Theatre Bizarre - moje priče

Noć krvavog Mjeseca (1)

„Eyes black, big paws, it's poison and it's blood,

Big fire and big burn, into the ashes and no return"

-The Wolf; Fever Ray-

MLAD MJESEC

Žetva je bila uspješna ove godine, pomislila je dok je posmatrala tanak srebrni srp visoko na nebu. Sunce i Mjesec su bili milostivi prema njenom selu. Ali znala je da je ovo samo zatišje pred buru i da im predstoji težak period. Jesen je brzo prošla a sa njom i vrijeme bezbrižnosti i veselja u napornom radu koji ne dozvoljava mislima da previše lutaju. Sada počinje zima, okovana mrakom i puna hladnoće i snijega koji je mjestimično bio toliko dubok da bi i najkrupniji muškarci iz sela imali poteškoća sa probijanjem kroz njegove divovske namete. Da, zime su bile okrutne i duge, a hladnoće su svake godine uzimale brojne živote. Nažalost, hladnoće su bile najmanja opasnost koja vreba pod okriljem zime i dugih noći po kojima pleše divlji vjetar parajući kožu nevidljivim kandžama dosežući i do same drhtave duše. Ipak, to je bio život na koji je navikla i koji se već generacijama odigrava po čudnom scenariju koga pišu Sunce i Mjesec, kao i njihova vječita borba za prevlast. Bogovi su na zaraćenim stranama a ljudi su ti koji koji osjete rat na svojoj koži. U tom ratu život i smrt se smjenjuju kao godišnja doba a vremenom gubimo osjećaj gdje počinje jedno a završava drugo.

Hladan vjetar je probudi iz duboke zamišljenosti. Zatvorila je prozor i ugasila svijeću. U sobi zavlada mrak a jedini oskudan izvor svjetlosti dolazio je spolja, od mladog Mjeseca ispresjecanog tankim tračcima tamnih oblaka. To je bila posljednja slika koju je ugledala prije nego što je utonula u san nesvjesna srebrnog plesa mjesečine na sopstvenom licu.

Probudli su je zvuci iz kuhinje, kao i miris svježe ispečenog hljeba. Baka je već ustala. Ali to nije bilo nikakvo iznenađenje, baka je uvijek ustajala prije nje i dočekivala je, još pospanu, u kuhinji sa doručkom i šoljom vrelog čaja. Drvene stepenice su škripale pod težinom njenog tromog i pospanog koraka dok se spuštala ka kuhinji i izvoru tog prijatnog mirisa, nespretno kopčajući crveni ogrtač po kome je poznata.

-„Danas imamo mnogo posla“, rekla joj je baka dok su zajedno sjedile za stolom i čekale da voda u starom čajniku proključa. -„Počinju pripreme za Lomaču. Lovčev Mjesec se približava a sa njim i Zvijer.“

Selo se nalazilo na proplanku, tik uz šumu a činile su ga brojne drvene kolibe sa strmim krovovima kako ne bi popustili pod težinom snijega. Stotine kuća nasumično razbacanih izmedju blatnjavih kaldrma pružalo je dom hiljadama stanovnika. Oko njih se nalazio kružni zid građen od masivnih debala sa kapijama na istoku, zapadu, sjeveru i jugu koje su vodile iz sela ka njivama, voćnjacima, ambarima i štalama. Ovaj zid je bio poznat kao unutrašnji, visine oko šest metara. Spoljašnji zid je predstavljao granicu između sela i šume, građen od teškog kamena i drvenih šiljaka. Visine oko deset metara i širine preko tri, njegova uloga je bila da štiti stanovnike sela od šume i svega što se u njoj krije. Za razliku od unutrašnjeg, samo jedna kapija je vodila van spoljašnjeg zida. Bila je ojačana debelim drvenim gredama i danonoćno čuvana. Dva stražara na vrhu su osmatrala okolinu i na prvi znak opasnosti bili spremni da upozore seljane jako udarajući u bronzano zvono stražarske kule. Najranije uspomene su je vezivale upravo za ovu kulu. Često bi se krišom popela do vrha spoljašnjeg zida i posmatrala crne konture guste šume potpuno zaboravljajući na vrijeme i drugu djecu koja su se plašila svijeta iza zidova. Ona je uvijek bila drugačija. Znala je da je rođena sa prezirom prema ovom zatvoru koji svi oko nje nazivaju domom. Zamišljala se kao preskače visoke zidove, krovove i preplašene ljude dok juri prema crnim borovima i šumi, bježeći iz kaveza u slatku slobodu. Sigurnost sela se, međutim, rijetko napuštala i to samo zbog sječe drva, lova ili Lomače. Za sve ostalo su izlasci bili najstrože zabranjeni. Naročito zimskim noćima kada svijetom lutaju drevne utvare i podanici košmara.

Seljani su slavili dva boga - Sunce i Mjesec. Sunce je bio bog života, žetve i izobilja. Mjesec – bog zime, hladnoće i smrti. Ova dva boga su zarobljena u vječitom zagrljaju borbe iz kojeg niko ne izlazi kao pobjednik, osim jednom u godini - u noći Lovčevog Mjeseca, kada visoko na nebu bog Mjesec sija crvenim sjajem. Predanje kaže da je u tom momentu poprskan krvlju samog boga Sunca. Tada na Zemlji zavlada apsolutna tama jer poraženi bog života gubi kontrolu nad ljudima a bog smrti nesmetano uzima danak u noći. Lovčev Mjesec označava dolazak Zvjeri, čudovišnog vuka žednog krvi i gladnog ljudskog mesa. Po nekima je on pobjedonosno otjelovljenje samog Mjeseca, njegov zemaljski oblik kojim silazi medju smrtnike. Kako bi probudili Sunce i otjerali tamu seljani prave ogromnu lomaču koja okružuje spoljašnji zid. Jednom zapaljena, ona sija jako kao i Sunce samo, a to je dovoljno da se bog povrati u život i da se otjera krvavi Mjesec i njegova Zvijer. U selu traje veliko slavlje, jer je jedan ciklus bogova završen i otpočinje drugi.

Izgradnja lomače je iziskivala sve stanovnike sela, od male djece do najstarijih poglavara. Vrata spoljašnjeg zida su se polako dizala dok su hiljade i hiljade duša pažljivo posmatrale kako se otkriva njima tako slabo poznat svijet, svijet izvan zaštitničkih zidova sela. Među gomilom bila je i ona, umotana u plašt sa crvenom kapuljačom preko glave. Iako više nije dijete i već je učestvovala u pravljenju lomače, sama pomisao da će napustiti selo bar na kratko bila je uzbudljiva koliko i zastrašujuća. Mada nije željela da prizna, uživala je u mirisu šume i svježe napadalog snijega koji su još jednom budili one zaboravljene snove istkane u djetinjstvu.

Kapija se otvorila. Ledeni vjetar zime joj pomilova lice a ona se instiktivno skupi u svom crvenom plaštu. Glas bogova, pomisli dok je pravila prvi korak van sigurnosti sela ka dubokom mraku i neizvijesnostima koje je očekuju napolju. Sad ili nikad, Blanchette.

Nastaviće se...

Magla

19.10.

Brod je sa zakašnjenjem isplovio iz Darwina. Otisnuli smo se prema Atlantiku oko podneva i podesili kurs prema ostrvu Blackwood udaljenom oko 90 nautičkih milja. Ukrcavanje tereta je potrajalo duže nego što sam očekivao. Iako je Morska zvijezda jedan od manjih brodova koji je tog dana bio u pristaništu bačve, sanduci i vreće nisu prestajale pristizati i moram priznati da sam se na trenutak uplašio da sav taj silni teret neće povući brod na dno okeana. Ali uprkos mojim brigama bezbjedno smo isplovili i napustili Darwin. Nakon što sam smjestio svoje lične stvari u kabinu požurio sam na palubu i gledao hladne obale kako se udaljavaju. Darwin je ostajao iza nas, polaku se gubeći u daljini. Gradska luka se nalazi u velikoj laguni, možda i najvećoj u ovom dijelu Engleske. Mirne vode bez struja pogoduju lakšem pristajanju brodova, štiteći ih od nemirnog mora i talasa koji su česti naročito u ovo doba godine. Sa suprotne strane od pristaništa nalazi se velebni svjetionik visok približno 30 metara i izdignut iznad lagune, neprekidno pulsirajući svjetlost koja pruža utjehu putnicima iz daljine. Nakon pola sata plovidbe napustili smo lagunu i Darwin, a treptavo svjetlo je postajalo sve slabije i slabije. Vode Atlantskog okeana nisu bile miroljubive kao one Darwina. Struje su jake i nemilosrdne a vjetar bičuje jedra antičkom silinom. Kao da je bogovi Eol i Posejdon gnijevni na nas. Iskreno se nadam da tu počinje i prestaje svaka sličnost sa Odisejom.

20.10.

Plovidba traje duže nego što je iko očekivao. Kapetan Doyle kaže da je to zbog struja koje nas, uprkos vjetru, vuku nazad prema obali. Nazad prema Darwinu. Ali kapetan me uvjerava da je to normalno za ovo doba godine kada su struje najjače. Morska zvijezda je jak brod uprkos svojoj veličini.

Na brodu nema mnogo posade. Svega nas je desetak, uključujući kapetana i mene. Brzo sam se sprijateljio sa Marcusom Jonesom koji me je upoznao sa svojim dugogodišnjim prijateljem, nasmijanim i uvijek vedrim Johnom Ericsonom. Njih dvojica i kapetan Doyle će mi biti drago društvo na ovom putovanju i uz njihovu pomoć možda i zaboravim na neprilike. U svakom slučaju znam da u dobrom društvu vrijeme brže prolazi. Večeras nas je kapetan pozvao u svoju kabinu gdje smo dugo uživali u kvalitetnom brendiju uz partiju pokera.

21.10

Jutro je osvanulo tmurno i oblačno. Izašao sam na palubu i ugledao tamno nebo i još tamniji izraz na licu kapetana Doyla. Bio je zabrinut. Debeli olujni oblaci su nam se približavali sa jugozapada. I u meni se rađao nemir koji sam pokušao kontrolisati, nadajući se da će nas oluja zaobići baš kao što me kapetan i uvjeravao. Utjehu su mi pružili i Marcus i John govoreći kako im se čini da se udaljavamo od nevremena i kako su obojica, kao iskusni moreplovci, sigurni da će nas najgore zaobići. Nasmijao sam im se glumeći opuštenost ali svaka struna u mom tijelu je bila napeta. Posmatrao sam tamno nevrijeme koje se u daljini stapalo sa okeanom. Boja oblaka je bila prijeteća i svi su to znali. Ali niko nije pokazivao strah. Nisam ni ja iako sam znao da je na mom licu nabrao bore i da je napuštao moje tijelo sa svakim novim izdahom. Panika je pulsirala u meni, u mojim ušima. Težina vazduha je evidentna, kao da svaki putnika na Morskoj zvijezdi nosi teške oblake na ramenima.

Posle večere sam popio čaj i povukao se u samoću kabine, očajnički pokušavajući da prizovem san na oči i da ostavim ovaj težak dan iza sebe. Ležim u uskom krevetu i tražim utjehu u stranicama ovog dnevnika, bezuspiješno ignorišući sve silovitije ljuljanje broda.

22.10

Paučinu od snova pokidao je Marcusov glas. Polako sam dolazio sebi, svjestan da se kabina oko mene neprirodno pomjera u svim pravcima. Pretpostavio sam da su talasi enormni i strahovao sam da nas je oluja pogodila svom svojom snagom. Moje strahove je potvrdio moj prijatelj koji me probudio. Morska zvijezda tone. Njegove riječi su u mojoj, još sanjivoj glavi odzvanjale glasnije od gromova i snažnije od vjetrova koji su se igrali malim brodićem okruženim ničim osim beskonačne vode i ljutitog neba, a mali smrtnici na njemu su se našli u sredini još jedne od bitaka bezvremenskih bogova mora i vazduha. Marcus me povlačio za rukav i nerazumljivo izgovarao riječi koje je moja svijest odbijala da shvati, ali sam znao da moramo pokušati da se spasimo. Prva i jedina stvar koju sam ponio sa sobom je upravo ovaj dnevnik. Ni sam ne znam zašto.

Na palubi sam se suočio sa mokrim i slanim paklom. Jedra su beživotno visila i predala svoja tijela oluji koja ih je kidala čeljustima gladne zvijeri. Pljušala je kiša. Suze oblaka su spajale nebo i okean, spirajući i posljednju nadu za preživljavanjem. Talasi su šamarali brod i plavili palubu. U jednom momentu sam ugledao kako more odvlači jednog od mornara. Njegovo sitno tijelo je samo na trenutak izvirilo iznad pjene ustalasalog okeana a zatim je nestalo, brzo i tiho. Ledena jeza je strujala mojim kostima. U tim momentima se nisam plašio smrti koliko sam se plašio umiranja. Mogao sam misliti jedino o hladnoj vodi kako mi puni pluća i soli koja struže dušnik potiskivajući moje vriske i panično disanje. Gubio sam se u svojim strahovima i u epizodama ponovo vraćao stvarnosti koja je djelovala kao scena iz nekih katastrofa biblijskih razmjera u kojima bijesni bog kažnjava čovječanstvo. Pitao sam se zbog čega sam ja sada kažnjavan.

Srećom po mene Marcus je bio razboritiji. Povukao me za ruku i odjurili smo prema čamcu za spasavanje pored kojeg nas je čekao i John. Zajedničkim snagama su me ubacili unutra. Brod se već opasno naginjao. Posejdonove ruke su ga ščepale i vukle sebi na ledeno i tiho dno. Marcus je ušao u čamac posle mene. Nakon njega nam se pridružio John i njih dvojica su presjekli konopce koji su držali čamac privezan za brod. Talasi su nas odvlačili od broda, od buke i borbe. Glasovi i vika mornara su postajali sve tiši, polako se stapajući sa zvucima mora i oblaka, sa glasovima oluje. Morska zvijezda je, uprkos haosu, graciozno nestajala ispod talasa kao da se vraća mjestu u kome će naći svoj konačni mir. Mjestu kome pripada. Kišne kapi su mi grebale lice i maglile pogled, ali sam ipak ugledao vrh jarbola kako se gubi u sivoj vodi. Tek tada sam u potpunosti postao svjestan svega. Marcus, John i ja smo sami u čamcu na uzburkanom moru, miljama daleko od obale, bez hrane i bez vode. Bez načina da pozovemo pomoć. Shvatio sam da smo brzu smrt zamijenili sporom i da umiranje tek počinje. Na momenat sam zavidio kapetanu Doylu koji je potonuo zajedno sa svojim brodom.

Dok ovo pišem polako uviđam težinu situacije u kojoj smo. Prošlo je već nekoliko sati od potonuća Morske zvijezde i kiša je prestala a more se polako smiruje baš kao i ja. Sada je na nama trojici da se dokopamo obale i spasa.

23.10.

Čitav dan smo proveli smišljanju plana za spašavanje. John je uprkos situaciji bio nasmijan i optimističan, baš kao i prethodnih dana. Marcus i ja nismo bili te sreće. Bez vode i hrane naše šanse za spasenje su minimalne. To je znao i John ali nije htio sa tim da se pomiri. Ubijeđen je da će nas neko pronaći i da je naš spas samo pitanje vremena. Nažalost, mi tog vremena imamo jako malo. Marcus je primijetio lokvu koja se skupila na dnu čamca i pretpostavio da je to kišnica koju bi mogli piti. Ali nakon samo jednog gutljaja shvatio je da i ovo malo vode koje imamo puno soli. A svi na moru znaju da se morska voda ne pije.

Okupirani problemima nismo postali svjesni da smo okruženi maglom. Gusti oblaci su se spustili na nas, dodatno nas odvajajući od stvarnosti koja je već dovoljno bila nesigurna. Magla će samo smanjiti našu šansu da budemo izbavljeni. O tome smo svi odbijali da razmišljamo i nekako smo uspiješno ignorisali bjeličasti pokrov koji obavija sve oko nas, ali i u nama. Pokrov koji obavija našu sudbinu.

Kasnije u toku dana sam primijetio krvavu mrlju na nogavici svoga prijatelja Johna. Pitao sam ga o čemu se radi. Rekao mi je da se povrijedio tokom spuštanja čamca u more, ali da ne brinem i da je posjekotina samo površinska. Osmijehom me ubijedio u svoje riječi, mada znam da me laže. Bože, ako postojiš, molim te spasi nas!

26.10.

Prethodnih dana nismo mnogo pričali. Naši planovi i nadanja su jenjavali sa svakim minulim izdahom punim žedji. Osjećao sam kako svaka ćelija u meni vapi za vodom i često sam dolazio u iskušenje da okušam sreću i pijem morsku vodu. Ali sam znao da je to ludost. Sada utjehu tražim u stranicama svog dnevnika i pišem misli prije nego što ispare iz mene i stope se sa maglom koja je iz dana u dan gušća. Danas je tako gusta da na momente prekriva siva lica mojih prijatelja. Možda je to i bolje. Bar neću gledati kako život curi iz njihovih očiju. Jutros sam naprežući svoj um do granica shvatio tri stvari - prvo, prestali smo se kretati. Morske struje su skoro nestale. Kako sam to spoznao još nisam siguran, ali moje kosti osjećaju nedostatak kretanja; drugo, uočio sam sve više ajkula. Njihova peraja se pomaljaju i nestaju ispod tanke i mirne površine okeana, a to u meni budi, ako je moguće, još više straha; treće - Johnova noga se inficirala. Vazduh oko čamca je ispunjen dahom smrti koji se miješa sa maglom i soli. Sinoć, dok su oba moja prijatelja spavala, prišao sam Johnu i zavratio nogavicu na kojoj se ocrtala nepravilna tamna krvava mrlja. Rana je crvena i otečena, a gnoj se cijedi sa ivica. Pipnuo sam mu čelo. Uhvatila ga je groznica. Možda su nas zbog toga i pratile ajkule - namirisale su krv i skorašnju smrt moga prijatelja. Pažljivo sam zahvatao hladnu vodu okeana, plašeći se uštrih zuba iz dubine, i njome spirao njegovo vrelo lice, hladeći ga i brišući skorjelu so sa kože. Nadam se da će njegova smrt biti brza. Sa njim će umrijeti i posljedni trag života i osmijeha u ovom čamcu.

27.10.

Jutros ju John preminuo. Prethodne noći se na kratko probudio iz groznice. Gledao me očima mrtvaca i iskrivio ispucale usne u slabašan osmijeh samo njemu svojstven. Dah smrti koji se širio oko njega je jedva bio podnošljiv, ali sam mu se primakao i držao vrelu, suvu ruku i pravio mu društvo u posljednjim trenucima. Gledao je u daljinu, fiksirajući neku samo njemu poznatu tačku duboko u magli. Pitao sam se da li vidi slike života koji nas sve čeka ili se to samo njegov mozak pun prljave krvi igra sa njim. Na trenutak se i meni učinilo da vidim kratak bljesak, ali sada znam da je nedostatak vode uzeo maha i na meni. I ja sam sada na korak od toga da se pridružim Johnu na nekom boljem svijetu. Gore od ovoga ne može.

Marcus nam je okrenuo leđa i već satima nije progovorio ni riječi. Znao sam da mu je teško zbog Johnove smrti, čak sam ga sinoć čuo kako tiho plače, gušeći jecaje u noći. Njegov plač smo čuli samo ja i magla.

Pred zoru nas je probudio miris raspadanja i smrti. Johnovo tijelo je već počelo da ubrzano propada. Dopuzao sam do Marcusa, probijajući se kroz baru na dnu čamca punu krvi i gnoja. Morali smo izbaciti njegovo tijelo iz čamca, a ja sam bio slab da to uradim sam. Marcus me pogledao ispijenim očima iz kojih je život davno ispario. Oko krasta na licu su se pohvatale bjelicaste mrlje od soli. Pretpostavljam da ni ja ne izgledam ništa bolje od njega. Kada sam mu rekao šta moramo uraditi, Marcus me nekoliko trenutaka nijemo posmatrao, zatim je usmjerio pogled prema svom mrtvom prijatelju pa opet prema meni. Gledao me licem osobe koja je izgubila sve osim želje da preživi. Znao sam kakve mu misli kolaju glavom bez i jedne izgovorene riječi. Nijemi užas se rodio u meni, hladniji od morskog groba. U Marcusovim očima pročitao sam samo jedno - on se pitao kakvog bi ukusa bilo Johnovo meso.

Znam da je monstruozna pomisao o kanibalizmu. Mrzim sebe što sam i ja pomislio istu stvar kao i Marcus, možda čak i prije njega. Ali svi se moramo upitati jednu stvar - suočeni sa smrću, koliko smo voljni ići daleko da bi preživjeli? A možemo samo moliti boga da odgovor na to pitanje nikada ne dobijemo.

Johna smo ipak izbacili iz čamca. Skinuli smo lančić koji je nosio da bi smo ga, u slučaju da jedan od nas preživi, proslijedili njegovoj porodici. I Marcus i ja smo znali da je predugo bio bolestan i da bi nam njegovo tijelo kao hrana donijelo daleko više koristi nego štete. Sada se zahvalan na tome. Nedugo nakon što je mrtvačko tijelo palo u vodu, naši vjerni pratioci su ponovo pokazali svoja peraja, sada brojnija no ikad. Zaprepašćava me kakvom brzinom i u kolikom broju se se ajkule okupile. Svojim tijelima su udarale o bok čamca u haosu hranjenja našim drugom, dok smo Marcus i ja začepili uši pokušavajući da prigušimo taj strašan zvuk, zvuk struganja oštrih zuba po Johnovim kostima. I sada ga čujem, tu nesnosnu buku koja me drži budnim ovako kasno. Zbog toga utjehu tražim u ovom dnevniku dok mi bol grebe suvo grlo i krvave kraste na usnama, pišući i prisjećajući se minulog dana koji kao da se desio nekom drugom a ne meni. Nadam se da ću preživjeti noć.

28.10..?

Nisam dugo spavao. Ili možda jesam. Ne znam. Sve se stopilo, svi dani na moru i čitav moj život. Sve je postalo jedan kontinuum patnje i iščekivanja smrti. U momentima lutanja uma prisjećam se Morske zvijezde. O, kako bi samo bilo slatko da sam potonuo sa svima njima. Do sada bi ribe pojele moj mrtvački osmijeh, negdje dole u Posejdonovim odajama. Ovako sam ostavljen na raskrsnici izmedju spore smrti od žeđi ili bolne smrti u čeljustima ajkula koje nas i dalje prate. Johnovo meso im je samo dodatno probudilo apetit. Sa druge strane, momenti lucidnosti postaju sve rjeđi i svaki koristim da bih pisao u dnevnik. Sada znam zbog čega sam ga ponio onog kobnog dana. U njemu ću sakriti sebe, sačuvaću svoj um koji će se izvući iz ove agonije kada moje tijelo bude nestalo. Bože, hvala ti na tome!

More je i dalje mirno. Neprirodno mirno. Kao da cijeli okean drži dah, željno iščekivajući da i ja umrem kao John i Marcus.

U bunilu na granici između grozničavog sna i bolne jave vidio sam Marcusa kako se naginje preko čamca i pije vodu. U mislima sam vrištao na njega, ali sve što su moja usta izustila bilo je jedva čujno suvo hroptanje razumljivo samo utvarama u mojoj bolesnoj glavi. Nedugo nakon toga, pred samu zoru, Marcus je ustao i pokazao prstom u nepoznatom pravcu. Samo je povikao - Svjetlo! a zatim skočio u vodu i panično plivao, gubeći se u najgušćoj magli koju sam vidio. Samo što sam postao svjestan da je moj prijatelj u moru, vazduhom ispunenim teškom maglom se prolomio vrisak koji ledi kosti i ubija svaku želju i nagon u meni. Znao sam da su ga ajkule stigle. Zatvorio sam oči i još jednom se predao snovima u nadi da se neću probuditi.

Ipak sam se probudio, ni sam ne znam kad. Sam sam. Bez prijatelja. Sam. Ja, magla i more, a ispod njega ajkule i kosti mojih prijatelja. Olovka mi prestaje pisati. Kada i ona umre, umirem i ja sa njom. Svjetlo. Da li je to stvarno svjetlo...

Sitne oči mrštile su se iza okruglih stakala naočara, ne skrivajući nevjericu. Šef policije grada Darwina je čitao rukopis koji su pripadnici obalske straže našli u čamcu. Mala knjiga kožnih korica, natopljena vodom i krvlju mirisala je na okean i smrt, a njen miris se uvukao u misli sitnog čovjeka koji je čitao njene tajne, misli dublje od samog Atlantika. Na prvoj stranici pisalo je ime, pretpostavljao je njenog vlasnika. David M. Michelson. Na njemu je bilo da napiše lični izvještaj istrage koju je sproveo a koja je bila sve samo ne uobičajena. Stavio je papir u mašinu i ukočenom rukom otkucao:

Policija grada Darwina, Ujedinjeno Kraljevstvo

Broj protokola:485/1902

19.11. u tačno 11 časova brod obalske straže naišao je na čamac u kome su pripadnici straže uočili beživotno tijelo muškarca srednjih godina, u velikoj mjeri zahvaćeno procesima truljenja. U jednoj ruci je držao knjigu kožnih korica a u drugoj zlatni lančić. Predmeti su prenijeti u policijsku stanicu kao dokazni materijal, a leš je prebačen u gradsku mrtvačnicu. Analizom knjige pronadjene na čamcu uviđam da je u pitanju dnevnik koji je pokojnik vodio. Može se zaključiti da su on i druga dva mornara čija tijela nisu bila prisutna na čamcu za spašavanje jedini preživjeli potonuće broda Morska zvijezda, koji je napustio Darwinsku luku i uputio se prema Blackwoodu prije tačno mjesec dana, 19.10. Obdukcioni nalaz ukazuje na smrt usljed dehidratacije.

Lična zabilješka: Pažljivom analizom dnevnika shvatio sam, na osnovu opisa, da su neposredno nakon brodoloma struje Atlantika odvukle čamac nazad u lagunu ispred Darwina. Takođe, magla koja je navedena u dnevniku odgovara magli koja je pokrila Darwin i u potpunosti onemogućila bilo kakav vid pomorskog saobraćaja u periodu od 20.10. do 17.11., kada je i otkriven čamac. Kao dugogodišnji stanovnik Darwina i moreplovac poznata mi je priroda lagune. Sa sigurnošću mogu tvrditi da su sve vrijeme od brodoloma tri mornara bila svega tristotinjak metara od obale koju nisu mogli vidjeti upravo zbog magle, a zbog prekidanja saobraćaja i oni su ostali neotkrveni.

S druge strane moram da pomislim i još nešto - mislim da su, pod određenim uslovima, mogli na kratko i vidjeti svjetionik. Ali u nedostatku vode njihov um je lako mogao previdjeti tu činjenicu.

Lančić pronađen pored tijela pripadao je Johnu Ericsonu i uspiješno je vraćen njegovoj ožalošćenoj porodici.

Izvukao je papir iz mašine za kucanje i stavio ga na gomilu njemu sličnih koja je drijemala na stolu. Gledao je dnevnik ispred sebe, posljednji trag jednog života, jednog postojanja. Inspektor nije mogao a da se ne upita - postoji li bolji scenarista od okrutnosti sudbine?

Stephen King - Dr Sleep

*Iskoračiću na trenutak iz svijeta svog uma kome mašte ne nedostaje i prebaciću sebe (a nadam se i vas, svoje čitaoce) u fascinantni univerzum po imenu - Stiven King. Kralj modernog horora, usuđujem se reći i reinkarnacija mračne mašte Edgara Alana Poa, nam još jednom pokazuje (i dokazuje) zašto njegova djela plijene pažnju miliona čitalaca već dugi niz godina. U stalno promjenjivom svijetu književnosti u kome se trendovi smjenjuju brzo poput slika na pokretnoj traci formirajući beskonačan film kiča, King uspijeva da ostane dosljedan sebi i stilu koji hrani nezasitne apetite njegovih fanova a da pri tome ne gubi na kvalitetu. Takav je i posljednji biser u nizu njegovog stvaralaštva - Dr Sleep.

*Šetajući Beogradom u pokušaju da razbistrim misli nakon nekoliko dana praznične euforije pitao sam se - šta pokloniti sebi za Novu godinu? Odgovor sam znao istog momenta. Knjiga. Ipak je to najljepši poklon, zar ne? Srećom, knjižara Vulkan je bila u neposrednoj blizini i nakon nepropisnog prelaženja ulice (ipak nije bilo saobraćaja) našao sam se u svijetu u kome se najljepše osjećam. Duboko sam udahnuo miris knjiga. Složićete se sa mnom da su rijetka ta zadovoljstva koja se mogu porediti sa mirisom nove knjige. Pažljivo sam posmatrao stotine korica, svjestan da ću morati donijeti tešku odluku. Ipak sam ja student sa standardnom dubinom studentskog džepa. No, nakom što sam ukrstio poglede sa bijelom mačkom, odlučio sam - postao sam ponosni vlasnik još jedne Kingove knjige. Da budem iskren, nisam mogao da vjerujem da su je tako brzo preveli na srpski.

*Ko je čitao knjigu Isijavanje (The Shining;1977) ili gledao istoimeni kultni film Stenlija Kjubrika iz 1987. sa Džek Nikolsonom u glavnoj ulozi upoznao je porodicu Torens i njihovu (tragičnu) sudbinu u hotelu Vidikovac. Kratak opis, ne zamjerite - Džon Torens je profesor-pisac-alkoholičar-otac koji dobija posao čuvara hotela Vidikovac u američkoj saveznoj državi Kolorado. Sa suprugom Vendi i sinom Denijem postaje jedini stanovnik hotela tokom zimskog perioda kada su u potpunosti odsječeni od ostatka svijeta. Džon planira da osamljenost iskoristi sa ciljem pisanja pozorišnog komada, ali drugi stanovnici hotela imaju drugačije planove...

*U podlozi mračne priče o duhovima i utvarama, kao i o posebnoj sposobnosti malog Denija da "čita" misli drugih ljudi i da telepatski komunicira na velike udaljenosti sa ljudima koji posjeduju isti dar kao on - dar koji se naziva Isijavanje, leži tragični prikaz porodičnog nasilja i alkoholizma, kao i njihove uzajamne povezanosti u kojoj nastaju vječni ožiljci na duši, ožiljci koje nosimo čitav život i koji mijenjaju osobu i putanju njenog postojanja.

*Oduvijek me zanimalo u kakvog bi čovjeka odrastao Deni. Da li bi postao kao otac koji je svoje frustracije liječio alkoholom i zbog toga izgubio sve u životu, sve što je ikada volio? Da li je njegovo Isijavanje postalo jače? Možda je stekao neke nove sposobnosti koje koristi da pomogne ljudima. Ili da im naudi? Šta se desilo sa Vendi, kolateralnom štetom i simbolom žene aloholičara, žene koja bezuslovno voli i neprekidno balansira? Pitanja su se rojila, množila i nastajala ali vremenom su iščezla, a ja sam zaboravio na Denija, na Vidikovac i na noćne more koje sam kao mladi tinejdžer imao upravo zbog ove knjige (film nije loš, ali kako to uvijek biva knjiga je daleko bolja). Ali znam da nisam bio sam u svojoj znatiželji. Mnogi su se pitali isto što i ja. Zajedno smo isijavali svoja pitanja Stivenu koji je, na našu sreću, primio signal.

*Skuvao sam kafu, sjeo na kauč, pokrio se i pripremio se na nekoliko sati avanture a la Stiven King. Reći da sam bio uzbuđen bilo bi podcjenjivanje vijeka.

*Roman Dr Sleep prikazuje Denija Torensa kao odraslog muškarca koji i dalje nosi strašne uspomene na boravak u Vidikovcu, uspomene koje pokušava da utopi u alkoholu. Uglavnom bezuspiješno. Isijavanje je postalo slabije ali nije iščezlo. Utvare prošlosti ne popuštaju svoj stisak oko njegovog uma i Den svaki trenutak svog života posvećuje izbjegavanju svoga dara, svoga prokletstva i tereta. Stvari se mijenjaju kada upozna Abru, djevojčicu koja posjeduje Isijavanje daleko moćnije od njegovog. Zajedno će se suočiti sa zlom grupom zvanom Pravi čvor koja se hrani osobama koje Isijavaju i na taj način produžavaju svoj životni vijek. U napetoj trci za život i beskrajnoj igri mačke i miša Den će pokušati da pomogne Abri da preživi, nesvjestan da će i ona njemu pomoći da se suoči sa sopstvenim demonima iz prošlosti, demonima koji ga nikada nisu ni napustili.

*Dr Sleep, kao i ostala Kingova djela, sa lakoćom uvlači čitaoca u radnju, hipnotišući pažnju i bacajući u trans u kome stranice gube smisao a riječi se stapaju u kontinuirani trk misli. Kada jednom uđete u Denov i Abrin svijet zaboravljate realnost i bol u leđima i ramenima zbog neprirodnog položaja koji nesvjesno zauzimate. U tim momentima bitna je samo priča, a svako novo poglavlje postavlja pitanja za čijim odgovorom žudite. Pretpostavljam da je ključ uspjeha ne samo ovog romana, već svih knjiga Stivena Kinga upravo ta naša glad za strahom, želja da budemo prepadnuti dok smo okruženi sigurnošću svoga doma, svoje kože i svijeta za koji mislimo da poznajemo. Osjećaj olakšanja koji uslijedi nakon epiloga njegovih priča je euforičan, na trenutke i katarzičan, a čitalac uviđa da je ljudska psiha jedna velika nepoznanica. Kada čitamo Kinga ne možemo a da ne isijavamo.

*Nakon što sam progutao i posljednju stranicu Denove sudbine ponovo sam posmatrao bijelu mačku na koricama. Kafa se davno ohladila. Zatvorio sam oči i pokušao da pošaljem poruku Stivenu Kingu - pokušao sam da isijavam jednu jedinu riječ koja mi je streljala misli. Hvala. A siguran sam da je primio signal zahvalnosti jer znam da nisam jedini kome je ova knjiga stavila tačku na davno započeto poglavlje života.

Autopsija zla: Simbol beskonačnosti (8)

"...The lovers hold on to everything

and lovers hold on to anything.

I chase your love around Figure 8

I need you more than I can take,

You promised forever and a day

And then you take it all away."

-Figure 8; Ellie Goulding-

Smirio se. Oluja je prestala. Ispred Anđela je opet sjedio njegov zakleti protivnik i prijatelj koga je poznavao, kriveći umorne crte blijedog lica u zagonetan osmijeh kojim ga izaziva da povuče potez. Mirno su sjedili i posmatrali jedan drugog u rutmu tihih otkucaja meremernih srca. Ponovo su bili u tišini crnog ništavila, sami sa svojim šahovskim figurama kojima vječno igraju partiju šaha bez kraja i početka. Đavolove oči su zaboravile bijes i potisnule strah duboko iza crnih zjenica. Duboko u zaborav. Ni Anđeo nije mogao da se sjeti zbog čega osjeća čudnu bojazan. Nije ni bitno. Bitno je da ga pobijedi. Jer dobro uvijek pobijeđuje zlo. Bar su ih tako figure naučile. Ali su oba krila pitanja duboko u sebi i daleko jedan od drugog - Ako igra nema kraja, kako može postojati pobjednik? I ako jedan od njih izgubi da li igra uopšte ima smisla? Ćutali su i nijemo gledali jedan drugog, zaboravljajući sve više i više minule trenutke, brige i strah. Ništa više nije bitno. Bitna je samo igra. Ples i borba mermernih vojnika u kojima se ogleda i njihovo postojanje. Svi smo povezani. Naše duše se ganjaju, sustižu se i prestižu jedna drugu u čudnoj, beskonačnoj putanji kojom svi hodimo. I dalje će igrati vječnu igru dobra i zla i opet će posmatrati figure, nekad sa prezirom, nekad sa sažaljenjem a ponekad i sa ljubomorom, nesvjesni uticaja koji ti smrtnici imaju na njih kao i pogleda koje im upućuje nešto veće od njih, pogleda koji izbijaju iz tame, praznine koju ignorišu usmjeravajući svu snagu svojih duša na crno-bijeli pokolj. Praznine koja krije Stvaraoca. Đavo je prvi progovorio, uništavajući muk svojim hrapavim glasom punim umora. -"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalono otplesala na površini hladnog mermera...

*Novembar, 3023. Sazviježđe Pegaz, Mliječni put*

Tama u Dvorani Znanja mu je prijala. Volio je sve u njoj - vazduh u kome je osjećao miris hartije i kamena koji je nadjačavao snagu jonskih filtera; police ispunjene starinama, papirom uvezenim u korice od ispucale i izblijedjele kože koji su Preci nazivali knjigama; statuama od bijelog mermera u kome su vječno urezana tijela prekrivena neobičnim haljama dok na kamenim licima poigrava blažen i zagonetan osmjeh vječan poput svemira. U Dvorani je osjećao sreću, ispunjenost ali i čudnu nostalgiju koja ga nije pratila u drugim dijelovima broda. Ovdje je posmatrao prošlost, učio o životima ljudi koji su nekada dali svoj doprinos i ostavili trag na svijetu koga više nema. Svijetu koji su nazivali Zemlja. I samo na trenatuk, kada bi zaklopio oči, zamislio bi se kako trči poljanama koje je gledao na spašenim slikama, kako posmatra ptice dok lete uz vjetar prkoseći mu, kako podiže ruku da zakloni sunčeve zrake dok mu se miris soli uvlači u svaku poru lica. Poželio je da osjeti sitne zaleđene kapi koje sa neba padaju poput bijelih suza zamrznutih oblaka. Ah, oblaci, pomisli i ražalosti se kada otvori oči. Ništa od toga nije iskusio. Niti će. Ali je o svemu čitao. U knjigama Predaka, bar onima koje su uspjeli spasiti sa Zemlje, pisalo je o životu kakvog više nema, životu gdje se godišnja doba mijenjaju - ljeto sa vrelinama, kada nebo ljubi kožu vatrenim poljupcima, jesen sa svojim bojama i kišama koje spiraju sjetu i brige, zima i njena bjelina, hladnoća i led koji u svakom izmame želju za udobnošću sa porodicom, proljeće kada se sve opet rađa i kada ponovo započinje beskonačni ciklus, ciklus života. Tada bi uvijek osjećao neopisivu tugu i pitao se kako neko može da uništi nešto tako lijepo, tako ispunjavajuće i savršeno. Kako iko može da sruši dom? -"Dom", ponovi tiho kao da se plaši da će ga statue čuti. Njihovi kameni pogledi su mu bili jedino društvo u tišini.

Sate je provodio učeći o prošlosti, osuđujući prirodu Predaka i rat koji je okončao svijet. Planeta je bila podijeljena na dva dijela - Crvena Federacija i Republika Mira. Republika se zalagala za zajedništvo, podjelu dobara na sve stanovnike gdje svako ima dovoljno za život i gdje ljudi ne opterećuju Zemlju već žive u skladu sa njom. Federacija je imala druge ideje. Željela je dominaciju nad svima. Iako je bila teritorijalno daleko slabija i na kraju rata je spala na samo jedno ostrvo, ostrvo Akuma, Crvena Federacija je prednost u ratu stekla razvojem naoružanja koje je kulminiralo 2741. godine projektom Crveno Nebo. Plan je bio da se jednim napadom uništi Zemljina atmosfera ubijajući sve stanovnike. Sve osim Akume koja je trebala biti zaštićena neprobojnom kupolom ispod koje bi ostrvo samostalno funkcionisalo, proizvodeći hranu, kiseonik i ostale potrepštine - svijet u malom. Um iza projekta bila je Akane Motsumoto, admiral i šef naučnog tima koji je razvijao Crveno Nebo. Iz nepoznatih razloga, na dan lansiranja, zatvaranje kupole je otkazalo. To je bio posljednji ekser u posmrtnom kovčegu planete.

U Republici Mira su znali za razvoj Crvenog Neba. I znali su da ga neće moći zaustaviti. Zbog toga su gradili kapsule za spašavanje, brojne brodove kojima bi izbavili što više mladih ljudi, kao i najznačajnijih predmeta od umjetničkog i istorijskog značaja. Sve sa ciljem očuvanja ljudske vrste i kulture.

Gadili su mu se. Bunili su ga. Nije razumijevao kakva je ta priroda Predaka koja je dozvolila ovakvu katastrofu. Zar je želja za moći toliko važnija od doma? Od mjesta na kome se osjećaš sigurno. Mjesta kome pripadaš. Proučavao ih je, a što je više učio manje je o njima znao. Čitao je o prošlosti, o njenim najsvjetlijim ličnostima i najcrnjim ćoškovima i znao je da su ljudi bili spremni na sve - na izvanredne aktove ljudskosti ali i na najmračnije i najstrašnije zločine u kojima se gubi svaki trag ljudskosti. Terazije postojanja su se ljuljale iz vijeka u vijek, čas na stanu dobra a čas na stranu zla. Periodi mira su bili kratki i odvojeni strahovitim ratovima koji su mu ličili na oluje, zle i proždiruće, koje brišu ljudskost i razum. Na kraju nisu znali da cijene ono što su imali. Život su uzimali zdravo za gotovo, a njihov nemar im se obio od glavu. A potomci danas plaćaju greške svojih Predaka. Možda je tako i bolje. Možda da nisu izgubili sve nikada ne bi znali da cijene ono malo što imaju. Tako malo. A jednog dana, kada napokon stanu na tlo svoje nove Zemlje greške prošlosti će biti najbolji učitelji budućnosti. Ali sada su svemirski nomadi. Lutaju od planete do planete, od sazviježđa do sazviježđa u potrazi za mjestom koji bi nazvali domom. Bezuspiješno, pomisli, a dubok uzdah mu se ote i ispuni prostoriju tugom i žalošću. Pronalazili su brojne oblike života na stotinama planeta i napokon su saznali da nisu sami u praznini svemira. Ali ni jedna od njih nije bila ta na kojoj bi mogli početi život ispočetka. Sada su se kretali prema još jednoj potencijalno naseljivoj kamenoj lopti okruženoj crnilom. Možda je to naš novi dom.

Vrijeme je brzo prolazilo, na momente i previše brzo za Čuvara Dvorane. Šetao je velikim hodnicima i stvarao mentalnu sliku sobe koju toliko voli, pomno pamteći svaki predmet, svaki miris, svaki tren u vječnosti ovog zagonetnog mjesta od koga je većina zazirala plašeći se prošlosti. On je bio drugačiji. Nije ga bilo strah duhova vremena. Od njih je učio i bio im je zahvalan na tome. Koraci su mu bili tromi, skoro uspavljujući, ali njegove oči nisu mirovale. Zjenice su upijale slike u zlatnim ramovima koje su visile sa zidova, bezvremenskog značaja i duševne vrijednosti. Na postoljima su stajale keramičke vaze, kosti davno nestalih životinja i predmeti koje su Preci koristili u svakodnevnom životu - sve su to bile sjene nekadašnjeg života. I ja sam sjena, pomisli kao da osjeti da nestaje u mraku. Iznendada, pogled mu pade na predmet koji nije vidio ranije - crni disk u prozirnoj foliji na kojoj se pisalo "The Beatles". Pitao se šta znači ta riječ. Izvukao je disk iz folije i prešao prstima po njemu. Nije bio gladak. Koncentrična udubljenja, nevidljiva pri slaboj svjetlosti, bila su urezana u njemu, plitka i uska.Čemu li služi? Odgovor je stajao pored njega - drvena kutija iznad koje se uzdizao ljevkasti nastavak koji se širi na kraju poput zvučnika od mesinga. Na središtu kutije se nalazila bodlja u koju se savršeno ukopio mali kružni otvor na centru crnog diska. Nakon što ga je postavio, instiktivno, nekoliko puta okrenu ručicu koja je štrčala sa strane. Uslijedilo je nekoliko momenata tišine, kao da se spoljašnost broda uvukla između njega i polica Dvorane, muk samog svemira. A zatim je počela muzika.

"Turn off your mind, relax and float down stream. It is not dying..."

Riječi pjesme su odzvanjale sobom i njegovom glavom razbijajući tišinu koja caruje i vječno vlada. Uživao je kao nikad do sad, sam sa Dvoranom i njenim duhovima. Opustio se i prepustio svoj um sudbini i univerzumu. Nasmijao se. Prišao je komandnoj tabli na ulazu u sobu i pritisnuo dugme na njoj. Zvuk se proširio cijelim brodom. Svi na njemu slušali su čudnu pjesmu koju je vrijeme zamalo zaboravilo. Ipak nije i ona se ponovo rodila, vratila se u život. I mi ćemo se vratiti u život. Novi početak je pred nama. Znao je to. Osjećao je istinu.

"Lay down all thoughts, surrender to the void. It is shining..."

Vrata dvorane su se otvorila. Ugledao je ženu koja se kretala prema njemu, još izgubljenom u pjesmi, u muzici. U svemiru. Nasmijala mu se i srce mu je ubrzano zakucalo, puno života i snage. Uvijek je tako bilo kada bi je ugledao, čak i nakon toliko godina. Oboje su se rodili na ovom brodu, upoznali su se kao djeca i istog momenta zavoljeli, a on je već tada znao da će ostariti i umrijeti u njenom naručju. Suđeni su jedno drugom, znao je to. Kao da jačina njihove ljubavi nije dovoljna za jedan život, za jedno tijelo i za jedno srce. Kao da su njihove dušezaljubljene. -"Znala sam da si ti iza ovoga", reče mu blago, ali su njene riječi nadjačavale svaki drugi zvuk. Volio je kada pokušava da ga prekori, uvijek bezuspiješno. Njen blag osmijeh ju je odavao svaki put. Nasmijao joj se. Prišao je i naklonio joj se, onako kako je vidio na slikama i čitao u pričama. -"Mogu li da vas zamolim za ples, moja damo?" Izgovorio je riječi koje je nekad pročitao u knjizi na čijim koricama su bili nacrtani muškarac i žena u zagrljaju. Oboje su se grohotom nasmijali, istovremeno istim glasom. Potrčala je prema njemu i čvrsto ga zagrlila. Osjećao se potpunim u njenom naručju, okupan njenim pogledom u kome se se sakrile zvijezde, galaksije i cijeli svemir. Jedno oko plavo, jedno zeleno.

"Yet you may see the meaning of within. It is being..."

Vrata Dvorane su se opet otvorila, tiše nego prošli put. Okrenuli su se prema djevojčici koja je ušla u sobu, nasmijana trčeći prema njima. Skočila im je u naručje. Plesali su zajedno, smijući se. Djevojčica je pogledala kroz prozor iza koga je spavalo beskrajno crnilo. -"Tata! Mama! Pogledajte!" Plavo-zelena sfera im se prišunjala, zaklanjajući tamu svemira. Približavala im se i zvala ih, izgovarajući njihova imena igrom bijelih oblaka ispod kojih su se nazirali plavi okeani i zelene planine. Gledali su u život, ponovo rođen ispred njih. -"Šta je ovo?" upita djevojčica tako slična svojoj majci. On je podignu u naručje. -"Novi početak". Zatim je poljubi u vrat, u mjesto gdje se nazirao blijedi mladež u obliku broja 8.

"Love is all and love is everyone. It is knowing..."

Kao da je čuo glas starog prijatelja, davno zaboravljenog života. "Ljubav odzvanja kroz eone čineći nas besmrtnim i vječno mladim", tiho izgovori, naklonjene glave i uz smiješak. Hvala ti.

Kako su zabavni ova dvojica! Igraju se dušama i misle da su savršeni! Misle da su Bogovi. Ha! Drago mi je da su bar na jedan trenutak shvatili da ima nešto više i od njih, neko ko ih gleda i ko se igra njima kao što i oni tako nonšalantno bacaju svoje figure po polju, tjerajući ih na borbu. A ni sami nisu svjesni kako se figure stalno vraćaju na polje. Igra nema ni kraja ni pobjednika. To je pravilo života i postojanja. Ne postoji cilj. Ne postoji start. Samo putanja, samo 8. I svi se njome krećemo, dolazimo u kontakt sa novi i starim dušama i tako stvaramo priču o svom postojanju koga nema bez drugih. Svi i sve je povezano. Ipak bih ja to trebao znati. Ja sam Univerzum. U meni je sve. Sve te duše i svi svjetovi u kojima one borave, čak i svijet u kome su duša Anđela i Đavola. Ali ja nisam taj Bog koga svi spominju. Kako bih bio kad nisam ni sam, ni savršen. Da, tako je. Ja sam samo jedan od Univerzuma, jedan od... pa, ne znam ni sam koliko nas još ima! Ali tu su, osjećam ih. Taj Bog bi mogao biti negdje iza svih nas, iza zajedničke granice svakog od nas. I posmatra nas. A ja posmatram Anđela i Đavola koji posmatraju svoje smrtnike i besmrtne duše u njima. I ti smrtnici možda gledaju odozgo na nekoga, na nešto. I tako u krug. A šta posmatra Boga, pitate se. E to već ne znam. Možda se Stvoritelj sam ogleda u najmanjim tragovima materije i duše, u atomima i molekulima, protonima i elektronima. A i dalje od toga. Tako je! Najveći od svih je u svemu i svakome ostavio svoj trag. Stvorio je sve po svom liku. Svi smo mi Bog. A Bog je u svima nama! I tako se opet zatvara 8.

Kraj.

Autopsija zla: Crveno nebo (7)

"Crvena smrt beše dugo pustošila po zemlji. Nikad kuga nije bila tako zlokobna, tako užasna. Krv joj je bila početak i kraj... crvenilo i užas smrti."

-Maska crvene smrti; Edgar Alan Po-

"Kada se rađamo naše duše se polažu u grob našeg tela. Grob taj - naše telo- postepeno se ruši i naša duša se sve više oslobađa. Kada telo umre, duša se sasvim oslobađa."

-Krug čitanja; Lav Tolstoj-

"Samo se u ljubavi i u smrti ljudi mogu da izjednače i da poslednji stigne prvog."

-Jovan Dučić-

Oluja u Đavolu nije jenjavala. Rasla je i širila se oko njegovog tijela tjerajući uplašene figure na šahovskom polju da podrhtavaju sve jače i jače. Ni Anđeo nije bio ravnodušan. I njegova duša je oscilirala poput mermernih vojnika, uplašena i zbunjena Đavolovim ponašanjem na koje nije navikla. Đavolove riječi, u početku razgovijetne, pretvorile su se u nerazumljive hroptaje i krike, urlike koji bi Anđelu, da je jedan od smrtnika kojim se igraju, ledio krv u kostima i grizao meso hladnim očnjacima. Razrogačenim očima je posmatrao izobličeno lice Đavola ne nazirući ni najmanji trag onoga što je nazivao protivnikom, pa čak i prijateljem. Ispred Anđela sjedilo je zlo, oluja mraka i gnijeva koja briše svaki trag postojanja ispred sebe svojim nerazumnim vrtloženjem u kome se gubi razum, možda zauvijek. Đavolova ruka se silovito zaustavi na mermeru, noktima grebući crne i bijele kvadrate. Udarac je bio poguban za figure - sve su jako odskočile, trpeći silu koja napušta Đavola u naletu bijesa, a zatim su se prevrnule na bok. Neke od njih su se otkotrljale preko ruba i pale u ponor ispod njega nestajući zauvijek u praznom prostoru. Vojnici su pali na bojištu. Svi osim jednog. Crna kraljica je i dalje stajala i tihim otkucajima sitnog srca otkrivala da je još živa i da se i dalje hrani olujom svog gospodara i svog jedinog prijatelja.

*Novembar, 2741. Akuma, Crvena Federacija*

Jedini zvuk koji se udostojio remetiti sablasnu tišinu između metalnih zidova hodnika bio je zvuk potpetica, ritmičan poput brzih pulsacija srca žene čije ga cipele stvaraju. Brzim hodom koji se graničio sa trčanjem prolazila je putanjom toliko poznatom da je postala dio nje, urezana u njen genetski kod proizvodeći radnju koju refleksno odrađuje. Buka koraka se odbijala od hladni metal i zapljuskivala njenu glavu maskirajući neprijatan osjećaj strujanja krvi u ušima koji je mrzila. Prezirala je ovaj osjećaj usamljenosti i otuđenosti koji u njoj rađa slabost, istu onu slabost čijem je postanku prisustvovala dana kada je Ferenc umro, prije mnogo vijekova. Prije nebrojeno mnogo životnih epoha koje je sve teže razgraničavala. A onda se sjetila. Nikad nisam sama. Jeza prostruja njenim tijelom, jeza zbog koje su joj zaklecala koljena zbog čega potraži oslonac i izgubljenu ravnotežu na zidu. Hladne zidine je dodirivala još hladnijom rukom dok su se pluća napinjala da udahnu još više ustajalog vazduha punog prašine i straha. Osjećala ga je u sebi. Đavola. Jedinog prijatelja kojeg je imala. Jedinog koji ju je spasio od slabosti i zbog koga nije još jedna od besmislenih žrtvi postojanja. Već ga nekoliko života ne vidi, ali ga čuje u sebi - u kostima, u mozgu, u duši. Vidi njegovim očima. Dodiruje njegovim ledenim prstima. Spojili su se, postali jedno. Dvije duše u jednom skučenom tijelu.

Smirila je drhtanje svoga tijela, suzbila ga zajedno sa strahom koji se takođe srodio sa njom, tiho živeći ispod kože, u mišićima i venama. U umu u kome više nema mjesta - mjesta za nju, Đavola i strah koji ih oboje prati. Ispravila se ispred staklenih vrata i približila lice maloj okrugloj kameri pored njih. Ubrzo zatim ju je zaslijepila crvena svjetlost lasera skenirajući joj oči, nakon čega je na monitoru pored ugledala svoju sliku i ime ispod nje. Admiral Akane Motsumoto. Još jedan beznačajan naziv za hrpu suvih kostiju i uvelog mesa, mrtvački kovčeg koji diše. Životi su se smjenjivali i njihove slike su se spajale, brišući granice između svakog od njih. Duša je prestala zaboravljati prošlost a svaki minuli ciklus dodavao je još jedan teg na ionako preopterećenu svijest. Akane, pomisli još jednom, zureći u tupu svjetlost slova ispred sebe. Novi život, novo ime ko zna koje po redu. Tijela su se smjenjivala ali je duša starila, slomljena duša željna vječnog odmora.

Vrata su se nečujno otvorila. Našla se u okrugloj prostoriji staklenih zidova iza kojih je mogla vidjeti metalne i staklene obrise svoga grada. Akuma - njena tvorevina i smisao ovog, još jednog u nizu, postojanja. Gledala je kako zgrade ispod nje pulsiraju, dišu i rastu. Hiljade sićušnih ljudi je, poput mrava, kuljalo ulicama kao crna krv ovog čudovišnog ostrva ograđenog od ostatka svijeta koji ga se plaši. A plašilo ga se i sunce skrivajući se iza debelih oblaka koji propuštaju tek toliko svjetlosti koliko je potrebno da bi se razlikovao dan od noći. Ništa više i ništa manje od toga. I ona bi uvijek osjetila čudnu i neprirodnu mješavinu straha i ponosa kada bi posmatrala svoje remek-djelo kako oživljava - veliku raketu crnog metalnog sjaja koja uspavana stoji u središtu grada. Srce Akume, mišić koji je pokretao sitne mrave od ljudi, svoje sluge i pijune koji su mu služili i koji su ga sastavljali dio po dio. A Akane je bila mozak koji komanduje srcu, um koji ga je osmislio i donio na ovaj neprijateljski svijet. Sada je gledala sablasno presijavanje rakete, potpuno dovršene i savršene, spremne da okonča ovaj rat koji je započela sa ostatkom planete.

Pogleda izgubljenog u crnom metalu zdanja visokog skoro kao i kula sa kojeg ga posmatra, Akane nije čula zvuk otvaranja vrata i dva para stopala koja joj se približavaju. Postala je svjesna da nije sama u sobi tek nakon što je osjetila dva metalna dodira, ledene ruke na oba svoja ramena. Okrenula se. Ispred sebe je vidjela dvije ženske siluete oštrih crta lica i još oštrije odsječene kratke plave kose koja je uramljivala dva lica sa ljubazno razvučenim tragom crvenog karmina. Na uniformama Crvene Federacije nosile su identifikacione šifre - D1 i D2. Bliznakinje su bile kiborzi, savršen spoj mašinerije ljudskog tijela i robota koji funkcionišu u skladu. A sestre su bile oličenje sklada i sinhroniciteta u ovom kao i u svim prethodnim životima. One su bile jedina stalna pratnja njenog vječno promjenjivog postojanja, jednini trajni podsjetnik beskonačnosti egzistencije. One i Đavo. -"Admirale Motsumoto, sve je spremno za lansiranje". Govorile su u jednom glasu, jedan odjek drugog. Njihove riječi potvrdiše stvarnost situacije. Uskoro će započeti kraj. -"Potrebna je još samo jedna stvar". D1 i D2 istovremeno podigoše šaku, jedna lijevu a jedna desnu, savijajući sve prste osim kažiprsta čiji nokat se izduživao u prozirnu debelu iglu. -"Vaša krv." Moja krv, pomisli dok su je sestre ubadale u pregib na laktu i izvlačile tečnost života iz nje. Krv je život. Krv je mladost. Čula je davno izgovorene a nikad zaboravljene riječi. Riječi prijatelja koji je uz nju, u njoj. Koji je ona. Njena krv će zagrijati hlade žice i kompjutere rakete koja će napokon oživjeti i poletjeti, urezujući crvenim slovima koja ne blijede ime Akane Motsumoto na stranice svemira.

***

Plašio ga se. A plašio se i za figure koje su nestale, možda zauvijek. Kao što to obično i biva, strah je hranio oluju bijesa a Đavo nije bio izuzetak. Izobličio se, njegova duša je poprimila svoje stvarno obličje, izgled onoga što smrtnici nazivaju zlom. Iako bi Anđeo to prije nazvao strahom, pitao se u čemu je razlika. Nesavršena bića, figure nečeg većeg, čine zlo ili zbog neznanja ili zbog straha, a ne zbog svoje zle prirode jer takvo nešto ne postoji. S druge strane, strah se u njima javlja zbog mogućnosti da se neko zlo desi. I tako u krug - strah i zlo su vezani u beskonačnom petlji, rađajući se jedan iz drugog. U Đavolu nije vidio zlo već samo - strah. Strah od nepoznatog; strah da ne može kontrolisati ono što vidi i ono što radi; strah da nije savršen. A ponajviše strah da ima neko, nešto što se njime poigrava u partiji šaha većoj od njih obojice. Anđeo nije znao šta da radi. Instiktivno ga je zgrabio za ruku čvrstim stiskom kojim pokušava da mu kaže da nije sam u svom strahu i da se i on plaši istih stvari, ali da se sa njima miri. Zatvorio je oči i osjećao svog protivnika i prijatelja. Trebali su jedan drugom, uvijek je bilo tako i biće. Bez Anđela nema ni Đavola, kao što nema ni zla bez straha. Njihove su duše, kao i bezbroj drugih, vječno povezane međusobno ukrštajući putanje beskonačne osmice, a njihovi životi su čas borba, čas ples, prelijepi i zastrašujući u isto vrijeme. Uhvaćen u Đavolovu oluju nije primijetio kako se na crnoj figuri kraljice pojavila bijela, jedva uočljiva tačka, tik iznad mermernog srca koje udara ritmom uragana.

Sestre su ubrzo otišle noseći sa sobom dragocjeno crvenilo. Okruživao ju je miris tek izvađene krvi koji je jezivo podsjećao na uvele ruže. Miris prošlosti. Miris smrti. Miris Đavola. Ponovo se okrenula prozoru sa željom da upija slike Akume i njegovog crnog srca čijim će venama uskoro pokuljati njena vrela krv. Tada će sve biti spremno za lansiranje rakete monstruozne ljepote kojoj se divi u strahu. Raketa će eksplodirati visoko u atmosferi, ubijajući nebo i tjerajući ga da krvari dok sav život na Zemlji nestaje, vapeći za kiseonikom kojeg više neće biti. Sve će umrijeti. Sve osim Akume nad kojom će se podići zaštitna kupola istog momenta kada crni metak napusti ostrvo i zarije se u dušu planete. Izvan ostrva će sve umrijeti, sve, biljke životinje i ljudi. Svijet van Akume će postati jalova pustopoljina a ona će biti vladarica života ispod kupole - staklenog svijeta koji je stvorila. Opet će pobijediti. On uvijek pobijedi. Vrhovima prstiju nesvjesno pređe preko mjesta na vratu gdje je uvijek osjećala njegov dodir, njegov znak, mladež koji ju je uvijek pekao. Buka u njenoj glavi se utišala. Vazduh u sobi je ćutao kao i grad van nje. Sve je zanijemilo, utišalo se pred buru. Ostala je sama. Nikad nisi... pomisli, ali se čula kako glasno izgovara riječi. -"Nikad nisi sama", odjeknulo je sobom iako su njene usne ostale nepomične.

Akane je ugledala svoj odraz iako ogledala nije bilo u sobi. Posmatrala se nekoliko trenutaka u kojima je osjećala paniku svog srca koje sve brže udara u rebra. To sam ja! Pomisli užasnuta pojavom ispred sebe koja joj je identična - iste crne oči, blago iskošene, isti crveni karmin i jedva primjetan smiješak, isto blijedo lice sa koga se iskrada život. Panika je lagano jenjavala i napuštala njeno tijelo ustupajući mjesto razumu koji je bio smirujući. Moja kosa je crvena, ne crna. Moja uniforma je crvena. Ne crna. Polako je shvatala da ne gleda u sebe. Na njenom vratu nema mladeža. Sada je bila sigurna to nije ona. Ili ipak jeste. -"Moja kraljice. Dugo se nismo vidjeli", reče Đavo šireći procjep između krvavo crvenih usana sa kojih je dopirao poznat miris, miris uvelih ruža. -"Koliko je vremena prošlo od našeg spajanja? Dva, tri života? Ah, ko još broji". Ali Akane je brojala. Prije osam. Jasno se sjećala dana kada su postali jedno.08.08.2008. Rodili su se iz tame mrtvačke sobe u kojoj se duša prisjećala prošlosti. Rasli su zajedno, u sjenama bivstvovanja i ćoškovima noćnih mora. Tada su ga ubili. I postali su jači. Postali su oluja, mračni uragan bičevan gromovima. Tražili su nju. I našli su je, za klavirom. A našli su i njega, u knjizi. I Anđeo je bio tu. Svirao je zajedno sa njom. Onom koja joj je još jednom umakla. Ali sada neće. Niko i ništa neće umaći Crvenom Nebu.

-"Vidim sve je spremno za još jednu pobjedu", reče Đavo ne skidajući osmijeh sa lica, zagonetan i leden. -"Moram reći da si nadmašila sva moja očekivanja, grofice". Grofice. Zvučalo je čudno ponovo čuti tu riječ, umalo zaboravljenu titulu i život. -"Uništiti sav život na planeti nije bezazlen zadatak". Gledala ga je i u njegovim očima vidjela sebe, stranca koga je dobro poznavala. -"Skoro sav život", odgovori miu napokon, dok su se njihove riječi mješale da ni sama nije znala ko šta izgovara. -"Akuma i svi ispod kupole će preživjeti. Svi moji sljedbenici. Svi tvoji sljedbenici. Vladaćeš svijetom". Đavo joj priđe bliže i uhvati je za ruku ledenim ali nježnim dodirom. -"Vladaćemo zajedno. Ti si moja kraljica, ne zaboravi to". A i kako bi zaboravila? Simbol vječnosti na vratu ju je pekao sa svakom izgovorenom riječju, sa svakim mučnim dahom. Navikla je na taj tupi bol, kao što je navikla na strah. Strah da će biti bespomoćna bez svog prijatelja. -"Vrijeme je", ponovo će on. -"Vrijeme je da planeta krvari".

Zajedno su prišli staklenom stolu na kome se tupo sijalo crveno dugme poput kapi krvi. Samo jedan dodir, pomislila je, i presudila sam svijetu. Sve se svelo na jedan momenat, čitav jedan život a i više od toga. Osjećala je Đavolov pogled na leđima dok iščekuje sudbonosnu pobjedu. Zaustavila se. Ne zna zbog čega. Da li zbog kratkog momenta u kojoj joj je zadrhtala ruka na samu pomisao o posljedicama ovog djela, ujedno zastrašujućim i lijepim, ili zbog toga što je na trenutak osjetila nešto, duboko u srcu i umu, tračak čudne svjetlosti u okeanu vječne tame na koju je prećutno navikla. -"Stani". Čula je poznati glas. Moj glas. Ali opet se njene usne nisu pomjerile. Okrenula se. Pored Đavola je stajala treća osoba, još jedan odraz identičnih crta, ali bijele kose i u bijeloj uniformi. I ovo lice se osmjehivalo, ali na drugačiji način. Krivina crvenog karmina otkrivala je nova osjećanja, do sad nepoznata. Sažaljenje. Akane potpuno zaboravi na Crveno Nebo, zbunjena ponovnom pojavom svog lika u još jednom obličju. U nemiru uma se stvorilo pitanje, pitanje na koje joj Đavo nesvjesno odgovori. -"Anđele", reče pojava crne kose, Đavo u svom novom ruhu, "nisam te očekivao". Đavolove riječi potekoše slatko sa crvenih usana, poput rijeke meda, ali u očima mu se javila iskra bijese vođena strahom. Tri žene, tako slične a opet različite, stajale su okrenute jedna drugoj odmjeravajući se u nastalim trenucima tišine.

Akane je zbunjeno posmatrala lica Anđela i Đavola, lica koja su dijelili a koja su bila sve samo ne ista. Anđeo prekinu muk. -"Došao sam zbog tebe, Akane". Na čelu ispod crvenih šiški koža se smežurala u doboke brazde, postavljajući nečujno pitanje. -"Ja ću ti pomoći da zaboraviš sve. Da se opet rodiš bez sjećanja. To želiš zar ne? Olakšanje. Odmor. Tvoja umorna duša više ne može da se bori protiv tereta uspomena vječno urezanih u nju". Akane osjeti nekontrolisano naviranje suza na oči koje su zaboravile plakati davno, u Čahticama. Osjećala je riječi Anđela u nepreglednom crnilu svoje duše, trule i raspale poput bezbrojnih tijela koja je napustila i ostavila crvima zemlje da se njima hrane. Meso je trulilo brzo. Njena duša polako, ali neminovno. Slane suze su grebale njeno lice. Plakala je bez jecaja, tiho, jedva čujno. Ali je plakala. Uspješno je razgnijevila Đavola. Igra sjena na njegovom licu je otkrivala grimasu bijesa koga više nije mogao prikrivati neprirodnim osmjehom. Naizgled krhkom rukom je lupio stakleni sto, crtajući pukotinu na njemu, pukotinu poput paukove mrže. Sablasnim glasom se obraćao Anđelu, ali nije gledao njega. Crne zjenice su gutale Akane. -"Nemaš ti nju šta da spašavaš! Ona je moja kraljica! Moja! Ja sam joj jedini prijatelj! Vladaćemo zajedno"! Đavolova rika je bila zaglušujuća i Akane je bila sigurna da će stakleni zidovi popustiti pod njenom silinom. Ipak nisu i tišina se ubrzo vrati i opet zavlada prostorijom.

Anđeo je nekako pratio tragove zaboravljenih osjećanja, tragove za koje je mislila da je oluja davno zbrisala. Željela je da se oslobodi njegovog dodira i traga koji je na njoj ostavio. Simbol beskonačnosti. Đavo je pročitao njene misli. U srdžbi joj zari oštre nokte u obraze, grbo stežući drhtavu vilicu. -"Moja naivna grofice. Ti misliš da smo se nas dvoje prvi put sreli u Čahticama. Ti si bila moja kraljica, figura na mojoj strani šahovskog polja mnogo prije toga. Mnogo prije nastanka ovog svijeta, života, ljudi i mašina. Tvoja duša je moja od momenta rođenja. I biće moja zauvijek. Ja sam te uvijek posmatrao i davno sam posijao sjeme zla u tebe. Sjeme je niklo u Elizabeth i od tada pamtiš svaki ciklus duše. Ali ciklusi su se smjenjivali i prije toga". U kosti joj se ponovo ušunja drhtavica i Akane se svom težinom oslonila na stakleni sto. Bila je slaba. Slabija nego ikad. -"Zato draga moja, nastavi započeto i pokreni Crveno Nebo da bi i u ovom životu vladali zajedno". Na licu njenog prijatelja ponovo zaplesaše sjene skrivenog osmjeha koji miriše na uvele ruže. Bila je bespomoćna. To ju je plašilo i hranilo strah u njoj. Ne želim da se plašim. Bila je sama. Nikad nisam sama. On je uvijek sa mnom. Prijatelj. Kažiprstom lagano pritisnu crveno dugme ne gledajući ga. Suznim očima je naizmjenično gledala crnu i bijelu verziju sebe. Počelo je odbrojavanje. 8 MINUTA DO LANSIRANJA, čula je glas iz zvučnika praćen sirenom i crvenim rotacijama. Đavo se nageo prema njoj i šapatom joj se obratio, šapatom koji je nadjačavo buku lansiranja. -"To je moja kraljica". Lagano joj poljubi obraz i nestade u okeanu mraka njenog uma, još jednom postajući dio njene duše. Pala je na koljena i pokrila rukama lice kao da pokušava da sakupi suze koje su se ponovo množile.

Tople ruke je dodirnuše povlačeći joj pogled naviše i brišući mokro lice. -"Ne plači Akane", reče joj umirujući glas riječima koje se plesale u slanom vazduhu. Anđeo se blago nasmijao i primi je u naručje. 6 MINUTA DO LANSIRANJA. -"Želiš da zaboraviš, zar ne? Đavola, mene i sve živote. Želiš nov početak". Čutanjem mu potvrdi. -"Ja ti to mogu učiniti. Đavo i ja smo vezani sa vas smrtnike i nikada nećemo moći da prekinemo našu igru vama. Ali nas dvojica smo vam sličniji nego što misliš. Kada tvoja duša zaboravi dobija šansu za novi početak. Crveno Nebo neće okončati život jer, zapamti, bez života nema ni smrti. Kao što i bez mene Đavo gubi svoj smisao". 4 MINUTA DO LANSIRANJA. Vrijeme je nestajalo, curilo, zrno po zrno u pješčanom satu postojanja. 3 MINUTA DO LANSIRANJA. -"Ti ćeš zaboraviti nas, ali ne i mi tebe. I Đavo i ja ćemo se i dalje igrati dušama, tvojom i svim ostalim, ali ti nas nećeš biti svjesna." Tako je najbolje, pomisli dok je čula sekunde posljedjeg minuta odbrojavanja. -"Šta treba da uradim?" napokon će Akane, već suvog lica i očiju. -"Svakom početku prethodi kraj. Završi ovaj ciklus i otpočni novi daleko od Akume. Daleko od prošlosti." Znala je šta to znači. 10...9...8... Odbrojavale su posljednje sekunde prije Crvenog Neba. I Anđeo je nestao u njoj. Prišla je prozoru i zgrčenom pesnicom ga razbila. Topla krv je potekla u tankim potocima. Sparna toplota vazduha Akume je ošamari. Gledala je raketu, spremnu za let. -"Kompjuteru, onesposobi zaštitnu kupolu". Novi početak, pomisli sa osmjehom. KUPOLA - ONESPOSOBLJENA, odgovori joj soba. 3...2...1. Lansiranje. Vatra je pokuljala ispod crnog metala, potiskujući metak smrti ka nebu. Bila je zastrašujuća, ta moć zbijena ispod crnog okvira, spremna da se oslobodi i uništi sve. Novi početak, ponovi Akane i skoči kroz razbijeni prozor. Letjela je prema zemlji od koje je raketa bježala. Nije se plašila kraja već se radovala početku. Novom početku. Čula je zaglušujuću eksploziju iznad grada, iznad svijeta. Nebo se pretvorilo u crvenu paru. Krvarilo je. Njegova toksična krv je u trenu brisala sve. Brisala je i Akumu bez kupole. Sve je nestajalo a ona se kupala u crvenom kraju života. Nije osjećala bol kada je dotakla zemlju. Samo olakšanje. I sreću.

***

*Novembar, 2741. Novi London, Republika Mira*

Starica je posmatrala plavo nebo i pitala se u kom momentu će postati crveno i zbrisati sve pred sobom. Čula je vijesti. Akuma, glavni grad Crvene Federacije će lansirati raketu i uništiti sve izvan okvira svog ostrva. Federacija će biti pobjednik ovog zamornog i besmislenog rata. Veliki broj ljudi je u kapsulama za spašavanje pobjegao sa Zemlje. Mladi ljudi koji će obnoviti ljudsku populaciju, tamo negdje u svemiru. Ona nije bila među njima. Ja sam stara i na kraju života. Ali nije žalila. Proživjela je sve što je željela i vidjela sve za čim su joj oči žudjele. Sada će smireno dočekati smrt.

Nebo iznad zgrada se mijenjalo. Počelo je da krvari. Planeta umire i bezbrojni ljudi sa njom. Pomislila je kako smrt i nije toliko strašna. Svaki kraj vodi u novi početak. Interesovalo ju je kakav je novi život očekuje. Nasmijala se i zatvorila oči, jedno oko plavo a jedno zeleno, i spremno dočekala vatre Crvenog Neba.

Nastaviće se...

Autopsija zla: Klavir i oluja (6)

"Oh I've been waiting destiny,

and my heart is here right next to me,

and I'm caught waiting in the rain.

And I know and I need you in the storm."

-Vanessa; Grimes-

Đavolov gnijev je polako rastao, izbijajući iz nepreglednog crnila zjenica, streljajući njima bijelo uplašeno lice koje posmatra preko puta sebe. -"Ne znam kako se usuđuješ da nas porediš sa njima! Njima! Žrtvama koje ismijavamo zbog njihove slabosti, iskorištavajući njihove mane dok ih vječno koristimo za sopstvenu zabavu!" Anđeo nikada nije vidio takav bijes na licu svog protivnika za koga je vezan, htio on to ili ne, neprekinutom vezom i beskonačnim postojanjem u ovoj ništavnoj praznini koja ih obavija, posmatra ih, igra se njima i sudi im baš kao što oni presuđuju svojim figurama. Ali iz tamnih očiju starog lica izobličenog u grimasu koja ga je plašila Anđeo je primijetio još nešto: maleni trag straha koji je javlja i gubi, poput lista ubačenog u oluju, u uragan koji nosi sve pred sobom lomeći razum, misli, sjećanja i želje, ostavljajući dušu na jalovoj pustopoljini života, samu i bespomoćnu. Anđeo se stresao pod naletom jeze kakvu do sada nije osjetio, jeze koja briše zabavu iz ovoga što njih dvojica nazivaju igrom. A zadrhtale su i figure na crno-bijelim zgarištima bitke bez kraja i početka.

*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija.*

Muzika je odjekivala prostorijom golih zidova i penjala se uz mrak visokog plafona u kome se polako gubila. Soba je bila beživotna kao i zvuk koji je bezuspiješno pokušavao da ispuni prostor između golog kamena i zamagljenih stakala prozora sa kojih su, poput prozirnih aveti, visile bijele zavjese koje svojim krajem lagano dodiruju prašinu na površini tamnog drvenog poda. Jedino što se u prostoriji nalazilo, na njenom središtu, bio je veliki klavir - crna neman ispod čije sjajne površine nastaje ova melodija, usamljeni plač koji čuju jedino nijemi zidovi. Zidovi i ona.

Prstima je automatizovano, velikom brzinom, prelazila preko bijelih i crnih dirki od slonovače pokušavajući da ukroti buku koju stvaraju. Svake noći je vodila bitku sa instrumentom i gubila, ne uspijevajući da se pronađe u muzici koju sa njim stvara, da osjeti dušu u drvetu, u žicama. I u sebi. Ljudi su uvijek govorili da je talentovana, da je jedna od najboljih pijanistkinja na svijetu, da je njena muzika glas Boga upućen smrtnicima. Ali ona se nije tako osjećala. Nije pronalazila tako dubok smisao u svom sviranju kao svi oko nje. Zbog toga je na kraju svakog dana grčevito pokušavala da vaskrsne u sebi sva ta zakopana osjećanja za koja nije bila sigurna ni da li su ikad postojala. I večeras je pokušala i podbacila u tome. Ponovo. Melodija je lagano iščezavala, jenjavala zajedno sa njenom nadom i željom da probudi umrtvljenu dušu u sebi, dušu oglušenu na jecaj klavira. Tišina, ta neprikosnovena vladarica svega, još jednom zavlada Katarininim svijetom i umornim umom. U ovakvim momentima, kada se stepenicama penjala do svoje sobe posle još jedne borbe sa notama i slonovačom, potpuni muk joj je pružao neko čudno olakšanje - ne ono kakvo dođe prirodno i koje prethodi sreći sa kojom se stapa, koje osjetimo buđenjem iz noćne more, već ono kratkotrajno olakšanje kada znamo da agonija nije prošla već je samo odgođena. Do sutra. Ležala je u krevetu pogleda usmjerenog kroz prozor i posmatrala udaljene bljeske u gustim oblacima, treptaje nadolazećeg nevremena.Sprema se oluja. Zatim je, kako su se kapci prevlačili preko plavog i zelenog oka, tonula u snove bez slika ispunjene besmislenim zvukovima - snove koji su jezivo ličili na javu.

Probudile su je kišne kapi koje su, jedna po jedna, udarale u staklo prozora kroz koji se se mogli vidjeti jedino gusti crni oblaci i tmina koja predhodi svakom ljetnom pljusku i briše obrise grada, pretvarajući još uspavane zgrade u čelične divove koji prećutno trpe nalete sve jačeg vjetra. Sanjivo je protrljala oči pokušavajući da dokuči prelazni momenat između realnosti i usnule obamrlosti mozga. Ošamućena borbom sa teškim okovima snova usmjerila je pogled ka kalendaru koji je visio na zidu i crne cifre na njemu još djelimično sakrivene mrakom, sjenom nadolazeće oluje koja se neprimijetno ušunjala uzmeđu četiri zida. 08.08. Misao joj pomilova tek probuđen um, misao zbog koje se primakla prozoru preko čijih su se stakala slivale kapi predstojeće oluje i kroz njih posmatrala kretanje oblaka. U njima je vidjela više od hira prirode i vodene pare. Gledala je u lice nečega što nije mogla objasniti pukim riječima, nečeg što u njoj stvara odbojnost zbog koje bi napustila svoju kožu, svoje krhke kosti i mrtve mišiće i sakrila dušu od naizgled nepostojeće prijetnje. Sa druge strane, poželjela je i da istrči na ulicu i na sebi osjeti udar suza neba koje pale lice i spiraju neosnovani strah dok bosim nogama dodiruje topli beton ulica, trčeći i plešući, smijući se vjetrovima i oluji koja budi ledenu jezu u srcu koje je zaboravilo da osjeća - još jedan umrtvljen mišić. U tamnim oblacima se rodio vatreni bljesak, munja koja bježi od nebesa tražeći utočište daleko ispod njih. Uslijedio je prodoran zvuk, prasak groma koji je za Katarinu predstavljao poratak u stvarnost.

Oblačila se polako, posmatrajući djevojku zarobljenu u ogledalu, stranca koji vjerno imitira svaki njen pokret. Zagledala se u svoje oči, plavi i zeleni podsjetnik da je živa i da njenim arterijama pulsira vrela krv. Voljela je svoje oči mada nije znala zbog čega. U njima je vidjela slike nepoznatih lica i života, sudbine lišene značaja i davno zaboravljene. Ali sada je po prvi put vidjela da su njene oči, kao i ostatak tijela, umrle. Nestalo je slika i likova, kao da je isparila boja života u njima dok se stapaju sa oblacima oluje koji postaju sve bliži i tamniji. Mrtve su, pomisli i bezuspiješno pokuša da prizove tugu kako bi oplakala njoj nepoznatu smrt koja se to jutro neminovno odigrala, tamo negdje, u srcu oluje.

Ustaljenim hodom je prolazila hodnikom u prizemlju velike dvospratnice tabanima dodirujući pod koji je navikao na njen korak lakši od daha ljeta. Kretala se poznatom putanjom nesvjesno, od svoje sobe niz stepenice sve do kuhinje, prolazeći pored velike sale u kojoj veliki crni klavir još uvijek spava. Fotografije prostorija, zidova i slika na njima su se smjenjivale ispred nje, iste kao i do sad, nepromjenjene. Kuća je navikla na nju baš kao što je i Katarina navikla da dijeli život samo sa nepostojećim sjećanjima i slabošću koja se prenosi sa nje na kamen ispod tapeta. Navika. U njoj se sakrila u njoj se uvijek vraćala. Njoj i klaviru. Zbog toga njen mozak na trenutak nije povjerovao kada je ona, krajičkom oka i u djeliću sekunde podijeljene svijesti, prolazeći pored sobe sa klavirom, ugladala par velikih bijelih krila koja zaklanjaju lice svog vlasnika koji sjedi ispred crnog istrumenta i rukama pravi pokrete kao da svira, iako do njenih ušiju nije dopirao ni najmanji zvuk. Tijelo joj je zadrhtalo, lagano poput napete strune i ona se trzajem okrenula prema halucinaciji. Krila su nestala.

Stajala je na ulazu u salu i gledala klavir, ni sama ne zna koliko dugo. Momenti su se smjenjivali, momenti u kojima je zaboravila da diše i u kojima nije čula sve jaču grmljavinu i vjetar. Posmatrala je središte prostorije i prizivala sliku bijelih krila i krhkih ruku koje pritišću dirke ali nije uspjela. Sa svakom minulom sekundom sumnjala je u stvarnost onoga što je vidjela, okrivljujući svoj bolesni um za stvaranje te opake iluzije. Ipak, osjetila je čudno prisustvo u sobi, prisustvo gomile i gustinu vazduha koja se osjeti u prostorijama ispunjenim ljudima i njihovim žamorom, sudbinama stranaca koje se isprepliću i miješaju, stvaraju odjeke u vremenu i nevidljivom postojanju. Bila je sama u prepunoj prostoriji. Sama sa klavirom kome se približavala. Iznad crno-bijelih dirki, na držaču za partituru, vidjela je knjigu - crne, kožne korice tupo su se presijavale, izlizane na krajevima. Katarina je podiže, zbunjeno prelazeći očima preko nje, upijajući svaki milimetar njoj nepoznatog predmeta. Otvorila ju je. Dnevnik snova. Oleg Ivanovič, poželi da glasno izusti natpis na prvoj stranici ali u tome je prekinu malo bijelo pero koje je ispalo iz knjige i laganim se padom pribižavalo podu pored njene noge. U trenutku kada je dotaklo tamno drvo poda strašan zvuk grmljavine prolomio se teškim vazduhom oko kuće, režući ga blještavom oštricom. Nije ga čula. Samo je posmatrala stranice knige ispunjene rukom ispisanim notama na nepravilno iscrtanim paralelnim linijama partiture.

Sjedila je ispred klavira, svog neprijatelja i jedinog saputnika. Postavila je knjigu ispred sebe, dnevnik snova nekog Olega koga nije poznavala, ali o kome je sve znala. Ojećala ga je, njegovu dušu, između crnih korica knjige čije je note gledala. Podigla je poklopac otkrivajući crno-bijelu slonovaču, dirke željne njenih prstiju i još jedne u nizu borbe sa njom. Ali ovaj put će biti drugačiji. Katarina se neće opirati klaviru, a on se neće opirati njoj. Postaće jedno, stvaraće zajedno sa Olegom. Pritisla je bijelu dirku, prvu notu zapisanu u dnevniku, zatim sljedeću. I sljedeću. I sljedeću. Svirala je i, po prvi put svom životu, čula muziku. Razumjela je. Gledala je note, obješene siluete bezbrojnih sudbina, a vidjela je više od pukih znakova. Udarala je dirke i čula njihov plač, jecaj žica koji je bio više od buke. Imao je smisao. Smisao nje i njenog bića. Prepoznala se u zvucima i pronašla sebe. Napokon. Nakon toliko vremena shvatala je svoje postupke, svoje postojanje. I svoje sviranje. Čula je najljepšu melodiju, muziku svojih života, minulih i budućih. Čula je glasove ljudi, vijekova i univerzuma, dobra, zla i svega između - ne kao nerazgovijetan žamor, već kao hor sinhronizovan sa njenim prstima. Osjećala je. Sve je osjećala. Tugu zbog izgubljene ljubavi koju beskonačno traži i sreću što je uvijek nađe, na ovaj ili onaj način. Plakala je. Suze su grebale njenu kožu i prelazile preko nabora na licu zgrčenog u pomješanim momentima patnje i euforije. Oluja joj se neprimjećeno prišunjala.

Zvuk razbijanja stakla je bio zaglušujući, u momentu nadjačavajući pjesmu klavira. Katarina je jedva suzbila iznenadnu želju da prestane da svira i da se okrene. Vjetar je ušao u sobu, dah oluje koja je nemilosrdna i traži žrtvu. A pronašla je nju, samu okruženu melodijom života. Zavjese su se silovito njihale, prepuštajući svoja bestežinska tijela i lebdeći iznad krhotina prozora. Srušila se i knjiga, dnevnik crnih korica čiji su listovi poletjeli sobom nošeni nasilničkim vjetrom, listovi na kojima su notama zapisani stravični snovi i najstvarnije noćne more. Ali Katarini oni nisu trebali. Svirala je po sjećanju, po nahođenju koje joj je došlo prirodno kao da je ona svojom rukom punila stranice crne knjige. Znala je pjesmu, a i pjesma je poznavala nju. Postali su jedno, Katarina i klavir sa kojim je pretvarala svoje misli, sjećanja i želje u jedinu melodiju koja joj je značila, melodiju izgubljene ljubavi i sudbine koja joj izmiče.

Oluja je vrištala poput divlje životinje uhvaćene u kavez i satjerane u ćošak. Gromovi i sve jači vjetar su se pomješali u vrtlog mraka koji je obavijao sve. Na trenutke joj se učinilo da u oblacima čuje glasove koji je dozivaju, glasove patnje i smrti protiv kojih se bori i kojima svakim novim tonom bježi. Crnilo oluje se uvuklo u sobu pojačavajući svoj jezivi krik. Ta tama je iznjedrila stvorenje, užasno i zlo, stvorenje koje se izvijalo iz mraka i sjena, rastući dok se hrani vriskovima oblaka i zlom uhvaćenim u brzi vihor uragana. Oluja se otjelovila u njemu, stvoru koji se polako kretao prema Katarini, prilazeći joj sa leđa. Ona ga nije vidjela ali znala je da je tu, osjećala ga je na koži. I očekivala ga je. Oči je držala zatvorenim i silovito je udarala po dirkama i naizgled haotičnim pokretima prstiju stvarala posljednje tonove simfonije svog života. Svoju dušu je, zajedno sa Olegovom, uplela među note, boreći se protiv zla koje joj se primiče sa željom da ledenim stiskom zaustavi njeno usplahireno srce. Krupne suze su joj se slivale niz lice, plakala je i smijala se. I prisjećala se. U melodiji je vidjela se - snijeg, dvorac, ostrvo i Đavola u svim obličjima. Sve je mirisalo na krv, ruže i strah. A vidjela je i njega. Vidjela je i osjećala spas koji joj i u ovom životu poklanja. Njen spas uvijek počiva na njegovoj žrtvi. On se tako zavjetovao. Jednog sniježnog dana dok je klečao pred zlom.

Kompzicija se primicala kraju. Tonovi su polako utihnuli a sa njima i oluja. Sve je ponovo zaćutalo. Klavir, njen um i svijet oko njega. Katarina se napokon okrenula, iscrpljena još jednom borbom sa protivnikom kojeg joj je dodijelila sudbina. Iza nje nije bilo ničeg osim beživotnih zavijesa i krhotina stakla u kojima se prelamala svjetlost sunca koje je, kao i ona, preživjelo oluju. Dan se nazirao iza oblaka koji su, jedan po jedan, nestajali. U šarenilu svojih očiju je opet osjetila život, snagu koja ispunjava vene i ljubi kosti. Nasmijala se i obrisala slano lice. Potražila je dnevnik. Nije ga bilo. Nije bitno, pomisli dok se osmijeh na njenom licu rađao zajedno sa suncem i plavim nebom. Melodija nije nestala. Neprestano odzvanja njenom glavom, duboko urezana u mozak. I odzvanjaće dok god diše, postoji i sanja.

Nastaviće se...

Autopsija zla: Dnevnik snova (5)

"Ja sam stajao u zemlji snova i mogao sam sve vidjeti i uhvatiti rukama, sve što je sada bilo još samo sjećanje i mašta."

-Hermann Hesse-

"Značenje snova je zaista Via Regia, kraljevski put do upoznavanja duše."

-Sigmund Freud-

"Sanjala sam da lutaš u mraku, a lutala sam i ja. I sad smo se našli."

-Stephen King-

-"Kako to misliš? Ne postoji ništa veće od nas dvojice. Mi smo ti koji stvaraju sudbinu, vuku konce prošlosti i budućnosti igrajući vječnu igru dobra i zla čija smo otjelovljenja!" Đavo je vikao na svog prijatelja i protivnika, stvarajući zaglušujuću buku koja je odzvanjala ništavilom u kome su se nalazili, u kome su nastali i u kome će vječno trunuti a nikad ne umrijeti. Ali Đavola je najviše pogodilo to što je Anđeo, i ovog puta, izgovorio ono što je i njemu samom nebrojeno puta iskrslo u mislima, nešto što je uvijek uspiješno gušio zabavljajući um crno-bijelim ratom ispred sebe. Znao je jednu stvar: da bi bio krajnji oblik postojanja moraš biti sveznajući; da bi bio sveznajući moraš biti savršen. Jedino kao savršena forma duše možeš se smatrati i uzvišenim savršenstvom, krajnjim savršenstvom. Bogom. A Đavo je znao da su i on i Anđeo daleko od toga. Oni su samo jedan stepenik na koji vodi tom nedostižnom vrhu egzistencije. Bogu.

*Avgust, 2008. Arkhangelsk, Rusija*

02. 08. 2008. 16:43h

Sanjam da sam drvo. Moj život polagano struji žilama ispod hrapave kore koja je ram mog postojanja. Rastem. Vrijeme za mene gubi smisao i prolazi brže nego na javi. Godišnja doba, dan i noć, ljudi i lica, zvijeri, ptice, nebeska tijela... sve se smjenjuje, samo sam ja uvijek tu. Na istom mjestu. Vjetar me miluje, igra se sa mojim granama i lišćem na njima koje je u jednom momentu jarko zeleno, a već u sljedećem žuto, crveno i smeđe i pri najlakšem dodiru vazduha opada, trune u mom podnožju dok ga naleti snijega prekrivaju kao i gole grane kojima pokušavam dosegnuti sunce koje mi bježi i nestaje u vječnoj tami zime u kojoj stojim na samoj ivici smrti. A zatim... život! Ponovo se rađam okupan svjetlošću pred kojom mrak i hladnoća nestaju. Iznad mene nema ništa osim beskrajnog plavetnila, nebeskog svoda koji dozvoljava jedino suncu da remeti njegovo jednobojno savršenstvo. Ispod mene je trava, zelena i puna života, opojnog mirisa koji mi daje snagu da rastem i puštam korjenje sve do srži zemlje koja me hrani. Oni me čuvaju i daju mi život. Oni. Plavo nebo i zeleno tlo. Plavo i zeleno. To je spas. Plava i zelena boja života. Plava...zelena...smjenjuju se u beskonačnosti, plešući sa smrću kojoj, okovan snijegom, jedva utičem po ko zna koji put. Dvije ptice slijeću na granu. Vrane. I obje su bijele. Identične jedna drugoj. Gledaju me svojim krvavo crvenim očima. Samo gledaju.

Udarac... osjećam kako metal razdire moju koru dok se snažne ruke koje drže sjekiru, taj instrument moje propasti, spremaju za ponovni udarac. Osjećam ga, drugi udarac, pa treći. Moje stablo slabi, život kroz njega sporije teče sa svakim bolnim dodirom ledenog čelika. Četvrti udarac, peti udarac. Boje nestaju, slabe. Šesti udarac. Sedmi. Sve je sivo i sve nestaje u sivilu, moje lišće, nebo i trava. Sve osim njega, mog ubice čije oči isijavaju tamom jačom od bilo koje koju sam osjetio i u najdužim noćima i najhladnijim zimama. Posljednji udarac. Osmi. Gubim oslonac. Polako padam zemlji koja me je hranila dok iznad mene prelijeće svod koji me je čuvao. Sav moj život nestao je u osam sekundi, osam udaraca, osam otkucaja mog drvenog srca. Osam. Vrane su odletjele, tiho, a tih je bio i moj pad, moja smrt. Zatim se gubim u tami. I budim se.

Pažljivo je zapisivao misli i sjećanja, pretvarajući ih u slabašne riječi na hartiji koje su se nizale jedna za drugom poput perli trenutaka u neprekidnoj ogrlici života. Nije znao zbog čega pokušava grčevitim stiskom da suspergne te odjeke svoje napaćene svijesti koji ga muče svaki put kada zatvori oči. Možda zbog toga što osjeća da se još jedan život u nizu primiče svom kraju samo da bi postao san u narednom. I tako u nedogled. Živi, umire i ponovo se rađa. I sanja. Zatvorio je korice dnevnika koji je štitio te napisane uspomene minulih života i zagledao se u tamu koja ga je posmatrala iz ugla sobe u kojoj je ležao na mrtvačkoj postelji iščekivajući posljednji otkucaj svog bolesnog srca. Smrt je vrebala iz mraka, iz sjena, ispunavala je vazduh koji umorno udiše i vene kojima sporo struji užegla krv.

04.08.2008. 10:04h

Sanjam snijeg. Mećavu. Vjetar grebe moje lice i ledi vazduh u plućima dok se grane velikog drveta iznad mene bolno savijaju i urliču pod naletom nemilosrdne zime. Čekam je. Doći će, znam. Ispred mene se stvaraju tri lika. Dvije pogrbljene starice sijedih pramenova prorjeđene kose i identičnih lica, lica koja se smiju snijegu, meni, životu i smrti. Lica zla. Između njih je ona. Ona koju čekam. Ogledam se u njenim očima, jednom plavom a jednom zelenom, očima gdje su se sakrili plavetnilo neba i zelenilo tla koji su poblegli pod smetovima snijega koji neprekidno pada. Marina, tako se zove. To je ime mog života, moje duše. Njeno lice nestaje, lice prekriveno zaleđenim suzama. Odvode je od mene. Ostajem sam.

Čujem glas koji dopire do mene, teško se probijajući kroz pahuljama i olujom ispunjen vazduh. Glas Anđela. Letimo zajedno, Anđeo i ja, probijamo se kroz prepreke vremena i prostora, rušimo barijere koje me odvajaju od nje. Od Marine. Letimo njoj u spas.

Nalazim se u kuli sačinjenoj od plešućeg mraka i sjena koje nastaju od hiljada svijeća. Ove utvare plamenih glava me okružuju i njihov dim se miješa sa mirisom uvelih ruža čije latice plutaju u uzburkaloj rijeci krvi koja mi dopire do članaka. A iz tmine se rađa on, Đavo u tijelu krvoločne žene, i gleda me svojim ispraznim očima dok rogovima para mračnu izmaglicu u kojoj nestaje ona, noseći sa sobom i moj život koji ne postoji bez plavog nebeskog svoda i zelene utjehe i sigurnosti. Sve nestaje u znaku Đavola, znaku beskonačne petlje.

Oleg se osjećao slabije sa svakim snom koji je napuštao njegov um i nastanjivao se kao trag crnog mastila koje drhtavim slovima vječno ostavlja ožiljak na papiru. Tišinu sobe je remetio jedino hrapavi zvuk nalivpera i piskavi ton koji je dolazio sa monitora pored kreveta u kojem je ležao starac sa elektrodama zalijepljenim na mršave grudi koje se svakim novim dahom bore za život. Ritmični otkucaji srca su bili jedini podsjetnik da je živ, da još nije postao prah zaborava i nevidljivi trag u vremenu koje bježi od njega. Gledao je tamu a i ona je posmatrala njega, neprestano, ne trepćući. -"Uskoro. Možeš me uzeti uskoro", govorio joj je, ali ga nije udostojila odgovora. Jedino što je čuo bilo je njegovo srce i umorni otkucaji koji postaju sve rjeđi.

06.08.2008. 23:37h

Sanjam ostrvo. A na njemu kamene zidine u kojima trunu duše odsječene od stvarnosti postojanja. Njihov um je pomračen, bolestan, izopačen, sakriven zidovima ludnice u kojoj su osuđeni na vječno lutanje u lavirintima mraka koji se nastanio u crnom kamenu. Ovdje razum ne opstaje a duša traži utjehu u ludilu gdje sve ima smisla, ludilu kome se može pripisati sve i objasniti sve. A u njemu se sakrilo i plavetnilo života i zelenilo snage, besciljno tražeći izlaz, lagano se prepuštajući noći. Trčimo, bježimo. Moj život i ja. Nellie i ja. Gazimo crno kamenje dok se iza nas nazire lice Đavola i njegov demonski poklič još jedne pobjede u nizu. Panično trčimo pogledom tražeći pomoć, moleći se da neko usliša tihe molitve naših srca, molitve koje ne prelaze preko drhtavih usana. Ponovo vidim Anđela i njegova bijela krila, ogromna, koja prekrivaju cijelo ostrvo, cijeli svijet, cijeli univerzum. Pod svodom bijelog perja ona je našla zaštitu, spašavajući tako i mene. Ponovo vidim plavo rađanje nebesa u jednom, a zelenu nijansu sigurnosti i opstanka u drugom ogledalu postojanja, dok sam nestajem u mraku i iščezavam nošen ludilom iza vrata sa likom Đavola.

Dnevnik snova je već ispunio brojnim zapisima nesvakidašnjih vizija koje su mu se ušunjale u bolesničku postelju onog dana kada je u nju i legao nošen omamljujućim dahom teške bolesti od koje nema bijega i koja mu je ostavila malo vremena da se oprosti od ovozemaljskog i pređe na drugu stranu granice postojanje i spozna njene tajne, tajne koje su se igrale sa maštom svakog smrtnika. Ali sa svakim novi snom uviđao je da je on tu granicu prelazio više puta u minulim životima koji su mu se otkrivali pod okriljem noći, zatvorenih očiju i otvorenog uma. Zapisivao ih je, stotine i stotine njih. A svake noći je sanjao drugu priču, gledao slike očima neke druge osobe, različite a ipak identične prethodnoj. U početku to nije mogao objasniti svojim ograničenim i smrtnim umom, ali kada je jednom iskoračio iz njega i prešao van okvira razuma u koje smo ubačeni od samog rođenja spoznao je istinu i smisao borbe u koju smo svi pijuni na šahovskom polju igre zvane život. Mračna soba je pažljivo slušala njegove misli i tiho ga posmatrala dok je ponovo tonuo snovima koji mu toliko znače.

07.08.2008. 09:25

Sanjam da sam dijete. Ona me drži u naručju, pažljivo i nježno. Gledam njene oči koje mi uzvraćaju osmjehom, oči koje čuvaju moju dušu i moj svijet baš kao što njene ruke čuvaju moje krhko tijelo kojemu je ona neprestano potrebna da opstane i bori se sa životom. Posmatram njeno lice i smijeh koji njime vlada. Osjećam se bezbijedno iako smo hiljadama metara iznad zemlje, u cepelinu. Njegov metalni okvir i vreli gas u nemu je sve što nas razdvaja od beskrajnog pada u sigurnu smrt.

Eksplozija. Vrelina. Vatra. Sve nestaje u zagrljaju plamenova koji u trenutku brišu živote, razarajući ih i pretvarajući u pepeo koji se stapa sa mirisom zapaljenog mesa i gorućih tijela. Padamo. Poniremo u zaborav. Vrisak se gubi u dimu, kao i njene oči. Sve nestaje u ognju, u paklenoj utrobi zvjeri u kojoj opstaje samo agonija i on, Đavo, njen otac, njen stvaralac.

Probudio se mnogo nakon što je sat otkucao podne. Dan i noć više za njega nemaju smisla. Snovi se smjenjuju bez obzira na kretanje nebeskih tijela koja u velikoj mjeri kreiraju ponašanje ostalih ljudi, ljudi zdravog srca i duše koja se ne sjeća. On tu ne spada. Njegova duša se uspješno prisjeća svega, a taj teret ga ubija. A tama samo čeka i sluša odbrojavanje kojim kuca njegovo srce puno straha i zebnje dok Oleg ponovo zatvara oči, prepuštajući se.

08.08. 2008. 08:08h

Nisam ništa sanjao.

Polako je napisao ove tri riječi svjestan njihovog značenja. U snovima je preživio sve prošle živote. Došao je do sadašnjosti, sitne tačke presjeka budućnosti i prošlosti, kratkom momentu petlje beskonačnosti. Samo je naslonio glavu na jastuk i tiho izustio posljednje riječi, jedva pomičući tanke blijede usne. -"Spreman sam." Tama u ćošku sobe se pomjerila, prvo lagano, neprimjetno, a zatim se iz nje rađalo stvorenje za koje je znao da ga sve vrijeme posmatra u tišini. Prema krevetu se kretala avet neopisivog izgleda, strašnija od bilo čega što je njegov mračni um mogao stvoriti u snovima. Njegov mozak je stvarao sliku za koju je Oleg jedino znao da tako oduvijek zamišlja iskonsko otjelovljenje zla, stvorenje rođeno u paklu u kome vječno vlada sa svoga trona koji počiva na ledenim strahovima, ukočenim leševima i spaljenim kostima. Dok je Đavo gurnuo koščatu ruku duboko u njegove grudi, oštrim noktima stišćući mu srce, Oleg je u očima demona vidio njegovu srž, jezgro njegovog bivstvovanja. Kao i on, i tama je preživljavala sve živote prošlosti, ali za razliku od Olega, Đavo je postajao jači pretvarajući se u savršenu kreaciju, svojevrsnu kulminaciju zla čiju esenciju grade svi, pa čak i najmanji momenti zlobe od početka pa do kraja postojanja, ne samo ljudi, već svega - ukupne egzistencije koja iz ničeg nastaje i neminovno se ničemu i vraća, beskonačno kružeći od početka do krajnjeg odredišta.

Srce je gubilo bitku sa čvrstim stiskom smrti. I dok je tjelo zauvijek propadalo, duša je opet stigla do kraja još jednog putovanja. Ali taj kraj nije ništa drugo doli novo ishodište narednog života. Beskonačna petlja se opet ponavlja. Tišina. Đavo je nestao, a sa njim i besmrtna duša spremna za narednu rundu borbe. Na krevetu je ostao samo beživotni kavez od kostiju, mesa i krvi koji nepomično leži otvorenih očiju, dok ga na vječni počinak ispraća ujednačeni pisak monitora pored postelje. Anđeo posmatra tijelo preminulog Olega, žrtve još jednog momenta postojanja. Podiže knjigu crnih korca sa bijelog prekrivača, dnevnik snova koji sadrži toliko mnogo a opet ni frakciju stvarnog broja prošlih života i trenutaka koje je njegova duša proživjela. A zatim i on, nošen bijelim krilima, nestaje.

Nastaviće se...

Autopsija zla: Nyctophilia (4)

"Mrak je jednostavno ispunjen novim mrakom i mrak je dublji od tame, bogat, čist mrak. A tama je utjeha. Duboka utjeha. Tu je sve ono neophodno, u njoj."

-Grubo nasukani; James W. Hall-

"Volim mrak i sjenke i najdraže mi je biti nasamo sa svojim mislima."

-Drakula; Bram Stoker-

"Vrijeme sve briše, vrijeme sve odnosi i na kraju ostane samo mrak. Ponekad u tom mraku nalazimo nove ljude, a ponekad ih i opet izgubimo."

-Zelena milja; Stephen King-

-"Prestani gledati polje i povuci više taj potez!", nestrpljivo će Đavo. Anđeo se pitao zbog čega žuri kad vrijeme za njih ne postoji. -"Pusti me, razmišljam o strategiji". Đavo se nasmijao i cinično mu dobaci kako odugovlačenje nije nikakva strategija. Anđeo je znao da je to tačno ali nije se mogao predati iako je posmatrao kako terazije dobra i zla polako ali sigurno naginju u Đavolovu korist svakim novim potezom. Nije mu bilo svejedno gledati kako bijele figure nestaju sa crnih i bijelih mermernih kvadrata ali je još uvijek vjerovao da postoji način da situaciju okrene u svoju korist. U korist dobra. Jer dobro uvijek na kraju pobijedi. Tako je bar čuo. Bila mi je smiješna ta podjela kojom smrtnici objašnjavaju sudbinu. Dobro i zlo. Jin i jang. Dualnost svega. Pitao se da li je baš sve tako crno i bijelo kao šahovske figure i polje po kome plešu, ili se između dvije suprostavljene krajnosti nalazi beskonačan broj nijansi sive kojima sve, pa čak i on sam kao oličenje dobra, pripada. Đavo je vidio borbu na licu svog protivnika, ništa manje dramatičnu od one na bojnom polju ispred njih. Sažalio se nad njegovom rastrzanom sviješću. -"Previše razmišljaš o prirodi smrtnika. Bolje ti je da se skoncentrišeš na svoje probleme. Tačnije jedan mali crni problem sa krunom na glavi".

*Novembar, 1912. New York, SAD*

Naglim trzajem se podigao iz kreveta kao da i na javi pokušava da pobjegne od sna čiji se odjek mješao sa stvarnošću. U prvih nekoliko momenata nije znao svoje ime, kao ni gdje se nalazi. Robert Cochrane, New York, Long Island, podsjeti ga njegov brzi um, probuđen prije tijela. Čuo je Barbarino ritmično disanje, smirujuće podizanje i spuštanje pokrivača preko njenih grudi. Njegova supruga je mirno spavala, kao i ostatak predgrađa. Svi osim Roberta. Posle noćne more san odbija da se vrati a on se sa tim prećutno miri dok opet zaboravlja detalje košmara koji se gube u prvim sekundama razboritosti. Tako je i bolje, govorio je sebi ubijeđen da više nikada ne bi zaspao kada bi se ta mora vječno urezala u hodnike sjećanja. Potpuno razbuđen i u ogrtaču primakao se prozoru u spavaćoj sobi kuće koju još dovoljno i ne poznaje. Doselili su se u New York prije sedam dana zbog posla koji je dobio u Psihijatrijskoj bolnici Usher. Nije bio siguran zbog čega je prihvatio ponudu da radi na mjestu o kome je čuo strašne stvari, stvari za koje je njegov razum govorio da nisu istinite dok je njegovo srce brzim otkucajima odgovaralo na ovu laž. Zašto je došao ovdje, daleko od doma i sigurnosti poznatog pravo u dušu crnila i tame koja isijava sa ostrva kojeg posmatara sa druge strane zamagljenog stakla, slušajući njegov zov koji odjekuje u njemu poput košmara čiji se vrisak polako gasi sa noći koja nestaje. Sudbina, ponovo će njegov hitri um dajući odgovor koji Robertu nije mnogo značio i u koji nije vjerovao. -"Slučajnost", prošapta on i nastavi u tišini posmatrati rađanje novog novembarskog dana, teškog i sivog. Mogao je osjetiti miris snijega u vazduhu čak i bez otvaranja prozora, dah leda nošen vjetrovima koji duvaju od Long Island-a preko East river-a i ostrva Blackwell sve do Manhattan-a koga zapljuskuje miris rijeke pomješan sa hladnoćom.

Do bolnice na ostrvu se jedino moglo stići malim brodom koji je plovio do Blackwell-a jednom nedeljno, prevozeći nove pacijente, neophodne namirnice, lijekove, a danas i novog doktora. Robertu se nije dopala plovidba brodićem za koga je bio ubijeđen da će popustiti pod teretom koji prevozi. Nervozu i strah pobijedio je, kao i uvijek, cigarom. Vreli miris duvana se uvlačio duboko u svaku poru njegovog smrznutog lica pružajući mu ponovo isti osjećaj sigurnosti kao i nebrojeno puta ranije. Udahnuo je dim i osjetio njegovo grebanje duboko u plućima koje je nestalo u momentu kada je u izdahu napustio njegove grudi, mješajući se sa vrelom parom i stapajući se sa okolnom maglom, noseći sa sobom i neprijatnu anksioznost. Na crnom kaputu su se lagano topile malobrojne, sitne pahulje, vjesnici predstojeće oštre i duge zime. Robert je mrzio snijeg iako nije bio siguran zbog čega. Zbog sna? Da, sigurno je zbog toga. U noćnoj mori pada snijeg, zar ne? A tu je i bijeli konj. Ili anđeo? I letiš na njemu kroz mećavu. Ali gdje. Kome? Zatvorio je oči i lagano protresao glavu da bi ućutkao um i otjerao misli koje ga opsjedaju. Bacio je pogled ispred sebe, na rijeku skrivenu debelim velom sivila i posmatrao rađanje crnog čudovišnog ostrva i kamenih zidova na njemu koji sa lakoćom razbijaju maglu i jure mu u susret.

"Doktore Cochrane, upraviteljka vas očekuje u svojoj kancelariji". Riječi su dolazile od stražara koji ga je dočekao na drvenom pristaništu i koji ga je slijedio sve do ulaza u bolnicu. Njihov hod pratila je jeka mokrih dasaka stvarajući u Robertu nesigurnost veću od one na brodu, dok je jaka želja za bar jednim dimom ponovo prostrujala njegovim tijelom. Na svu sreću šetnja dokom se završila i prije nego što je počela i njegove cipele brzo nađoše utočište među mokrim crnim kamenjem obale. Ispred sebe je gledao veliku kapiju na ulazu u dvorište bolnice iznad koje je stajao stari natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Napokon je stigao na odredište kome pripada, mjesto koje ga zove i koje mu se obraća jezikom noćnih mora zadirući duboko u tamu koja je dio njega i koja ga je i dovela ovdje. Stajao je par momenata ispred ulaza pitajući se zbog čega ovaj kameni monstrum ima tako jak zov kome ne može, a i ne želi, da se odupre.Besmislice, ponavljao je da umiri uzburkanu svijest ali je znao da se u trenutku kada je prvim korakom ušao u utrobu zvijeri njegov život, kakav je do tad poznavao, završio.

***

Već satima sjedi u svojoj kancelariji, za masivnim stolom starim kao i zidine koje ga okružuju i na kojima lagano trunu beživotne knjige prekrivene prašinom minulih života. Gledala je u prazne čaše ispred sebe, kristal prošaran crvenim otiscima prstiju i pitala se koliko već dugo trpi glad koja joj kontroliše tijelo i diriguje drhtanje svakog mišića. Želja za hranjenjem se godinama pojačavala a ona ju je sve teže obuzdavala. Zbog toga je rijetko i napuštala utješnu tamu sobe koja miriše na stari papir i prolaznost vremena. Sjećanje na dva života je teško breme, pomisli dok je zamišljeno vrtila čašu po površini stola, praveći crvene krugove na tamnom drvetu. Umom su joj plesale slike, prisjećanja i snovi prošlog života i sadašnjosti i u brojnim navratima nije znala ko je ona. Elizabeth ili Eleonora. Ili obje. Možda nijedna. Možda sam duh i jedne i druge, zarobljen u promneziji koja oscilira vremenom i mješa se sa stvarnošću.Ponekad bi poželjela da se ne sjeća života u Čahticama zavidjeći Darvuli i Dorottyi i njihovom blaženom neznanju. Tek sada je svjesna zašto duše treba da zaborave svoju prošlost. To je preveliki teret za mene samu. -"Draga kada ćeš naučiti da nikad nisi sama?". Poznati glas dolazio je sa uobičajenog mjesta, fotelje u uglu sobe sakrivene mrakom. Eleonora osjeti već dobro poznatu jezu na vratu koja uvijek prati njegove riječi, i refleksno vrhovima prstiju pređe preko mladeža. 8. -"Da li si se ikada pitala šta je značenje mog otiska na tvom lijepom vratu draga?" Eleonora mu nije ništa odgovorila, samo je i dalje posmatrala tamu koja joj se obraća, sjenu koja krije njenog prijatelja. -"8. To je simbol beskonačnosti. Znak bez početka i bez kraja na čijem se središtu dotiču prošlost i budućnost gradeći jedva primjetnu tačku sadašnjosti. E pa i naše prijateljstvo je kao tvoj mladež. Bez kraja. Ja sam vječno tvoj prijatelj, a ti ćeš uvijek biti moja kraljica". Ustao je sa fotelje i približio se stolu gledajući je u umorne i izgladnjele oči. Stajao je ispred nje u istom crnom odijelu, oštrih crta mladog lica i sa polucindrom na glavi. Uvijek joj se ovako prikazivao u ovom životu. Nageo se prema njoj sa suprotne strane stola i tiho prošaptao. -"Još nešto. Edward se vratio a i Anđeo će se vratiti sa njim, u to sam siguran. Igra ponovo počinje draga moja, a mi ćemo opet pobijediti".

Tišinu koja je zavladala njenim malim svijetom nakon Đavolovih riječi prekinuo je zvuk otvaranja vrata i neprijatan osjećaj neprirodne svjetlosti neonskih sijalica koji je dopirao iz hodnika. Na ulazu su stajale Dorothy i Dharma u istim bijelim uniformama sa malim kapicama na glavi. Ni njih kao ni samu Eleonoru vrijeme nije ignorisalo, a njegovi tragovi su bili trajno urezani na umornom reljefu njihovih lica. Kao i uvijek, bliznakinje su značile još jedno zajedničko hranjenje u kome vrela krv bar na trenutak briše strahove, beznađe i glad. Strašnu glad. Makar će u jednom momentu da zaboravi na svoje krhko tijelo i još lomljiviju dušu koja puca pod teretom dok ona gubi snagu volje da krpi nastale pukotine. Vrela tečnost će, kao i do sad, da spere slabost i poništi nemoć i starost. Krv je život. Krv je mladost. Njene misli odzvanjaju sobom, ostrvom, vremenom i prostorom, gube se u znaku 8, u beskonačnosti kojom luta i njena izgubljena duša u potrazi za smislom postojanja.

***

Tišina koja ga je dočekala u velikoj sali bolnice bila je zaglušujuća. Nijemim prostorom su jedino odjekivali, glasno poput gromova, živi otkucaji njegovog srca, u ritmu sa nečujnim vriscima zidova natopljenih ludilom koje ih hrani i u kome jedino mogu opstati. Vazduh je bio ispunjen mirisom bolesti i patnje, smradom živih mrtvaca koje je Bog zaboravio a društvo odbacilo pravo njemu u ruke, njihovoj jedinoj vezi sa stvarnošću i posljednjoj nadi za spas. A ko će spasiti mene? Brzo je otjerao svoje preplasene misli negirajući neprijatnost i potiskujući strah duboko u ambis uma. Roberte, smiri se. Zvuk otvaranja velikih vrata na kraju prazne prostorije vrati ga u stvarnost. Prema njemu se se kretale tri ženske figure čiji je hod stvarao neobično jak odjek. Žena u sredini nosila je crnu haljinu dugu do poda tako da je izgledala kao utvara koja lebdi neposredno iznad zemlje dok su joj pramenovi crne kose, pokupljene u neurednu punđu, poskakivali svakim novim korakom . Pored nje, sa njene lijeve i desne strane, koračale su dvije medicinske sestre, bliznakinje u bijelim uniformama i kapicama na talasastim plavim kosama prošaranim sijedim vlasima, podsjetnicima vremena u prolazu. Iako u godinama, sve tri žene su zračile neobičnom privlačnošću i isijavale mračnom zavodljivošću kao i ova usamljena zgrada čije zidine okružuju njihove, sudbinom isprepletene, duše. -"Doktore Cochrane, dobro došli. Očekivala sam vas. Nadam se da me niste dugo čekali." Eleonorin glas je bio sakriven iza maske uljudnosti koju je on uspješno prepoznao. -"Doktorice Usher, velika mi je čast što ću raditi sa vama i vašim pacijentima". Nemirnim okom je brzo prelazio preko tri nepoznata lica vješto analizirajući njihove crte i karakteristike. Postojalo je nešto poznato u njihovim osmjesima, u njihovim pogledima. Kao da ponovo preživljava neki zaboravljeni momenat, izgubljen u lavirintu sjećanja. Kao deža vi koji odbija da se završi. Ali nije znao šta je to što mu progoni misli. -"Danas ću vas poštediti, ipak vam je prvi dan. Ali već sutra počinjete sa radom. A na umu imam jednog pacijenta koji će vas sigurno zaintrigirati. Sada se odmorite". Naklonila mu se uz blag osmjeh otkrivajući mladež na vratu koji nije promakao njegovom hitrom pogledu. 8. "Dharma, Dorothy. Ispratite našeg gosta u njegovu sobu". Bliznakinje mu se široko osmjehnuše. -"Pratite nas, doktore". Ugledao je nešto što mu se učinilo kao skorjela krv na uglovima njihovih usana.

Zaspao je iznenađujuće brzo, odmah nakon što se raspakovao i pregledao sutrašnji plan. Razočarao se kada je vidio da će raditi samo sa jednim pacijentom čiji je dosije u tišini pročitao prije nego što je legao. Tekst je bio pisan čitkim rukopisom na požutjelom papiru. Pacijentiknja nepoznatog imena. Godine starosti - približno pedeset. Agresivna - uglavnom ne, ponekad napadi agresije koji se smiruju po povratku u sobu. Spoljašnji kontakt - nepoznato. Dijagnoza - Deluzioni poremećaj sa znacima šizofrenije i povremenim halucinacijama. Dodatak - pacijentinja ima veliku sklonost ka mraku. Duži boravak u osvijetljenoj prostoriji izaziva egzacerbacije bolesti. Pomislio je kako je ovo zaista zanimljiv slučaj. Nyctophilia. Pogledao je Barbarinu sliku na stolu i ponovo, nakon toliko vremena, pomislio na svoju suprugu. Zatim je zaklopio oči i brzo utonuo u san, nazad svom košmaru koji je uvijek tu uz njega. Ove noći san je bio drugačiji, življi. Ponovo je jahao bijelog konja, no sada je mogao osjetiti naprezanje njegovih mišića ii napetost tetiva dok ga nosi brzinom sniježne mećave kroz koju i jure negdje, nekome. Edwarde, obrati mu se zvijer koja se stapala sa vjetrom prestižući ga, trčeći brzinom treptaja. Moraš je spasiti. Marinu. Ponovo si joj potreban. Jedino joj ti možeš pomoći. Spasi je... riječi su se gubile u snijegu, nestajući sa vjetrom koji ledi lice i misli u glavi. Probudio se okupan znojem i do smrti preplašen, izbezumljen realnošću sna. Drhteći kao da je još uvijek izgubljen u mećavi pokušao se sjetiti svog imena i razlučiti stvarnost od košmara, ali ga je ovaj put njegov brzi um iznevjerio. Edward. Stvarni život i noćna mora su se pomiješali u koktel straha koji mu je paralisao razum i sahranio svijest, ostavljajući praznu ljušturu njegove ličnosti da se bori sa mrakom koji ga okružuje, sada više no ikad, dok sa zebnjom čeka rađanje novog dana.

***

Poznati oštri bol u nozi ju je probudio. Pri refleksnom trzanju je pod prstima stopala osjetila vlažno krzno životinje koja se njome hranila stvarajući joj bolne rane po cijelom tijelu. Iako ih nije vidjela mogla ih je čuti, njihovo cijukavo glasanje pomješano sa sitnim kuckanjem šapa po podu i u zidovima. Ponekad bi osjetila i gole repove kako je dodiruju i sitne kandže koje grebu njenu kožu. Navikla je na pacove, kao što je navikla i na tamu i golotinju zidova u čijem je zagrljaju vječno izgubljena. Bila je sama sa mrakom koji ju je prihvatio i oblikovao, kome se radovala i koga je voljela. A i ona je bila miljenica tmine. Ona. Nellie. Ili Marina. Iako je bila okružena apsolutnom tamom dubljom od bilo koje noćne more, tamom u kojoj zatvaranje očiju gubi svoj smisao, vidjela je više i bolje nego ikad. Košmari nisu prestali. U košmaru je živjela, strašnoj mori bez prestanka iz koje nije mogla da se probudi jer se preselila iz hodnika njenog uma u noć koja je okružuje, postajući dio ustajalog vazduha koji udiše i ispunjava joj svaku poru. Nellie više nije znala gdje prestaje njeno a počinje tijelo mraka, gdje je granica između košmara i nje. Granice su se izbrisale. One su nepostojeće. Sada smo jedno, sjene, košmar i ja. U tamnici je po prvi put gledala dušom. I vidjela je sve. Marinu, groficu, vještice, željeznu djevicu, latice ruža i krv...tako mnogo krvi! A vidjela je i njega. Edward. Lice mu je nestajalo u snijegu, zavejano zaboravom i vremenom, ponovo se pojavljivalo u njenim mislima i čežnjama. Nijemo ga je dozivala kao što to već više života radi. Spasi me. Tiha molitva jenjava među kamenjem, neodgovorena. Čuju je samo pacovi. I tama. Ali joj ne odgovaraju. Njenu usamljenu patnju prekinuo je metalni zvuk malog otvora u vratima preko kog je dobijala hranu. Trenutak zasljepljujuće svjetlosti je prošao i Nellie je vidjela dva para identičnih očiju kako posmatraju mrak sobe broj 8 i nju u njemu. "Doktor te čega", čula je kako joj se obraća jedna od medicinskih sestara. Uslijedio je zvuk otključavanja brave i otvaranja vrata kroz koja je pohrlila svjetlost bolnija od živih rana na njenom tijelu.

Čekanje u kancelariji se pretvorilo u odsutnost, odsutnost je postepeno prešla u sanjarenje. Hipnotičko kuckanje sata na zidu bacilo ga je u trans. Robert se prisjećao sna. Po prvi put u životu slike košmara nisu blijedile u dodiru sa svjetlošću dana i on se sjećao svakog detalja, svake slike koja je začela jezu duboko u kostima i srcu. Uporno se opirao sam sebi, negirajući svoja osjećanja umom razumnog čovjeka, ali shvatio je da razum na ovom mjestu ne opstaje kao da ludilo koje hrani sjene ove zgrade polako prelazi i na njega. Posmatrao je kolonu mrava koja se protezala od prozora do male pukotine u uglu sobe i pitao se da li i njega neko gleda kao što on posmatra sitne crne pokretne tačke, nesvjesne njegovog pogleda i činjenice da u svakom momentu može zgnječiti njihova krhka tijela a da ne uloži ni najmanji atom energije.Možda sam i ja nekome mrav. Kucanje na vratima povrati mu misli u sadašnjost, na ostrvo ludila. -"Naprijed", odgovori u trenutku razbuđivanja. Na ulazu su se pojavile bliznakinje u svojim bijelim uniformama a između njih je stajala starija žena pognute glave i zatvorenih očiju.Pacijentkinja. Sijeda kosa, ispucala i prljava, padala joj je preko koščatih ramena na kojima su visili ostaci bolesničke odore. Robert je primijetio da su medicinske sestre pokušale prikriti tragove zapuštenosti na bolesnici, ali bezuspiješno. Ispred njega je stajala žena koja umire. -"Molim vas sjednite." Njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju na njenom napaćenom licu koje je još uvijek bilo beživotno pognuto. Sestre su je polako primakle stolici i zajedničkim snagama savladale tihi otpor njenog tijela, tjerajući je da sjedne preko puta doktora. Zatim su otišle i ostavile ih same u sobi kojom vladaju jedino muk remećen otkucajima prolazećih sekundi.

-"Dobro. Možemo li početi?", upita je Robert ljubazno, smješeći joj se iako je i dalje držala oči zatvorene. Sigurno je to zbog svjetla, pomisli i zatim ustade da navuče paravane preko prozora čineći sobu dosta mračnijom. Ponovo joj se primakao nadajući se da će sada biti slobodnija. -"Otvorite oči, slobodno. Nema više svjetla u sobi. Ne brinite." Gledao je podrhtavanje njenih kapaka i borbu da savlada strah u sebi. Polako je popuštala stisak mišića lica, nesigurno, i podizala lice u susret njegovom otkrivajući mu svoj pogled. Prvo što je ugledala bilo je poznato lice doktora, izbezumljeno i preplašeno, smrznuto u grču straha i nevjerice, a ona sama se osjećala kao da se vratila kroz vrijeme, nazad u Čahtice gdje gleda ljubavi u oči, tu, ispod velikog hrasta gdje su se upoznali i prvi put poljubili. Edward i ja.

***

Đavo je posmatrao svog protivnika više nego beznačajne figure na polju čije su mu predvidljive sudbine pružale samo jeftinu zabavu. Mučenje na Anđelovom licu mi je bilo daleko interesantnije. -"Prijatelju opet si mi potišten", dobaci mu preko crno-bijelog bojišta. Anđeo nije ni trepnuo na još jednu provokaciju u nizu. Nijemo je posmatrao igru duša ispred sebe, razmišljajući iznova i iznova o smislu ove borbe između njega i Đavola. Nije se samo pitao da li su duše koje kontrolišu u potpunosti svjesne vječnog plesa u kome su zarobljene i njihovog beskonačnog prelaska iz jednog tijela u drugo dok za sobom ostavljaju i zaboravljaju svaki trag prethodne fizičke egzistencije. Sada mu je mislima odzvanjalo drugo pitanje, mnogo strašnije i komplikovanije. Riječi mu nekontrolisano probiše barijeru usana. -"Da li si se ikada pitao da nismo možda ja i ti figure na nečijem šahovskom polju?" Tišina izbrisa izraz zabavljanja na starom licu Đavola. -"Jesi li možda nekada pomislio da, baš kao što mi posmatramo ovaj suludi rat na mermeru, nešto posmatra nas i zabavlja se našim sudbinama, mojom i tvojom? Možda nas dvojica nismo toliko drugačiji od ovih figura jer smo i sami pijuni neke šahovske partije veće čak i od tebe i od mene".

Te oči! Nemoguće, vrištala je panika u njegovim mislima dok su se ispred njegovog skamenjenog lica stvarale i nestajale slike sna koji je postao neizbiježan dio njega i njegove duše. Sada je u njenim očima vidio sve, pravog sebe, pravu nju, značenje sna i smisao života. Gledao je u jedno plavo a jedno zeleno ogledalo sudbine dok u jednom trenutku njegovu glavu pune sjećanja minulog života i prohujale ere, tako lako zaboravljene. Sjećao se svega, hrasta, mećave i konja, zamka i kule, grofice i njenih vještica. Ali najjasnije se sjećao nje - Marine, i njenih očiju boje ljubavi. Na licu pacijentkinje nije više vidio ludilo i izgubljenost već samo nju, polovinu svoje zanemarene duše. A ona mu se samo nasmijala poput osobe koja je progledala prije njega iako je većinu života provela u tami. U njenim očima su sijale suze kao i onog trenutka ispod drveta dok su je stražari odvodili od njega, i sad je po prvi put nakon toga vidi u životu. Zagrlili su se. Dugo su držali jedno drugo u naručju pokušavajući da nadoknade živote pune usamljenosti koje su proveli jedno bez drugog. Tihi jecaji su se nadjačavali sa zvucima otkucaja svake nove sekunde.

Laganim je pokretom stare ruke, stisnute u koščatu pesnicu, prebacila nešto na njegov dlan. Nekoliko trenutaka je posmatrao nešto što je ličilo na zgužvan papir. -"Ovo je jedino što sam sačuvala iz ovog života. Više se ničega ne sjećam. Samo imena ovog novog tijela". Robert je odmatao stari, žuti papir, pocijepan na brojnim mjestima i prekriven mrljama prljavštine i vremena. Teško je čitao jedva primjetan natpis na njemu, neki potpis izblijedio od dodira dugohodišnjeg čuvanja. -"Nell...Nellie..Bly. Nellie Bly. To je tvoje ime?", upita je. -"Mislim da jeste. Bar mi zvuči poznato". Stavio je parče papira u džep sakoa. -"Moram te izvući sa ovog prokletog mjesta. Eleonora se neće smiriti dok ne završi ono što je vijekovima ranije započela". Nellie ga je samo zbunjeno gledala. -"Ne može se pobjeći odavde. Ostvo ludila nema milosti". Znao je da je upravu. Ali nije se htio predati i opet je izgubiti. -"Jedina veza ostrva i ostatka svijeta je brod koji dolazi za šest dana. Samo tako možemo pobjeći, zajedno". Nellie nije bila tako sigurna poput Roberta. Ipak je ona ta koja je iskusila pravu tamu ostrva i u njoj preživjela, stapajući se sa mrakom i nijemim vriscima kamenih zidova. A i daleko bolje je poznavala Eleonoru i mrak koji nju vodi stazama njihovih isprepletehih sudbina.

Noć je sporo stigla, smirenost još sporije a san nikako. Nepomično je ležao u krevetu i po prvi put nije razmišljao o košmaru jer je znao da se njegova noćna mora preselila iz uma na javu i da je on upravo preživljava. Mislio je o njoj, o Nellie. O Marini. Ona je sada sama, ponovo zaključana u tamnicu, okružena samrtnom tminom i zadahom trulog kamena. Još šest dana, pomisli, a to vrijeme mu se učinilo kao sama vječnost. Strahovao je da će se Čahtice ponoviti, da će opet zakasniti i da je ni ovog puta neće spasiti. Spasi me, šaptali su zidovi i Marinina duša okovana u njima. Ne mogu čekati šest dana, odjednom je jeknulo u njemu dok je brzim pokretom ruke skidao debeli pokrivač sa sebe. Oblačio se u brzini sa nadom da će neprimjećen izvući Nellie iz tamnice i odvesti je na slobodu preko East river-a. Kako će to izvesti nije znao, ali je bio ubijeđen da će onaj ko mu je pomogao prvi put i noćas biti uz njega. Molim te. A plašio se i Eleonore koja će sigurno nekako saznati za ovo. Soba broj 8, ponavljao je u sebi dok je po stolu tražio ključeve od svih vrata na ostrvu. Soba broj 8, soba broj 8. Misao je izgovarao u sebi svakim novim korakom koji ga je činio bližim Nellie. Njegova užurbanost odzvanjala je velikom salom budeći uspavane duhove ludnice.

***

-"Počelo je", progovorila je sjena u uglu njene kancelarije, a mračan glas ju je trznuo iz gladnog polusna. -"Igra mačke i miša se ponavlja, iz vijeka u vijek, iz ere u eru. I ponavljaće se još dugo. A tvoji miševi upravo bježe". Bijes savlada njeno mrtvačko tijelo i ona, uz vrisak, poruši naslagane knjige sa stola čiji su listovi i prašina ispunili teški vazduh oko doktorice. Brzim potezom ruke je otvorila ladicu i izvukla staklenu bocu punu crvenog života. Staklo je u njenom stisku drhtalo i Eleonora je nespretno punila čašu, prosipajući krv po stolu. Skliska boca ispade iz njene ruke, razbijajući se u dodiru sa podom, a vrela tečnost poteče u tankoj rijeci, blistajući tamno crvenim sjajem. Snaga i život su ponovo strujali njenim starim tijelom. A ta snaga će joj biti potrebna da ulovi dva neposlušna miša. -"Dharma! Dorothy!", povikala je isprekidanim glasom. Bliznakinje se stvoriše u njenoj kancelariji, identične u svojoj mračnoj zloćudnosti. -"Vrijeme je". Iz mraka u uglu sobe, na fotelji prekrivenoj sjenama, sjedio je Đavo sa osmjehom na licu.

Izletjeli su iz sobe broj 8, ona i Robert koji je snagom stiska polako lomio njenu slabu šaku. Trčao je brzo povlačeći i nju sa sobom, tjerajući je da ubrza korak dok su bježali u nepoznatom pravcu ka nepoznatom cilju. -"Kako ćemo pobjeći? Pa brod dolazi tek za šest dana!", njene riječi nisu imale uticaja na njega i na njegovu sigurnost na licu. Robert zna šta radi. On je nekako bio ubijeđen da je ovaj bijeg pametna ideja, iako ona nije znala kako bi uopšte mogao tako nešto pomisliti. Nadala se samo da ih nije osudio oboje na sigurnu propast. U tom momentu su napustili zidove bolnice i njihova tjela su se suočila sa vanjskom hladnoćom i sitnim pahuljama nošenim oštrim vjetrom. Nellie nije osjećala novembarski vazduh na koži uprkos tome što je bosim stopalima jurila preko crnog, skliskog kamenja. Čula je nešto iz sebe. Okrenula se i ugledala Eleonoru sa bliznakinjama kako ih ganjaju i kako im se svakim korakom približavaju. Panika ju je natjerala da trči još brže. Robert se nije osvrtao iako je bila sigurna da zna da ih progone i da ih sustižu. Opet se osvrnula na trenutak i bolje osmotrila tri utvare od kojih bježe. Sestre su trčale nasmijanih lica kao da ih cijela potjera zabavlja. Doktorica Usher nije pokušavala da prikrije grimasu bijesa, kao ni krvave mrlje na haljini i licu. Njih tri su jurile za svojim žrtvama, režući vazduh i suprostavljajući se vjetru demonskom snagom, snagom koju njih dvoje ne posjeduju.

Strčali su na obalu i slušali zapljuskivanje talasa uhvaćenih u vječitoj borbi sa crnom obalom. -"Šta sad?", upitala ga je Nellie spremna da se preda i ponovo pomiri sa sudbinom. Robert je samo zatvorio oči i svu snagu usmjerio na molitvu koju je tiho izgovarao cijelim putem od sobe broj 8. Molim te. Molim te. Nije znao kome je upućena, ali je znao da neko, nešto, može i želi da mu pomogne, kao što je to uradio i prije mnogo godina. Molim te. Molim te. Molim te...Otvorio je oči i ugledao malo drveno pristanište po kome je koračao ne tako davno. A pored njega nijemo je plutao bijeli drveni čamac nevezan za drvene stubove. Hvala ti! Pogledao je Nellie koja se panično osvrtala svjesna činjenice da se Eleonora približava. Povukao ju je za ruku i već su nespretno trčali po mokrim daskama koje su se ljuljale i škripale pri svakom novom koraku. Robert je ponovo pomislio na umirujući miris cigare kao i prošli put na istom ovom mjestu. Iznenada je ugledao tri ženske utvarne figure koje su im se približavale vrtoglavom brzinom.

-"Nellie ulazi u čamac!", povikao je iscrpljenoj starici koja ga je beživotno gledala i čija se duša opet predala. -"Požuri!" Ona je napokon odreagovala i nesigurnim korakom ušla u malo drveno plovilo koje se ljuljalo na uzburkanoj crnoj površini rijeke. Sjela je i sklupčala se u njemu dok ju je snaga izdavala a svijest napuštala. Posljednje što je vidjela bio je Robert koji je nogom odgurnuo brodić i ostao da stoji na pristaništu; posmatrala je kako se bezuspiješno opire Đavolu u crnoj, krvlju umrljanoj haljini i njenim demonima u uniformama medicinskih sestara koji ga odvlače nazad u bolnicu i njene uklete zidine. Bijeli čamac se polako udaljavao od ostrva noseći sa sobom promrzlu staricu sijede kose, ženu u čijim se očima sakrio život koji bježi iz njenog tijela, život za koji je odlučila da se bori zbog Roberta. Zbog Edwarda. Zbog ljubavi koja joj je, i u ovom životu umakla. Ali koju neću zaboraviti. -"Spasiću te, kao što si ti spasio mene. U ovom ili nekom drugom životu", tiho je prošaputala dok je njeno besvjesno tijelo plutalo rijekom u anđeoski bijelom čamcu, nošeno strujama, prema svjetlima Manhattan-a.

***

Smrtni strah ga je savladao i tijelo mi se treslo u groznici panike dok su ga doktorica i bliznakinje, potpuno svladanog njihovim čvrstim stiscima, vodile kroz veliku salu na ulazu u bolnicu. -"Doktore Cochrane jako ste me neprijatno iznenadili", prosiktala je kroz zube streljajući ga ludačkim pogledom. Sestre su se samo smiješile. Njegov strah je za njih bio obična zabava i hrana za sadističke duše. Iz sale su ušli u hodnik kroz koji je prije nekoliko minuta trčao sa Nellie. Bio je siguran da će je Anđeo odvesti daleko odavde, na neko bezbijedno i toplo mjesto. Zaslužila je posle svega. Spasio sam je, pomisli dok mu slabašan osmijeh zaplesa licem. -"Zapamtite tu sreću koja vam sada igra mislima. To je posljednja koju ćete doživjeti. Tamo gdje idete sreća umire u agoniji a smijeh postaje jecaj patnje koji čuju samo sivi zidovi i pacovi dok se hrane vašim trulim mesom". Prolazili su pored vrata označenih brojevima. Sva su bila otvorena. Dok su hodali pored sobe broj 1, kroz otvorena vrata ugledao je starca koji sjedi u stolici vezanih ruku i članaka. Iznad njega je stajao doktor koji je svrdlastom ručnom bušilicom probijao lobanju pacijenta preko čijeg lica je tekla krv praćena jezivim zvukom kvrckanja kosti. -"Soba za trepanaciju", reče mu doktorica Usher. -"Jedna od najstarijih tehnika liječenja psihoza. Kroz rupu u glavi bi trebao da pobjegne demon bolesti". Zatim se glasno nasmijala, stvarajući zaglušujuću buku u dugom hodniku. U sobi broj 2 je ugledao veliki stakleni bazen do vrha ispunjen ledenom vodom. U njega je bila uronjena mala djevočica plavih usana i modro sive kože. Hidroterapija, pomisli on u šoku. U trećoj sobi se nalazila rotirajuća stolica za koju se vezali pacijentkinju i okretali je velikom brzinom. U sobi broj 4 je ugledao staricu koja leži na kamenom stolu a iz ugla oka joj viri metalni kraj dugog eksera. -"Soba za lobotomiju", ponovo će Eleonora, ponosna na svoj dugogodišnji rad. Kroz otvorena vrata pete sobe vidio je mršavog starca koji leži na hirurškom stolu otvorenog stomaka. Pored njega stajala je posuda puna izvađenih organa. Starac se okrenuo prema vratima i očima umirućeg čovjeka molio za skraćenje muka. -"Oduvijek me interesovalo koliko dugo ljudi mogu preživjeti ovakvo sakaćenje", rekla je pokušavajući da spriječi ponovni napad histeričnog smijeha. Šesta soba je skrivala pacijentkinju obješenu sa plafona o članke, dok se krv slivala iz rasječenih vena ruke u kadu napunjenu laticama ruža ispod nje.

Bizarna šetnja se nastavila, a Robert je osjećao kako razum napušta njegovo tijelo ostavljajući ga samog sa Đavolom. Pretposljednja soba, soba broj 7, skrivala je sestre bliznakinje u uniformama. Jedna od njih je špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi mlade pacijentkinje, a zatim je crvenu tečnost života pretakala u staklenu bocu koju je druga sestra držala. Obje su ga pogledale i nasmijale mu se, ismijavajući izraz presravljenosti na njegovom licu. Bože, koliko zla na jednom mjestu, pomislio je prije nego što je ugledao sobu broj 8 ispred sebe. -"Stigli smo doktore Cochrane", napokon će Eleonora, "dobrodošli u svoj novi dom". Otvorila je vrata iza kojih je Nellie provela toliko vremena, sama sa tamom. A sada je njegov red da postane jedno sa mrakom i noćnim morama ostrva Blackwell. Nije žalio. Ona je na sigurnom. Nellie. Marina. Cijena koju će platiti je vrijedna svega. Samo je zatvorio oči i predao se sjenama u koje ga je doktorica Usher bacila dok je njeno lice nestajalo sa druge strane vrata broj 8. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.

Nastaviće se...

Autopsija zla: Ostrvo ludila (3)

"...I keep the memories inside my mind

to show me how to leave the darkness,

you will take me home one day,

believe me..."

-White coats; Foxes-

-"Mislim da je vrijeme da odustaneš", tiho će Đavo sa osmjehom na licu starom kao i vrijeme samo. -"Moja kraljica se ne da tako lako uništiti". Anđeo mu nije odgovarao. Samo je posmatrao šahovsko polje i sve manji broj bijelih figura na njemu. -"Ne planiram da izgubim od tebe, prijatelju. Ne danas". Anđeo nije znao kako će to izvesti, ali je bio uvjeren da će nekako pobjediti. Mora. Kakav je to život u kome se gubi nada i zlo pobjeđuje? Gledao je borbu za opstanak koja se odigravala na hladnom mermeru života na čijim poljima duše traže smisao postojanja, nesvjesne igre u koju su ubačene i dužine njenog trajanja. Žalio ih je, pijune prepuštene na milost i nemilost silama koje ne mogu razumjeti, ograničene okvirima vremena i postojanja bez poimanja povezanosti između njih, povezanosti koja napušta okove realnosti i oscilira kroz vrijeme, postajući promnezija sjećanja, deža vi uma. Ali i zavidio im je, njima, figurama koje su mu plesale pred očima, igrajući najtežu igru od svih - igru preživljavanja.

* Oktobar, 1887. New York, SAD*

Pogledom je lutala po okrugloj sobi savladana strahom. Njen paralisani um nije mogao shvatiti gdje se nalazi i šta je to stvorenje ispred nje od koga se širi teški miris krvi. Vjetar. Osjetila je hladni poljubac leda na obrazu. Ugledala je i dva stara lica na pogurenim tjelima kako se njišu u ritmu sjena koje titraju zidovima, kamenim i hladnim. Zvuk lanaca ispuni prostoriju, tjerajući oči ka plafonu. Metalni kovčeg. Latice ruža su plivale po podu nošene strujom krvi koja se stvarala prelivanjem prepunjene kade u kome je stvorenje nepomično ležalo. Bol! Dopirao je iz rupa koje su metalni šiljci ostavljali na njenom tijelu. Bol! Bol! Bol...a zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.

Tada se i probudila. Ležala je na mokroj posteljini natopljenoj znojem i panikom. Ali navikla se na ovaj košmar. Pratio ju je čitav život i postao dio nje. Ipak, uvijek joj je potrebno nekoliko momenata da razluči stvarnost od sna, koji su se toliko isprepleli i pomiješali u njenoj svijesti da se često pita gdje prestaje san a počinje sjećanje. Davno je digla ruke od pokušavanja da shvatiti svoju noćnu moru. Da li je to vizija budućnosti? Slike prošlosti? Možda oboje? Najvjerovatnije ni jedno od toga. Pitala se da li iko osim nje ima ovakav san. To više nije ni bitno. U stvarnost su je povratili zraci izlazećeg sunca koji uporno gube bitku sa gustim oktobarskim oblacima. Nellie sanjivo protrlja oči i priđe prozoru sa koga je vidjela već probuđene ulice grada i njihovo duboko sivilo isprekidano žutim i crvenim jesenjim drvećem.

Oblačila se polako, ne skidajući pogled sa svog odraza u ogledalu koje se jedva držalo za stari zid prekriven oljuštenom farbom. U ćoškovima male garsonjere u kojoj je živjela, između Prve avenije i Avenije York na istočnoj obali Manhattan-a, rasle su zeleno-crne mrlje, šireći se poput truleži zbog čega je cijeli stan bio ispunjen teškim vlažnim vazduhom. Drveni pod je škripao pod njenim stopama i njegova pjesma pratila je svaki, pa čak i najlakši korak. Svaki put kada bi se otvorio jedan od dva prozora koji gledaju na East river u sobi bi se osjetio miris rijeke nošen laganim vjetrom koji je uvijek duvao ka obali bez obzira na godišnje doba. Uprkos svemu voljela je ovaj stan. On je za nju predstavljao slobodu, mogućnost da živi na mjestu gdje oživljavaju snovi i gdje je mogla da se bavi onime čime voli, iako je žena u muškoj profesiji. Ogrnula je ramena teškim kaputom da se suprostavi oštoj jeseni koja je čeka na ulicama. Momenat prije nego što je napustila stan zagledala se u svoj potpis na iskaznici novinske redakcije New York World-a. Nellie Bly, pročita u sebi potpis ispisan čitkim rukopisom. Pseudonim koji je za nju bio stvarniji od rođenog imena.

Izletjela je iz zgrade i brzim, uvježbanim pokretima prešla ulicu, stapajući se u sivo-crnoj masi nepoznatih lica u haljinama, odjelima i šeširima. Lice je okrenula suncu i nakratko uživala u trenucima njegove pobjede nad teškim oblacima iznad grada, trenucima u kojima svijet ima boje, prije nego što ga oni ponovo sakriju i sve opet potone u sjene. Jedino što se uporno opiralo sivilu života, betonskog grada i jesenjeg dana su bile njene oči. Jednim plavim, a jednim zelenim okom posmatrala je slike oko sebe, slike New York-a i njegovih stanovnika u još jednom običnom oktobarskom danu.

Nellie je radila u novinskoj redakciji New York World-a, jednoj od najvećih na istočnoj obali države. Iako je važila za jednog od najboljih novinara, borba mlade dvadesettrogodišnjakinje u šovinističkom svijetu nije bila laka, čak ni u metropoli. To je nije pokolebalo, samo je postala jača i bolja u onome što radi i u onome što voli. A ta snaga će joj biti potrebna u onome što je namjeravala učiniti. Planirala je priču svoga života koja će je učiniti poznatom.

***

Veče je provela sama u stanu. Pila je čaj pored otvorenog prozora i sa blagim osmjehom se prisjećala razgovora sa urednikom koga je ranije tog dana posjetila i ,nakon višečasovne prepirke, uspješno ubijedila da je podrži u njenoj namjeri. Udišući paru koja joj je grijala lice i milovala obraze posmatrala je East river i svoju priču na njemu. Ostrvo Blacwell. Čudovišni komad zemlje na nemirnoj vodenoj površini joj je uzvraćao pogledom poput divovske glave antičkog monstruma koja se pomalja iz dubina pakla. Velika zgrada na njemu je svojim treperavim svjetlima dozivala Nellie, prodirući u dubinu njene duše i mameći je poput neodoljive pjesme sirena. Nije mogla da objasni privlačnost te građevine na ostrvu koje je gledala, psihijatrijske ustanove izolovane od okolnog grada i ostatka svijeta. Zbog čega me zove? Nije znala odgovor na pitanje koje je sama sebi uvijek postavljala kada bi na kraju dana posmatrala svijetleće oči Blackwell-a i njegovu dušu koja se u tami izdizala iznad kamenih zidova i žičanih ograda na njemu, duše identične njenoj koja je takođe okupana mrakom. Osjećala je kako se dio njenog života nalazi tamo, preko sivih talasa rijeke. Zbog čega me zove, ponovi pitanje u sebi. Zbog čega je moj san življi i češći od kad sam se preselila ovdje, blizu ostrva? Opet nije mogla pronaći odgovore nevidljive u sjenama uma. Oni su tamo negdje, preko hladne vode i ograda. Odgovore kriju kameni zidovi ludnice. Samo je to znala i u to je bila sigurna. Zbog toga je morala saznati šta se krije iza vrata psihijatrijske ustanove čija trepćuća svjetla vidi sa prozora. Opet se osmjehnula. Bilo joj je drago što je dobila odobrenje urednika da se ušunja na ostrvo i iznutra istraži bolnicu pretvarajući se da je jedna od pacijenata. Genijalna ideja genijalne novinarke. Vjetroviti dah rijeke je bio hladan podsjetnik da se opet izgubila u lavirintu misli. Ispila je posljednje ostatke ohlađenog čaja i pozdravila se sa slikom u ramu prozora, legla u krevet i u potpunost se predala noćnoj mori koju će ponovo spremno dočekati.

***

-"Da li ti je žao njih?", upita Anđeo nakon pauze tokom koje je zamišljeno posmatrao polje. Đavola iznenadi ovo pitanje. -"Ne razumijem prijatelju", odgovori mu, zbunjeno i tiho, "misliš na figure?" Ponovo nasta tišina koju je jedino remetilo tiho ritmično kucanje srca na hladnom mermeru. -"Da, na njih mislim". Đavo osmotri njegovo lice, lice mladića plavih očiju i umornog izraza. -"Zbog čega bi mi ih bilo žao? Pa to su niža bića, nesavršena i iskvarena. Ja i ti to najbolje znamo i vidimo. Sam znaš kako u svima njima, bez obzira na čijoj strani polja stoje, zlo mnogo lakše osvoji dušu i savlada ličnost. Sjeme zla niče brže od sjemena dobra u svakoj od figura". Đavo je bio upravu. Tako je bilo uvijek i biće zauvijek. -"Ali oni su sposobni i za velika djela, od kojih neka iznenade čak i nas", reče Anđeo tražeći potvrdu svojih riječi na Đavolovom licu. Nije je našao. Đavo se samo blago nasmija. -"Njihove duše, iako besmrtne kao i mi, trunu, ne brzo kao njihova prolazna tijela nakon što ih zakopaju u zaborav zemlje. Ne. Duša trune lagano, postepeno, bez obzira na to koliko tijela promijenila. Zato nemoj da ih sažalijevaš. Oni su tu da se mi malo zabavimo, da njihove mane iskoristimo u igrama u koje ih bacamo". Đavo se ponovo osmjehnu Anđelu a na licu mu opet zaigra osmjeh. -"Gdje smo ono stali? Ah, da! Moja kraljica želi da se hrani bijelim mermerom".

Bili su joj potrebni sati vježbanja pred ogledalom ali je na kraju uspjela usavršiti izgled ludaka. Sada je osoba koju gleda u odrazu neprepoznatljiva njenom mozgu. Obukla je staru haljinu koju je isprljala blatom kako bi što više ličila na beskućnika prljave, raščupane kose. Klatila se naprijed-nazad skrštenih ruku i nerazumljivo mrmljala. Ali najteže joj je bilo postići onaj ludački pogled koji imaju samo osobe pomračenog uma i svijest prekrivene velom bolesti. Tjerala je svoje unutrašnje ludilo da ispliva, ludilo za koje je znala da svaki čovjek ima i da se u svakom od nas krije duboko ispod nemirne površine razuma. Iz sata u sat je posmatrala svoje oči i njihovu preobrazbu tako vjerodostojnu da je u momentu prevarila i samu sebe dok se u kratkotrajnom momentu nevjerice čudi osobi koju gleda u odrazu. Ludak. Boja njenih očiju je olakšala transformaciju dajući joj izgled osobe koja gubi rat sa svojim bolesnim umom. Jedno oko plavo, jedno zeleno. Zadovoljna transformacijom išunjala se iz stana, pažljivo da je niko ne vidi i ne prepozna, a zatim je u obližnjoj uličici skupila posljednje atome razboritosti neophodne da izdrži ludilo koje će je uskoro savladati. Duboko je udahnula, sačekala par sekundi a zatim istrčala među prolaznike mahnito vrišteći riječi bez značenja privlačeći svaki pogled u okolini. Njen plan je uspijevao.

***

Hitrim pogledom je prelazila preko maglom prekrivene rijeke, pogledom koji ne miruje i koji traži nešto, iščekujući da se to nešto pojavi svakog momenta. Glad je strujala njenim tjelom u vidu groznice, mučeći je lagano i tiho. Šake je stisnula čvrsto u pesnice ignorišući bol koji oštrim noktima sama sebi nanosi. Gdje je? Čula je otvaranje vrata kancelarije u kojoj se nalazi ali se nije okrenula, već je i dalje fiksirala paučinastu izmaglicu kako neometana pleše po sivoj površini East river-a dok se u daljini naziru treptava svjetla Manhattan-a. Zvuk kuckanja dva para potpetica postajao je sve glasniji sve dok nije u jedva primjetnom odrazu na prozoru ugledala dvije ženske figure kako stoje pored nje, jedna sa lijeve a druga sa desne strane.

-"Doktorice Usher, stigle smo". Tek je tada okrenula glavu od rijeke i prizora koji je do ovog momenta u potpunosti okupirao njenu pažnju. Dvije mlade medicinske sestre u bijelim uniformama mjestimično poprskane crvenim kapljicama stajale su pored nje. Sestre bliznakinje, identične u svemu, čak i u svojoj isceniranoj ljubaznosti. Darvula. Dorottya. Nije izgovorila misao jer je znala da se one ne sjećaju.

-"Dorothy. Dharma. Drage moje, stigle ste", ljubazno im odgovori uz pristojan osmijeh. -"Da li ste bile pažljive? Nadam se da vas nije niko vidio".

Sestre se istovremeno osmjehnuše. -"Ne brinite doktorice, sve je kao i uvijek prošlo kako treba". Jedna od njih je zatim spustila crnu kožnu torbu na pod, pažljivo i polako, a zatim iz nje izvadila staklenu bocu. Druga sestra je iz torbe na podu, uz zvuk zveckanja, izvukla tri kristalne čaše koje je odmah zatim stavila na drveni sto na sredini kancelarije. Doktorica obuhuhvati bocu čije je staklo grijalo njenu hladnu ruku i primače je očima analizirajući sadržaj koji je ispunjava skoro do vrha. I pod slabim svjetlom lampe vidjela je gustu, crvenu tečnost koja je podsjeti na glad koja joj kontroliše tijelo.

-"Nisu se opirali?", upita sestre ne skidajući pogled sa krvi iza zamrljanog stakla. -"Malo. U početku", brzo će jedna od njih, dok je doktorica već posegla za vadičepom kojim je drhtavom rukom otvarala bocu. Vrela krv ubrzo zamirisa igrajući se sa njenim umom i nagonom da se hrani. Suspregnula se od želje da nagne flašu i sve odmah popije dok crvena tečnost života odnosi osjećaj gladi koji je mori. Punila je čaše na stolu, jednu po jednu, i posmatrala kako gusti nektar života miluje kristal. Krv je život. Zatim su sve tri nazdravile u tami kancelarije u kojoj jedini izvor svjetlosti dolazi od treperave sijalice prašnjave lampe.

-"Za krv!", začula je jednu od bliznakinja.

-"Za mladost!", dodade druga nedugo zatim.

Doktorica ih više nije gledala. Lice je okrenula prema velikoj fotelji u uglu prostorije koja je bila sakrivena mrakom. Iz tame je mogla osjetiti poznato lice koje je gleda i koje joj se osmjehuje i tada nesvjesno pređe rukom preko mladeža na vratu, podsjetnika na minula vremena, mladeža u obliku broja. 8. Uzvratila je osmijeh mraku koji je neprekidno gleda.

-"Za prijatelja!", reče i odmah zatim iskapi vrelu krv sa kojom osjeti ponovno buđenje života u kostima.

***

Prošlo je nekoliko minuta od hranjenja i sestre su otišle. Ostala je sama u kancelariji, okružena policama ispunjenim starim prašnjavim knjigama. Ipak nisam sama. Nikad nije bila sama. On je uvijek bio tu, uz nju, posmatrajući je iz sjena. Prijatelj. Davno sklopljeno prijateljstvo još uvijek je trajalo i trajaće zauvijek, a podsjetnik na to nosi na vratu.

-"Moja grofice", napokon će on, ne ustajući sa fotelje u kojoj tama skriva njegovo lice, "ili da vas zovem doktorice Eleonora Usher? Tako vas u ovom životu oslovljavaju, zar ne?" Ona se nasmija i polako mu se poče primicati. "Vi me možete zvati Elizabeth", odgovori mu. Đavo je već ustao i kretao se njoj u susret. Sada je mogla da ga vidi, lica okupanog slabom svjetlošću. Ovaj put joj je izgledao drugačije. Više nije bilo lobanje, rogova i crnog ogrtača koji se sablasno vuče po zemlji. Ne. Ispred nje je stajao mladi muškarac oštrih crta lica i špicastog nosa, mračnih očiju i kose crne skoro poput njene. Na sebi je imao crno odjelo i izbačen lanac od džepnog sata, dok je na glavi nosio polucilindar koji mu se slagao sa garderobom. Bio je obučen kao i većina muškaraca koje je viđala po ulicama grada.

-"Uvijek sam htjela da vas pitam kako to da se ja jedina sjećam prošlog života, dok Darvula i Dorottya ne znaju ništa o tome?", upita ga dok je osmatrala oštrim, crnim pogledom.

-"One su obični pijuni u igri života. A ti - ti si moja kraljica". Njegov odgovor joj izmami širok osmjeh na lice, lijepo iako je već zašla u četrdesete. -"A moja kraljica zna da imamo neka nedovršena posla sa dvoje zaljubljenih budala". Dok je osmjeh na licu doktorice polako jenjavao Đavo je listao knjigu koju ona nije primjetila u njegovoj ruci ranije. Čitao je jedan pasus iz nje, i njegov hrapavi ali gromki glas ispuni prostoriju.

-"Grofica Elizabeth Bathory se može smatrati jednom od najkrvoločnijih monarha i istoriji Evrope, ako ne i cijelog svijeta. Sadistički porivi ove žene rezultirali su smrću preko stotinu mladih djevojaka čija krv je upotrebljivana u ritualnim kupanjima grofice za koja je ona mislila da je čine mlađom i produžuju život. Prema nekim istorijskim navodima broj žrtava je višestruko veći, mada je to u ovom momentu nemoguće potvrditi. Njena krvava vladavina Čahticama je okončana kada je vjerenik jedne od žrtava pronašao beživotno tjelo svoje ljubljene. Zaklet na osvetu, poveo je odbjegle vojnike grofovije, koji su napustili zamak zbog straha od Elizabeth, i uz njihovu pomoć je zarobio, zajedno sa njenim sluškinjama, Darvulom i Dorottyom, koje su optužene za vještičarenje i istog dana spaljene na lomači. Legenda kaže da su posljednje riječi vještica u plamenu bile Krv je život, krv je mladost. Grofica je živa zazidana u najvišoj kuli zamka u kojoj je i ubila skoro sve svoje žrtve. Preko otvora u zidu joj je davana hrana koju je ona odbijala sve do smrti, koja je još uvijek nerazjašnjena. Po predanju je grofica, suočena sa situacijom u kojoj se našla, zubima prerezala vene na rukama i u tišini iskrvarila dok su stražari posmatrali kroz otvor na zidu".

Nastala je tišina. Đavo je sklopio knjigu brzim potezom i ona je nestala brzinom kojom se i stvorila. -"Uskoro će vam se pružiti prilika za osvetu. Marina stiže sljedećim brodom na ostrvo. A za njom će i Edward, danas, sutra, za godinu dana ili deceniju, ali će stići i opet će pokušati da je spasi. Vi ste u prednosti, jer se jedini sjećate svega. Iskoristite to". Brznom treptaja oka Đavo ispari, ostavljajući Eleonoru samu u prostoriji. Sama za sad. Iz zamišljenosti je probudio zvuk sirene, poznata buka koja znači samo jedno. Brod. Nove duše su stigle u Psihijatrijsku bolnicu Usher a među njima je i jedna koju želi više od ostalih. Žrtva sa jednim plavim a jednim zelenim okom.

***

Sve pacijente su postrojili u velikoj sali u prizemlju zgrade. Nellie se vješto držala svoje uloge, ali je ipak uspjela da dobro osmotri željeznu kapiju na ulazu iznad koje je stajao veliki natpis "Psihijatrijska bolnica Usher". Znala je da zgrada pripada doktorici Eleonori Usher, jedinoj ženi psihijatru za koju je čula. Otvorila je ovu bolnicu na izolovanom ostrvu kako bi pružila maksimalnu sigurnost ne samo za stanovnike New York-a, već i za pacijente. Tako bar kaže, mada mislim da ima nešto više iza toga. Stražari su okruživali grupu od desetak ljudi koja se iskrcala sa broda. Neki su bili mirni, tupo zureći u jednu tačku. Drugi su bili nasilni i zbog toga su bili vezani i konstantno čuvani. Buka koja se prostirala salom je bila zaglušujuća, ali uprkos tome čula je otvaranje velikih vrata kroz koja su ušle tri žene. Dvije su bile medicinske sestre u bijelim haljinama koje su padale do ispod koljena a na glavama su nosile kapice sa izvezenim crvenim krstom koji je odskakao od bijele podloge. Kada su se bliže primakle Nellie je shvatila da su bliznakinje, identičnih lijepih lica i ukovrdžane plave kose. Između njih se nalazila treća žena u uskoj crnoj haljini do poda i kragnom koja se penje visoko uz vrat. Doktorica, pomisli dok je posmatrala njenu crnu kosu kako igra sa svakim novim korakom i crne oči na bijelom licu, nesvakidašnje lijepom, koje joj se učinilo poznatim i već viđenim. Tada joj kroz glavu prođe košmar. Nije znala zbog čega.

Tri žene su polagano prolazile ispred novopridošlih pacijenata, pažljivo odmjeravajući svakog od njih. Zveckanje tri para potpetica je postajalo sve bliže i bliže Nellie koja se duboko posvetila svom ludilu za koje više nije ni bila sigurna da glumi. Gledala je u pod izbjegavajući poglede i nadajući se da neće skrenuti pažnju na sebe i da je njena predstava dovoljno uvjerljiva. Tri žene su se zaustavile ispred nje i u prostranstvu velike sale osvjetljene slabim svjetlom neonskih sijalica je po prvi put od kad su stigli zavladala potpuna tišina. Nellie je mogla čuti ubrzavajuće otkucaje svoga srca kako se bori sa panikom u kojoj se našlo. Osjetila je hladne prste na bradi koji na silu podižu njen pogled naviše. Oči su joj se susrele sa licem doktorice i crnilom u njenim proširenim zjenicama. Eleonora se nasmijala. -"Kako zanimljivo. Imaš jedno plavo a jedno zeleno oko". Nellie osjeti kako njeno odglumljeno ludilo popušta samo na jedan trenutak za koji je sigurna da ga je doktorica uočila.

Tri žene nastaviše dalje. Nakon detaljnog pregleda svih novih pacijenata doktorica nešto šapnu sestrama koje izađoše iz sale kroz velika vrata na koja su prije nekoliko minuta i ušle. Eleonora je zatim strogim glasom naredila stražarima. -"Rasporedite sve pacijente u odgovarajuće sobe i dajte im početnu terapiju, a ja ću se od sutra posvetiti svakom od njih posebno". Nellie odahnu. Uspjela sam. -"Djevojko", čuo se glas doktorice i odmah je znala koga doziva. Okrenula se prema ženi ispred velikih vrata sale. -"Ti ćeš poći sa mnom". Nellie osjeti kako je tlo ispod njenih nogu nestalo.

Hodale su hodnikom koji se nastavljao na salu. Nisu žurile, koračale su polako i nijemo. Svaki korak su pratila treptuća svjetla neonki na plafonu. Eleonora je lagano držala Nellie za nadlakticu i diktirala tempo ove bizarne šetnje čiji smisao nije mogla shvatiti. Nisam uspjela. Sada će pozvati policiju, pomisli novinarka u stisku doktorice koji se postepeno pojačavao. -"Kako je čudan način na koji se ponovo srećemo, draga". Nellie nije mogla razumjeti šta time želi da kaže. -"Ti se naravno toga ne sjećaš, ali ja i ti imamo tako bogatu prošlost, Marina".Marina? Ko je Marina? O čemu ona priča? Pitanja su se umnožavala svakom sekundom. Djelićem podjeljene pažnje posmatrala je hodnik kojim hodaju i vrata pored kojih su prolazile. Svaka od njih su imala broj na sebi. Do sada su prošle pored vrata broj 1, 2, 3, 4 i 5. Sa lijeve strane ugledala je i vrata broj 6. Doktorica tada nastavi svoju nerazumljivu priču. -"Duše su čudna stvar Marina. Tijelo može da umre, da podlegne ledenom dodiru vremena i prolaznosti ali ne i duše. One prelaze granice ljudskih okvira i ograničenja smrtnih kostiju i mesa koji čine kavez u kome privremeno borave. A sve duše su i međusobno povezane i njihove veze odjekuju svakim narednim životom stvarajući eho beskonačnosti, odjek igre života i smrti". Prolazile su pored vrata broj 7 koja su bila otvorena. Zbunjena Nellie je pogledala prostoriju iza njih. U njoj je ugledala dvije medicinske sestre, bliznakinje od ranije. Sa njima je bila još jedna mlađa žena, pacijentkinja sudeći po izgledu, vezana za sto. Jedna sestra je velikim špricom izvlačila krv preko igle duboko zabodene u grudi žene koja se jedva održavala u životu. Izvučeni sadržaj je pretakala u staklenu bocu koju je držala druga sestra. Obje su pogledale u Nellie koja prolazi ispred njih i zajednički se nasmijale njenom izbezumljenom izrazu.

Nellie se osjećala kao da je zarobljena u svom košmaru, ali ovu noćnu moru nije mogla savladati i kontrolisati. Doktorica se zaustavila ispred vrata broj 8, posljednjih u nizu i na kraju hodnika kojim su hodale vijekovima. Tek je sada vidjela tamni mladež na Eleonorinom vratu. 8. Prisjetila se stvorenja iz svojih snova, stvorenja koje je opsjeda od djetinjstva i shvatila je da ga upravo gleda. Svoj košmar. Doktorica je otvorila posljednja vrata iza kojih je izbijala čista tama kojoj je Nellie pripadala i koja ju je toliko puta proždirala u morama. Jednim potezom ruke bez opiranja Eleonora je gurnu u sobu i Nellie pade na pod. Posljednje što je vidjela bilo je lice doktorice koje polako nestaje iza vrata koja se zatvaraju. Lice Đavola. Samo jedna misao pobježe kroz tanak procjep svjetlosti koja iščezava. Spasi me. Nije znala kome je upućena. A zatim...ništa. Mrak. Gubi se u njemu. Postaje tama.

Nastaviće se...

Autopsija zla: Željezna djevica (2)

"...Come play my game,

inhale, inhale, you're the victim,

come play my game,

exhale, exhale, exhale..."

-Breathe; The Prodigy-

-"Moja kraljica je zaista nešto posebno, zar ne?", upitao ga je nakon što je još jednu bijelu figuru poslao van šahovskog polja. Anđeo je samo ćutao i u tišini posmatrao hrpu bijelih leševa pored šarene mermerne ploče. Zvuk otkucaja srca je postajao sve tiši i tiši sa svakim novim potezom crne kraljice. Bila je nezasitna. -"Nema ništa ljepše od posmatranja sopstvene kreacije i savršenstva njene krvoločne prirode", ponovo će Đavo kroz smijeh, sa nadom da će natjerati Anđela na predaju. -"Još ništa nije gotovo, prijatelju". Anđelova odlučnost izbrisa samopouzdanje sa Đavolovog lica. "Tačno je da je zlo snažan pokretač, ali dok god postoji vazduh u plućima i krv u venama postoji i dobro u svakom čovjeku, pa i u tvojim štićenicima". Đavo se u početku smrknuo, slušajući govor svog protivnika, a kada je Anđeo ućutao, on se poče nekontrolisano smijati. -"Tvoj optimizam me uvijek oraspoloži". Anđeo je ostao ozbiljan. -"Zapamti moje riječi. Vladavina tvoje kraljice se bliži kraju".

*Decembar, 1610. Čahtice, Slovačka*

-"Marina! Marina, gdje si?". Čula je majčino dozivanje iz prizemlja stare kuće u kojoj su njih dvije same živjele. Na brzinu je stavila maramu preko glave i brzim pokretima ruke popravila bijelu kecelju koju nije nosila samo dok je spavala. Na izlazu iz sobe se brzo pogledala u malo ogledalo i u njemu ugleda svoje oči koje su sve fascinirale, pa čak i nju samu. Nikad se nije navikla na svoj pogled iako je živjela sa njim. Jedno oko plavo, jedno zeleno, pomislia je dok je zatvarala vrata svoje sobe. Hitrim korakom se spustila niz drvene stepenice koje su je vodile do male kuhinjice iz koje je dopirao majčin glas. -"Marina, pa koliko te puta moram zvati da bi se ti udostojila da se odazoveš?". Majka zvuči zabrinuto, pomislila je prije nego što je izustila izvinjenje. -"Žao mi je. Spremala sam se u svojoj sobi". Tada je vidjela dva vojnika koja stoje ispred otvorenih ulaznih vrata. -"A ko ste vi?", upita Marina strance u uniformama sa grbom porodice Bathory, vladara grofovije. -"Oni su...", zaustila je majka plačnim glasom, ali je jedan od muškaraca prekinu. -"Poslani smo od strane naše drage grofice, Elizabeth Bathory, da vam lično prenesemo njene pozdrave. Grofica je čula priče o vašoj ljepoti i želi da vam ukaže čast da joj služite kao njena lična dvorjankinja".

Marina je osjetila kako se soba oko nje počela okretati. Majka više nije mogla suspregnuti suze i poče glasno jecati čvrsto zgrabivši svoju kćerku u naručje. -"Ne, ne možete mi je uzeti! Ona je sve što mi je ostalo!". Marina nije plakala, ne zato što nije htjela već zato što je izgubila svu snagu iz tijela. Odmah se sjetila strašnih stvari koje je slušala već godinama, jezivih priča o sudbini mladih djevojaka koje uđu u zamak Čahtice i više nikad iz njega ne izađu. Priča se da je grofica nakon smrti muža, prije skoro sedam godina, izgubila razum i da ubija svoje dvorjankinje, prinoseći njihova tijela kao žrtve Đavolu. Jeza strese njeno krhko tijelo i Marina se nesvjesno prekrsti. To su samo priče, tješila se iako je znala da ne može varati samu sebe. -" Ne brini mama, sve će biti uredu", laž joj prirodno skliznu sa usana. -"Poći ću sa vama, ali mi morate dopustiti da se pozdravim sa Edwardom".

***

Čekao ju je na istom mjestu kao i svaki dan, pored velikog hrasta na ivici šume, mjesta gdje su se upoznali, prvi put poljubili i gdje je ona pristala da se uda za njega. To je bilo njihovo tajno sastajalište kome su se radovali na kraju dana i gdje su bili bitni samo oni, bez briga spoljašnjeg svijeta i okova stvarnosti. Ogrnuo je staro, debelo krzno izjedeno moljcima, ali uprkos tome hladnoća se zavukla duboko pod kožu pretvarajući njegove kosti u ledenice. Grijala ga je jedino pomisao na nju, Marinu, ljubav njegovog života. Sam pogled na nju, njeno lijepo lice i te čarobne oči držala ga je u životu dok su mu očnjaci ledenog vjetra kidali pluća.Njene oči - jedno oko plavo, jedno zeleno.

Gledao je u pravcu iz kog je očekivao da se pojavi svakog trenutka. Već ju je zamišljao kako mu se užurbanim korakom približava i skače u naručje, dok se njegov dah mješa sa njenim u vrtlogu pare na smrznutom vazduhu. Osjećao je kako mu se na hladnom vjetru muti pogled i mrznu trepavice čime je objašnjavao ono što je u početku, sasvim nejasno, vidio. Prema njemu su se kretale tri mutne figure, od kojih je jedna sigurno morala biti Marina. Ali za druge dvije nije imao objašnjenje. Nekoliko trenutaka kasnije, kada su mu se približili, ugledao je Marinu i dva dvorska stražara kako drže, svaki sa svoje strane, njegovu dragu ispod ruke.

Nije mogao čekati da mu se približe, već je krenuo njima u susret, zbunjen i prepadnut ovim prizorom. -"Šta se dešava?", upita drhtavim uplašenim glasom, "Marina, ko su oni?". Ona mu ne odgovori, već ga brzinom zagrli oko vrata tiho jecajući. Mogao je osjetiti kako se njene suze lede na smrznutoj koži. U daljini je čuo stražare kako govore, a mogao je razabrati samo nekoliko riječi. Grofica... ljepota... čast...dvorjankinja... riječi su bježale na vjetru zime i gubile se u noći. Jedino što je mogao čuti bio je govor Marininih očiju. Spasi me. Spasi me, odjekivalo je u njemu dok su stražari odvodili njegovu ljubav u sigurnu smrt. Spasi me. Spasi me. Ostao je da stoji ispod hrasta, sam, još nesiguran u stvarnost onoga što se ispred njega odigralo. Vjetar se igrao sa granama starog drveta, čije su grane šaputale. Spasi me. Spasi me.

***

Vožnja kočijom nije bila duga, ali se Marini učinilo kao da je prošao čitav jedan život od momenta kada je još bila u svojoj sobi i razmišljala o Edwardu do trenutka kada se ispred nje stvorilo veliko kameno zdanje sa kulama koje paraju oblake i probadaju srce nebesa. Sada je ona neko drugi, sjena stvarnosti i prethodnog života. Iako su je stražari ubjeđivali da je gost, njihovi čvrsti stisci su govorili suprotno. Ona je zarobljenik, dovedena ovdje da okonča svoj život i da njene ostatke raznesu oštri vjetrovi zime i zaborava. Čula je zveketanje lanaca i škripu velikih drvenih vrata na ulazu u dvorac. Zvijer je otvorila svoja usta gladna njenog hladnog mesa.

Na ulazu nije bilo nikoga. Zamak je djelovao napušteno, oronulo, kao da ništa živo u njemu ne boravi, kao da je vrijeme zaboravilo na njegovo postojanje. Priče koje je slušala o Čahticama kao dijete nisu se poklapale sa prizorom ispred nje. Gdje su nestali svi ti ljudi, brojni podanici, vojnici, seljaci? Gdje su? Pobjegli su, pomisli u trenutku čistog užasa u kome sve postaje jasno.Svi su pobjegli. Ali od koga? Od čega? Shvatila je besmislenost svojih pitanja čim su joj odjeknula mislima. Zauzeta borbom u sebi nije primjetila kako stisak grofičinih stražara oko njenih ruku slabi do potpunog nestanka. Upala je u vrtlog beznađa, dok razum gubi kontrolu nad njom predajući njenu svijest kamenim zidinama zamka. Potpuno se predala demonima ovog mjesta, postajući i sama jedna od aveti koje njime lutaju. Mogla je čuti glas koji je doziva, glas Đavola koji dopire iz najviše kule prema kojoj se i uputila. Gore pripada, sa njom, svojom groficom. Ona je sad njen život. Edward, pomisli u momentu, kao da pokušava zadnjim atomima snage svoje duše da zgrabi slamku spasa prethodnog života. Ali ta misao iščeznu brzo kao što se i rodila. Penjala se nestabilnim stepeništem dok je vjetar zviždao kroz pukotine u zidu i mješao se sa vazduhom ispunjenim mirisom truleži i krvi, stvarajući kakofoniju zvukova, jezivu melodiju smrti, a pored nje su, umjesto stražara, hodale dvije pogurene starice.

Na kraju stepeništa čekala su ih teška, drvena vrata ispod kojih se provlačila slaba svjetlost i dah stvora koji iza njih živi. -"Stigli smo", reče jedna starica suvim glasom. "Grofica vas željno iščekuje", dodade druga žena, identična prvoj. Stara Marina bi se pitala kako su se stražari pretvorili u ove vještice izboranih lica i beživotnog pogleda. Ona bi pokušala pobjeći, učinila bi sve što je u njenoj moći da se spasi, da izbjegne sudbinu za koju zna da je čeka. Ali ne i ova Marina. Ona se predala koščatim stiscima smrti, hipnotički privučena stvoru koji je očekuje sa druge strane vrata. Došlo je vrijeme da upozna Đavola.

***

-"Moja kraljica je jača nego ikad, ne znam kako planiraš da je pobijediš". Đavolov osmjeh se polako pretvarao u bijes dok je posmatrao sigurnost na licu Anđela. -"Tvoja kraljica odbrojava svoje posljednje sate". Anđeo vrhovima prstiju obuhvati bijelog skakača i pomjeri ga pored jednog od pijuna. -"Potcjenjuješ snagu volje i moć ljubavi, prijatelju. A upravo je ljubav ta koja će ti i presuditi". Đavo je nijemo posmatrao malu bijelu figuru u obliku propetog konja i pokušavao da dokuči značenje Anđelovih riječi.

Edward je još dugo stajao ispod starog hrasta gdje je po možda posljednji put grlio Marinu sa skamenjenim pogledom uprtim u tri para otisaka stopala u snijegu koja bježe od njega. Sve se odigralo tako brzo i u momentu je njegov život izgubio smisao. Izgubio sam je. Poželio je da vrisne, da se oslobodi napetosti i straha koji su ga gušili, ali nije imao snage. Samo je stajao na istom mjestu leđima oslonjen o suvu ispucalu koru besmrtnog drveta. Molio je za pomoć tihom molitvom koja mu je odzvanjala grudima u ritmu lupajućeg srca. Tražio je pomoć u ovom trenutku najveće slabosti i bespomoćnosti. Spasi me, šaputao je vjetar glasom nestale nade. Pao je na koljena i tiho jecao dok je poljubac zime ledio njegove suzne oči.

-"Ustani Edwarde". Čuo je glas koji ga zove, a zatim nestaje sa vjetrom. "Vrijeme je. Kucnuo je čas da otmeš Marinu iz kandži sudbine i spasiš je od Đavola". Edward je i dalje klečao, gubeći osjećaj u rukama koje je zakopao duboko ispod snijega. Nije dizao pogled. Ignorisao je iluziju da u ledenim zvižducima čuje nečiji glas. Niko mu ne može pomoći. Sam je. -"Nisi sam", odgovori mu glas na neizgovorene riječi, "tvoj Anđeo je uz tebe". Ove riječi su ga natjerale da u trzaju podigne glavu i uperi pogled ispred sebe. Na snijegom prekrivenoj ravnici, desetak metara ispred njega, stajao je bijeli konj i gledao prema starom hrastu. -"Uzjaši vjetrove leda i leti. Leti krilima Anđela u susret svojoj sudbini. U susret Marini. Leti".

***

Drvena vrata su se otvorila i Marina se našla u neobičnoj prostoriji koja nije ličila na ostatak zamka. Stotine i stotine svijeća osvjetljavalo je ovu sobu kružnog oblika. Svaki plamen je stvarao svoje sjene koje su plesale po kamenim zidovima i visokom plafonu kule. Soba je bila ispunjena i brojnim buketima uvelih crvenih ruža čije su opale latice prekrivale pod. Polako se kretala praćena pogledom starica koji je mogla ojetiti na potiljku. Svakim korakom je sve dublje ulazila u Đavolju jazbinu, a njen život se polako gasio i gubio među rasplesanim sjenkama. Uvele latice su šuškale pod njenim stopama remeteći skoro savršenu tišinu. Iako je tu bila sve vrijeme, Marina ju je tek nakon nekog vremena ugledala ispred sebe. Grofica, panično pomisli i osjeti zujanje vrele krvi u ušima.

Grofica je ležala u kadi do pola napunjene tamnom krvlju. Gomila crvenih latica je slobodno plutala na površini, polaka upijajući gustu crvenu tečnost. Oko krvave kupke nalazile su se gomile kostiju, neke sa ostacima jos nepotpuno raspalog mesa, od kojih se širio posmrtni dah truleži mješajući se sa slatkim mirisom uvelih ruža. -"Predstavljamo vam našu groficu, Elizabeth Bathory", reče jedna od starica umiljatim, pretjerano uljudnim, glasom. Elizabeth im je bila okrenuta leđima i nije reagovala na riječi vještice. Tiho je ležala ne uznemiravajući crvenu površinu na kojoj plivaju latice. Zatim, nakon nekoliko momenata tišine, grofičino tijelo se počelo uspravljati i drhtavim pokretima izdizati, izlazeći iz kade. Diskretna svjetlost svijeća je stvarala sliku stvorenja o kome je Marina dugo slušala, stvorenja iz jezivih priča koje opsjedaju Čahtice. Otjelovljenje Đavola. Grofica se kretala prema njoj ostavljajući krvave tragove stopala koji su bivali sve bliži i bliži. Nago tijelo mrtvaca koji jedva diše okupira njeno vidno polje, i sada je mogla da je vidi u potpunosti, svoju sudbinu i svoj skorašnji kraj. Mršavi stvor sive, ispijene kože kružio je oko nje, odmjeravajući svaki dio njenog uzdrhtalog tijela. Krajičkom oka Marina je posmatrala upale crne oči, ništavne i prazne, i ispijeno lice sa dubokim borama. Prorijeđena crna kosa sa pramenovima sijedih vlasi jedva je pokrivala ogoljeno tjeme. Na vratu se isticao ožiljak u obliku broja 8 iz koga je izbijala tama u pulsevima mrtvačkog srca u grudima grofice. Kroz usjeke između trulih zuba širio se smrad tijela koje trune iznutra i dah ispunjen teškim mirisom krvi.

Zaboravila je na strah jer se on duboko u njoj ukorijenio tako da je postao dio nje, nešto što je dopunjava i čini onim što jeste - žrtva. Samo to, ja sam samo žrtva bez lica, bez ličnosti. Kada se, vijekovima kasnije, bude pričalo o Krvavoj Grofici, moje ime će izblijediti na pergamentu vremena. Biću zaboravljena. Kao i mnogi prije a i posle mene. Edward će me zaboraviti. Pamte se samo oni čija su imena ispisana crvenim mastilom, a zlo pobjeđuje. Uvijek.

Marina usmjeri pogled na nešto što se nalazilo direktno iznad kade u kojoj je do prije nekoliko momenata ležala Elizabeth. Metalni oklop, taman i zarđalih ivica, visio je zakačen za lanac povezan sa svodom kule. Sprava je ličila na mrtvački sanduk, s tim da se na njenom vrhu nalazio, u metalu izrezbaren a plemenom svijeća naglašen, lik mlade djevojke. -"Željezna djevica", napokon će grofica umornim glasom, gotovo šapatom. -"Moja kreacija. Unutrašnjost metalnog okvira ispunjena je oštrim šiljcima koji istišću krv i život iz bilo koga ko u njega zakorači". Znači tako ću okončati, izbodena do smrti dok se svaka kap moje krvi cijedi za groficu. Nije ni primjetila da su vještice već počele spuštati Djevicu, zajedniči povlačeći polugu u uglu sobe. -"Vrijeme je draga Marina. Vrijeme je da svojom žrtvom, svojom krvlju produžiš moju mladost i moju ljepotu". Elizabeth se okrenula i vraćala nazad u kadu, dok je zvuk lanaca i škripećeg metala, vrisak Željezne Djevice, gušio u Marini i najmanju želju za otporom. Tiho je pustila suzu, pogela glavu i nečujno izgovorila jedinu molitvu koja je imala smisla - "Edwarde, spasi me, u ovom ili nekom drugom životu". Zatvorila je oči. Jedno oko plavo, jedno zeleno.

***

Bijeli konj je jurio kroz šumu prestižući i sam vjetar. Edward je obuhvatio njegov vrat u strahu da bi mogao izgubiti kontrolu i pasti. Mogao je osjetiti vrelinu tijela ispod sebe i naprezanje mišića dok sniježni pastuv izbjegava debla i pobjeđuje u trci sa vremenom. Ali koliko je vremena još ostalo. Dok su jurili šumskim putem prateći tragove kočija Edward se molio da stignu na vrijeme i spasu Marinu. Spasi me, ponovo je odjeknulo između stabala. Nakon nekoliko otkucaja srca ispred njega se stvorilo kameno čudovište koje svojim kulama razdire tamne oblake. Stigli smo. Marina izdrži. Bori se. Ti nisi žrtva. Konj se naglo zaustavi ispred kapija zamka. -"Odavde moraš nastaviti sam", čuo je Edward glas Anđela dok se borio sa vrtoglavicom i zbinjenošću. -"Srećno Edwarde i zapamti: ništa nije jače od vaše ljubavi, ni grofica, ni Đavo čak ni sama smrt, jer takva ljubav odzvanja kroz eone čineći vas besmrtnim i vječno mladim. To je tajna koju grofica nikada neće saznati. Tako ćeš je i pobijediti". Konj zatim nestade nošen ledenim vjetrom koji ga je i stvorio. Ostao je sam suočen sa zamkom i njegovim demonima.

Trčao je stepeništem koje je vodilo na vrh najviše kule, iako nije znao zbog čega. Ugledao je drvena vrata i mogao je čuti Marininu dušu iz njih, dušu koja ga doziva i moli za pomoć. Spasi me. U jednom je pokretu razvalio bravu i uletio u kružnu sobu. Miris truleži, krvi i uvelog cvijeća je bio skoro zasljepljujući i on umalo pade na koljena, oboren teškim vazduhom. Plamen svijeća se teturao poput njega samog, bacajući slabu svjetlost na središte sobe i kadu u kojoj je ležao Đavo. Pored njega, na tepihu uvelih crvenih latica ležala je Marina, bezbojne kože prekrivene brojnim ubodima iz kojih su curile rijetke kapi krvi. Rane su prolazile i kroz njenu lobanju, smrskanu pod pritiskom. Ali njene oči su ga gledale, netaknute šiljcima. U njima je čuo molitvu, nečujno izgovorenu.

Pao je na koljena i glasno jecao.

Đavo skloni kapuljaču sa lobanje, otkrivajući dva tamna roga koja su nikla iz bijele kosti. Ustao je iz kade i prišao Marininom tijelu. -"Žrtva. Ništa više od toga. Samo - žrtva". Zatim je nestao. Edward nije slušao Đavolove riječi. Čuo je jedino Marinu. Spasiću te, u ovom ili nekom drugom životu!"

Nastaviće se...

Autopsija zla: Krvava grofica (1)

"And God knows I'm not dying but I bleed now

And God knows it's the only way to heal now

with all the blood I lost with you,

it drowns the love I thought I knew..."

-My blood; Ellie Goulding-

-"Tvoj potez, Anđele", reče nakon što je pomjerio lovca preko šahovske table. Crna figura je dijagonalno otplesala na površini hladnog mermera. Anđeo nije posmatrao polje, već je bio zagledan u njegove crne oči, prazne u ništavilu. -"Predvidljivo kao i uvijek, prijatelju", odgovori mu, dok je kažiprst i palac savijao oko bijelog topa na svojoj strani table. Ne skidajući pogled sa Đavola napravi potez figurom koja se zaustavila svega nekoliko polja ispred mjesta na kom je, par trenutaka ranije, i počivala. Zavlada tišina. Mogli su se čuti jedino tihi otkucaji srca u malim, crnim i bijelim vojnicima na hladnim, crnim i bijelim poljima. -"Koliko dugo već igramo ovu partiju šaha?", upita Anđeo jedino kako bi prekinuo neprijatni muk u kome su se nalazili. Đavo zatvori oči, kao da pokušava da prizove neko davno izgubljeno sjećanje. -"Od početka vremena, još od kada je sve nastalo iz ničega", odgovori mu ne otvarajući oči. -"Predugo, ako mene pitaš", reče Anđeo zagledan u ratište ispred sebe i u figure nesvjesne igre u kojoj se nalaze. -"Koliko će još trajati, pitam se", promrlja sebi u bradu duboko izgubljen u mislima. Đavo ga je ipak čuo. -"Ne dugo, s obzirom kako igraš", reče, dok mu je smiješak razvlačio grimasu na umornom licu. -"Mislim da je vrijeme da te napadnem kraljicom!".

*Januar, 1604. Čahtice, Slovačka*

Bezizražajnim pogledom osmatrala je kamene zidove hodnika i udisala vlažni vazduh na putu do svojih odaja. Zvuk njenog koraka ispunjavao je mračne prolaze kojima je žurno hodala, dok je igra plamena u fenjerima stvarala sjene koje je dozivaju i raduju joj se, njoj koja je i sama sijenka ovog života izgubljena u kamenoj utvrdi. Užurbano se kretala uskim hodnicima pokušavajući da obuzda tešku haljinu koja je sputava u namjeri da pobjegne od tame koja ju je sustizala i mrtvačkom hladnoćom milovala vrat. Prokleta haljina, poželi da izusti, ali se ujede za jezik i ne naruši ukletu tišinu koju remete jedino zveckanje cipela i pucketanje fenjera na zidu. Zauzeta bježanjem nije primjetila kako joj se tmina prišunjala, pojačavajući stisak oko njenog tankog vrata gušeći je dok joj srce pokušava iskočiti iz koštanog zatvora ispod korseta. Nije mogla više izdržati. Pala je na koljena i osjetila kako vrele suze pale njenu bijelu kožu i peku njenu umiruću dušu. Plakala je zbog vijesti o smrti muža za koga nije ni znala da toliko voli. A plakala je i jer je znala da sada, više nego ikad, sjene oko nje postaju snažnije a ona više nema snage da se sa njima bori. Izdah joj se pretvorio u vrisak, krik momenta slabosti koji je odjeknuo kamenim hodnicima kojima lutaju samo izgubljeni duhovi vremena, nespokojne utvare i demoni prošlosti. Sada je i ona jedna od sijenki koje nijemo obitavaju u kamenu, ona - grofica Elizabeth Bathory.

Brisala je suze svilenim rukavom kada je ušla u svoju sobu. Trebalo joj je par momenata da otjera strah iz uma i da smireno prihvati da je sada udovica. Ponovo sama. To nije bilo ništa novo, navikla se na samoću i otuđenost u ovom zamku. Ipak, nikad se nije ovako osjećala, potpuno usamljena i napuštena, kao da je jedina koja uduše ustajali vazduh ovog kamenog zatvora.

Skinula je teške okove haljine sa sebe i potpuno naga stajala pred ogledalom. Shvatila je kako su joj se godine, bas kao i usamljenost, prišunjale, neprimjetno ostavljajući tragove minulog vremena na njenom licu. Vrhovima prstiju lagano pomilova ivice usana i nabore oko očiju kao da pokušava da jednim pokretom izbriše znakove starenja i bore koje vrijeme nemilosrdno na njoj crta. Koža joj više nije tako čista i bijela kao onog dana kada se udala za Ferenca. Moja mladost je, kao i moj dragi muž, umrla. Hladnoća koja se ušunjala u sobu kroz otvoren prozor podsjeti je da se opet, kao i nebrojeno puta do sad, predugo zadržala u sopstvenim mislima, izgubljena u tami svoga uma. Naslonila je glavu na jastuk i bezuspješno pokušavala da suspregne suze koje su ponovo nekontrolisano navirale.

***

-"Zašto baš kraljicom?", upita ga Anđeo, ne sakrivajući uzbuđenje na svom licu. Đavolova nagla odluka ga je zabavljala. -"Vrijeme je", odgovori mu, "spremna je. Sjeme zla davno posijano u njoj je niklo i raste u tami koja ga njeguje, stežući njeno srce i mračeći njen um". Ponovo zavlada neprijatna tišina. Ushićenost na licu Anđela je nestala. Pogled mu se srete sa protivnikovim crnim očima. -"Znaš Anđele, svaka figura na ovom polju nosi mrak u sebi, crnilo koje čeka momenat svog rođenja. Jednom probuđena, ta tama postaje jedina bitna stvar u životu, ideja vodilja koja oblikuje naše pokrete i poteze na šahovskom polju života. Upravo to se desilo i sa mojom ljubljenom kraljicom. U momentu najveće slabosti postala je najjača i najopasnija. Po tebe, naravno". Histeričan smijeh se prolomi prazninom oko njih, a Anđeo nije skidao oči sa razjapljenih čeljusti iz kojih je dopirala ova neprijatna buka. Đavo se, zatim, spustio bliže mermernoj ploči dok se njegov dah ocrtavao na sjajnoj površini. Približio je usne figuri kraljice, šapnuo joj nešto što Anđeo nije mogao čuti, a zatim je noktom kažiprsta pomazio malu crnu krunu na njoj.

Mislila je da će sa novim danom brige i strahovi nestati, da će nekako u snu odbaciti sebe, svoju kožu i misli i roditi se ponovo u nekom drugom tijelu. Prevarila sam se. Bez obzira koliko dugo sjedila ispred njega, iz ogledala ju je još uvijek posmatrala ista stara Elizabeth, preko noći ostarjela i oronula, sijenka nekadašnje ljepotice u koju se Ferenc zaljubio. Sad je Ferenc mrtav a sa njim je umrla i ona, iako joj tijelo to još ne prihvata i nastavlja da živi po ustaljenoj putanji.

Začula je kucanje na vratima. Prije nego što je uspjela da izusti i riječ, u sobi su se našle dvije starije žene, ogrnute u teške mantije isprskane mrljana od mastila i voskom. Kapuljače su im prekrivale osjedjele glave i djelimično sakrivale stara, sasušena lica, najružnija koje je Elizabeth ikada vidjela i koje je uvijek posmatra sa dozom gađenja i prezira, iako je naravno to vješto krila. Pitala se kako nešto tako ružno može da postoji i opstane a da samo sebi ne presudi. Ona bi sebi oduzela život.

-"Darvula. Dorottya. To ste vi", reče, glumeću učtivost. Pogurene spodobe, seste bliznakinje i odraz jedna druge, su se usporeno kretale od ulaznih vrata do kozmetičkog stola gdje je ispred ogledala sjedila grofica. Sestre su bile njene savjetnice još od prvog dana njenog boravka u zamku Čahtice. -"Moja draga grofice, nadamo se da ste dobro", reče Darvula, praveći se da joj je stalo gotovo jednako dobro kao i Elizabeth. -"Grof je sada na boljem mjestu, pobjegao je od okrutnosti ovoga svijeta", nadovezala se Dorottya. Elizabeth je ćutala i posmatrala sestre osuđujućim pogledom iza maske ljubaznosti. Sada kada ih vidi na svjetlu dana i ne čudi se zašto ljudi za njih kažu da su vještice. -"Vijest o smrti mog dragog muža me duboko potresla", napokon će, "ali život ide dalje i ja moram učiniti sve što je u mojoj moći da nastavim njegov posao i spriječim da grofovija osjeti njegov nedostatak". Znala je da će ovaj diplomatski odgovor udovoljiti njihovim ušima. Možda će tako prije i otići. -" Drago nam je da je grofica razumna u ovako teškom trenutku". Naklonile su joj se i uputile ka izlazu, hodajući jedna do druge. Elizabeth osjeti olakšanje dok je gledala kao vještice odlaze. -"Ako vam treba bilo šta, moja grofice, samo nam recite. Mi smo tu da vam izađemo u susret i pomognemo", reče jedna od njih a grofica nije bila sigurna koja. Nije ni bitno. -"Samo mi pošaljite dvorjankinju da mi pomogne da se spremim za doručak. To bi bilo to. Hvala vam, drage moje". Zvuk zatvaranja vrata joj donese olakšanje. Ponovo je sama sa svojim mislima i sa svojim ogledalom koje je ne laže. Opet je gledala svoj odraz, nepromjenjen, i dalje isti kao i prije par minuta. Ali ogledalo je otkrivalo još nešto što ranije Elizabeth nije primjetila i zbog čega ponovo osjeti ledeni stisak tame oko vrata kao i prethodne noći. Neko sjedi na mom krevetu!

Okrenula se da bi se uvjerila da je ono što je vidjela samo okrutna igra njenog umornog uma. Nadala se da je samo to. Pogledala je krevet i sada je znala - nije sama u sobi. U dubini pluća osjeti rađanje vriska koji prostruja ka ustima ali se zaledi u grlu i Elizabeth nijemo pade sa stolice, osjećajući kako je svijest izdaje. Na ivici velikog kreveta sjedio je neko, nešto, u crnom ogrtaču čiji kraj je slobodno padao na pod. Koščatim rukama se držalo za ivicu kreveta, a glavu je okrenulo pravcu nje koja je klečala na podu pored stolice. Razrogačenim očima je posmatrala stvorenje koje nije imalo lice, već se ispod kapuljače nalazila ljudska lobanja. Stvor lagano ustade sa kreveta i, ne hodajući već lebdjeći neposredno iznad poda, poče se primicati grofici koja se i dalje borila da ispusti glas, da vriskom nadvlada smrtni strah koji je ispunio sobu.

-"Ne bojte se, moja grofice", čula je glas stvorenja, hrapav i hladan, -"ja sam tu da vam pomognem, iako vam se sada tako ne čini". Nastavljao je da joj se primiče i, nakon što je sa njegove lobanje spala kapuljača, grofica je ugledala dva tamna roga koja se spiralno odvajaju od bijele kosti. -"K...ko...št...šta..?", pokušala je da izgovori, ali je stvor prekine. -"Šta sam ja? Mislim da to dobro znaš. Ja sam Đavo, tvoj novi prijatelj Elizabeth". Grofica je mislila, nadala se, da sanja, da njen napaćeni um igra mračne igre sa njom. Ali sve je govorilo u prilog tome da nikad u životu nije bila budna kao sad. Đavo je već primakao glavu njenom uhu, dok je Elizabeth skamenjeno gledala u istu tačku na krevetu gdje je i ugledala stvorenje u crnom, prašnjavom i pocjepanom ogrtaču. Ledena hladnoća, zbog koje joj se i najsitnija dlačica na licu podigla, pretvarala se u škripavi šapat i razaznala je riječi koje joj je uputio. On. Đavo. Te riječi će joj odzvanjati u glavi od tog momenta pa sve do trenutka njene smrti. -"Nemoj da se plašiš Elizabeth. Ja mogu da vidim tvoj um, tvoje strahove ali i tvoje želje, a mogu ostvariti i jedne i druge. Čezneš za svojim mužem i za mladošću koja te na njega podsjeća. Njega ti ne mogu vratiti, ali ljepotu mogu. Zapamti: krv je život, krv je mladost. Zapamti". Nakon toga lagano kažiprstom dodirnu njen vrat i grofica osjeti miris spaljene kože koji je probudi iz transa u kome se nalazila.

Prošao je momenat čistog užasa prije nego što se davno zaleđeni vrisak vratio u život i napustio njene grudi. Vrištala je histerično, bacajući stklene bočice i pomade sa stola. -"Sklanjaj se od mene! Sklanjaj se od mene! Ne diraj me!" U napadu ludila nije ni primjetila da je posmatra izbezumljena mlada djevojka, isprepadana kao i grofica sama. Dvorjankinja je pokušala da je smiri ali bezuspiješno. -"Grofice, molim vas, smirite se. U sobi nema nikoga osim nas". Elizabeth je nije čula. Samo se držala za opekotinu na vratu i neprekidno vrištala. Djevojka na kratko ugleda grofičin vrat i sprženu kožu na njemu. Opekotina je imala oblik broja - 8. Dvorjankinja se na brzinu prekrstila, a zatim izjurila iz sobe, dok su hodnicima zamka odzvanjali krici grofice Elizabeth.

***

Dani su se smjenjivali, prolazili jedan za drugim. Grofica ih je provodila u svojoj sobi nikako je ne napuštajući. Sada se smirila a noćne more polako prolaze i sve se rijeđe budi vrišteći i pipajući vrat na kome više nema opekotine, već samo ožiljak kao trajni podsjetnik da nije umislila posjetu Đavola i njegove riječi koje još čuje kao da ih nikada nije prestao izgovarati.Krv je život. Krv je mladost. Zapamti. Njegov glas je postao grofičin trajni pratilac.

Prvo sunčano jutro nakon dugo vremena izmamilo je Elizabeth iz kreveta u kome je boravila većinu dana. Osjetila je potrebu da otvori prozor i uživa u dahu zime koji joj grebe kožu i vraća je u život. Prišla je ogledalu i skinula teški pokrov koga su stavili onog dana kada je izgubila razum. Kao i uvijek do sad, ogledalo je nije lagalo. U njemu je ugledala staricu, iako je bila u četrdesetim. Nekoliko zadnjih dana je zaista ostavilo traga na njenom, već dovoljni izmučenom, tijelu. Već je bila sjela za mali sto ispred ogledala, ne skidajući pogled sa svog odraza, kada je čula škripu otvaranja vrata i korake što joj se približavaju. I bez da pogleda znala je ko je to. Bile su to sestre vještice - Darvula i Dorottya.

-"Grofice, tako nam je drago što ste ustali iz kreveta", reče Dorottya otkrivajući svoj krezavi osmjeh. -"Jako ste nas zabrinuli. Nadam se da se osjećate bolje", dodao je njen odraz, Darvula. -"Da hvala vam drage moje, osjećam se mnogo bolje", odgovori Elizabeth uz učtiv osmjeh. -"Darvula, donesi grofici doručak, a ja ću poslati po dvorjankinju da vam pomogne u spremanju, draga grofice". Elizabeth nije bila sigurna kada su sestre izašle a kada je mlada djevojka ušla. Zna samo da je uočila strah u dvorjankinjinim očima i tada je shvatila da je to ista djevojka koja ju je zatekla u napadu ludila. Preplašena djevojka se blago pokloni i tihim korakom priđe grofici. Stala je iznad nje i sada su obje bile okrenute ogledalu u kome je Elizabeth pažljivo osmatrala njeno lice. Shvatila je da je za jednu prostu djevojku jako lijepa. Dvorjankinja drhtavom rukom obuhvati dršku teške četke i poče češljati gustu crnu kosu grofice sporim pokretima u kojima se ogledala njena prestrašenost.

Pokreti četke su se smjenjivali i grofica je shvatila kako se njeni mišići opuštaju a tjelo joj tone u snu sličan trans. Nakon jako dugo vremena bila je smirena. Zatvorila je oči i prepustila se. Tada, kako su oštre dlačice prešle preko ožiljka na vratu, grofica osjeti zasljepljujući bol koji joj je parao potiljak i čupao oči vrelim kandžama, isti bol kao i onog dana kada ju je dodirnuo Đavo. U naletu pomračenja uma vrisak se oteo iz njenih usta a tijelo se izvilo u boloj agoniji. Nesvjesna svojih pokreta, kontrolisana bijesom koji je ponovo njome upravljao, udarila je djevojku, a dok je padala na pod vrele kapi njene krvi poprskale su Elizabethino lice. Uplakana dvorjankinja je istrčala iz sobe držeći se za nos iz koga je lila krv. Grofica je bijesno brisala crvene mrlje sa lica i posmatrala crveni trag koji ostaje za njima. Poželjela je da stigne nesposobnjakovićku i da završi započeto. No nešto je zaustavi, nešto zbog čega gnjeva u potpunosti nestade. Elizabeth se okovala ispred ogledala u nevjerici. Na mjestima gdje je njenu kožu dotakla krv bore su nestale a bijeli ten je poprimio mladalački sjaj. Primakla se odrazu da se uvjeri da to što vidi nije laž. U momentu je čula Đavola i njegov mrtvački glas kako odzvanja njenim umom, sobom, zamkom. Cijelim svijetom.

U odrazu je ugledala i sestre - Darvulu sa lijeve a Dorotyyu sa desne strane svog podmlađenog lika. Nije znala kada su ušle u sobu. To nije ni bilo bitno. Vještice su naslonile koščate prste na njena ramena i primakle se bliže njenom licu. Tiho su izgovorile njene misli i riječi koje joj je uputio jedan prijatelj.

-"Krv je život", reče Darvula, a na njene riječi, nošene dahom truleži, se nadovela Dorottya. -"Krv je mladost". Grofica se nasmijala i ustala sa stolice ne skidajući oči sa ogledala i tri lica u njemu. -"Dovedite mi mladu dvorjankinju i pripremite kadu. Večeras se kupam u krvi djevice".

Nastaviće se...

Trilogija bizarnog cirkusa: Epilog

Evo me čitaoče na zgarištu pored rijeke gdje posmatram pepeo i spaljena tijela. Hodam i gledam nepoznata lica Stafforda, sada beživotna, neka čak i neprepoznatljiva i ne mogu a da se ne prisjetim istih ovih ljudi kako nam se smiju i mašu sa prozora dok mi u paradi prolazimo ulicom uzvraćajući im osmjehe, žudeći za njihovim dušama. Došli smo u ovaj grad, kao i u ostale, da se hranimo i da preživimo. A najvažnije - da održimo njega, Cirkus, u životu. Svi smo mi pod njegovim okriljem, duše koje mu služe. Nekima se to sviđa, a neki od nas su ovdje protiv svoje volje. Ipak mu služimo kao i ostali jer bez njega nema ni nas.

Otresam pepeo sa cilinda i sa crvenog fraka i gledam nove duše koje su nam se pridružile. Jedan mali dječak je tu, drži Klovna za ruku a na lice je stavio crveni okrugli nos. Grčevito steže stisak, prisjećajući se majke i razmišljajući koliko je tužna što ga je izgubila. Mi smo mu sad porodica i lutaće sa nama svijetom dok god se sunce rađa na istoku a umire na zapadu. Tu je i Proročica i njen novi prijatelj, Obješeni. Doživotno zarobljen u liku na karti, imaće dovoljno vremena da razmišlja o greškama svog minulog života, o bijesu i mržnji nastalih iz nesigurnosti, kao i o ljubavi koju je zbog toga izgubio.

Vidim i izgorjelu kuću ogledala. Iz nje se sinoć izvukla jedina duša kojoj je bilo suđeno da umre. Ali ja sam znao da će Ellie preživjeti čim sam je vidio na ulazu. Borila se protiv tame u sebi i pobijedila. Pobijedila je Cirkus. Uprkos tome imamo dovoljno duša i svi ćemo opstati još dugo, dugo. A Cirkus će se opet vratiti kada za to dođe vrijeme, i ovaj ritual hranjenja će se ponoviti.

Ponekad poželim da se sve ovo završi, da nestane Cirkus a mi da se oslobodimo i nađemo mir za kojim toliko čeznemo. No dok god u ljudima postoji tama, postojaće i nešto što će se njome hraniti i u njoj bujati. Zato čitaoče nemoj dopustiti da tvojim životom vladaju slabost, mržnja i bijes. U takvim mislima se rađaju demoni koji će te pojesti iznutra. Bori se protiv njih, jer kad nestane zla u nama nestaće i zla oko nas. Bori se protiv svog Cirkusa. Bori se.

Trilogija bizarnog cirkusa: treći dio - ODRAZ

Evo nas čitaoče, posljednja priča u ovoj neobičnoj sagi i posljednja sudbina koju je crkus oblikovao. Jer ovaj cirkus je kao ogledalo - u njemu se prikazuje istinsko lice onoga ko u njega gleda. Oči jesu ogledalo duše, ali ogledala su nešto više - ona su prozor u drugi svijet, svijet koga opsjedaju demoni dubogo zakopani u našoj svijesti. Kaže se da, kada neko umre, treba pokriti sva ogledala u kući kako duša pokojnika ne bi zalutala u ovaj tajanstveni svijet bez izlaza. Zato čitaoče kada sledeći put pogledaš u ogledalo, pažljivije posmatraj svoj odraz i zapitaj se da li poznaješ osobu koju u njemu vidiš. To možda nisi ti...

...Ovo nisam ja. Shvatala je po hiljaditi put dok je posmatrala svoj odraz u ogromnom ogledalu u svojoj sobi. Blistava staklena površina oivičena masivnim drvenim ramom nije otkrivala istinu. Ona je prikazivala vitku djevojku u ranim dvadesetim. Na sebi je imala samo spavaćicu, dok je kosu pustila da slobodno pada preko ramena. Svijetla koža je pored crnih uvojaka djelovala ispijeno, starački, gotovo mrtvački. Sa lica joj je vremenom nestajalo mladalačkog poleta i životne snage. Iz ogledala ju je posmatrala djevojka u tijelu starice, a u njenim zelenim očima život se polako gasio zajedno sa danjskim svjetlom koje umire i ustupa mjesto noći. Ali ona se nije dala prevariti. To nisam ja. Ritualno je to ponavljala svaki put kada bi stala pred ogledalo. A i znala je zbog čega to radi. Ja nemam zelene oči. Moje oči su plave!

Okrenula je leđa ogledalu jer više nije imala snage za borbu sa njim. Legla je u krevet i razmišljala o danu koji je već iza nje. Prisjećala se parade koju je posmatrala sa prozora i uzvike mase koji su je pratili. Svi su se oduševili cirkusom, a ni ona nije bila izuzetak. Vođena mislima tonula je u san, dok su se svjetla Stafforda gasila u noći, jedno po jedno. Ali neko,nešto, u sobi nije spavalo. Njen odraz u ogledalu je i dalje stajao na istom mjestu, nepomičan, dišući u istom ritmu kao i, već usnula, Ellie, zelenim pogledom posmatrajući ples srebrne mjesečine na licu svoje sestre bliznakinje.

Ellie je već godinama znala da odraz u ogledalu nije njen lik, već njene, prerano preminule, sestre. Rođene su istog dana, roditelji su ih isto oblačili a vršnjaci teško razlikovali. Jedina uočljiva razlika između Ellie i Stephanie je bila boja njihovih očiju - Ellie je imala umirujuće plave oči, dok je Stephanien pogled bio prodorno zelen. Često su se šalile kako ni roditelji ne bi mogli da ih razlikuju ukoliko bi imale istu boju očiju. Ali uprkos fizičkoj sličnosti, karakterno su bile udaljene svjetlosnim godinama. Ellie je bila povučena i često se igrala sama zatvorena u svojoj sobi. Stephanie je uvijek bila kolovođa, okružena hordom djece iz komšiluka jer je plijenila svojom harizmom i jakom ličnošću koja je nedostajala njenoj sestri. No bez obzira na razlike, sestre su se neizmijerno voljele, a Ellie je godinama patila, i još uvijek pati, zbog sestrine smrti. Kada su imale dvanaest godina Stephanie se teško razboljela i umrla u roku od nekoliko mjeseci, a to je bio težak udarac za Ellie i njene roditelje. Ona se još više povukla u sebe i izbjegavala je cijeli svijet. Tada, u momentima najveće usamljenosti, primjetila je da se njen odraz u ogledalu mijenja i vremenom je shvatila da u ogledalima vidi, ne sebe, već svoju sestru. Ponekad je, kad bi bila sama, i razgovarala sa njom slušajući odjek sestrinog glasa u glavi i osjećala bi se manje otuđenom i usamljenom. Ali takođe je shvatila da postepeno slabi i da njeno postojanje iščezava ispred ogledala. Ellie je upala u začarani krug - da bi produžavala život sestrine duše morala je skraćivati svoj.

***

Već je nekoliko dana slušala o to cirkusu, o tačkama zbog kojih ostajete bez daha i, iako u početku nije planirala, sada je razmišljala da i sama posjeti taj svijet na obali rijeke. Možda će tamo uspjeti povratiti nešto izgubljenog života.

Posljednja noć cirkusa, pomislila je dok je posmatrala rijeku ljudi kako prolazi glavnom ulicom upućenih ka šarenom šatoru. Gledala je njihova lica, lica stranaca u kojima je mogla vidjeti sebe, izgubljenu u svijetu u kome ne pripada. Osjećala se poput duha, nevidljiva svima, čak i svojim roditeljima. Kao da sam umrla ja, a ne Stephanie. Prepoznala je svoj izgubljeni pogled u malom dječaku u plavoj jakni koji grčevito steže majčinu ruku dok hodaju Main streetom, kao i u jednom muškarcu za koga joj se učinilo da rukom prelazi preko džepa kao da uvjerava sam sebe da je nešto što traži još uvijek tu. Ako je do sada sumnjala, sada je ubijeđena da se mora pridružiti ostalim izgubjenim dušama na putu do cirkusa. Užurbanim korakom je izašla iz kuće i izgubila se u bujici ljudi, dok je snagom volje gasila sestrin glas u mislima.

Stigla je na obalu i na trenutak zastala upijajući slike, melodije i mirise ovog nesvakidašnjeg prizora. Muziku su nadjačavali jedino zvuci smijeha i djece koja su jurila pored nje, trčeći između šarenih šatora i tezgi. Polako se kretala ovim čudnim svijetom, pažljivo i lagano, a očima je tražila nešto, neko objašnjenje zbog čega je došla ovdje. Pogled joj zastade na velikoj klovnovskoj glavi i Ellie na trenutak ustuknu zadržavši dah kao da joj je posljednji. Tada je shvatila da je to građevina, stara i oronula, a da su klovnovka usta, iskrivljena u osmijeh, zapravo ulaz u ovu neobičnu kuću. Kuća ogledala, pročitala je u sebi dok je istovremeno slušala muški glas kako izgovara njene misli.

- "Kuća ogledala!" rekao je dok je izlazio iz klovnovskog osmjeha. Bio je to mlađi muškarac, možda u ranim tridesetim. Na glavi je imao crni cilindar a nosio je sjajni crveni frak, ukrašen blještavim dugmadima, i crne jednostavne pantalone. Cipele su mu bile čiste i ispolirane uprkos prašini u kojoj je stajao. Ellie je pogledom prelazila preko njegovog lica i odmah primjetila crne oči, tamnije od bilo čega što je do tad vidjela. Iznad usana je imao tanke brkove iskrivljene u zagonetni osmijeh.

- "K..ko ste vi", upita ga nakon par momenata tišine koja je prekrila čak i okolnu buku posjetilaca.

- "Ja sam Vođa cirkusa", odgovori joj dok je u naklonu ljubio njenu ruku.

- "Drago mi je. Ja sam..."

- "Ellie. Znam", prekinu je ushićeno. "Tvoja sestra mi je pričala sve o tebi. Ah, tako ste slične! Da nema tih plavih očiju, zakleo bih se da si Stephanie! Hajde, hajde, ona te čeka unutra".

***

Još pod utiskom predhodnog razgovora, Ellie je prošla kroz ulaz u obliku klovnovskog osmjeha i ušla u kuću. Dočekala su je bezbrojna ogledala koja su gradila zidove hodnika u beskrajan niz prolaza unutar ovog staklenog lavirinta. Pod slabom svjetlošću je ugledala svoju sestru u svakom od njih. U nekim ogledalima je Stephanie vjerno imitirala njene pokrete, dok je u drugim samo mirno stajala i posmatrala Ellie koja je sve dublje ulazila u lavirint odraza.

Ellie se probijala kroz staklene hodnike posmatrajući Stephanie, a što je duže boravila okružena odrazima sve je više shvatala da slabi i da njeno tijelo gubi snagu. Istovremeno, dok je ona umirala, Stephanie se mijenjala i postepeno poprimala obličje nečeg drugačijeg, daleko strašnijeg od odraza na koji je navikla. U ogledalima je vidjela stvora iskrivljenog osmjeha i zuba oštrijih od stakla koje je okružuje. Na licu je izgubila svaki trag čovječnosti, dok je prodorni zeleni pogled istupio mjesto dvjema mračnim rupama u kojima nema ničega do patnje. Ellie je stajala nasuprot smrti same.

- "Ti nisi moja sestra", reče Ellie na sav glas dok je crpila snagu da stoji na nogama. Stvorenje u odrazu neprirodno iskrivi vrat i, bez pomijeranja usana, odgovori riječima koje su odzvanjale u Ellienoj glavi. Nisam, niti sam kad bio. Ja ne postojim u obliku u kojem bi me videla svojim lijepim plavim očima. Nastao sam mnogo prije tebe, a i postojaću vijekovima nakon što praunuke tvojih praunuka pokrije prašina zaborava. Ja nisam stvaran, ali postojim u svakom čovjeku hraneći se njegovim mrakom, slabostima i mržnjom. Ja sam Cirkus koji otkriva tamu u ljudima, kao što ova ogledala otkrivaju slabost u tebi, slabost koja se rodila onog dana kada je tvoja sestra umrla. Ellie je sada shvatala sve. Ona je stvorila odraz svoje sestre, jer se nije mogla izboriti sa njenim nestankom. Ali tada je stvorila i mrak u sebi koji je hranio ovo stvorenje.

- "Ja sam te možda stvorila, ali imam dovoljno snage da te uništim", reče dok je u njoj rasla snaga, snaga kakva nije postojala godinama. Po prvi put je nakon Stephaniene smrti osjetila da slabost nestaje. Prišla je ogledalu i stegla ruku u pesnicu.

- "Ja nisam Stephanie. Ona je umrla. A ja večeras preživljavam." Vrela krv se sjurila niz ruku koju je duboko zarila u odraz stvorenja. Oštri komadi ogledala su pravili duboke ureze na koži, ali Ellie se osjetila jačom nego ikad. Tjerala je tugu od sebe, brisala mrak kojim se Cirkus hranio. Stvorenje je tada, u vrisku agonije, počelo da gori, a vatra se širila i izvan ogledala, zahvatajući drvene grede kuće. Dim ispini prostoriju, i Ellie shvati da se njena borba za preživljavanje još nije završila. Dok je jurila staklenim hodnicima slušala je pucanje ogledala zahvaćenih vatrom iza sebe. Plavim pogledom je tražila izlaz, a pepeo koji joj je upadao u oči je to otežavao. Najzad, ugledala je klovnovski osmjeh ulaza i izletjela napolje dok ju je pratio vrisak pucajućih ogledala.

Našla se napolju i gledala divovsku klovnovu glavu kako se puši par momenata prije nego što ju je počeo gutati plamen. Vatra se neprirodno brzo širila, a par trenutaka kasnije zahvatila je u glavni šator. Ellie je znala da je predstava u toku i da mora upozoriti gledaoce. Protrčala je brzo pored šatora i glasno povikala. -"Vatra! Vatra!" Mogla je čuti paničnu borbu za život posjetilaca i vidjeti kako planem jede slova na šarenom divu. Cirkus "Bizarre" je gorio, a sa njim i stanovnici Stafforda. Ellie je bježala, ostavljajući crvenu smrt iza sebe, a ona sama se osjećala kao da se ponovo rodila iz ognja u kome je ostavila sjećanje na Stephanie. Znala je da više neće vidjeti zelene oči svoje sestre, ali nije žalila. Sada se radovala plavetnilu koje će svakog dana gledati u odrazu. Mom odrazu.

Trilogija bizarnog cirkusa: drugi dio - OBJEŠENI

Povuci kartu. Šta vidiš, čitaoče? Besmisleni simbol na komadu papira, ili tu ima nešto više? Zašto baš ta karta od svih mogućih? Da li postoji nešto, neko, ko upravlja nama i vuče konce marionete koja je dovoljno slijepa da ne vidi lutkara i dovoljno zaluđena da misli da je upravo ona odgovorna za svoje postupke? Jer šta smo mi, do marionete u ovom ludom cirkusu zvanom život. Ali ponekad, samo ponekad, marioneta poželi da vidi ruke svog gospodara za koje su vezani konci njenog postojanja, i tada plaća životom, jer neke tajne moraju ostati sakrivene, na ovaj ili onaj način...

...Na ovaj ili onaj način! Moram je se riješiti na ovaj ili onaj način! Panične misli su rastrzale njegovu svijest dok je, pod okriljem mraka na mostu, izvlačio mrtvo tijelo svoje supruge iz gepeka novog Cadillaca. Podigao ju je u naručje baš kao onog dana kada su, kao tek vjenčani, prelazili prag svog novog doma. Sada je to iza nas. Prišao je ogradi i pogled mu se zaustavi na svijetlima Stafforda, grada u kome je nju upoznao, ludo se zaljubio i oženio je - grada u kome je njegov život započeo. I u kome će se okončati. Gledao je njeno, krvlju umrljano, lice i shvatio da je lijepa kao onog dana kada ju je prvi put ugledao. Poljubio ju je posljednju put i, uz vrele suze na licu, gledao kako ljubav njegovog života pada u rijeku ispod njega dok muzika koja dopire sa obale, muzika cirkusa, ispraća njihovu krvavo završenu ljubav.

Nakon par trenutaka agonije u borbi sa željom da se i sam pridruži Stelli u vodenom grobu, sjeo je u auto i posmatrao skorjelu krv na rukama. Tada, pogled mu privuče nešto što se nalazilo na suvozačevom mjestu. Bila je to karta. Ne obična, već tarot karta na kojoj je bio prikazan muškarac zavezan o stopalo za drvo. Polako i sa nevjericom je uzeo kartu i, ostavljajući crven trag na šarenoj slici, pročita natpis u dnu - "Obješeni".

***

George je sjedio za kuhinjskim stolom i posmatrao kofere u koje je, u žurbi, spakovao samo osnovne stvari prije nego što zauvijek napusti ovo mjesto. U jednoj ruci je držao fotografiju sa vjenčanja sa koje mu se Stella smiješila zavodljivim osmijehom. Pogled na njeno lijepo lice i dugu crvenu kosu natjerao ga je da se opet, po ko zna koji put, zaljubi u nju.

U drugoj ruci držao je kartu koju je prošle noći našao u automobilu. Zbog nekog razloga prepoznao se u čovjeku nacrtanom na komadu papira, dok visi zavezan o članak. Dugo ga je posmatrao, a što je duže gledao sve je više osjećao osuđivanje u njegovom pogledu i žaljenje u tom tajanstvenom smiješku. Zbog bijesa koji u tom momentu obuze njegovo tijelo George zgužva kartu i baci je na drugi kraj kuhinje. Pogledom je pratio kako se pogužvani papir kotrlja po kuhinjskim pločicama i, u momentu kada se zaustavio, shvati da nešto piše na naličju karte. Podigao ju je sa poda, pažljivo ispravljao nabore na papiru dok je natpis postajao jasniji. Šarena slova na plavoj, zgužvanoj podlozi otkrivala su porijeklo karte. Cirkus "Bizarre", čitao je u sebi, dok se u njegovoj podsvijesti rađala pomisao. Neko me sinoć posmatrao. Neko iz cirkusa.

***

Čekao je da padne noć prije nego što se uputi na obalu rijeke sa ciljem da sazna čija je karta i koliko je ta osoba vidjela one noći. Brzim korakom se probijao kroz more ljudi koji su se takođe uputili ka cirkusu. Nije obraćao pažnju na lica u masi. Imao je samo jedan cilj - pronaći onoga čiju kartu drži u džepu i riješiti ga se prije nego što napusti Stafford i otpočne svoj život ispočetka.

Kretao se kroz šareni lavirint ispunjen mirisom kokica i šećerne vune kao vođen nekom nevidljivom rukom koja ga vuče po već određenoj putanji, njemu nepoznatoj. Pored njega su se smjenjivali šatori, lica i zvuci, a George se osjećao kao lik iz neke priče koji živi život po unaprijed određenom scenariju - zakoračivši u cirkus ušao je u svijet iz kojeg možda neće izaći.

Nije siguran koliko dugo je lutao, ali zna da se odjednom našao ispred starog šatora iz kojeg je dopirao miris vlage pomiješan sa zagušljivim dimom svijeća. Još je dolazio sebi kada je shvatio da ga je na ulazu u šator dočekao Klovn u spaljenom odijelu ispod kojeg se nazirala opečena koža. Sam pogled na lice Klovna ledio je krv u žilama. Izvještačen osmijeh da jednoj, a strašna opekotina na drugoj strani lica na kojoj nije bilo oka već samo crna šupljina, natjeraše Georga da se upita da li je ovo sve samo san. Ako jeste, onda je ovo najstvarnija noćna mora u njegovom životu. Klovn je jednom rukom razgrnuo teško platno na ulazu a drugom pokazao Georgu da uđe. Laganim korakom, ne spuštajući pogled sa Klovnovog unakaženog lica, on uđe u šator iznad čijeg ulaza je pisalo "Proročica".

***

Trebalo mu je par trenutaka da se navikne na tamu unutrašnjosti šatora, iako je i napolju bio mrak. Jedino što je razbijalo crnilo oko Georga bilo je par debelih svijeća na okruglom stolu, preko koga se nalazio stari stolnjak isflekan osušenim mrljama od voska. Na središtu stola nalazila se kristalna kugla u kojoj su poskakivali crvenkasti odrazi plamena. Iz mraka koji ga je okruživao polako je nazirao stari ormar na čijim su policama stajale prašnjave knjige u kožnim povezima, dok ga je iz jednog ćoška posmatrao preparirani gavran. Ponovo mu kroz glavu prođe misao da je ovo sve san.

- "Ne sanjaš", čuo je promukli ženski glas dok je posmatrao staklene oči crne ptice. George se okrenuo prema stolu i ugledao stariju ženu, duge sijede kose sa maramom na glavi. Prilazila je stolu ne skidajući pogled sa njega.

- "Ko ste vi?", upita je isprekidanim, tankom glasom.

- "Mislim da bih to ja tebe trebala pitati", odgovori mu dok je sjedala za veliku stolicu na drugoj strani stola. - "Pridruži mi se".

Sjedio je preko puta Proročice, na velikoj stolici sa visokim naslonom. Nijemo je posmatrao njeno staro, izborano lice i duboke plave oči dok su njene koščate ruke mješale špil karata.

- "Glava ti je puna pitanja, znam to", čuo se ponovo taj promukli glas, "ali ja sam tu da ti odgovorim na njih. Uskoro ćeš znati ko sam ja, kao i šta je ta karta u tvom džepu. Ali još važnije, saznaćeš ko si ti i zbog čega si ubio Stellu".

Ta posljednja rečenica bila je pokretač lavine osjećanja, bijesa pomješanog sa strahom. U momentu potpunog zamračenja uma pokuša ustati sa stolice, ali shvati da ne može jer ga je neka čudna sila okovala na mjestu. Par trenutaka kasnije bijes je nestajao, ali se strah pojačavao ostavljajući ga samog u panici.

- "Povuci tri karte". Poslušao ju je, nakon čega ih Proročica postavi na sto okrenute licem nadole.

- "Ove karte znaju više o tebi nego ti sam. Prva karta predstavlja tvoju prošlost, druga sadašnjost a treća neizbiježnu budućnost". George ju je slušao, ali njegov um je odbijao povjerovati da je sve ovo stvarno i da ne halucinira. Proročica okrenu prvu kartu, kartu prošlosti. Bila je to karta u čijem je dnu crnim slovima stajao natpis - "Ljubavnici".

Okovan za stolicu, George slušao Proročicin hrapavi glas, dok je slabi trepet svijeće stvarao nepravilne sijenke na njenom licu. -" Ljubavnici označavaju jaku povezanost i intimnu vezu između dvoje ljudi. Između tebe i Stelle. Tvoja prošlost pripada njoj, jer tvoj život počinje onog dana kada si je upoznao i kada si je zavolio. A i ona je zavoljela tebe podjednako brzo kao i ti nju". George se prisjećao prošlosti, tako davne i minule. Sjetio se dana kada je po prvi put ugledao ljubav svog života i već znao da je to njegova druga polovina, osoba sa kojom će provesti ostatak života.

Ne skidajući pogled sa njegovog lica, ispunjenog strahom i sjetom, Proročica je okrenula drugu kartu, kartu sadašnjosti. Bila je to - "Kula".

- "Ovo je karta tvoje sadašnjosti. Kula predstavlja vrijeme nemira i velikih previranja, mnogo neprospavanih noći, doba straha i brige. Tvoj život sa Stellom kakav poznaješ se završio. A i sam znaš da je to tvoja krivica, zar ne?". Proročica je opet bila upravu. Krivio je sebe za sve što se desilo. Prezirao se zbog slabosti koju je osjetio u prisustvu druge žene i što je na trenutak, samo na kratko, zaboravio Stellu. Mrzio je sebe što je u jednom momentu porušio sve što je godinama gradio. Pokušaj da sve zaboravi, da ostavi iza sebe nije uspio i to ga je natjeralo da sve prizna svojoj supruzi. Ali najviše od svega mu se gadio Stellin pogled nakon što mu je rekla da mu oprašta. Sa tim pogledom, punim razočarenja i sažalijevanja, ali i ljubavi i razumijevanja, nije mogao živjeti. Stella je bila svakodnevni podsjetnik na to što je učinio. Zbog toga ju je i ubio.

Praznim pogledom je prelazio preko slike na karti i gledao kulu koju gutaju plamenovi. U tom momentu kao da je čuo kako neko spolja nešto viče. Vatra! Vatra! Učinilo mu se kako čuje vrisku ljudi koja bježi iz velikog šatora dok se oko njih širi crni dim i nadolazeća smrt. Mogao je da osjeti miris pepela i sve jaču toplotu oko sebe.

- "Ostala je još jedna karta", tiho će Proročica, "mada mislim da oboje znamo koja". Obješeni, pomisli George, dok je lagano prelazio rukom preko džepa u kome je donedavno držao kartu koju je pronašao one noći na mostu. Džep je bio prazan. Karta, sa još vidljivim krvavim tragovima, se nalazila na stolu. - "Ovo je karta tvoje budućnosti. Obješeni označava žrtvu, osobu koja prestaje da se bori i koja se predaje vlastitoj sudbini", govorila je Proročica dok su vatre gutale njen šator. George osjeti kako njegovu stolicu polako nestaje u plamenu, kako njegova koža postaje prah. Nestajao je u vrelom vatrenom zagrljaju. Crvena smrt. Crvena poput Stelline kose.

Vatra se stišala. Sunce je polako izbijalo na horizontu dok je voda gasila posljednje tragove požara. Na zgarištu je stajala Proročica i posmatrala rađanje novog dana. Ugledala je i Klovna sa spaljenim licem kako drži za ruku nekog dječaka. Pogled je pade na zemlju prekrivenu pepelom na kojoj ugleda kartu. - " George, umalo da te izgubim", reče dok je otresala prašinu sa karte Obješenog, nakon čega je stavu u špil sa ostalim. - "Dobrodošao u cirkus".

Trilogija bizarnog cirkusa: prvi dio - KLOVN

Dobrodošao dragi čitaoče. Nadam se da si raspoložen za priče koje slijede, nimalo uobičajene, već čude, zbunjujuće i bizarne. Ah, pa naravno da jesi! Ko nije? Jer svima nam je potrebno malo fiktivne bizarnosti kako bi svakodnevni život izgledao sređenije i staloženije. Ali počuj ovo čitaoče - život, moj i tvoj, je mnogo čudniji i zastrašujući od bilo koje priče koju ti pripovijedam. Tu se kriju prava čudovišta ispod kreveta, babaroge i vještice. No zaboravimo to na tren, i uživajmo u čudesnoj melodiji, smijehu mase, urliku lavova ispod šarenog šatora, mirisu kokica i šećerne vune jer...

...Cirkus je stigao u grad! Odzvanjalo je Staffordom dok su njegovi stanovnici sa prozora svojih domova znatiželjno posmatrali neuobičajenu paradu koja se protezala Main streetom. Žongleri, krotitelji zvijeri, akrobate, divovski slonovi prolazili su širokom ulicom gradića u mozaiku zvukova, boja i nasmijanih lica koja su mahala prema oduševljenim pogledima, pozivajući ih da prisustvuju predstavi kakvu još nisu vidjeli.

Povorka se uputila ka obali rijeke, na izlazu iz grada, gdje je bilo dovoljno mjesta sa sve njene članove. Kraj rijeke je preko noći nikao novi grad, šaren i bučan, pun novih zvukova i našminkanih lica. Bezbroj manjih šatora okruživalo je jedan, mnogo veći, u kome će se u narednih sedam dana svake večeri održavati nezapamćen spektakl, spektakl koji će dugo biti urezan u sjećanje stanovnika Stafforda.

***

- "Mama sutra idemo u cirkus, zar ne?"

- "Vidjećemo Mikey", odgovori mu, dok je zamišljeno sjekla povrće i ubacivala ga u šerpu sa ključalom vodom. Mike nije bio zadovoljan odgovorom.

- "Ali obećala si mi!", reče razočarano dok je gledao u svoju majku. Ona mu uzvrati pogledom punim ljubavi, ali i zabrinutosti, pogledom kakvim samo majka može gledati svoje dijete. Blago mu se nasmiješi. -"Obećanje je obećanje", nevoljno mu odgovori.

Mike je odjurio u svoju sobu, uzbuđen što će sutra, napokon, otići sa majkom na obalu rijeke i prisustvovati nezaboravnom događaju o kome je toliko slušao. Pokušao je da čita neku dosadnu knjigu, ali je odustao kada je shvatio da već pola sata gleda u istu stranicu. Jedino o čemu je ovaj desetogodišnjak razmišljao bio je - cirkus. Već je šest dana u gradu i sutra je posljednja noć prije nego sto šatori nestanu, muzika utihne a šarena lica postanu samo blijedi duhovi njegovog sjećanja. Ali Mike je natjerao mamu da mu obeća da će sedmog dana i oni uživati u čarima ovog nesvakidašnjeg svijeta pored obale rijeke.

Pokušao je da zaspi, ali se nervozno vrtio u krevetu.

- "Ne spava mi se", htio je da odgovori majci nakon što mi je rekla da je vrijeme za krevet, ali u strahu da će ga to koštati sutrašnje posjete cirkusu, ugrizao se za jezik, u tihom neslaganju obukao pidžamu i pokušao da natjera san na oči kako bi jutro što prije stiglo.

Nije bio siguran da li je to san, potisnuto sjećanje ili predskazanje, ali je znao da gleda sa svog prozora na ulicu dok njom prolazi povorka akrobata, mađioničara, žonglera i egzotičnih životinja, a znatiželjni pogledi Stafforda sa oduševljenjem posmatraju sa okolnih prozora. Šarenilo Main streeta izmami mu osmijeh na lice, i Mike je ponovo uživao u savršenoj reprizi dana kada je cirkus stigao u grad. Posmatrao je ista lica, čuo je istu veselu melodiju koja je polako jenjavala dok se povorka kretala ka obali. Rijeka čudnih lica je polako nestajala, a sa njom i polet koji je izazvala u posmatračima. Prozori su se, jedan po jedan, zatvarali i ljudi su se vraćali svojim životima i obavezama koji oni nose. Svi osim Mikea.

Posmatrao je osobu koja je stajala na, sad već potpuno pustoj, ulici. Bio je to Klovn. Ali ne običan klovn, kao oni koji su prošli sa paradom. Odjeća na njemu bila je stara, pocijepana sa izgorjelim dijelovima kroz koje se mogla vidjeti crna, spaljena koža. Opekotina je prekrivala desnu polovinu njegovog lica na kojoj nije bilo oka, već samo crna šupljina. Ostatak lica, koji je bio je prekriven razmazanom šminkom, se grčio u neprirodan osmijeh koji je ledio krv u žilama. Pramenovi crvene kose, koji su virili ispod starog cilindra, su lagano treperili na suvom, ljetnjem povjetarcu punom prašine.

Vazduh je postajao zagušljiviji dok se Mike borio za dah. Par trenutaka kasnije gust dim ispuni njegovu sobu, ali i cijeli grad, i on osjeti vrelinu na svojoj koži. Pepeo ga je gušio, ispunjavao mu pluća i tjerao na kašalj. Oči su mu suzile, ali je ipak posmatrao Klovna koji je lagano nestajao u oblaku crnog dima. Tada se probudio.

***

- "Mama požuri, zakasnićemo!", vikao je dok je, trčeći niz stepenice, oblačio svoju omiljenu plavu ljetnu jaknu. U hodniku ga je dočekala majka, već spremna, sa osmjehom na licu jer ju je zabavljao njegov entuzijazam.

Šetnja do obale rijeke, gdje se nalazio cirkus, nije bila duga ali Mikeu se učinila kao da traje čitavu vječnost. Žurio je, ali nije znao zbog čega. Nije mogao da uživa u toplom ljetnom predvečerju ispunjenom zvukom crvčaka i žumorom prolaznika koji su se, baš kao i on, uputili ka rijeci. Čak je zaboravio i noćnu moru, strah koji ga je ispunio kada se probudio i činjenicu da nakon toga više nije mogao spavati. Zaboravio je i protekli dan i dane prije njega. Sve se pomiješalo u vrtlog nebitnih minulih sjećanja, snova isprepletenih sa javom i izbrisanom granicom između njih. Bio je bitan samo - cirkus. Iako je znao da se prepušta opsesiji koja prevazilazi granice normalnog, Mike nije mogao da se izbori sam sa sobom. Iz oluje misli ga povrati slika koju je ugledao ispred sebe. Stigli su.

Mike se našao okružen šatorima, tezgama sa nagradnim igrama, hranom i igračkama. Miris kokica i šećerne vune se uvukao u svaki ćošak i ispunio noć. Smijeh djece, ali i odraslih, je nadglasavala samo vesela muzika koja je dopirala sa svih strana. Mikeu je trebalo vremena da se privikne na ovaj napad na čula, i u trenutku se borio za svijest. A onda, ispred sebe, je ugledao šarenog diva u čijoj utrobi boravi misterija. Polako ali sigurno ušao je u šator, čvršće stisnuvši majčinu ruku.

***

Cirkuske tačke smjenjivale su se jedna za drugom, svaka napetija i interesantnija od druge. Mike je izgubio pojam o vremenu, u potpunosti se predao akrobatima koji sa lakoćom prelijeću sa jednog trapeza na drugi, mađioničarima koji presijecaju svoje lijepe pomoćnice na pola a zatim ih ponovo sastavljaju bez problema i krotiteljima koji stavljaju glave u lavlje čeljusti. Uživao je u ostvarenju svoga sna. Tada je čuo najavu: - "Molim jedan veliki aplauz za klovnove!". Publika je bučno odreagovala na smiješne spodobe u neobičnoj odjeći i džinovskim cipelama. Klovnovi su zasmijavali publiku svojim trikovima, padovima sa bicikla i nespretnim međusobnim prepirkama. Svi su se smijali. Svi osim Mikea.

Na središtu okrugle pozornice stajao je on - Klovn iz njegovog sna. Ili sjećanja. Ili predskazanja. Zbunjivalo ga je to što je ovaj Klovn dosta drugačiji od drugih, kao i to što samo stoji gledajući pravo u Mikea. Ali najviše ga je čudilo što niko ne reaguje na njegovo prisustvo, ni publika kao ni klovnovi sa pozornice. Izgleda da je Mike jedini koji ga vidi. Sada je još bolje vidio opekotinu na njegovom licu, spaljeni kostim i oprženu kožu, prorijeđenu crvenu kosu i taj neljudski, prodorni osmijeh. Klovn lagano iskrivi usta, kao da pokušava nešto da kaže. Mike se napinjao da pročita riječ sa njegovih usana, ali mu je ona izmicala. Posmatrao je micanje njegovih beživotnih usana, hipnotisan njegovim praznim pogledom. Tada mu postade jasno - šaputao je: Vatra.

- "Vatra! Vatra!" neko je povikao dok su se klovnovi na sceni i dalje glupirali. Prošlo je par trenutaka prije nego što su se svi okrenuli ka zvuku koji je dopirao od ulaza u šator. Neko je panično vikao, pokušavajući da upozori na požar koji je zahvatio šator. Upozorenje je došlo trenutak kasno. Vatra se brzo širila šatorom, proždirući velikom brzinom njegovo platno i potporne drvene grede. Publikom je zavladala panika. Stampedo uplašenih ljudi pojuri ka jedinom izlazu, a haos koji je uslijedio rastavi Mikea od majke. Ostao je sam i preplašen dok su se dijelovi šatora urušavali, a dim postajao gust i crn dok mi je pepeo punio pluća i tjerao na kašalj. Sve mu se činilo kao da je zarobljen u nekom snu koji nema kraja. Pao je na koljena i počeo puzati prema izlazu.

***

Stajao je na zgarištu nekadašnjeg divovskog šarenog šatora. Posmatrao je vatrogasce i stanovnike Stafforda kako gase i posljednje ostatke vatre. Sunce je već bacalo prve zrake na obalu i tada je shvatio da su prošli sati od požara. Zora je otkrivala strahovite posljedice sinoćneg događaja. Većina malih šatore je takođe izgorjela, a vatra je uzela dosta ljudskih života. Okrenuo se i iza sebe ugledao Klovna koji mu se lagano primicao.

Klovn iz njegovih snova stajao je tik ispred njega. Gledali su se nekoliko momenata prije nego što je Mike progovorio.

- "Ja sam mrtav, zar ne?", tiho progovori, "Umro sam u požaru". Klovn ništa ne progovori, već samo nijemo pokaza na malo tijelo u spaljenoj plavoj ljetnoj jakni kako leži ispod ostataka drvene grede.

- "A i ti si mrtav", ponovo će Mike staloženim glasom, "Ali zbog čeka smo obojica još ovdje?", upita on.

- "Zbog toga što svaka duša koja umre ovdje postaje dio cirkusa", napokon će Klovn suvim glasom, suvljim od spaljenog vazduha koji udišu. Mike je na trenutak zastao, a onda se sageo, uzeo prašnjavi, crveni okrugli nos sa ugljenisanih ostataka koji su ležali pored njegovog tjela u plavoj jakni, i stavio ga na svoje lice. Prišao je Klovnu i uhvatio ga za spaljenu ruku, podigao glavu i pogledao ga u crnu, beživotnu duplju.

- "Hoću i ja da budem klovn", reče dok je uzvraćao osmijeh svom novom prijatelju.