mandrak72

Komšija

, 31 2026 18:34:14 +0100

Jutros mi se podbočio komšija. Ne onako kako to većina čini, tek ovalš naslonjenim dlanovima na kukove, već nekako mnogo kompleksnije. Dlanovima podignutim visoko iznad kukova, gotovo do pazuha. Neprirodno.

Stoji on tako, podigao pogled prema brežuljku iznad kuće, sa suncem koje je izlazilo njemu sa lijeve strane i klati se lagano naprijed, nazad, isto kao atletičar na zaletištu za skok uvis, samo mnogo sporije. Kompleksnije.

Znam ga već dugi niz godina. Prvi mi je komšija, dolazio da pomogne kad sam kopao temelj. Njegov brat dolazio kad se pokrivala kuća. Brat mu bio posve miran, baš kao i on, samo još nekako tiši. Bili su mnogo vezani, kao da ih je majka nepovratno povezala pupčanom vrpcom. Stalno zajedno, mada nisu blizanci.

Stoji komšija. Podbočio se onako kompleksno i premjerava brežuljak pred sobom. Tako on svaki dan sve ove godine koliko nas dijeli međa. Uvijek gleda u novo brdo, polje, njivu ili baru. Na put ne obraća pažnju. Stalno traži i pretražuje. Brata traži.

Onomad stajaše pred kućom, krajičkom oka ispraćajući brata koji traktorom pođe da se parkira nakon završena posla i izgubi ga na tren. Kad se osvrnu brata više nije bilo. Tamo gdje je očekivao da ga okom pronađe četri gumena pneumatika, dva veća i dva manja, pobjedonosno su se vrtjeli iznad traktora, kao da htjedoše reći da su i oni svoje dočekali.

Gledao je zbunjeno koji tren dok ga ne prenu vriska i dozivanje majke. Ništa osim vriska majke i traktora nije se čulo. Točkovi su se i dalje vrtjeli, zlokobno, kao kad se premota filmska traka do kraja i onaj završetak kada kraj filmske trake definitivno svojim lupkanjem označava kraj. Opčinjen svjetlošću ne vidi da je već istekla odjavna špica i čuveni the end. Džaba svjetlost, gledao je pored sebe, brata da pogledom prozove, ali njega nema.

Danima poslije nesretnog događaja vrtio je isti film, ali glavne uloge nigdje ni na vidiku. Scene nemoćnog pokušaja prevrtanja traktora dok se nisu komšije pojavile da pripomognu svojim znojnim mišicama, ekipe hitne pomoći i majčinog plača promicale su ispred njegovog vlažnog pogleda, stalno iščekujući da se odnekle pojavi on. Njegov brat, zvijezda tragičnog filma. Nijem i nasmijan. Lijep kao slika.

Nikako da poveže sav onaj silni narod koji je prolazio kroz njegovo dvorište, tragove ulja i već tamne mrlje na završnoj sceni. I ona iskopana rupa, grobnica nigdje nije pronalazila suvislo objašnjenje gdje se dade brat.

Danima nije skidao pogled sa puta gdje krajičkom oka iščekivaše scenu koja nedostaje. Onu sekundu, tren nakon čega je nestao glavni protagonista. Režiser potonje drame kojoj se ne nazire kraj. Mučne epizode tišine za stolom, duboki uzdasi bolesne majke, gotovo atletski sprintovi očiju pred nabujalim potocima suza koje se ponornicama duboko usijecaju i nepovratno krune ostatke duše.

Podboči se tako komšija, rendgenski pretražuje zemlju gdje onomad pod busenom nestade njegova desna ruka i nakon toga nemilosrdno i bez duše traktorom preorava sve što se oralo. Preorava i ono gdje za vascijeli vijek plug nije ušao. Odlučan u svojoj namjeri da vrati brata, ponovi onu scenu, tren nepažnje, gdje bi podviknuo, nemušto kao naturščik. Vratio razgovor za stol, zauvijek izbrisao majčin jecaj.

Novi je dan. Komšija ne gubi nadu. Još srčanije upire plugom u tek iskrčenu brinu, preorava kilometre filmske trake. Njegovo rumeno lice bez traga umora ulazi u još jedan sumrak, jednu filmsku noć bez kraja. Jedan kraj koji nikad ne završava.

Novi je dan. Komšija ne gubi nadu.

Brata nema, a dan se i dalje ponavlja.

Уштипак за Грбу

, 03 2022 20:03:24 +0100

Нећу да размишљам о годинама. Није ни Грбо.

Грбо је неугледни мјешанац. То га није издвајало од осталих сеоских паса. Уосталом сељаци нису много марили с ким се керуша парила. Село је велико, керова много. Много је и посла да би се сељак бавио пасијом забавом.

Уосталом газда уколико би одлучио до подмлади дворишно обезбијеђење одабрао би по њему најљепше штене, оставио за куће а остале подијелио евентуално заинтересованима или би их подавио у оближњем водотоку. Још једна гладна уста никоме нису неопходна.

Необично у том поретку ствари је чињеница како је и Грбо преживио.

„Двадесет и шест година!“ – с невјерицом сам понављао за комшијом док ми је причао о Грби.

Моје познанство с Грбом започело је с почетком подизања сеоског имања. Тај сеоски лајавац никада није показивао велику потребу за мојим присуством што ме је понекад помало и иритирало. Чак би се могло прије рећи да је своју наклоност више показивао према моме оцу и мајци.

Комшија је поред њега имао још једног ротвајлера, једног кућног чупавца те мјешанца ниског раста најближег каквом јазавичару.

Да ли због својих година Грбо није био на ланцу. Имао је пред собом сво сеоско пространство. Међутим није он био авантуриста немирног духа.

Непогрешиво би знао када је код нас вријеме јелу. Лаганим кораком прешао би преко пута и прешао у наш посјед. Отац би редовно устао од стола, узео дио хране и бацио пред њега. Када отац није био ту исто би то учинила и мати.

Након што би појео понуђено опет би се истим путем вратио у своје двориште.

Годинама је то тако трајало. Када није било оца ни мајке на селу храну би му носила супруга или ја.

Вријеме је пролазило. Смијењивала су се годишња доба. Родитељи уриједили одласке на село. Грбо је прелазио по навици. Чекао свој дио оброка.

Још једна зима је минула. Прољеће је увелико стигло у село. Захуктавали су се радови у башти. С прољећем су се и наши одласци на селу интензивирали.

Доручак је био на столу. Топли уштипци, сланина, сир, ајвар. Годили су уморном тијелу. Снага се враћала. У тањиру преостао је уштипак, сланина. Знао сам шта чинити. Изнио сам храну на уобичајено мјесто, погледом тражио Грбу. Надао се да ћу га видјети како тромим кораком иде по храну, нимало ми не указујући било какву захвалност, најмањи потез махања репа. Навикао сам се на то од њега.

Није га било.

Наставио сам са осталим радовима на имању. Кад је умор почео да стеже моје тијело сунце је већ зашло. Изнова сам нахранио тијело и утонуо у заслужени сан.

Након доручка прикупио сам остатке хране и изнио их на двориште за Грбу.

Тад сам га угледао.

Нетакнут уштипак за Грбу.

Ogrebotine

, 23 2019 21:45:24 +0200

Koliko sam samo puta sa zavišću gledao na komšiju s kakvom lakoćom mijenja automobile. Uspijevao je loš automobil da dobro proda, a dobar jeftino da kupi. Često bih se čudio zašto se brzo riješavao dobrih automobila. Tu njegovu osobinu pripisivao sam njegovom nedostatku sentimentalnosti.

„Zašto da ne uzmem neku kintu za njega. Ipak, to je samo gomila metala“, znao bi reći.

Bože, koliko sam samo vagao, razmišljao, istraživao kada sam bio skupio novac za kupovinu automobila. Čini mi se da sam sa svakim danom manje znao i bio siguran u svoje stavove. Ono što bi danas proglasio pravom odlukom, već sutra bi nazivao najvećom glupošću.

„Kome sutra takav auto prodati?“.

Kada je došlo vrijeme za prodaju mog vremešnog automobila pokušao sam da komšiju koji je već imao svoj plac za prodaju polovnih automobila da konsultujem kako bih formirao cijenu i dao automobil na prodaju preko oglasa.

„Da je bar švabo, dobio bi dobru cijenu. Ovako korejca neće niko, osim ako cijena nije daleko ispod one koju očekuješ.“

Njegova cijena je bila upola one koju sam očekivao, ali morao sam i njega da razumijem. Živio je od toga.

Automobil sam dao na oglas, formirao sasvim pristojnu i fer cijenu.

Po običaju posjeta oglasu je bilo ali ne i konkretnih ponuda. Tek nakon osam dana javio se čovjek da bi došao da pogleda automobil u srijedu.

Automobil sam oprao, očistio i čekao na dogovorenom mjestu.

Bio sam tužan dok sam gledao mog Ševroleta kako trpi ispitivačke poteze i poglede sumnjičavog Andrije iz Prijedora.

Automobil sam kupio uz pomoć roditelja. Nikada neću zaboraviti onaj dan kada sam sa suprugom otišao u Banja Luku da uplatim avans. Činilo se da lebdim. Zajedno sa nama bile su naše dvije kćeri u salonu, još uvijek sasvim malene da bi mogle da shvate buru emocija kada sam potpisao ugovor u kupovini automobila. Bio je to prvi novi automobil u mojoj radničkoj porodici. Dok sam potpisivao ugovor krajičkom oka posmatrao sam njihove male sandale tog toplog maja 2010 godine i ruke supruge koja ih je držala.

„Imaš nekoliko fleka na zadnjem sjedištu. Znaš li koliko košta dubinsko pranje?“, pokušavao je indirektno obarati traženu cijenu Andrija.

Ćutao sam. Da dobro znam za njih. Nisam ni pokušao da ih skrijem. Znam i da su nastale avgusta iste te godine kad je automobil kupljen. Vraćali smo se sa sjajnog ljetovanja iz Herceg Novog. Te godine mlađa kćerkica nije mnogo marila za kupanje u moru. Više je uživala u pijesku i na ležaljci nego u moru. Pored toga dobro sam pamtio večernje šetnje, kada bi nakon nekog vremena stala ispred mene tražeći da je nosim. Nerijetko bi zaspala na ramenu. Zbog vijugavog puta i krivina mlađoj kćerkici bila je mučnina pa smo stali pored puta da se osvježi i malo oporavi. Prilikom ponovnog kretanja ispala joj je flašica sa sokom koji se razlio po sjedištu.

„Na vratima ima nekoliko packi.“, prenuo me je pedantni Andrija dok sam premotavao film sa ljetovanja.

Da imao je. A ko ih nema. Svi ih imamo. Neko mi je ogrebao auto dok sam sav smeten i usplahiren kupovao sokove i kolače za babicu i doktora u Prijedoru. Iako sam po treći put postao otac nisam mogao da ne pustim suzu kada su mi iznijeli zamotuljak od 3900 grama koji sam poljubio a sestra se čudila kako otac može da pusti suzu. Možda bi razumjela kada bi znala kroz šta sam sve prošao do tog trenutka. Komplikacije pri porodu, uznemireni poziv od doktora da se vratim u Prijedor zbog supruge. Njenog blijedog i zabrinutog lica koje je samo par sati prije toga blisatlo. Lice njaljepše trudnice ikada. Sve one bitke, čekaonice, sumnje i razočaranja dok smo čekali da dobijemo prvo dijete. Prve temperature, ospice, alergije, astmu. A taj dan sam već bio otac treći put.

„Imaš i neko ulubljenje na haubi.“, zabrinuto je odmahivao glavom.

„E moj Andrija“, mislio sam onako za sebe i smješako se dok ga gledam. Da ti samo znaš koliko sam taj dan bio narastao kada je moja najstarija kćerka osvojila nagradu kao ubjedljivo najbolji đak generacija ne bih se čudio da sam ga zgužvao kao brod od papira kada sam se naslonio na njega, a ne samo haubu ulubio.

Kroz glavu su mi prolazile sve one situacije kada sam zabrinuto jurio u bolnicu u Prijedoru, nosio igračke da mi kćer ne plače na rastanku ali bez uspjeha, odzvanjao sav onaj smijeh dok smo se smijali dogodovštinama sa plivanja, sela, kupovinama na sajmu knjiga u Banja Luci.

Sa svakom novom primjedbom, manom Andrija je nesvjesno povećavao cijenu automobila.

„Znaš, ja ne bih mogao da ti dam više od .... konvertibilnih maraka. To bi bila moja zadnja cijena.“

Isuviše malo je ogrebotina, ulubljenja. Ništa nasuprot svim onim momentima koje ću zauvijek pamtiti i koji su oblikovale i obogaćivale porodicu i mene svih ovih godina.

„Automobil nije na prodaju“, s radošću uskliknuh.

Andrija nažalost toga trenutka nije znao da pred sobom ima limuzinu od milion dolara. Svejedno ni onda ne bi mogao da mu prodams crvenog Ševroleta.

Ogrebotine ponekad govore mnogo više nego polirana karoserija. One su potvrda svih prohujalih godina, najjači svjedoci da smo živjeli. Neke od njih ne bi mogle sakriti ni najvještije ruke lakirera, one se nose kao ordenje životu. Najvećem bogatstvu.

Dobro je

, 28 2018 14:27:55 +0100

Kada bi neko posmatrao Miloša s cigaretom u ustima a da ga dovoljno ne poznaje ne bi odmah uočio da ima kratku bradu, onu odmilja u narodu nazvanom umjetnička. Čak ne bi pomislili da ima brkove.

Kada Miloš zapali cigaretu, postavi je između kažiprsta i srednjeg prsta. Pri tome čvornati kažiprst pokriva kompletnu gornju usnu, a srednji i ostali prsti donju usnu i bradu. Samo sjajni plamičak bi se zažario kada bi duboko udahnuo, povukao novi dim, zastao par trenutaka i ispustio ga ispod prsta iznad donje usne i brade. I postupak bi ponavljao sve dotle se crveni plamičak ne bi primakao do požutjelih prsta.

Dok je u limenoj pepeljari pred domom zdravlja gasio opušak od cigaret, pažljivi posmatrač bi primjetio njegovu bradu. Prosijedu njegovanu bradu koja je od duvana poprimala zlatne tonove.

Energičnim korakom uputio se na zakazani ljekarski pregled kod porodičnog ljekara.

„Pa, Miloše“, otezao je sa dijagnozom stari ljekar dok je pogledao u njegovom pravcu, „čini se da je vrijeme da duvan od danas bude pripisan prošlosti“.

Miloš je dalje jednim dijelom svoje prisutnosti slušao ljekara, njegovu dijagnozu, predloženu terapiju. Sve zabrane i preporuke, sve opasnosti od nepridržavanja od njih, a drugim dijelom sebe je razmišljao o svemu onome štoe je prethodilo posjeti ljekaru.

Dan prije poslodavac ga je pozvao u kancelariju, nimalo nježno mu saopštio da zbog pomanjkanja posla mora otpustiti dio radnika među njima i Miloša.

„Znaš, ja sam siguran da ćeš se ti lako snaći. Za dobrim radnikom se uvijek otimaju,“, ni sam siguran da govori istinu tješio ga je poslodavac, „a čim se meni ukaže potreba ja znam gdje si ti i zvaću te ponovo na posao. Sad je tako kako je, ja moram ostaviti mlađe. Manje su skloni bolovanju. Ti to najbolje razumiješ.“

„Znaš, ja sam siguran da ćeš slušati savjete. Ukoliko se budeš pridržavao savjeta prodisaće pluća, a posao neće pobjeći. Evo napisaću ti poštedu za narednih mjesec dana, pa poslije ćemo vidjeti. Kontrola je za mjesec dana“, jednoličnim glasom i dalje je pričao ljekar.

Miloš nije ništa rekao, kimnuo je glavom, nasmješio se doktoru, uzeo napisanu potvrdu i recepte i izašao u hodnik.

Da nije bio kod ljekara prije par trenutaka odmah bi se mašio za džep, pogužvanu kutiju s cigaretama i vještim pokretom uplaio cigaretu. Sve je to po navici uradio, sem što nije upalio cigaretu. Dlanom je prekrio usta i bradu, držao nezapaljenu cigaretu. Umjesto dima kojeg bi zaustavljao u plućima praveći protivtežu boreći se s mukom koja ga je pritiskala iz vanjskog dijela svijeta. Ali kako nije bilo dima bitka je već bila izgubljena. Ljutito je zgužvao cigaretu i tromim korakom uputio se kući gdje ga je čekala porodica.

Ovoga puta scenario koji je njegova supruga čitala čim bi ga spazila bio je bačen. Zgužvan i odbačen. Miloš nije mogao nikada da joj zataji kada ima neki problem. Pokušao bi da ga zamaskira cigaretom, ali jasno je čitala njegovu mimikriju. Pustila bi ga da se izduva, prepuštajući mu da odredi pravi trenutak da joj saopšti svoje muke. Ovoga puta o maski nije bilo govora.

S vrata ga je pročitala. Nije ga ništa pitala.

„Dobro je“, promrmljao je mimikriju koja to nije, odlažući još koji trenutak do istine.

Pozdravlja Vas mandrak72, neostrašćeni i omašćeni lola s čvarcima na reveru i slaninom ko podlanica mjesto fitilj kravate.

Iznad odžaka

, 21 2017 15:02:09 +0100

Ivica nije poput drugih. Nisu ni drugi poput njega. Sve od samog početka nije išlo na njegov mlin, a kad je tako onda je i brašno problem. Kako bez njega?

Nerijetko kad pokušavam objasniti ili uporediti neku vrijednost poslužim se brašnom. Bijelim. Ne da ja ne volim ono drugo, crno. Volim ja njega, ali u životu se sve radije uspoređuje s uspjehom.

Teško da će mi neko danas reći da je bijelo brašno simbol uspjeha, ali najbolje bi bilo da pita svoje roditelje ili još bolje njihove roditelje.

„Kako malo? Pa to je vreća brašna.“, znao bih reći kada bi neko omalovažavao vrijednost od 15-tak konvertibilnih maraka, „Pa to je mjesec dana hljeba u kući.“

U godinama kada je veliki odmor i svo ono vrijeme između njega najljepše doba teško će ko da misli i o brašnu. Vjerujem da to onda o tome nije mislio ni Ivica. Teško bi se našla pukotina između smijeha, kovrdžave kose i zajupurena osmjeha u koju bi ma i gram istog stao dok je u plavoj kecelji trčao za Milanom iz prvog „a“.

„Šuga“, pobjedonosno bi podviknuo čim ga je sustigao i bjesomučno se udaljavao ne skidajući osmjeh.

Nedugo nakon toga. Sve se promijenilo. Ivica je ostao s ove strane bedema iako po svim procjenama matematičara i majstora zavjere nije trebao.

„Zašto ga pozdravljaš? Trebao je otići kao i ostali. Ko zna, možda špijunira kad su smjene vojske na liniji, kakvim oružjem raspolažemo?“, nabrajao je jedan poznanik za stolom poprilično omamljen alkoholnim isparenjima.

Nisam želio da odgovorim. Glib u kojem smo se svi nalazili nije mi ostavljao prostora niti sam ga tražio da dotaknem njegovo dno. Glib je sasvim dovoljan da sve odnese đavolu. Suviše sam dobro znao Ivicu. Teško da je u tom momentu za njega bilo važnijih stvari od njegove glave i brašna. Nije ga bilo dovoljno, a kraj rata se nije ni nazirao.

Otud i brašno.

Kao što sam na samom početku rekao sve od samog početka nije išlo na njegov mlin. Ni završetak rata nije mnogo promijenio. Do posla se teško dolazilo. Pogotovo ako nisi „naš“, kao što ni sa druge strane bedema, te stalne barikade, nije bilo mjesta za „njihove“.

Prošle su godine. Rijeke je mnogo proteklo. Za neke je bilo hljeba, drugi su otišli negdje dalje za isto parče. Neki su prešli i granicu. U takvim momentima nalazimo sve manje osude za takve. Sudija gladnih usta drugačije izriče. Ne presuđuje, niti osuđuje. Sebi prebacuje.

Ivica nije.

Nije birao posao. Posao nije birao njega. S druge strane nije htjeo.

U takvim slučajevima posegao je za manje očekivanim riješenjem. Popeo se na krov svoje desetospratne zgrade malih stanova. Gledao je usnulu varoš na obali rijeka Une i Sane i tražio izlaz. Ispod njega tlo, hladno, blizo. Izvjesno. Činilo se na dohvat ruke. Nebo visoko, nedostupno. Neizvjesno.

Podigao je pogled koji je klizio panoramom grada. Kao mali vulkani su se uzdizali se tanki stubovi dima mješajući se sa sivim sumornim oblacima. Zima je štipala za nos i lice ozbiljnog dječaka kovrdžave kose. Ne, niko ga nije vidio dok je stajao na krovu i kao izvidnik u daljini tražio prve tragove zime.

„Dimnjake niko ne čisti“, pomisli, „eto meni kruha“.

„Hljeba ili kruha“, zlonamjerni bi našli zamjerku i na krovu. „Dimnjačar ili odžačar“. Dokoni bi uvijek tražili dlaku u jajetu. Ivica ne. On je tražio brašna. Hljeba.

Izdaleka sam ga primjetio. Gegao se dok je pravio male i kratke korake. Njegov radni kombinezon plave boje odavno je bio garav. Kao i njegovo lice. Ali osmijen nije mogao skriti.

„Bogami Ivice, pripazi se. Čuo sam da nešto mnogo švrćkaš. Znaš pričaju žene o tebi.“

Stavio bi prst na usne kao da od mene traži da sačuvam tajnu iako je nije bilo. Svejedno bila je to naša tajna. Zavjerenički bi namignuo i odgegao se prema ulazu u jednu od zgrada. Zastao sam čekajući trenutak kada će se njegova silueta pojaviti na krovu. Hrabro je koračao po krovu. Do dimnjaka. Svoga mlina. Bijelog brašna.

Zaista Ivica nije poput drugih. Ne kuka. Ne žali se. Njegovo garavo lice uvijek je nasmijano. Tu, pod oblacima. Iznad odžaka jedan mlin upravo melje priču. Čistu, bijelu poput brašna. Kakvu druga bi i mogla kad Ivica nije poput drugih.

Tu.

Iznad odžaka

Čunom niz godove

, 16 2016 09:59:26 +0200

Pogledom sam klizio po izloženim primjercima drvenih podova. Ponuda je zaista bila izdašna. Pridržavajući se obavijesti koju redovno primjetim prilikom kupnje hljeba da „robu birajte pogledom“ birao sam pogledom.

„Izvolite. Imamo velik asortiman proizvoda“, prenu me glas prodavca.
„Hm, da“, odgovorih zbunjeno kao uhvaćen u nekoj nedozvoljenoj radnji.
„Samo razgledate ili ..“, njegov podcjenjujući pogled brzo me je vratio u stvarnost.
„Kupujem“, odsječno odgovorih.

Da. Došao sam s namjerom da kupim podne obloge. Još uvijek neodlučan klizio sam pogledom po ponudi. Mnoštvo laminata, parketa, brodskih podova. Razgledao sam cijene. Prvi put sam bio u poziciji da sam kupujem isti. Mnoštvo savjeta od radnih kolega sam dobio na sam spomen zamjene podnih obloga. Dijametralno suprostavljenih, temeljno obrazloženih. Međutim, ništa od svega nije mi pomagalo ovoga trenutka.

Gledao sam cijene. Velika disproporcija u visini cijena laminata i parketa naginjala je da me uputi na izložbeni dio prostora sa laminatima. Prodavac me nije ispuštao iz vida. Pratio me je u stopu od momenta kada sam mu obznanio da sam kupac.
Logikom kupca pokušao je da napravi korak ispred mene i da mi olakša izbor.

„Imamo veliki izbor laminata. Imitacija hrasta, bukve, starinskih podova. Imitacija…“, nisam ga dalje slušao.

Gledao sam cijene u rasponu od 11,00 do 17,00 konvertibilnih maraka. Klizio sam pogledom po izložbenim primjercima. Ispred mene je prodavac išao i hvalio svoju robu, a ja ga i dalje nisam slušao. Gledao sam kako prelazi niz glatke, savršene površine laminata na kojima nije bilo ni traga prirodnosti. Niti jedna ogrebotina, bora. Nesavršenstvo za koje bih zapeo. Makar pogledom. Ništa zbog čega zatražio objašnjenje. Priču koju bih do dugo u noć ušuškavao pored sebe dok pucketa vatra u maloj kaminskoj peći.

„Imitacija“, malo glasnije ponovih.

Prodavac zastade i krete sa pričom ispočetka, a ja ga i dalje nisam slušao. I on je bio samo jedna dosadna imitacija. Imitacija prodavca keramike na susjednom odjelu. Uniformisana individua nakljukana gomilom za mene bezvrijedih informacija. Pokušavao je da od ničega konstruiše priču. Lijepljena piljevina i ostali neupotrebljivi otpad premazan teksturama i imitacijama nečega što bi bio san i najmanjeg žira, otpalog, pod lišćem skrivenog, uplašenog od zlaćanih kljova kakva divljeg vepra u iščekivanju da u vjekovima ispred sebe izraste. Da iskrošnja u dostajanstvenog krunisanog šumskog kralja. Da nadvisi sve ostale. Da nadživi.
Moja je priča za razliku od njegove išla u sasvim drugom pravcu i svaki njegov trud bio je nepotreban ali vraćao sam mu za onaj podsmješljivi i podcjenjujući pogled. Neuvjerljiva priča počela je s ponavljanjem. Poput pokvarene gramofonske ploče, a ja navikao na audio kasete čekao sam da kasetofon iščupa traku. Da se izvuče. Zapetlja. Pokida.

Ne nisam želio imitaciju. Dovoljno je bilo imitacije u svijetu u kojem živim. Brzinske diplome, lažne titule. Ne nisam želio brzo postavljanje laminata. Ja sam želio pravu priču. Onakvu kakva se priča sa užitkom, od koje pođe voda na usta.

„Majstor je došao prije sedam. Na šporetu je već poigravao crveni ibrik koji kao da izviruje preko ramena dok otvaram vrata majstoru. Sa njim u kuću ušao je mali nevidljivi oblak prašine iz radionice sa velikim drvenim radnim stolovima, starinskim stegama i miris ljepka. Tutkala. Gomila alata, djeljača, oblića. Velika ručna testera koja će tokom dana ispričati anegdotu o ciganinu koji je redovno navraćao u selo, popravljao kišobrane i oštrio noževe. Njegovom bratu prevarantu koji bi na vašarima trgovao krilatim konjima i gazdi koji nije platio postavljanje parketa i kosmičkoj pravdi koja je učinila da pukne cijev od vodoinstalacije koja je potopila njegov dom i podigla sav paket,…“.

Okrenuo sam se prema izloženim parketima. Bukovi je bio povoljniji s cijenom. Ovaj put prekršio sam pravilo biranja hljeba. Spustio sam dlan na glatku površinu izloženog kvadrata parketa. Neizbrušen, složen. Prstima sam pratio linije pojedinih dijelova i mjesta njihova spajanja. S njih sam prešao na hrastov parket. Pod prstima osjetih svu njegovu nesavršenost, dlakavost.

„Dabome“, pomislih, „trebaće truda, trebaće vremena“.

Biće posla i za majstora, brusiće ga satima. Preznojiti i znojnu košulju ženi na pranje odnijeti. Novčana naknada biće sasvim pristojna i sasvim dovoljna da sa lica umorne supruge ukloni na tren bore i useli osmijeh. Uostalom mizerna je to cijena za sve ono prethodno vrijeme.

„Uzimam“, ispružih ruku zbunjenu trgovcu.

Iznenađen prihvatanjem cijene koja nije bila nimalo zanemarljiva učinih tek mali pokušaj otkupa gorostasa, bez ucjene, bez pogađanja.
I bi majstor. I bi svo vrijeme svijeta poleglo po plećima znojne košulje dok je ručna testera plela i mljela svoju priču.

„Ček, da ti ispričam još ovo. Za vrijeme vojne, kad su neki džambasi kroz selo protjerali slona, isprepadali žensku čeljad i starce jedna mlada, hm, sad da ti ne pričam šta je bilo dalje, uglavnom počeše se muška djeca rađati sa povelikim nosom,…..“

Priča nije imala kraja. Uostalom gdje i da stane sve s koljena na koljeno, s nadnice na nadnicu, s poreza na porez. Broje se koljena, unuci i čukununuci. Dok sam prstom pratio brojne godove, priče su bile sve življe, bliže.
Uplašen, podignuh prst.
Za godine pred nama.
Za sve one beskrajne i nevjerovatne priče škripava parketa u dugim zimskim noćima dok šapćem molitvu za zdravlje, sreću i dugovječnost. Uostalom od tristogodišnjaka se i ne traži brzina. Samo svo vrijeme za mene sačuvano ispod nekoliko slojeva nanešenog bezbojnog laka.

Panj

, 06 2015 13:28:05 +0100

Sve je počelo od njega. Čovjek sa teškom sjekirom čuvenih kovača odmah je uočio njegovu široku površinu, prošaranu s velikim brojem koncentričnih krivudavih krugova koji su se od same srži panja širili ka njegovim najudaljenijim tačkama obraslim grubom i ispucalom korom. Odmah se vidjelo da on nije poput ostalih.
Sam pogled na njega izazivao je strahopoštovanje i pritajenu zabrinutost. Duel sa njim za čovjeka sa velikom sjekirom svakako bi tražio krajnja naprezanja. Pogledom je prelazio čas po njemu, čas po ostatku hrpe ispilanog ogrijevnog drveta.

„Izgubiću snagu badava. Ko zna koliko je taj bacio iza leđa? K’o ostali nije“, promišljao je čovjek dok je tešku sjekiru blistavog sječiva prebacivao iz ruke u ruku.
„Zaista“, pomisli „gorostas pred njim zalutala je ovčica, možda prije vuk u jagnjećoj koži.“

Ma koliko pogledom bježao od njega stalno mu se vraćao i vraćao. Nešto u njemu tražilo je da njega prvog pokori za nauk ostalim. Uz čistu, sirovu snagu koncentrisanu na oštricu teške sjekire poznatih kovača još iz drevnih vremena. Okaljena sječiva znojem kovača s čela u mračnoj nadstrešnici s izvjesnom mišlju o najboljoj kombinaciji plamena, čelika, precizna udarca, temperature. Varnice.

„Varnica“, pomisli.

Sijevnuće udarac moćan. Ispustiće čovjek težak uzdah oslobođen iz pluća. Planuće jutarnja tišina i sagorjeti ostatak dana u sumrak umornog tijela. Kliznuće još jedan dan. Jedna zima još uvijek ne zna s kakvim resursima raspolaže kuća na čiji krov spušta svoje bijele kandže, okiva dvorište i pomoćne objekte.
Sjekira je iza vrata. Čeka zlonamjerni vrat ako izbije, a vremena su takva i takva. Ima se i pravo. I noć je u službi svega. I temperatura se gasi, gasne plam, osvaja pepeo i kovač polazi da sniva.
Obrok je nedovoljan, ali svejedno se piše i opet biva po onoj staroj, „ko radi ne boji se gladi“, a neprijatelj nikada ne spava. On je budan, on je saučesnik svake noći, tmine. Mrkli je i obično se ne vidi i zato je sjekira tu gdje jeste. Iza vrata.
Ma koliko o njemu znali, za njega se spremali, rat uvijek iznenadi. Uvijek prvo padaju vođe, najjači. Gazde i glavešine. Čvrsti.
Padaju podlo. Iz noći.
Zlo nestaje pred zorom, za sobom sijući strah kolebljivom maglom koja se kao lovački ker provlačila ispod taraba često mijenjajući pravac i izbjegavajući prepreke. Prag nije prelazila, ali bila je tu. Kao zebnja, hladan znoj i mokra košulja.

Sjekira je radila.
Obavila je odličan posao. To što je posjekla samo glavu nije njen najveći domet. Odbačena, krvava. Ostala je kao opomena. Surovost je tu, kolebljivim i onim plašljivim stigla je dopisnica s one strane odakle stiže zabrininutost, poziv na suživot i dobrosusjedske odnose. S one druge strane je tama, noć. Saveznik zla pretočen u tup udarac. Za nauk ostalim.

Čovjek je još jednom pogledao u sjekiru koja mu je visila u ruci. Njena istorija nije mu poznata. Tu je odvajkada u porodici. Decenijama je davala sigurnost, odolijevala napastima. Iza nje je ko zna koliko neuspjelih brakova sa držalicama različita porijekla. Grabove, drenove,..
Potencijalne držalice koje su čekale svoj redu u šumi, često posječene ne dočekavši svoj red, prsten, burmu sa strahom u pola glasa sve češće su jezivo prizivale ono od čega se krv ledi u žilama.

„Vampir“, klizilo je hladovinom koju je polako osvajao suton.

Nije se znalo koliko sjekira ima godina. Možda stotinu.Vječnost svu. Bila je usamljena. Odavno se nestali njeni vršnjaci. I oni kasnije rođeni. Niko živ da posvjedoči. Mrtva usta ne govore, ono što je bilo odbija da svjedoči. Kao i uvijek brani se šutnjom prepuštajući inicijativu neprovjerenim pričama. A one su takve, da se kroje. Ušuškavaju. Pričaju i prepričavaju. Da plaše i da se noću zavlače u škriputave grede i u mračne u ćošku lakirane orahove ormare. Babine pletenice i đedovu duvankesu.

Čovjek je pored sebe imao jakog aduta. Nije imao niti jedan razlog da se ne upusti u borbu. Tristogodišnjak pred njima jednom je poklekao. On je poražen. Istina pri padu lomio je sve pred sobom, na licima svojih dželata vidio je strah od učinjenog ali i sirovi smijeh. Nezajažljiv i pohlepan pogled okupan u pjeni robe široke potrošnje supermarketa i naljepnici sa flaše pive lošeg kvaliteta ispred zadruge sa društvom sumnjive reputacije.

Nije sumnjao niti u svoje mišice. Bile su čvrste. Žilave. Dlanovi hrapavi poput kore velikog panja pred njim. Nokti kratki, oivčeni i uokvireni u sliku crnog života nadničara vazda spremnim i pripravnim za najteže i najgore poslove.
Pred njim je bio dug dan i veliki posao. Hrpa sa ispilanim drvetom bila je respektabilna. Upitan je bio i ulazak u meč. I fudbaleri se zagrijavaju. Prvo paradiraju. Bude tu i sprinta, ali ništa značajno dok sudija ne svirne u sviralu od metala početak meča. Isprva slijedi ispitivanje i nadmudrivanje. Snaga se čuva i raspoređuje na čitav meč. Izvjesno je da na neke mečeve slijedi produžetak a s njim i grčevi. A mora se priznati da oni nisu najbolji saigrači. Možda u produžecima da se ukrade koji sekund, minut. Bijes navijača kanalisan kroz zvižduke sa tribina. Ali ništa s njim. To je sve. Oni dalje od toga ne smiju. Spomenuće se sudiji popis bliže i dalje rodbine, poslaće se uprava napolje, a onda će svi svojim kućama. Oni hrabriji i na pivo.

Panj je i dalje pred njim stajao. Jasno je bilo da je čvrst. Izranjavan od sječiva oštrih motornih pila sa svih strana. Očvrsnuo od svih onih tona koje je stoljećima nosio na sebi. Odolijevao je i obučen i gol olujama, snjegovima. Odolijevao carstvima, podmuklim lugarima i njihovim drugarima. Zalutalim kuršumima i prijekim sudovima. Bunama i narodnim skupovima. Imao bi taj šta za reći.
Samo kad bi htio.

„Takvima se riječ niti sjekirom ne može iščupati. Kad bih njega slomio, sve ostalo išlo bi kao voda. Pjesmica.“

I čovjek i nadničar. I priča i život. I panj i sjekira.

„Neka panja. Saveznik da bude. Zajedno s njim, s mojom snagom i sjekirom čuvenih kovača.“

Ko srastao sa zemljom, panj se nije dao. Sa svakim udarcem njegova veza s tlom bivala je čvršća. Nježna bukovina pucala je nadvoje, načetvoro pred snažnim udarcima sjekire pod budnim okom čovjeka i snažnom mišicom što svakim udarcem bivala je bliže sutonu, onom neophodnom dinaru i prethodnici neizvjesne sutrašnjice. Valuta znoj, nije bila na cijeni. Budzašto se mijenjala. Daj šta daš.
I ptići.
I kljun.
Mrvice.
I to bi bilo to.
Nova neizvjesnost kucala bi ranom zorom. Doručak da ište. I ručak bi stigao kasom. Umorna večera galopom bi rastjerala spokoj.
Znao je on to.
I stoga je cjepao bez prestanka. To što su leđa boljela, to je normalno. I treba da bole. Da puknu. Važno je da sjekira ne izda. Za panj zna se. Kao i na kraju svake priče.

Hrpa je bivala sve manja. Panj je očvrsnuo. Svaki god nosio je ranu, ožiljak. Od sječiva, meke breze i žilava graba. Iznad nadničara sjekira, na njoj nova bukovina il grab. Svejedno je od sunca što peče ne vidi se, a ruke njegove ko krošnja. Preko kičme što trpi i nosi sve. I ljuljašku i na njoj sitnu dječicu. I suprugu u najljepšoj haljini. Onoj za svečane prilike i za one dane koje bi čovjek najradije zaboravio, ali takvi najviše peku. Haljina je jedna. I za suze i smijeh. Za ples, možda na vjetru.
Ali ona je jedna.
Niko društvo da joj pravi.
I grube su ruke čovjeka što je nježno niz šavove gladi.
Dok šušti sjekira kroz vazduh uz novi bolni i tupi udarac koji panj svojski prima, sunce zapadu hrli.

„Još malo“, pomisli, „izdržao sam sve nedaće. Izgubio krošnju bujnu, vitko i snažno tijelo tristogodišnjaka. Izdržao sam gubitak. Dijelovi mene možda negdje na pilani, oni drugi možda pod hrpom su. Izgubio sam svaku vezu. Znate nije lako. Nikad i nije bilo lako. Velika krošnja na mojim plećima, grane moje moje ruke su. Moje noge od tereta silna sa zemljom stopile se. Srastao s kamenom i plećinom. S blagom i čobanom. Bez kalendara i vage teret nosio.“

Ništa to nije bilo važno. Hrpa je sve manja, isplata se bliži. Gazde vole gotov posao. Čisto dvorište i bijedu iza plota.

Nadničar je umorno spustio ruke. Vrh sjekire, još jednom je završio u panju.
Činilo se da je sva bol iza leđa. Isto je mislio i nadničar.

„Gazda, dobra drva. Nema zime za tebe“.
„Da, o on?“, pogledom pokaza na hrastov panj.
„On. Neka ga. Trebaće za dogodine. Jak je on.“
„Ne treba, dogodine biće drugi. Aj završavaj da plaćam“.
„Važi gazda“, pljuje u dlanove, a gazda brzim korakom odmiče ka kući.

Kao u priči. Derbi je na kraju. Finale. Odmah se to znalo. Cijena derbija sitnica. Sirotinjska dnevnica.

„Kupiću, konac“, kao da se pravda panju.
„Zašto?“, zapita panj.
„Da krpim kraj s krajem“, nastavi da se pravda savezniku.

Dok jednim okom gleda na panj, drugo baca na staru koaliciju.

„Biće više za nas dvoje“, kao da tješi i bodri sjekiru za novi atak, za novo zlo.

Hrastov panj još jednom je ostao sam. I prošli put bila su dvojica.

Nadničar je kružio oko njega. Kao da je birao ugao odakle će zumirati sliku. Zagristi jabuku. Otkinuti najljepši grozd sa vinove loze. Sjekiru nije puštao iz ruku. Kao goluždravi borci pelivani. Gledali su se očima tražeći najslabiju tačku. Ovaj put gomila je izostala. Ona tiha otišla je da krišom izdvoji malu svotu. Jeste hrpa velika, ali za male ljude i svota je mala. Grba se ne broji. Krošnja je krošnja i svako svoj teret nosi.

„Zalogaj je velik. I krugovi su veliki. Ukoliko nastavim ovako ubrzo ću se umoriti“, zaustavi kretnju konačno izabravši mjesto napada.
„Ovaj put moraću drugačije. Velike problemi se riješavaju malim potezima.“

Prvi udarac bio je snažan. Od njega je mnogo zavisilo. Protivnik će se naći u čudu.

„Pa i nije ti nešto taktika. Vidi me koliki sam. To je samo mrvica. Djelić mene.“, čudom se čudio panj neobičnoj taktici.

Uslijedio je drugi udarac. Rezultat sličan prvom. Možda mrvicu značajniji.

„Šta? Je li to najbolje što znaš? Odustaćeš ti. Ja sam se takvih sit nagledao i ispratio.“

Uslijedio je i treći udarac.

„Neka, neka. Staćeš ti, popustiće i izdaće te snaga“, gotovo da je podviknuo panj.

I četvrti i peti udarac je bio precizan. Panj je polako mijenjao svoj izgled. Rana je bivala sve veća, ali i on se kočoperio.
I šesti udarac bio je kako treba. Na njega su se ugledali, sedmi, osmi, deveti. A tek deseti. Nije što je jubilarni, ali da se pokazao, pokazao se.

Uvidjevši da snaga i dalje kaplje iz oznojenih mišica panj se zabrinu i pogleda na sjekiru. U njoj ne vidje ni najmanje samilosti. Kao da je čekala da okonča veliki posao.
Do srca je bilo još daleko, ali i nokat umije da zaboli. Sa svakim udarcem bol je bivala jača, a tijelo slabije.

Uslijedili slijedeći udarci. Prestao je da broji.
Nije ih brojao ni nadničar. Jedino važno je bilo da što prije završi.
Gazda je brojao. I ono malo što je presložio u dlan činilo se veliko. Veliko gotovo poput hrpe iscjepana ogrijeva za zimu.

Odbačen zbog nesavršenosti, zalog vječitoj borbi za opstankom, dugovječnosti, snažnim plećima. Tehnički višak. Neposlušan, grub, žilav. Tu pored jedne bukve skršen, osramoćen pred brezom.
Pod nogama.

Ugovorena cijena je ispoštovana. Nadničar je bio iza kapije. Bilo je onako kako je i sve zamišljeno. Još jedna epizoda je završila.

Glavna uloga?
Da li je to ono što je gorostas živio čitavih tristo godina u šumi i tek par dana tu u dvorištu tvrdice? Da li je to gorostas? Onaj što će grijati srce tvrdice u dugim hladnim zimskim noćima, a već ujutro s ostalim pepelom završiti negdje pored plastične kante ili u metalnom kontejneru. Ili onaj što će hladiti vječito zimogrižljiva stopala svojom složenošću, lakiranošću koja se prostire dnevnim boravkom i sobama ili,..
Da li je to nadničar, koji će sve zaboraviti čim san posjeti njegovu postelju, sem boli u ramenima i brigom kako da prebrodi novi dan? Ne nije on.
Da li je to tvrdica? Ne.
Sjekira? Ipak ne. Njihova istorija mogla bi biti mnogo interesantnija, ali istoričari za takve ne vode evidencije. A možda ipak da? Negdje iza vrata čeka zlo da se vrati. Ipak ne.

Epizode kratko traju. U njima mora biti svega jer tako ište probirljiva publika. Golotinja se podrazumijeva, neko treba da se oklizne na bananu, onaj drugi da stane na grablje. Ona će da cmizdri na obali okeana, a on?
Ako je o hrastu riječ, taj neće stati u priču. Ne može se život sažeti u epizodu. Epizodisti se mijenjaju jer inače ih ne bi bilo, a priče ostaju da bi smo ih čitali, pričali. Da se poput straha zavuku u stari mračni lakovani ormar od orahovine, babinu pletenicu. Đedovu duvankesu.

Dugovječnost uvijek ima savremenike. S motornom pilom, sjekirom. Jedino niko nema priče. Onda kada ih jednom ispričamo trajno ih gubimo i one postaju svačije i ničije. Prisvajaju ih oni što zamišljeno do dugo u noć plaču u tami sobe, čak i oni što knjigama ispunjavaju šupljine regala u dnevnoj sobi. Oni što se u njima pronalaze i oni što se u njima gube.
Da li je to kraj priče?
Ne znam. Možda ako se raspričam sa škripavim parketom, jednom.

Reinkarnacija lakiranog parketa

, 11 2015 19:57:45 +0200

Sve je počelo od njega. Čovjek sa motornom pilom renomiranog proizvođača novije proizvodnje stao je pored njega. Tristogodišnjaka. Moglo bi se reći starosjedioca, odličnog poznavaoca prilika u šumi. Očekivao je pitanje, savjet. Ali njega nije bilo.
Nije bilo poštovanja. Odavno su odnosi mladih prema starim bili nipodaštavajući. Savremena tehnologija samo je pogoršala stanje. Ubrzala točak koji je nepovratno jurio ka ambisu. Kraju.

Čovjek je još jednom pogledao u visinu, nekoliko trenutaka nišaneći jednim okomspuštao vertikalu sve do njega. Vertikala je bila tek metar ili dva od oslonca.
Zazvonio je telefon. To svjetsko čudo tehnologije doprlo je i u najudaljenije dijelove šume:
„Jesi li stigao?“
„Da“, slabašan glas je odgovarao s druge strane bežične veze.
„Ponesi hranu, čekam te kod njega“.

Kod „njega“. Sablasno i prijeteći je zazvučalo tog svježeg jutra. Čovjek sa motornom pilom i bez zaštitne opreme pripremao je svoj alat kao hirurg skalpele pred operaciju. Razmještao nekim čudnim redoslijedom. Za hirurga se podrazumijevalo da učini sve što je bilo u njegovoj moći, ali da li je tako bilo i sa njim.

„Da li će učiniti sve što je u njegovoj moći? Da li je njegovo obrazovanje dovoljno i kakve su mu kvalifikacije?“

Čovjek je zviždukao neku pjesmicu s malo ritma i povremeno ubacivao neke lascivne rime. Potpuno neprimjerene treunutku u kome se nalazilo i mjestu koje takve trenutke ne pamti, a bilo ih je. Dabome. U njegovim godinama kada polako sjećanje blijedi još uvijek se nalazi mnoštvo slika.

Ubrzo je stigao i drugi čovjek. Bio je nasmijan. Žurnim koracima stigao je u sigurnost i spokoj koji su tek narušavali njegovi neujednačeni koraci. Dok je prilazio pogled je digao ka krošnji.

„Koliki je, majku mu?“

Iz unutrašnjeg džepa na kaputu iznenada je potegao neku flašicu sa žućkastom tečnošću, brzim pokretom odvrnuo čep i sasuo izvjesnu količinu iste tečnosti niz grlo. Spustio je flašicu od usta, istom rukom je pružio svom poznaniku, a nadlanicom druge ruke skidao kiseli osmjeh sa neobrijana lica.

„Valja nazdraviti. Apetita radi. Lanjska je“.

Za blijedu salamu zaista je trebalo apetita. Brza hrana s nogu nije davala nadu. Brzo se bližio čas.

„Koliko je godina trebalo?“

Činilo se da je odluka prebrzo donesena. Ni tehnologija nije zakazala. Motorna pila renomiranog proizvođača novije proizvodnje koja s pokretnih traka silazi svakih nekoliko sekundi opravdala je svoju investiciju.
Sad je do čovjeka. Uslovi su tu.
Svi su ispunjeni do jednoga.
Oni su tu. Sigurni u svoju kvalifikaciju.
Ispunjena je i forma doručka. Stomačna duplja je ispunjena. Želudac se nije stigao pobuniti. Ućutkan je mlazom ljute prepečenice. Nakon što su reženjevi salame naslagani sasvim je svejedno da li je u pitanju bila šljivovica ili možda rakija od crnice kruške. Gorčina je ostala da se bori sa aromom, zaslađivačima, emulgatorima, vješto upakovanim pod najlonom simpatičnog logoa nove firme na tržištu suhomesnatih proizvoda. Sve pod plaštom slike zdravog žutog pileta koje je svojim nedužnim okicama ulijevalo povjerenje.
Tu je i motorna pila. O proizvođaču se sve već zna. Renomiran je i ulja su tu. Zadovoljavaju ekološke standarde.

„Nešto na bazi bio ulja“, reći će jedan od njih dvojice prekinut samrtnom tišinom stogodišnje šume.

Tu je i on. Gorostas. I nije slučajno da je dobio takvo ime. S pravom ga je nosio sve ove godine, decenije i vijekove. Znao se nositi sa svim nedaćama. Velikim i snažnim vjetrovima, mokrim i teškim snjegovima. Zalutalim kuršumima. Nije to uzimao k srcu. Ubilo bi ga odavno.

Motorna pila je zaječala. Njena jeka je ispunila šumu, ali nedovoljno da bi se probila kroz gusto granje. Režala je naokolo, kao bijesna lisica. Siktala je oko njega, kezeći svoje metalne zube tražeći pravo mjesto za ugriz. Podsticana kažiprstom jednog od njih bivala je sve bliže. Ugriz je bio tu. Nije bio upitan
I počelo je. Isprva se činilo kao da je vic u pitanju. Nedovoljni zubi su nemilosrdno kidali koru i motorna pila kao da je pjenila. Osmjeh na licima njih dvojice bio je bankarski. Tačan. Pedantan. Matematički tačno su brojali sekunde i minute. Svaki do njih pretvoren u robu široke potrošnje. Bilo je tu još salame, ulja, šećera, kafe. Novi lanac za motornu pilu.

„Za nedaj Bože, ako pukne nekad“.

A pući će.

Minuti su sporo prolazili. Oteglo se. Kao godina. Zabrinuti pogled pomoćnika stalno je gledao gore. Sa svakim sekundom strah ga je sve više obuzimao. Motorna pila je zasjekla tijelo gorostasa. Činilo se da je polako gubila bitku. Njeg glas je sve manje bio prijeteći. Promuklo je jecala. Kažiprst ju je bodrio, tražio najbolji položaj.
Čovjek je i sam mijenjao koljeno na kojem je klečao. Upitno bi dizao pogled na krošnju koja kao da nije bila dio priče. Strah mu se spuštao niz leđa. Bivao je nesigurniji u svoje kvalifikacije. Činilo se da je preveliki zalogaj zastao u grlu. Knedla iako okrugla nije htjela s mjesta. Tek ponekad zadah salame zapuhnuo bi iz njegove utrobe. Želudac se još borio s brzom hranom. Njegov gazda sa stoljetnim stablom. Ironija, šta li je?

Odjednom motorna pila se ugasi. Čovjek ustade od stabla držeći motornu pilu koja je ugašena nemoćno visila niz njegovo tijelo.

„Ništa“, sliježe ramenima njegov pomoćnik
„Ja. Sve sam učinio.“

Nekoliko trenutaka su gledali u njegovu krošnju. Nije bilo odgovora. Umuknula ja sva šuma. Muk se uselio i na njihova lica. Motorna pila dala je sve od sebe. Nije joj bilo jasno. Sva ispitivanja i fabrička istaživanja. I razvojni centar i garancijski uslovi. Sve je samo jednom išlo u prilog, ali ne i njemu.

Gorostas je još stajao. Posljednji put je uzimao dah, stresla su se njegova pluća. Zastao je još koji tren. Vječnost. Velikani ne padaju tek tako. Na nos, na prvu stupicu. Da li je zažmirio prije nego je poslednji pogled uputi nebu? Ne znam. To gorostasi znaju. Oni umiru sami.

Tišinu je ispunio zvuk laganog pucanja. I dalje se činilo da stablo stoji. To je pucalo njegovo srce. Do njega metalni zubi nisu stigli, ugrizli.

Sve je stalo. Nigdje daška vjetra, uokolo mrtva tišina. Mnoštvo pitanja.

„Na koju će stranu? Ko je slijedeći? Ko će na tron? Hoće li biti dosta i za parket, onaj sjajni lakirani što se zavlačio ispod tepiha i gubio ispod kauča, ormara? Samo da vidim komšijino kiselo lice.“

A onda kao da je sve eksplodiralo. Prolomilo se iz neba i zemlje. Urlik je dizao kosu na glavi „čovjecima“ koji su bespomoćno i bojažljivo žmirkali očima duboko u sebi se bojeći najstrašnije kazne za počinjeno djelo nedjelo. Šuma se otvorila. Na lijevo ili desno. Gore ili dolje. Svejdeno. I sunce je zgroženo prdrlo u šumu, obasjalo kutke za koje odavno nije znalo, još uvijek nesvjesno da je motorna pila podsticana kažiprstom učinila da nestane ono što je vijekovima kupalo, napajalo, hranilo. Izmjenilo okruženje.

„Ajde, još po jednu. Valja se za dobro obavljen posao“, nazdravi pomoćnik.
„Da znaš usr'o sam se. Mislio sam da nikad neće pasti“, odgovori čovjek sa motornom pilom.
„Daj meni malo“, pokaza na motornu pilu pomoćnik.

Nedugo zatim ona ponovo zaječa, još lajavija i još kuražnija nego prije. Nastavi se borba sve do sutona. Ona je pjenila. Lajavica iz tehnološki razvijenog centra negdje daleko i od pomoćnika je činilo se načinila je čovjeka.
Došla je ostala tehnika, traktori, vitlo, zaprega. Samar. I na njemu tragovi, kolektori koje su kupili sunčevu energiju, hranili tijelo. Ostala je pustoš. Pred zalazećim suncem su žmirkala neka kržljava stabla diveći se svojoj ljepoti. O veličini njihovoj teško je govoriti.

Lascivni stihovi puni rime nerijetko bi nadjačali lajavicu. I smijeh. Ohrabren velikim poslom i gomilom prehrambenih artikala što su ih čekali na policama nekog megamarketa. Požnjevene artikle, u velikim metalnim kolicima zamijeniće ubrzo drugi. Treći, peti. Deseti. Veselijih boja i dizajna. Mijenjaće se mantili zaposlenika, kačketi i polo majice. I njih će zamijeniti. Brzo.

Gorostasa zadugo niko neće.

Fasada

, 07 2014 22:12:16 +0100

Fasada je pojam kojim se želi pokazati nešto sasvim drugo. Prikrivanje nedostataka, postojanje ukusa ili onog drugog. Fasada je uglavnom nešto ljepše ili ono što je zamišljeno da je nešto sasvim drugo.

Ekrem je svakako bio ponosan na svoju fasadu. Moderna, pomalo hladnih ali svakako neobično uklopljenih boja. Mozaički uklopljena uz dijelove ukrasna kamena i pvc stolarije dodatno ojačana inoks ogradom bila je sve ono što se pod tim pojmom moglo smatrati. Moderna, avangardna. Znao je to Ekrem. Volio je one momente kada se vraćajući s posla izdaleka među običnim fasadama izdvajao onu svoju. Modernu u sivilu svakodnevnice.
Volio je sve one komplimente kojima je samopotvrđivao svoj izbor pri odabiru iste.

U njegovom bliskom komšiluku iz temelja je rasla nova građevina. Umnogome različita od ostalih po ideji jednog gastarbajtera sa obale Une koji je Unu volio sve one dane kada nije bio tu za strojem u dalekoj Švedskoj. Sve one dane koje je provodio pored Une volio je svoju građevimu koju je sanjao pod hladnim nebeskim svodom daleke Švedske. Želio je svoj topli kutak. Svoju fasadu iza koje će skriti svoju daleku Švedsku, smaragdnu Unu. Godine.

Ekrem je svakodnevno zastajkivao pored gradilišta da prebaci koju sa Cunetom. Nije propuštao priliku da povremeno ukaže na svoje stalne borbe sa vjetrenjačama i „majstorima“. Načine i materijale kojima je svoju kuću izvlačio iz sivila. Što ne reći i fasadu kojom je dao pečat i jasno se izdvojio od svijeta oko njega. I tako danima.

Ekrem se u slobodno vrijeme bavio politikom. Uspješno je iz nje izvlačio ono najbolje za sebe. Baš kao što je bila i fasada njegova doma u odnosu na sive, nedovršene građevine tek nedavno srušene države kojoj je i sam doprinosio i ove nove države koju je gradio i čija fasada ni izblizo nije bila slična projekciji koju je činila njegova moderna fasada. Vješto farbana i bojena od onih na čija je vrata kucao moleći za glas, još jednom ne zaboravljajući da se zahvali domaćinu koji ga je pratio naslonjen na dovratak oljuštenih i dotrajalih vrata. Ne tako plastičnih, čistih i jasnih ivica kao što je to bio slučaj sa njim.

Bez obzira na svoje unutrašnje zadovoljstvo ipak je volio iznova i ispočetka tražiti pohvalu njegovom izboru, poniznu potvrdu da je ipak drugačiji od sredine gdje je zapeo. Tu na sprudovima rijeke Une gdje sivilo ne napušta ni one škrte osmjehe. Na mjestu gdje je njegova hladna fasada. Moderna, avangardna. Reklo bi se politički korektna i uspješna odoljevala svim onim poplavama koje su ostavljale nanose na mermeru koji se jednim potezom krpe vraćao u prvobitno stanje.

Cune je gradio svoju sliku koja se polako pretakala na gradilište po njegovim zamislima. Nije dopuštao dokonim slikarima da mu nedovoljno jasnim akvarelom pomute pogled. Debelim slojevima neuspješno nanošene tempere da stvori dojam nesavršenosti i neuspješna pokušaja da se sve ipak skrije ispod fasade.

„Komšija, kako ide. Vidim primaklo se kraju. Još malo pa fasada.“, uporan je bio Ekrem u nastojanju da se još jednom pomene fasada. Tražio je još jednu priliku da se pohvali njegov odabir. Da njegovo još jednom bude „u pravu“.

I tako iz dana u dan.

Njegova potreba da se pohvali svojom fasadom sve je više gladnila i on je bio nestrpljiviji. Gubio je polako onu granicu i preko nje već polako prelazio na onu stranu gdje i ona pristojnost nalaže da se stane.

„Cune, nešto gledam. Valja sad biti oprezan na kraju. Ne bi valjalo ostati nedorečen. Fasada je tačka na i. Fasada je mjesto gdje se pravi ta razlika. Nego jesam li te pitao kakvu ćeš izabrati.“

„Znaš Ekreme. Evo već neko vrijeme gledam ovu tvoju pa se kolebam. Mislio sam napraviti baš takvu. Istu kao tvoja“, zastade da još jednom primjeti zadovoljan osmjeh Ekremov kome je godilo da eto tamo neki gastarbajter radi po njegovoj ideji, avangardi kasabe, „ al kad sam malo razmislio, skontao sam da nisam tolika budala“.

Osta zaleđen Ekremov osmjeh. Pored sve one fasade koju je krio njegov iskusni politički pogled, ipak nije mogao sakriti povrijeđen ponos, skriven iza debelog stiropora otpornog na hladnoću, premrežen ljepilom i mrežicama. Zalud bojen i fasadom skriven i trajno odvojen od svakidašnjeg sivila.

Još jedan jesenji dan je klizio. Zima se polako spuštala i pažljivo birala svaki svoj korak. Oni hrabriji natuknuće pletene kape, zavući ruke još dublje u džepove i široka osmjeha bez fasade potražiti odnekud zalutale galebove tu duboko na kopnu sa svom onom plavom ljepotom pučine u oku nimalo impresionirani okolnim bojama i fasadama svih onih koji će ostati skriveni iza zavjesa dok pokušavaju u očima prolaznika uloviti bar gram divljenja za fasadu. Onu drugu stranu fasada neće moći pokriti. Nikada.

Male laži

, 02 2014 12:39:58 +0100

U jednom malom selu povela se riječ o laži. Na zajedničkom sastanku donešeno je niz zaključaka, prijedloga i planova kako bi se laž ispratila iz sela. Još u toku rasprave sijevnule su prve varnice. Jedan od mještana, još jednom se pred auditorijem kunuo u svoju istinu, aludirajući na neke koji ne govore istinu.

Podijeli se sastanak kao i obično na dva tabora. Jedni koji su bili za njega, a drugi za onog optuženog koji nikad ne govori istinu. Tenzije su rasle do usijanja. Bilo je i poziva da se izađe napolje iz mjesne zajednice da se utvrdi istina, ako treba i pesnicama. Neki su se kleli da bi ruku na panj dali za ono što tvrde. Oni odvažniji nudili su glavu.

Sve je to sa strane mirno posmatrao najstariji mještanin. U jednom trenutku kao da svjetina malo posustade sa čarkom. Iz mase neko pozva na razum.

„Ljudi. Eto Uroša. On je najstariji i neka on presudi ko govori istinu, a ko ne.“

Umiri se gomila. Svi pogledi padoše na staračka pleća Uroševa.
Dok su se oni gurkali između sebe pod rebra, sašaptavali se kako će on presuditi u njihovu korist Uroš polako ustade. Osloni se na svoj ručno rađeni štap kojim je dodatno ojačavao sigurnost svojih koraka i pođe ka vratima. Nakon nekoliko koraka zaustavi se na vratima i lagano se okrenu. Pogleda na upaljenu svjetinu.

„Polako ljudi. Svi mi ponekad malo lažemo. Ljudi smo“, okrenu se i izađe iz prostorije

Neočekivani odgovor kao da pomiri zavađenu svjetinu.

„Ishlapio. Stara budala“, kao da se svi složiše u jednom.

Sastanak se završi, a ljudi se polako zaputiše svojim kućama kroz mrak koji se već spustio na selo. Udaljene zvijezde s teškom mukom probijale su se kroz guste oblake obasjavajući pute okašnjelim na dugom putu do zemlje.