U borbi za ime težoj od borbe za hljeb...

Dnevna doza sjećanja

, 18 2013 13:10:08 +0100

Moj rotor, moje gorivo, moja snaga, moj poseban ritual je unošenje dnevne doze kofeina i nikotina u moj organizam, omirodjijanih sa dnevnom dozom sjećanja.

Tako i ovo zimsko jutro uživam u miru, tišini i toploti, zaštićena od uticaja spoljnog svijeta u kom caruju nemir, buka i hladnoća.

Topla boja zidova, namještaja, komotne odjeće na meni i topao na pitak u ruci uokviruje toplinu oko srca, da lijepo mi je, uživam!

Svakodnevno tako ukradem sebe od današnjice, oživim uspomene i prepustim se mašti kojom su osjenčene.

U tim momentima sam najmanje sama!

Oko mene se roje moje misli, izvlače se sjećanja iz glave u kojima im je pretjesno i lebde slobodno ispred mojih zjenica, kao šareni mjehurići sapunice: sudaraju se jedan o drugi i razbijaju ostavljajući za sobom mrvice mirisne prašine, tople i vlažne- sjeme iz kog će se opet sastaviti!

Udahnem koliko mi pluća dozvoljavaju i zatvorenih očiju osjećam kako udišem te mrvice i vraćam tamo gdje pripadaju i kako se tu, u mojoj glavi, opet spajaju čestice mirisne prašine u prekrasni balončić koji grabi da izleti van..

Ispred mene se odvija osnovno načelo o neuništivosti materije: moje misli su kao materija- neuništive! Volim njih zbog toga, a sebe zbog njih. Moja, samo moja istorija, samo meni vrijedna remek djela koja ispunjavaju moje pore i ocrtavajumoje bore, tvorci reljefa na mom srcu, mozaika na mom mozgu, akteri mog klasika,...

Nasmijah se, izmaštah na mom osmijehu svjetleći crveni natpis „energy fool“, misija ispunjena.

Pogled na sat me je povukao iz tog šarenog i toplog svijeta u kom jedino mogu da budem ja u potpunosti, bez straha.

Da, vrijeme je da se zguraju svi šareni balončići u tijesnu glavu i nabaci maska nedodirljivosti na lice koja će da krije i mene i njih..

Guši, žulja, ne priliči i ne prija... ali izdržaćemo!

Poruka

, 17 2013 19:12:31 +0100

U predivnom prirodnom okruženju, sa zelenom bojom travnjaka su se ukomponovale dvije prekrasne ruže, na očigled iste: jarko crvene, pune života, zdrave, lijepe.

Posmatrala sam ih nepomično..

-Molim te mila, ne čini to, od istog smo tkiva satkane!, izgovorila je jedna.

-Pričaš koješta! I sama znaš da nismo iste, da djelujemo po suprotnim principima: ja crpim, ti poklanjaš!, uzvratila je druga.

Ništa mi nije bilo jasno, ali me je zaintrigiralo, pa sam ostala da ih posmatram nepomična.

-Mila, iz istog smo zemljišta ponikle, istom vodom smo zalijevane, isti nas život ispunjava,... Zašto si morala da iskoristiš tu dobrotu na pogrešan način?, nastavila je milim glasom prva.

-Ne poistovjećuj me sa sobom!, uzvratila je ljutito prva

Ja živim, cvjetam, rastem, lijepa sam samo za zebe! Crpim iz drugih za sebe i samo sam sebi bitna! Samo ja! Vidis da se razlikujemo i u štitu- ja svoje trnje izgradih da onaj koji me dirne ne prodje dobro!

I tada sam uočila da se zbilja razlikuju po tome: jedna je bila bez trnja, a druga posuta sa istim po cijeloj stabljici.

-Ali mila, koja je svrha tvog postojanja ako se svodi samo na tebe? Proći će ti život uzalud! Koja je svrha tvoje ljepote ako ćeš samo ti da uživaš u njoj?, neumorno je nastavljala prva.

-Kao prvo ne zovi me tako, znas koliko mi smeta ta tvoja umiljatost! Kao drugo, ne znam kad ćeš više odustati od namjere da me promijeniš, do sad ti vijekovima nije uspjelo?! Ti mi samo služiš kao maska, zapamti! Na očigled smo skoro iste, ali nikad ne bih poželjela da budem kao ti!

Svrha moje ljepote? Ah kako si naivna i glupa! Moja ljepota je sama sebi svrha. Ko je pametan, diviće joj se izdaleka, a ko je naivan i glup pa se ubijedi da može da me ukroti, posjeduje, dodirne,... nastradaće! Nabošću ga na svoje trnje, isrpiti mu svu snagu i kad završim sa njim, sva tvoja dobrota mu neće moći pomoći nikako!

-Izvini, neću te više zvati „mila“, samo bih voljela da shvatiš da je pogrešno to što radiš, jako pogrešno sestro Iluzijo!

-Ja ne radim ništa, ja samo ponosno i gordo stojim, neodoljivo lijepa! Na njima je da izaberu da li će da me samo uoče ili da mi se predaju. Moj grijeh je moja ljepota, sve ostalo je njihov slobodan izbor naivna moja Nado!

Kad sam shvatila čemu prisustvujem, poželjela sam da pobjegnem, ali ostala sam nepomična. Bila sam priljepljena za zemlju i nisam mogla nikud. Tad sam se osvrnula oko sebe i shvatila da i ja travka, jedna od nebrojeno mnogo u tom travnjaku koji okruzuje prelijepe Iluziju i Nadu i da stojim na granici izmedju njih. Korjenje mi je bliže Nadi, ali sam se svom dužinom navila ka Iluziji i počela sam da žutim već sa vrha, počela je da crpi život i iz mene.

Ovladao me je nesnosan strah. Oko sebe sam vidjela na jednoj strani samo leševe- iscrpljene i žute, kako lebde bez imalo života u sebi hipnotisani od očaravajuće ljepote Iluzije, za njih je već bilo kasno!

Ali za mene ne, moje korjenje, moj izvor života je bio kod Nade, oko nje su sve travke bile zelene, zdrave i spokojne. Svim naporima sam pokušala da se ispravim, da se vratim Nadi, da se otrgnem od iluzije, on onog što mi se počelo dešavati pod njenim okriljem. Trudila sam se svim raspoloživim sredstvima i snagama, ali nisam uspjevala-bila je mnogo jača od m ene, nisam bila dovoljno snažna... Nada je pokušavala da mi pomogne, ali bila je nemoćna.. Prestrašila sam se, strah me zaledio, počela sam da plačem, vrištim, zovem u pomoć,...

Jedan od tih mojih krikova me je i probudio, oblivena znojem sam gledala u mrak oko sebe. U zbilju me je vratio mjesečinom obasjan prozor u vidiku. Shvatila sam da sam u svojoj sobi i da je sve ono bio samo košmar.

Bose noge na hladnom laminatu su me razbudile do kraja, na prstima sam otišla do kupatila. Pustila sam vodu na umivaoniku i igrala se kratko prstima sa hladnim mlazom.. Podigla sam glavu i pogledala se na ogledalo:

Da li mi to moja savjest poručuje nešto??

Proces truljenja duše

, 14 2013 10:22:34 +0100

Otišla sam planski da oživim sjećanja, a ono što je bilo neplanirano se desilo… oživjela su osjećanja!

Hodala sam tako smetena, u ruci sam držala rokovnik koji bih otvorila I zatvorila nakon nekog vremena iščitavanja sjećanja iz praznih redova.. I onda bi me grizlo što ništa ne pišem, što ne mogu da sastavim misao, što ne mogu literarno da oslikam ptici glavu, tijelo I rep, kako su me profesori učili na fakultetu..

Samo su mi navirale rečenice u glavu, bez ikakvog reda I sve su nekako bile ukomponovane u neku sredinu, u tijelo te ptice, samo bi je obogaćivale, produbljivale I proširivale.. Nikako nisu nadolazile rečenice koje bi se ukomponovale u onaj knjiški primjer početka, a ni kraja… Možda zato što moja priča nije imala poštenog početka, ni izvijesnog kraja.. Sve je lebdilo tako u vazduhu iznad I oko mene I koračalo sa mnom kud god bih pošla.. možda je zato I bilo toliko teretno…

Pomno sam odabirala odjeću u kojoj bih izašla vani u potrazi za inspiracijom, za aktivacijom davno izgubljene mašte na ovim obalama. Tako sam tog dana odabrala da budem savršen primjer jedne romantične neviste pa sam se ukrasila dugom haljinom krem boje, drvenim papučama i drvenim nakitom. Nekako mi se svidjalo kako se maestral poigrava sa mojim komadima odjeće kada su dugi i komotni i zvuk koji proizvodi staro drvo od kog je sagradjen mol u dodiru sa novim na mojoj obući.

Ponesena tom romantičnom simfonijom zvukova, mirisa, svjetlosti i boja, sjela sam na rub mola, izula se i odložila papuče pored sebe, legla na bok i ispružila ruku na koju sam spustila glavu. Jednu nogu sam spustila i sa malim stopalima se poigravala sa morem..

Imala sam običaj da izmaštam kako je to gledati mene sa strane i po prvi put nakon dugo dugo vremena mi se jako svidjala slika.

More se poigravalo sa svim što mu je čovjek pružio na dohvat: milovalo je valovima obalu, rubove rive, zavlačilo se duboko ispod drvenog mola, prodiralo u sve njegove šupljine, pa se povlačilo i taman kad bih pomislila da više ne može da dosegne, sa svakim sljedećim naletom bih se razuvjerila, ljuljkalo je čamce i brodiće vješto usidrene na zasluženom počinku i približavalo ih tako da bi udarili jedan o drugi, more ih je spajalo! Kao i nebrojen broj sudbina, tako i brodiće na očigled je spajalo! Sve oko mene je imalo dušu, priču, sudbinu usko povezanu sa morem: obala, brodovi, suncčevi zraci, stari drveni mol i ja!

Osjećala sam se lijepo, mirno, spokojno i tako majušno pred tim beskrajnim plavetnilom. Moja priča naspram svih onih koje ono krije je tako mala i mizerna kao moja površina naspram njegove.. Hvala mu što mi je podarilo i hvala mu što me miluje sad po bosom stopalu kao da me prijateljski tješi.

Moj spokoj je povremeno prekidala narukvica za nogu koja je imala privjeske u obliku zvjezdica koji bi me u naletu valova golicali i boli.. Tad sam shvatila koliko nam priroda dobra čini, a koliko ga mi narušavamo! Kako me takva jedna nepregledna prirodna sila blago miluje, a koliko mi ta jedna mala vještačka stavrčica smeta! Sve što nam je potrebno, dala nam je priroda, a sve što smo smislili mimo nje, nije nam dobro donijelo! Nije li to očito i na mom slučaju, temelju i osnovi ove priče?

Kad sam se namještala u tu savršenu sliku romantične neviste na zalazak sunca primjetila sam u daljini jedan mali čamac koji se vremenom približavao... kad je stigao toliko blizu da sam mogla jasno da vidim i njega i jednočlanu posadu, shvatila sam da ide ravno prema meni, nisam se ometala.. Tek kad se primakao na par metara od mola, ustala sam naglo, kao da sam zaposjela neki privatni posjed tog gospodina, pa se ustručavam. Brzo sam povuklanoge ispod sebe, prekrila ih ionako predugom haljinom, skupila obuću i prazan rokovnik oko sebe i nasmiješila se starcu u vidu nekog izvinjenja. Ni danas mi nije jasno zašto sam tako postupila, kao da sam ležala na njegovom omiljenom kauču u njegovoj kući, a ne...

Starac je gledao u mene dok me mimoilazio, dok se usidravao jednostavno sam osjetila da će da mi se obrati, ne znam zašto i otkud mi taj osjećaj, ali nije me prevario. Sijeda kosa i brada, prljavi bijeli šešir, bijela majica i odsječene farmerke, bos. Tako savršena slika da je izgledao više kao plod moje mašte!

Sidrenje čamca nije trajalo dugo, tako je savršeno rutinski odradio svaki korak , a ja sam sa divljenjem posmatrala. Njegova svakodnevnica, a meni jako zanimljiva..

Jednostavno sam mogla da osjetim ljubav izmedju njega i njegovog starog oronulog čamca.. More, čamac i on su imali bezbroj priča i to je bilo očigledno..

Posmatrala sam ga kao hipnotisana, nije mogao da ne primjeti. Možda je to razlog što se uputio prema meni.. Nakon par koraka je naglo stao i u istom trenutku i ja i čovjek od šezdesetak godina smo se postidili.. Ja zato što sam ga gledala, a on zato što je krenuo.. Zbunila sam se, posegnula za praznim rokovnikom, kao da se opravdam, a sa tim sam mu nesvjesno dala opravdanje da mi pridje, tek sam poslije postala svjesna toga..

Spustila sam glavu i gledala u prazne redove, a gospodin je prišao na kraj mola i stao pored mene.. Ćutali smo oboje..

Nakon što je on uzdahnuo duboko, ja sam se ohrabrila da progovorim..

„Lijepo predvečerje“ rekla sam

„Da, da...“ odgovorio je i pogledao me

„Cura, ti nešto istražuješ?“

Pogledala sam ga upitno, a on mi je pogledom na moj rokovnik dao odgovor i obrazloženje svog pitanja.

„Ah... ma ne, u stvari da... kako se uzme...“ zamucala sam i nasmiješila sam se..

„A odakle si curo?“

„Iz Bosne sam“

„Eeeee... lipe su cure iz Bosne, a i dobri su ljudi oni Bosanci..“

Svojski sam se potrudila da se ne nasmijem i uspjela sam.

„Znaš...“ nastavio je „Sve i jedan Dalmatinac triba da oženi Bosanku! To su najbolje žene! A i želi sve i jedan! Bar u moje vrime! Ove naše su hladne, samo gledaju kako će se šminkati... Bosanke su žene za dom!“

I dalje sam se suzdržavala, samo sad od suza...

„Imaš lipu boju, od takvih žena kao što si ti, sa takvom bojom, zagrljaj je najtopliji“

„Ali... to je umjetna boja... mislim... pocrnila sam... nisam inače ovako crna.... znate.... plaža, sunčanje...“ počela sam zamuckivati.

„Ma znan ja, ne tribaš ti meni pričati o boji!“ prekinuo me „Ima žena koje crne na garavo, a ima žena koje crne na bronzu, ti crniš na bronzu.... znan ja šta ti pričam!“

Malo sam se postidjela, kroz mene je strujila krv i osjetila sam je u obrazima.. znam da sam bila crvena!

Skrenula sam pogled sa cokoladnih smedjih očiju koje su me posmatrale ispod razbarušenih sijedih obrva i gledala u more.. Postupila sam i osjećala se kao djevojčica.

„A čekaš li ti neko društvo?“ nastavio je ljubazni starac

„Ne... ja... sam sama... nisam...“ opet sam zamuckivala

„... i vidin da imaš vrimena, a i ja... pa cu malo da sjednem, ako nemaš ništa protiv?“

„Ma ne... slobodno!“ odgovorila sam jedva dočekan odgovor... starac mi je bio jako zanimlljiv, smatrala sam da negdje ispod te sijede brade krije pregršt priča i ljudskih sudbina koje je gledao ovdje na obali i nadala se čuti bar jednu..

Uronio je bose ispucale tabane u more i sjedio tako nepomičnoo pored mene na ivici mola. Nismo se gledali, oboje smo mukom posmatrali svako svoju tačku u velikom prostranstvu ispred nas...

„Znaš...“ starac je prekinuo tišinu „...volija bi te vidit za šibensku nevistu“

Eh, tu mi je srce stalo pa poskočilo nekoliko puta, pa opet stalo, pa počelo naglo da udara!

Udahnula sam koliko mi je srce dozvoljavalo i ispustila vazduh iz sebe dugo i polako..

Uspjela sam da smirim srce koje je svoj bunt mom prigusavanju iskazalo kroz suzu.. malu i vrelu koja je skliznula niz moj obraz usprkos mojim silnim naporima da ne ugleda svjetlost dana i u svom tragu ostavila lik čovjeka koji mi je oblikovao svaku misao, svaki osjećaj, svaki pokret, savršeno osjenčen sjetom i ljubavlju..

Nasmijesila sam se, taj mi je gest jedini preostao.. Moja borba sa onom tuznom ja u meni je prouzrokovala tajac i znala sam da je na meni red da nesto kazem pa se odlucih nadovezati na njegovu zadnju recenicu koja me je tako ocito pogodila.

„Znate... od mene ne bi bilo srecnije da budem, ali necu to nikad biti!“

„Pa te sad nema nesritnije, a?“, doskocio mi je sa blagim podsmijehom, a meni to nije ni malo prijalo!

„Eeeee, jubavni jadi, dico, dico!“ nastavio je kroz smijesak ispod sijedih brkova i sa odmahivanjem glave...

Potpuni stranac me je za kratko vrijeme uspio i nasmijati i rasplakati i postiditi i razljutiti...

Moja ljutnja je dala polet mojoj odluci da mu sve ispricam, da mu dokumentujem da moji jadi kako ih on nazva nisu tako bezazleni kako ih on smatra!

„Ja u stvari ne znam kako to da nazovem?! Ne znam da li volim ili umisljam?! Ako volim, sta ja to volim? Ako ne volim, zasto se onda ovako osjecam?! Ako patim, za cim patim kad nista nisam ni imala?! Ako ne patim, zasto se onda vec dugo nisam nasmijala od srca?! Zasto mi onda ovo stanje koje ne znam kako da nazovem prelazi u fizicki bol?! I boli!! Puno!! Dugo!! Konstantno!! I ako zaboravim na koji minut na njega jednom u mjesec dana, sljedeci mi se pojavi i boli duplo vise da stigne popuniti i tu prazninu?!“

Shvatila sam da opet pricam nepovezano, da mi prica nema pocetak i kraj, pa sam povukla rucnu, progutala knedlu i pocela iz pocetka... ako se moze nazvati početkom.

U odredjenim momentima nisam ni bila sigurna da me starac slusa, ali sam nastavljala jer mi je prijalo. Olakšavala sam dušu totalnom strancu i nije me bio sram, prijalo mi je jako!

Kad sam zavrsila svu pricu, nisam osjecala vise tlo pod nogama, niti noge, niti tijelo, niti teret sjecanja koji me je pritiskao do tad... lebdila sam! Tad sam po prvi put bila svjesna termina „olaksanje“.

Poslije dubokog uzdaha, starac je poceo: „Ti dite prolazis kroz proces truljenja duse.“, ustuknula sam pred tom morbidnom recenicom, a starac je nastavio: „Tvoje tilo se nije zajubilo, tvoje oci se nisu zajubile, tvoje ruke se nisu zajubile, tvoj nos nije namirisao nista lipo... tvoja dusa se zajubila!“

Kako je nabrajao, tako mi se nesto pocelo stezati unutar grudnog kosa, ruzan, tup i podmukao bol, ma i nije bol... najslicnije osjecaju kada ujutro ustanem nakon nocnog izlaska pa me pluca bole jer sam pretjerala sa cigaretama, sa dimom koji im smeta i koji je stetan za njih, a svjesno ih punim sa njim! Tako, vjerovatno i ova starceva teorija funkcionise: svjesno sebi stetim nagomilavanjem tuge, jeda, nemoci, iskvarenih osjecanja u dusu!

Kao da je osjecao moj bol, ili mu je teorija bila sasvim tacna i ispravna, starac je nastavio: „I to boli, mnogo boli, nesnosno i tesko! I smrdi isto, jer trune! I ne smrdi smradom koji nos moze da osjeti, nego smradom koji sve dobro u dusi unistava!“

I zbilja je bilo tako! Boljelo je i cinilo me gorom osobom... toliko da sam nekad i samu sebe iznenadjivala!

Sjedila sam nepomicna i gledala u starca koji je svaki proces u unutrasnjosti mog organizma opisivao kao da govori iz mene...

„I ne mozes ti to da zaustavis jer je krenilo kao vocka kad truli- ako se nacme, nema joj spasa! I ne mozes ti to niti da ubrzas jer je to zaseban proces na koji ti ne mozes uticat. I sad ti nema pomoci!“

Tad sam se vec bila prepala i udahnula da kazem nesto, ali nisam znala sta! Starac me pogledao, osmjehnuo se suosjecajno i gledajuci me ravno u oci zavrsio svoje izlaganje:

„Pusti, proci ce samo kad mu dodje vrime! Poslije te nece boliti, nece ti bit tako tesko, povuci ce za sobom sva osjecanja, a ostavice ti samo sicanja i to samo ona lipa!

Ostaces bez duse, bices tvrdja, jaca, a u stvari bezosjecajna, ali ce ti biti lakse!“

Spustila sam pogled jer nisam mogla da prihvatim da cu da budem bezosjecajni monstrum, a starac je nastavio:

„Za mi je sto kroz to prolazis jer znam koliko je tesko i za mi je sto te zapao najtezi i najruzniji moguci nacin odrastanja i celicenja, neces se ti u biti puno prominit, ali neces vise voliti bezuslovno kao dite, jer si dopustila da ti ta cista dusa strune!“

Tad su mi se vratili osjecaji pa sam shvatila da su mi obrazi mokri od suza, a nisam treptala, same su lile...

„Ne brini i ne tuguj, nista ti gore nece i ne moze biti, samo moze bolje.... i mudrije, viruj ovoj sidoj bradi!“

Znam da smo dugo jos oboje cutali jer stvarno vise nije bilo nista za reci, a nije bilo smisla ni snage za otvaranje novih tema... Najednom se starac podigao, poljubio mi ruku i pozelio „Zbogom“ i nestao iz mog vidika... tad sam pocela da sumnjam da li je stvarno postojao taj covjek i taj razgovor ili je to samo bilo moje snovidjenje... ni dan danas sa sigurnoscu ne mogu da tvrdim ni jedno ni drugo.

U povratku kući sam hodala brže, hitrije, veselije. Više me nisu mučili prazni redovi u rokovniku, imala sam drugu preokupaciju.

„Samo još da istrune duša, da se završi to, opet ću biti dobro!“, ponavljala sam kroz osmijeh. Oči su mi zasjale nakon dugo vremena, ispunjene nadom. Nadala sam se boljem sutra, znala sam da me ceka, samo treba da mi duša istrune!

Razumjele smo se

, 14 2013 10:16:29 +0100

Jednom sam ušla u kuću i ugledala majku kako zamišljeno sjedi. Po prvi put se nije obazirala na moj pozdrav, bila je kao neka umjetnička skulptura prikovana za drvenu stolicu, samo joj se s vremena na vrijeme pomijerao kažiprst po kukicama na heklanom stolnjaku.

Sjela sam naspram nje i upitala je: „Šta je bilo?“, ona je zatreptala kao da me želi iskristalisati u vidiku i nasmješila se, sjetno i milo. Shvatila sam da se zamislila, da je oživjela neka sjećanja iz prošlosti toliko vjerodostojno da se na tren isključila iz realnosti.

Od tad je prošlo mnogo zima i nakupilo se mnogo uspomena u knjizi koju ispisuje moj mladi zivot.

Na koncu jedne zime otvorila sam svoj ormar i počela da razdvajam odjeću na onu koju ću zadrzati i onu koja mi više ne treba. Tako sam dosla do svog starog kaputa i prvo sam gurnula ruku u dzep, ne znam zašto, kao da me nešto vuklo.. Osjetila sam nešto pod prstima, izvukla sam hartiju i shvatila da se radi o nespretno premotanoj ulaznici za bioskop..

U tom trenutku su mi se počele vraćati slike u glavu i redjati uspomene, stekla sam osjećaj da me neko gađa sa njima kao sa grudvama najčistijeg bijelog snijega..

Zatvorenih ociju sam mogla da vidim sve te slike: polumračna ulica, loše odradjena ulična rasvjeta, veseli koraci po blatnjavim trotoarima i ruka u ruci, on i ja..

Kako su se redjale slike i postajale sve jače i intenzivnije, mogla sam i da oživim sva čula uspomenom na to veče. Širom otvorenih očiju sam mogla da osjetim mirise, boje, okuse, da se sjetim hladnoće na nosu, po rukama, ali i topline oko srca koja je sve to poništavala..

Prelazila sam rukom preko revera na kaputu i opet sa tim osvježavala slike i sjećanja na to predivno zimsko veče.

On i ja, moja vječita trapavost i zbunjenost kad je on prisutan i njegov blagi andjeoski osmijeh, namjenjen da me umiri, ali stvoren da me jos vise zbuni. Nasmješila sam se, sjetila se koliko sam tad bila srećna i bezbrizna i pozeljela opet isto. Shvatila sam tad koliko smo nesvjesni lijepog i dobrog u trenutku kad ga doživimo i uvjerila se da su sjećanja na emocije zbilja intenzivnija od trenutka kada se dožive.

Misli su mi same navirale u glavu, nikakvim redosljedom, u pola zaboravljena priča koju mi je moj kaput pričao nije imala onaj knjiški početak i kraj, ta ptica naše ljubavi nije imala glavu, trup i rep kako bih mogla da je se sjetim. Emocije su bile presnažne da dozvole da se nešto poredja po propisima. Emocije ne trpe kalupe i naša priča nije mogla da bude ukalupljena! Identičnim intenzitetom, koji ne trpi propise, zbunjujućim i jakim su meni navirale u glavu tada slike te večeri. U mojoj glavi su se svadjala sva načela velikih svjetskih umova, ona je ispisivala svoje teorije...

Osmijehom sam prihvatala tu konfuziju u glavi i srcu koje je lupalo po mom grudnom košu kao kakva mala, uplasena ptica koju je neko zatvorio u kavez, a ona uporno pokusavala da nadje izlaz. Sa svakom slikom koja mi je navirala u glavu, ptica u mojim grudima bi se pobunila i počela da udara sve snaznije i snaznije o zidine tog imaginarnog kaveza. Kad bi se umorila, posustala i smirila, sljedeca slika bi opet prouzrokovala isti efekat.

U nepunih 160 centimetara mog organizma se odvijala situacija kao u Jugoslaviji devedesetih godina: otvoreno bojiste sujete i emocija, prošlosti i sadašnjosti, potiskivanja i prepuštenosti, skrivanja i ponosa,... Nisam mogla da sastavim kvalitetnu misao od svih tih silnih bojišta.

Sjetila bih se njegovog pogleda dok sam nesto pokusavala da ispričam, one neprijatne minute ćutanja kad bih istu tu priču završila, sjetila sam se moje treme kad su se ugasila svjetla u sali, sjetila sam se kako mi je isto ovako srce lupalo kada sam osjetila da povlači svoju ruku ka meni, sjetila sam se tog poljupca, našeg i mog prvog, te eksplozije emocija, žara, elje, straha, ljubavi, bojazni, tuge, sreće- tako je morao zvučati prasak kada je nastajao svemir!

Zatreptala sam i iskristalisala figuru srednjovječne žene ispred sebe, to je bila moja majka!

„Šta je bilo?“ i duboki mili pogled njenih očiju me je vratio u realnost. Majka je došla sa posla i vidjela mene kako u haosu razbacane odjeće sjedim nepomična kao skulptura i kažiprstom prelazim preko revera kaputa. Nasmješila sam joj se sjetno i milo, shvatila je...

Generacija X

, 14 2013 09:52:40 +0100

Ja ću da vam pričam o generaciji X!

Oh ne, gospodo, ne mislim ja na onu generaciju koja je u devedesetim godinama prošlog vijeka u evropskim metropolama uživala u izobilju svega, pa i opojnih droga.. Ne na njih, ne nikako!

Ja ću da vam pričam o generaciji X!

Znate, uvažena gospodo, vi ste proizveli tu generaciju, ona je produkt vaših želja!

Ustuknuli ste nad ovim mojim navodom? Vaše tijelo instiktivno počinje da se grči, a vaš mozak pokreće „search“ opciju za opravdanja? Nije potrebno, zbilja!

Ja samo želim da vam pričam o generaciji X!

Kada ste, cijenjena gospodo, bacali ekonomske računice, kad ste razdvajali poželjno od nepoželjnog, kad ste ucrtavali na imaginarnim kartama svojih gladnih prohtjeva ono iz čega možete da iscrpite poželjna sredstva i ono iz čega ne možete, negdje na sredini, u praznom prostoru ste iscrtali X. Eh, taj X ste iscrtali preko nas, m i smo taj X- prava istinska generacija X o kojoj ćutite vi i mnogi ali ja ne!

Ja želim da vam pričam o generaciji X!

Da li ste, gospodo, nekada pokušali da zamislite pozorište bez pozornice? Oh znam, pomislili ste odmah kako pričam koješta, ređam besmislice i gluposti! Uz džno poštovanje, moram da vam saopštim da se grdno varate!

Osjećam da treba da vam pojasnim moj navod: pozorište bez pozornice nema svrhe i nema razloga da ne postoji- to ste pomislili, zar ne?!

Onda bi isto tako i djetinjstvo bez igračaka, slatkiša i smijeha, igraonica i bezbrižnosti bilo ono bez svrhe, ono koje ne treba da postoji!? Ali postojalo je, jeste! Na jednu stvar se ne može uticati, a to je mašta! Generaciji X je samo ostala mašta, a mašta je majka improvizacije, a improvizacija života!

Naravno gospodo, generacija X je improvizovala i igraonice i igračke i slatkiše i smijala se... oh kako se smijala bezbrižno na improvizovanoj pozornici pozorišta koje je nema!

Još želim da vam pričam o generaciji X!

Da li možete da zamislite veliku torbu na malim dječijim ledjima, nesnosno tešku, jer pored školskih knjiga u njoj se krije i pokoja cjepanica da se održi vatra u staroj limenoj peći u učionici? Možete li da pokušate skicirati u glavi trideset glavica u redu, trideset malih ledja, trideset torbica punih drva? Podsjeća na karikaturu, zar ne?! Iscrtajte X preko te karikature u svojoj glavi, jer i to izvorno pripada generaciji X!

Još ću mnogo da vam pričam o generaciji X!

Da li se osjećate prijatno, poštovana gospodo, kada prolazite pored ruševine? Da li biste svoju djecu pustili mirno da prodju pored nje? Ne, ne biste! Oh zašto? Savjesni ste roditelji, opasno je?! Ma ne! Odaću vam jednu tajnu: najbolja igra „skrivača“ je baš u ruševinama. Kad se sakrijete ispod obrušenih stepenica gdje se skoro niko ne smije zavući da vas potraži- siguran ste pobjednik! To smo mi, pobjednici igara „skrivača“- generacija X!

Ali stanite, tek sam počela, uvažena gospodo!

Još ću da vam pričam o generaciji X!

Da li vam je teško, cijenjena gospodo, na vašim poslovnim proputovanjima po nekoliko dana kada kada ne vidite svoja čeda? Naravno, sad već i pitam gluposti, oprostite! Teško je i njima, vjerujte i više nego vama, jer vama obaveze okupiraju misli, a oni misle samo na vas.

A da li možete da zamislite situaciju da budete dugo toliko odsutni da vas vaša čeda zaborave? Da vam otvore vrata i kažu: „Mama, treba te neki čiko!“?

Oh da, dobro slutite, i to je preživjela generacija X. Očevi su oni nasmijani, tamnoputi, puniji muškarci jake crne kose sa slika u albumu, a ne ovaj sijedi, bradati, prljavi, mršavi vojnik koji nam se pojavio na vratima! Svi pripadnici generacije X su to proživjeli, a sa gorim situacijama stvarno ne bih sada da vam opterećujem vaše velike umove.

Želim još da vam pričam o generaciji X!

Stegne li vam se oko srca, uvažena gospodo, kada iz pedagoških razloga svojoj djeci odbijete kupiti igračku ili slatkiš, odbijete im ispuniti prohtjev?

A zamislite da nemate ni mjesto ni sredstva da im obezbjedite osnovne životne namjernice!

Da ih gledate gladne, a nemate hrane, bose i gole, a nemate odjeću, prljave, a nemate ni vode ni šampona, bolesne, a nemate lijekova,....

Znate, gospodo, jedna je generacija odrastala i stasavala u tom načinu „treba, a nema“. Oh da, pogodili ste, to je ta generacija X! Svaka čast na pronicljivosti!

Pitate me ko je ta generacija X i šta je bilo sa njom sada?

Nije problem, milostiva gospodo, žao mi je što sami niste uočili pa ću vam ja pojasniti:

To je ona generacija koja je izrođena u osamdesetim godinama u Jugoslaviji, a možemo slobodno i da obuhvatimo kraj sedamdesetih i početak devedesetih bez da se mnogo ogriješimo. Jednima je oduzeto djetinjstvo, drugima pubertet, rećima mladost.

To je ona generacija koja je umjesto časa fizičkog vaspitanja u školi učila kako da što brže i što bezbjednije strči u podrum pri oglašavanju vazdušne uzbune.

To je ona generacija koju su pekle oči od jačine svjetlosti koju je sijalica obasjavala po prostoriji, jednom kad bi električna energija bila prisutna u domovima.

To je ona generacija koja iz istog gore navedenog razloga nije gledala crtane filmove.

To je ona generacija koja nije plakala u supermarketu za igračkom, nego se igrala sa kutijama iz crvenog krsta.

To je ona generacija koja je naučila da piše i čita uz svijeću.

To je ona generacija čijim pripadnicima roditelji nisu mogli objasniti zašto im prijatelji i prve simpatije u autobusima i konvojima odlaze i gdje odlaze.

To je ona generacija kojoj je jedina teen laka literatura bila časopis MIRKO, milostinja na četiri stranice zajedno sa posterom.

To je ona generacija koja je provodila hladne zimske dane u školi mokrih i smrznutih malih stopala od starih i poderanih čizama, pretežno dobijenih ili nađenih.

To je ona generacija koja sad nastoji živjeti normalno i potisnuti taj mučni period svog života, ali on ostaje da postoji kao crna rupa- prazan i mračan i živi kao ono preskočeno poglavlje knjige života svakog pojedinca te generacije X i kao takvo smeta i bode oči kao neravnina na zidu...

U toj generaciji se nalaze i Mujo i Savo i Ivo i Ana i Ajla i Krstina, ista im je tuga!

Ovo je samo jedno zrno pijeska u pustinji priča generacije X, koju ja eto poželjeh sa vama da podijelim.

Uvažena gospodo, duboko se izvinjavam što sam sebi uzela za pravo da vam oduzmem malo vašeg vremena i ispričam vam jednu malu priču o maloj generaciji iz male države i sa malim problemima.

Neću vas više zadržavati, pođite na počinak i na kreatorski svileni jastuk na skupom krevetu u sobi na posljednjem spratu vile u mirnom predgradju sa sobom ponesite Krstinu, Anu, Ajlu, Ivana, Savu, Muju, mokre dječije nožice, MIRKO, prva slova iščitana u sjenci svijeće, prljavog, bradatog vojnika, i sve ostale segmente generacije X-produkta vaših htjenja!

Laku noć gospodo, želim vam mirne snove!

Kada..

, 14 2013 09:47:13 +0100

Kad shvatimo da imamo samo jedan život sa kojim treba da se pozabavimo i da nemamo slobodnog vremena za zavirivanje i ispravljanje tuđeg!

Kad skinemo brojanicu sa ruke kojom mazimo genitalije čiji produkti mirno spavaju kod kuće u zabludi roditeljskog morala!

Kada spoznamo stid i skinemo krst sa dekoltea koji je namjenjen da privuče pažnju zarad lične materijalne i fiziološke koristi!

Kada zamijenimo svoje „oltare“ u automobilima u kojima obavljamo bludne i kriminalne radnje sa onim pravim, istinskim, izvornim u bogomoljama!

Kad nam nevjeste shvate da stomak do zuba umotan u bijelo ispred crkvenog oltara nije znak čednosti, nego skrnavljenje istog!

Kad nam institucija braka uistinu postane svetinja!

Kad prestanemo slaviti slavu da se pokažemo, iznašamo,..

Kad prestanemo posjećivati slave da bismo se napili!

Kad napravimo razliku izmedju svadbenog i zadušnog ručka veću od kolača i muzike!

Kad osjetimo strahopoštovanje pred Svevišnjim i ne odemo pijani iz kluba, iz razvrata i bluda na jutrenje u crkvu!

Kad uvidimo da oružjem i nasiljem ne dokazujemo ni drugima niti sebi ništa i da tako ne slavimo rođenje sina Bozijeg, nego skrnavimo pomen na isto!

Kad izvadimo nos iz političarskih guzica u jesen i iz oblaka u januaru!

Kad prestanemo da se dijelimo po planini sa koje smo sišli, gradu u koji smo sišli, naselju koji smo nastanili, kući koju smo sagradili, po boji kose, boji očiju, boji kože, vjeri, naciji,....

Kad shvatimo da uspjeh zbilja nije ono što prolaznik vidi na nama i oko nas u par minuta posmatranja!

Kad proširimo interesovanja i vidike van granica materijalnog!

Kad spoznamo i lični ponos, a ne samo nacionalni!

Kad se uputimo u istoriju prije no što počnemo da veličamo nekog kao heroja, a koji to nije bio!

Kad prihvatimo činjenicu da smo mi samo jedna mala nacija i da one velike nemaju razlog da nas mrze i poništavaju, da je u pitanju samo ekonomija!

Kad priznamo sebi da oponašamo i prestanemo to da radimo.....

Biće nam bolje, ali nećemo biti više Srbi!