Na drugoj strani jastuka...

Nekad trazis poentu na kraju drame, a poentu krije prvi cin.

, 16 2012 11:12:18 +0100

"Dugo se nismo videli... Ali bitno je da se nista ne menja..." Rece on tugaljivim ocima. Ali mjenja se. Sve se mjenja. Ja ne mislim o tebi sa istom velicinom kojom sam mislila prije. Tako si pao u mojim ocima, razocarao. A bio si tako veliki, tako nedodirljiv. I dalje si moj prijatelj. I dalje te volim. Samo sam razocarana. A ti si glup. Ti ne shvatas. Ili shvatas, pa se bojis. Kako god. Ocekivala sam vise. Hocu i ja hepiend.

NeZnamKakoSeOvoZove

, 07 2012 06:08:40 +0100

"Prema jednoj legendi postoji ptica koja peva samo jednom u svom životu,lepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji. Od trenutka kad napusti gnezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nade. Uvuce se medu njegove isprepletene grane i, pevajuci, nabode svoje telo na najduži, najoštriji trn. Dok umire,njen bol prerasta u pesmu daleko lepšu od pesme slavuja ili ševe. Cena te predivne pesme je život, ali citav svet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmehuje. Jer ono najbolje što postoji, može se dobiti samo po cenu velike boli... Ili bar tako legenda kaže..."

Kolin Mekalou-Ptice umiru pevajuci

Mnogo razmišljanja u ove jutarnje sate. Da li se zaista sve najbolje dobija po cijenu velike boli? I ako da, čije boli? Naše ili tudje? Ili je ta bol ista? Da li se bol vrednuje u zavisnosti od osobe? Ako je tako, možda zato najbolji ljudi najviše pate?

Konstantno tražim odgovore na pitanja. Na mnogo pitanja. Ali nikako ih ne dobijam. Možda je problem u tome što ih prečesto postavljam. Previše je to pitanja da bi na njih bilo odgovoreno. Ali na kraju krajeva, mlada sam. I treba da sam radoznala. Kažu, kroz iskustvo se najviše uči. Ja kroz svoja nisam ništa značajno naučila. Samo to da se ljudima ne može vjerovati. Ni sebi. Ali dobro, na kraju krajeva, i ja sam čovjek. Možda to tako ide, možda mi u suštini i ne treba ništa da znamo. Ne treba da predviđamo šta će biti sutra, samo treba da se prepustimo. I onda sve ide lakše. Možda. Nisam probala još, ali mislim da je krajnje vrijeme da to počnem da praktikujem. Previše je analize i zagonetnih događaja da bih mogla nastaviti da pokušavam da ih dokučim. Pokušaću da se prepustim. Na kraju krajeva, to je samo da preguram dan. Za nešto više - Trnovit je put do zvijezda. Polako, take it easy.

.

, 11 2012 16:28:42 +0200

Nedostaje mi. Već 2 dana je na moru, nismo se čuli, ni vidjeli, čitava dva dana, a ja već osjećam kako mi fali. A dva dana su tek početak od tri nedelje neviđanja. Prokleti godišnji odmori. Fali mi, ne dio, već polovina mene. Nadam se da je bar njemu lijepo...

Ala je slatko ljubiti tajno...

, 08 2012 14:48:57 +0200

Prije godinu dana za mene si bio samo dečko koji uvijek ima nešto za reći. Pametan, duhovit dečko, ortak. Ortak na kog sam htjela da skočim svaki put kad bi se našli u istoj prostori. Da strgam odjeću sa njega i da vodim ljubav sa njim. Čitala sam u romanima o takvoj vrsti strasti, ali sam uvijek mislila da je to prenapuhavanje, plod mašte.

Ne znam da opišem taj osjećaj, HEMIJA. Jednostavno instinktivno, fizički. Ludački. Mislila sam da se samo ja tako osjećam, jer pobogu, ipak sam ja klinka, sasvim prosječna i obična. A ti si tako savršeno nesavršen. Idealan. Moja verzija idealnog. Pokušavala sam da potisnem tu strast, ali što sam je ja više potiskivala, ti si je forsirao, kao da si znao šta se u meni dešava. Možda i jesi. O tome nismo pričali. Nikad ne pričamo o NAMA. Vjerovatno zato što mi ne postojimo. Ali ta noć, ta noć je bila kobna. Ti i ja, strast koja te preplavljuje i svaki dodir je poput jebenog orgazma. Emotivnog, fizičkog, psihičkog, totalnog orgazma. Taj poljubac, taj zagrljaj, taj dodir. Da, ludačko vođenje ljubavi. Prvi put da sam tako nešto osjetila, iskusila. I dopalo mi se. Sve. I ležanje u krevetu i smijanje stvarima koje su samo nama smješne. I opet ta preslatka, neodoljiva euforija. Tijela prekrivena znojem koja plamte u vatri strasti.

Vremenom, pored ljubavnika, postali smo i prijatelji. Postao si moj oslonac, "moj mali Sančo Pansa", moj zaštitnik, moj ludak. Ali nikad nećemo biti zajedno. Nekompatibilni smo. Previše je razloga, okolnosti da ne budemo zajedno. U svakom smislu. Ti si potrošen, a ja emotivno retardirana. Nismo sami u toj priči. A sve je teže kontrolisati ovu iskru, koja se polako pretvara u požar. Požar koji ne znam šta će da donese. Svi primjećuju šta se dešava, iako se mi pravimo ludi, kao ortaci smo, i onda krenemo da se poljubimo. Lampica se upali taman dovoljno prekasno (ili prerano), trenutak pred poljubac, trenutak kada shvatimo da nismo sami. A onda se povučemo u naša 4 zida i ljubimo se do zore. Satima i satima. Pričamo kao da je samo tamo dozvoljeno da pričamo. O svemu i ni o čemu. Samo uživamo jedno u drugom. Maksimalno. Voljela bih da je češće tako. Naš svijet, ti i ja. Potpuno prirodno, instinktivno i iz ljubavi. E to je ono što se desilo... Iz ljubavi...

Timeless.

, 08 2012 07:14:37 +0200

Kako se vremena mjenjaju? Kako se ljudi mjenjaju? Da li se mjenjamo vremenom ili TAJ JEDAN događaj pokrene lavinu noviteta, klonova nas samih? Našla sam pismo, pismo koje sam pisala tadašnjem, a sada već odavno bivšem dečku i ostala sam bez teksta. Prosto mi to ne djeluje kao da sam ja. Osjećajna, tolerantna, strpljiva. Otvorena, neustrašiva, ranjiva. Da li je ljubav ta koja to budi u nama? Ako da, šta je to što budi ravnodušnost, apatiju i nestrpljivost? Razočarenje? Bol? Vrijeme? Kako nas spoljni faktori mogu tako promjeniti, odvesti iz krajnosti u krajnost? Volim što sam ovakva kakva jesam, koristim svaku priliku da uživam u životu, ali prosto se nekad zapitam, kako sam postala tako ogorčena i ravnodušna? Odnosno, znajući sebe, možda bi bolje pitanje bilo: Zašto to nisam prema njemu (očigledno) bila? Otkud ta druga ja?

Our past doesn't define us who we are, our choices does.

, 05 2012 06:01:24 +0200

Zaljubila sam se. Toliko. Tj. Nisam se zaljubila, volim. Fazu zaljubljivanja sam prošla još prije godinu dana. Zašto mi ne izlazi iz glave. FAK! Neću ovo, kako sad nazad?

Nešto moje, lično.

, 03 2012 02:37:52 +0200

Razmišljala sam danas o ovome što pišem. O pisanju konkretno. Ne znam da li je to nešto što svi pokupimo iz "života" ili je to svojstveno meni, ali kada pišem, pazim da ne napišem previše. Znam da me niko od vas ne poznaje, ali opet, uvijek pazim da ne otkrijem previše. Ne znam zašto. Da li je to taj moj odbrambeni mehanizam, mjera opreza ili nešto treće, ali ne znam kako to promjeniti. Trudim se, ako ništa drugo.

Predpostavljam da svi znate Rakićevu Iskrenu pjesmu. Ako ne, evo je ispod.

O, sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.

Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicanstvom prirode; a potom,

Kad prodje sve i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,

Ja cu ti, draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
Ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.

I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.

I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva,
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima.

Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato cu ti uvek nesto reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

Ne znam zašto, ali ta pjesma me uvijek ljutila. Mislim, kakva je to iskrenost ako je on iskren nakon toliko vremena. Šta je čekao do sad?! Jedna od pjesma koje obožavam jeste Simonova pjesma Čekaj me. Tako mi je puna emocija, žudnje i čežnje.

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat cemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu!

Antićeva Senka je predivna pjesma, toliko žrtve za ljubav. Ne znam, ja to riječima ne znam opisati, ali Antić je bio vrlo dobar u tome.

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.

Jedna pjesma koja opisuje mene, i zbog toga mi je nekako draga jeste pjesma Željka Krznarića, koja se zove Bezimena pesma. Opisuje svijet kakav jeste, i govori da ljubav ne mora uvijek da se izgovori, dovoljno da se pokaže.

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme

da te volim

i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja

ne govorim ti nešto nježno

i ne grlim ti dušu

ali... ovo

ti moram reći:

previše je gorkog i ljudi su grubi

pa,ako i ne govorim

još uvijek te ono najljepše

u meni

voli i ljubi..

Puškin je jednostavno Puškin, nema potrebe da objašnjavam zašto volim ovu pjesmu.

Voleo sam vas; moja ljubav stara

Još uvek, možda, spi u srcu mome.

Al' zašto ona nemir da vam stvara?

Ja nisam rad žalostiti vas njome.

Voleo sam vas nemo, beznadežno,

Pun strepnje i pun ljubomore boli,

Voleo sam vas iskreno i nežno;

- Nek Bog da, tako drugi da vas voli.

I evo jedna od Desanke, takođe meni draga.

Reci mi sad, kada vec proslo je sve:

casi bolni i dani dragi, lepi;

kad novi bol se starom bolu smeje;

od reci tvojih kad dusa ne strepi, -

reci, da l' te je moja

tuga bolela

nekad, kad sam te mnogo,

mnogo volela?

Reci mi sad, kada me ne volis vise;

kad ti se prosloj ruga nova sreca;

i kad se dani koji nekad bise

dusa ti samo, kad me vidis, seca -

reci, da l' te je moja

radost bolela

jednom, kad nisam vise

tebe volela?

Nekad sam bila dobra i mlada

i poverljiva i puna nada,

nekada pre,

ti si mi tada reci mog'o

beskrajno mnogo, o kako mnogo

sa rec i dve.

Spokojni bili su dani moji,

a ti si srcu mi prvi koji

bese drag,

pa iza svega sto si mi rek'o

katkad surovo, kadkad meko,

ostao je trag.

Sad srce moje bije tise:

vec manje volim, a znam vise

nego pre;

vec sad mi ne bi reci mog'o

onako dosta, onako mnogo

sa rec i dve.

I kad bi danas prisao meni

i hteo reci davno receni'

buditi draz,

u srcu mome saptao bi neko:

da sve sto si mi ikada rek'o,

bila je laz.

Eto, to je moj svijet, možda sam kroz ove pjesme uspjela malo više da se otvorim. Uživajte.

...a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo potrebni jedno drugom, a svi su znali...

I need dollar, dollar, a dollar is what I need.

, 01 2012 04:38:42 +0200

Zapela mi pjesma u glavi. Što ne živimo u nekom svijetu gdje imamo dovoljno za preživljavanje, and that is it? Ostatak vremena zajebancija, pozitiva i muzika... aaah, kako to lijepo djeluje.

Cigare poskupile, krajnje je vrijeme da prestanem da pušim. Ipak, 7 godina nije malo. Teška priča. Ali prestaću. Em ću da uštedim koji dinar, em ću da pucam od zdravlja. Ili ako ništa, neću dušu da ispustim svaki put kad potrčim za autobusom.

Elem, da ja vas pitam, ako neko uopšte i luta ovdje, koja vam je omiljena razbibriga? Knjiga, neka igra, muzika...? Ja sam frik po tom pitanju, strašno mnogo volim da čitam, volim intelektualne igrice, da istražujem nove stvari. S vremena na vrijeme otvorim poneku enciklopediju i učim ponešto novo. Razvijam se, kažu ljudi. Drugi kažu da sam štreber i ludak koji sa svojih 20 godina zaista želi nešto PAMETNO (?) da nauči. A kad ću ako ne sad?!

"Girls, don't cry for Louie

, 26 2012 15:57:21 +0200

'cause Louie woudn't cry for you..."

Dobro je početi dan ovakvom muzikom, barem meni. Totalno me opušta. A dan je napolju lijep. Pravo vrijeme za učiniti nešto pametno. Ili nešto glupo. Za učiniti nešto.

Iako iscrpljena, iako je posljednji zračak energije još juče na poslu isisan iz mene, danas je slobodan dan. Možda za upoznati nekoga, za prošetati negdje, za vidjeti nekoga, za napiti se. Možda za sve. Mogla bih, dugo nisam. Možda da opet udahnem život punim plućima, malo da uživam.

Vrijedi pokušati.

Pozdrav drugari, neka i vama bude ovaj dan lijep kao što se nadam da će meni biti.

Počelo je

, 25 2012 01:13:46 +0200

Sjedam ispred kompjutera i pokušavam da izbacim iz sebe sva ova osjećanja, sve ove emocije. Ova noć je probudila u meni ono što već dugo ne osjećam. I sreću, i tugu, radost i bol. Skupilo se društvo, neki mlađi, neki stariji, ali društvo koje dugo nije bilo na okupu. Raja iz Sarajva. Nakon dugo vremena počeli smo se prisjećati života. Života iz tog istog Sarajeva. Gledamo se, svi iz istih mahala, svi na istoj vodi i istom hljebu odrasli. Gledamo se i boli. Šta boli? Život.

Kao prava Sarajka, odem sa drugaricom na kafu. Pričamo o Beogradu, kako je to biti ovdje, kako je ovo fantastičan grad, u kojem i uz sve probleme koje on kao glavni grad jedne države ima, ti zaista možeš da budeš ono što jesi, bez pretvaranja, bez laži. To što jesi, ni više, ni manje. Sarajevo je mali grad, grad koji u svoj svojoj ljepoti i toj duši koju posjeduje, i dalje ostaje primitivan grad, grad koji osuđuje. Nemojte me shvatiti pogrešno, ja Sarajevo volim, i ono će uvijek biti moja prva ljubav, smisao svega, smisao postojanja. Ali, ljudi su ti koji se mjenjaju, raja, ona prava raja je ta koja izumire, ostavljajući samo papke za sobom. Elem, hvalimo mi tako Beograd, pričamo doživljaje, šeme i ljubavi, gluposti, kao što je to i uobičajeno za naše godine, i tu me zaustavlja moja draga Sarajka sa Bistrika i pita: "Kako je moguće da ti ništa ne osjećaš povodom toga?" I ja na to normalno odgovaram: "Pa normalno, tako to ide", uopšte ne razumjevši njeno zaprepaštenje na nedostatku mojih emocija. Prošla je i ta tema, i sada slušamo priče malo starije Sarajke, Sarajke koja je živjela još u vrijeme Juge, slušamo o njenim ljubavima, o ljubavima kroz doba jedinstva, doba rata i doba primirja. Slušamo o jednom promašenom životu, promašenom zbog inata, brzopletosti, nerazmišljanja. Pričamo o svemu kroz šalu, a ustvari sve nas boli podjednako. I tada shvatam ono pitanje iznad. Tada se pojavljuje lampica u mojoj glavi koja svijetli toliko da moram zatvoriti oči. Kako bilo koje dijete odraslo na Balkanu može da ima emocije? Imamo ih svi, negdje do 22-23 godine, a onda nas razočarenje dotuče. Dotuku nas prethodne generacije, dotuče nas taj rat, koji, iako je zvanično završen prije 16-17 godina, još traje. Ja nikada neću moći otići do Splita, eto samo zato što mi je palo na pamet u tom trenutku, da popijem kafu i da se vratim. Nikada neću moći da slobodno prođem kroz bilo koji grad bivše Juge, jer ne znam kako neko može da me doživi. Hodaću ja tim gradom, svakako, bez mržnje u mom srcu, bez trunke ljutnje, bez ikakve želje da pricam o tom ratu. Hodaću po Sarajevu, pa će da me osude zbog toga što volim Srbe. Hodaću po Beogradu, pa će da me osude što volim Sarajlije. Nikada niko, više nikad neće biti slobodan. Slobodan da se svi volimo, da odemo i na tu kafu, da svi popijemo koju zajedno i da slavimo život. Nas je rat zajebao. Život nam je počeo sa tim razočarenjima, pa kako iko od nas može i da ima neku emociju. Kako iko od nas može da voli nekoga, da se veže? Ljude doživljavamo kao potrošnu robu, nešto što traje neki period, i onda ćao. To je to, nema dalje, nema prijatelja za cijeli život, nema "pravih" ljubavi, dobar si danas, pa ko zna kad. Možda nikad. To zaista i jeste tako. Nismo sposobni doživjeti nijednu emociju sem tuge, a i nju sve manje. Živimo u sjebanom regionu, sa sjebanom pričom i sa još sjebanijim mogućnostima. Nema bolje, u startu su nas zajebali. "Rodili ste se? Sad biste normalno djetinjstvo? E ne može, sad je vrijeme da se ratujemo, zafalile pare!" Sad bih da napišem da me to boli, ali ne boli me. Žao mi je što je tako, ali s obzirom da ne znam za bolje, kako to može da me boli? Dijete odraslo na razočarenjima u ljude. Priča moje drage Sarajke sa Bistrika me podstakla da ovo napišem. Priča o još jednom promašenom životu i razorenoj porodici zbog propusta iz mladosti. Djeluje mi kao da nemamo nijednu PRAVU opciju. Ništa ispravno uraditi, ništa postići, samo. Prihvatiti stvari kakve jesu.

ŽELIMO BOLJE, ŽELIMO VIŠE, NE MOŽEMO SVE SAMI, ŠTA JE SA VAMA KOJI SPAVATE, KOJI MRZITE, KOJI ŽIVITE U PROŠLOSTI?! ZAR VI NE ŽELITE ISTO?!