Vrtlog želja

Jutro koje će promijeniti sve

Devet je sati ujutro. Studentska služba počinje sa radom u deset sati. Znam to jer sam milion puta isto ovako čekala tih 10 sati da bih mogla da ih nazovem i provjerim ima li nekih novosti u vezi produžavanja liste za smjer engleski jezik i književnost.

Samo ovaj put imam predosjećaj da će mi konačno reći njihovu odluku koja me može učiniti nesrećnom ili izazvati suprotan efekat koji mi je poslije ovoliko mjeseci čekanja postao nezamisliv.

Više nego išta na svijetu voljela bih da mi kažu da su produžili listu za 4 mjesta, jer bi to značilo da ja konačno mogu početi sa svojim studentskim životom. Postanem uzbuđena svaki put kad zamislim da ću studirati u drugom gradu, daleko od roditelja. Da ću imati svoj stan i živjeti sa cimerkama. Da ćemo dane provoditi u stanu koji pripada nama na određeno vrijeme. Da ćemo taj stan uređivati po našem ukusu. Da ćemo imati neograničen internet, što je veoma važno za jednog ovisnika o internetu kao što sam ja. U suštini, da ćemo biti prepuštene same sebi i zajedno proživljavati taj trenutak odvajanja od roditelja koji se čekao ovih 18 godina.

Ako odem, za sobom ostavljam svog momka, onog prvog do kog mi je stvarno stalo. U vezi smo četri mjeseca, i od ta četri mjeseca jedan smo bili razdvojeni, jer sam ja ovog ljeta vrijeme provodila u Njemačkoj. Ta razdojenost koja je trajala mjesec dana nije nam upropastila vezu. Preživjeli smo to, nadam se da ni moj odlazak na fakultet neće mnogo pokvariti naš odnos. Naravno, ne očekujem da sve bude isto, ipak ćemo se viđati samo vikendom, ali odlučili smo pokušati pa ćemo vidjeti šta će biti.

Međutim, ako ne odem, ostajem ovdje gdje sam i bila ovih 18 godina. U istoj kući, sa istim ljudima koje gledam cijeli život i evo i sad se nadam da ne mora biti tako, da će se konačno nešto promijeniti. Imam ogromnu potrebu za osamostaljivanjem i ako se to sad ne ostvari onda neće ni u naredne četri godine, a to je za mene stvarno dug period. Ipak, čak i ako se desi da ostanem ovdje, imaću momka kome mogu otići kad izludim u ovoj kući. Ići ću na privatni fakultet i viđaću jednu od prijateljica koja je ostala ovdje. Ne zvuči ni to loše, ali mi se više sviđa ona ideja da odem.

O tome nažalost ne odlučujem samo ja. Još pola sata, pa će to neko drugi odlučiti umjesto mene. I iskreno se nadam da mi planovi o studentskom životu i osamostaljivanje neće biti uništeni.

Početak nečeg novog

Zbog potrebe da pišem o svom životu odlučila sam da od danas vodim online dnevnik i igrom slučaja završila sam ovdje.

Djelila sam novosti iz svog života na raznim društvenim mrežam, gdje su mnogi poznanici mogli to da čitaju. Međutim, zbog previše pogrešnog shvatanja, osuđivanja i izvrtanja svake rečenice koju napišem poželjela sam da imam više privatnosti dok pišem. Zato od danas ovdje vodim svoj dnevnik u nadi da me niko od poznanika neće pronaći.

Pisala bih ja pravi dnevnik da nisam previše lijena, ali dobro je poznato da je tehnologija danas zasjenila kako pisanja pisama, tako i dnevnika. Zbog toga ljudi vjerovatno i dijele mnogo privatnih stvari na društvenim mrežama. Potreba za pisanjem o događajima iz dnevnog života će uvijek postojati, samo što ljudi sa razvojem tehnologije i interneta to pišu na pogrešnim mjestima.

Iskreno se nadam da ne griješim kad mislim da je ovo jedno od mjesta gdje mogu slobodno pisati o onome što mi se mota po glavi. Nadam se da ću uživati ovdje, jer ću po prvi put u životu pisati samo zbog sebe i neću morati da brinem šta neko koga poznajem misli o tome o čemu sam pisala.

Čestitamo

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.