Mladi luk

Dobar dan, komšija

, 06 2013 21:09:37 +0100

Zvono me probudilo tačno u osam. To je bio znak da neko stoji ispred ulaznih vrata. Navukao sam trenerku i majicu i otrčao da vidim ko je jutarnji gost. Božić nije, juče nije bio Badnjak, nije polaznik u pitanju. To je sigurno. Provjerio sam kroz špijunku. Bila je to žena što čisti stepenice. I treba joj voda jer svoju nije ponijela.

- Je l' mogu dobiti kantu vode?
- Može, jasno da može. Nema problema. Naravno, kako bi rekli naši sunarodnici, ali samo ako imate kantu jer ja nemam.

Brzo sam joj natočio, pazeći da bude toplija od mlake, a hladnija od vruće, baš kako bih i sam volio kad bih prao stepenice.

Otišao sam u kupaonu, umio se, i dok sam brisao lice ručnikom kakvim i Jennifer Lopez briše svoju nježnu i osiguranu guzicu, a kupio sam ga kad mi je izašla reklama na internetu i kad mi je za takav ručnik ponuđen popust od 10%, zvono se opet začulo. Ko je sad? Pojurio sam prema vratima, otvorio, a ono poštar ispred mene. Donio je pismo iz Mladinske knjige. Kažu da sam ušao u uži izbor za nagradu od dva miliona dinara. Ja i mojih osamnaest komšija smo ušli u uži izbor, svi smo dobili obavještenja u kovertama. Zahvaljujući Mladinskoj knjizi biću bogatiji. Napravio sam brzo spisak stvari koje ću kupiti kad dobijem te novce. Zabilježio sam i da dio dam komšijama koje neće pobijediti, da ne budu jako razočarani u Mladinsku knjigu. Poštar se susreo sa ženom koja je došla naplatiti čišćenje stepenica. Platio sam joj i rekao da pozdravi gazdu firme.

Tokom doručka neko je opet stajao na vratima. Ovo mora biti neko ko je došao da malo popričamo, da se družimo. Otvorio sam. Dva mala Cigana. Moji prijatelji čija imena nisam znao.
- Gde si, brate?!
- Evo me, brate. Kako si?
- Evo, brate, dobro. A ti?
- Dobro sam, brate.
- Imaš nešto za nas, brate? - pitao je onaj veći.
- Brate, uvijek imam za vas - odgovorio sam i donio mu dvije jabuke, dvije Kraševe tortice, papirne maramice i svakome po sto dinara.
- Hvala, brate - rekao je veći.
- Hvala, brate - ponovio je i manji.
- Hvala vama, braćo. Samo nemojte kupovati cigarete za te novce - upozorio sam ih očinski.

Zatvorio sam vrata, sjeo za kompjuter, provjerio poštu. Ništa, niko više ne piše čak ni elektronska pisma. Onda sam pojačao Paramore, novi album. U pauzi između dvije pjesme čuo sam zvono. Kakva gužva pred mojim vratima! Neki brko je tražio Radivojevića, nekadašnjeg vlasnika stana..nastavak je mnogo bolji, a nalazi se na adresi zlipodstanar.com.

Srdačan pozdrav svima koji ovamo svrate i odigrajte kombinaciju koju sam vam ponudio u nastavku teksta! :)

Moj brat puši dvije škatulje dnevno

, 20 2013 20:51:45 +0100

Na stoliću su stajali “Batons” keksi punjeni čokoladnom filom. Brat i ja smo sjedili ispred televizora i gledali film u kome su glumili Bud Spencer i Terence Hill. A onda je on uzeo jedan keks. Nije to ništa čudno – ako ga želiš pojesti, najprije ga moraš uzeti. Ali on ga je kažiprstom otresao u pepeljaru kao da otresa cigaretu i zbunio se kad sam mu uhvatio pogled. Nisam mu ništa rekao, ali sumnja se pojavila. Rano je da ga otkucam mami i tati, rano i da ga ucjenim, ali nije rano da postanem privatni detektiv i pokrenem istragu.

Nastavak ove priče možeta pročitati na adresi:

http://zlipodstanar.com/2013/02/moj-brat-pusi-dvije-skatulje-dnevno/

Hvala i srdačan pozdrav iz bašte od genetski nemodifikovane biljke!

Majstor u kući

, 11 2013 19:29:52 +0100

- Koliko vremena treba da se to napravi? - pitao sam majstora Dragana kojeg mi je preporučio jedan kolega s posla.
- Sedam do deset dana, ne više. Sedam, sedam će biti dovoljno - odgovorio je Dragan.
- Ti ćeš pripremiti građu ili da ja to preuzmem?
- Ja odlično baratam drvetom. Ja ću to sve da pripremim, ti samo izaberi drvo.

I Dragan je u ponedjeljak bio pred mojom kućom. Stigao je na vrijeme, kako je i rekao. Iz prikolice je počeo izvlačiti drvenu građu za pokrivanje i djelomično zatvaranje moje terase.

- Ja sam na godišnjem, ako šta zatreba ti samo reci.
- Ništa ne brini.
- Je l' bi popio jednu kafu?
- Može.
- A doručak?
- Može. Doručkovao sam, ali ako ćeš ti sad doručkovati onda ću ti ja praviti društvo.

Nakon doručka i kave, Dragan je popio dva piva.

...

Nastavak priče pročitajte na adresi zlipodstanar.com.

Ona šeta psa

, 01 2013 18:49:59 +0100

Prije tradicionalnog rezimea godine u Irish pubu, zakazanog za vrlo rane popodnevne sate, prošetao sam uz Dunav. Tokom te neplanirane decembarske šetnje, od koje nisam očekivao ništa osim da prošetam i osjetim kraj decembra, i da možda popričam sam sa sobom, u sebi, sreo sam curu duge frčkaste kose i plavih očiju. Imala je ona i pune crvene usne i plavi pogled kao iz filmova u kojima se kadrovi ponavljaju dok pogled ne uspije, dok ne bude onakav kakvim ga je režiser zamislio. Nema sumnje, zbog takve bi se glumice gledao i beskrajno dosadan i dugačak film, čak i kad joj je partner neki od iritantnih i nametljivih loših glumaca...

* * * * *
Sretna nova godina svim posjetiocima ovoga bloga. Nastavak ove novogodišnje priče nalazi se na adresi http://zlipodstanar.com/2013/01/ona-seta-psa/

Jura protiv nepravilnih glagola

, 28 2012 10:31:10 +0200

Jura je sjedio do prozora u pretposljednjem redu. Njegovo pravo ime bilo je Juraj, ali je rekao da je to ime koje je dobio po pradjedovom čukundjedu, će se tako zvati kad proslavi osamdeseti rođendan, a da je do tada Jura. Još je dodao da mnogi i ne znaju da je on Juraj i da tako treba ostati jer nikad curu ne bi našao kad bi se zvao Juraj.

Išli smo u prvi razred, on u elektrotehničku školu, a ja u gimnaziju. I, kako je Jurin stari susjed Balog rekao, Jura je tek obrucao, ali je više vremena posvećivao frizuri nego školi. A poznavali smo se iz osnovne škole. Kosa mu je bila žuta i kratka, a mazao ju je nečim tako da izgleda kao da je premazana vodom u kojoj je otopio mnogo šećera. Zbog tog hobija se budio ranije, a često je i kasnio na nastavu jer nije stigao namazati kosu, a nije htio da se sramoti za vrijeme velikog odmora, dok ispred škole značajno puši ispuštajući guste dimove kroz usta. Svakog drugog utorka Jura je išao kod svog frizera, koji se tada zvao brico, čak mu je i nadimak bio Brico, da kosu podesi na standardnu dužinu. Pazio je na to.

Imao je problema s engleskim. Engleski mu nije išao. Pored toga, Jura je imao problema i s matematikom, kemijom i fizikom, a ni lektiru nije čitao. Čak ni “Malog princa” u osnovnoj školi, kojeg je mogao pročitati za vrijeme jedne nogometne utakmice jer Juru ni utakmice, a ni nogomet nisu zanimali. Jura za sve te stvari nije imao vremena, bio je opsjednut motorima, automobilima, muzikom i curama. Jednog sunčanog utorka me pozvao da dođem kod njega da mu objasnim nepravilne glagole.

- Nema se tu šta objašnjavat, Jura. Nauči ih napamet, za dvojku će te samo to pitat, čak ne trebaš znat kad koji koristiš, pa ne moraš naučit u kom vremenu ide koji. A to da naučiš napamet, tu ti ja ne mogu ništa objasnit. Uzmi spisak glagola i zapamti ih, kao pjesmicu.
- Ma daj, ne seri, dođi popodne, šta ćeš drugo radit…
- Aj dobro, doću, ali nisam ti ja neki stručnjak za engleski, ima boljih od mene.
- Ma to su sve pederi, štreberi, jebeš njih. Dođi da mi to pokažeš i da malo zajebavamo, imam i neke nove porniće iz Njemačke pa ću ti dat da gledaš. A i da vidiš kak sam sredio motor.

Došao sam kod njega jer je iznistirao, da ne misli da mu ne želim pomoći. Ušao sam u lijepu veliku kuću, popeo se uz stepenice i našao se u Jurinoj sobi. Zidovi se bili prekriveni posterima. Glumice i pjevačice su bili u većini, a na plafonu je bila velika Samantha Fox. Kad sam bolje pogledao vidio sam je na svakom zidu. Na vratima je stajao poster Sabrine iz časpopisa Bravo. Imao ih je na posterima, ali nisam primijetio da ima njihove ploče ili kasete. Uzeo sam udžbenik iz engleskog, otvorio stranu sa spiskom nepravilnih glagola.

- S njemačkim nemam problema, ali me ovaj engleski jebe – rekao mi je uvjerljivo kao da se ne poznajemo.
- To ti je isto, imaš i tamo nepravilne glagole.
- Jesu isti u njemačkom i engleskom ti nepravilni?
- Pa nisu baš…
- Šta se, koji kurac, nisu sastali u Belgiji ili Nizozemskoj, na primjer, i dogovorili se tamo ti engleski i njemački profesori, pa da budu isti. Lakše bi bilo i nama i njima da znamo koji je nepravilan, a koji je pravilan, da su isti.
- Pitaćemo to kad budemo imali povijest. Jura, sad pamti šta ti ja kažem. Kupiti se kaže buy, bought, bought. ‘Ajde sad ti reci kako se kaže kupiti.

On je otvarao kutiju cigareta dok sam mu to govorio, a onda me pogledao raširenim očima. Nije ništa progovorio, razmišljao je, a onda je rekao sporo kao da ću mi zalijepiti šamarčinu ako pogriješi.

- Buy…, bought…, aaaa…., hmmmmm…, buy, bought…
- Bought – rekao sam kad sam izgubio strpljenje.
- Da, buy, bought, bought, sad sam se sjetio – rekao je Jura, pa polizao cigaretu, stavio je u usta i zapalio.
- Ajde sad ovaj, taj je lagan. Pustiti – let, let, let.
- Pustiti – let, let, let – ponovio je Jura brzo ispuštajući dim iz usta, pa sam mu “objasnio” i glagol rezati, a Jura je u pola sekunde ponovio cut, cut, cut.
- Sad ću ti objasniti glagol sjediti. Sjediti se kaže sit, sat, sat. Ajd sad ti.
- Sjediti – sit, sat, sat.
- Trošiti – spend, spent, spent.
- Spend, spent, spent.
- Kladiti se – bet, bet, bet. Kako se kaže kladiti se?
- Bet, bet, bet.
- Smrzavati se – freeze, froze, frozen. Sad ti to reci.
- Smrzavati se – freeze, froze, frozen, ali neće me to sad pitat, koji ti je kurac, proljeće je, ide ljeto…
- Dobro, dobro, odlično! Ajde dalje. Pustiti, Jura?
- Šta da pustim?
- Ma ne da pustiš, kako se kaže?
- A-ha, to me pitaš. Misliš na engleskom? Aaaaaa… let… – rekao je nesigurno i raširio oči i malo spustio glavu kao da traži da potvrdim pa sam klimnuo glavom. – …let…, let? - konačno je rekao i treću riječ i ja sam mu pružio ruku, a Jura je sijao od sreće pa smo se i rukovali.
- Rezbariti?
- Kakva ti je to riječ? Pa nemamo sutra tehnički nego engleski. To ni na hrvatskom ne koristim, daj neku normalnu.
- Sjediti!
- Sit… prvi je sit…, aaaaaa… sit, samo da se sjetim… sit, pa onda, pa onda…
- Sit, sat…
- Da, sit, sat… sit, sat… samo malo… – izgovorio je i zagledao se u Samanthu Fox na posteru, kao da će mu ona šapnuti.
- Sit, sat… – zapinjali smo nakon drugog zajedno. – Sit, sat, sat, Jura, zapamti ovaj, važan je i čest.
- E pa da, znao sam, sad sam se sjetio, sad sam se sjetio. Sit, sat, sat. Može dalje, sad sam se zalaufao.
- Trošiti?
- Spend, spend, spend.
- Ne, spend, spent, spent, druga dva su sa T.
- Isti kurac i D i T, ko da je to neka razlika, to se ni ne čuje. Daj dalje, taj znam, daj neki teži.
- A nije isto, to je jednačenje suglasnika po zvučnosti, hehe. Rezati?
- Kakvo jednačenje, pa to je iz hrvatskog! Nemoj me jebat da to ima i kod Engleza. Rezati se kaže… Buy, bought… cut?
- Ma ne, jebote, isto je. Cut, cut, cut. Donijeti je bring, brought, brought.

Jura se pljesnuo dlanom po čelu, rekao “za malo”, pa je povukao kratak dim, ispustio ga na desnu stranu usta i sigurno izgovorio:

- Donijeti – bring, brought, brought.
- Rezati?
- Cut, cut, cut.
- Pustiti.
- Let, let, let – nabadao je slučajno.
- Donijeti – bio sam brz, a nismo ni stigli do toga.
- Buy, bought, bought.
- Idi u pizdu, Jura – nasmijao sam se i bacio knjigu na krevet vidjevši da nema koristi od instrukcija.
- Šta je, ne valja ovaj, a?
- Aj ti upiši češki, tamo možda nema nepravilnih glagola.
- Ma nemoj me jebat, kakav češki, pa to ionako znam.
- Onda reci profesorici da ne znaš nepravilne glagole i da ih nećeš korisiti, da ti to ne ide.
- Pa da, uvijek mogu zamijenit tu riječ nekom drugom. Kak se ono zovu te riječi što smo učili iz hrvatskog, sino… Kak ono?
- Sinonimi.
- E da, to sam mislio. A i taj engleski, kao da ću ić u Englesku živjet pa sad trebam sve znat. Ionak svi filmovi imaju prijevod. Je l’ ima još ili je to sve? – pitao me misleći da smo blizu kraja.
- Ima još. Tek smo pola naučili, ima još skoro deset – rekao sam da ga ohrabrim.
- Ajmo sad napravit pauzu, ovo znam, sve štima. Jesi za pivo? Ajd da ti pokažem kako sam sredio makinu. Zvijer je sad! – rekao je, i onda smo krenuli prema garaži, a Jura je, s pivom u ruci, nastavio o školi:

- Rezbariti, rezbariti, haha, koja riječ. E, je l’ se sjećaš kad smo pilili ona sranje za tehnički u osnovnoj? Pa su meni pucale sve pilice, a onaj tražio da drkamo one šper-ploče kao da ćemo svi bit stolari. A onaj nas je prc’o s tim sranjima kao da je taj tehnički najvažniji predmet na svijetu. Tehnički, ej, koji će nam kurac taj predmet, pa to ni onim mašinenšloserima iz strojarske ne treba…

Kući sam otišao poslije dva i po sata “objašnjavanja”, još mu je ostalo da zapamti stotinjak riječi upisanih u maleni rječnik i da pročita i prevede tri lekcije srednje dužine. Mnoge su se riječi ponavljale, primijetio sam, na svakoj strani je imao nekoliko duplikata. Naša je profesorica takve trikove lako uočavala i davala jedinice zbog toga, ali su se kod nje jedinice lako ispravljale pred kraj godine, čak i na trojku. Narednog dana Jura se nije pojavio u školi zbog ispitivanja. Rekao je da se prehladio i od mlade susjede koja je bila doktorica i koju je Jurin devet godina stariji brat seksao dobio ispričnicu.

Petnaest godina kasnije čuo sam da je Jura završio za profesora tjelesnog, otvorio kafić i oženio se. Ima jako lijepu ženu, vidio sam je. Ima i auto, novi, crne boje, ne znam da li ima više kubika ili konja. Ona radi u školi, predaje engleski. Jura ponekad radi kao konobar u svom kafiću, a ponekad kao profesor u teretani. Objašnjava bilderima kako se diže teret i kako se pravi kolut naprijed. Ne znam da li još pamti nepravilne glagole.