Malo mandrakizama

, 23 2015 19:32:00 +0200

1.   Biračko tijelo je nezasito. Opet je progutalo udicu.
2.   Kada sam u govnima i klozetska daska čini mi se odskočnom.
3.   Ne tražite bis. Već sam pojeo govno.
4.   Korupcija je bolest, ali oni skloni njoj ne treba da brinu. Uvijek se mogu pozvati na imunitet.
5.   Virus korupcije krije se iza zatvorenih vrata i ispod žita i prenosi se kovertom.
6.   Nije meni što me hrane govnima, nego što me kljukaju.
7.   Pravda je spora, ali drži cijenu.
8.   Politička scena je vrlo živahna. O tome svjedoče i mrtva slova na papiru.
9.   Obezglavljeni je bio na visini zadatka. Dželatu do lakata.
10.   Dželatu je bio olakšan posao. Osuđenik mu je išao na ruku.
11.   Politička bura je značajan faktor u našoj političkoj stvarnosti. Baca nas na sve strane od stranke do stranke.
12.   Biračko tijelo pokazuje slabosti. Muti im se pred očima.
13.   Vlast je još jednom uzela stvar u svoje ruke. Politika je ipak samo kurva.
14.   Opozicija je još jednom pokazala zrelost. Popucala je ko dinja.
15.   Vlasti s nama uvijek znaju na čemu su. Na grbači.
16.   Nismo mi repa bez korjena, s nama je uvijek povuci potegni.
17.   U jednom se svi slažu. Legalizacija prostitucije podigla bi neke stvari iz korjena.
18.   Vođa je okrenuo točak evolucije unazad. Napravio je od birača male majmune.
19.   Još ima šanse da Vođa uđe u junačku deseteračku pjesmu. Još uvijek je neopjevana budala.
20.   Pokvario se i predsjednički avion. S kim si takav si.
21.   Senzacionalno U najavi je prvo presađivanje glave. Poslednja šansa da neki šupci dobiju mozak.

O kome je riječ

, 02 2012 10:52:31 +0100

Nakon debakla fudbalera C.Zvezde protiv fudbalera Vojvodine mnogo je toga jasnije. Kretanje na terenu jasno je pokazalo da iza fudbalera Crvene Zvezde stoje trgovci nekretninama.

bez(OBRAZ)luk

, 30 2012 20:02:40 +0100

Nemam obraza, ali imam dva lica.

Mi nasjeli, oni zasjeli.

"Nisam lopov", brani se političar, "sve sam ovo zaradio sa dva prsta".

U šumi propisa najviše panjeva.

Svaka bajka ima svoj kraj kakav zaslužuje

, 10 2012 12:11:11 +0100

Iznenada i bez najave Zadnja Rupa na Svirali je prsla. Pokupila svoje stvari i odlučila da zauvjek postavi stvari na svoje mjesto. Nije joj se dopalo to što na njenu melodiju niko nije ustajao, dizao čaše u vazduh i obe ruke. Jednostavno nije bilo žara. Hemija između nje i publike nestala je onog časa kad su primat uzele Prve Violine. Zadnja Rupa na Svirali doslovno je postala i ostala rupa. Zadnja.

„Šta bih mogla da budem? Zadnja hej. Ma ni broja da mi pridruže. Da su rekli dvadeset i treća rupa pa u redu. Stota, stota pa u redu. Znala bih da je to to. Ali ovako. Zadnja. Kao da nikome ne trebam. Ko izlazi na zadnjoj stanici? Rijetki. Oni kojima je jogurt i kifla misaona imenica. O parizeru da ne zborim. Oni koji tek uspiju sjesti kad svi odu. U povratku vise na vratima i kad svi oni bliži već umorni od truckanja i guranja napokon odustanu i izađu, ostaju oni. Ma neće biti više tako. Uzimam stvar u svoje ruke.“- prelomi zadnja rupa i uputi se u svijet.

Zadnja rupa putovala je danima. Usput je posmatrala svijet oko sebe i razgovarala sa mnogima.
Prihvati tako jednom ponudu da bude Trinaesto Prase. Lijepo su je prihvatili. Dvanaestoro prasadi bilo je oduševljeno novim članom. Igra je mogla da počne. Trčali su čas lijevo, čas desno. Premetali se po livadi. Dan je protekao kao tren. Činilo joj se da sanja. Zadnja Rupa na Svirali postala je broj. Trinaesto Prase.

„Sad napokon živim. Znam svoj broj i svoje mjesto. O kako sam srećna.“- zahvaljivalo se Trinaesteo Prase nebesima.

Bližilo se vrijeme ručku. Stara Krmača pripremila je obilan ručak. Izvalila se na bok i iz nabujalih prsa kao potoci slijevalo se toplo mlijeko. Bez imalo razmišljanja Zadnja rupa na Svirali a sada Trinaesto Prase baci se na hranu.

„Pomjeri se malo. Ova sisa je moja.“- Prvo Prase, najsnažnije i nekako najozbiljnije ga uputi dalje.
„Ova je moja.“- dometnu Drugo Prase te ga ćušnu za još jedno mjesto.
„Mjesta moliću. Traži dalje.“- Treće Prase bilo je ljubazno.

I tako sve do Dvanaestog Praseta. Neuglednog i mršuljavog. Sujetnog i ljubomornog na bolje plasiranu braću i sestre.

„Sikter.“- bio je više nego jasan.

Na mjestu gdje je trebalo da ugleda Trinaestu Sisu nije bilo ničeg. Samo otroboljen stomak vjerovatno posljedica mnoštva prasenja i brojnog potomstva. Srce joj se stegnu.

„Nije život bajka, pa da svaka priča ima sretan kraj.“

U tom momentu na vratima staje pojavi se debeo i zadrigao Gazda, te surovo uhvati Prvo i najdeblje prase za uši iznese ga napolje. Zatim se čulo užasno skičenje. Ostali se nisu mnogo ometali. Pomjerili su se za po jedno mjesto. Za još izdašniju sisu. Pred njim se ukaza Dvanaesta Sisa. Topla i mirisna mamila je Trinaesto Prase. Bez razmišljanja baci se na nju. Tragovi topla mlijeka potekoše niz grlo.

„Možda je bi bilo bolje reći. Za svaku bajku treba sačekati kraj.“- opet pomisli.

Drugog dana Gazda još krvavih očiju i masnih pantalona za uši izvede Drugo Prase koje je već uživalo u blagodetima Prve Sise. Opet čekanje, muk i divljački vrisak. Nakon toga opet ništa.

„Osilili su se, vjerovatno ih gazda kritikuje i adekvatno kažnjava.“- pomisli i pomjeri se na Jedanaestu Sisu, još mirisniju i slasniju.
„Bajke ne samo da imaju odličan kraj, već su sve bolje i slasnije. Za prave ljubitelje bajki treba strpljenja i vremena. Svakome po zasluzi."

I sve tako dok nije stigao do Prve Sise. Mogao je da bira. Nikoga nije bilo osim njega.

„Nevaljalci jedni. Neka, neka. A ćuškali ste me. Vidi sad. Sve je ovo moje.“- razmišljalo je Trinaesto Prase glasno gušeći se u slasnim i toplim zalogajima mlijeka.

U njegovim zadovoljnim razmišljanjima prekide ga lupa vrata. Na vratima se pojavi Gazda. Njegove zakrvavljene oči klizile su niz njegovo već dobro ugojeno tijelo.

„Ohoho. Trinaesto Prase. Ugodnog li iznenađenja. Kako sam samo mogao tako da se zabrojim. Tim bolje.“- sagnu se i uhvati ga za uši.

Njegov čelični stisak nije popuštao. Uši su se zapalile i zacrvenile. Uzalud se cimalo i otimalo Trinaesto Prase. Nimalo nije bio nježan. Jednom nogom je kleknuo za vrat. Dok ga je jednom rukom držao za uši drugom je pokušavao da dohvati neki sjajan i oštar predmet sa panja koji je stajao u blizini.

Trinaesto Prase je skičalo, vrištilo. Međutim Gazda nije imao razumijevanja. Njegovu neutaživu glad nisu mogla da pokolebaju preklinjanja. Dvanaestoro prethodnika najbolje je to okusilo na svojoj koži. Vjerovatno hrskavoj i dovoljno slanoj da zadrigli Gazda posegne za hladnom pivom.
Trzalo se i koprcalo Trinaesto prase dok se Gazda ispružao da dohvati hladni i prijeteći predmet koji mu je već bio nadohvat ruke. Bio mu je sve bliži dok se istezao da posegne za njim.

U tom kritičnom momentu kad je već drška prijetećeg sjajnog predmeta bila u njegovoj ruci, Trinaesto Prase učini poslednji napor i iskoristi pomjereno težište ravnoteže gazde koji se poprilično ispružio da dospije do noža te obori gazdu na tlo. Njegov stisak popusti te Trinaesto Prase pokaza zube koje zari u njegovu ruku. Gazda bolno jeknu, a Trinaesto Prase iskoristi priliku i izgubi se u gustišu iza kuće.
Nasmrt uplašeno bježalo je što dalje od bajke koja umalo nije kobno završila. Nije se osvrtalo od straha da će za sobom ugledati raspomamljena Gazdu sa blistavim sječivom.

Trčao je dugo. Bez prestanka. Bio je zaboravio na vrijeme. Prolazili su dani i noći. Sve tako dok se iznemogao nije sručio na tlo. Izgubio je svijest.

„Hajde budi se. Ustani. Već satima spavaš.“-osjetio je da ga neko budi.

Neka hladna nelagoda prožimala je iznureno tijelo. Njegov san da je neko prekinuo je hladni neznanac.

„Ko si ti? Ja sam Trinaesto Prase.“- uljudno se predstavi.
„Ja sam Lanjski Snijeg. Drago mi je što te vidim. Mislim da će mo biti sjajno društvo.“

Pomalo nepovjerljivo gledao je u novog poznanika. Bio je pomalo oronuo. Činilo se i usamljen jer kao da je jedva dočekao njegov dolazak.

„A šta ti radiš ovdje?“- upita ga Trinaesto Prase gledajući oko sebe.

Zapadna strana podnožja brda bile je nekako usamljena. Tek tragovi snijega uokolo još su se opirali nastupajućem proljeću. Sunce je slabo dopiralo do njega.

„Čekam zimu, a onda Bog te vidio. Ihahaj, biće ovdje vriske i cike. Djeca su društvo najbolje. Oni tek umiju sa snijegom. Nema toga što ta mladost neće uraditi s njim, a oni stariji vazda nešto galame, opominju, Te zakopčaj se, stavi rukavice, navuci tu kapu na glavu. Ostani sa mnom. Očas će zima.“- raspriča se Lanjski Snijeg.

Trinaesto Prase stade razmišljati. Odavno je odbio da bude svaku mogućnost da bude Zadnja Rupa na Svirali. Ni Trinaesto Prase nije bio baš najbolji izbor. Potrajao je isuviše kratko da bi bajka potrajala. Nije imao mnogo izbora. Prihvati da bude Lanjski snijeg.

Svu noć su razgovarali jedan s drugim. Bodrili jedan drugog.

„Samo sad treba izdržati. Ništa ne beri brigu ja znam kako. Ostali snijeg se olako predao, ja se još ne dam. Nije nimalo lako, ali ovako udruženi možemod dočekati Novi Snijeg, a onda, eheheeeej kuća ti pjevala.“

Lanjski Snijeg usnije. Osjećao je neku nelagodu. Svi noć se otkrivao dok je Južnjak uporno klizio niz jegovo oslabjelo tijelo koje je drhtilo od povišene temperature. Ma koliko god svlačio pokrivač, Južnjak je bio uporniji. Tresao se od groznice.
Čim je otvorio oči spazi da njegovog druga kojeg je juče upoznao i na njegov poziv postao Lanjski Snijeg nema. Nigdje traga da je bio tu. Uplaši se. Zalud se osvrtao oko sebe. Bio je sam.
Začu neke glasove koji su bivali sve jači i jači.

„Tata vidi snijeg.“- glas dječaka ozari neka radost.
„Lanjski snijeg. Treba nam kao treće oko u glavi.“- otac mu odgovori.

Lanjski snijeg snažno poželi da posten nekom potreban.
„Ohh kako bih želio da postanem nekom potreban kao Treće Oko u Glavi.“- snažno poželi Lanjski Snijeg dok su ga male ruke stezale u grudvu koja će nedugo nakon toga biti bačena. Možda na baš sunčani dio padine.
Grudva poleti kroz vazduh. Trajalo je to nekoliko trenutaka. Činilo se kao vječnost. Lanjski Snijeg je izmamio jedan osmjeh kod dječaka. U tom momentu osjeti snažnu bol. Neugledno čudovište uhvati se za glavu. Bolono se previjalo po tlu. Zaslijepljeno je plakalo dok su mu se ramena tresla od jecanja.
Gušio se u suzama. Treće Oko bilo je surovo pogođeno. Snažno i neprijatno peckanje mutilo mu je vid. Posrćući često nije vidio ništa ispred sebe. Zbpg svog položaja koji se nalazio na čelu iznad dva oka zapinjao je za granje.
Njegov vlasnik je zbog njega patio. Svi su imali po dva oka, a on tri. Nije znao šta da radi sa njim. Nije mu bilo ni od kakve koristi. Naprotiv bio je prozvan čudovištem. Nije bilo načina da ispravi svoju muku.
Kao dijete majka bi mu stavljala kapu na glavu da sakrije njegov nedostatak. Međutim to ne potraja dugo. Zaboravi se dječak te zanesen u igri skinu kapu i predstavi svoje Treće Oko koje je nekako čudno žmirkalo kad ugleda dnevnu svjetlost. Oko njega se sjatiše sva ostala djeca pa ga počeše nazivati svakojakim imenima.

„Čudovište, čudovište.“- bolno je odzvanjalo.

Nisu birali predmete kojima su se bacali na njega. Nije pomagalo zapomaganje. Presuda je pala.

„Ubijmo Treće Oko. Kome treba Treće Oko. Treće Oko mora nestati. „- otimao se godinama, stalno bježeći i u strahu od reakcije.

Konačno je bio visoko kotiran, ali to mu nije donijelo sreću. Treće Oko. Nimalo sretno na pobjedničkom postolju stalno je trpilo uvredljive zvižduke, ponižavanja. Progon. Stalno izbjegavanje koje je tražilo lutanje svijetom i potragu za mjestom gdje će Treće Oko biti neophodno, ali takvo mjesto nije bilo postojalo. Uvriježeno mišljenje unaprijed je bila i optužba i presuda, a kad stvari pođu tim tokom život postaje nesnošljiv.
Treće Oko dade se u razmišljanje da okonča život. Polako se opraštalo s mišlju da potraži mjesto na svijetu gdje će mu konačno biti bolje. Zadnja Rupa na Svirali, Trinaesto Prase, Lanjski Snijeg, a sad i Treće Oko. Pitao se gdje je tu kraj. Kome uopšte treba.

„Bajke nisu za svakoga. Za neke je možda bolje da nikad nisu ni ispričane.“- gotovo pomireno prihvati bolno saznanje uvjeren da čini ispravnu stvar.

Ugodan glas ga trgnu. Čuo je glasno pjevanje koje je dopiralo sa livade pored potoka. Treće Oko produži da vidi o čemu se radi. Na livadi ugleda jednog mladog čovjeka kako znojan kosi mladu travu i snažno pjeva. Posmatrao ga je neko vrijeme. Gledao je kako radi i slušao kako pjeva. Zažmuri i pomisli.

„To je život. Vidi ga samo kako pjeva.“

Neko vrijeme je još slušao njegov melodični glas. Odluči da mu priđe i sa njim razgovara.

„Zdravo. Ja sam Treće Oko, gledam i slušam te već neko vrijeme. Ko si ti?“
„Zdravo Treće Oko, ja sam Bolje Prvi u Selu.“
„Kako živiš?“-nastavi sa pitanjima.
„Odlično. Istina da mnogo radim i živim ali bolje prvi u selu nego zadnji u gradu?“

Pomalo već nepovjerljiv prema pobjedničkom postolju i svime onim što ono nosi zabrinuto upita.

„Jesi li ti sasvim siguran da je Bolje Prvi u Selu od Nego Zadnji u Gradu.“
„Naravno da je bolje. Ko je tijelu bliži od potkošulje? Prvi.“- reče joj Bolje Prvi u Selu.
„Ali selo je selo. I Bolje Prvi u Selu, prati i iščekuje Nego Zadnjeg iz Grada, sluša otvorenih usta novosti iz grada, pamti i još dugo prepričava dogodovštine Nego Zadnjeg iz Grada. Neko Zadnji iz Grada uvijek može da se vrati i ponovo prihvati da bude Bolje Prvi na Selu, dok Bolje Prvi na Selu teško može da prihvati ulogu Nego Zadnjeg u Gradu. Može da bira.“- nije se dalo Treće Oko.
„Ali Nego Zadnji iz Grada priča tuđe živote. Živi tuđe snove i živote, svoje je odavno ostavio i ne sanja ih više. Zato se iznova i iznova vraća i kao bolesnik nakon infuzije ponovo odlazi u sav taj košmar. Kao ronilac koji se vrati na površinu da udahne vazduha i još jednom pokuša da dublje i duže zaroni. Neminovno je da ponovo izroni. Umorniji, a rijeka odnosi vrijeme kojeg on uzima na dah.“- reče Bolje Prvi na Selu.
„Neka. Idem ja dalje. Mene prosječnost ne zanima.“- zaključi Treće Oko.
„Kako ti kažeš? Ako želiš budi Nego Zadnji u Gradu.“- odgovori mu Bolje Prvi u Selu.

Treće Oko prihvati da bude Nego Zadnji u Gradu. Umiješa se u gomilu. Stade u red za kiflu i jogurt. Parizer je rijetko gostovao na njegovom meniju. Konačno je mogao da se umiješa u gomilu koja se tiskala u prenatrpanom prevozu. Buka motora nadjačavala je njegov stomak.
Jednom mjesečno je smogao mogućnosti da izađe. A tad bi mu muzika svirala na uho.

„Selo moje ljepše od Pariza,....“

Poseban štimung stigao bi u pozne sate. Poletjela bi čaša o pod, a ruke u vis. Zadnja Rupa na Svirali davala je poseban ton. Nego Zadnji u Gradu je došao na svoje. Umio je da prepozna onaj ton koji mnogi ne cijene. Zadnja Rupa na Svirali je konačno postala neko. Nego Zadnji u Gradu.

Neke bajke imaju svoj kraj kakav zaslužuju.

Pozdravlja Vas mandrak72, tonski neprosvijetljena individua i dividenda kakve ovdje ne rastu.

Nisu nama sve na broju

, 01 2012 20:00:53 +0100

Higijena uma

, 20 2012 14:53:52 +0200

Vlast se prestrojila. Peta kolona svrstala se u prve redove.
Vođa odbija hranu. Pije nam krv na slamku.
Izborne liste nisu nam ostavile mnogo prostora. Iza svakog imena je mnogo kvadrata.
Politika je kurva. Političari su njeni sinovi.
Na izbornom tijelu izredala se i vlast i opozicija. Svi su dobili šansu.
Vlast čini sve na higijeni društva. Uzeli su nam crno ispod nokta.
Neodgovorna opozicija nije izašla na izbore. Kućni pritvor je opet iskorišten kao izgovor.

Pozdravlja Vas mandrak72, uz kesten pečen, ogaravaljen i opečen.

Bodovi

, 26 2012 09:16:48 +0200

I ja bi da se držim za slamku. Na državnim jaslama.

U životu je kao u fudbalu. Bod na strani duže se prepričava.

Pozdravlja Vas mandrak72, od sunca pečen, od riječi nedorečen, ukratko osujećen.

Pametno

, 16 2012 18:54:10 +0200

Pamet nije skupa. Više nas koštaju budale koje pametuju.

Pozdravlja Vas mandrak72, ošišan kako i dolikuje.

Ipak se kreće

, 26 2012 19:42:05 +0200

Premijer je najavio izlazak iz recesije. To je već učinilo i nekoliko ministara.

http://zoranplavsic.com/

mandrak72