mandrak72

05.08.1994.god. Iz ratom zahvaćenog dnevnika

, 22 2011 17:45:21 +0200

05.08.1994.god.

Jutro je bilo svježe. U minskom polju bilo je živo. Pokušavao sam pogledom da izvršim smotru zaostavštine saboraca. Jedno grupisano i iz više dijelova moglo je biti samo Milanovo. Za njega su često govorili da mu guza „žvaće“ čim nešto šušne. Šuštilo je na sve strane čini mi se. Jedno njegovano i ravno položeno moglo je biti samo od Miće. On je ipak trgovac i naučio je da sve mora biti složeno „cakum pakum“. Kao na rafama. Nisam dalje tumačio. Osvrnuo sam se. Bila je to pravilna osmica. Nisam nikako volio taj broj. Više bih volio šesticu ili upitnik barem, ali osmica nije dobar znak.

Neprijatelj je dejstvovao. Bilo je nekoliko ranjenih. Jedan od njih dobio po strini. Znao sam da osmice nikako ne valjaju. Opet su moja predviđanja bila tačna. Neću više vrtiti strinom zbog osmice.

Pasulj je bio čokoladni. Obojen i bez okusa. Baš kao i Huper šareni časopis sa bezvrijedenim informacija. U dijelu svijeta koji sad mirno spava neko sluša Galu, neko Bajonea, a veliki dio njih juri 200 na sat. A ja sam bio na redu za stražu. Moja porcija od dva sata bila je preda mnom. Meni je preostalo da grickam sekundu po sekundu života koji se nikada neće vratiti.

Priuštio sam sebi prvo kupanje na otvorenom. Voda je bila hladna kao led. Svako uživanje vrlo brzo je bilo isključeno. Drugi put naći ću način da podgrijem vodu. Presvukao sam i oprao veš i čarape. Nimalo mačo posao od mene. Jebi ga nisam Rambo.

Večera je prošla pored nas. Paprikaš. Nismo imali više hrane pa smo uzeli svoje sledovanje. Bezukusna kaša neprepoznatljiva okusa ispunila mi je želudac. Marinko P. iz rova do našeg dotrčao je i upozorio nas da ne jedemo paprikaš. Pronašli su skuvana miša u manjerci. Nisam znao da li da se smijem Radovanu J. i Rajku P. koji su se naslonili na grudobran i bezuspješno pokušavali da povrate pojedeni sadržaj ili da plačem. Nijedno mi ne bi pomoglo. Prihvatio sam to kao mišje samopožrtvovanje i njegov mali doprinos borbi, za razliku od nekih miševa koji su na sve načine tražili put da pobjegnu iz jedinice. Jedan veći pacov je to učinio kroz donatorstvo nafte mjesečno od 200 litara.

Peti je dan. Pišem sve sitnije na papir od cigareta. Još dvadeset pet dana. S prvim sumrakom sve je hladnije. Sutra ću malo prošvrljati linijom.

04.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika

, 19 2011 17:59:07 +0200

04.08.1994.god.

Pirgo je opet napravio pometnju u rovu do nas. Jeo je na straži. On se kunuo da je to bila lasica koja je odbravila kutiju, nasjekla slanine i ogulila skuvana jaja. Što je i od lasice mnogo je.

Za doručak sam jeo paštetu koju sam donio od kuće. Rado bih je razvukao na dva dana ali nemamo frižider i nema struje kad bi ga kojim slučajem i imali. Upravo zbog toga se često zapitam što se ratovi ne vode po kvartovima i samoposlugama.

Za ručak smo izbjegli pasulj. Božo zvani Koza rekao je kako pasulj najbolje drži glad na uzdi. Šta znam u ovoj vukojebini i mi smo gladni kao vuci. Auuuuuuu. Mića je opet nosio flašu u šumu. Izgleda da se stidi piti vode pred nama. Vratio se sa praznom flašom. „Šuma otvara apetit“ rekao je Mile V.

Veečera je i ovaj put prošla bez nas. Komandir čete je navratio i ispušio jednu. Gladio je brkove. Divili smo se njegovim brkovima. Bio je poput Barta Rejnoldsa. I Boro B. je nosio brkove, gladio ih i češkao ali su njegovi bili „pedentni“ kao kod Klarka Gebla. Svejedno bilo je krajnje vrijeme da se okupam. I ja sam počeo da se češkam gdje god sam imao brkove.

03.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika

, 18 2011 17:39:05 +0200

03.08.1994.god.

U rovu do nas čula se galama. Izgleda da je Pirgo pojeo svu pitu i govorili su mu da je svinja i da je ušao prvim nogama u korito. Šta je u međuvremenu radio sa zadnjim nogama nisam saznao, ali vjerujem kad bi kojim slučajem imao rep da bi vrtio radosno sa njim. No to je samo moja pretpostavka.

Zvrc je otišao po vodu. Nije se vratio do pred samu večer te smo poskapali od žeđi. Kaže da je pronašao pusto brdo. Nismo mogli da mu povjerujemo. U vukojebini pa pusto brdo. Slučaj za naučnike.

Za ručak opet nismo uzimali pasulj. Dovršavali smo posljednje zalihe hrane donešene od kuće. Crvenog luka ostalo je još jedan borbeni komplet. U rovu smo se složili da ga nećemo jesti za večeru. Sasvim je dovoljno što se čuju čarape.

Rižu smo opet preskočili. Najveći gubitnik bila je kobila Mica sa velikim krupnim očima kao u jedne Jasne iz tekstilne škole. Trebalo je opet pune manjerke vratiti nazad u komandu koja će istu proslijediti nimalo oduševljenim svinjama. Božo zvani Koza, koji je više ličio na morskog krastavca negoli na ostale sisare donio je cigarete svima. Tako da su oni koji puše čim im ponestane cigareta tražili da popuše i naše.

Kako sam dugački veš obukao dan prije, zbog dužine veša i slobodnog prostora na stranici ova informacija ušla je u dnevnik dan kasnije što istome ne umanjuje njenu važnost. „Ništa ljepše od ojeda u avgustu“ kaže stara latinska poslovica.

02.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika

, 17 2011 18:25:56 +0200

02.08.1994.god.

Smrzo sam se ko govno. Straža je protekla uredno. Pojedinci su slavili do duboko u noć, a onda je Borko S. zašao u međuprostor. Stigli su izviđači i pronašli ga upišanog i usranog u dubokom snu. Kažu da se u nevolji poznaju junaci. E Borko zasro si stvar ko klozetsku dasku.

Doručak. Slanina sapunjara bijela kao startas patike. Eh, ja sam oduvijek volio adidas, mada bi i nike bila osvježenje. Okolina nije loša. Ispred nas šuma, iza opet šuma. Osjećam se zaštićen ko međed. Ptičice pjevaju i nema naznaka djelovanja neprijatelja.

Ručak. Nismo uzimali manjerku sa pasuljom. Jeli smo pite sa sirom i crveni luk koji smo donijeli od kuće. Poslije toga ponovo smo se zavukli ko gušteri pod kamen u zemunici. Samo četvoronoške može da se uđe do ležaja. Pitam se kako su oni prethodnici izdržali toliko dugo.

Večera. Nismo uzimali rižu. Nije da nam se ne sviđa, ali je odvratna. Jedan iz komande kaže kako ni svinje neće da je jedu. Bratska solidarnost šta li je. Svejedno drago mi je da imamo istomišljenike. Zemunice povezuje odavno zapušteni šumski put. Po prvi put sam išao polagati minu. Nagaznu. Pravo je zadovoljstvo pronaći neposrano mjesto, gotovo kao pronaći parking u centru ili mjesto za sjesti u gradskom prevozu.

Nije bilo mnogo uzbuđenja, Radovan je opet izgubio u ajncu, a Tambura lupetao bez veze. Bolje bi bilo da ga zovu bubanj ili klepka. Ono zvono što nosi ovan predvodnik jer se sve kod njega u rovu vrti oko njega.

01.08.1994. Iz ratom zahvaćenog dnevnika

, 16 2011 22:35:13 +0200

01.08.1994.god.

Smotra jedinice obavljena je u Kostajnici. Svi smo uzbuđeni. Smjena bi trebala da traje mjesec dana nakon koje bi dobili mjesec dana odmora. To se odnosi na one koji se živi vrate. Kako su neki počeli rano jutros bio sam siguran ako ništa drugo ubiće ih piće.

Prva dejstva bila su na stajalištu kod mog Novog Grada. Dejstvovalo se svim oružjima. Najviše dugim devetkama i kuburama, dobro napunjenih pivom. Najdalje je otišao Božo Š. Bacio je bombu. Jedan autobus je lakše ranjen, drugi je onesposobljen i izbačen iz stroja za duži period.

Onim koji su sjedili pored polupanih prozora nije pomoglo što su pjevali pjesmu „Nikom nije ljepše nego nam samo da je vako svaki dan“. Ozebli su i promukli u najmanju ruku kao da su pjevali „Snijeg je opet Snježana..“.
Put je trajao par sati do odrerdišta. Božo Š. je opet dejstvovao. „I zatvor je za ljude“, izjavio je Božo dok su ga razoružavali. Nije baš da sam mu vjerovao. Takvo što meni se nikada neće dogoditi.

Stigli smo na položaj. Visoravan od 1200 metara dočekala nas je suncem i oduševljenjem pripadnika jedinice koju smo zamijenili.
Pred sam mrak zauzeli smo položaje. Ležeći je bio najzastupljeniji.

Jedva čekam da svane, da vidim gdje se nalazim.