sam izgleda postajala osoba koju ipak umjetnost zanima: odlazila sam na izlozbe i citala biografije raznih slikara. Odjednom sam pocela cijeniti Vladine slike. Dobro je poznata cinjenica da covjek ima potrebu za covjekom i da mu je vazno podjeliti svoj rad sa ljudima. Pisci pisu knjige da bi komunicirali nesto svojim citateljima. Slikari takodjer komuniciraju, bojama i crtezima. Sve je to komunikacija, a to je jedna od mnogobrojnih vrsta umjetnosti. <br />Ako sam nesto naucila u zadnje vrijeme to jest vaznost slikarima samostalnih izlozba. I zato je Vlado, u svojoj cetrdeset i cetvrtoj godini, odlucio da je dovoljno odrasao da podjeli svoj unutrasnji svijet sa svijetom. S obzirom da sam i ja ucestvovala u njegovom procesu odrastanja nisam mogla propustiti dogadjaj.</p><p>Pomalo smijesna mi je cinjenica da su likovni kriticari koji su pazljivo analizirali njegove radove odlucili da je slika "Cuvar" vrijedna reklame za izlozbu. Ne samo da ta slika nije bila naslikana za galeriju nego je ja gledam dok vam ovo pisem. Objesena je na zidu moga dnevnog boravka. Znaci da sam ipak bila dobar asistent ako sam zasluzila toliko vazan dar. Priznajem da su moje asistentske sposobnosti naglo opale godinama jer, dok je Vlado postavljao svoje slike u kulturalnom centru grada Rume, ja sam pila kavu na Dunavu. U moju obranu: bio je divan jesenjski dan a citavu kolekciju sam ionako poznavala napamet i zavidila, jer bi ja na moje zidove objesila jos mnogo njegovih slika. </p><p>O Vladi se pricalo. Jedna radio postaja trazila je da ukratko opise svoj rad i njegovo znacenje. Likovni kriticari su koristili, meni nepoznatu terminologiju, da ga ocjene. Rujana Jeger, poznata hrvatska spisateljica posvetila mu je clanak. Ja sam ispijala kave i gledala kako on dozivljava svoj trenutak slave. Kao da je navijen ponavljao je: "zelim biti anonimni slikar" ili "odstupanje od trendova", zatim bi prasnuo u smijeh.</p><p>Vecina nas zivi u svijetu u kojem je vaznije se predstaviti kako se to od nas, direktno ili indirektno trazi nego jednostvano biti. Njegove slike su kao ogledala koja predstavljaju njegovu viziju na svijet, biti ono sto zaista jesi, a on je jednim djelom ostao jos uvijek onaj sutljiv djecak koji je slikao ispod stabla. Tada je slikao jer mu se to svidjalo. Danas slika iz istih razloga. Voli plavu boju koju cesto koristi, igru, koja je vidljiva na platnima, humor i lakocu zivljenja. <br />U ovom stoljecu u kojem sve vise se ljudi zele pokazati bez obzira imaju ili nemaju sto reci, pisati, naslikati, biti anoniman je orginalno i pravo je odstupanje od trendova zbog cega vrijedi pazljivo pogledati slike Vladimira Price.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2012/12/08/odstupanje-od-trendova
, 08 2012 16:42:19 +0100Pod svaku cijenu<p>Danas sam ukapirao da sam zavrsio sve slike za izlozbu. Ima svasta, i prosjecnih i promasaja i dobrih, i sve cu ih izloziti iako to nije pametno. Najvise me muci jedna stvar, a to je recimo da mi se skoro redovno desava da za one koje mislim da su osrednje, ili cak ispod tog, ljudima se dopadaju, dok upravo one koje sam uvjeren da su dobre prolaze skoro neprimjeceno ili zavrse sa nekim eufemizmom kao komentarom. Sa tom mislju sam danas i zavrsio posljednju predvidjenu za narednu izlozbu, i evo sam mogu i reci, ako Bog da bice u 10. mjesecu, samostalna, i nece biti prodajna da ne bi ispalo da ovdje kenjkam i mobilisem eventualne kupce.</p><p>Dvije pune godine skoro svakodnevno provodim sate i sate u radionici, slikam, preslikavam, pizdim, pa onda se radujem, sumnjam, pa vjerujem, gotovo da sam napravio neki svoj izolovani svijet u te dvije godine, i sad je dosta, umoran sam i nemam vise sta reci u ovoj seriji. Naslucujem drugu fazu, gdje joj vidim poneku naznaku u zadnjih desetak slika, ali ne znam jos nista, ni kako cu ni da li ce me to drzati, sto nisam znao ni kad sam ovu zapoceo. Jedino mi je pomalo zao jedne slike koja nece biti u postavci, inace i najveca medju slikama, ali toliko me ispizdila sa svojih 240x160 cm, gdje je staviti, kako je transportovati, zajebavao kuma da mi je vozi kombijem na neke salone, kasnije opet rodjake da je stave na zid mada ih je vjerojatno zivcirala, i prodao sam je neki dan, ispod cijene ali ipak ne toliko ispod da bi plakao za njom.</p><p>Seriju sam zavrsio ustvari sa jednom intervencijom na vec postojecu sliku, nazvao sam je - pod svaku cijenu. Ne znam sigurno zasto, ali vjerojatno zato jer sam sit, i muka mi je od kenjaza koje svaki dan slusam i citam i gledam. I to pod svaku cijenu mi se dogodilo kao neki urlik istrgnut iz toka tisine razmisljanja, o tom koliko je sve otislo daleko od nas samih, koliko ne razumijem neke stvari koje se pod svaku cijenu rade takove da bi bile u trendu, prilagodjene, po meni prilagodjene nicemu, a ponajmanje ljudima. Estetski fenomeni, kao da smo svi mondrijani i ne znam ti tko, pa je dovoljno samo ocistiti sve i eto, to je to. Znam da sad pretjerano kenjam, al to i inace cinim pa kad sam vec poceo da budem dosljedan. Nije valjda nitko lud da cita ovoliko teksta, a meni je zao da brisem kad sam vec ovoliko pisao.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2012/09/01/pod-svaku-cijenu
, 01 2012 23:18:09 +0200Auspuh<p><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">Opet sam ovdje gdje se ne vide zvijezde, kad sam bio predzadnji put kod Vladike nesto smo pricali ili bolje receno on pricao a ja 90% vremena obradjivao odgovore u glavi da ne lupim neku bezobrastinu onako iz navike i rece... da dA Bog da nestane struje pa da ljudi zapaze jedni druge. Parafraziram pomalo, ali to je sustina. Poznajem 3 covjeka koji nemaju mobilni telefon, jedan je star i nema ga ustvari 'ko zvati, a drugi je mlad i vjerujem da je duboko osvjestio mane te naprave nasuprot prednostima, treci, tj treca mislim da ne zeli da propusta kroz glavu em valove. </span><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">Na cigarama pise, pusenje ubija, steti okolini, ovo ono. Na niti jednom brendiju ili rakiji ne pise da alkohol isto ubija, em po cestama, em jetru, em mlati djecu i zene, ostavlja bez posla, braka... i tako beskonacn spisak cudnovato isprepleten sa interesima.</span></p><p><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">Sto ne stave na tv shop oznaku ispod pola ovog sto pricaju nema veze sa istinom, super sjecko je odrezao vise prsta nego inkvizicija ili vodootporni aparat za brijanje pije vodu kao spuzva. Poluistina je u svojoj sustini laz i nekako cak i bez visoke inteligencije dodje se do spoznaje da zivimo okruzeni lazima, to jeste da je ovaj svijet manje vise sazdan na lazima i onda smo i mi dio lazi. I godinama unazad, ne zato jer sam neki veliki istinoborac ili pravednik, vec zato jer znam da u onom sto radim ne mogu ljude slagati, a da usput ne slazem i sebe.</span></p><p><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">A umijem to, gledam recimo slikare koji dobro slikaju, znaju zanat, ali isto tako sve to koriste da se dodvore onom djelu populacije koja je platezno sposobana da to kupi i kad se to dobro upakuje zaista djeluje ok. Radio sam i sam to godinama i sve sam prodao i sad shvatam da je u slikarstvu najmanja satisfakcija novac, nikako nebitna ili nepotrebna, ali najmanja ako govorimo o slikarstvu a ne o biznisu. Spremio sam materijal za izlozbu, dobio sam i prostor i termin i imam uzasnu tremu.</span><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt"> </span></p><p><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">Svaki dan se preispitujem satima da li sam se ispostovao, manje da li sam ispostovao norme, jer vise nisam siguran da norme uopce i postoje. Ucini mi se ponekad da je sve toliko daleko otislo od covjeka da je vecini gotovo neprepoznatljivo, da je sve vise na nivou dosjetke nego kreacije u smislu pozadine nastanka i zaista se osjecam jako usamljenim. </span><span style="font-family: 'Arial','sans-serif'; font-size: 11pt">Eto, htio sam napisti nesto, vjerojatno tipa, ustah i sad idem krpiti auspuh i nekako mi pobjegose misli u ovom smjeru. Odoh sad popiti lexilium.</span> </p><p> </p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2012/06/20/krpanje-auspuha
, 20 2012 11:41:45 +0200Kada nadjem cup, naslikacu sliku<p>Sasvim sam siguran da svatko nosi kroz zivot neku stvar koju ne moze realizirati, a u stanju je i zna, doduse to jeste kontradiktornost, jer ako moze, trebalo bi i da je i u stanju. Vec petnaestak godina vucem jednu sliku u glavi, tocnije od 1998 godine kad sam napravio prvu skicu, kasnije sam jos ponesto dodavao, ali nista bitno. Par puta sam pokusavao to zapoceti kompromisno i odustajao bih vec na startu; prosto znam da je kompromis nemoguc. Ne pricam o nicemu bitnom, tek o jednoj slici, i dok ovako sjedim i gledam ove oko sebe, imam neku vrstu tuge sto ne mogu da zapocnem tu. Cak sam je u stanju potpuno vizualizirati, ne do detalja, ali kao kad gledam na daljinu sa naocarima za blizo. Kad sam usao u ovaj prostor prvo sam izmjerio frontalnu duzinu, vjerojatno podsvjesno, da bi ustanovio da li ta slika moze uci u ovaj prostor. I ne moze, fali 30 cm, posto ona mora biti 4 metra za 2,5m. Razmisljao sam i da je podjelim na 3 djela, cak i na 6, ali to mi se ne dopada, iako bi za ovu u komadu morao napraviti blind ram od balvana i bila bi teska 50 kg, uostalom ovdje i nemam gdje nabaviti platno tih dimenzija i debljine, bez da se sije, tako da mi sve to stoji tek kao frustracija, nista manja od te sto sam proracunao da bi mi za izradu te slike trebalo 1 do 1,5 godina bez da ista drugo radim, a to je nemoguce. </p><p>Znam jos neke ljude koji imaju slican problem, i uglavnom cujem, kad se sve slozi onda cu, medjutim malo kad se sve moze sloziti da bi covjek dobio slobodu od svega i mogucnost da se posveti samo tom, pogotovu kad je rijec o necemu sto moze biti van svake financijske logike, sto kako god okrenemo je upravo i preduvjet za slobodu te vrste, i tako u krug. Prije 2 godine sam osmislio i drugu varijantu, 2,8 m x 1,80 m, i tu mi figure ne bi bile u prirodnoj velicini, ali bi se moglo izvesti gotovo u cjelosti to sto sam zamislio, ali opet nista, vecina slikara koji zive od tog znaju dobro da osim onog sto vole raditi moraju raditi i pizdarije, tipa sumice i jelene. Ako hoce uzeti neku paricu, malo je onih koji funkcioniraju, a da rade samo ono sto vole, ukoliko to samo po sebi nije ili jako dobro ili su poznati, ili prosto vole raditi komercijalne stvari. Pricao sam o ovom sa ljudima kad bi se zapodjenula tema o slikanju i mislim da nitko nije shvatio o cemu je rijec, logicno je zeljeti oploviti svijet, imati hamer, a ja zelim samo 1,5 godinu slobode da naslikam tu jebenu sliku. Eto potrosio sam pauzu slikanja da ovo napisem.</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2012/03/17/kada-nadjem-cup-naslikacu-sliku
, 17 2012 13:23:53 +0100Sa zakasnjenjem<p>Evo, ja sam tipicni primjer predstavnika nebeskog naroda, a do tog sam dosao prostom analizom, em sam srbin, em nisam nisacim zadovoljan na planeti Zemlji. Prvo i najstrasnije je to sto zaludno setam godinama ispred srednje medicinske sa zavrnitim rukavom da se vidi sat. I tako redom sve gore od goreg... Medjutim danasnji dan je ipak poseban za sve nas nezadovoljnike, preciznije, sutrasnji dan... Nasi susjedi, tj ja, eto jos jedne potvrde da sam iz neke druge dimenzije, posto sam ujedno i susjed sam sebi, elem, hrvatska sutra ima zadatak da neuspjesno pokusa reci ne EU, a posto jos nije upropastena teorija relativiteta, da, ne, dodje ga na isto, tako da o tom i nema sta da se kaze posebno. Recimo, ja bi volio da HR udje u EU, prosto zato jer me bas briga, a ionako imam obadva drzavljanstva i jedno od Evropske Unije bi mi dobro doslo, posto srbija nece uci tamo jos 300 godina. </p><p>Neki ce reci, gle seronja, gleda samo svoj interes, i nekako ga tako i dodje, posto sam skapirao da svi veliki nacionalni interesi zavrse sa picvajzom i puskaranjem i onda opet dodjemo do tog naseg malog licnog interesa koji jedino ima smisla. Cak sam i osmislio kako da izvucem korist iz tog; naime cim hr udje u eu, ja cu je tuziti tim tamo sudovima pravde da me zivcira. I traziti odstetu za to, spisak zasto me zivcira necu objaviti ovdje jer ce mi garant svi zdipiti ideju. Da, trazit cu i nacionalnu penziju, i neko ordenje ili tako nesto slicno. Da skratim, sutra je referendum, a ovaj moj tekst ce procitati garant bar petoro ljudi, sto znaci da je moj utjecaj na javno mnjenje ogroman. Ovim putem pozivam sve zainteresirane i nezainteresirana da me podmite da stanem na njihovu stranu i promjenim tokove istorije, pa cak i povijesti u njihovu korist.</p><p>68 me nitko nije pit'o da uđem u sfrj, pa uđo, onda me nitko nije pit'o da izađem, pa izađoh, pa me opet nitko nije pit'o da udjem u hrvatsku, pa udjo, onda opet bez pitanja uđoh u krajinu, pa opet izađoh, pa uđoh u srj, pa izađoh i otuda bez pitanja i obreh se u sicg, gdje isto izađoh, pa uđoh u srbiju, pa u hrvatsku, pa sad evo cekam da udjem u eu i to dva puta, i sve u svemu bas sam se naulazio i naizlazio pravo, a da me nitko nije pit'o retoricko pitanje: kako ostvariti penziju na ovaj seksualni staž?</p>
http://forexport.blog.rs/blog/forexport/generalna/2012/02/04/sa-zakasnjenjem
, 04 2012 00:07:53 +0100