starecivilizacije

Egipat 1 dio

, 13 2013 10:58:22 +0200

Drevni Egipat bila je drevna civilizacija u sjeveroistočnoj Africi, smještena uz rijeku Nil što je danas moderna država Egipat. Egipatska civilizacija je srasla oko 3150. godine prije Krista (prema konvencionalnoj egipatskoj kronologiji) zajedno s političkim ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta pod prvim faraonom. Povijest drevnog Egipta događala se u nizu stabilnih kraljevstva, odvojeni razdobljima relativne nestabilnosti poznatih kao srednja razdoblja: Staro kraljevstvo iz ranog brončanog doba, Srednje kraljevstvo iz srednjeg brončanog doba i Novo kraljevstvo iz kasnog brončanog doba. Egipat je dosegnuo vrhunac svoje snage tijekom Novog kraljevstva u periodu Ramesside, nakon čega su ušli u period polaganog opadanja. Egipat je bio napadan i osvajan od strane mnogih stranih sila (kao što su Libijci, Nubijci, Asirci, Babilonci, Perzijci i Makedonci) u Trećem prijelaznom, te u Kasnom periodu. U razdoblju nakon smrti Aleksandara Velikog, jedan od njegovih generala Ptolemej I. Soter, postavio je sebe kao novog vladara Egipta. Ptolemejsko kraljevstvo je vladalo Egiptom do 30. godine prije Krista, kada je pao pod vlastRimskog Carstva i postao rimska provincija.

Uspjeh drevne egipatske civilizacije je došao dijelom iz njegove sposobnosti da se prilagodi uvjetima doline rijeke Nil. Predvidljive poplave i kontrolirano navodnjavanje plodne doline proizvelo je višak usjeva, koji su pokretali društveni razvoj i kulturu.

Egipat je transkontinentalna nacija smještena uglavnom u Sjevernoj Africi, s Sinajskim poluotokom koji se nalazi u Aziji. Ima obalu na Sredozemnom moru, Crvenom moru, Sueskom zaljevu i zaljevu Aqaba. Graniči s Libijom na zapadu, Sudanom na jugu, i pojasom Gaze pod palestinskom upravom i Izraelom na istoku. Drevni Egipat je bio podijeljen na dvije države, poznate kao Gornji i Donji Egipat. Rijeka Nil teče prema sjeveru od južne točke do Sredozemnog mora. Nil, oko kojeg se okupila većina stanovništva Egipta, bio je žila kucavica egipatske kulture još od kamenog doba i kulture Naqada.

Područje oko Nila zvalo se Kemet ("crna zemlja"), ime je dobila po tamnoj zemlji nanesenu poplavnim vodama Nila. Pustinja je imala ime Dešret ("crvena zemlja")

Nomadski lovci-sakupljači počeli su živjeti uzduž Nila tijekom pleistocena. Tragovi tih ranih ljudi javljaju se u obliku rukotvorina uzduž nilskih terasa i u oazama. Do oko 6000 p.K. u dolini Nila se javilo organizirano ratarstvo i velike građevine.

Postoje mnoge teorije o porijeklu ranih Egipćana, ta je tema još uvijek protkana proturječnostima.

Egipatsko društvo bilo je spoj naroda sjevera i sjeverozapada Afrike sa narodima jugozapadne Azije. Nedavna istraživanja genetičara potvrđuju ovu teoriju, ali rasprave o toj temi još uvijek traju.

Egipatska kultura bila je izuzetno stabilna i mijenjala se vrlo malo kroz razdoblje od gotovo 3000 godina. To uključuje religiju, običaje, umjetničko izražavanje, arhitekturu i društvenu strukturu.

Povijest drevnog Egipta zapravo počinje s Egiptom kao ujedinjenom državom, što se dogodilo oko 3000 p.K. Narmer, koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat, bio je prvi faraon; iako arheološki dokazi da je razvijeno egipatsko društvo postojalo i znatno prije toga: Preddinastijski Egipat.

U 10. tisućljeću p.K. uzduž Nila kulturu uzgajivača žitarica koji su koristili najraniji oblik srpova, zamijenila je kultura lovaca, ribara i lovaca-sakupljača koji su koristili kamena oruđa. Postoje i dokazi o ljudskim prebivalištima u jugozapadnom dijelu Egipta, blizu granice sa Sudanom, prije 8000 p.K. Klimatske promjene i/ili pretjerana ispaša oko 8000 p.K. počele su isušivati egipatske pašnjake, s vremenom oblikujući Saharu oko 2500 p.K.], pa su rana plemena selila prema Nilu gdje su razvili sjedilačko gospodarstvo i centraliziranijedruštvo. Postoje dokazi pastoralizma i uzgoja žitarica u istočnoj Sahari u 7. tisućljeću p.K. Do 6000 p.K. stari su uzgajali stoku i gradili velike građevine. Gradnja uz pomoć žbuke bila je u upotrebi od 4000 p.K.

Arheolozi često izlaze s različitim kronologijama drevnog Egipta, također će se često naći u istom radu navedeno više alternativnih kronologija. Iz ovog razloga može biti razlika između datuma koji su prikazani ovdje, i onih u ostalim člancima. Isto tako, često postoji i više varijanti pisanja imena. Egiptolozi obično dijele povijest faraonske civilizacije koristeći raspored kojeg je izradio Maneton u svome djelu Aegyptaica.

slijedi nastavak .. ..

Rimsko carstvo 1 dio

, 13 2013 10:57:24 +0200

Rimsko Carstvo je uobičajeni naziv za rimsku državu nakon što ju je preustrojio Oktavijan August u zadnja tri desetljeća prije Krista. Iako je Rim imao imperij stoljećima prije Augustove samovlade, predaugustovska država se obično naziva Rimskom Republikom. Rimsko Carstvo je upravljalo svim heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i keltskim područjima sjeverneEurope. Najveću teritorijanu ekspanziju doživjelo je u doba cara Trajana, koji je 114. prisvojio Armeniju i sjevernuMezopotamiju, a 115. godine osvojio je i Adiabene, Babilon i Ktezifont. Zadnji rimski car zbačen je 476. godine, ali tada je istočnim područjima već vladao drugi car sa sjedištem u Konstantinopolu. Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) i dalje je postojalo, iako se postupno smanjivalo, sve do 1453. godine, kad su Turci osvojili Konstantinopol. Kasnije države na zapadu (FranačkoKraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo) i na istoku (ruski carevi) koristile su rimsko državničko nazivlje sve do modernog doba.

Golemo naslijeđe Rimskog Carstva vidi se i danas u zapadnjačkim institucijama, pravu, arhitekturi i mnogim drugim područjima života. Vidi i: Rimska kultura

Kad je propala Rimska Republika (509. pr. Kr. - 31. pr. Kr.), Gaj Oktavijan,Cezarov pranećak, učvrstio je svoj položaj pobjedom nad jedinim preostalim protivnikom, Markom Antonijem, u bitki kod Akcija 31. godine prije Krista.

Dotadašnji su događaji radili u njegovu korist: Rim je zbog građanskog rata bio u kaosu. Osim toga, Rim nije bio spreman prihvatiti vlast despota.

Oktavijan je bio lukav čovjek. Prvo je raspustio vojsku i organizirao izbore. Izabran je na moćan položaj konzula. Godine 27. pr. Kr. službeno je vratio vlast rimskom senatu, te je ponudio da se odrekne svoje vojne premoći i vlasti nad Egiptom. Ne samo da je Senat odbio njegovu ponudu, nego mu je prepustio i Hispaniju, Galiju i Siriju. Malo nakon toga, Senat mu je dodijelio naslov Augusta.

Ipak, August je znao da mu položaj konzula neće donijeti apsolutnu moć. Godine 23. pr. Kr. odstupio je s tog položaja kako bi stekao druga dva. Kao prvo, postao je tribun, što mu je omogućilo da saziva senat kad god hoće i određuje predmete za raspravu. S obzirom da je položaj tribuna tradicionalno bio vezan uz narod, Augustova je moć dodatno narasla. Kao drugo, stekao je nove ovlasti u obliku "imperijalne" moći, što je značilo da ima vrhovnu vlast u svim pitanjima teritorijalne uprave. Godina 23. pr. Kr. obično se računa kao godina kad je August postao rimski car. Ipak, više je volio građanske naslove Princeps i "Prvi građanin".

Kao car, August je hladnokrvno i efikasno uredio svoje carstvo; njegove su izuzetne sposobnosti velikim dijelom zaslužne što se Rimsko Carstvo održalo tako dugo. Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu od vitezova i slobodnjaka (bivših robova). Vojnicima je uredio mirovine.

Bio je vješt propagandist. Dobio je potporu rimske književnosti kad je postao pokrovitelj pjesnika Horacija, Livija i nadasveVergilija. Da se svidi narodu, koristio je igre i posebne događaje koji su slavili njega i njegovu obitelj.

August je osnovao i prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju.

Kao apsolutni vladar carstva, imenovao je svog nasljednika. Tako je vratio običaj koji je odbačen još pri osnutku Rimske Republike kao sramotan. U početku je to trebao biti Marcel, sin njegove sestre, koji se oženio Augustovom kćeri Julijom. Marcel je umro 23. pr. Kr. zbog trovanja hranom. Kasniji su povjesničari tvrdili da je Marcela, kao i razne druge članove carske obitelji, otrovala Augustova žena Livija Drusila, ali to su obična nagađanja.

Nakon Marcelove smrti August je dao kćer Marku Agripi, koji mu je bio desna ruka. Iz tog je braka poteklo petero djece, tri sina i dvije kćeri: Gaj Cezar, Lucije Cezar, Julija Mlađa, Agripina Starija i Postum Agripa (ime "Postum" znači da je dijete rođeno nakon očeve smrti). August je usvojio dvoje najstarije djece, čime je postalo očito da ih želi kao nasljednike. Pokazao se širokogrudnim i kao očuh, prema Livijinoj djeci iz prvog braka, Germaniku i Tiberiju Klaudiju, nakon što su osvojili velik dio Srednje Europe.

Agripa je umro 12. pr. Kr., a Livijin sin Tiberije se razveo i oženio za Agripinu udovicu. Tiberije je sudjelovao u Augustovoj tribunskoj vlasti, ali ubrzo se povukao. Nakon što su i Gaj i Lucije umrli u ranoj dobi (4. n.e. odnosno 2. n.e.), te kako mu je brat Druz umro još ranije (9. pr. Kr.), Tiberije je pozvan natrag u Rim, gdje ga je August posvojio.

August je umro 19. kolovoza 14. godine poslije Krista. Ubrzo ga je senat proglasio bogom i uvrstio u panteon rimskih bogova. Postum Agripa i Tiberije su proglašeni nasljednicima. Postum, koji je tada već bio u izgnanstvu, odmah je ubijen. Ne zna se tko je zapovjedio njegovu smrt, ali Tiberije je sada imao odriješene ruke da preuzme istu vlast kakvu mu je imao očuh.

slijedi nastavak .. ..

Čestitamo

, 13 2013 10:53:19 +0200

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.