mandrak72

Minusi

, 24 2016 12:31:20 +0100

Rano jutros neki su stoperi izašli na put i ispružili palac ubijeđeni da će usamljeni poželjeti društvo i razgovor. Jutros su i oni drugi s toplim automobilima uživali u vožnji uz zvuke omiljene radio-stanice. Svejedno, i jedni i drugi su dijelile minuse. Oni prvi nesaosjećajnim vozačima, oni drugi izboru muzičkog urednika, a samo je dežurni meteorolog dodijelio još jedan minus promrzlom decembru.

Vama preostaje da godini koja je na izmaku dodijelite plus ili minus ukoliko to više ikome i nešto znači.

Ponor

, 18 2015 08:19:12 +0200

Na svim novinskim stranama osvanule su priče o kvaru na predsjedničkom avionu Tomislava Nikolića. Hm. Sa žaljenjem konstatujem pokvario se i avion. S kim si takav si. Ipak još uvijek za njega ima šanse. Nije se do kraja iskvario.

Vijest od prije par dana me je ozbiljno potresla. Potonuo je brod sa oko 400 imigranata iz Afrike na putu prema Evropi. Nije Titanik, ali tragedija svakog od njih veća je blokbastera koji je zgrnuo novac na blagajnama bioskopa, crvenom tepihu od raskošnih toaleta. Od ove tužne vijesti neće ostati ništa za koji dan. Plava grobnica ukloniće tragove zločina, svjetski lideri će još jednom oprati ruke i stati u red za Nobela. Eh, da su im koji put u ruke tutnuli upaljen štapin dinamita svijet bi možda bio bolji. Ili ne.

Odoh gologlav (za one koji su se potajno ponadali da će stajati gologuz više sreće drugi put) da stanem na kišu. Bolje da me bombarduju kapi kiše nego besmilice, glupost i ljudska surovost. Da li je vrijeme za novi potop?

Sretna Nova Godina

, 31 2013 16:05:00 +0100

Dragi moji.

Od srca Vam želim sretnu i uspješnu novu 2014 godinu. Mnogo sreće, ljubavi, zdravlja za sve Vas i Vaše najdraže od srca želi mandrak 72.

Punih šest godina i još kusur pride zajedno sa Vama sa Vama dijelim svoje momente sreće, dobre i loše stvari kroz priče, aforizme, svakodnevne probleme. Uz Vas sam rastao, sazrijevao i postajao ovakav kakav sam. Bez obzira na vrijeme, okolnosti koje nas okružuju, želim Vam da zadržite pozitivan duh, prijatnu atmosferu i dobru inspiraciju u novoj 2014 godini.

Podvucite crtu ispod svega onog lošeg iza Vas, na nju nadogradite stepenicu za korak dalje. Život je jedan. Učinite da bude nezaboravan.

"Preživjeli" - Berislav Blagojević

, 13 2013 19:02:25 +0200

Moje ime nije važno. Nije važno ni mjesto ni vrijeme. Važno je da se dogodilo. Istina je takođe važna. Istina je da sam uzeo nekoliko knjiga iz napuštenih kuća. Istina je da sam bio kukavica i da sam dezertirao čim se ukazala prva prilika. Istina je i da su me uhvatili nakon samo tri dana. Pored potoka. Gladnog, iscrpljenog i dizenteričnog. Sramota.

Predviđao sam i prije tog suludog pokušaja da će eventualna kazna, ako me uhvate, biti rigorozna. I bio sam u pravu. Komandant je zakazao moje smaknuće za iduće svanuće. Nisam mnogo razmišljao o smrti prije ovoga. A i zašto bi balavac od osamnaest ljeta razmišljao o smrti? Zaboga, još se ni zrelih trešanja nisam zasitio, a gdje su tek ženske grudi, mamurluci, ljubavi i rastanci, fakultetski strahovi i roditeljska strepnja. Čekajući zoru u improvizovanoj ćeliji-štali, nisam mogao da mislim na djevojačke obline. Ni na roditelje nisam mislio. Čak ni na stravične grčeve u stomaku nisam pomišljao. Mislio sam samo na smrt.

Moja bi trebalo da bude brza i bezbolna. Smrt strijeljanjem. Uobičajena u vremenu rata. Čitao sam to u „Uputstvima“. Biće njih pet. Mojih ubica, mislim. Potencijalnih krvnika, zapravo. Znam i ko su, jer su njihova imena preglasno izgovorena na sastanku u kući preko puta. Sve ih poznajem. Neke bolje, neke tek površno. Za jednog znam da ima ženu i sina od dvije godine. Na primjer. Možda će baš njegovo zrno da me usmrti? Može biti. A ako tako bude njegov sin nikada neće doznati da mu je otac ubio čovjeka. Po naredbi, doduše. Uzeo život. Hm. Šta bi bilo da se život može podariti po naredbi? Glupost! Glupost bi bila i da to dijete sazna za svog oca. Šta ono ima s tim? Uostalom, možda to uopšte neće biti on. Možda će metak onog drugog biti fatalan. Da, onog što ima oca alkoholičara i pomalo retardiranu sestru. To bi bilo zgodno, zar ne? Ukoliko bi njegova porodica nekad i saznala za to, to ne bi bilo bitno. Otac bi takvu spoznaju izbljuvao iz sebe u nekoj birtiji, a sestra ionako ne bi razumjela. Hm. Dobro. A šta ako bude onaj treći? Siroče. Taj nikoga nema. Osim vojske, razumije se. On će se, pod uslovom da preživi ovaj rat, sigurno naviknuti na ubijanje. Prema tome, ili će me upamtiti kao prvu recku, ili će i mene pomiješati sa ko zna koliko lica pretočenih u brojeve. Iako uopšte ne postoje garancije da će voditi evidenciju. Hm. Četvrti i peti su baš loš izbor. Komandant je zaista ispao potpuni idiot kada je blizance odredio za streljački vod. Šta ako obojica budu imali košmare zbog toga? Kao da nije bilo dovoljno jednome upropastiti život? Kao da je komandanta briga koliko je života upropastio? Valjda je zato komandant. Ima želudac. A ne kao ja koji iza pupka već dva dana imam vrlo privatnu spravu za mučenje. Hm.

Ima još nešto. I to sam čitao u „Uputstvima“. Jedan od njih petorice će dobiti pušku napunjenu ćorcima. Oni to znaju. Ali ne znaju koji od njih me sigurno neće ubiti. Takva su pravila. Navodno, to dželatu pomaže u smislu difuzije odgovornosti, odnosno, stvaranja ubjeđenja da je upravo on taj koji je pucao praznim metkom. Tako barem piše u „Uputstvu“. Ne piše, međutim, ništa o mogućnosti preživljavanja strijeljanja. Hm. A meni se u ovom trenutku odista dopada ta ideja. Zamisli samo! Njih petorica pucaju. I, naravno, ubijaju me. Nakon toga se prepiru i svako od njih tvrdi kako je upravo on pucao ćorak. Nose moje tijelo da ga sahrane u obližnjoj šumi. Rasprava i dalje traje i sva petorica se zaklinju da me nijedan od njih nije ubio. I svaki od njih je čvrsto ubijeđen u to što govori. S obzirom da je poznato da je jedna puška zaista bila napunjena ćorcima, nemoguće je dokazati da neko od njih laže. A ako neko ne laže, onda govori istinu. Istina je, dakle, da sam preživio strijeljanje i da svih pet članova streljačkog voda svjedoči tako. Istina je da sam prvi koji je nastavio da živi nakon strijeljanja. Makar samo u glavama ove petorice.

Već duže vrijeme Berislava Blagojevićapoznajem virtuelno. Odnedavno moje zadovoljstvo je tim veće da smo se konačno upoznali, održali književno veče u Novom Gradu povodom njegove knjige Revolucionar. Iz mnoštva priča za Vas sam izabrao jednu za koju sam siguran da će Vam se dopasti.

"Pokrivanje kuće" - Nenad Grujičić

, 11 2013 11:30:41 +0200

U veseloj vrevi, iz ruke u ruku,
talasa u vis prepečeni crijep,
na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme,
tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana
okićena peškirima i košuljama zarnim,
na krovnom rogu pod oblakom raskoračen
otac-vikalo vijori sa darovima,
i rakija-majka dignuta u svod:
o, potkozarski šljivici
u litrenjačama sa komušom!

Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.

"Oj, komšije, kumovi i prijatelji,
čujte i počujte,
evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice
pokriva svoj dom,
pomog’o mu Gospod Bog,
rodila pšenica bjelica
i sitna dječica..."

Topi se grlo u podnevnom suncu,
sirotinjska stižu uzdarja draga:
eno pečeno prase pentra se u nebesa,
kištra piva – i ona iskošena plovi na grede,
vezeni rupci – krila paganskih čuda,
berićet slijeće na kuću.

"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače
donio peškir od sedam metara,
kraja mu nema..."

A ubrus – ni do lakta.

"Trivun Turudija iz Baltinih Bara
tri košulje zlatom izvezene
na dar komši svome..."

A ono – košuljica bijela.

Mravinja svijet oko novih duvara,
djeca se jagme sa starijima ko će veće
žuljeve na dlanovima izlinjati,
smijeh prekriva mili bol,
dupla se i troji teret iz šake u šaku,
babe se miješaju sa curama:
krezubo oko mlado zasvjetluca.

...Jaoj, moja šezdeset i koja,
nit’ i’ brojim nit’ se mlađe bojim...

Iz Becnerovog gaja –
dva vrana gavrana nadlijeću čudeso,
sa suvog hrastovog šiljka treći
izviđa na jedno pa na drugo oko,
zrakne i kopcu kljun
u elipsi nad rajskim predjelom,
u daljini pada potok
na rasklimani mlinski točak,
gle, žabica na mokrom škrljku!
Jate se legende i skaske,
oblačići nad Kozarom prolaze kroz
zarđalu gvozdenu kariku – trag potopa
na vrhu Mačkovog kamena uz koji negda
bijaše vezano brodovlje na moru,
nečije dijete boso trči preko strnjike,
bride tabani u zuju pčela iz Hamzinog tuka,
golubi-gaćani mjerkaju događaj.

"Čujte i počujete,
evo Markan Bundalo
donio šporet iz daleke Njemačke..."

Kad tamo – a ono rešo sa dvije male ringle.

Kresne duga devetka,
za njom jači parabelum,
onda – nešto slabije:
ovo je pištolj-plašljivac
– prepoznaje neko –
kuc-puc, kuc-puc: eno ga prikiva dasku!
Oho-hooo, čuje se odasvud, ihi-hiii,
kupe djeca vruće ča’ure.

...Puška moja i u njojzi meci,
to su moji u godini sveci...

Štrecaju srca, nadimlju se prsa,
ženska muškoj, ova ruci do sebe,
bez prestanka crijep za crijepom dodaje,
mućka se pletenka tomašičke šljivovice:
da li brlja, jà li prepečenica,
nije važno, nek’ je ima, nek’ se dvoji,
neka raste i vaznosi na krov,
na sunce, za sreću.

"Evo Mileva Kecman iz Jutrogošte,
na radost svima,
donijela tri tuke pečene..."

Kad ono – pile iz živice.

...U mog dragog livada na glasu,
sve do podne kokoši popasu...

I dok si trepnuo, kuća pokrivena:
miruju fijat iz Usoraca i mečka iz Berlina,
priljubili staklene njuške
fićo iz Stratinjske i pežo iz Pariza,
motorčina horeks i motorić tomos
obostrance naslonjeni na orah,
aj, s bicikla spade lanac:
neko sa nj skoči pa pravo u promaju prozora
da objesi čuturu o letvu nad glavom,
zulufe, eno, pustilo ničije kopile.

...Mala moja, brkovi ti crni,
de i’ malo k’o baja zavrni...

Hiljade čavki prelijeće gaj
– nečiji na jesen svatovi!
Ori se slikama rujni komad postojbine,
rječica Jasenovača gudi u planini,
nalakćen na lótre
ne ispušta rakiju zbunjeni Nijemac,
namašćenih trepavica licka flašu
i germanska suđenica iz Svodne.
vikalo za malo da padne – silazi krakat,
s koljena čisti trag cigle,
gazda mu nešto na uvo šušori,
bljesnu zubi – jednog nema!

...Kućo moja bagremova pruća,
popiće te baja do svanuća...

U lijevu stranu kvasa staro kozarsko kolo:
hvataju se raširene u ukrštaj ruke,
otac prvači, kum i kuma polažu:
ona, grlata, treperi, dodaje k’o muško,
uzrio u piću, uzvraća domaćinov brat,
uza nj vikalov prijašin iz Omarske,
viđaj đeda! – proklecava momačka koljena,
gega u šeširu Šàra Štrbac
što i na sahranama za punim stolom zapjeva,
šareni zvuci stopljeni u jedno,
iz mutnog zametka kola –
sve bistriji i bistriji rojevi riječi,
uskaču Oljača i Drljača,
za njima k’o vjetar Jelača, Srnača i Suvača,
tiskaju se Puvača, Rebrača i Kuvača,
ne daju se zadihani Ujača i Garača,
teče lijek zavičaja,
raste medna pjevanija,
lizne goli život k’o poskok na jàri.

...Pala magla preko Kostajnice,
a vedrina iznad Dobrljina...

Kolo brzâ i pamet preuzima,
glasovi složeni k’o datumi u kalendaru,
starac-sàgrma iz Marićke otmjeno se ači,
gleda ga štucovani brčić iz Brekinje,
svi izmijenjeni u licu –
sa sudbinskim oj oko ušiju,
podignuti na vješala pjevačke nirvane:
nema smrti bez suđena dana.

...Nema kola do mene sokola,
ni igranja do moga pjevanja...

A pjesnik na Paležu onomad reče:
Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama,
zapjevima sa usamljenog pletiva,
sa bistrog perila,
sa jastuka nesanice,
prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom.

...Tijo pjevam, tijo se uvijam,
tijo dragog u srce ubijam...

Ni malter u cipelama,
ni munje sa Sane,
ni paščad na japiji,
ništa ne razgoni ojkaču,
dugo se mijesi kolo,
nema sile da pjesma umine:
sjemenjača, korjenjača,
kalemača, maternjača...

...Pjevaj, mala, usta ti otpala
kad si meni barabi dopala...

Dišu stolovi puni pite i pečenja,
isparavaju ljevače, kovrtuše, savijače,
mrijeste se mekuše, gužvare i zvrkuše,
posestrime-gibanice puhću,
od kolskog bruja čokanjima rastu krilca,
zinula da pjeva iz Crne Doline
i praseća glava s jabukom u zubima,
nad njom ratnik iz Strigove bez noge se krsti,
okruglasti kolačići i kiflice s marmeladom
u inju šećera šuruju,
paprika-rόga čeka nezasita usta,
napinju se zatvorene pléte žestine:
devet jezika govori stara šljivovica,
izlizana od veselja pljòska iz Piskavice
– i ona bi da poleti!

...Usta moja od uva do uva,
ko će vama namjesiti kruva...

Kurýza sa tri kore – tinja,
gordi se zlaćani kajmak,
meki sirevi za ćapćanje spremni,
miriše od zimus turšija-carica u bojama dýge,
o, ženske ruke, šta li ne spremiste sve,
umršen kupus-ribánac kipi u činiji,
na srijedi stola utuljena pogača – načeta,
u malom zemljotresu pune gajbe pod stolom cvokoću,
jagnjetina ubrana sa miljakovačkih proplanaka
vrela u tanjirima lebdi,
so i sirće vrebaju slatki zalogaj,
udesno pljôšte se torte sa prelivom sirupa,
sunčevinom zalivena salata u bokoru,
bijeli luk – crni, papričica ljuta,
sve nanovo cvjeta, rađa,
sve okrilaćuje – s kolom da se u visine vine!

...Stani, kolo, krvavu ti nanu,
zape šešir o šljivovu granu...

Pljusak iz vedra neba ubacuje stolove
i graju u prazne zidine:
pazi, sejo, da žlica ne spa’ne,
pridrži, brale, kvrgušu,
ne daj, sine, da rakija line!
Svi pod dragi krov:
snajica snaši tobož kašljući s ramena sklanja
nevidljivu dlaku: ajoj, sestro mila,
sad i suva grla nazdravljaju,
cakle zenice u prostoru bez vremena,
tu pijucka Milka Rasavčanka,
prijašin iz Pejića zubima k’o klješta
otvara zelenu flašu piva
i treska pjenu između nogu:
"Evo ti, ja ga osunati" – pa do dna iskapi spas,
blento ćapi parče iz tepsije
pa ga zali tuđom mučenicom,
sit gladnom ne vjeruje,
zazubice rastu k’o šobot leda po krovu.

...Kupus, krompir i vruća slanina,
od to troje nema ogrizina...

Djeca nanovo rođena
(i ona iz dubičkog zbjega – kojih nema),
anđeoski ćarlijaju, prste oblizuju,
svako svakom na askurđela liči,
bijesni preci krote se u pečenici,
jelo je vóđekā najbolji eglen,
snaše vrckaju, majke tihuju,
dodajder viljušku, nema je,
eto je kraj noge, pala je!

...Daj rakije, popiće je brko,
makar brko od rakije crk’o...

Vikalo i dvojica iz Čirkin-polja
– još ispod streje,
ćulaju ledenu krupu veličine oraja,
ne da im se od pjevanije rastati.

...Moj kolega, do mene si prvi,
svoje ću ti natočiti krvi...

Žagri soba,
ikone na zidu bez maltera banu pa nestanu,
grešne se duše komešaju,
duvanski dim žmara po ogriscima
i kostima na stolu i uokolo,
pjesma će u tom tužna-radosna,
iz grla Dražinog promuklog:
i gorkača i medvača,
i svjetlača i mrakača,
i posnjača i masnjača,
i blatnjača i nebnjača,
i zvjezdača i krstača.

...Kad ja umrem i kad me ponesu,
reci, mila, da si moja bila...

Puče vedrina:
nanovo kolo kadi svježi dom,
u bijelim pantalama frajlinski se ritne
viždrača Persa iz Dortmunda,
braća Jugovići iz Busnova
pjetlovski zastružu nogom
pa niz brčinu namignu guzatoj Staki iz Knežice,
ona vihorom iz suknje zanese i lijevo i desno,
svaki joj pokret bedevijski silan i lijep,
nema stida ni čekanja,
svi ponosni i važni, jedini i jedincati,
kao ljuta boljka razmota se kolo
u zmijoliki rukopis tijela.

...Oj, barabo, ko ti kuću čuva,
vjetar duva pa mi kuću čuva....

A pjesnik sa Paleža kaže:
Pokreti se kližu
kao na zejtinu u zglobovima,
podlaktice se traže i nalaze sa dojkama,
djevojke i mlade udovice
zaostaju lijevom nogom
pa se kao tobož s toga iskošavaju
muškarcima iza sebe –
kao da im se podmještaju.

...Vidi ti se po očima, mala,
da se ne bi puno otimala...

Pjevanija rastjeruje demone iz sela,
blâži u srcu i cvjeta dolinom u brda,
munje-svjetlice učvorene zâre
u krošnjama sa pristiglim jabukama,
odnekud povede Stojan iz Rakelića:

...Mala moja kad prokvoca tvoja,
oj, djevojko, dagaj dušo moja...

Posuvraćenih očiju, odlutao bogzna kud,
u gizdavom okretu uzvraća Ljuban iz Jelovca:

...Nasadi je na dva jaja moja,
oj, djevojka, dragaj dušo moja...

Biće nove djece,
vrele supe i života,
biće šećera i soli, proljeća i zime,
biće radosnica i ljutica suzâ,
i odlazaka u svijet biće
i povrataka u Prijedor biće.

...Sitno pjevam, daleko se čuje,
ima l’ iko da mi se raduje...

Kapaju zviježđa s okićenog oca,
sa ramena vise rupci i košulje,
na ražnju – glava i rep krmčeta,
jedan čarom izvezeni cvijet na peškiru,
izgaravljen, skriva vrelu cijev za kaišem.

...Nešto čiča zgunjgur’o u gunju,
pištoljčinu k’o božiju munju...

Pod mladim mjesecom,
bez igdje ikoga svoga,
vikalo – sad već sa onoga svijeta,
kukurikne kao oroz,
lane k’o pas
i rikne kao bàk.
Zanijemi dô, zora se spusti
i život iz kamena krene.

...Biće svega samo naske neće,
ko će sa mnom, neka odma’ kreće...

Snom načeta lica ljube se i razilaze,
otac i dvojica (i jedan sa strane što uči)
suču preostalo plamenje ojkače.
Troglavo grlo u nirvani tepa.

...Evo dođe da zapjevam vóđe,
kod ovoga doma poštenoga,
evo sada pa opet nekada,
oj, djevojko, dragaj dušo moja!

Zadovoljstvo mi je da Vam na ovoj stranici predstavim Nenada Grujičića koji je na najbolji mogući način predstavio pokrivanje kuće u mom zavičaju. Moje zadovoljstvo je tim veće što sam nedavno imao čast da ga lično upoznam. Nezaboravno književno veče, druženje i ugodni razgovori koji su prošli brzo kao tren ostaće zauvjek zapamćeni.

Hvala Nenadu na sjajnom druženju, književnoj večeri i ugodnim razgovorima. Hvala do slijedeće prilike.

Prvi zvižduk šejtan arabe

, 18 2013 20:22:00 +0100

Januara 1873 godine, prvi put u Bosni i Hercegovini počeo je da saobraća voz na relaciji Dobrljin-Novi Grad-Banja luka.

Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".

Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.

Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".

Prve lokomotoive tipa "Kraus", na ovoj 110 kilometara dugačkoj pruzi dopremljene su Savom i Unom iz Siska. Njihovo prebacivanje u Novi , sudeći po zapisima, bilo je teško. Teretne dereglije, nosivosti od 150 tona uzvodno su vukli nadničari pomoću konopaca i jarmica idući obalom, po takozvanom , kopitarskom putu. Podsjećali su na burlake sa Volge.

Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od praviola je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!

U putopisu francuskog pisca Šarla Irijata koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i opisao između ostalog, trenutak pred polazak voza.

"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."

Ovaj putopis je objavljen u Parizu 1902.godine.
Tekst je pozajmljen iz članka "Prvi zvižduk šejtan arabe" objavljenog u Politici, nedjelja 20.januar.1980.godine.

Nisam se jutros umio na rijeci

, 09 2013 16:52:09 +0100

Nisam se jutros umio na rijeci.
Ni sunce se jutros nije pojavilo. Rosa je ostala nedorečena u kiši što je svu noć sipila. Pa zašto onda stalno mislim na broj jedanaest koji nisam ispisao na oblaku koji se jutros spustio na moje tjeme.
Nemam čekić, dlijeto ni kamen. Nemam ni krčag bakarno zemljane boje koji bih razbio ako bih i katkad pošao. Reći će neki da nije u redu. Složio bih se s njima, ali.

Sanjao sam pobjedu.

Nikoga porazili nismo. Pobijedili smo sebe najjačim oružjem.
Zastave i to kakave parale su nebo. Velike bijele pelene, zastave najsnažnije. Pobjedničke. Suze su mi tekle dok gledao sam kako škole zuje. Kao košnice dok čekaju da se prospe sav onaj smijeh po dvorištu i dok se kotrlja kao lopta, a za njim zajapurena lica.

Sanjao sam kupalište u vrbaku i mnoštvo kuštravih pecaroša oboružanih pecaljkama svih fela a jednostavnih. Štap, udica, nešto najlona i sunce na drugom kraju. Presijava se površina mirne rijeke dok ruke plivača kroje talase. Modela bezbroj dok rijeka ta stara švalja brzim pokretima vezuje pokidane niti i najjljepše tkanine tka. Od osmjeha, sunca. Od riba i riječnog raka. Krojača po vokaciji, a sebičnjaka po naraciji koji čini sve da se šav ne prepoznaje.

Ah, da. Sanjao sam gljive. Bijele koje uzbiram dok čujem pjesmu kopača koju ni jutarnje sunce ne opeče. Isprekidani žamor i mnoštvo smjeha. Miris pite, neoguljena krastavca i orošena flaša vode koja krijepi. Veliki stolnjak, ručno vežen. Dok gljive ubiram na usnama onaj slankasti ukus i miris gljive pečene na plehu vodi me starim utabanim stazama koje nekoć s Boškom pohodih.

Eh, da je Boško sad živ.

Čini se da bih opet bio spreman da upregnem sebe u zapregu što teret prevozi. Ni prijeteći pucanj biča iznad glave ne bi otjerao sve one oblake koje ispunismo maštom i riječima. Nažalost nezebilježenim nikad i nigdje do u oblake koji odjezdiše negdje, nekoj drugoj mladosti koja još uvijek mašta i piški u prašinu.

Jastuk je upio prvu suzu.
Nije na tome stalo. Bujice i potoci suza oticali su kroz zatvorene prozore i vrata. Ni pjev ptica nije bio dovoljan da utiša bučne slapove koje tvorih i stvorih. Bio sam bijesan što mi rosa skrivena u kiši nije odnijela svu prašinu nakupljenu u duši.

Nisam se stoga jutros umio na rijeci.
Biste li vi? Bar praćkom odapeli za neznancem koji čizmom zgazi zlatnu prašinu kao brašno sitnu koju još juče mijenjasmo za daleke zemlje gdje smo tek trebali stići. A nismo. Nismo ni zbog Unisova bicikla koji ostade zauvijek naslonjen uz zid kao da čeka da izbiješ pored trafostanice sa kao jabuka mirisnim osmijehom.

Da je samo Boško živ. Ja ne znam da bih sad uopšte i pisao. Još bi Božić slavili, njegov rođendan. Ovako još samo mogu da se umijem na rijeci. Da u dlan rijeku zahvatim, dospem suzu. Na vodenici sameljem sve ono što nikad progutati neću.

Nisam se jutros umio na rijeci.

Ima li ko da ne spava

, 05 2013 05:59:28 +0100

Budim se. Pružam ruku i u mraku napipavam svoju dnevnu masku. Zaista može čovjek olako da pomisli kakve veze ima, dnevna ili noćna. Sve maske su iste.
Nije baš sve tako lako po sistemu crno – bijelo, noć – dan.

Evo na primjer ta dnevna maska, liči ona na noćnu. To ne poričem. Tu su oči, nos, usta. Brkovi da ne zaboravim na njih. Ima sve to i na noćnoj, ali ova dnevna je mnogo premazanija.
Noću hrčem. Da. I uopšte to ne krijem. Uhvatim sebe ponekad dok još nisam usnuo kako hrčem. Onako lagano i tiho s početka, a onda kao kakav epski guslar guslam li guslam.

„Ne hrči.“
„Dobro neću.“- rekoh, kao da se ja tu nešto pitam.

Zastanem par trenutaka i opet isto. Prvo sitan vez. Cika – caka, cika – caka. Kao singerica. Vidim nema reakcije, a ja malo pojačam. Neka, niko me ne čuje. Svi spavaju sem mene. Ja hrčem.
Za sebe. Za dušu.
Osluškujem.

„Dobro je.“- pomislih te još jače zarozah.

Ispunio ja sobu kao kakav solomaher pa farbam li farbam zidove. Opustio glas i pjevam sve u šesnaest. Jesam li možda već negdje rekao da ne volim taj broj. Da sam kojim slučajem izmišljao brojeve, kunem se da ga se ne bih ni sjetio. Možda bih ga turio tamo negdje za kraj. Ono kad više ni brojanje nema smisla.

„Hoćeš li ti već jednom prestati da hrčeš ili se tornjaj iz sobe.“
„Da, evo sad ću. Samo malo.“- složih se i slagah bez imalo srama.

A sa dnevnom maskom ne bi to tako išlo.
Namaknuh je na lice. Kiseo osmijeh.
Još se nije ni odmorila i nimalo nije bila zadovoljna što je i na nju stigao red.
Bunila se, kočoperila. Zijevala kao poslanik u Skupštini. Jel se Skupština piše velikim ili malim slovom? Sve se nešto kolebam, a maska neće da sarađuje. Ja mislim da je Skupština nešto veoma veliko i važno i da je to mjesto gdje se o svemu pametnom pametno zbori, pa bi trebalo da se turi veliko slovo.

„Brkaš Zeptere, pardon lončiće.“- ne dade se dnevna maska.
„Možda si mislio napisati Suština. Ona se piše velikim slovom. Na početku, na sredini i na kraju. Suština, kako to zvuči.“- zagleda se dnevna maska negdje pred sebe.

Gledala je u mrak.
Nekoliko trenutaka sam joj pustio na volju.

„Kakva suština?“- namjerno izrekoh suština malim slovom.
„Koji si ti konj. Ne mogu da vjerujem. Još uvijek ne mogu da shvatim da ti kao nešto pišeš i da Suština pišeš malim slovom. Hajde da si još u nekom uzrastu kada ti pantalone brzo okraćaju, da nos brišeš rukavom, ali ti čovječe, omatorio, okrakatio, obrkatio. Konjino matora.“

Baš sam konj. Šta mi je trebalo da se s njom bakćem u sred noći. Mogao sam lagano da se izvučem kao prdež iz gaća i sa ćebetom izađem iz sobe u dnevni boravak i nastavim moleraj. Epsko opjevavanje i razgovaranje.
Mogao sam kao uvijek da odložim i pametovanje. Lijepo kažem sebi.

„Neka konju. Ima vremena, kud si upro sivonja?“

I nikom ništa. Svi vuci siti i sve ovce na broju. Mogao sam da brojim ovce sve u šesnaest. Jesam li rekao da ne volim ovaj broj? Nema veze. Skupo su nas koštale sve greške u našem šesnaestercu, a i u protivničkom nam ništa ne polazi za nogom. Mogao sam i danas oko podneva sve ovo da napišem, ali ne bi išlo. Ma jok.
Prvo bih to odložio za kasnije. Možda u četrnaest, petnaest časova. Šesnaest možda. Eto ne bih to ni uradio u šesnaest časova. Ne bi ni kad bi me vuci izjeli. Jer ja, ja sam tak´i čo´ek.

Svučem ja tu dnevnu masku. Noćnu ni ne gledam. Ne prilazim.
Pogledam na sat.
05:43
Ni tamo ni ovamo.
Međ´ javom i međ´ snom.

Malodušnost

, 18 2012 07:35:03 +0100

Politika je zadnja tema koje bih se ovdje na blogu dotakao, osim kroz aforizme jer nizašta drugo i nije.

Srbija mora da podigne glavu iz blata u kojem se nalazi jer drugačije ništa neće vidjeti nastavi li puzati, osim salonskih cipela salonskih evropskih demokrata. Srbija mora da bude ponosna na svoju djecu koja širom svijeta ostvaruju velike i zapažene rezultate. Srbija mora da se mijenja iznutra i od vrha. Srbija mora prvo da poštuje sebe da bi je i drugi poštovali.

Srbija mora da radi na sebi za dobro svih nas.

Zabrinut sam malodušnošću koja preovladava među nama. Nije Srbija samo Beograd. Najviše boli izdaja kada Vam neko Vaš okrene leđa kao što Beograd želi okrenuti leđa Kosovu.

Još uvijek sam zapanjen naivnošću i šarenim lažama koje obećavaju salonski političari iz Evrope. Zašto naivni još uvijek misle da će nam u Evropi biti bolje. Zašto nas naši političari lažu i zašto im vjerujemo da će ulaskom u Evropu veliki dio naših problema nestati i biti riješen. Neće.

Iza projekta Evropske Unije stoje banke, bankari, profit i interesi moćnika iz iste Evrope da za mali novac dođu do tržišta za svoju robu, jeftinu sirovinsku bazu i jeftinu radnu snagu.

Zašto još uvijek smatramo da je poniznost isto što i ravnopravnost. Koliko puta je ta ista Evropa i međunarodna zajednica pokazala dvostruke aršine u odnosima ne samo prema Srbiji već i prema ostatku svijeta. Svježi primjeri još uvijek su iza nas. Pogažena su sva međunarodna prva i u prvi plan je po ko zna koji put isplivala politika sile i svjetskih policajaca. Nove avanture začetnika IV rajha pokazale su svu beskrupuloznost. Razlozi intervencionizma su providni, bez krajnjih dokaza, uz mnogo nevinih žrtava i naravno profit koju plaća žrtva.

Kosovo je naše. Nikada ga se ne odricati. I milion godina ako treba. Brojni manastiri, istorija i srpski narod na Kosovu nisu roba za potkusurivanje. Sića za nova i nova uslovljavanja. Da li to znači da ćemo jednog dana zbog uslovljavanja i Sandžak pustiti samo zato što nije u Beogradu. I dole na jugu, i na sjeveru i na zapadu živi narod koji plaća poreze i čiji se dobar dio slijeva u prestolnicu. Taj isti narod očekuje od istih prestolničkih političara da im to vrati, da im obezbijedi sigurnost i prosperitet.
Stalno zaduživanje nesposobnih vlada ide na ruku stranim manipulatorima. Njima odgovara slaba i nejaka Srbija, izgubljena , prezadužena i malodušna koja će da se pomami za zvackanjem evra. Takvima odgovara naša nesloga. Podjela na lijeve i desne. One urbane i one ruralne. Liberalne i konzervativne.

Nije našoj slabosti kriv niko do mi sami. Pod plaštom demokratije nama je podmetnuto kukavičje jaje. Rezultat svega toga je uništena privreda, partijska privatizacija koja je jedino služila da se politički poslušnici okoriste za svoja pokoljenja. Sumnjivi tenderi, koji su bili paravan za namještaljke i nezamislivu pljačku radničke klase. Koliko je to išlo daleko dokaz su i manipulacije sa lijekovima, vakcinama. Zar su naši životi postali jeftine laboratorije za eksperimente.

Živim u BiH u Republici Srpskoj. Kao u šahu, neke poteze mnogo bolje vidim sa distance. Moja država je uništena. U ovoj nakaradnoj državi BiH jasno je samo jedno. Mržnja nije iskorijenjena i neće nikad. Svi mrze sve. Država koja počiva na takvim osnovama neće imati nikada napretka, kao i svaki loš brak. Nismo mi ratovali zbog klikera. Svi smo krivi. Mi Srbi smo krivi jer smo branili svoja prava, na ostanak i opstanak. Pa neka me i ponovo prozovu zločincem učinio bih isto. Branio bih svoju očevinu, svoju porodicu. Ako je to zločin, osjećaću se ponosnim i posbnim.

U mom gradu postoje vehabije. Jedan od njih je i moj školski drug iz osnovne škole. Zajedno smo igrali klikere, fudbala, učili bratsvu i jedinstvu. Izgleda da sam ja učio, a on je bio samo loš đak koji nije zapamtio ništa od onoga u šta se zaklinjao. U mome gradu i u BiH pojavili su se ljudi koji nikada i nikave veze nisu imali sa ovim prostorima. Jeste li ikada vidjeli vehabije?
Ja jesam. I treba da živim pored njega spremnog na sve.
Mene nikada moji sveštenici nisu ni na koji način usmjeravali na takvo nešto. On je bio loš đak i nije mu bilo teško da uči neke druge lekcije.

Prilikom zamjene njemačke marke u evro u BiH je zamijenjeno 6 milijardi maraka. Šta to govori o nama. Imamo potencijale, ali nemamo ljude vizionare i političare nesklone egzibicionizmu, populizmu. Kod nas je sva politika zasnovana na ličnom interesu.

Umalo da zaboravim na Čedomira Jovanovića. Sramota me je što smo pripadnici istog naroda. O užasima rata mnogo više znam nego što je Čeda slušao po beogradskim salonima gdje se bistri politika. Žrtava je bilo na sve strane. Ratne strahote nisu zaobišle ni moje najbliže. Stoga njegova tvrdnja da je Republika Srpska genocidna tvorevina je sramna. Nikada nisam o genocidu razmišljao, niti sam ikada potican od strane mojih nadređenih starješina da učinim išta slično što se protivi običajima rata. Zar je grijeh i zločin braniti svoje. Ni danas ne mrzim. Mrzim one koji potiču mržnju, koji nas sve skupa pljačkaju. Najveće kamate na kredite su u našem regionu, najviša naplativost kredita opet je kod nas u regionu. Zar je to evropska perspektiva, da nas pljačkaju i istovremeno obećavaju pomoć.
Gdje su sva ona obećanja o investicijama. Kod nas su krečili stare škole u kojima nije bilo učenika. Niti jedna investicija u proizvodnju koja bi stvarala novu vrijednost i novi kapital za dalja investiranja.
Otkud pravo vlastima da i ovako male budžete ulažu u šminkanje.

Slike koje ovih dana stižu iz Grčke neka nam budu opomena. Nema hljeba preko pogače. Treba da zasučemo rukave i svi radimo za dobrobit države. Ništa nema besplatno. Sve se vraće i sve se višestruko plaća. Nisam zato da za svaki evropski zahtjev plaćamo teritorijama. Danas Kosovo, sutra Sandžak, prekosutra...

U se i u svoje kljuse. Imamo mi snage za to. Samo špekulante, profitere i kriminalce smjestiti tamo gdje im je mjesto.

Blogeri zaustavili planetu Zemlju

, 04 2012 15:13:13 +0100

Dana 27.01.2012.godine tačno u podne grupa blogera je zajedničkim snagama zaustavila planetu Zemlju na jedan tren. Unatoč velikim polemikama koje su se vodile na najvažnijim tačkama svijeta opšti zaključak je bio pozitivan i akcija zaustavimo planetu sprovedena je u djelo.
O svojim utiscima povodom te akcije i vaše viđenje toga trena možete ostaviti u komentaru ispod posta.

Prvi korak u nizu učinila je blogerka nesanica koja je tačno u podne u eter odaslala napor da se planeta zaustavi sa radnoga mjesta. Prilog tome je slika „Realnost“ nastala na radnom mjestu u Jagodini.

Drugi istovremeni korak načinila je blogerka AnaM na Novom Beogradu gdje je u trenu zaustavila odlazak snijega. Prilog tome je slika „Ode Sneg“.

Njen svemisrki pandan BeladonaM propratila je taj trenutak na sebi svojstven način. Slikom je ovjekovječila tren u kome „Ode Sneško“.

Da je vrijeme uistinu stalo potrudila se i da nam pokaže littlephoenix koja je u Prijepolju na sahat kuli uslikala i dokazala da je vrijeme na tren stalo. „U vremenu zaustavljeno....vreme“.

Slijedeći napor i doprinos zajedničkoj akciji djelo je stepskogvuka koji je vrijeme zaustavio i nama posvjedočio fotografijom iz Novih Banovaca „Moj posao“. Naravno da mušterije nisu trpjele nikakvo kažnjenje. U pitanju je tren.

Blogerka sanjarenja56 svoj dio zadatka izvela je na najzahtjevnijem mjestu. Dokaz tome je i fotografija nastala u Beogradu pod nazivom „Bolnica“. Pacijenti su se složili da na ovaj način nije nimalo ugrozila njihova prava.

Blogerka domaćica vrijeme je zaustavila na najljepšem mogućem mjestu. U OŠ Veljko Dugošević za vrijeme školske slave. Na njeni u našu radost fotografija „Radost“ sa mladošću u prvom planu dokaz je da je akcija imala svoj pravi smisao.

Za Boga miloga „Gdje je taj ručak“ naziv je fotografije koju nam je sa padina prelijepe Fruške Gore poslala merkur. Zaista pa gdje je taj ručak. Ma planeta nek stoji samo da se nešto čalabrcne.

Blogerka nena58, učinila je da vrijeme stane na prelijepom Zemunskom keju. Zemun je na taj način ušao u istoriju u ovoj velikoj akciji. Fotografija „Zemunski kej“ potvrda je svega toga.

Blogerka 3msc koja kaže Nebo je granica slikom „Spkoj“ posvjedočila je svojoj ulozi u timu „Blogotima2012“ na najljepši način.

Ni autobus br.45 u pokretu nije zaustavio blogerku razmišljanku u izvršenju zadatka te je fotografijom „Spokoj“ na Novom Beogradu ušla u istoriju zajedničkih djela blogera sa blog.rs koje ništa ne može zaustaviti.

Vrijeme je uhvaćeno u „Zamku“ potvrdila nam je naša mila blogerka phedredelaunay koja je u Somboru pripremila sjajnu klopku u koje se vrijeme upecalo. Na vaše i naše zadovoljstvo.

Blogerka vesela vrijeme je zaustavila tačno u podne „U prolazu“ u Beogradu. Kako je u tome uspjela najbolje nam svjedoči njena fotografija.

Blogerka dalia zaustavila je vrijeme koje teče upravo pored odavno napuštene „Česma“-e na kojoj je vrijeme došlo da se okrijepi. Taj tren je zabilježila odličnom fotografijom iz Novog Grada.

Vrijeme u Novom Gradu zaustavljeno je na još jednoj tački. Sa unskog keja zabilježen je trenutak kad su zastale i Una i Sana. Fotografija „Ušće“ potvrdiće nam tvrdnje mandraka72.

Sve ovo i još mnogo toga možete vidjeti u slijedećem videu.

Pozdravlja Vas mandrak72, zaustavljaš i mjerač trećeg vremena krojenog samo za nas i po našim potrebama.