Nindža koji je plivao ženski

, 08 2013 22:03:43 +0200

Postoji bezbroj svjetova, a ovaj je bio naš. Sve smo o njemu znali, savršeno ga razumjeli, bolje od svih ostalih, baš kao što svi dvanaestogodišnjaci bolje razumiju svoje svjetove od svih ostalih. Jedino je još trebalo pričekati da ga posve osvojimo.

Ne sjećam se koji je film igrao tog poslijepodneva u kinu Edison, ali znam da smo bili natiskani na bočnim vratima još i prije nego što je krenula odjavna špica, u onim trenucima u kojima znaš da je sve uzbudljivo već završeno, ostalo je još samo par riječi i neka završna scena.

A, iz kina valja izaći prije nego se upale svjetla, jer samo tada možeš doživjeti pravi bljesak. Otvoriš golema vrata i, pogotovo ako si prvi, zabljesne te žuto sunce i zeleni park tako da konture prve ugledane scene ostanu još dugo u tvojim očima, ako zaškiljiš.

Može to biti visoki bijeli spomenik Radoslavu Lopašiću kako izranja iz brdašca ispunjenog cvijećem, može biti i park s bistama, ovisi na koju stranu izađeš. Ali, kako god bilo, gdje god izašao, tu je bljesak sunca, zelenilo drveća i spomenici tvog svijeta, dok te ramena pod bijelom majicom kratkih rukava sasvim malo žuljaju od lakih opeklina zbog predugog sunčanja na slapu.

Prošli dani postoje samo u sjećanju, a ona nikada nisu ista, možda bi netko drugi rekao da je bilo drugačije, ali ja sam siguran da iz nekog razloga prije nismo vidjeli taj plakat. Tek tada, kada smo izašli i zaokrenuli na mali trg ispred kina, Boro je vidio da u kinu Banija igra film “Nindža dolazi”. Bilo je 15 do 6 i nije bilo vremena za dugu raspravu hoćemo li i do Banije.

Nikada to još nismo napravili, nikada nismo bez znanja roditelja otišli nekamo, ali bilo je to ljeto u kojem je svijet bio naš onako kako možda više nikada neće biti, kada smo jedino mi znali sve njegove tajne i sve njegove zakone. Tek je nekoliko njih iz društva otišlo kući, a mi ostali, bilo je već i 10 do 6, počeli smo trčati prema Baniji.

Možda bi bilo dobro napisati kako trčimo pod krošnjama promenade, kako iz gustog zelenila napokon proviruje plava zgrada Karlovačke banke, a lijevo je mala videoteka i kako ti se čini da si sada blizu, ali nisi, još nisi, tu je cesta, pa staza omeđena živicom, tek onda most, pekara koja kada su krijesovi radi 24 sata i nekako je čudno lijepo jesti tople kifle u ponoć, a onda i most, ribiči i kupači, neboder koji se rasplinjava u lelujavom ogledalu rijeke, apoteka, svi ti izlozi, pa tek onda, napokon, velika reklama za Astra cipele, nacrtana visoko na pročelju, kao znak da doista jesmo stigli.

Bilo bi to možda dobro, ali zapravo se ne sjećam svega toga, sjećam se tek posljednjih koraka, u trku, ulaska u hladni hodnik kina, prazan, dok iza zatvorenih vrata ipak još ne trešti uvodna glazba, tog mirisa kina kakav ne postoji više nigdje i nikada, odlomljenog papirića na ulazu i drvenih stolica, baš u pravom trenutku, baš kada počinje film.

Od cijelog filma sjećam se samo dvije stvari. Da je bio azijski, ne mogu se sjetiti čak ni iz koje države i, kao vjerojatno i svi iz društva, sjećam se nindže koji s neke ogromne visine skače u rijeku i onda pliva prsno, pliva “ženski”, tako da se dječaci u kinu smiju, jer tko je vidio nindžu koji pliva ženski. To je naš svijet i nebitno je što možda i ne bi bilo posve zgodno s katanom oko ramena plivati muški. Nindža je nindža i ne smije si dozvoliti takav propust.

Nekoliko je života prošlo od tog poslijepodneva, ne sjećam se jesu li roditelji bili ljuti kada smo napokon došli kući, ne sjećam se kako završava film, da budem sasvim iskren, ne sjećam se jesmo li doista imali 12 godina ili koju više ili manje. Sjećam se samo nindže koji pliva ženskim stilom, dječačkog smijeha, dok zlatna prašina pada kroz svjetlo iz projektora i nestaje u mraku kina.

Postoji bezbroj svjetova, a taj je bio naš. Baš ništa o njemu nismo znali, gledali smo ga naivno, prostodušno, otvorenih očiju i srca. Nismo ga razumjeli, samo smo bili u njemu i vjerovali mu. Bio je naš, bio je mlad i bio je lijep, zato jer smo mi tako odlučili. Ništa nismo znali, a samo su takvi svjetovi lijepi. Bilo bi lijepo vjerovati da je netko drugi, negdje, pronašao način da njegov svijet ostane zauvijek dobar.

Možda nindža koji pliva ženskim stilom. Sad je sigurno već starac, negdje u nekoj dalekoj zemlji. Zamišljam kako sjedi negdje na osami, iza njega je kuća od drveta, ispred, daleko ispred, sunce zalazi za brijeg, zrak miriše na trešnje u cvatu. Zamišljam ga kako sjedi i kako je sretan, kako na njegovom nepomičnom nindža licu ipak iskre u očima odaju osmijeh, negdje duboko unutra, dok misli na dječake, negdje daleko, vidi ih u trku, kako ulaze u kino, sjede u mraku, sretni, jaki, veliki i bolji nego što će ikada kasnije biti, nestrpljivi da vide što ih sve čeka, što je sve pred njima…i svojim nindža moćima stvara prašinu koju zlati svjetlo projektora i posipa je po njihovim glavama, tako da kasnije, kad svijet postane onakav kakav obično postane, pomisle na to davno poslijepodne i nasmiju se opet čisto i naivno kao nekad.

Pa makar u sebi.

Čestitamo

, 08 2013 21:58:15 +0200

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

spavacakola

Nindža koji je plivao ženski

Čestitamo