mandrak72

U sumrak mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 09 2012 10:43:16 +0100

Automobil je gutao kilometre puta. Jablanko je sjedio u automobilu. Nije odgovarao na pitanja milicionera koji su se znatiželjno okretali ka njemu.

„Nije ti se moj bajo igrati sa zakonom. Pravda je spora, ali dostižna.“

Pravda. Ta cinična riječ dugo se motala njegovom glavom. Koristio je sva svoja iskustva da pronađe djeličak pravde u ma kojem događaju iz svoga života i nije je pronašao.

„Pravda mora da je sitna. Kao igla u plastu sijena, a ja se zaigrao. Slamka me ubola, a ja se poradovao, pomislio da sam baš taj sretnik što je pronašao“, pomisli, „pravda mora da je krvava. Ona mora da boli. Ne mogu svi njome biti zadovoljni, zato je rijetki i traže. Ali ipak traže.“

Nije se osvrtao za onim što je bilo i šta je moglo biti. Pred njim je bio povratak u stvarnost, omeđen ograničenjima, dnevnim rasporedom i vjerovatno još uvijek bijesnim pogledom upravnika Badema. Bio je svjestan svega onoga što ga čeka, podozrivih pogleda i bijesa zbog još nametnutih stega na nejake i neočvrsle zglobove onih što ne pođoše putem zvijezda.

Pred kraj dana automobil se zaustavi pred kapijom koja je zlokobno škripnula prije negoli se i sam automobil bojažljivo usudi da prođe iza nje i ostane zarobljen. Sumorna zgrada bila je življa nego bi obično bila u to vrijeme. Dojava o njegovom povratku bila je mnogo brža od samog povratka. Povratak je ostavljao vrijeme da se razmišlja, važe i sudi. Dojava ne. Ona je bila i odluka i presuda. Nemilosrdna i osvetoljubljiva. Sve na vagi pravde nije bilo na njegovom tasu.
Nakon što su milicionari izašli iz automobila, izašao je i Jablanko. Nekoliko trenutaka protezao je utrnule noge. Isto to činili su i milicioneri i još su istezali leđa. Dvorište se ispunjavalo radoznalim pogledima. Mnoštvo ispitivačkih pogleda gledalo je samo u jednu tačku. Kao u iščekivanju nekog čuda nisu skidali pogled. Kao da su očekivali da Jablanko izvede neku još dosad neizvedenu tačku, pokret ili trik.

Pogledom je prešao preko skupine tražeći očima upravnika Badema, okidača svih prethodnih događaja. Nije ga bilo. Ponovo je pogledom klizio preko poznatih i nekih novih lica. U njima nije mnogo šta mogao da pročita. Kada bi kojim slučajem mogao da pročita iz svih tih pogleda šta o svemu misle i kako ga vide u njima ne bi našao ono će sigurno uticati na mišljenje većine ako ne i svih domaca.

Čekao se Badem. Stajao je u svojoj kancelariji pored prozora iza zavjese i posmatrao razvoj situacije. Njegovo otezanje trebalo je da dopinese psihološkoj igri koju je igrao sa domcima pripremajući se za ovaj susret. Umnogome je mijesio njihovu svijest, čas se svrstavajući na Jablankovu stranu, čas je odbacivao i svaku pomisao da mu slijedi oprost. U svoj toj zaigranosti podizao je mjere obezbjeđenja i smanjivao prava domaca nauštrb njihovih ionako malih prava, posebno atakujući na njihovu privatnost. Danima je iščitavao sva upućena i pristigla pisma tražeći u njima trag koji bi uklonio snijeg sa odavno zasnježenih Jablankovih tragova. Tražio u njima i onu najtananiju misao o slijedećem takvom slučaju koji bi opasno mogao da poljulja njegov položaj upravnika doma.

Ozbiljno povrijeđene sujete, posebno je uticao na one slabije i sklonije povinovanju novim uredbama.

Još jednom je popravljao i stezao kravatu koja ga je već dovoljno gušila. Obema pesnicama povlačio je kaput prema koljenima peglajući i najmanju boru koja bi mogla da pokvari ukupnu sliku i dojam o disciplini i njegovoj veličini. Nije želio da ostavi niti jednu mogućnost niti da pokaže ni najmanju slabost koja bi mogla ostavi prostora nekoj sličnoj ideji u suludim glavama tih lakomislenih i uplašenih domaca.

Pogleda na sat i krenu.

Sigurnim koracima spuštao se niz stepenice. Sa svakim njegovim korakom raslo je njegovo samopouzdanje i želja za nadmoći. Želja za vlašću. Iako protivna svim tekovinama revolucije dominacija je itekako odigravala važnu ulogu u životu gospodina Badema. Njegov odnos prema domcima uveliko se odražavao na njegov odnos prema ostalim zaposlenim u Ustanovi, koju je smatrao „svojom“ više nego što bi to ijedan zakon o svojini na liberalnom zapadu mogao da propiše. Bez lažne skromnosti mnogo je puta isticao svoje ulogu u društvu, u stvaranju čvrstih mladih karaketra koji će biti dalji nosioci razvoja društva.

„Ne tražim nagradu. Nagrada je moje zadovoljstvo.“- mrmljao je, mada je u njemu titrao jedan plamičak nezadovoljstva zbog neprimjećenosti njegovih djela.
„Neka, neka. Ima neko ko o tome misli i ko sve vidi. Znam ja to. Znam.“

Još jednom tren zastade ispred velikih metalnih vrata u kojima osmotri svoj odraz i nakon toga zadovoljno kroči na hladan vazduh. Znao je da je trebalo da Jablank primi u kancelariji, ali nije htio predstavu bez publike. Pogotovo publike koja je trebalo da izvuče prave zaključke, kao iz svakog filma. Dobri pobjeđuju zlo. Ovoga puta to je bio on. Pobjednik.

Zlo je stajalo ispred njega na nekih petnaestak metara i svakim korakom kojim mu se približavao činilo se kako on raste, a zlo se smanjuje. Konačna pobjeda dobra bila je nadohvat ruku. Ostalo je samo da se odigra još jedna ozbiljna uloga. Ostao je još samo završni monolog pobjednika u drami.
Rasplet.

Neobičan osjećaj preplavio je Jablanka. Daleko od toga da se taj osjećaj mogao svrstati u nekakav oblik straha, više je to bio nekakav osjećaj ravnodušnosti. Ni razočaran, ni obeshrabren stajao je na sredini kruga koji se polako sužavao sve do momenta dok u sam krug nije ušao upravnik Badem. Od toga momenat i oni najhrabriji poželješe da se malo izmaknu iz prvih redova kruga, ali onaj drugi dio kruga radoznaliji izvirivao je iza prvog kruga i nije dao uzmaka. Živi štit iz prvog reda nervozno je čekao početak predstave. Bili su pomalo uplašeni, kao da su precijenili svoju hrabrost pouput slabih plivača što se nesmotreno upuste u zagrljaj s hladnim talasima koji umnogome izgledaju opasnije kad je voda bliže ustima i ušima.

„Tako dakle.“- odjeknuše riječi koje utišaše gomilu.

Tišina je jezivo zvučala tog predvečerja. I ona se svrstala na stranu većine koju je činio upravnik Badem sa svojim uniformisano obučenim statistima bez teksta i pokreta.

„Vratio se Džon Vejn. Dosta je bilo smucanja, ogladnilo kuče jel?“- prijeteći je dizao kažiprst u vazduh.

Badem je i dalje pjenio, prijetio. Dizao i spuštao glas kada je želio da naglasi izrečeno. Njegova govornička tirada je trajala i trajala no Jablanko niti jednim gestom ne pokaza da mu je stalo do njegove priče.
Prkosno je digao pogled. Nije ga zaustavio Badem, njegove prijeteće i hladne riječi. Nije ni strah u očima žive ograde u dva reda nepravilnog kruga.

Pogled mu se zaustavi na uzvisini gdje je izrastao veliki Jablan. Gord i ponosit. Oko njega su kružile velike crne ptičurine poput lovaca na plijen, ali vjetar koji je pojačavao svakog momenta nije im dozvoljavao da se spuste na njegove ponosite grane koje su kao sablje odolijevale i branile svoj prostor. Neugledno šiblje pored njega povijalo se pod vjetrom i grumenjem napadala snijega ispod kojeg je sa zavišću gledala otpor diva koji je gle čuda eto izrastao pored njih.

Jablanko i dalje nije skidao pogled, nije se ometao na prekore koji su se nemilosrdno ustremljivali na njega. Hladan vjetar se zaigra sa jednim nemirnim pramenom na čelu.
Nije ga sklonio. Izdržao je talase gnjeva.

Tamo gore daleko iznad jablana ukazivala se zvijezda Sjevernjača. Zavjerenički je namigivala Jablanku na zemlji.

„A sad u objekat. Znaš već put.“- zapovjedi Badem i rukom pokaza na objekat.
„Znam.“- sigurniji nego ikad sa smješkom na licu Jablanko se uputi u pravcu objekta.

Za njim se polako uputi i ostala gomila.

Pozdravlja Vas mandrak72, zatočen i zatečen dok snijeg i dalje pada.

Ostatak dana bez mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 08 2012 12:46:58 +0100

Nepomičan kao stijena dugo je još stajao u snijegu pogleda zakovanim u daljinu gdje je zadnji put vidio automobili koji je odvezao Jablanka. Zamućena pogleda još uvijek pred sobom vidio iscrtano srce i mali dlan u njemu. Onemoćale i otežale ruke visile su niz tijelo kao strani olovni predmeti.

Poželio je da se skloni sa ulice, baci u snijeg i isplače kao dijete. Poželio je sve ono što bi učinilo svako dijete, a ne on odrastao čovjek. Čovjek koji je trebao tog dana za ruku kroz životne bure povesti dijete bez pružene ljubavi i prave šanse.

Po prvi put pomisli na Milevu, na njenu posvećenost Jablanku od prvog momenta. Na njen sjaj u očima dok je s njim planirala život. Pomisli na sve prethodne događaje. Na planinu koju je Jablanko svojim dolaskom trajno pomjerio.

„Šta da kažem Milevi? Kako se vratiti bez njega? Kako Jablanku objasniti da nisam znao za miliciju?“- pitanja su navirala brže negoli bi imalo smislen odgovor pronašao.

Napokon se pomaknu i uputi prema zaprezi. Gledao je u ćebe kojim su umotali noge dok su zapregom dolazili u varoš. Sjede na svoje mjesto, ćebetom umota noge i potjera zapregu.
Put do kuće protekao je u mučnoj atmosferi. Sa svakim metrom stanje se pogoršavalo. Sa svakim metrom gomilala se bojazan za Milevu. Odgovori na sva njena pitanja mogli bi da pogoršaju njeno krhko stanje, da pogoršaju i izazovu komplikacije vezane uz prvu trudnoću u poznijim godinama. Svaki detalj vezan uz prethodne događaje vrtio se kao serija i uvijek vraćao iznova i opet.

Kad je konačno zaprega stigla u dvorište s teškim korakom sišao je sa zaprege, kao osuđen na smrt kome je svaki sekund i nagrada i kazna. Sa svakim korakom bivao je bliži okončanju muke, sa svakim korakom bio je bliži nemiloj presudi. I dželat i osuđen u jednoj koži. Oštricu sjajnu oštrio za sebe, sa žrtvu. Istezao vrat za dželata, za kraj.

Mrzio je sebe zbog svega onog što je možda posijao u očima dječaka tako gorda imena. Sad ta ista nada u njemu buja, nezadrživo. Iz očiju, kroz rešetke , kroz sutone i horizonte koji se gle čuda završavaju tu nadomak ruke. Na bodljikavoj žici koja mami da nejakim dlanom gordi dječak pokuša dohvatiti, dosanjati onaj jutros započeti i prekinuti san koji je bezuspješno pokušavao nastaviti ponovnim zatvaranjem očiju i navlačenjem topla pokrivača.

Bjesnio je na propise okrutne kao da ih nije živ čovjek pisao, kao da im je dušu udahnula možda izdajnička Olimpija sa hladnim tipkama koja je bezočno hladila prste i sve one pokušaje da se u zakon zadjene koja ljudska mrva, naizgled tako prosta i prijemčiva svakom ko se zbunjeno lati zakona pisanih za proračunate advokate. Da se za nju zakači i nahrani pravdom, makar prividnom koja bi na tren učinila da se osjetimo slobodni poput ptice nakon pokupljenih i pred nju iznešenih mrvica. Odbačenih i nepotrebnih, za koje smo opet u stanju sačekati bilo kakav vid zahvalnosti.

Bio je bijesan na svoje snažne ruke što nisu bile kadre učiniti ono što jedan blijedi paragraf tamo u nekoj debeloj knjižurini požutjelih listova čini sa najjačim oružanim silama, što povija toplo obučene milicionere kao trsku na vjetru. Na svoje ruke koje su visile sa njegovih ramena kao prazne lovačke puške nakon lova, oborene i smrdljive na barut i skoralu krv nejaka tijela koje se sad možda grčilo od bolova pod sivim pokrivačem. Bez i jedne rane, samo sa rupom u grudima koja se nije mogla vidjeti golim okom, napipati hladnom rukom. Sa rupom koja se nije dala popuniti dnevnim redom, redovnim obrokom i poslovnom ljubaznošću maskiranom pod članom koji govori o ustanovi , djeci bez roditelja i hladnim zidovima. Bez da igdje stoji zapisano da se hladno ptiče ispod strehe nahrani i pod tople skute zimi privuče.
Svaki korak kojim je prilazio gubilištu svih gubilišta bolno ga je pekao. Pomiren sa nemoći žrtve, plašio se dželata u sebi, žrtve van sebe.

„Gje je Jablanko?“- bolno ga sasječe pitanje na pragu.

„Da li sanjam? Da li je ovo pitanje da sam sanjao, da buncam, da je ovo još samo jedna košmar? Hoće li biti lakše kad drmusanje prestane, da li ću samo prtrljati oči, plaknuti ih hladnom vodom i sjesti za sto i posvećeno se prepustiti zalogajima koji će nahraniti sve moje probleme. Da li da navučem pokrivač za još tren i budem spreman za još drmusanja, da odgodim ono što mora biti, da odsanjam pred ogledalom dok se budem umivao i gledao svoj nesuvisli lik kako me probada očima?“- premotavao je scenarije, nezadovoljan svojom ulogom u kome nije bilo moguće dobiti dublera iako je glava padala, a uloga ne naučena, još nikad dovoljno dobro ne napisana i ne odglumljena. Ona uloga za koju se čitav život spremamo, učimo i na kraju nespremni da je odigramo već se saplićemo o daske kojih odavno nema i koje su pojele oči vječito gladne publike i žiri koji ništa od svega toga ne zna osim da čeka na nas i naš novi neuspjeh.

Nakupilo se toliko toga u grudima. Smetovi duše odolijevaju pred lopatama kojim otkopavamo i zakopavamo sebe. U grobnici iščekivanja i opraštanja.

„Nisi mi dogovorio. Da li se nešto desilo?“- Mileva se zabrinuto odiže na laktovima sa postelje naslućujući buru kakva nikad nije harala tolpim ognjištem.
„Ništa ja ne znam. Da li se šta i dogodilo? Ako jeste onda mi reci da i ja znam.“- izgubljeno promrsi Miloš.
„Miloše, Milošee..“- zaplaka Mileva.

Miloš ju je stezao svojim rukama ni nalik onim rukama koje su sve godine podrška bile i jedra za sve one bure i vesla za sve talase.
Soba isupnjena bolom i mukom dugo i nijemo je posmatrala dvoje skamenjenih u zagrljaju. Suze su bile jedini jezik koji su razumijevali. Kao tačke na kraju rečnice Miloševe ruke brisale su suze sa njena lica. Kao uskličnici i pitanja znaci po njemu su padali upitni pogledi, a on kao loš učenik slijegao ramenima i obarao glavu.

„Moramo nešto učiniti. Smisli nešto, odoh ja spremiti njegove stvari.“- Mileva prva poduze korak za izlazak iz neprijatne situacije.
„Šta? Ubrzo će noć. Sjedi Mila, moraš se čuvati. Odoh raspremiti konja, pa da vidimo šta nam je činiti.“

Mileva se povinuje njegovom prijedlogu. Vrati se na postelju stalno gledajući prema vratima kao da očekuje da izbasa Jablanko zajapuren i rumen u licu. Miloš izađe napolje i zaputi se prema zaprezi.

„E moj Jablanko, ti si čudo jedno.“- blagi osmijeh nakratko posjeti snuždeno lice.

Ulazak u staju iznova podsjeti Miloša na sve preživljene trenutke otkad spazi Jablanka kako spava u jaslama. Svi oni momenti koji se kao ožiljci ocrtaju na koži u nekoj posebnoj prilici da podsjete na svoje porijeklo i njihovo postojanje u paralelnom svijeti, ispod košulje, rukava, pantalona, ali ne oni ožiljci na koje s gađenjem se gleda, nego oni rafinisani što izvuku na površinu tihu sjetu, osmjeh što boli zaigraše pred njegovim očima. Kao začaran kružio je pogledom po štali trajno bilježeći još jednom sve one momente urezane u korteksu sjećanja projecirane kao igra svjetlosti i sjene na filmskom platnu.

Ošamućen filmom bez zvuka na tren mu bi slabo. Kao u središtu vrteške oko njega su promicali Lenka, Sokol. Oko njega i Srećko i Zvijezda. Mileva i Jablanko. Vuk. Potraja to nekoliko trenutaka prije nego se sruči na pod staje.
Ležao je bez svijesti neko vrijeme dok ne osjeti vlažan dah i ruke pod glavom. Otvorio je oči.Nad njim je klečala Mileva držeći mu glavi na krilu. Desno od njegova lica mnogo veći je izgledao Sokol nego je u stvarnosti bio. Njuškao ga je po glavi i licu.

„Premrla sam od straha. Nije te dugo bilo. Bogu hvala da si živ. Šta bi ja bez tebe?“

Zajedno su otišli do kuće. Miloš ispriča sve što mu se dogodilo u varoši. Pažljivo je slušala sve do poslednje rečenice. Nekoliko trenutaka potraja tišina koju je stari veker sat činio još ozbiljnijom svojim neumitnim otkucavanje kao da je htio reći:

„Vrijeme ide, treba da se neki koraci poduzimaju.“

Kao da je čuo riječi starog časovnika, Miloš reče:

„Odoh još sutra u varoš.“

Nije ga ništa pitala. Dobro je razumjela njegove namjere. Ništa nije rekla samo se pripila uz njegovo tijelo. Nije trebala ništa ni da pita, u njegovom glasu je pročitala poruku. Odluku.

Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni Jablankov saborac.

Zakon pred vratima mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 03 2012 15:40:59 +0100

Bližio se dan polaska u školu. Jablanko se radovao početku školovanja, mada još ništa nije bilo sigurno u vezi sa njegovim slučajem. Dom i sve ono proživljeno u njemu činilo se kao davni san, izblijedio, ali još uvijek prisutan da opomene i uplaši. Polako su iščezli mirisi izribanog zajedničkog wc-a i hodnika sa snažnim i teškim mirisima sredstava za čišćenje. Mirisi i okusi hrane odavno su dobili puni smisao.

Međutim ostala je neizvjesnost.

Ta stalna slutnja da je sve ovo samo trenutak sreće i da će kad-tad zakon pokucati na Miloševa vrata u potrazi za njim unosila je stalni nemir i nesigurnost. Iako nije bio svjestan svih pravnih zavrzlama i poteškoća koji prate njegov specifični slučaj znao je da je pred njim još mnogo toga nepoznatog. I to ga je najviše plašilo. Moglo je to da se desi svakog trena, minuta, sata ili dana.

„Šta dalje?“- kopkalo je Jablanka već par dana.

Mileva se polako oporavljala od nemilih događaja, a Miloš se vraćao u kolotečinu svakodnevnih poslova. Jedan dio Miloša ostao je isti, a jedan dio promijenio se one nemile noći i taj dio je plašio Jablanka. Plašio se da će spoznaja da je Mileva u drugom stanju otupiti oštricu Miloševe spremnosti da se bori za njega.

Nakon doručka Jablanko je sa Milošem trebao da ode do Uroša, radnika socijalne službe koji je trebao da iznese sve ono što je saznao u vezi usvajanja Jablanka. Činjenica da je trebao da se raspituje za njega dovoljno je bila ozbiljna prijetnja za njegovo ponovno vraćanje pod okrilje Doma za djecu bez roditeljske brige.

Jutro je bilo hladno. Miloš je bio ćutljiv. Nije zbog toga bio neugodan, ali ns njegovom licu mogla je da se pročita zabrinutost.

„Da nije kolebanje i sumnja u ispravnost onoga što čini?“- mučilo je Jablanka.

Takav Miloš mu nije bio poznat. To je bila ona njegova druga strana koju je tek trebalo da otkrije. Da li je susret sa socijalnim radnikom bio pravi ispit za to, motalo se po maloj dječijoj glavici koja se na zaprežnim sanjkama klatila uz veliko Miloševo tijelo.

„Hladno je jutros.“- pokuša Jablanko da zapodjene razgovor.
„Da.“- složi se Miloš.
„Zna li Uroš da i ja dolazim s tobom?“
„Zna.“
„Šta će biti sa mnom.“

Miloš ništa ne odgovori. Slegnu ramenima. Snažno zagrli Jablanka i privi ga uz sebe. Desnom rukom stiskao ga je za nejaka ramena.
„Da li to on odustaje od mene? Pokušava li on to da mi kaže da ima druge planove?“- preispitivao je svaku razmijenjenu rečenicu, pitanje i odgovor koji je sa Milošem vodio zadnja dva dana.

„Šta je rekao Kosta, hoće li me primiti u školu?“
„Mnogo toga je pred nama, mnogo toga još imamo saznati prije negoli Kosta da svoje priznanje. Kada dođe do toga ne sumnjam u njega.“

Ostatak vožnje proveli su u ćutanju. Utonuli u svoje brige stigli su do varošice koja ih je hladno prihvatila i utopila u svoje snijegom zatpane uličice. Kod Jablanka se nemir pojačavao, sa svakim korakom, ulicom.

„Stigli smo.“- zaustavi Miloš zapregu.

Jablanko podiže pogled. Pred njim je bio nevelik objekat sa velikim vratima. Hladan i pomalo oronuo.

„Idemo.“- pozva Miloš.

Jablanko krenu za njim. Kako se približavao objektu strah u njemu je rastao. Najradije bi pobjegao i odjurio u nepoznato još odlučnije i hrabrije nego je to nedugo i učinio. Sa svakim korakom koji je bio teži i teži činilo mu se i da objekat nesrazmjerno raste sa njihovim približavanjem. Velika i neugledna vrata kao da su se pretvarala u razjapljene čeljusti spremne da ga progutaju, sažvakaju i ponovo neželjena ispljunu tu na ulicu odakle je sve i počelo.
Nije bilo mjesta uzmicanju, stoga se još više uhvati za rukav Miloševa kaputa koji kao da shvati njegov strah te ga svojim velikim dlanovima obuhvati za ramena i čučnu kraj njega.

„Ne plaši se. Ono iza nas je velika škola. Ispred nas je ono što ne možemo izbjeći. Borba. Borba ne trpi strah i predaju. Pobjeda je nagrada za rane i žrtve, za hrabre i uporne. To je sve ono što si upoznao. Ovo ispred nas je još jedna bitka. Sve pobjede do danas ostvario si sam. Od danas računaj da nisi sam. Od danas sve su bitke naše.“- ustade i stade ispred Jablanka.
„Idemo.“- pokaza rukom da ga prati.

Veliki hodnik bijaše hladan i prazan, što se Jablanku učini mnogo bolje od gužve koju je očekivao i upitnih pogleda. Stali su ispred bijelih vrata sa izlizanim ručkama.

„Sjedi.“- Miloš mu pokaza na drvenu klupu.

Bez pogovora prihvati njegov prijedlog.
Miloš uđe u kacelariju. Istoga momenta zastade. Spazio je dva policajca koji su ustali čim je on ušao u kacelariju.

„Uđi, izvoli sjesti.“- ponudi mu da sjedne.

Miloš zbunjen bez riječi sjede. Istoga momenta dva policajca izađoše iz kancelarije i sjedoše pored Jablanka.

„Ništa se ne plaši. Samo budi miran i sjedi.“- reče mu jedan od njih.

Miloš ništa nije govorio, samo je gledao u Uroša.

„Nisam ovo očekivao?“- teškom mukom procijedi kroz zube Miloš.
„Čim sam počeo sa ispitivanjima oko Jablankovog statusa nije im trebalo da saberu dva i dva. Nemoj ništa činiti što bi otežalo situaciju.“- reče Uroš.

Zastade par trenutaka dok je palio cigaretu. Miloš je gledao u vrh cigarete kako se žari dok Uroš povlači dim. Suza u oku činila je da taj mali crveni žar raste i prijeti da plane i sprži sve oko sebe.

„Rekao sam ti već da je usvajanje proces koji traje. Tu su Zakoni jasni. Svaki ishitreni potez može samo udaljiti rješenje koje bi za sve bilo najbolje. Neka prenoći, razmisli. Ja ću sa svoje strane učiniti sve što bude potrebno ukoliko odlučiš da tražiš starateljstvo.“- ustade sa stolice i ispruži ruku za rukovanje.

Miloš je i dalje skamenjen sjedio. S teškom mukom se podiže sa stolice.

„Možeš da se pozdraviš sa njim prije nego ga odvedu.“

Teškom koracima pođe prema vratima. Osjećao je svu njihovu težinu. Pogleda zamućena od suza kroči u hodnik. Pogled mu pade na drvenu klupu kraj vrata, dva policajca i Jablanka koji je sjedio između njih. Djelovao je još manji i sitniji.
Želio je da mu objasni, dakaže da sve što se dešavalo nije bilo planirano, ali riječi nisu htjele iz grla. Zanijemio je kao u snu, kad samo treba riječ ili pokret da okonča moru ali nje nije bilo.
Jablanko se prvi pribrao. Ustao je između dva milicionera koji istovremeno ustaše sa njim. Ispruži ruku prema Milošu da se pozdrave.

„Hvala, nikada neću zaboraviti sve ono što sam kod vas doživio. Pozdravi Milevu, čuvaj mi Srećka i Zvijezdu, Sokola.“- zastade mu riječ u grlu.

Miloš prihvati njegov sitan dlan i dalje izgubljen zbog svega što se dešavalo pred njegovim očima. Sve ono prethodnih dana što se dešavalo kao san velikom brzinom je mijenjalo emocije na njegovom licu. Gledao je u tog čudesnog dječaka koji je pokrenuo lavinu svojim dolaskom.

Imao je želju da se baci Milošu u zagrljaj da ga čvrsto zagrli i da ga nikada ne pusti, ali nije želio dodatno otežavati stvar koja je neplanirano krenula drugačijim tokovima nego je danima prije toga planirao.

„Idemo.“- milicioneri ga uzeše ispod ruku i povedoše.

Jablanko se otrgnu iz njihovog stiska, popravi kaput i povrnute rukave.

„Idemo dalje.“- dodade.

Prvi je zakoračio iz zgrade na ulicu. Hodaoje uzdignute glave. Bio je ponosan na sve ono što je učinio. Bio je slobodan, bio je čovjek. Nekoliko dana. Neki to ne budu za čitav svoj život. Nakon svega što je proživio više nikada stvari neće gledati istim očima. Čovjek u njemu je rasto, opasno prijeteći da nadraste milicionere, sve one sive zgrade zatrpane snijegom i najviše prozore sa kojeg ga je gledalo nekoliko promrzlih golubova.

Ušao je automobil. Sjeo je na zadnje sjediše bijelog „fiće“. Gledao je ispred sebe. Osjećao je da nije sve rekao, tražio riječ.
Naglo se okrenu prema zadnjoj šajbi. Bila je zaleđena. Nije mogao da vidi Miloša.

„Lenka.“- pomisli.

Brzim pokretom nacrta veliko srce noktom na zaleđenoj šajbi. Prisloni svoj mali dlan u centar srca. Osjetio je kako automobil kreće. Bez riječi skliznuše mu suze niz lice.

Miloš je gledao u srce, dlan koji je topio snijeg svojom toplinom kako odlazi i nestaje niz ulicu sve dok ne skrenu u susjednu ulicu.

Pozdravlja Vas mandrak72, snijegom današnjim osvježen i oraspoložen.

Nove sumnje mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 26 2012 15:26:58 +0100

Nakon obilatog doručka prvi od stola ustadoše Miloš i Mile.

„Samo vi sjedite. Nas dvojica imamo nešto da obavimo.“ –reče Miloš te ubrzo napustiše prostoriju.

Za to vrijeme Lenka i Jablanko su se posvetili Sokolu koji je svojim ponašanjem i spremnošću za igru izazivao salve smijeha. Mileva je sa ležaja posmatrala tu dječiju razdraganost. Njihov smijeh bio je najbolji lijek za ukupno poboljšanje njenog stanja.

Nekoliko puta je već vraćala film proteklih događaja. Vijest koju je saznala prije ove nezgode o svojoj trudnoći dovela ju je u nezgodnu situaciju. Nikada nije ništa sakrila pred svojim Milošem. Dugo se dvoumila sve dok nije prelomila da mu ne kaže za trudnoću. Plašila se nepredviđenih okolnosti koje njena trudnoća u kasnijim godinama nosi kao i sve što je u vezi sa tim prebrodila. Nije željela da mu i makar najmanju patnju priušti u slučaju novog neuspjeha. Bila je svjesna situacije i godina. Bila je i sama svjesna boli koju je novi neuspjeh mogao donijeti. Sve na svijetu bi podijelila sa svojim Milošem. Bol je bila na onoj kratkoj listi koju ne bi da dijeli sa nikim.

Nakon nekih sat vremena u kuću su se vratili Miloš i Mile.

„Lenka vrijeme bi bilo da se vratimo svoj kući.“-pozva je Mile.

„Evo idem.“-nevoljno ustade te se još jednom osvrnu prema Sokolu.

Vidjevši tugu u Lenkinim očima Mileva zamoli Milu da Lenka ostane još neko vrijeme sa njima zbog Jablanka.

„Miloš će je dovesti poslije ručka.“-reče.

Istog momenta Lenka podiže svoj molećivi pogled prema ocu.

„Ne bih volio da vam bude na smetnji. Inače ne vidim problema da ostane. Šta ti kažeš Leno?“

„Uraaaa, uraaa.“ -zaori se kućom iz dva grla.

Nije bilo potrebno dalje ispitivati sa Milevinom molbom. Prihvaćena je na opšte zadovoljstvo. Mile je bio osjetljiv na svoju Lenku, ljubimicu kojoj je nedostajala majčinska ljubav koju on nije mogao nadomjestiti uprkos svom velikom htijenju.

„Kad je već tako djeco imam jedan zadatak za vas. Jeste li raspoloženi da nahranite jagnjad. Samo da podgrijem mlijeka i pronađem flašicu za njih.“

„Jesmo. Jesmo.“-zagrajaše njih dvoje.

Dok su bili napolju Miloš i Mile uklonili su tragove borbe, truplo vuka i ovce koje su odvezli i ukopali daleko do kuće. Miloš nije htio da čuje da se njegovo krzno isloristi za prepariranje jer nije želio ništa što će ga podsjećati na tu noć koja je umalo mogla biti kobna za sve njih.

„Ako Bog da zdravlja pa dočekamo prinovu, ona će biti ono što ću željeti od ove noći da pamtim. To mi je više nego dovoljno.“

Usput je Miloš Mili ispričao sve u vezi sa Jablankom. Mile je sa pažnjom slušao.

„Nisam dovoljno pametan, ali jedno ti mogu reći. Ništa na svijetu se ne voli kao ta djeca.“-reče mu Mile.

Mlijeko za jagnjad bilo je već spremno. Flašica takođe. Nije trebalo dva puta pozivati odgovorne za njihovo hranjenje. U tren posla bili su spremni i obučeni.

Na putu do štale jedva su se mogli primjetiti tragovi surovog okrašaja sa vukom. Miloš i Mile dobro su uradili posao. Štala je takođe bila očišćena. Jablanko i Lenka sjurili su se u boks sa jagnjadima.

vuk

„Vidi, ovo je Srećko, a ovo Zvijezda. Mileva i Miloš su mi dozvolili da im dam imena. I njima su se dopala. Šta ti Kažeš?“

„Sviđa mi se. Slatki su ko bombone. Hoćeš li mi dozvoliti da dođem kad ih opet budeš hranio?“

„Jel mogu?“-pogleda u Miloša.

„Pa zašto ne bi mogla. Ukoliko se tvoj otac složi.“

„Oće, daće. Dabome da će dati.“-skakala je i rukama tapšala Lenka.

Nakon što je nahranio sa flašicom mlijeka Srećka, Jablanko dade flašicu Milošu da je dopuni za Zvijezdu. Čim ju je dopunio toplim mlijekom Miloš je predade Lenki koja sa velikom brižnošću uze istu i nahrani drugo jagnje koje je veselo poskakivalo i nestašno vrtilo repom stalno cimajući glavom što je izazvalo buru smijeha.

Nemili događaj u štali iz prethodne noći za nekoliko trenutaka biše zaboravljeni. I ostala stoka kao da je osjećala težinu trenutka kao pa je svojim ponašanjem i pažnjom davala podršku najmlađim sustanarima. Sve oči su bile uprte u Lenku i Jablanka koji su hranili nestašne zvijeze u štali. Srećka i Zvijezdu.

Vrijeme do ručka proteklo je veoma brzo. Ručak je protekao u vedroj atmosferi. Bilo je vrijeme da se Lenka isprati do kuće. Jablanko se pridružio Milošu, a Mileva je ostala sa komšinicom Jelicom koja se trudila da pomogne Milevi. Putem do Lenkine kuće Miloš je išao posljednji. Ispred njega kao razigrani jaganjci po uskoj prtini skakutali su Lenka i Jablanko. Posmatrao ih je svo vrijeme. Neka energija koja se prikupljala tu u grudima davala mu je snagu da ne osjeća korak ni težinu. Susprezao se da ih oboje podigne i sa njima potrči. U tim trenutcima imao je utisak da ne postoji prepreka koja bi ga mogla zaustaviti, omesti ili spriječiti da dođe do cilja. Svo vrijeme dok su hodali samo je ćutio i borio se sa sobom da ne vrisne i glasno zapjeva. Njihov žamor samo je podgrijavao njegove osjećaje.

Jablanko je odmah po dolasku upitao Milu da li ponekad dozvolio Lenki da zajedno sa njim nahrani jagnjad. Nije imao ništa protiv. Bilo mu je drago ponovo vidjevši onaj osmjeh na Lenkinom licu koji je već dugo vremena bio odsutan i usiljen.

Putem kući Jablanko je stalno nešto zapitkivao, a Miloš me je odgovarao škrtim odgovorima, ne zbog trenutnih osjećanja već zbog misli koje su ga osvojile. Bura emocija odigravala se u njegovoj glavi. Godinama potiskivane emocije i osjećaji dovodile su ga u u nedoumicu. Nije bio navikao da ih javno i glasno pokazuje, a to je bilo ono što bi sad najradije učinio. Da vrisne i podvikne da pusti glas.

Ne razumijevajući njegovu trenutnu situaciju, Jablanko je urijedio sa pitanjima te se i on zadubi u svoje misli. Noć iza njega dobrim dijelom bila je popravita Milevinim stanjem i Lenkinim društvom. Po prvi put je osjetio svu ljepotu druženja. Lenka mu je već nedostajala i jedva je čekao slijedeće susrete i igru. Maštao je o momentima kada će Sokol da poraste, kao i Srećko i Zvijezda i da se po travi zajedno igraju sa njima i prave nestašluke. Maštao o trenutcima polaska u školu i životu pored Miloša i Mileve. I, u tom trenutku kao da se podsjeti da je Mileva trudna i da čeka bebu sa Milošem.

„Miloše kad će Mileva roditi bebu?“-upita.

Miloš malo zbunjen pitanjem, zastade i nakon malo premišljanja odgovori.

„Na ljeto, ne znam tačno kad.“

Jablanko je gledao u Miloša. Protekli događaj ostavio je traga na njemu. Zamišljeno je koračao za njim. Umorni od proteklih događaja te večeri su ranije otišli na spavanje.

San je dugo odbijao da posjeti Jablanka u sobi. Nemirno i do dugo u noć se okretao u ležaju. Mnoštvo događaja kao na filmskoj traci pred sklopljenim očnim kapcima uvedoše Jablanka u svijet filma. Splet gotovo nestvarnih događaja u kratkom vremenu ostavljao je mnogo nedoumica i neizvjesnosti.

„Šta nosi sutra, šta nosi ljeto? Hoće li me vratiti u dom nakon što Mileva rodi?“- mnoštvo pitanja rađalo se svakog sekunda te duge zimske noći.

Osim zabrinutosti, na umornom licu dječaka koji je pošao putem zvijedzda čovjek da postane ostade najvažnije pitanje.

„Može li sreća da potraje?

Pozdravlja Vas mandrak72, neupućeni lovac u tajne koje svaki međed zna.

Novo jutro mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 03 2012 18:50:16 +0100

Promrzlo jutro izvlačilo se iznad sela, trljajući snene oči i promrzle ruke. Protežući se s kraja na kraj sela sve dok i najudaljenije kuće nisu popustile i kroz dimnjak kao bijelu zastavu isturile dim koji se lijeno penjao uvis.
Prethodna noć ostavila je tragove za sobom. Ni najvještiji agenti ne bi uspjeli ući u trag kolikom se brzinom, kojim putevima i do kojih granica vijest proširila o nemilom događaju. O razmjerama i posljedicama još će se dugo vremena pričati s kojekakvim dodacima. Dosoljena i presoljena preko svake mjere.

Mileva je ponovo spavala dubokim snom. Miloš je nije napuštao niti njen dlan iz svoje ruke ispuštao. Protekli događaj s vukom daleko je nadmašila vijest o Milevinoj trudnoći. Nije smatrao za shodno da vidi krvoločnu zvijer koja je ostala na poprištu nezabilježene bitke u kojoj je ljubav još jednom pokazala da ne poznaje granice. Jablanko je zaspao iscrpljen prethodnim događejem. Miloš ga je samo pokrio ćebetom na klupi gdje je zaspao skoro sjedeći. Pomilovao je po glavi tog neobičnog dječaka čijom pojavom je mnoštvo stvari pokrenuto poput lavine u njihovim životima.
Mnogo je puta slušao priče o slučajevima u porodicama koje nisu imale svoga poroda da su nakon usvajanja djeteta bez roditeljskog staranja i sami postajali roditeljima. O tim stvarima nije razmišljao na takav način već nekako više igrom prirode ili pak slučajnošću. No ovoga puta dok je gledao usnulo lice dječaka činilo mu se da je nekako uzvišeno, gotovo nestvarno. Na momente se pitao „ko je u stvari taj dječak, ko ga je poslao“.

„Njegov dolazak nije slučajnost. Hvala nebesima na milosti Božijoj.“-pomisli.

Iznova je premotavao događaje iz neposredne prošlosti. Mnoštvo događaja kqao na filmskoj traci pojačavali su u njemu vjerovanje da ništa slučajno ne biva.

„Samo Božja volja. Ništa do toga i bez toga.“

Kao potvrdu svega toga osmjeh pređe preko tog nevinog lica koje se iznova pomjeri i nastavi spavati.
Na vratima se ponovi pojavi komšinica Jelica.

„Pomoz Bog.“
„Bog pomaže Jelo. Dobro ti jutro.“
„Dobro jutro i vama. Hajde se ti odmori il nahrani blago ja ću biti uz Milevu. Evo pogaču sam već ispekla, a tu je i topla supa da se malo zgrijete. Očas ću još nešto spremiti dok se Mileva ne oporavi.“
„Hvala ti Jelo.“-Miloš još jednom pogleda na Milevu. Suza mu krenu niz lice. Nije je obrisao. Nije ni priličilo situaciji. Emocije koje su u njemu tinjale titrale su kao plamen. Iznova rastući i nadrastajući sve one granice za koje je mislio da poznaje.
„Sinoć kad sam se vratila kući tek sam se sita isplakala. Ima Boga. Sto puta sam se pomolila i Bogu zahvalila. Bog nagrađuje one koje bez straha s ljubavlju koračaju. Istrajne. Vjerujuće.“-reče.
„Pravo kažeš. I sam sam mnogo puta posumnjao. Da nije bilo moje Mileve možda bih i vjeru izgubio.“-ustade Miloš i pođe ka vratima.

Kuštrava Jablankova glavica podiže se sa klupe. Hitro skoči i pozva Miloša. Miloš zastade na tren, glavom ga pozva za sobom i nastavi se oblačiti za izlazak. Jablanko se vješto i brzo spremio i odmah se uputio za njim. Kao u polusnu posmtrao je tragove krvi oslikane u snijegu koji su od kuće vodili prema štali.
Kako su se približavali poprištu bitke bivalo ih je sve više. Velika sivocrna tjelesina kao star i odbačen kaput djelovala je bezopasno i tužno. Zagnjurena njuška u snijegu i staklast pogled odavali su iznenađen izgled krvoločne zvijeri koju su njeni prirodni nagoni, glad i duga zima doveli na kraj puta.

„Veliko zvijere.“-promrmlja Miloš.
„Da.“-potvrdi Jablanko.

Posmatrao ga je dugo, tražeći i najmanji razlog da ga mrzi i prezire. Da na njemu iskali sav onaj bijes i nemoć koju je sinoć izazvao svojim napadom na Miloša i njegovo imanje. Nije ga nalazio. Pogledom je tražio njegove zubi i tragove krvi na njima. Nije ih bilo. Bili su veliki i žuti u odnosu na snijeg. Na njima krvi nije bilo. Zgrušana krv na njegovom tamnom krznu gotovo da se nije ni poznavala. Tek tu i tamo na svijetlijim dijelovima njegova sivocrna krzna.
Divljina pred njima bila je savladana. Nije bilo ni traga njegove svireposti. Bio je samo žrtva onoga što je jedino znao. Preživljavati onako kako su to vijekovima preživljavali njegovi pretci. U njegovim očima nije se mogla prepoznati mržnja. Samo zbunjenost i iznenađenost. Što ga je duže gledao Jablanko je u njemu prepoznavao dostojanstenost i svu ljepotu njegove divljine. Divio se njegovoj upornosti da se ne pokori i nagone baci pod noge zarad opstanka. Divio se duhu tog šumskog osobenjaka, osjećajući kako se jedan dio tog duha trajno nastanjuje u njemu i njegovoj borbi da postane čovjek.

Miloš pođe prema štali. Jablanko se uputi za njim. U nekoliko hitrih koraka pristigao ga je plašeći se pomalo prizora koji bi mogao tamo zateći. Oprezno je provirivao iza Miloševih leđa. Na prvi pogled sve je bilo mirno, osim glasanja stoke koja se uznemirena noćašnjim događajem trzala na svaki zvuk. Miloševa pojava dodatno je uznemirila svu stoku koja kao da je na neki način komunicirala sa njima. Kao da su svojim glasanjem i nadglasavanjem željela da ispriča svoje viđenje.

Jablanko je pogledom tražio Lenku i njenu jagnjad. Srećka i Zvijezdu. Nije je bilo. Potrčao je prema boksu gdje je trebalo da bude. Prizor koji je vidio zaledio mu je krv u žilama. Okrvavljena i sa glavom u čudnom položaju nepomično je ležala Lenka. Pored nje su stajala njena jagnjad bezuspješno pokušavajući doći do vimena. Ogladnjeli i zbunjeni nemoćno su blejali svojim nježnim i gotovo dječijim piskutavim glasićima. Jablanko klonu na noge pored Lenke i njenu glavu podiže sebi na koljena. Ona bespomoćno kliznu na okrvavljenu slamu. Srećko i Zvijezda su i dalje blejali. Primakli su se do Jablanka koji je glasno plakao. Bez i jedne riječi. Jecaji su parali tišinu.

Miloš se odmah stvorio kod njega. Podigao ga je sa zemlje i snažno zagrlio. Jablanko je i dalje ridao tresući se od plača. Miloš ga spusti na zemlju i kleknu pored njega.
Tresao ga je za ramena i pokušavao ga utješiti.

„Ne plači. Ako iko ima ovdje razloga da plače su Srećko i Zvijedzda. Njima je najteže. Izgubili su majku kad im je najpotrebnija. Ne plači. Obriši suze.“-ponovo ga je zagrlio.

Nekoliko trenutaka ga je tapšao po ramenima dok nije osjetio da se intenzitet jecaja smanjuje.

„Znaš li šta bi sada Lenka poželjela da je živa?“-upita ga kad prestade sa plakanjem.
„Šta?“-podiže svoj suzni pogled.
„Ona bi željela da nahraniš Srećka i Zvijezdu i da preuzmeš brigu o njima. Dovoljno si velik. Smatraš li da si dorastao tom zadatku?“
„Da. Jesam.“-osmjeh ponovo na moment ozari njegovo lice.

Pogled mu se zaustavi na jagnjadi koji su skakutali oko njegovih nogu. Sagnuo se te ih obadvoje zagrli i privuče do sebe. Snažno ih je dlanovima trljao po krznu dok mu se u prste vraćao osjećaj toplote. Njihova mlada tijela podrhtavala su i nestašno poskakivala željni hrane, pažnje i igre.

„Idemo.“-pozva ga Miloš.

Bez riječi ustade i krete za njim. Lenkina smrt ga je dobrano potresla. Opet je vuka posmatrao prilikom povratka kući.

„Šta će biti s njim?“-upita.

Pitanje ostade bez odgovora. Prema njima se približavao neko iz komšiluka. Krupan čovjek je gazio krupnim koracima. Iza njega je na momente se uočavalo da nije sam. Bila je to Lenka koju je upoznao na sanjkalištu. Nosila je neku kartonsku kutiju i teškom mukom je pridržavala da joj ne ispadne.
Čovjek priđe i rukova se sa Milošem.

„Sve sam već čuo. Došao bih i ranije ali nisam smio samu Lenku ostaviti kod kuće. Još je mala i neke stvari ne bi razumjela.“

Zatim se čovjek sagnu i ispruži ruku prema Jablanku.

„Mile. Kako se ti zoveš junačino moja?“
„Jablanko.“-sav važan se predstavi dok je svojom rukom pokušavao da ljudski stisne njegov veliki dlan.

Od Lenke je dobio osmijeh. Stidljivo je uzvratio.

„Da ne bi tvoje keruše Mile, ko zna kako bi se sve završilo. Možeš biti ponosan na nju.“-reče Miloš.
„Da. Ostala je kod kuće, iscrpljena. Oporaviće se ona vrlo brzo.“

U tom momentu iz kartonske kutije koju je držala Lenka proviri mala šteneća glava. Svi se nasmijaše prizoru koji im je upriličilo to malo biće. Lenka krete prema Jablanku te mu pruži kutiju sa štenetom.

„Za tebe je. Nadam se da voliš pse.“

Jablanko podiže upitan pogled prema Milošu. Koji samo potvrdno kimnu glavom.

„Hvala.“-preuzeo je živahni paket od Lenke.

Mile zatim ispriča kako je Lenka odmah nakon što joj je isprričao šta se desilo odlučila da kerušino najljepše štene pokloni ovom junaku.

„Isprva nisam znao o komeje riječ, ali kad mi je sve ispričala od događaju sa sanjkališta nisam ni minuta časio. Takvom junaku i pristaje najljepše štene.“

Lenkini obrazi poprimiše rumeniju boju, a pogled skliznu na vrhove crvenih kožnih čizmica. Jabalnko sav zbunjen njenim poklonom i reakcijom i sam izmjeni boju lica.

„Uđimo u kuću, da nam se djeca ne bi preladila na hladnoći. Vidi kako su se samo zarumenjeli.“-pokaza rukom prema vratima.

Mileva je bila budna. Tragovi noći ostavile su traga na njoj ali raspoloženje je bilo na mnogo višem nivou. Obradovala se kad je na vratima ugledala Miloša i Jablanka. Mala Lenka i Mile su takođe popravili raspoloženje. Lenka je bila umiljata djevojčica te je odmah sjela pored Mileve koja ju je odmah pomilovala po kosi. Suza u krajičku oka zaiskri kod Mile.

„Vidi šta imamo. Lenka ga donijela.“-pokaza joj jablanko na štene.
„Odlično. A kako se zove?“-upita.
Vidjevši nakratko zbunjenost na njegovu licu lenka uskoči. Ja sam ga mislila nazvati Sokol, pa ako se Jablanku sviđa,.?“-zastade Lenka.
„Sokol, može. Sviđa mi se.“-reče Jablanko i ponovo odnese kutiju sa štenetom pored vrata. Za njim pođe i Lenka koja se zajedno sa njim sagnu nad kartonsku kutiju. Ubrzo se njihov razgovor pretvorio u žamor isprekidan smijehom i vriskom.
„Jel istina komšije za prinovu? Nije možda u redu što to sad pitam, ali ne volim da slušam dokon svijet.“
„Jeste istina je, komšija jesi li za kafu?“
„Pa kad je takav slučaj onda nema niti jedan razlog da se odbije čast. Čestitam vam oboma. Bože daj da bude sve u redu.“-prihvati Mile ponudu te se pomoli za prinovu koja će ispuniti živote Mileve, Miloša i Jablanka.

Miris uštipaka ispuni prostoriju. Za tili čas za prepunim stolom potekao je razgovor. Smijeh je vraćao život ondje gdje mu je i mjesto.
U porodicu.

Pozdravlja Vas mandrak72, nesrazmjerni krivac za uštipke koji izvlače osmjeh na lice kao pokisle na sunce.

Teško jutro mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 30 2012 18:03:29 +0100

Izmješanih osjećanja Jablanko se teškim koracima vukao za Milošem. Nije skidao pogleda sa Milevine raspuštene kose. Iako je bila noć crnila se kao najcrnja noć.

Miloš je žurno umio Milevu u kuću i hitro je odnio do ležaja. Jablanko ga je slijedio. Gledao je u nju. Lice blijedo i ispijeno. Činilo mu se kad da spava. Tek zgrušani tragovi krvi u kosi bolno su vraćali stvarnost na lice mjesta.

Miloš je plakao glave zaronjene u dlanove. Njegovo lice izgubilo se u krupnim dlanovima. Samo se kosa vidjela iz njih. Njegova velika leđa tresla su se od plača. Jablanko je stajao pored ležaja i plakao. Kroz suze je netremice gledao čas u Milevu, čas u Miloša.

Milevina odjeća bila je sva u ritama. Njena ruka visila je sa ležaja. Blijedo modra kao bez trunke krvi. Tragovi kandži jasno su mogli pročitati na iskidanom rukavu. Jablanko se sagnu da podigne njenu ruku. Bila je hladna. Daleka reklo bi se.
Držao ju je par trenutaka snažno je stiskajući. Od suza zaslijepljen gotovo ništa nije vidio. Podigao je ruku i položio na ležaj. Još trenutak ju je stiskao.

Polako je ispuštao njen dlan. Gotovo se plašeći da je dalje ne povrijedi.
U tim trenutcima začu nejasne glasove koji su bivali sve jači. Neko je prilazio kući.
„Sigurno komšije koji su čuli pucnjeve.“-pomisli.

Slab, gotovo neosjetljiv stisak osjeti u dlanu. Zbunjeno vrati pogled na Milevin dlan.
„Nisam lud, ne pričinja mi se.“-pomisli.
Stisak se ponovi. Bio je jači.
Srce poče snažno da bije. Riječ u grlu zaledila.
Glasovi oko njega sve jači i snažniji.

„Miloše, Miloše.“-pokazivao je na Milevin dlan.

Zaleđena riječ u grlu nije htjela napolje. Miloš ga je zbunjeno gledao ne razumijući njegove povike. Uvidjevši da nema načina da mu skrene pažnju uhvati ga za ruku i stavi je u Milevin dlan.
Nije se opirao.
Zbunjeno je stajao sa njenim dlanom u ruci.
Trenutak kasnije osjeti blagi stisak koji je svakog časa postajao sve jači i intenzivniji.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je dok joj je ljubio obraze u koje se nekim čudom vraćala i boja.

Kuća je već bila dupke puna od komšija i prijatelja. Jedna žena je već nosila vlažan peškir kojim je brisala tragove krvi i Milevino lice.

„Živa je, živa. Moja Mileva je živa.“-ponavljao je Miloš dok je gledao kako se u njeno lice vraća boja, a stisak dlana postaje sve jači.

Prigrlio je Jablanka uz sebe koji se priljubio uz njega i jednom rukom mu stiskao mišicu. Gledao je kako se Mileva budi iz duboke nesvijesti. Divio se tom divnom tihom biću koje je goloruko stalo u njegovu odbranu. Njegova Mileva. Kojoj nikad nije čuo glas da je podviknula, a kamoli mrava zgazila. Odavno ga je zarobila svojom dobrotom. Ovim činom je još jednom potvrdila svoju nesebičnu ljubav. Ljubav kojoj nema granica.
Kad je konačno Mileva otvorila oči, prostoriju je ispunio uzvik oduševljenja. Najglasniji su bili Miloš i Jablanko.

Njen pogled još je bio zbunjen. Gledala je sav taj svijet u sobi. Očima je tražila svog Miloša koji je kleknuo pored ležaja, jednom je rukom stiskao njen dlan, a drugom milovao njeno lice.

„Živ si?“-kratko je upitala.
„Živ. Važno je da si ti meni živa.“-jecao je kraj nje nimalo se ne libeći da pokaže suze.

Nakon toga ponovo je pala u nesvjest.
Jedan od komšija ponudi se da ode po ljekara i nestade u noći. U kući ostade komšinica Jelica, njen muž Gojko, Miloš i Jablanko.
Mileva je povremeno buncala, zapadajući u groznicu. Liječnik je stigao za nekih sat vremena. Ostao je sam u prostoriji sa Jelicom. Miloš je sjedio sa Jablankom u sobi, čekajući da ljekar završi pregled. Nije ništa pričao. Nija ga Jablanko zbog toga ništa ni ispitivao.

Nakon nekog vremena Jelica ih pozva.
„Doktor je završio pregled.“
Ušli su u sobu. Liječnik je sjedio za stolom. Zabrinutim pogledom čas je gledao u Milevu, čas u Miloša.

„Izgubila je mnogo krvi. Ima mnogo ugriza po rukama i nogama. Nadam se da to neće ostaviti traga na njenu trudnoću. Sad treba da se mnogo odmara da vrati snagu.“- reče.
„Trudnoću!“-zabezeknuto za njim ponovi Miloš.
„Da, trudnoću dobro ste čuli.“-ponovi liječnik.

Jelica zaplaka. Miloš ustade. Provlačio je ruku kroz kosu i hodao je tamo amo po sobi.
„Doktore, jeste li sigurni. Kako?“
„Mileva je znala. Nismo bili sigurni kojim smjerom će trudnoća poći zbog njenih godina. Rizično je. I ona je prihvatila rizik. Nije željela da brineš.“-objašnjavao je liječnik.
„Zašto? Zašto?“-ponavljao je.

Jablanko je zbunjeno gledao čas u liječnika, čas u Miloša.

Noć koja je polako zamicala iza brijega za sobom u nepovrat nosila je sve ono ružno koje se obrušilo na topli dom. Noć strave povlačila se nezadovoljna krvavim dankom koji je uzela.
Novo jutro stidljivo i zubato pokazalo je zube. Baš kao i ljubav.

Rađao se novi dan.

Pozdravlja Vas mandrak72, iz noći sa nesagledivim posljedicama vidno zadovoljan tokom Jablankovih pustolovina.

Krvava noć mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 29 2012 14:45:24 +0100

Hladna jeza prostruji uspavanim Jablankovim tijelom. Hladnoća ispuni sobi i rasprši neugodne snove koje je sanjao. Bio je sav mokar. Talasi groznice nadirali su kao talasi na mali brod ukotvljen i razbijali se o njega iznova se vraćajući još jači i snažniji. Još hladniji.
Još uvijek pod dojmom priče koju je slušao od Milutina sklupča se pod pokrivač tako se snažno tresući da su se jasno čuli kako zubi cvokoću u sobi. Poželio je da ustane i otvori vrata sobe i da sav uđe pod toplu peć gdje se mačak znao obnoć zavlačiti.

Priča o vukovima koji su se spustili prema selu dodatno je ulijevala strah u hladnu noć koja je vladala sa one strane prozora. Bojažljivo je povremeno pogledavao put prozora. Bolno žmirkao tražeći poznate obrise vuka koje je zapamtio još iz knjiga.
Dobro je zapamtio taj strašni lik pogurena stava, opuštena repa i sa velikim zbima iskeženom njuškom. Taj pogled od koga su se tresli i najjači seoski psi kao opomena stalno je lebdio u vazduhu.

Na granici između sna i jave Jablanko se umirio pod pokrivačem pritajeno dišući. Osluškivao je svaki pokret od koga bi mu se činilo da dolazi spolja. U jednom momentu snažan šum gotovo ga natjera da poskoči iz postelje. Sjedio je na ivici ležaja i sa strahom gledao prema prozoru.

„Vuk. To je vuk.“-vrisnu ne mogavši više da suspregne svoj strah koji je nadišao i porušio sve one barijere između tople sobe i hladne noći.

Velika sjena nestade sa prozora. Jablanko je bio siguran da je to bio on. Veliki vuk o kome je pričao Milutin.
U tom trenutku u sobu se sjuriše Miloš i Mileva.

„Šta je bilo? Jesi li ružno sanjao?“-izusti Mileva.
„Šta se desilo?“-zapita Miloš.
„Vuk. Bio je na prozoru. Sad je nestao. Jasno sam ga vidio.“-uplašenim glasom objašnjavao i rukom pokazivao prema prozoru.
„Pogledaću šta ima napolju. Ti ostani pored njega.“- Miloš izađe iz sobe.

Nekoliko trenutaka kasnije izašao je iz kuće. Zebnja se uvukla u njih. Čekali su njegov povratak nazad. Vrijeme je sporo prolazilo. Mileva ga je hrabrila.

„Ništa ne brini. Miloš je ponio pušku. Samo što se nije vratio.“

U tom momentu snažan prasak, jedan za drugim odjeknuše u noći. Mileva vrisnu, skoči, stavi ruke na usta.

„To je Miloš. Vuk je napao na štalu. Ne bi Miloš zalud pucao.“
„Idemo.“-skoči na noge i povuče Milevu za ruke.

Hladan vazduh kao sječivom sjekao je dah. Jeza pojačana strahom prijetila je da uguši Jablanka. Na Milevinim očima nije se mogao pročitati strah, samo zabrinutost i neizvjesnoat. Hitrim koracima potrčali su prema štali. Zapinjali su i spoticali se o duboki snijeg. Hladna zvjezdana noć prijeteći je žmirkala držrći se postrani kao nijemi svjedok drame koja se priprema u malom selu.

„Tamo. Tamo.“-vrisnu Mileva pokazujući rukom prema štali.

Jablanko se zagleda u mrak trepereći. Nije ništa neobično razaznavao. Još jednom napregnu svoj vid nastojeći prodrijeti pogledom kroz noć te savršene kulise za stravu.

Tad primjeti tamne obrise koji se pomjeraju pred samom štalom. Nije bilo glasa, tek tiho stenjanje, isprekidano kratkim reskim glasanjem zvijereta koji se sprema za završni čin svog bestijalnog iživljavanja.
Jablanko zastade. Klecnuše koljena. Kraj njega se Milevina sjena hrabro zaputi prema sklupčanoj masi u klinču. Nije se dala smesti. Strah za voljenim iz nje je izvukla onu hrabrost za koju niti ne zna da postoji niti joj obrise i granice nazire. Onu najveću snagu koji naoružani ljubavlju akumuliraju sve godine stalno je ojačavajući i učvršćujući novim zidovima od ljubavi sazdanim.

Jablanko jurnu za njom. Strah nije nestao. Preobrazio se u nešto drugačiji oblik. Strah ga je bio za ljude koji su ga nesebično privili u svoje toplo gnijezdo. Ni trena nije razmišljao. Zvuci su bili sve snažniji i strašniji. Miris krvi strujao je hladnim vazduhom od koga su se lijepile nosnice i dah postajao težak. Još snažnije potrča prema uspremetanom klupku u kojem se već našla i Mileva.
Ništa se nije razaznavalo. Splet tjelesa bio je sve bliži.
Još samo par koraka i on će postati dio predstave sa nejasnim krajem.

Osjećao je kako mu se tlo gubi pod nogama. Nešto teško pritisnu njegova nejaka leđa. Snijeg pred njim prštio je i osjetio je kako mu lice zaranja u duboki hladni snijeg. Pritisak na leđima bivao je slabiji, sve dok nije potpuno nestao. Nije se usuđivao da podigne glavu. Oklijevao je trenutak, koji mu se činio kao vječnost.
Teškom mukom podigao je glavu iz snijega i trljao oči. Velika sjena brzo se stopila sa spletom tjelesa.
Snažni i bolni urlik zapara noć.
Gotovo sleđen od straha neizvjesno je iščekivao je rasplet krvavog čina koji se odigravao na nekoliko koraka tu pred njim.
U jednom momentu izdvoji se klupko režećih i urličućih tjelesa. Jablanko skrenu pogled prema na drugu stranu. Dvije siluete. Jedna je ležala u snijegu, a druga ju je drmusala za ramena.

„Mileva, Milevaaaa.“-izobličenim glasom odjekivalo je u noći.

Hitro je potrčao prema njima. Za tren se našao pored njih. Izobličeno Miloševo lice drmusalo je Milevu koja je ležala u lokvi tople krvi koja se isparavala iz hladnog snijega.

„Mileeevvvvaaaa.“-snažni vapaj ote se iz Miloševih grudi nakon čega je klonuo na bespomoćno Milevinio tijelo.
„Miloše, Milošeee.“-vukao ga je sa zemlje.
„Nosimo je u kuću.“-plačnim glasom drmusao mu je leđa.

Kao gromom ošinut Miloš se otrže iz Jablankova nejaka stiska i ponovo se uputi u krvavu bitku. Za sobom ponese iz snijega odbačenu pušku. Nakon nekoliko hitrih koraka već je bio na licu mjesta. Jasno se čuo tupi udarac.
Jednom, dvaput.
Bez glasa se završi borba.

Jalanko se primače Milevi. Bespomoćno je ležala u snijegu. Grč na usnama, ukočen i hladan. Pun prezira. Pramnovi kose prkosno su ležali na snijegu.
Jablanko zaplaka i snažno zarida. Njegovo nejako tijelo klonu joj na grudi.
Jecao je bespomoćno. Nije osjećao hladnoću, niti strah. Samo bijes i nemoć.

„Mileva, Mileva.“-ponavljao je grcajući i daveći se u suzama.
Bijesno ustade i ustrijemi se prema tjelesinama pored kojih je stajao Miloš. Snažno se baci na veliko čupavo tijelo koje je ležalo u snijegu. Nije se obazirao na krv i dlake koje su mu se lijepile po rukama i licu.

„Proklet bio, proklet bio.“-ponavljao je kad osjeti snažne Miloševe ruke kako ga podižu sa zemlje.
Okrenu se prema njemu te mu se baci zagrljaj. Snažno ga je stisnuo i bespomoćno plakao.

„Gotov je. Spasila nas je keruša Mila.“-hladnim glasom tješio je Jablanka.
„Idemo.“-krenuše nazad prema Milevi.

Keruša Mila je umorno dahtala sa isplaženim jezikom. Lizala je rane kojih je sigurno bilo mnogo od ujeda velikog vuka. Nije se ometala. Niti tražila zahvalnost. Pokazala je ono zbog čega su pse i nazivali najboljim čovjekovim prijateljem.

Miloš se sagnu prema zemlji i podiže njeno tijelo. Nosio ju je na rukama. Za njim je pognute glave išao Jablanko.

Bez riječi.

Pozdravlja Vas mandrak72, iz svijeta gdje hladan sitni snijeg u oči pada.

Noć bez kraja mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 09 2011 19:28:44 +0200

Noć se brzo spuštala na selo. Hladnoća se na sankama sjurila u selo i iznova okovala prozore mrazom vješto krijući svoje tragove pod korom promrzla snijega. Žmirkave sijalice treperile su od straha pred nadolazećom noći i hladnom zimom. Tužno zavijanje seoskih pasa remetilo je zimsku idilu.

Jablanko je već zaboravio na bol koju je izazvao razbijeni nos. Međutim u grudima mu je tinjala bol koju izazivaju ružne riječi i djela. Ona bol za koju ne postoje melemi ni čajevi. Bol za koju je potrebno vrijeme i suštinsko razumijevanje i prihvatanje stanja stvari onakvih kakvi su. Bez imalo uljepšavanja.
Al ima nešto što je u njemu zatreperilo kao list breze na vjetru i što mu iznova odagna ružne stvari koje su umalo porušile njegov san. Taj osmijeh Lenkin koji mu se zalijepio kao pekmez na vrelu pogaču titrao mu je stalno pred očima povremeno zaokupljajući njegovu pažnju i odsutnost.

„Pasja zima. Noćaske bi moglo biti najhladnija noć. Ne bi zvjeradima bio u koži.“- Miloš ubaci drvu peć te stade pored prozora jednom rukom pomjerajući zavjesu zagleda se u noć.

Noć je bila vedra. Milioni zvijezda drhtale su iznad sela. Svi pokazatelji da je u pravu bili su na njegovoj strani.
Bilo je neke ljepote stajati pored prozora i posmatrati selo koje se pružalo pred njim. Udaljena svjetla seoskih domaćinstava treperila su i kao svjetionici u noći navodile zalutale poglede promrzle i željne topline. Davali su dodatnu sigurnost u noći.
Ma koliko odrasli i razumni bili noć je uvijek bila doba dana koji je umio da proizvede neugodne osjećaje. Taj iskonski ljudski strah pojačan mnoštvom neugodnih priča i vjerovanja protkan i sujevjerejem dodatno je hranio maštu.

Jablanka su kapije sna posjetile odmah po večeri. Iz polusna prenu ga snažno kucanje na vrata.
Miloš odmah ustade i krenu prema vratima.

„Ko bi to sad mogao biti?“-Mileva se i sama iznenadi neznanom gostu.

Nakon par trenutaka za Milošem uđe jedan stariji čovjek. Na glavi je nosio veliku čupavu šubaru. Jagnjeći kožun činilo se za par brojeva manji gotovo da je čučao na njemu, kao da se kakva velika mačka kandžama zakačila na njegova leđa i grije mu bolna krsta. Veliki brkovi i čupave obrve odavale su utisak da je riječ o čvrstom čovjeku i vjerovatno hrabrom dok se odvažio po velikoj hladnoći i noći selom hodati.
Miloš nije mogao da zna razlog njegova dolaska te ga je zato pozvao u kuću da se zgrije. O nekakvim poslovima sigurno nije moglo biti riječi.

„Kojim dobrom Milutin?“-pozdravi ga Mileva.
„Pomoz Bog dobri ljudi. Po ovakvom kijametu ne bi me nikakvo dobro natjeralo. Kurjaci moja Mileva, kurjaci.“- otežući dubokim glasom naglašavao je pristigli Milutin.
„Nego, hajde popij jednu mučenicu da se zgriješ, pa nam sve onako natenane opričaj kako samo ti znaš.“-ponudi mu Miloš stolicu da sjedne.
„Zdravo mali!“-pozdravi on i Jablanka.

Okrenu se prema Milevi.

„Nisam znao da imate i gosta. Kako se zoveš junačino moja poštena. Odi de kod Milutina.“-pozva ga i pokaza mu na krilo.

Jablanku se neznanac učini interesantan te se predstavi i stade pored njega.

„Sjedi der kod mene Jablanko. Vidi ti momčine. Bićeš ti nama visok ko Jablan, stasita delija, hehe!“-velikom čupavom rukom milovao ga je po kosi.
„Veliš kurjaci?“-upitno ga pogleda Miloš ne skidajući pogled sa Milutina.
„Ja sam ih sinoć slušao. Okasnih sinoć kod kuma Radovana. Cijelim putem sam ih slušao. Viju li viju. Auuuuu, pa auuuuu.“-zaarlauka Milutin da dočara atmosferu te uze ponuđenu rakiju, a mala čašica gotovo se zagubi međ prstima pa trgnu s takvom brzinom da se i rakija sama sebi čudila kako brzo nesta iz čašice.

Strese se Milutin mršteći se licem. Otrese malo glavom te vrati čašu na stol.

„Mmm dobra, dobraaa. Kruška, odmah se to vidi moj Miloše.“-ocijeni piće Milutin bez da to neko zaište.
„Veliš vukovi?“-podstače ga Miloš da nastavi započetu priču.
„Vukovi. Zvjerad ogladnila pa se prema selima spustila, a naše selo Bogu hvala ima. Neka, neka.“-malo tišim glasom nastavi Milutin podižući atmosferu.

Jablanko se šćućurio kod Milutina u krilu te mu jeza prođe tijelom. Neka hladna nelagoda skliznu mu niz leđa te se još više smanji kod krupnog Milutina u krilu.

„Idem ti ja preko poljanka pokojnog Todora, a neki neobičan osjećaj kao da me prati cijelim putem. Slušao sam ja vukove i ranije moja ti Mileva, al ovako nablizo nikad. Stanem ti ja, umirim se, ukipim ko drvo. Prestanem i disati.“-zastade s pričom te se kao osvrnu oko sebe.
„Obrnem se oko sebe. Svuđe mrak ko u loncu. Ništa se ne čuje. Niko zuba da probijeli. Mislim se ja možda sam koju više dovatio pa mi se pričinja svašta. Krenem ti ja polako, al na svaki moj pokret kao da neko kretnjom odgovara. Stanem ti ja jopet ko duduk. Ma ne trepćem, ne dišem.“-zastade Milutin zgrabi drugu ponuđenu mućenicu po običaju se nanovo namršti te odloži čašicu.
„Neki đavo meni ne dade mira te se sjeti Lazije kad mi onomad ispriča kako se poslije sarane pokojnika“, prekrsti se na brzaka „u povratku navratio na grob i primjetio da je neko prije njega pokupio hranu. Svi tragovi oko groba vodili su prema selu samo jedan put šume nestade. Dječinji kako reče. Mislim se šta bi đeca na groblju tražila il u šumu išla.“

Jablanko pretrnu. Pomisli da ovaj čovjek zna mnogo više nego što pokazuje. Zabrinu ga i to što je navratio ovako kasno te sa strahom pogleda prema Milošu.
Osjeti kako se Milutinov stisak pojača te se namah još jače uplaši.
Miloš ne primjeti razliku na njegovom ponašanju. Mileva je takođe sa pažnjom slušala priču već pomalo nestrpljiva Milutinovim otezanjem te očima pokaza Milošu da mu uspe još jednu ne bi li jezik razvezao.

„Lazija mi reče da je slijedećeg jutra ponovo navratio na groblje i pratio tragove koji su išli prema šumi. Dovedoše ga do napuštene lugarnice gdje su prije dvjest godina vuci rastrgali pokojnog Jovu pred očima njegove vamilije. A tragovi su išli pravo u kuću.“-prekide kazivanje pogledom tražeći novu čašicu.
„Ma sve to nastranu, i tragovi dječinji i napuštena lugarnica, al oni drugi tragovi koje Lazija viđe namah mi jezu za vrat navukoše“
„Kakvi tragovi?“-ne mogavši da ne upita izusti Mileva.
„Međeđi! Vučiji! Ko bi to znao sada. Nisu to posla čista“, nakašlja se gužvajući šubaru u rukama spuštajući glas,“Mislim ti ja i o tome pa me muka uvatila. Niđe niko da naiđe, a ja se skočio što od stra što od zime. Kad..“-ne završi započetu rečenicu kucanje na vratima iznenadi i uplaši sve ukućane.

Miloš skoči prema vratima te u par koraka nađe se pred njima.

„Lazija je.“-čuo se glas sa druge strane vrata.
„Hajde ulazi.“-otvori mu vrata.
„Bio sam sa Đokinom. Reče mi da su psi nanjušili nevolju. Znaš ti njegove pse. Ničega ti se oni ne boje, al nešto ih uplašilo pa ni da lanu. Morao ih Đokin u štalu prevezati.“-u dahu izdeklamova Lazija.
„Biće da su vukovi. Ogladnili kurjaci pa traže rane.“-složi se Milutin.
„Ne bi bilo zgorega da koji put noćaske opališ iz te tvoje puške da ti ne bi u štali posla napravili.“-predloži Lazija.
„Jel pričao Milutin za lugarnicu. Men se čini da je sve nekako od tad naopako pošlo. Od pokojnikove sarane ništa ne ide kako treba. Lijepo sam ja njima govorio da se sa groblja mora drugim putem vraćati, al niko da me posluša. Te nema prtine, te to su budalaštine. Ti si Lazija izlapio i popijo rakiještine pa bulazniš.“-stresao je glavom.
„Moram dalje do Čokule i on ima duplicu, pa nek se oglasi koji puta, a ti Miloše obađi blago i štalu. Zlo ne ore i ne kopa.“-krenu Lazija prema vratima zavlačeći glavu još dublje u bundu skupljajući vrat.
„Stani da popiješ jednu da se zgriješ.“-pokuša Miloš da ga zaustavi i ponudi mučenicom.
„Ma joj. Biće opet se Lazo nalizo pa brljavi. Ne pijem od onda ni kapi više. Laku noć ljudi.“-pozdravi i izađe u noć.

Nekoliko trenutaka tišina ispuni prostoriju. Jablanko sav uplašen očekivao je nastavak priča. Milutinu se kanda nije žurilo te sjuri još jednu mučenicu niz grlo. Nekoliko trenutaka je još ćutao dobro znajući da se na njega čeka pa onda tek nastavi.

„Kao dijete slušao sam ja priče od starijih o vukovima te me još više savlada stra. Gledam ja u noć, al ništa ne vidim. Tek nablizu par koraka od mene možda bi nešto i viđao, al već bi kasno bilo. Ne smijem se glasom javiti, a kažu mora se prije vuka glasati. Javiti i on to poštuje, al neće glas zaledio pa ni makac. Ako se on prvi javi mene više nema. Osušilo se meni grlo, a ja za džep, al prazna čutura. Grlo od stra osušilo, baš kao sada.“-opet pripovjedač zastade oblizujući se na flašu s mučenicom.

Miloš vidje njegovu reakciju te mu nasu još jednu te čepom zatvori flašu sa rakijom. Milutin je brže bolje uze mešu debele prste i ona očas posla kliznu u želudac.

„Pobratime, kloni me se, skloni mi se s puta“, uzviknuh prema nekoj sjeni za koju mi se učini da se krenu prema meni. Sjena kao da stade. Ukopa se ona. Ukopan i ja. Glas nestao ni da beknem. A sjena kao da se koleba, a oči kao dvije svijeće. Zažarile. Ko da vatru bljuju.“-besjedio je Milutin.
„A ja onda ni pet ni šes iz sveg glasa zapjeva te se malo okuraži. Pokoleba se zvjere te poče uzmicati, a ja onda ožeži. Zapjevam ti ja onda prvu pjesmu koje se sjeti. Onda drugu, treću i sve dok međ kuće ne zađe nisam prestajao. Pjevam ja, a bogme pjevaju i oni. Arlauču gladni vuci, arlaučem i ja. Promrzao i ogladnio. Natpjevavali smo se dobar sat vremena. Pa reko red bi bio da ti javim kolko večeras.“

„Šta li to bi? Jal Kurjak, jal međed?“-Mileva ne htjede ostati bez odgovora.
„Sam bi ga đavo znao. Kurjaci su svu noć šenlučili, biće da su vukovi u pitanju“-ustade Milutin, namače šubaru na glavu.
„Obiđi ti za svaki slučaj blago u štali. Dobro veli Lazija. Idem ti ja. Hvala na časti. Laku ti noć delijo.“-usput pomilova jablanka po glavi.

Miloš izađe za njim u noć. Milutin se gegajući uputio u noć prema selu. Gledao je za njim par trenutaka dok se njegova sjena nije stopila sa mrakom i nestala u noći. Zamišljeni Miloš nije bio siguran u njegovu priču. Na trenutke je pomišljao da je riječ o piću koje je udarilo u pijanu glavu pa joj posla napravili. Nekoliko trenutaka osluškivao je noć. Tek poneki lavež pasa čuo se u daljini koji kao da je nekom u mrak govorio „Odbij, odbij od kuće, opaliće Mirkać iz krateža dok si reko keks. Odbij, odbij, nije Mirkać kukavica.“

„Biće da je alkohol poradio kako sinoć, tako i noćaske.“-reče Milevi i zatvori vrata.
„Šta znam. Zima je jaka i ne bih se čudila, a i ne bi bilo prvi puta da su se vuci spustili sa planina. I oni trebaju hrane. Ko zna. Valjalo bi blago obnoć obići.“-slegnu Mileva ramenima.

Jablanko je sve to slušao i neka jeza uvukla se u njegovu košulju. Neprijatan osjećaj nije mu davao mira. Koliko prije par dana i sam je bio sam u noći, a eto večeras teško da bi se usudio sam i do štale otići.

„Hoće li vukovi doći u našu štalu?“-upita.
„Ne bi trebalo. Šta znam. Pripaziću noćas malo. Valjalo bi kakvo pašče imati.“-Miloš slegnu ramenima.
„Jesmo li mi sigurni u kući, Milutin kaže kako su u lugarnici vuci strgali čovjeka?“
„Priča se da je tako bilo, ja to nisam vidio. Znaš da ljudi uvijek malo dosole na svaku priču. Nego ništa se ti ne moraš bojati. Ja i Mileva smo to, imam i pušku, a uskoro idemo tražiti kakvo štene za tebe i kuću.“-pomilova ga po glavi i uputi se prema lovačkoj pučki koja je visila na zidu pored kredenca.

„Vrijeme bi bilo poći spavati.“-izusti Mileva.
„Tako je.“-složi se i Miloš.
„Ako se bojiš biti sam u sobi, slobodno otvori vrata i samo zovi ako bude šta trebalo.“
„Nije mene strah. Laku noć.“
„Laku noć Jablanko.“-u njihovu glasu i pored želje da zvuče opušteno osjećala se neka napetost.
„Laku noć!“-ni Jablanko nije mogao skriti nelagodu koja se osjećala u njegovu glasu.

Zatvorio je vrata sobe. Raspremio ležaj, obukao pidžamu i brzo se uvukao pod ćebe. Želio je pogledati kroz prozor, ali bilo ga je strah. Milutinova priča iako na momente nije djelovala istinito ulijevala je dozu straha u njemu. Pokrio se pokrivačem sve do nosa. Nije mu trebalo dugo vremena da zaspe.

„Jesi li na Božić ostavio hrane na raskršću?“-upita Mileva.
„Jesam. Znaš da ne zaboravljam.“-tiho odgovori Miloš i još jednom provjeri jesu li zaključana vrata.

Noć se uveliko odomaćila u selu. Još samo rijetke sijalice u selu žmirkale su još neko vrijeme, a onda jedna po jedna povlačile se u kuću na toplo i sigurno čim bi domaćini pošli na počinak.

Jedna pogurena sjena kliznu niz sanjkalište više škole. Mršava dugonoga prilika kao da je nešto tražila. Pogureno je njuškom klizila po snijegu. U jednom momentu zastade.
Ukoči se u mjestu.

„Krv.“-pomisli.

Nagon i instikti uzburkaše sva njegova čula. U njemu proradi nagon lovca u potrazi za hranom. Osluškivao je oko sebe. Bilo je mirno i tiho. Zatim nastavi potragu vrteći se u krug tražeći još tragova. Miris krvi uskomešao je sve njegove planove.

„Moram dalje. Moram.“- razum je polako gubio prednost nad instiktima. Proradila je divljina. Miris krvi jednostavno je poništio sve druge receptore, pa čak i oni koji su signalizirali da bi bilo bolje kloniti se sela.

„Auuuuuuuuuuuuu! Auuuuuuuu!“-instiktivno se ote lovcu poklič i upozorenje lovini šta je čeka. Uputio je jasnu poruku da lov počinje, osjećajući se nadmoćno i samouvjereno pred lovinom koja će na njegovu pojavu ničice da klone, gotovo obamrla od straha.

Pođe tragom kojima ga je miris krvi vodio.

„Auuuuuuu!!! Auuuuuuuuuuu!!!!“-odjekivalo je selom.

Umuknuše seoski psi. Teška noć spustila se na selo. Samo su rijetki znali šta se sprema. Zebnja se uvukla pod mnoge pokrivače u selu, strah u štale među blago koje večeras nije spavalo.
I lovina je znala da noć koja dolazi nije poput ostalih.
Lovac je laganim kasom lako pratio tragove krvi u snijegu. Vodili su u samo jednom smjeru.
Više ništa nije bilo plod slučajnosti. Sve je bilo stvar opstanka, vječite igre preživljavanja slabijeg i jačeg.

„Auuuuuuuuuuuuu.“

Pozdravlja Vas mandrak72, lovac na riječi i izraze što blijede s olovkom šiljatom i kiflom bajatom.

Lavlje srce mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 29 2011 22:56:34 +0200

Jablanko se rano probudio. Osjećaj zadovoljstva rastao je je sa svakim pogledom na novo ruho, cipele, kaput i kajiš. Zamišljao je sebe po ko zna koji put u školi među ostalim učenicima od kojih se neće nimalo razlikovati. Neobjašnjiva situacija koja je za tako kratak period promijenila njegovo trenutno stanje na tren ga uplaši.

„Ako mi to sve jednom neko uskrati?“-zapita se.

Miris hrane i prigušeni Milevini pokreti dopirali su kroz vrata. Kucanje na vratima bilo je sasvim dovoljan znak da je vrijeme za ustajanje. Na brzinu se obukao.

„Dobro jutro!“-pozdravi.
„Dobro jutro i tebi.“-veselo otpozdravi Mileva.

Doručak je bio spreman. Prijatni miris mamio je sva njegova čula. Znao je da odmah mora na jutarnje umivanje i da se što prije nađe sa stolom. Nije želio da mu se bilo šta dva puta ponavlja. Bio je poslušan dječak.

„Pogledaj pred vrata. Miloš je bio vrijedan.“-skrete mu Mileva namalo pažnju.

Nije trebalo dva puta da mu se kaže. Izjurio je pred vrata kuće i zastao zapanjen. Kao dukat žute lakirane drvene saonice bile su naslonjene uz zid kuće. Bile su nove jasno se vidjelo po neuklizanim gazištima od crnog metala. Sustezao se da ne vrisne i zaplače.

„Za mene?“-obilazo je oko njih kao mačak oko vrele supe upitnim pogledom često pogledavajući na Milevu.

Nije odgovorila ništa. Samo je kimnula glavom. Zarobljena riječ u grlu poput koske zastade. Suzdržavala se da ne brizne u plač, ali nije to htjela učiniti sada, pa niti ikada više pred ovim dječakom koji je imao sva prava da plače zbog svoje dotadašnje zle sudbine. Zahvaljivala se Bogu na Milošu kojeg je srela i zavoljela i pred Bogom dala riječ da će dijeliti i dobro i zlo. Oduvijek je znala koliko je osjećajan i pažljiv, a sad se iskazivao u svom najboljem svijetlu ne dajući ni momenat predaha svojim dobrim djelima iznova useljavajući osmijeh na lice i radost u srce. Činilo joj se da bi mogla još dugo gledati tu neskrivenu radost i taj osmijeh na Jablankovom licu.

„Ohladiće se doručak.“-reče mu.

Jablanko pogleda u nju i ponovo na saonice. U dva skoka pođe prema kući. Zastade pored Mileve i zagrli je snažno. Nije ništa govorio. Nije riječi puštao, a malo tijelo grčilo se od suza. Mileva poželi da sa njim podijeli radost suzama, ali ostade pribrana te ga samo uhvati nježno za ramena i dlanom pomilova kuštravu kosu. Jablanko podiže glavu i pogleda je u oči. Njegov pogled bio je pun zahvalnosti. Govorio je više nego ijedno napisano djelo. U njemu se budilo djetinjstvo kojega nije imao, osjećaj pripadnosti. Njegov pogled iskrio je neslućenim oduševljenjem i zahvalnošću za koje nije dovoljno samo trideset izučenih slova, svi subjekti, predikati, pridjevi i padeži. Njegov pogled govorio je srcem, a ono je bilo puno.

„Hvala. Hvala.“-ponavljao je.

Mileva zakrenu pogled koji se mutio. Ledenice koje su visile s crijepa blistale su kao biserje i prijetile da je oslijepe i da zauvijek u mislima ostane zabilježen tren izražene dječije ljubavi koju je toliko željela i godinama o njoj maštala. Trenutci o kojima je sanjala bili su pred njom. Mnoštvo osjećanja miješalo se u toj snažnoj i odvažnoj ženu koja je istrpila mnogo udaraca i talasa koje je život nosio i koje je uspješno dijelila sa Milošem.

Jablanko je sjedio za stolom, a svaki djelić njega bio je napolju u snijegu. Na saonicama koje su jurile i s vjetrom koji ga je snažno šibao po licu tjerajući suze na oči. Zalogaje je gutao takvom brzinom da mu je u jednom momentu bilo neprijatno zbog Mileve te uspori sa njima.

„Putem prema školi ima mjesto gdje se djeca sanjkaju. Kad jedeš, i ti se spremi pa sa njima. Kad se Miloš bude vraćao s posla, možeš sa njim da se vratiš na ručak.“
„Hvala.“-ustade brzo od stola i odjuri u sobu po svoju domsku bundu.
„Stani. Samo sekundu sačekaj.“-ustade Mileva i za par trenutaka se vrati sa pletenom kapom i rukavicama.
„Da ne ozebeš. Hajde sad.“-reče mu.

Jablanko se za tren zbuni, a onda pogleda prema stolu, uze još par toplih uštipaka i izjuri napolje. Vukao je saonice za sobom i trčao prema putu koji je išao prema školi. Jednom rukom je držao tople uštipke gutajući ih u trku. Pit je bio očišćen, a saonice su lagano klizile za njim, a on se često osvrtao ne vjerujući , misleći da sanja. Vriska i galama djece bili su sve bliži.

Usporavao je korak uz malu nelagodu što nikoga ne poznaje i zbog svega što mu se izdešavalo. Bojao se da ga neće odmah prepoznati i isključiti i izolovati. To nije nikako želio. Želio je da bude samo poput njih. Kako se približavao bio je sve uzbuđeniji. Zanos zbog oduševljenja splasnuo je kao probušen balon. Dvoumio se. Pomišljao da se okrene i vrati kući ne želeći nikakvo neprijatno iskustvo koje bi pokvarilo san koji je intenzivno živio već par dana.

Posmatrao je veselu graju mnoštva djece različita uzrasta. Vesela vriska isprekidana zaraznim smijehom ispunjavala je hladni januarski dan koji kao da se pritajio i zaneseno uživao uz djecu i njihovu zabavu plašeći se da ničim ne poremeti tu idilu.
Snijeg je škripao pod obućom. Jablanku se činilo previše glasno. Pokušavao je gotovo hodati na prstima da ne bi skrenuo pažnju na sebe. Gledao je djecu oko sebe. Već je primjetio radoznale poglede na sebe.

„Zdravo. Zdravo.“-pozdravio bi kimanjem glave prema pogledima koji su ga već netremice posmatrali.

Bilo je po prilici oko dvadesetak djece različita uzrasta. Manji dio njih bile su djevojčice koje su se nekako više držale jedna uz drugu. Oko njih nije bilo mnogo dječaka koji su se pravili važni na sankama različitih izvedbi. Neki od njih na ručno izrađenim skijama iznova su osvajali padinu zaboravljajući pridošlicu. Jednostavno kao da su znali da će na vrijeme saznati sve što bude potrebno.
Jablanko je stao. Osjećao se neprijatno i na momente je poželio da se snijeg pod njim otvori i propadne pod nogama i da nestane sa lica mjesta nepovratno. Nedolučno je stajao. Djevojčice preko puta njega su ga gledale i smijući se nešto sašaptavale. Jedna od njih. Odvažnija priđe mu.

„Zašto se ne pođeš sanjkati sa ostalim? Jesu li nove saonice?“-upita djevojčica sa pletenom crvenom kapom na glavi i spod koje su virile dvije kao noć crne pletenice.
„Da. Da nove su. Nov sam i nikoga ne znam. Ja sam Jablanko i tu sam u selu kod Miloša i Mileve.“-rukom pokaza i kao da mu se jezik raskravi te osjeti neko olakšanjezbog ulaska u nepoznato društvo.
„Hajde sa mnom ja ću te upoznati sa ostalima. Ja sam Lenka.“-rukom je već pokazivala na ostale.
„Draginja, Zorica, Lela. Ona u plavom kaputu je Vera. Pored nje su Nemanja, Nenad. Onaj na skijama je Goran. Za njim na saonicama su Duško i Predrag.“-nabrajala je imena djece, a Jablanko je samo klimao glavom već zaboravljajući sve ono što mu je rekla.

Još jednom osmotri Lenku. Njene oči kao zvjezdice su stalno treperile i žmirkale dok je govorila. Bila je jednostavna i otvorena za razgovor dok su ostale djevojčice bile stidljiva, ali ništa manje radoznale te su se stalno kikotale kako bi Lenka rukom pokazivala na njih.
Jablanko se po prvi put nasmiješi.

„Moram ti nešto reći. Prisustvovao sam kad se kod Miloša jagnjila Lenka. Ojagnjila je dvoje prelijepih jagnjadi. Zvijedu i Srećka. Da li bi voljela da ih vidiš?“
„Nego šta. Jedva čekam. Samo reci kad da dođem. Jel može odmah sutra?“-Lenkin osmijeh ozari njeno lijepo lice djevojčice.
„Važi. Znaš gdje žive Miloš i Mileva?“
„Znam.“-radosno poskoči Lenka.

Jablanko je gledao u nju. Nije imala saonice. Pod rukom je držala platnenu lutku lava. Od neke narandžaste tkanine bilo je napravljeno nezgrapno tijelo lava na kojoj je našivena velika glava. Griva bijaše napravljena od od komadića ovčije vune, kao i završetak repa koji je više ličio na kićanku na pletenoj kapi. Umjesto očiju bila su dugmad. Ustvari samo jedno. Jedno je bilo izgleda negdje otpalo ili se zagubilo.
Djevojčica sa pletenicama pogleda u njega pa u sanke.

„Jel mogu da se sanjkam sa tobom? Nemam svoje saonice.“
„Narvno da može. Idemo.“-ponudi joj da se sanjkaju zajedno.

Vrijeme je brzo prolazilo. Upoznavao se sa ostatkom velike družine koja je uživala u zimskim radostima, prihvatajući smijeh i vrisku poput ostale djece. Pravio je grudve sa ostalim dječacima i grudvao se.

„Lenka i Jablanko to su srca dva,...“-počinjavalo je začikavanje od strane nekih ljubomornih dječaka koji na tren pokazaše pravu dječiju ljubomoru prema novajliji koji je očigledno imao naklonost Lenke koju su oni bezuspješno nastojali stjeći svojim nestašlucima.

Lenka se zarumenila, te je jurila za njima, bacajući grudve na njih. Ma koliko se više trudila da ih odgovori od toga oni su sve više dobacivali i izazivali. U jednom momentu jedan od dječaka oteo joj je iz ruku lava i držaći ga za rep vitlao sa njim po vazduhu.

„Nemoj Duško. Otpašće mu rep. Nemoj molim te. Nemoj Duško znaš da mi je to uspomena na majku.“-Lenka je trčala oko njega i poskakivala pokušavajući da mu iz ruke uzme svoju krpenu igračku.
„Hajde skoči da dohvatiš ćoru ćoravog. Ćoravi lav.“-uzvikivao je dječak po imenu Duško uz sebe okupljajući jedan dio dječaka koji su se grohotom smijali i podgrijavali atmosferu. Čak i neke od djevojčica su zadovoljno posmatrali nestašluke u kojima je Lenka gotovo dovedena do suza.

U jednom momentu uspjela je da jednom rukom dohvati lava. U tome momentu Duško snažno povlači lava i u njegovoj ruci ostade otkinuti rep. To njega nimalo ne zbuni te stade još više da podvriskuje i da pobjednički slavi.

„Ćorav lav ni repa nema, ihahaha!“-podvriskivao je i dalje.

Lenka klonu na zemlju i briznu u plač. Glavu je spustila u dlanove i jecala je dok su joj se malena ramena tresla dok je plakala. U tom momentu Jablanko se skupi i kao neka zvijer spremi na skok. U par koraka već je bio stigao do Duška i snažno ga odgurnuo. Iznenadivši ga i zbog siline udarca Duško se zatetura i pade u snijeg. Iako iznenađen vrlo brzo ustade, otresajući snijeg sa sebei bijesno pogledavajući na Jablanka.

„A tako. Vid mladoženje. On bi se tukao.“

U naletu bijesa Jablanko se stušti prema Dušku koji je ovoga puta bio spreman. Mnogo viši od Jablanka vrlo lako ga je oborio i poslao u snijeg. Nekoliko puta je ponavljao gotovo iste pokrete dok su ostali dječaci stali na njegovu stranu i bodrili ga.
U jednom momentu Jablanko osjeti snažan udarac po nosu. Pogled mu se zamagli i snažna bol ga gotovo obori na zemlju. Osjeti kako mu se sve vrti. Nešto toplo obli mu lice. Bol je sporo jenjavala. Dlanom dotaknu nos koji je krvario. Topla tečnost vrlo brzo je obojila njegove nove rukavice. Okrvavljena nosa ustao je sa snijega. Oko njega bio je muk. Utišala se sva vika i galama. Deca su bila zbunjena. Uplašena. Jasno je to vidio u njihovim pogledima.
U njemu su se miješali osjećaji. Ponovo se osjećao nemoćno, umorno. Sa zemlje je podigao rep od krpenog lava i pružio ga Lenki. Njen zahvalni pogled bio je uplašen.

„Hvala.“-reče mu i pruži mu maramicu.

Nije odgovorio. Bol koju je osjećao gotovo ga je tjerala da zaplače, ali hrabro se nosio sa mišlju da neće ustuknuti i pokazati suze. I ovoga puta uspio je u tome. U njemu je bujala neka nova snaga i bijes. Osjećao je jasne damare u razbijenom nosu koji su polako nestajali.
Djeca su gledala za njim dok je vukući sanke odlazio od njih.
Osjećao je nemoć i umor koju nije htio pokazati. Nije očekivao ovakav završetak dana. Isuviše je lijepo počeo dan da bi mogao da zamisli ovakav kraj.

„Zar i u ovome svijetu uvijek jači slabije tlači.“-nametala mu se dilema. Nije očekivao ovakav rasplet.
„Kako ću ovakav pred Miloša i Milevu. Šta će misliti o meni?“-hiljade pitanja se množilo u njegovoj glavi. Osjećao je kako će ih razočarati zbog svog ponašanja. Plašio se njihove reakcije.

Teška koraka išao je nazad. Borio se sa mišlju da bi najbolje bilo da ode i da im se više ne vrati zbog sramote. Nije želio ovakav kraj. Nije želio povrijediti Miloša i Milevu.

„Ostaviću sanke u štalu i sačekaću priliku da nastavim gdje sam stao neki dan. Nisam zaslužio njihovu dobrotu. Ne bih želio da im donosim nevolje jer to nisu zaslužili.“-sumirao je utiske toga dana.

Tanki trag krvi polako je nestajao. Snijeg je zaškripao pod njegovim koracima koji su odisali odlučnošću. Skinuo je maramicu sa nosa. Krv je stala. Obrisao je lice snijegom kojim je trljao skoralu krv ispod nosa. I njegova zelena domska bunda bila je natopljena krvlju.
Vrlo brzo je stigao do kuće i sakrio se u štalu koja ga je dočekala toplinom i teškim oporim mirisom. Odmah se uputio do dijela gdje su se nalazili jagnjad Srećko i Zvijezda. Ušao je u ograđeni dio. Veselo su skakutali oko njega uvijek spremi na igru. Kleknuo je pored njih i rukom ih privukao uz svoje tijelo. Njihova kao snijeg bijela tijela bila su topla i razigrana. Priljubio ih je uz svoje lice.

„Ja moram dalje. Vi ste nešto najljepše što mi se dogodilo.“-gledao je čas u Srećka čas u Zvijezdu kako ih je imenovao.

Tople suze skliznuše niz lice. Jecao je. Ipak je bio samo dječak. A i dječaci ponekad, samo ponekad zaplaču. Pa i oni najhrabriji. Još neko vrijeme se opraštao od njih. Čim ih je pustio od sebe jagnjad veselo odjuri do majke Lenke. Vrlo brzo su zauzeli svoja mjesta pod vimenom Lenkinim gdje su pili toplo mlijeko. Nestašnim repom stalno su vrtjeli, a glavom malo malo gurkali majku koja se zadovoljno namještala dok je osjećala kako mlijeko života daje snagu svaki dan sve jačim mladim jaganjcima.
Gledao je nekoliko trenutaka u njih.

„Zbogom.“-teška koraka uputi se prema vratima.

Još jednom priđe prema jaslama gdje je vezan stajao konj kojeg pomilova po velikoj glavi koji je svojim krupnim očima gledao u njega kao da je razumio svaku riječ koju mu je uputio. Opraštanje je bilo teško i dugo. Boljela ga je svaka riječ, svaki pokret. Boljela ga je pomisao da se san završio.

„Bio je to samo san. Sanjao sam. I to je mnogo više od onoga što sam imao u domu. Bilo je previše lijepo da bi potrajalo. Moja zvijezda negdje sigurno na mene čeka.“-sumirao je rezultate svoga bijega iz doma.

Krenuo je prema vratima. U njemu se lomio svaki dio njega. Ugodna toplina staje gdje se ponovo rodio prije samo par dana bila je tolija nego najtoplija soba iz doma. Imal je dušu. Gotovo da je stokau štali osjećala svu ozbiljnost cijele situacije. Sa svakim korakom rušio se i njegov san. Kao kula od karata. Jedan po jedan. U grudima ga je stezalo. Gubio je jedan svijet koji je zavolio. Gubio san za koji mu se na momenat učinilo da bi ga mogao živjeti.
Zažmirio je i otvorio vrata. Hladan zrak bolno ga je trijeznio dok ga je udisao. Pred njim je bio svijet u svom pravom obliku. Hladan i nesojetljiv na muke i boli slabih i nemoćnih. Svijet okrutnih i jakih. Svijet za koji Jablanko nije bio spreman. Stiskao je okrvavljenu maramicu od Lenke u džepu. To je bilo svo njegovo bogatstvo pored sna kojeg je živio.

„Jablanko“-prenu ga poznat glas.

Uplašeno otvori oči. Trepćući očima naviklim na mrak staje polako je razaznavao obrise Miloša koji je stajao pred njim. Iza njega je stajala Mileva. Bila je zabrinuta, a oči joj pune suza.

„Izvinite. Nisam želio da vam stvorim probleme. Bolje je da pođem.“-pogleda ih očima u kojima se nakupilo more suza da gotovo ništa nije vidio.
„Lenka mi je sve ispričala. Ponosim se tobom.“-Miloš se sagnu i zagrli ga snažno. Mileva obrisa suze krajičkom od marame.

Na sanjkalištu poslije njegova odlaska više nije bilo smijeha. Djeca su se pokupila i otišla svojim kućama. Zadnja je ostala samo Lenka koja je još dugo gledala u krvavu mrlju na snijegu. Nije to bila obična mrlja. Bila je to ruža. Ne obična koja može da se ubere tokom ljeta u gotovo svakoj bašti. Bila je to ruža od srca koju može da pokloni samo onaj koji ima srce.

Lavlje srce.

Pozdravlja Vas mandrak72, lavljeg srca i magarećih ušiju do ramena.

Novo ruho mladog gospodina Jablanka Grotnića

, 17 2010 16:26:31 +0200

Bližilo se podne. Upregnute saonice jezdile su prema gradu. Laganim kasom Dorat je održavao tempo te ga nije bilo potrebe podsticati. Već pomalo promrzli prsti iako u rukavicama nisu ispuštali uzde. Jablanko je osjećao važnost povjerenog mu zadatka.

Obrisi grada su se ukazivali pred njim kad Miloš od Jablanka preuze uzde. Osjećao je hladnoću u nogama i pored toga što su bile ušuškane toplom šarenicom od oštre ovčije vune.
Prve kuće polako su promicale pored njih. Prigradsko naselje bilo je prepuno djece koja su vriskom i galamom pridavali preveliku važnost sanjkanju i grudvanju. Čim bi primjetili zapregu koja vuče saonice trčali bi joj u susret i pored nje.

„Miloše, Miloše. Provozaj nas malo.“-naka od njih poznavala su Miloša.
Miloš zaustavi zapregu te se nekoliko rumenih dječaka odvažno pope na saonice te nastaviše daljnju vožnju. Uzbuđena djeca su postavljala svakojaka pitanja. Nedugo nakon toga kad su se udaljili od svoje ulice djeca zatražiše da siđu da se vrate kućama. Miloš im ispuni i tu želju.
Jablanku se svidi način i pristup Miloša djeci koja su tražila da se provozaju na saonicama upregnutim koje je vukao snažni Dorat sa praporcima koji su zveckali u ritmu njegova kasa dajući ritam njegovom kretanju.

Miloš zastade pored jedne prodavnice odjeće. Pored nje se nalazila i prodavnica obuće.
„Ja odoh do Uroša, a vas dvoje obavite kupnju odjeće i obuće. Nadam se da ću brzo završiti sa Urošem.“-reče.
„Dogovoreno. Ja ću odmah i vunu da odnesem u farbaru.“-Mileva siđe sa saonica i sa sobom ponese vreću vune.

Jablanko ostade sa Milevom, a Miloš krete prema Urošu.
Još neko vreme gledao je Miloša dok je sa zapregom nestajao sa vidika koji se gubio negdje ispred sodare sa velikim staklenim izlozima.
Jablanko pogleda ispred sebe. Na susretalištu dvije ulice nekako stidljivo se smjestila omanja prodavnica sa velikim izlozima i nekako prevelikom reklamom vješto ispisanom na podlozi žute boje dvobojnim slovima. Pored naziva prodavnice pisalo je još prodavnica br.2. Zaobljeni ulaz koji se nalazio na tački susreta dva zida bio je uredno očišćen od snijega. Jablanko osjeti malu tremu. Nikad dosada nije prisustvovao kupovini odjeće. Tu i tamo viđao je prodavnice sa odjećom ali do sada nije nije ulazio u njih.

Vidjevši njegovu zbunjenost Mileva prva priđe vratima i pozva ga.
„Idemo.“
Jablanko uđe u prodavnicu. Nije odmah ništa primjeti, ali miris prodavnice je bio nešto posebno. Nije mogao ni da nasluti da prodavnica odjeće može da miriše. Dok se privikavao na unutrašnju svjetlost nizovi uredno složenih dijelova odjeće prosto su mamile njegov pogled. Raznobojne kombinacije boja bile su poput kutije novih drvenih bojica za školu koju je onomad dobio u domu kad i pletenu kapu.
Laganim korakom išao je za Milevom koja je već stajala za velikim stolom na kome se pored velike kase nalazio i veliki drveni metar sa velikim brojevima koji se žutio kao lula jednoga od čuvara iz doma.
„Priđi. Moramo da biramo odjeću za tebe.“

Jablanko priđe velikom i širokom stolu. Rukama se prihvatio za ivicu istog pri čemu je primjetio da se umjesto ploče stola nalazi velika staklena površina ispod koje je bilo na stotine različitih dugmadi svih boja, raznih konaca. Nizovi kompleta sjajnih igala i još mnogo različitih sitnica za koje nije znao pravu namjenu.
Pogledom je kružio po prodavnici. Bila je puna robe. I mirisa.
Pomalo izgubljen u carstvu boja i mirisa kao da je lebdio.

„Trebala bih lijepu košulju za ovoga dječaka. Kakvih imate za njegov uzrast?“
„Sad ću pokazati šta sve imam. Za tako lijepog dječaka mora i košulja biti po mjeri.“-prodavačica u mantilu crvene boje sa žutim slovima na malom džepu bila je ljubazna.
Uskoro pred njima na stolu bilo je nekoliko košulja različitih boja. Sve jedna ljepša od druge.
„Izaberi po želji.“
„Ko jel ja? Sam da biram?“-upitnim pogledom gledao je čas u Milevu, čas u prodavačicu.
„Pa ko bi drugi. Ti već veliki momak.“-prodavačica je bila jasna.
„Ali kako? Sve su lijepe.“-pogledom je gledao po izloženim košuljama.
„Možda ova plava.“-prevali preko jezika.
„I koja još?“-nastavi Mileva.
„Ne znam sve su lijepe.“-bio je zatečen.
„Mislim da će ti ova bordo crvena pristajati.“

Košulje su bile izabrane. Poslije njih na red su došle i pantalone, nešto donjeg veša i topla zimska bunda koja se mnogo razlikovala od njegove dosadašnje zelene. Topli plavi kaput sa vezicama na kojima su se nalazila dugmad duguljasta poput prutića. Unutrašnjost je bila karirana. Imala je i kapuljaču.

Jablanko je stajao pred ogledalom. U njemu nije mogao prepoznati dječaka koji je pošao za zvijezdama čovjek da postane. Bio je tek jedan dječak poput ostalih. Vedar i nasmijan.

Nakon što je platila kupljenu robu Jablanko se ponudi da sam ponese vrećicu sa kupljenom odjećom. Bundu nije ni skidao. U veliku vrećicu zapakovao je svoju zelenu domsku bundu. Jedaan dio njegove prošlosti polako se brisao.
Zbog velike vrećice hodao je pognut na kontra stranu od ruke koja je nosila vrećicu koja je tek malo bila razmaknuta od podloge.
Miris garderobe nije napuštao nosnice uprkos svježem zraku kad su izašli iz prodavnice.

„Idemo da kupimo obuću.“-Mileva se držala plana.
Na licu joj je titrao jedva primjetan osmjeh vidjevši kako Jablanko nosi kupljenu odjeću.

Zvonce na vratima kanda malo iznenadi Jablanka te ustuknu za korak kad je Mileva otvorila vrta prodavnice.
Zvuk zvonca kao da ga ošinu. Dobro je poznavao taj zvuk dok bi gospodin Badem navečer obilazio domske sobe i najavljivao povečerje ili ujutro buđenje.
„Hajde. Ne plaši se.“-ispruži mu ruku.

Po prvi put ga uze za ruku. Nije se zbunio. Nije se odupirao. Instikt uplašenog dječaka bio je mnogo jači. Ipak je on samo bio jedan uplašeni i nesretni dječak sa teretom teške prošlosti.
Osjetio je hrabrost. Zakoračio u prodavnicu. Milevina ruka bila je topla. Smirena. Ulijevala je dodatnu hrabrost. Sigurnost. Utjehu.

Omaleni debeljuškasti trgovac kao loptica valjao se oko njih susretljivo nudeći svoju pomoć oko izbora obuće. Tek rijetki tragovi kose iznad ušiju i okrugle naočare bilo je sve što je Jablanko namah primjetio. Tek nekoliko trenutaka kasnije pažljivije je zagledao debeljka kako se vješto sa ljestvama penje do najviših tačaka prodavnice doturajući cipele za njega.
Sa izborom obuće nije bilo mnogo problema. Visoke kožne čizmice od teleće kože braon boje sa visokom vezivanjem odmah su mu se dopale. Dopale su se i Milevi. Jasno je to mogao pročitati u njenim očima. Bilo mu je stalo da se i njoj dopadnu.

Dopao mu se i miris novih cipela. Neobičan i jak.
Velika kutija sa obućom bila je u drugoj vrećici. Nije se predavao. Nosio je odjeću i obuću sam.

Snijeg je prestao da pada. Zimske službe su čistile gradske ulice koje su se punile prolaznicima koji us brzim koracima hitali neko u toplinu svoga doma a drugi na svoja radna mjesta.
Mileva je nosila vreću sa vunom.

„Idemo prvo do Miloša da vidimo da li je završio.“
Jablanko pođe sa njom. Nekih dvjestotinjak metara dalje niz ulicu Jablanko prepozna zapregu. Ubrza korakom prema njoj.
„Ne vidim Miloša.“-reče.
„Sigurno je tu negdje u blizini.“-dodade Mileva.

Već su stigli do zaprege, ali od Miloša ni traga. Odložili su vreće sa kupljenim stvarima na saonice. Jablanko je gledao oko sebe.

„Ostani kod zaprege sa stvarima. Ja ću se brzo vratiti. Samo da ostavim vunu kod vunovlačara da je oboji. Nemoj se udaljavati.“-Mileva ostavi Jablanka pored zaprege.
Jablanko sjede na saonice i poče osmatrati oko sebe. Nekoliko prodavnica i zanatskih radnji bilo je unaokolo.
Gledao je u radnju na kojoj je velikim ukrasnim slovima pisalo berberin. Nije se mnogo prometovalo u njoj. Stariji frizer u bijelom mantilu vještim pokretima makaza obilazio je oko jedne zabačene glave. Nije mnogo žurio. Kombinovao je čas makazama, čas češljem.
Jablanko je dugo gledao prizor kako berberin široko odmahuje rukama dok objašnjava nešto mušterji. Prizor mu mao postade dosadan te obrati pažnju na ostale objekte. Čitao je redom. Obućarska radnja. Odmah do nje prodavnica tekstila.
Preko puta nasuprot nje prodavnica TV i radio aparata, lustera i ostale opreme za domaćinstvo. Nekako do nje odmah se nalazio i servis TV i radio aparata Gorenje, a u izlozima nekoliko različitih kućišta od TV aparata.
Pogledom je kružio unaokolo pokušavajući da spazi Miloša i Milevu, ali njih nije bilo.

Tračak nervoze titrao je pred njim.
„Kako ih toliko dugo nema.“-odjednom je počeo da se plaši ulice koja kao da je počinjala da se skuplja i postaje sve tješnja i uža. Objekti pored ulice izduživali su se pred njim Činilo se da rastu do neba. Glasovi oko njega bili su nejasni, nerazumljivi i sve glasniji.

Škripa vrata ga prenu. U Berbernici se niko nije vidio. Pogled mu se zakova na vrata berbernice.
Na njima je stajao policajac koji je gledao u njegovom smijeru.

„Gleda u mene. Sad će pravo na mene. Sigurno me je spazio kroz prozor.“-ispod oka posmatrao je policajca koji je već stavljao kapu na glavu, a berberin je rukama nešto objašnjavao gotovo upirući rukama na Jablanka.
„To je. Sad sam gotov.“-gotovo zavapi Jablanko.
Policajac je išao prema njemu. Da li da bježi glavom bez obzira ili da ga sačeka.

Možda će Miloš naići na vrijeme i sve mu reći.
Uzalud. Miloša niotkud. Ni Mileve nije bilo na vidiku. Unezvijreno je gledao čas na jednu, čas na drugu stranu tražeći pomoć. Pomoći niotkud.
Policajac je već bio isuviše blizu. Za bijeg je bilo kasno. Jablanko je oborio glavu. Nije imao kud. Policajac se stvori tik do njega.
Srce je lupalo kao ludo. Tam, tam ta tam, tam ta tam. Bubnjalo je u ušima. Gledao je policajca. Nije razumio niti riječ šta ga pita. Bespomoćno je gledao u njega.

Potraja to nekoliko sekundi. Nakon toga uspijevao je da shvati pitanja njemu namijenjena.
„Da li je Miloš u blizini?“
„Uroš. Kod Uroša je. Otišao je do Uroša.“-ponavljao je nekoliko puta.
Policajac se zahvali i nastavi put dalje.

Jablanko je teško disao. Ogroman teret spao je sa pleća. Borio se za svaki udah. Tresao se poput pruta, travke na vjetru. Treperio je kao list breze.
Pomalo je dolazio sebi. Ulice su poprimale svoje prijašnje bezopasne oblike. Glasovi oko njega bivali su razgovjetniji. Jedna velika grupa činilo se radnika prolazila je pored zaprege. Gledao je u njih. Činilo se kao da je jedna smjena radnika napuštala svoja radna mjesta.
Kad je primjetio Milevu kako dolazi osjeti veliko olakšanje. Poželio je da što prije dođe i Miloš i da se zajedno što prije vrate kući.
„Kući!“-i sam se iznenadi kako je brzo osjetio svoju pripadnost.

Mileva se osmjehivala kad je primjetila da ju je vidio.
„Malo sam se zadržala. Da li je Miloš dolazio?“-upita.
„Nije još.“-zabrinuto je primjetio.
Šta je moglo toliko da ga zadrži? Mnoštvo različitih pitanja tražilo je odgovore.

„Vidiš. Prolazila sam pored kožarske radnje. Kupila sam ti i kožni kaiš.“-pokazivala mu je kaiš koji je bio iste boje kao i kožne cipele. Braon. Velika kopča sa motivom konjske potkove posebno ga se dojmila.
„Hvala. Ni sam ne znam šta da kažem.“

Nedugo nakon toga pojavi se i Miloš. Tražio je bilo kakav izraz na licu. Miloš je ozbiljna lica prilazio zaprezi.
Nestrpljivo su čekali od njega vijesti, ali ih je držao u neizvjesnosti.
Mala zaprega već je laganim kasom napuštala zadnje kuće na izlasku iz grada. Ozbiljnost lica Miloša zabrinula je i Milevu i Jablanka.

„Neće biti lako. Da se ne lažemo. Uroš mi je objasnio kompletan postupak. Komplikovana procedura. Trebaće vremena.“-slobodnom rukom zagrli Jablanka koji je opet sjedio između njega i Mileve.
„Koliko dugo?“
Miloš pogleda u Milevu.
„Pola godine. Godinu, dvije. Nije bitno koliko. Nećemo odustati.“-bio je ozbiljan.
Takav odgovor ohrabri Jablanka. On sam nije mogao mnogo učiniti. Uzdao se u Miloša.
Povratak kući bio je ispunjen razgovorima o protekloj kupovini.

„Umalo da zaboravim. Razgovarao sam i sa Kostom. Škola počinje 21-og ovog mjeseca. Knjige će obezbijediti Kosta. Sveske i ostali pribor kupićemo slijedeći put kad pođemo u grad.“-završi.
Čuvši sve ovo Jablanko se razvedri. Put do kuće bio mu je lakši i ljepši. Već pred samo smrkavanje stigli su kući. Jablanko se pridruži Milošu u poslovima oko blaga u štali. Radovao se susretu sa Srećkom i Zvijezdom. Nestašni jaganjci skakali su oko njega. Razigrana mladost ispunjavala je Miloša srećom.

Nakon obilnog ručka još neko vrijeme su sjedili za stolom. Miloš ga je podučavao da igra poznatu igru Mice koja se igrala sa devet zrna pasulja i devet zrna kukuruza. Smijao se nesupješnim Jablankovim potezima.

Umoran od puta Jablanko ranije zadrijema te ode u sobu na spavanje. Na stolici pored ležaja nalazila se sva kupljena garderoba, cipele i kaiš.
Za trenutak zastade. Obukao je nove pantalone. Uvukao kaiš u petlje na njima. Plava košulja stajala mu je ko salivena. Nova bunda bile je po njegovoj mjeri. Lijepa i moderna.
Osjećao je veliko uzbuđenje kad je obuvao nove cipele. Koračao je po sobi. Bio je presretan. Najviše zbog činjenice da je njega neko pitao šta mu se sviđa.
Nakon toga sve ponovo skinu sa sebe, posloži na stolicu pored ležaja i pogasi svjetlo.

Mjesečina koja je dopirala kroz prozor padala je na njegovo novo ruho. Velika kopča na kaišu u obliku potkove svjetlucala je prelijevajući mjesečevu svjetlost koja je titrala pred njegovim očima.

Do dugo u noć sanjao je kako oblači novo ruho i iščekuje poštara sa pismom kojim se potvrđuje da se odobrava starateljstvo. Sanjao je polazak u školu i drugove od kojih se neće ni po čemu razlikovati. Sanjao je jedan sasvim novi život.

U kuhinji je još dugo svjetlost obasjavala ozbiljna lica Miloša i Mileve dok joj je potanko pričao o svemu što je saznao u razgovoru sa Urošem.
Mileva sva ozbiljna na momente je brisala oči koje bi se ispunile suzama, ali nije skidala pogled sa Miloša. U jednom momentu Miloš ustade i priđe prozoru. Ustade i ona te pođe sa njim. Svoju ruku stavila je Milošu u dlan. Okrenuo se prema njoj. Stisnuo je obema rukama za dlanove i podigao ih u visinu svojih očiju.Sva se tresla dok je ljubio njenje zgrčene prste.

„Čuješ li me Mileva. Nećemo se predati. Ovo će biti naša borba.“
Ona ne reče ništa samo još čvršće se privi uz svog muža.

Pozdravlja Vas mandrak72, remenar kožnih opasača neustrašivih malih kauboja u nama.