Moja potraga za Zlatnim Pelikanom

Moj odraz u jezeru suza

heartmediator — Wed, 27 Jun 2012 19:09:02 +0200

Koliko sam samo vremena proveo tražeći te po ovim mračnim šumama, daleko od doline smrti Iz koje smo te davno prognali dušo moja predivna. Mnoge staze prođoh prateći tvoje tragove, ali nijedna me nije dovela do skrovišta koje te krije čovjekovih otrovnih strela. Na nekim od njih sam umalo izgubio glavu, a neke su me samo ponovo vraćale na početak puta I onog dana kad sam očajan I slomljen legao u blato, I pomislio da te više nikada neću dodirnuti, umoran od traganja predao sam svoje tijelo zvijerima na milost I nemilost. Tada se Gospod milostivi sažalio na mene, I pružio mi ruku spasa. I mada sam se ja odrekao njega, on nije zaboravio na ovog crva, I čak me je spasao, okrijepio I pokazao stazu koja vodi do tebe. To je staza puna odricanja I stradanja, ali ona su ništa kada pomislim da si na njenom kraju ti , lijepa I sjajna kao kruna, satkana od sučevih zraka. To je staza koja zahtjeva I smrt, ali šta je još jedna smrt u poređenju sa vječnim životom koja si ti. Dušo napaćena, nestašna si I brza postala, ali su ljubav I patnja usamljenosti napravili od mene mudrog I spretnog lovca I evo sada sam te uhvato, ležiš u mom krilu, a moje prljave ruke prelaze preko tvog mekog bijelog krzna. Kako si samo lijepa, kako si dobra I plemenita. Kamenicama ti zadasmo mnoge rane, gledam ih, nisu još ni zarasle. A ti me uprkos svemu ponovo gledaš svojim očima, punim dobrote I ljubavi, velikim I čistim poput kakvog bistrog planinskog jezera. Pred njima padaju sve maske, pred kojim ostaje samo golotinja I sramota. Puštaš me da se ogledam u njima, I prosipaš pred mene svu dragocjenu mudrost ovog svijeta. Ali moj um nije speman za nju, već je gazim poput svinje. Gledam svoj odraz I tuga me obuzima, šta sam to postao dušo moja, jesam li ja ovo nakazno tijelo, jesam li Ja ove ogavne misli, jesu li ove prljave ruke moje, o dušo moja utješi me. Najveće muke, što ih moje tijelo preživi dole u dolini plača, nisu ništa naspram ove Istine. Postadoh demon, zao, najgori od svih duhova pakla. Dušo moja ni krik nisi ispustila onog dana kad ti je bol zadala moja kamenica, jedna od mnogih što ih rulja baci na tebe. Prognasmo te zbog tvoje čistoće, a ti si se sam mirno vratila odakle si I došla, ostavila si me da se krijem iza ove odvrate maske, da budem isti među istima, da se odreknem tebe da bi me rulja prihvatila kao svoga. Samo si ćutala I polako nečujno otišla od mene, ali ovo saznanje mi je najgora osuda. A protjeraše te jer su od sopstvenog rugobnog odraza pomislili da gledaju tvoje lice, jer ti si bistro jezero koje samo na momenat uhvati odraz, poljubi, pa ga pošalje nazad prema očima koje se ogledaju. A mi ne prepoznasmo sopstvenu palu prirodu. Mislili smo da si ti nakaza I radovali smo se kad si otišla, u našoj dolini nije bilo mjesta za takve. Avaj, ne shvatismo da smo mi ti koji su nakazni, da smo tog dana izgubili jedinu stvar koja je zaista bila lijepa. Jadan li sam ja stvor, nakazno lice što se krije iza maske, kukavica u oklopu junaka,a demon sa izgledom pravednika, prljavo tijelo u skupocijenom odijelu. I koliko pravednika što su bili kao ti ubismo kamenicama, samo da ne gledamo sopstvene odraze. Ti koja si izvor na kom ću se okrijepiti Vječnom Ljubavlju, na kom ću zacijeliti rane I oprati dušu od ovozemaljske prljavštine, prečista vodo što gasiš oganj grijeha u kom se zlopatim, izvuci me iz ovog đavoljeg kotla.

Ekspedicija u Ništavilo

heartmediator — Fri, 22 Jun 2012 00:38:17 +0200

Te večeri, me je koliko žeđ za znanjem, toliko i hladnoća koja je još uvijek mogla da me dodiruje, pružajući mršave ruke odozgo, sa površine, iz doline suza, natjerala da siđem još jedan stepenik niže, dole ka bezdanu kome, kako mi se tada mi se činilo, nije bilo kraja. Strah mi je godinama grickao crijeva, i na kraju sam ga morao zagrliti kao najdražeg prijatelja, pošto sam shvatio da je sve vrijeme pokušavao da mi krene pažnju na sebe, na to da je i on dio mene, dio kog sam godinama poricao i odbacivao dajući mu tako snage i povoda da me uvijek iznova muči, sve gorim i gorim mukama. Iz naše ljubavi se rodio neustrašiv, ali sada mnogo mudriji i obazriviji dječak, koji je pažljivo i sa lakoćom ponovo skočio prema nepoznatim dubinama. Nisam znao šta me dole čeka, ali izbora nije bio, kad bi se vratio gore na površinu, sva dosadašnja muka bi izgubila smisao, a stid i očaj bi sigurno brzo iskomadali moju unakaženu lešinu. Dugo sam padao, potpuno opušten, poput mačke, znajuči da ću se samo tako, bez otpora, poput pera što ga nosi vjetar tamo-amo, moći nogama dočekati na površinu dna, ako dno uopšte i postoji. I gle u momentu kad sam se najmanje nadao, mrak bezdana se počeo pretvarati u svjetlost. Veličanstvena, zaslijepljujuća svijetlost me je počela obuzmati i gutati, rastvarajući svaku moju ćeliju, pretvarajući me u Ništavilo. Pretvarajući ne u spokoj. Postao sam prostor, beskrajan, prožimajući, bio sam ništa, a opet sam sadžavao sve. Bio sam dovoljan sam sebi, potpun, bio sam ništa, a u rukama sam sržao sve što je čovjeku ikad trebalo...I tada sam ugledao stazu, nije imala početka, niti kraja. Nije dolazila niodakle i nije vodila nigdje. Bila je sačinjena od ljudi, bila je bekrajan red ljudi, koji su se držali za ruke. Ljudi svake rase, i svakog soja, visoki i niski, mladi i stari, svi različiti, a opet svi su bili Staza. Svi su bili povezani, i tako je moralo biti, bogati su morali držati siromašne za ruku, nježna ženska ruka je držala hrapavu radničku ruku, čista ruka je držala prljavu, krvava ruka je držala svijetlu ruku svetitelja. Svi su bili različiti, i svi su bili Staza, kad bi se samo jedna ruka otkačila, staza bi nestala. Plesao sam stazom zanesen, ljepotom univezuma, kog mi je podario Gospod, i zahvaljivao za svaki momenat postojanja. Nisam ga mogao vidjeti, znao sam da nikad neću, ali sam mogao da osjetim njegovo prisustvo i Ljubav kojom me je obasipao svake sekunde, Ćutao sam. Nisam mogo da izustim nijednu riječ hvale, i sam sam bio tišina, Pogledao sam dole i ugledao vlastito tijelo, opušteno, mlitavo,nemirne drhtave ruke su ga tresle i vukle tamo-amo, ono se nije opiralo. Prelazio sam preko ljudi, što bi tijelo bilo ukrućenije i trvđe, to bi njegov vlasnik ispuštao jači krik, došao sam do sopstvenog i opet ga pogledao. Bilo je meko poput vode, nije se bunilo niti je osjećalo kakvog bola. Gledao sam svoje tijelo i divio se svakoj pori na koži, svakom mladežu svakoj ćeliji. Divio sam se svjetu po kom sam hodao, divio sam se divnim tijelima koja su se pokoravala i oblikovala prema mom stopalu, divio sam se njihovim vlasnicima, Bili smo Jedno, Adam je našao put koji vodi ka domovini.

Poslednje pomazanje

heartmediator — Wed, 20 Jun 2012 21:47:03 +0200

Šume iznad naselja u kom smo živjeli su tada bile beskrajne, misteriozne i pune života. Trčali smo po cijeli dan, njihovim uskim stazama, koje su nam očevi, nekad prije našeg dolaska, utabali da nam olakšaju igru. Bili smo jedno biće, jedna glava sa puno očiju, koje smo naslađivali predivnim bojama, što ih je samo zbog nas naslikala, vješta majstorova ruka. Tako nam je stavljao do znanja na nas voli, tako smo znali da smo i mi lijepi, iako nismo imali ogledala kako bi se uvjerili u to. Vjerovali smo svom Majstoru, i stalno mu zahvaljivali za život koji nam je poklonio, svakim svojim pokretom, svakim svojim osmijehom i pogledom na beskrajni svetloplavi prostor oko naših šuma. Lutali smo satima, a Sunce je bilo sve što nam je trebalo za život. Tog dana, smo se našli pred ogromnom provalijom, koju do tada nikad nismo vidjeli. Polako smo se približavali ivici, izvijajuci glave kako bi sa sigurne udaljenosti vidjeli njeno dno. Bila je valičanstvena i strašna , misteriozna isto koliko i šuma koja ju je skrivala od znatiželjnih ljudi. Bila je duboka i mračna, nismo mogli razaznati gdje joj je dno, ali ipak svima se činilo da poznajemo njene dubine, kao da smo nekad već bili dole. Počela je da nas hipnotiše, divnim mirisima koji su dolazili sa ko zna sa koje dubine. Sagledali smo se međusobno i nešto nam je govorilo da je Majstor baš tu sakrio , neprocijenjivo blago. Sa njim bi možda mogli da pomognemo roditeljima da se ponovo osjecaju dobro. Ta misao pokrenula je naše drhtave dječije noge prema ivici. Gotovo da smo zaboravili spoljašnji svijet, opčinjeni tajanstvenim svijetom koji nas je zvao iz bezdana, i vjerovatno bi im se potpuno se prepustili da nas glasovi zabrinutih roditelja nisu probudili, podsjecajući na "stvarne" obaveze koje su čekale... Ipak nisam mogao prestati da razmišljam o dubokoj. slatkoj, mračnoj rupi. Kako sam postajao stariji sve više me je mučila njena tajna, ali nisam imao hrabrosti da joj priđem. Sve dok jednog dana nisam skupio hrabrosti I skočio sa ivice. Padao sam, padao I padao, danima mjesecima...

Postajem prah, rastvaram se, razlaže me na elemente od kojih sam postao, mrak, bol, glasovi. Ko sam Ja? Šta smo mi? I dalje padamo, ne zadržavaj nas vrli svijete. JA ne želim ovo, ovo je moje, JA želim pažnju, pogledajte me, JA pripadam ovdje, JA se plašim. JA ću nestati, JA ne želim to. JA još uvijek imam...Mi smo odvratni, kako smo to živjeli, među nama ima I dobrih, među nama ima užasa. Vrata se otvaraju, na ulazu sjede demoni koje smo sami stvorili, demoni nas kidaji, sukube, bijesovi, strahovi. O Kaine zašto si ubijao brata svojim štapom, zašto si stvarao demone sa njim kad si mogao da gradiš nova čuda za svoje sinove. JA nisam znao, JA sam morao, JA sam se plašio... nema izgovora za ovu nepravdu, moj brat leži ispod zemlje, a zemlja sa drhti zbog užasa koje sam izrodio. Ništa više nije bitno Kaine, rupa je pojela I zemljanu posudu. Vrištao bi a ne možeš Kaine, demoni su ti začepili grlo, riječ ne možeš da izustiš, riječi progutaju Demoni, prije nego ih izustiš. Jao meni, jao meni, šta ću ostaviti svojim sinovima. Mi postojimo I postojaćemo zauvjek, Duh nas vodi prema Majstoru, a mi biramo kojim putevima ćemo stići do njega. Ipak postoji nada za mene. Majstor voli sva svoja stvorenja, Majstor je milostiv, Majstor je dobar. Ali JA sam užasan I stid me je, nikad neću doći pred njegove oči. Ne govori tako Kaine, ne osuđuj sam sebe, samo On može da kažnjava I nagrađuje. Ako je tako JA se prepuštam Njemu na milost I nemilost. Mi nestajemo, mi smo bili samo sjenka, mi nikad nismo ni postojali... Pogledaj Avelj je ustao iz mrtvih, pogledaj njihov veličanstveni ples, Majstor ga vodi, a Avelj prati,i uči od njega.

Germinacija

heartmediator — Sun, 17 Jun 2012 19:46:27 +0200

Posle napornog dana. posle mukotrpnog rada u hladnim planinskim šumama, Adam sjeda pored svoje peći, da barem na kratko odmori dušu, da oživi svoje promrle udove, da se sjeti zbog čega je ovdje. Sada Adam više nije tužan, jer zna kuda ide i zna odakle je došao. Sada je sve savršeno i lagano jer je Borba postala Igra. Oganj je progutao sve njegove maske, sva njegova utočišta i želje. Ostao je samo skelet, koji se umjesto kožom i mesom, sada ogrnuo crvenim plaštom.

- Ovo je kraj Adame, kraj o kom si potajno sanjao. Sjenke su nestale, a smrt je postala tako malena i smješna, pogledaj ovo bojno polje iza sebe, pogledaj uplašene ljude kako vitlaju svojim drvenim mačevima. Želiš li da ostaneš ovdje u tišini, i da u miru sačekaš brod koji će te odvesti u domovinu, ili ćeš ponovo dići svoj mač i nastaviti igru sa ovim divnim ljudima?

-Mač mi je prelomljen Gospode, ali ljubav koju sam sada našao me je nagovorila da napravim novi, još ljepši mač. Igra je postala još interesantnija jer konačno znam, da je sve samo tvoja i moja igra.

0+vaRAnJe

heartmediator — Sun, 17 Jun 2012 18:19:46 +0200

U teškim trenutcima kad me vrli novi svijet obori na koljena šibajuci moju glavu tvrdim tugim jezicima, koji nikad ne postavljaju pitanja, a kažnjavaju svakog ko nije "hrabar" i "lijep", ne preostaje mi ništa drugo nego da iz svoje sigurne jazbine ispistim krik. Da prestravim zakržljale umove, koji mene nazivaju kukavicom, a uporno biježe sami od sebe stideći se svoje nakazne unutrašnjosti,koju ipak poriču, i ubjedjuju starce da se dobra knjiga poznaje po lijepim koricama, . Lijepim plastičnim koricama, u kojima su stari požuitjeli papiri na kojima je pohlepna ljudska ruka ispisala instrukcije za sretan život. I sada kada vam pocem otkrivati svoj primitivni svijet, i prije nego što se pocnete zabavljati gledajuci ovog divljaka kako se ubija sopstvenom riječju, pitam vas ... postoji li u vašim životima ičega drugog osim seksa, some i gramzivosti. Da se predstavim... ja sam divlji dječak sa drvenim mačem u ruci i ova borba je moja mala igra, i uprkos tome što sam samo trula figura na Majstorovoj tabli, ipak sam kralj, jer sam Jedan...Jedan do vjecnosti.