Literatura

Literatura http://stankocrnobrnja.blog.rs/blog/stankocrnobrnja stankocrnobrnja 2026-06-17T18:10:03Z Ban Jelačić ponovo među Hrvatima 3.deo http://stankocrnobrnja.blog.rs/blog/stankocrnobrnja/generalna/2014/09/05/ban-jelacic-ponovo-medju-hrvatima-3.deo IV   Nastavila su se događanja. U općinama gdje su živjeli Srbi, odbacili su grb i zastavu. Zastavu zato &scaron;to je grb na njoj bio neprihvatljiv. Srbi su izbačeni iz Ustava, a iz drugih zemalja koje su propagirale demokratiju su &scaron;utjeli o pravima čovjeka to jest jo&scaron; ljudska prava nijesu bila stupila u opticaj. Sve analize bile su bezpredmetne. Sukobi su se ređali jedan za drugim. Sam događaj na stadionu gdje se skupilo mnogo ljudi i igrači udarali gumenu kuglu naliku na globus i onda oni sa strane provali&scaron;e u igrali&scaron;te i izazva&scaron;e tučnjavu i odatle počinje. Događaji u Plitvicama, Glini, Slunju, izmasakrirana tjela pripadnika teritorijalne odbrane na koranskom mostu. Federalna vojska kreće pa stane, žene zaustavljaju vojsku. Na kasarne se puca sa krovova kuća, &scaron;kola, bolnica, dječijih vrtića. Najzanimljivije je bilo banu Jelačiću gledati kada ovi takozvani pobjednici uđu u krug kasarne kad siđu s krovova bolnice ili &scaron;kole, a federalna vojska pod pla&scaron;tem noći nekako izmigolji, oni &scaron;to izađu, a oni &scaron;to bivaju ubijeni dok izlaze iz opkoljenosti i dobro rečeno iz bespomoćnosti kad ovi &bdquo;pobjednici“ iz busije s krova bolnice uđu u kasarnu i okome se na spomenik kakav je vidio u Kumrovcu i stanu čupati ruže i bacati ih. I čuo je da neko kaže iz mraka: - lupaju duhovnu snagu Antuna Augustinčića -. Po trgovima gradova u samome centru grada ru&scaron;eni su spomenici boraca koji se klanjaju mrtvim drugovima i domovini gledajući u Sunce. Spomenici su bespomoćno padali. Pucalo se u mramorne ploče na kojima su bila nečija imena. &Scaron;apatom se govorilo da su to spomen ploče streljanih rodoljuba od strane nacista i usta&scaron;a. Nije znao ni za usta&scaron;e ni za naciste. Sjeti se svoga spomenika. Njegov spomenik nije bio uni&scaron;ten niti su ga ru&scaron;ili bageri jer je očuvan ponovo vraćen na pređa&scaron;nje mjesto, a ovi ru&scaron;e bagerom kao da su u neprijateljskoj zemlji, ili kao da u njihovoj zemlji to čine neprijateljski vojnici. Istina je, da su spomenici žena i devojaka bili glomazno isklesani. Kako je slu&scaron;ao da je ta partizanska vojska bila vi&scaron;e gladna nego sita i u njoj je bilo žena koje sigurno nijesu bile tako debele kao &scaron;to su isklesane, ali su umjetnici to izgubili iz vidokruga. Robovali su glomaznosti i kroz glomaznost isticali duhovnu i rodoljubnu snagu. U tim događanjima ban Jelačić je bio nevidljiv. Bio je sada gotovo nevidljiv uvjek otkako ga pjesmom nitko nije zazivao jer se repertoar skladbi izmjenio. Najjači utisak je ostavio avion koji je bacio bombu na jednu vladinu zgradu. Avion je doletio iz pravca aerodroma – Pleso - , a preko radija je čuo da je to avion, sada neprijateljske, Jugoslavenske ratne avijacije. Osjećala se mučnina bol i oprost u ljudima na svakom koraku. Vidio je da neki kradom odlaze, preko noći, drugi ulaze u njihove stanove i kuće obijaju vrata. Ostao je i dalje kod slijepog mladića, a onda odlazio i lutao svuda. Bilo je ushićenja kod mnogih čije su pozicije sada bile vidno izmenjene. Na vojničkom planu su mnogi uznapredovali. Doskora&scaron;nji anonimusi su sada u novim uniformama paradirali gradom. To je bilo u mnogim gradovima. Nije mu se i&scaron;lo u Kerestinec. Doznao je da je kazamut aktivan. Doznao je da su tamo prebijeni ljudi ili to nisu bili ljudi jer su Srbi. Proradilo je političko trži&scaron;te, trži&scaron;te laži i obmanjivanja. Doznao je da je ta neka jugoslavenska vojska napustila Sloveniju. Sada sve nije morao ni da pamti. Na područijima gdje je nekad bila Vojna granica manje brojno hrvatsko stanovni&scaron;tvo je napustilo sela i svoje kuće, te općine su sada proglasile svoje sredi&scaron;te Knin. Sve nade su bile isprazne. Zakoni su postojali, ali ih uglavnom nisu po&scaron;tovali jer je zakone svatko ubacivao svoj duh. I na izdvojenim područijima ljudi su se okrenuli svojoj kući u kojoj imaju vatre i jo&scaron; uvjek mogu jesti a da ne gladuju. Oni &scaron;to su se istakli u davanju otpora sada su mislili da imaju pravo da vode politiku, a o politici ni&scaron;ta nisu znali. Narod je živio po navici i u početku se nije ni osjećao zrakoprazni prostor vlasti, a najveće nesreće su bile pogibije. O pogibijima malih ljudi, doskora raspjevanih i vedrih mladića, s velikom patetičnom retorikom se govorilo o pogibiji &bdquo;hrvatskih vitezova“, a mnogi su svoje sinove zaklanjali da ne idu u vojsku i na sprovodima osuđivali srpsko divlja&scaron;tvo i lili krokodilske suze. Tje&scaron;ile su ih pogibije srpskih mladića koji su postajali &bdquo;srpski Sinđelići“. Nije izmirenje Hrvata ba&scaron; bilo u velikoj ljubavi. Emigracija je do&scaron;la opranih ruku u devet voda jer su to bile sada čiste ruke i nisu sada krvave jer se sve to u civiliziranom svijetu sada izvidalo, a taj civilizirani svijet je u njima gledao snagu koja će se obračunati s komunistima tako &scaron;to će ih ukloniti s političke scene i oni će im zauzvrat prepustiti Srbe da se sa njima razračunavaju i otpreme u progonstvo kao zločince iako su bili na strani antihitlerovske koalicije jer su remetilački faktor u Hrvatskoj. Progledalo se kroz prste &scaron;to je usta&scaron;ka emigracija bila veliki suradnik vojevač fa&scaron;izma, a koliko je Hitlerovih oficira bilo u NATO paktu pa opet ni&scaron;ta zato. Ne&scaron;to se zbivalo a novopečena državna politika odobravala, bilo je otimanje dru&scaron;tvene imovine. Poginule siromahe su progla&scaron;avali &bdquo;hrvatskim vitezovima“ a za svoje sinove su pljačkali i tiho prisvajali dru&scaron;tvenu imovinu. Tko je kriv siromasima &scaron;to su glupasti i nemoćni. Naročito su se isticali oni koji su za vrijeme služenja vojnog roka u jugoslavenskoj vojsci okitili činovima sada im se ukazala prilika da se penju do generalskih činova. To je trend da kondukteri, &scaron;oferi i promoteri postanu generali, a varalice, neradnici i bitange vlasnici firmi. Dok su se mase zanosile dotle su ovi i oni grabili svome cilju. I postali su vlasnici firmi za čiju su gradnju uzimani veliki krediti, a radnici vraćali te kredite, a za koje krediti nisu vraćeni opet će ih vraćati radnici. Tako se od biv&scaron;ih bagabunda stvorio bogati sloj skorojevića kojima će se diviti osiroma&scaron;ena i uni&scaron;tena srednja klasa koja je i sama učestvovala u svome osiroma&scaron;enju. Trebalo je sada stvoriti umjetnost življenja. Ako ni&scaron;ta drugo neka to siroma&scaron;tvo bude čisto i ispeglano, ako nije otmijeno. U vojsku se moralo milom ili otmijeno silom i glumila se radost. Ako se pogine, možda neću ja. Dobijaju se uvjerenja da je pobjeda na strani nezavisnosti i da se oružje kupuje i već mozak postaje umoran od svega. I jednog dana dok hoda ban Jelačić nevidljiv čuo je razgovor dvojice &scaron;etača koji su razgovarali. Njemu se činilo da je njegovo pojavljivanje ostalo prikriveno i njegovo neslaganje s pjevačima koji su pjevali pjesmu i njega budili. Sada su ova dvojca raspravljali o događajima kada je grof Jelačić postao ban. Spomenuli su Kulmera i ban Jelačić ga se sjećao. Dobivao je od njega pisma u kojima je bilo komplimenata, a ovi sada kažu da su bili jeftini i djetinjasti. Od njih je doznao da je Kulmer uočio da je grof Jelačić bio politički totalno nesposoban neobrazovan. Govorili su da je ban Jelačić bio bezgranično naivan i bezvoljan. Spomenuli su i pismo Kulmerovo od 11. maja 1849. u kojem Kulmer pi&scaron;e svoju krilaticu: - Bog neka čuva Hrvatsku od tijesne veze sa Srbima“. I jo&scaron; su toga sada rekli &scaron;to mu drugi nijesu tada rekli. Ban Jelačić je jo&scaron; čuo od njih dvojce da kažu kako se neki čudak obukao u odoru bana Jelačića i luta i ispituje za&scaron;to ga pjesmom zovu. Reko&scaron;e da je viđen zadnji put na priredbi koju su priredili kada se banov spomenik vratio na Trg. Tada im se ban Jelačić kratko pokazao, a oni kao sumanuti odo&scaron;e svojim ubrzanim staračkim korakom. U&scaron;ao je ban Jelačić u sve državne institucije gdje je kao ban ulazio. Tada nije bilo &scaron;efa države u Zagrebu. To je bio car u Beču, a u Zagrebu je mogao biti samo kralj. Kao da je vladar mijenjao krunu i odbacivao carsko zvanje samo zato &scaron;to bi u&scaron;ao u Sabor. Na tu nelogičnost niko nije obraćao pažnju. To je izgledalo da jedan vladar ima obadvije noge a kada dođe u drugi dio države gdje ga smatraju kraljem ima samo jednu nogu. Do&scaron;ao je u dio grada gdje je bila velika građevina i reko&scaron;e da je to vila Dalmacija i da je to bila Titova rezidencija u Zagrebu. Sada je pretvorena u predsjednički dvor. Tu je vidio veliku grupu osoba. Pobočnici, pribočnici, predbočnici, zabočnici, krajbočnici, nadbočnici, podbočnici. Svi su vedri i nasmijani i odani domaćinu dvora i ljube svoju novu dužnost. Svi su ubijeljenih lica i uhranjeni i prikazuju se pametni jer su tu potrebni i svakodnevno iskazuju ljubav prema domaćinu kuće. Budnost i iskazivanje ljubavi to je bila najveća obaveza i valja ljubiti trag domaćinu i sme&scaron;kati se na njegovu ta&scaron;tinu i podrugljivost jer je on moćan, ali ovde se ne živi lo&scaron;e. Oni nisu obični vojnici, bojovnici već ne&scaron;to vi&scaron;e i ne ljute se &scaron;to nisu među vitezovima, a vitez se postaje tek kad pogine&scaron;. Nije se čudio &scaron;to u sukobu sa Srbima, a kasnije i sa Muslimanima vi&scaron;e nitko nije pjevao: - Ustaj bane...! – Vidio je kolone traktora gdje iz Slavonije odlaze i njihova sela pale. I svako je svakome postao remetilački faktor. On svagdje nije ni stigao. Bio je u Osijeku kada su sa krova zgrada Opće bolnice policija i zengovci pucali na kasarnu onu Bijelu kasarnu koju je vidio kada je prvi put do&scaron;ao u Osijek. Gledao je na ratna razaranja. Vidio je kako tako zvani branitelji brane Vukovar. Ubadaju sebi injekcije jer su ustra&scaron;eni i blijedi i po ubodu postaju bodri i veseli i pravi junaci, grad pripada njima. Pa ako im pripada od koga se brane. Za&scaron;to su gubili vrijeme i zabarikadirali se. Taj grad je cijela Jugoslavija uljep&scaron;ala za veliku pedesetogodi&scaron;njicu. Koga odatle žele da otjeraju ako im je borba pravedna i nikoga odatle ne tjeraju za&scaron;to se brane. Vidio je Rumune kako su i oni tu upleteni i daju im neke stare novčanice  reko&scaron;e mu da su to novčanice &bdquo;Nezavisne“ – kune – koje nikad nijesu imale monetarnu vrijednost. Vrag je plesao gradom i između sebe su se tukli ljudi koji govore isti jezik, slave Hrista i nesreća je u tome &scaron;to se želi da Hrvatska bude etnički čista i &scaron;to se hoće prikazati da su Hrvati kulturniji od Srba, a svi idu u iste &scaron;kole i uče po istim programima i &scaron;to su tu snagu Hercegovci koji su tu do&scaron;li izvan doma&scaron;aja hrvatske kulture jer se vezivanje Bosanaca i Hercegovaca kao rimokatolika ne&scaron;to kasnije vezivalo poslije odlaska Turaka za hrvatsku nacionalnu cjelinu i to glavne poluge su bile klerikalizam monsinjora Stadlera. Srbi su odmah poslije odlaska Turaka svoje nacionalno biće u Bosni i Hercegovini vezivali za srpsku nacionalnu cjelinu u Srbiji i svim prečanskim Srbima kosovskim mitom i pravoslavnom srpskom crkvom. Izlazeći iz mraka Orijenta bosansko – hercegovački rimokatolici su se vi&scaron;e oslanjali na klerikalne poluge nego na svjetovne duhovne tekovine književnosti i drugih umijetnosti. Njihovo jako klerikalno uvjerenje i odgajano usta&scaron;tvo rafinira sjedinjeno, sada je ishitreno dominiralo u njihovim glavama. Životna praksa je pokazala da rimokatolička i pravoslavna crkva u istoj državi žive i plutaju kroz historiju, ali sada se u nečijoj glavi rodila ideja  da treba između jedne i druge granica biti na Dunavu, između Nacionalnog episkopata u Zagrebu i Pravoslavne srpske crkve u Beogradu. A i preko Dunava od Vukovara žive rimokatolici, ali ni svi pravoslavci neće biti istrebljeni. Ovo su golemi uspjesi ekumenizma pod pontifikatom slavenskog pape i njihovih sljedbenika Slavena na Slavenskom jugu. Ovaj duhovni element je samo &scaron;lag na tortu koja je pripremljena i ispečena ko zna gdje. Ratne orgije sve vi&scaron;e su uzimale maha. Do&scaron;li su neki vojnici da donesu mir. Kako god da su najavljeni i kako da su dobro do&scaron;li oni su bili tuđi. Oni kao pojedinci mnogi nisu do&scaron;li veselo a dočekani  su s olak&scaron;anjem stanovni&scaron;tva. Onda su im rekli da ne pokazuju mnogo ljubavi prema Srbima. Hrvati ih nijesu voljeli jer su bili prepreka da ratuju. Srbima je bilo oduzeto oružije i zaključano. S njima nije bilo vlastite vojske a ova tuđa ih ne voli. I Muslimani i Hrvati upadaju na tako zvano za&scaron;tićeno područje. Ban Jelačić donese odluku da ode tek sada u Glinu. Sada je Glina bila ne&scaron;to drugačija. Od nekada&scaron;njih vojnih zgrada nije bilo ni&scaron;ta. I pored tuđe vojske bilo je života, ali kada su Hrvati stali upadati na takozvano za&scaron;tićeno područje, tuđa mirovnjačka vojska otvara skladi&scaron;ta i Srbima daje to jest vraća naoružanje. Tako je nastala srpska vojska Krajine. Po dolasku mirovnjaka nikakve tuđe vojske nije bilo već nekakva pogranična milicija i taj broj je bio mali u odnosu na vrletnost područja koje je valjalo obilaziti. Ali Srbi su bili optuženi da su okupirali vlastite kuće i posjede pa i ta mirovnjačka vojska je bila optužena i progla&scaron;ena od međunarodne priznate države Hrvatske kao okupatorska. I ta nova država, kao da se nije znalo da je Jugoslavija savezna država, i da Hrvatska postoji u njoj djelovala je arogantno svojom diletantskom politikom. I nitko tu državetinu nije opominjao da mirovnjačku vojsku progla&scaron;ava okupatorima. Ban Jelačić je sada sve promatrao kao da su ga svi zaboravili. Nakon ovih svojih razmatranja stanja na terenu monotonost mu je razbio susret sa Lazom Rakija&scaron;em. To je bio krepak i vedar stari čovijek koji kao da i nije bio star. Odlikovao se svojom tjelesnom snagom i vedrinom. Za njega su mu rekli da se u mladosti porvao s medvjedom. -  Oborio je međeda – kazuju mu ljudi – bio je siroma za biv&scaron;e Jugoslavije, a i druga je biv&scaron;a Jugoslavija i ode on u Karlovac na sajam i kad ga vide&scaron;e neke gazde reko&scaron;e mu da će mu kupiti kravu ako se porva s međedom. I Cigan zabubnja i međed se ispravi na zadnje noge, a jaki međed i navalio, a kad on međeda rukama oko rebara i malo mu izbije nogu pade međed ko ni&scaron;ta. I kupe mu kravu. Ide on kući i vodi kravu i za njim dru&scaron;tvo veselo i pjeva. Njega dočeka ćaća i kaže mu: - Nesretni sine, &scaron;to ukrade kravu pored na&scaron;e sirotinje da nas nosi glas da smo lupeži. – Nije čiča lupež mi smo mu kupili kravu jer se porva s međedom i dobio opkladu. Krenuo je i do&scaron;ao u Žirovac. Tamo su ga mladi ljudi vodili od kuće do kuće gdje je Ivan &Scaron;ibl uz kotlove dok su ljudi pekli rakiju zapisivao svoje – Partizanske razgovore – u mrtvu jesen tih stradalničkih godina fa&scaron;ističke okupacije Jugoslavije. Reko&scaron;e mu da je Ivan &Scaron;ibl kasnije uskladio svoje stavove s usta&scaron;kim i Tito ga ukorio, ali od tih ukora nije ostalo ni&scaron;ta. Njegov sin Milovan je zaboravio partizansku pro&scaron;lost očevu kada je to učinio otac i priklonio se novoj ideologiji koju je usta&scaron;ka emigracija njegovala u drugim dijelovima svijeta. Ban Jelačić nije znao ni za &Scaron;ibl Ivana ni za njegovog sina Milovana, ali mu nije bilo jasno za&scaron;to ove ljude žele da odavde otjeraju iz ove divljine. Na svakom koraku se osjećao dah siroma&scaron;tva. Javio se individualizam da je najbolje za sebe kao pojedinca stvoriti dobre osnove jer će prestati sukob i onda je važno započeti život punom snagom u miru. Bezobzirno se prisvajalo &scaron;to je bilo dru&scaron;tveno i svaka takva krađa je nenapisani roman. Motiv krađe, oduzimanje nečije imovine i ostavljanje bez posla tolikog broja ljudi ili kupovanje firmi u bescjenju ostaje u anonimnosti kao u ponoru. Nije bilo nikakve snage koja bi zaustavila tu pljačku i otimačinu. I pored toga &scaron;to postoji izreka: - oteto prokleto -, - neka bude prokleto &scaron;to je oteto, ali svima &scaron;to je oteto nisu dobili s neba ni&scaron;ta. I ovi koji su oteli i&scaron;li su u crkvu i molili se zdu&scaron;no Bogu i nijedan velečasni u ispovjedi nije čuo kajanje za otimačinu. Konj je bana Jelačića nosio kud je htio. Gdje god su do&scaron;li i kuda su prolazili ratna razaranja su ostavila trag. Za konja se nije brinuo. Svuda je bilo pa&scaron;e i sjena te dobre izvorske vode. U tim gradićima bilo je života. Trpio je narod i nosio terete života i ratne rane. Sa Srbima nije uspostavljao nikakav razgovor. Oni ga čak nijesu ni primećivali kada on to nije želio. Prolazio je mekim trbuhom Hrvatske i ba&scaron; po tim bespućima i brdskim područijima koja su prelazila u gorje živjeli su Srbi a Hrvati gdje je bilo ravnije uz glavne ceste, doline rijeka i riječica i živjeli su urbanije i lagodnije. I čudio se &scaron;to ba&scaron; u tim bespućima ima dobrih gospodarskih zgrada i &scaron;to ljudi imaju hrane. I tu se vodila prljava trgovina. Razni liferanti i &scaron;pekulanti, saboteri i ratni profiteri dobro su živjeli. Kleli  su se u vjernost naciji i oni snagu tro&scaron;e da bi se nacija održala. Vidio je Ka&scaron;ić, vrelo Zrmanje, Obrovac, Islam Grčki, Islam Latinski, Peruču. I tamo na Peruči bili su kao iskopani mrtvac prijedeli koji su nekad potopljeni kada je izgrađena brana za hidrocentralu, a ljudi odatle raseljeni Bog zna gdje. Sada su mogli doći na groblje svojih domova. Do&scaron;ao je u Split. Gradom se &scaron;aputalo da u ratmoj luci &bdquo;Lora“ ima zatvor u kome muče zarobljene vojnike JNA, Srbe. On se sjeti kako su i njega htijeli strpati u Kerestinec i kad se približi tim objektima stražari su digli buku: - Dolazi neki čudak! – javljali su. Zato okrene konja i u galopu nestade. Napustio je Split i konj ga je nosio opet a da sam nije znao gdje se nalazi. Do&scaron;ao je u Sinj. Tamo su ga dočekali ne&scaron;to vedrije. -  Nije doba za alku, a do&scaron;ao alkar. Ovaj je neobično odjeven. On je kao ban Jelačić sa spomenika. – Zaustavio se u centru grada i malo započeo razgovor s prolaznicima. Dokonih ima uvjek svagdje pa i ovdje. -  Nije alka jo&scaron; a ti do&scaron;a – govore mu – izgleda&scaron; ka ban Jelačić sa spomenika. -  Ja jesam ban Jelačić i pjesmom ste me dozivali. Do&scaron;ao sam! – -  Ti si čudak čuli smo da jedan takav krstari Hrvatskom, a &scaron;teta je &scaron;to se ne trče alka da vidimo &scaron;to bi čudak uradija. Da te malo zadržimo u zatvoru do alke da bude veselije gledati čudaka – alkara -. I kad je to čuo opet se sjeti Kerestinca – malo se vrati unazad na konju i lagano se okrete i u polugalopu dođe na raskrsnicu i krene u unutra&scaron;njost. Ubacio se pored kolone vozila te nepoznate vojske, jer takve vojske za vrijeme njegovog života nije bilo i krene u nekom njemu nepoznatom pravcu. Čuo da regularna vojska Hrvatske mi&scaron;ijim ujedima potiskuje i mirovnjake i srpsku vojsku dublje u takozvano za&scaron;tićeno područje. Za zasluge u ratovanju djelile su se spomenice po uzoru na odlikovanja koja su poslije drugog rata davala za zasluge onima koji su pomagali partizanima i onima koji su se istakli u borbi protiv fa&scaron;izma od prvih dana okupacije do zavr&scaron;etka rata. Mogao je čuti i povjerljive razgovore i među vojskom i po gradovima da je ova vojska opterećena usta&scaron;kom psihologijom, znakovljem i sve u ozračju neke zamućenosti. &Scaron;oferi postaju generali i u tim euforijama vode ljude u smrt. Čuo je da kovnica spomenica radi dobro kao kovnica novca na Topčideru. Nije znao za&scaron;to vojnici govore da im u blizini Ministarstva odbrane miri&scaron;u pljeskavice i pizze. A ministru odbrane svirali električni fratri. Sve ovo vojnici su prigu&scaron;eno u njedra kazivali međusobno. Doktor koje provinijencije, Bog zna ispituje buduće generale. Propade željezara u Sisku. Bilo je kazivanja da su u njezinim Pećima spaljeni ljudi iz dvaju autobusa kojima se izgubio svaki trag. Sve je za bana Jelačića ovo prelazilo u beskrajnost i u nerazumnost, ali nije znao ko bi ovo mogao da prekrati. To lutanje i gledanje zla svaki dan bilo mu je razorno, ali da glasno izgovor – Bože! – činilo mu se rano ni s kim ne vodi nikakav razgovor jer mu na svakom koraku prijete policijom. Ova i ovakva događanja nekome odgovaraju jer u tome zlu, kako čuje, mnogi zarađuju ili zgrću veliki novac, a siroma&scaron;ni moraju u vojsku i pred svaki napad na Srbe se bodu nekim iglama da bi bili vedri, bodri i neustra&scaron;ivi. Sve to ide nekome u korist za ostvarivanje te zarade i zgrtanje novca. U tim razmi&scaron;ljanjima do&scaron;ao je u predio koji su zvali Medački džep. Zvjerstva te vojske koja je tu u&scaron;la silno su ga zaprepastila. Unakažena tjela, gore kuće, riče blago, svinje trgaju le&scaron;eve, mačke jedu ljudske ruke, lice. I za to će se dobiti spomenica za hrabrost, vi&scaron;i čin za samostojnu i neovisnu Hrvatsku. I mnogo toga je vidio kuda god je pro&scaron;ao. I ni Srbi nijesu bili svetci naročito na &bdquo;&Scaron;entilju“ kako su proglasili neki novi prijelaz neke granice, ali ga nisu zvali, nisu zvali ni Kraljevića Marka dok su trgovali oko &Scaron;entija u kasnim noćnim satima predajući neke terete. Jedino kada je koji poginuo sahranili su ga s novim imenom Stevana Sinđelića. Sjetio se ushićenosti kod Hrvata na početku ratnih orgija kako su bili uvjereni da će se sa Srbima sve brzo zavr&scaron;iti. U drugom ratu jedan usta&scaron;a goni sto Srba pred sobom i trojica, četvorica ih bacaju u bezdan neizmerljive dubine. Sva događanja oko remetilačkog faktora će kratko trajati. A kada su stari i nemoćni morali da ostanu jer nemaju kuda do&scaron;li su probisveti i bitange i nepo&scaron;teno im odnosili &scaron;to je bilo vrednije. Doznao je da su stare osobe mučenički zlostavljane na sve strane među zaraćenom braćom. Bilo je raznoraznih prizora i njihovo opisivanje dalo bi pripovitku ili roman a mnoge sudbine u ljudske nesreće ostat će nezapisane i nepoznate kao da se ni&scaron;ta nije dogodilo i kao da ti ljudi nikada nijesu ni živjeli. Ostat će bez groba i nadgrobnog kamena, a toliko ima kamena na zemlji. Morao je proći kroz Knin. Grad je bio pun naroda i dosta mu&scaron;karije po gradu kao da nije rat. Bilo je zabave i pjesme po kafićima i gostionicama. Kružile su priče da se u Kninu dobro živi. Koga nije preplavilo siroma&scaron;tvo živio je za ratne prilike dobro. Pogibije je bilo i masovnih grobnica dobrovoljaca onih koje se nije moglo vratiti u zavičaj i to je lebdjelo iznad grada i peklo kao rana. Nekada kad je ratovao s Turcima narodna tuga bila je te&scaron;ka kada Turci provale i nastanu pogibje, a ovdje ratuju ljudi iste kulture i jezika koji su se doskora grlili i pjevali zajedno, a sada svi oplakuju mrtve i Srbima prijeti opasnost da budu istjerani iz svojih kuća i rastjerani po svijetu. U prolazu čuje se o protiv zakonskom trgovanju naftom i bogaćenju ratnih profitera i sad koliko boravi na zemlji već je toga dosta naučio i saživio se sa svakodnevnicom otimačine i pljačke, kako u Zagrebu tako u Spliti, Rijeci i Osijeku pa ni u Kninu nije moglo biti bolje. Vrati se u Zagreb i tu je mogao vidjeti paradiranje mladih pukovnika jo&scaron; gotovo golobradih; general &bdquo;bojnika“ i povlačenje od vatri&scaron;ta onih koji su vatru upalili ru&scaron;eći državu govoreći i kličući: - Zadatak sam izvr&scaron;io! - . Sjetio se i političkog linča u Saboru i jo&scaron; ga veća dosada stane mučiti. Nekoliko dana kasnije krene na konju kojega je ostavio na kraju grada. Nije opet razmi&scaron;ljao u kom će pravcu. Jahao je cijelu noć ni sam ne zna ni kuda ni kamo. Odjednom se nađe u mjestu Bužimu. Sve mu je ovdije bilo neobično. Znao je da tu njega ne&scaron;to veže, ali sad mu to bilo svejedno. U&scaron;ao je u neku ravnodu&scaron;nost. Brojnost stanovni&scaron;tva i odjeća na ženama koje su se vidjele opomenu ga da je među Muslimanima. Sjeti se &scaron;to mu je na polasku rekao Bog i zato odluči da se izgubi i odatle &scaron;to prije ode. Nije želio da hoda po mijestu nevidljiv pa kako se proveo. Zbog brojnosti stanovni&scaron;tva siroma&scaron;tvo je bilo veliko. Trgovalo se svim i svačim samo da se nekako preživi. Nije prislu&scaron;kivao njihove razgovore. Nije osjećao žaljenje &scaron;to su njihovi preci napustili Hrista jer su sigurno na&scaron;li neku duhovnu snagu od koje se po odlasku Turaka nisu mogli odvojiti i sada ih ona zgodno dijelo od pravoslavaca i rimokatolika, a reko&scaron;e da su kao muslimani po vjeroispovisti priznati kao narod, nacija. Njega vi&scaron;e ni&scaron;ta nije čudilo. I njima se činio čudnovat i &scaron;to tu radi i on je to osjećao. Zato je gledao da &scaron;to prije ode. Nije navraćao u gostionice već se oprezno kretao da ga uhvati policija. Na izlazu iz mjesta susretne jednog gospodina. Kada ga vidje gospodin se začudi. U gospodinovim očima je osjetio želju da siđe s konja. Sjahav&scaron;i s konja krene u susret gospodinu. Nisu pružili ruku jedan drugome nego su skrenuli u zaklon jer su se ljudi slabo kretali izvan mjesta. Konj je imao pa&scaron;e a njih dvojica sjedo&scaron;e iza živice. Razgovor je započeo gospodin koji reče da se zove Denis. Ime je dobio po želji svoje babe koja je bila Hrvatica. Željela je da imenom bude blizak i Hrvatima i Srbima i svim drugim ljudima drugih naroda koji nose to ime. Rekao je banu Jelačiću da je veoma, svim &scaron;to se zbiva razočaran. Ovde je trenutno, a inače boravi u inozemstvu. I smatra da sada ovde nema s kim da se malo razgovara iako je konjik neobičan mora da razgovara s njim. Ban Jelačić mu kratko izloži kako je do&scaron;ao na Zemlju i &scaron;ta je sve doživio a ovdje je zalutao i na&scaron;ao se u ovoj zavrzlami tamnog vilajeta. Gospodin Denis mu reče da je tamni vilajet mogao biti osvijetljen da je bilo vi&scaron;e pameti. Obični ljudi su nasjeli propagandi izvana koja je obećavala mnogo novca samo da uspostavi demokratiju. Posebno se mislio da će islamske zemlje koje su bogate naftom i da nitko u Bosni i Hercegovini bar &scaron;to se tiče muslimana neće morati raditi. Ne treba mnogo kazivati koliko su te zemlje bile ljubomorne na afirmaciju žena među muslimanima i njihovo odijevanje, manikiranje i &scaron;to je u gradovima prorijeđeno rađanje, ali to je počelo da se događa i u selima jer velik broj dece treba izvesti na put i žena umorna rađanjem nije moćna da ih odgaja i otac nije u mogućnosti da im pripremi dovoljno hrane i da ih sve &scaron;koluje. Bilo je dobro &scaron;to su ljudi i&scaron;li u druge zemlje i unosili novine u svoj vlastiti dom, a Bogu smo se molili kao na&scaron;i preci od islamizacije do na&scaron;ih dana. -  Nekada su se islamizirani Hrvati i Srbi smatrali – domaćim Turcima – i prema kr&scaron;ćanima nijesu bili milostivi. – Gospodin Denis preko ovoga preplovi nije ni&scaron;ta ni branio ni odobravao.on je jadikovao za vremenima kada nije bilo sukoba i kada je vladao sklad među ljudima pa makar i sve bilo prividno. Posebno nije mogao zaboraviti napredak u ovom kraju kada su ljudi iza&scaron;li iz rđe podizanjem velikog kombinata i kada se on političkim mahinacijama uru&scaron;io. Napomenuo je da ni među Muslimanima nema velike ljubavi pa kako god se ta imenica pisala velikim slovom. Kada su ostali bez turskog ki&scaron;obrana, muslimani su ostali u svojoj uspavanosti. Pravoslavni Srbi su se okrenuli Srbiji, rimokatolici se oprijedeli&scaron;e i odo&scaron;e za Hrvatima istina je, ne&scaron;to kasnije od Srba. E sad će&scaron; shvatiti da se muslimani nijesu osećali kao Turci iako su javno to pokazivali jer ne preuze&scaron;e ni&scaron;ta iz turske umjetnosti, već se okrenu&scaron;e, oni čiji su preci bili Srbi poče&scaron;e stvarati po uzusima srpske poetike, a čiji preci bijehu rimokatolici  i sada Hrvati prikloni&scaron;e se hrvatskoj poetici po stvarala&scaron;tvu. Islam nije smetao. I izmje&scaron;anost je imala svojih prednosti. Istina je, da su na vjerskom planu bila velika zahlađenja i netrepeljivost i u vrijeme austrijskog bana Benjamina Kallaya se nastojalo to ujednačiti kad je on sve stanovnike Bosne i Hercegovine nazvao Bo&scaron;njacima. Prvi Hercegovci osta&scaron;e ravnodu&scaron;ni na to jer su oni Hercegovci i jedni, i drugi i treći. A &scaron;to ja to tebi tumačim kada ti to zna&scaron;. – -  Ne znam – reče ban Jelačić: - ja sam stvarni ban Jelačić i Hrvati me pjesmom dozva&scaron;e - . -  Čuo sam i usta&scaron;e u inostranstvu da pjevaju: - Ustaj bane... Aveti rata gospodine dozva&scaron;e taj naziv – Bo&scaron;njak – sada ponovo. I Muslimani to prihvati&scaron;e. Uskrsnu kumstvo Benjamina Kallaya. Nije im pravo &scaron;to su od vijeroispovijesti dobili nacionalnost, zamisli da makedonski muslimani budu bo&scaron;njaci time zamaram, ja sam usamljen i tako glavinjam. A jo&scaron; ima jedan kuriozitet. Da je dobro da su do&scaron;li ratovati mudžahedini da bi izmijenili gensku strukturu tih kako ih sada zovu Bo&scaron;njaka. Sve je, gospodine, moguće Turska će vladati Evropom. Ono &scaron;to nijesu nekad mogli sultani uraditi silom to će rađanjem Turci uraditi s demokratskim evropskim zakonima. Ni&scaron;ta Evropa nije naučila na Balkanu. Izgleda da ni mi ni&scaron;ta u Jugoslaviji nismo naučili od Evrope pa neki na&scaron;i odo&scaron;e da uče ne&scaron;to u bližnjoj Aziji. – Ovo kazivanje podsijeti bana Jelačića na kazivanje profesora Želimira Livadića i Sofije Mlinar. Gospodin Denis prileže po zemlji i to mahinalno učini i grof Jelačić. Sreća je bila &scaron;to se konj nije oglasio frktanjem. Putom je i&scaron;la grupa ljudi sve mladi i odjeveni kao vojnici nove vojske. Gospodin Denis mi reče da oni nijesu nikakvi vojnici već su liferanti za vojsku i ratni profiteri. Kupuju oružije, cigarete sve &scaron;to se može kupiti i kada prodaju ne znaju koliko novca da cijene robu. Najbolje bi bilo da nije bilo rata. Oružije ovakvi kao ovi kupuju na sve strane: iz arapskih zemalja, Latinske Amerike i da ne idem dalje. Kupuju ga i od Hrvata i Srba, a kad bude&scaron; prolazio dalje po selima vidjet će&scaron; kako jedni pate, a drugi žive dobro. Budi oprezan da se ne prevari&scaron; i ne pomisli&scaron; da je koje od sela srpsko. U drugom ratu muslimanska hundžar divizija je mnoga srpska sela opustijela, &scaron;to nijesu poklali rastjerali su ih da se nikad vi&scaron;e ne vrate. Imali smo mi velka prava u Titovo doba. Islam nije bio na meti toliko jer ga ljudi hri&scaron;ćani nijesu razumjeli, a kasnije poslije naftnih &scaron;okova islam je u na&scaron;em evropskom miljeu za nas cvijetao. Imala je Jugoslavija posle Velike Britanije najveću orjentalnu biblioteku. Jedni ru&scaron;e manastire, a oni drugi džamije. Stradava velika umjetnost. Grof Jelačić je malo &scaron;ta razumio. Osjetiv&scaron;i one ratne profitere poželio je da ode odatle &scaron;to prije. Gospodin Denis mu spočitnu da se ban Jelačić i nije ba&scaron; proslavio u borbi s Turcima oko Podzvizda. -  Ja ću vas gospodine osloviti titulom grofa iako ne vjerujem da ste vi ban Jelačić. Mogu vam reći da ima muslimana koji uzimaju krićanstvo. Krste se u protestantskim crkvama, a to lako podnose jer znak krsta ne stavljaju na sebe ni s lijeva na desno, ni s desna na lijevo. To je zanemarljiv broj, ali i istina koje se ne bi svidjela hodžama i hadžijama da je znaju. Vrati se odakle si i do&scaron;ao samo pazi da ne uđe&scaron; u minsko polje, raznijeće i tebe i konja. – Od umora grof Jelačić zadrijema. Sve &scaron;to je čuo bilo je za njega zamorno. Probudio se i pored njega nije bilo gospodina Denisa. On se sigurno upla&scaron;io kada je bolje razgledao njegovu odjeću i uočio da je krojena kao ona sa banova spomenika i lice mu je mlađe nego &scaron;to je ban imao godina kada su ga pokopali. Jahanje se nastavilo i opet je pustio konja da ide kuda hoće. Projahao je pored Velike Kladu&scaron;e videv&scaron;i kako propadaju pogoni velikog kombinata i vidi kako ljudi žalosno prolaze pored njih. Do&scaron;ao je u Karlovac i preko Karlovaca ponovo u Zagreb. Osjećao je neki nemir i ne&scaron;to ga je gu&scaron;ilo. &Scaron;etajući gradom nikom potreban gledao je u vedro nebo i osjećajući proljeće čuo je razgovor dvojice stranaca koji su govorili njemačkim jezikom. Grof Jelačić nije zaboravio njemački jezik, ali nije želio da s njim razgovara. Oni se nijesu osvrtali na njega i smatrali su da ih on tako čudno odjeven i ne razumije &scaron;to oni govore. Napomenuli su da se spremaju dva vojnička i ratna poduhvata: jedan je nazvan &bdquo;Bljesak“, a drugi je nazvan &bdquo;Oluja“. On se sjeti onog razgovora u vinogradu one noći kada je moćna eminencija tada najavila mogući rasplet: - sve će trajati dok budu trajali na&scaron;i interesi. – Ban Jelačić se probudio nedaleko Pakraca. Ovdje su mirovnjaci organizirali susrete razdvojene rodbine koji se ne vidje&scaron;e godinama. Pored izlijeva osjećanja i suza zagrljaja lebdjelo je ne&scaron;to zlokobno u vazduhu. Nisu se samo tu kazivala bolna preživljavanja u razdvojenosti i gubici milih i dragih, nego se tu trgovalo i naročito kupovala nafta jer se približavala proljetna sjetva da bi se izbjegao udar po novčanicima koji su bili prazni i da bi trgovci naftom makar malo manje zaradili. Na drugoj strani su neki tipovi zadovoljno trljali ruke jer će &bdquo;Bljesak“ bljesnuti neće biti ni staro ni drugo. I nije se prevario. Ovi susreti u organizaciji mirovnjaka, ma kako izgledali da će proći bez krvi, bili su zlokobni. Ovu zlokobnost je najavljivalo i toplo prolijeće. Ljudi su se razmijeli i započeli proljetne radove po vrtovima i voćnjacima i procvjeta sve voće od najranijega do najkasnijega prije kalendarskog početka prolijeća. Dođo&scaron;e mrazovi i sprži&scaron;e sve. Do&scaron;ao je &bdquo;Bljesak“ i svojim stravičnim mislima, željama i strijelama stade pisto&scaron;iti po Pakracu i oko Pakraca. Ova ofanziva bila je krvava. Ljudi su odlazili od svojih kuća pod ki&scaron;om olova i krvi. Vukle su se kolone cestama traktora, automobila i kamiona; tonule ljudske sudbine u neizvjesnost i beznađe. Uni&scaron;tavana su prazna sela koga su starog na&scaron;li bljeska&scaron;i su ga dotukli. Odvozilo se sve iz opustijelih kuća čiji vlasnici neće moći tu da se vrate. Svako čudo traje tri dana i sve se polako smiruje i navikava kao kad se sahrani mrtvac. Imali su posla le&scaron;inari i pljačka&scaron;i. Novine su pisale onako kako su pisale, a radio i televizija odradili su svoj deo posla; stranci su oti&scaron;li a sigurno ihje bilo da to sve vide i da se zabave. U Zagrebu su sve to opravdavali i lako su to mogli činiti kada su dobili odobrenje. Slavila se pobjeda jer je bilo čime slaviti. Ostali su puni torovi i obori: podrumi i smočnice. Klala se stoka za svetkovine. Ljudi prognani lutali su cestama i zaustavljali se kad se umore tu ostanu ili idu dalje i opet stanu i zaustave se u nekoj staroj kući ili kakvoj pripremljenoj ostavi u kojoj će prognani stanovati, a vlasnici popravljati svoj kućni proračun. Ban Jelačić se počeo dosađivati. Njega nitko vi&scaron;e nije spominjao i pjesma kojom su ga zvali bila je zaboravljena. Ali neka sila nije dala da i u najtežim prilikama glasno zazove: - Bože smiluj se! – Gledao je uplakane prognanike, uplakane kada su sahranjivali poginule mladiće, ali nije zazvao Boga, sve je to gledao i pitao se dokle će trajati i dokle će izdržati. Do&scaron;la je – Oluja – meki trbuh Hrvatske postao je mek&scaron;i, najmek&scaron;i u njezinoj povijesti. Znao je po predanju da su ti krajevi uvijek bili naseljeni i Turci koji su nekad bili sila nijesu dozvolili da ti osvojeni krajevi budu pusti, već su silom tu naseljavali srpsku raju odakle se u neizvijesnost otputila pred njihovom silom hrvatska raja. I Austrougarska carevina je poslije isterivanja Turaka iz tih krajeva naseljavala narod i odabirala graničare za graničarsku službu, a eto, nova vlast izgoni vojnim pohodom svoje stanovni&scaron;tvo. O tome je samo razmi&scaron;ljao. Vlast je bila vesela i slavodobitna &scaron;to je u – Bljesku – isterala toliki narod, a doznao je kad će izvesti – Oluju - . Doznao je to od jednog redovnika koji je bio sam u sebe zaljubljen &scaron;to je mogao da bude blizak vlasti. U sumraku je razgovarao s njim latinski, a ovaj je osjetio toliku sreću i draž &scaron;to razgovara s nekim ko zna dobro latinski i svakako je mislio da je taj neko do&scaron;ao iz Argentine, ali kad se bolje zagledao redovnik vidje da mu je sagovornik malo neobičan i odjeven kao spomenik na Jelačić Platzu i malo se trgnu. -  Vi ste onaj čudak &scaron;to tako dugo luta – i nabroji mu sva mjesta gdje je bio – pravo je čudo &scaron;to vas policija nije strpala u zatvor. Idete među Srbe i tamo kazujete &scaron;ta se ovdje događa. Imam milosrđa za vas i neću vas prijaviti policiji, ali zato odlazite &scaron;to dalje odavde kud znate. Ovdje se sprema vojska i redarstvo za oružani pohod na Srbe, sprema se – Oluja – sve da to i kažete Srbima ne mogu se odbraniti. – -  Več bih oti&scaron;ao, ali osjećam neki razlog za&scaron;to ne odlazim. A može policija i da me ugrabi i zatvori, ali bi bilo bolje da policija misli i pazi &scaron;ta radi. -  Vi prijetite! – i redovnik udari glavom u platanu i smuti se. Ban Jelačić je mislio da je – Oluja – taj veliki razlog da jo&scaron; ne zove Boga i to ga umiri. Nije mogao ni&scaron;ta učiniti a to sve zaustavi. Nije trebalo dugo čekati i oluja je počela. Praznila se Krajina silovala se historija. Svaki silovatelj nosi u sebi ne&scaron;to divljačko i monstruozno i hoće da živo tkivo pretvori u bezličnu masu. Praznila su se sela i gradići, mukala su goveda, lajali psi, skičale svinje. Pri polasku ljudi nisu ljubili kućni prag. Imao je osjećaj da Srbi jedino znaju to, da odlaze i da im nigdje nije urezano u svijesti kako su tako isto odlazili njihovi preci ispred nekr&scaron;tenih Turaka s Kosova i Metohije, a oni bježe ispred kr&scaron;tene – hrvatske vojske – koja ih protjeruje s njihovih vijekovnih ognji&scaron;ta. Vojska je bila pripremana, pelcovanje da bi se zatomio strah u hrani i napicima se dodavalo tajanstvenih dodataka i već dotle se stvorio sloj bogatih diletanata koji se mnogo ne uzbuđuju oko ratne hajke nego svojom snobov&scaron;tinom će predobiti mnoge intelektualce uni&scaron;tene srednje klase da im se dive i dodvoravaju, i hvaliti njihovo kreiranje novih normi pona&scaron;anja i razbuktavanja &bdquo;domoljublja“. Hrvatska je progla&scaron;ena slobodnom. U svijet se krenulom s AVNOJ-em za utvrđivanje granica koje su priznali iz svijeta, a koje su bile administrativne. Na tim granicama su podizani zidovi visoki i &scaron;iroki, a iza tih zidova su oni koje je njezina vojska prognala. Duhovno se uznosilo progla&scaron;enje: &bdquo;Nezavisne i samostojne“, a ZAVNOH-a, to je po sada&scaron;njoj logici prousta&scaron;kog lobija bio trač, ali za svijet to mora biti kamen temeljac. I oni koji su iz svijeta bili silovatelji povijesti na te razlike i nisu pazili i tako se stvorila simbioza NEZAVISNA – ZAVNOH-a tvorevina. Sada je iz svijeta mole da se uspostavi pristojan odnos pema preostalim Srbima, a &scaron;to ih svaki dan ubijaju pa to se događa jer je vojska nervozna pa poneki od njih uspostavi ravnotežu u sebi. Vozi vlak iz Zagreba u Knin. Tome drogiranom veselju nema granica. Novi bogata&scaron;i nemaju vremena za velika slavlja. Neka na slavlja idu oni koji su donijeli odluke za njihovo lagano obogaćivanje. Sad nemaju &scaron;ta da rade. Ostali su bez posla i sada se mogu zabavljati koliko hoće. Oni drugi haraju selima. Nema televizije drugih zemalja da to slikaju. Oni su se nauživali tih zabava i das odlaze da izuče utiske. Ide ban Jelačić pustom Krajinom ide kuda hoće jer je sve opustjelo. Samo pljačka&scaron;i haraju pustim selima. I on jo&scaron; nema snage da ode, pa to &scaron;to gleda kao i da ne gleda. Sjetio se razgovora u Đakovu s onim &scaron;to je bio porijeklom iz Zrina i donese odluku da ode u Zrin. Zrin je kod okolnog srpskog stanovni&scaron;tva sa svojom pro&scaron;losti živio u sjećanju na Zrinske koji kao gospodari grada Zrina ne osta&scaron;e u te&scaron;kom sećanju naroda. Ona zvijerstva koja su radili stanovnici Zrinja u II ratu gdje je kružila priča kod Srba da je poglavnik Pavelić kao svećenik između dvaju ratova živio u gradu ostala su u naroda kao te&scaron;ka vječna mora. Do&scaron;av&scaron;i u Zrinj, i ono ne&scaron;to kuća &scaron;to se podiglo posle Drugog svjetskog rata sada je bilo pusto. On je očekivao da će tamo naći mnogo nekada&scaron;njih stanovnika Zrina, Hrvata koji su godinama očekivali da im se Zrinj vrati i ispravi nepravda koja im je bila učinjena kad je u Saboru u Zagrebu donesena odluka da se u uni&scaron;teni Zrin ne mogu vratiti. Nije na&scaron;ao gotovo nikoga. Sretne jednu baku koja mu ispriča da je jednoj mladoj ženi dok je čuvala goveda sletjela vel’ka ’tiču’rna i rekla da taj narod mora otići jer mu nema spasa. Jedino su pljačka&scaron;i koji gore dođo&scaron;e pusto&scaron;e ovo istureno naselje kao i poslije – urote Zrinsko Frankopnske i smaknuća Zrinskih i Frankopana u Bečkom Novom Mestu. Uzajamna osveta je ponor prokletstva i za nju nema blagoslova ni na nebu ni na zemlji. Nema medenih rosa, nema ozona poslije ki&scaron;e, nestat će ozonskog omotača oko zemlje sve zbog ljudske nezaježljivosti za novcem gdje je proizvodnja oružja na prvom mjestu. Mnogo toga je čuo ban Jelačić od ljudi kada bi se pritajio kao nevidljiv. Da se popne na gradinu nije mu se i&scaron;lo jer je sve oko kamenog zdanja bilo zaraslo i nije bilo staza. Do&scaron;ao je u blizinu groblja vođen ru&scaron;evinama crkve Marije Magdalene gdje je ostao djelić njene lijepote, kamena rozeta, a sve okolo naličilo na divljinu. I poslije osvete neće doći do uskrsnuća Zrina. I da nije bilo samoubistvenih poteza i re&scaron;enja u povijesti on bi ostao periferan i nezanimljiv. I gradnja nove ceste prema moru od Zagreba do Splita zaobilazila je Zrin. Ispod Spreče bi se morao prokopati tunel i vezivati Zrin za tu cestu, a to se vlastima u Zagrebu nikad neće dopasti. I poslije osvete Zrin ostaje rak – rana koja će se sada držati pod debelim zavojima zaborava. Ban Jelačić se na&scaron;ao na mnogim graničnim prijelazima. Tamo je vidio ozbiljna lica carinika tako ozbiljna i pametna koji nastoje zatomiti svaku glupost jer sada imaju dobru službu, veliku, veliku odgovornost jer to novo inozemstvo vi&scaron;e nije zanimljivo i ba&scaron; zato &scaron;to nije zanimljivo mora se biti ozbiljan i oprezan i pokazati se pametan da shvate tko je s druge strane granice, pametni ljudi i lijepi Hrvati. I s druge strane granice pred novim inostranstvom treba biti razuman i dokazati da je svijest ovamo o srpskoj državi uvijek bila na visini. I oni čuvaju svojoj hleb i dobru službu i u odnosu na druge kako žive, ovdije je blagostanje. Sjećao se smutnih vremena iz doba dviju carevina i tih prijelaza kod Kostajnice i Podova (Dvora na Uni) i onog mutnog ozračja gdje je svijetlost u tami samo tinjala. Zato je donio odluku da ne ide prjeko tih prijelaza. On mora otići u Petrovaradin do kuće u kojoj se rodio a i on je nekad bio vojnik pa će već naći priliku da pređe tu novu granicu koju je svijet udario po želji nove hrvatske države. Čekao je priliku da ode preko Dunava i uz rijeku Savu. Dotle se dosađivao. Od onog raspjevanog raspoloženja koje je na&scaron;ao kad se ponovo pojavio na Zemlji nije ostalo ni&scaron;ta. Narodu se činilo da je u snu ostao u siroma&scaron;tvu. Narod je očekivao od privatizacije da će novi vlasnici uspjeti da osiguraju zaradu kao &scaron;to imaju radnici u razvijenim zemljama, a ovima opet nije bilo na kraj pameti da se brinu o radničkom standardu, nego da cijede znoj. Divlji kapitalizam je karcinomno ru&scaron;io standard. Obećavala mu se svijetla budućnost i da će Hrvatska tako ojačati i postati regionalna sila. Vanjski dug je bio toliko visok, da je prema&scaron;ivao dug nekada&scaron;nje zajedničke države. Obični ljudi su se gu&scaron;ili u prebiranju vlastitih misli i nisu znali odakle da počnu i kako se u svemu snaći. O svemu je zamorno razmi&scaron;ljati. A onda se javilo Kosovo. Opet silovanje historije. Srbi moraju dokazivati da je Kosovo i Metohija njihova i sva uvjerenja da je Kosovo kolijevka srednjovekovne srpske carevine bila su uzaludna. To je jo&scaron; pamtio jer i on je bio ilerac i tada se učilo da su Južni Slaveni potomci Ilira. Započelo je bombardovanje Jugoslavije ili dijela Jugoslavije. I kad je čuo da je bombardovan Novi Sad imao je jakih razloga da ode opet pred svoju rodnu kuću u Petrovaradinu. To ga je zateklo u Baranji. On je projahao kroz Baranju kad je prvi put boravio u Osijeku i vidio da je u Baranji sve ne&scaron;to drugčije nego u Slavoniji. Sve ustanove imaju plave table na sebi ispisane latinicom, ćirilicom i mađarskim jezikom. Za sada&scaron;nje vlasti izbačena je ćirilica. I Baranja je bila Vojvodina, a Sremom se direktno upravljalo iz Beča kao i cijelom Vojnom granicom. Sada je ta posebnost u Baranji bila ukinuta. Znao je da može prijeći granicu kod Tovarnika i tako je i bilo. Do&scaron;ao je u Novi Sad koji je sada bio tučen iz neba. Mislio je za&scaron;to tuku Novi Sad, vojska te male Jugoslavije je iza&scaron;la iz kasarni to je vidio po noći i stalno je u pokretu i ne puca ni na koga niti koga napada a avioni je traže i uni&scaron;tavaju mostove i sve &scaron;to stignu. Sjeti se kad je vojska kojom je komandovao ru&scaron;ila Novi Sad. To je bila revolucija i vojska je uni&scaron;tila revoluciju. Sada nema revolucije ali se Kosovo i Metohija otima to luje kuda god prolazi. Uspio je prijeći preko mosta – tvrđave i do&scaron;ao pred svoju rodnu kuću. Most su danonoćno avioni gađali bombama. Ispred njegove rodne kuće na uglu je bio pogođen krov bolnice. To je bila bolnica za vojsku i bomba je sru&scaron;ila krov. &bdquo;Milosrdni“ anđeo ubija i bolesne ako se zateknu gdje on &scaron;alje kroz bombe svoje milosrđe. Njegova kuća je bila siva i neugledna kao i sve zgrade tu od velike građevinske i historijske vrednosti. Toliko su ga zvali za vrijeme jedinstvene države, a nitko nije htio da pomogne da se kuća malo uredi. Bilo je ljutnji i od naroda &scaron;to je ploča koja je na kući označavala ime grfa Jelačića i kasnije bana bila uni&scaron;tena. Nekako je preko noći preveo konja preko mosta i jahao kud ga je konj nosio. Jahao je uz Dunav i do&scaron;ao do u&scaron;ća gdije se Sava ulijeva u Dunav i opet uz Lučki kej jahao do mosta. Reko&scaron;e mu da je zgrada koja je bila bombardovana nekada&scaron;nji Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. To se činilo sumanuto ru&scaron;iti zgradu koja je pripadala nekada&scaron;njem ideolo&scaron;kom protivniku. Ostavi konja u obližnjem grmlju, pođe mostom. Grad nije u tom dijelu imao struju i on se tako prokrijumčari da vidi &scaron;to će se dogoditi na mostu. Na&scaron;ao je zaklon iza ukrasnih grmova i gledao. Ljudi su se okupljali na mostu i oko mosta. Bilo je muzike i razgovora i svako je nosio na sebi znak s krugovima kao da je već osuđen da će bomba pasti na njega. Shvati da je zalutao i previ&scaron;e se prepustio snazi konja koji ga je nosio jer nije i&scaron;ao od grada do grada. Ode do zdanja ispred kojeg su dva spomenika dvojice vladara. Nisu bili sru&scaron;eni i on donese odluku da ode odavde jer da ide dalje svud će videti razaranja. Bilo mu je jasno da bi svijet bilo lako sru&scaron;iti. A ne treba ga ni ru&scaron;iti. Uni&scaron;tenjem ozonskog omotača oko Zemljine kugle sru&scaron;it će se sam. Pro&scaron;ao je ulicama i nekako se dočepao čamca na obali rijeke i pre&scaron;ao na drugu stranu. Gledao je granatiranje Dubrovnika. U gradu su palili automobilske gume simulirajući požar. Bilo je mnogo i traktorskih guma od kojih je plamen bio moćniji. Grad je bio pun vojske, a govorili su da je grad razvojničen jo&scaron; u mirna vremena. Uz obalu su bile topovnjače. Ako se nije željelo ratovati &scaron;to će u gradu tolika vojska i na moru ratni brodovi? Ovde u Beogradu nema vojske ljudi od bola pjevaju i ple&scaron;u gledajući u nebo odakle dolaze avioni sa smrtonosnim teretom. Čuo je da se saznalo da neki piloti ne uspijevaju izbaciti bombe na zadane ciljeve, a možda to učine i voljom Boga, i da ih spu&scaron;taju u Jadran. Čuo je i to da bacaju bombe sa osiroma&scaron;enim uranijem, a &scaron;to je to nije znao, i da vjetar odnosi radioaktivnost i u Beč i Budimpe&scaron;tu i Zagreb i Ljubljanu i dalje, dalje. I svi se iz okruženja okomili na Srbe i dali svoje avionske ceste s kojih uzlijeću avioni da ti avioni tim grdnim bombetimana ubijaju ljude i ru&scaron;e kuće i bolnice. Govorili su da &scaron;tede Crnogorce. Ia tako će u plavom Jadranu počivati te ogromne bombetine jer je vidio one koje nijesu eksplodirale i koliko nije htio ni&scaron;ta da uči o bombama zahvaljujući tome &scaron;to je bio vojnik ne&scaron;to mu se nametnulo da zapamti. I opet nisu Srbi samo tako darovani jer u Srbiji ne žive samo Srbi. I oni ostali su trpjeli i nisu slali blagoslov u nebo zato &scaron;to padaju bombe. Izgledalo je da samo &Scaron;iptari očekuju od &bdquo;Milosrdnog anđela“ dobrobit. Oni se množe i rađaju da preplave Balkan i ostalu Evropu. Da li će tako biti jedino Bog zna. Ban Jelačić zadrhta kada pomisli na izreku jednog turskog funkcionera kada je izgovorio: - Turska od Jadranskog mora do Kineskog zida. – i ako bi mu Bog dozvolio on bi bio sultan u Briselu. I sad mu se činilo da je sebi razjasnio onu EPP poruku na živom prozoru za sve tajne kada djevojčica kaže djevojčici: - ba&scaron; me brine kuda ide ova Evropa! – pusti trač uzmi ranč. – Vraćao se mislima u dane kad je poslije – Oluje – jahao je kroz Ravne kotare i kad je vidio kako ru&scaron;e tamo neki i rasipaju snagu, kulu Janković Stojana i to rasipanje povijesti i u isto vrijeme silovanje vi&scaron;e ga nije čudilo. Sjećao se pada čuvenog mostarskog mosta u Neretvu i sru&scaron;io ga je Hrvat. Svijet se nije toliko uzbuđivao, ali kad su Srbi sru&scaron;ili Ferhat pa&scaron;inu džamiju u Banjoj Luci svijet je jadikovao i na Srbe bacao drvlje i kamenje. Kad su Muslimani sru&scaron;ili manastir Žitomislić svijet se nije uzbuđivao. I kada se ponovo podizala džamija na mijestu Ferhat pa&scaron;ine džamije i nastale te&scaron;koće svijet se toliko uzbudio da je malo manjkalo da se Ferhat pa&scaron;u proglasi svetim. Ban Jelačić se sve vi&scaron;e dosađivao i nije se zamarao sa svim time &scaron;to se događa. &Scaron;to se tiče pjesme: - Ustaj bane Jelačiću – ona je otpjevana i svi su glasovi zamukli koji su je črkutali. Odveo je konja u Ivanjski ili Crkveni Bok sasvim svejedno i ostavio ga među konjima. On se nekako do&scaron;lepao u Zagreb i prebivao sa slijepim mladićem. Dosađivao se i nije znao kako će sve to zavr&scaron;iti. Nije znao za&scaron;to ne ide odakle je i do&scaron;ao i &scaron;to on vi&scaron;e traži na zemlji. I onaj na Trgu Republike koji je opet preimenovan u Trg bana Jelačića nije vi&scaron;e kao &scaron;to je bio. Sablja je bila okrenuta Kninu. Ta ista sablja koju su iskovali umjetnici rasparala je meki trbuh Hrvatske a da njega nitko nije pitao za&scaron;to to rade. Doznao je da će nova ploča sa njegovim imenom biti postavljena na njegovu rodnu kuću i on donese odluku da ode do Petrovaradina. Ne reče ni&scaron;ta slijepome mladiću onode do Ivanjskog i Crkvenog Boka da potraži konja. Nađe konja koji pomalo tužno zarza. Takvo rzanje jo&scaron; nije čuo. Uzja&scaron;e konja i krene. Jedva je nekako izbasao na autoput. Jahao je neprimjećeno i onda pre&scaron;ao preko granice i nije nabasao ni na kakvu patrolu. Pre&scaron;ao je preko Fru&scaron;ke gore i ujahao u Petrovaradinu. Tu se ni&scaron;ta nije izmjenilo. I nije se tu osijećalo neko slavljeničko raspoloženje. Gradić je bio kao nekad; oronuo blijedo siv i ona ista kuća u kojoj se rodio Sin Nade Jelačić, grof, bila je jednako siva i puna neke ustajale pljesnivosti. U kuću vi&scaron;e nije ulazio. Počeli su se skupljati građani a onda dođo&scaron;e zvaničnici iz Zagreba i Beograda. Tu je bio i pomoćni biskup đakovakosremski i mjesni velečasni s ostalim velečasnim svećenstvom. I molitve svećeničke i besjede političara bile su prožete molskom patetikom. Bilo je mlakih zagrljaja i uvele sreće &scaron;to je ploča opet tamo gdje je bila. I sad ban Jelačić vide da o sebi malo zna. Sastala se zakrvljena braća i nastojali da budu zvanični i mirni i da komponiraju nekakvo svečano raspoloženje. Ostavio je slavlje i preko Fru&scaron;ke gore vratio se odakle je i do&scaron;ao. Preko Vinkovca krenuo je u Osijek. Vidjev&scaron;i železničku stanicu da je pusta i da vi&scaron;e nema toliko vlakova kao nekad sve ga jo&scaron; vi&scaron;e zbuni. Konju je opet dozvolio da bira pravac. I on ga preko Nu&scaron;tra povede prema Vukovaru, djelu grada koje su građani zvali Borovo naselje i odatle skrene konja i nađe se na cesti prema Osijeku. Nije to bila predratna Trpinja i sve je izgledalo jadno. Krenuo je prečacem od Klise i projahao kraj – Aerodroma Klisa – i ujahao u Tenju. U Tenju je zalutao u predratnim vremenima. Sada to vi&scaron;e nije bila ona nekada&scaron;nja moćna i ohola Tenja s tri kirbaja u godini dana. – Nema sela &scaron;to je tenja bela; tri kirbaja u godini dana...– Slavio se u Tenji Sveti Nikola 22. maja – svibnja kada bi majka rimokatoličkog svećenika ba&scaron; tog jutra ne&scaron;to sadila po vrtu, onda je nastupilo popodnevno slavlje i do&scaron;li su jednom zvezda&scaron;i da odigraju utakmicu s mjesnim Generalna 2014-09-05T21:14:25Z stankocrnobrnja Ban Jelačić ponovo među Hrvatima 2.deo http://stankocrnobrnja.blog.rs/blog/stankocrnobrnja/generalna/2014/09/05/ban-jelacic-ponovo-medju-hrvatima-2.deo IIIPutovanje bana Jelačića do Zagreba trajalo je tri dana. Vi&scaron;e se nije približavao ljudima ili odlazio u gostionicu kad čuje pjesmu. Čuo je da iz zida iz nekih kutija govore da je kriza u porastu i da privreda stagnira. Sve je vi&scaron;e slu&scaron;ao prigovora na radnu općinskih komiteta i mjesnih organa vlasti. znajući za tajne sastanke one noći, a takvih je bilo jo&scaron;. Govorili su da se privreda svjesno uni&scaron;tava i vidjelo se da se ljudi sami poku&scaron;avaju osigurati od udara koji će proizvesti stresove. Ako bi i do&scaron;ao negdje u blizini gostionice nastojao je da bude nevidljiv. Tako je mogao gledati &scaron;trajkove i demonstracije i svagdje se govorilo da se privreda sačuva od uni&scaron;tenja i zahtijevalo se da dođe do vanrednog kongresa Partije. Provale nezadovljstva su se svuda osjećale. i &scaron;irila se zlokobna propaganda da se u Beograd slijevaju sve devize i da sva tlačenja dolaze iz Beograda. Grof je za života pamtio Beograd, ali tamo nije bio dalje od Zemuna. Kutija iz koje je sve čuo i koju zovu radio i kutija na čijem je staklu vidio slike a koju zovu televizor sad je zaokupljala njegovu pažnju.Do&scaron;ao je u toku noći u Zagreb. Ali to nije bio onaj Zagreb  koji je pamtio. Zagreb je sada oti&scaron;ao u &scaron;irinu i visinu i nije znao s koje strane je u&scaron;ao. Na&scaron;o se u parku u Maksimiru i tu je ne&scaron;to slično bilo kao nekad. konj nije bio gladan jer se napasao kad su se približili gradu i ugledali baklje koje su ga obasjavale jer se nije mogao naviknuti na elektriku, a opet se ova svjetlost razlikovala od one iz koje ga je Bog pustio da dođe na Zemlju.I tuda su prolazili &scaron;tetači. &Scaron;etali su besciljno kao da neko nekoga traži. Negdje je izgledalo kao da se u mraku rvaju. Negdje su važno razgovarali prepričavajući neke uglavnom bedaste i banalne doživljaje.Bilo je tu i prekorjevanja kad jedan kaže onome koji je nailazio da je on kao i oni tamo &scaron;to na televiziji obećavaju boljitak i sve teče naopako. ovaj se mazno i rzavo smije. Onda su i ovi &scaron;etači oti&scaron;li i on je ostao sam s konjem koji se mogao sakriti u mraku iza debelih stabala.Boravak bana Jelačića u Zagrebu i nije bio radostan jer je nezadovljstvo bilo veliko. Znao je da u politici nije sve tako hitno i da se uvijek oteže. I sam, kad su ga imenovali za bana, nije požurio da ne&scaron;to mijenja. Radje je navečer istoga dana kad je imenovan volio da odigra partiju pokera nego da žuri u Zagreb i preuzme bansku stolicu.Građani Zagreba su već živjeli te&scaron;ko i svi su se okretali unutra&scaron;njim rezervama i tajno se radujući nezavisnosti i samo da devize i ostali doprinosi za izdržavanja vojske ne idu u Beograd. Mnogi su znali da će se uvesti vi&scaron;epartijski sistem i da će komunisti popustiti i da će vanredni kongres Partije doživjeti kolaps jer i svemoćna Komunistička partija u Sovjetskom Savezu odlazi lagano s političke pozornice.Navikavao se na sve i već je uočio da je oživljavanje čovjeka na slici postalo stvarnost, a nekad su ljudi razmi&scaron;ljali kako da to ostvare. I nije se čudio ničemu od početka svoga ponovnog života na zemlji.Na televiziji se moglo vidjeti na televizijskom spotu da dvije djevojčice razgovaraju i jedna drugoj kaže:- Ba&scaron; me briga kuda ide ova Evropa! -- Pusti trač uzmi ranč! - odgovara druga.Druga reklama:- Ba&scaron; me brine kuda ide ovaj Gorbačov! -- Pusti trač uzmi ranč! -Onaj austrijski - Obje&scaron;njak - sletio je cesom na Crveni trag. Moćna sovjetska avijacija nije obje&scaron;njaka primorala da sleti negdje drugdje već ba&scaron; na Crveni trg.Čuv&scaron;i onaj razgovor u kući negdje u vinogradu i moćnu eminenciju &scaron;to govori i gledajući &scaron;to očekuju ljudi od nezavisnosti prisili ga da to uspoređuje s onim &scaron;to su nekad osjećali nara&scaron;taji od ukidanja kmetstva i kad je on sam donio dekret da kmetstvo bude ukinuto i drugi dan stavio dekret van snage i ponovo vratio kmetstvo. Sjećajući se toga ne osjeti se lagodno.Osnivanje i objelodanjivanje onove političke partije donese građanima ushićenje. &Scaron;to god da se bude događalo radost neće prestati i za sve nevolje će biti krivci u Beogradu. Jo&scaron; se pjevalo o njemu i vraćanje njegova spomenika na Trg bilo je prioritet svih prioriteta. U nova politička ozračja gledalo se s najvećim nadama i sva ispitivanja su bila naročito režirana gdje su se na ekranima pojavljivale ličnosti, do sada u anonimnosti, ali tako od vlasti potiskivane da je njihova pamet bila u nekoj čamotinji i sad je bljesnula i fine dame s priferije i fine povrijeđene radnice izjavljuju da se iz krize može izaći jedino samo nezavisno&scaron;ću. A koliko je razumio da je Jugoslavija nezavisna država i da nije robovala nikakvoj stranoj doktrini.Jo&scaron; je jedan događaj s televizijskih ekrana uzbudio narod da je nekada&scaron;nji Titov general počeo pripreme na vojničkom planu za ru&scaron;enje Jugoslavije. Drugi opet staje na čelo nove političke snage, ali ban Jelačić je osjećao da njihova inteligencija nije nikako mogla nadvisiti moćnu eminenciju isto kao ni on &scaron;to nije nadma&scaron;io Windischgratza, a on je u&scaron;ao u pjesmu i slavu u narodu koja je osporena svim analizama koje su zapisane u knjigama. I ovi generalismusi neće bolje proći je će narod ostati prizemljen isto kao &scaron;to je ostao tamo odakle ga Mojsije nije uspio izvući na Kranjčevićevu molbu kako mu je na nebu rečeno.U banu Jelačiću je sve vi&scaron;e rasla želja da ode do Petrovaradina. On je jo&scaron; uvijek imao u svijesti da neće biti prepreka jer je to i sad jedinstvena zemlja i zna da će ići do Zemuna, a preko Dunava dalje možda voze lađe a voze li konje u lađama to nije znao i bilo mu je svejedno. On je jo&scaron; uvijek čuo malo humora u emisiji_ - Za selo i poljoprivredu. -Jo&scaron; ta talasanja nijesu uzela maha sve dotle dok nije vidio na onom zidnom prozoru živu sliku na kojoj dave vojnika u Splitu. Njegove vojnike nekad nijesu tukli civili, a kakvo je sad ovo divljenje to mu nije bilo jasno.Približili su se izbori novi vi&scaron;estranački. Svi su se tome radovali. Narod voli kad oni koji hoće da se dočepaju vlasti prijete onima koje hoće da uklone s vlasti pa su spremni da se tuku za narod i kad su plećati ko&scaron;čati profinjeni orija&scaron;i i kad  jo&scaron; imaju izučene borilačke vje&scaron;tine i dobro znaju da govore i  obećavaju da će biti ljep&scaron;e. To - ljep&scaron;e - je njihovo. Ući će u krasno uređene odaje i meke fotelje i svi će im se klanjati i ovaj sada koji se bori da bude prvak gdje god dođe kiti se onako kako žele u Slavoniji užoj Hrvatskoj, Dalmaciji. Pa tako izgleda  kao neki moderni fa&scaron;nik, a bake mu se smje&scaron;kaju koje su po godinama negdje kao on, on u nekoj svojoj mladosti bolje rečeno u&scaron;čuvanosti kad puni njihova srca da će uskrsnuti i ostvariti njihove želje da će ponovo biti samostojna i "Nezavisna" i da se dvije Hrvatske, partizanska - ona Nazorova i Bakarićeva koja je  vezana za pet buktinja jedan plamen - sada biti stopljena u ime vi&scaron;ih ideala s "Nezavisnom" jer i moćna eminencija to hoće i na tome radi jer su partizani bili odrpanci i gladni, a nijesu od naroda otimali hranu kad ni narod nije imao i ovi neki generali koji su i sami bili partizani sad to odbacuju. Ali pred svijetom odbacuju da rade na stapanju "nezavisne" i partizanske "Hrvatske" jer povampireno usta&scaron;tvo treba samo Srbi da osjete i to ovi &scaron;to su remetilački faktor u Hrvatskoj iako žive po zabitima i bespućima gdje Hrvati neće i žele nikad živjeti. Njih treba otjerati.U tim razularenim osjećanjima ban Jelačić se uspio dogurati na jednom skupu pred prvake koji se spremaju da usreće narod a opet se pjevala pjesma: Ustaj bane Jelačiću -Po zavr&scaron;etku pjesme koju su sada pjevali neki drugi pjevači i to ne pastirski, bećarski i obje&scaron;enjački već operski on progovori:- Gospodo! ja se radujem &scaron;to sam na ovom skupu. Vi ste me zvali bojažljivo i stidljivo i dragi Bog se spomenuo va&scaron;ih davnih želja kroz decenije i preko volje me je pustio i na moju želju opet među vas.Ja sam s vama i &scaron;to mi predlažete da činim. Nisam do&scaron;ao kao ratnik, a vi spominjente Srbe i obračun s njima. Ja se nikad nijesam tukao sa Srbima pa to ne mogu ni sada. - Onaj &scaron;to se kiti pokupi obrve kao da je zagrizao divlju kru&scaron;čicu stane govoriti:- Ti si se obukao kao ban Jelačić i &scaron;ta ti izigrava&scaron;. Umjesto da to svuče&scaron; sa sebe pa ako neće&scaron; biti vojnik ima&scaron; to neko sveto lice uđi u neki svećenički red, eto, benediktinski pa služi a mi moramo pucati bez toga neće proći. -Nisam bio pop nikad, ja sam bio grof i ban i to ovde u Zagrebu, ali me ne zanima ni vojska ni politika. -- Zanimaju te provokacije - reče buduća ekselencija i poče se rzavo i zarazno smijati - pokazat ćemo mi tebi koga provocira&scaron;. Dozovite mi jednog pobočnika neka vodi ovoga pravo u Kerestinac. Tamo ćemo opamećivati one koji nam se suprotstave. Tamo će se naći komunisti ponovo. -Do&scaron;la su dva orija&scaron;a, ramba kako su ih zvali.- Javljamo se na va&scaron; poziv, &scaron;tovani gospodine - . &Scaron;tovani gospodin podigne obrve i sasvim prirodno im naredi da ovoga &scaron;to se izdaje za bana Jelačića vode u Kerestinec i da ga tamo ozdrave, a njemu će se dokazati da će spomenik bana Jelačića biti vraćen poslije izbora na glavni trg u Zagrebu.kad su ovi odveli bana Jelačića, ovaj glavni naredi svome pobočniku da ovu dvojicu treba izliječiti i naučiti ih kako se njemu obraćaju. Rambovi su poveli bana Jelačića do svoga vozila, ali on ih upozori na konja. - Idi u automobil za konja ćemo lako.-Dovezli su ga do zatvora u Kerestincu i poželjeli mu sreću. - Gospon ako si ban Jelačić pozdravi nam Boga, a mi idemo kud znamo Australija, Novi Zeland, paso&scaron;i su nam gotovi i mi preko Mađarske odosmo. Ti se &scaron;to prije vrati autobusom konja će ti čuvati na&scaron; čovjek. Odlazi kud zna&scaron;. Mi ti tioliko možemo pomoći. Dovezli smo te do Kerestinca to je samo uspostavljanje novog zatvora gdje su nekad mučeni komunisti koji danas drže vlast i sve su proigrali &scaron;to su stvorili. Njih su mučili prije rata i u ratu koga su uhvatili usta&scaron;e i četnici i ostali, oni su opet usta&scaron;e i četnike i ostale koji su bili na strani Nacističke Njemačke uzvratno ubijali jer su ovi uni&scaron;tavali običan narod. Poslije rata mučili su mnoge koji im se nijesu svidjeli i zatvarali bez suđenja, ali nisu svi bili takvi. Mučili su i svoje članove. Kao da neko nekoga mora mučiti.Rambovi su ga uveli u nekada&scaron;nji kazamat i valjda je trebalo da bude prvi kažnjenik na pravdi boga i uhvati ga jeza. Rambovi su razgovarali s nekima tamo u zgradi i gotovo su ga zaboravili. Ban Jelačić osjeti jezu i brzo izađe iz zgrade i na&scaron;av&scaron;i se izvan okruženja zgrade zaustavi prvi automobil. Vidjev&scaron;i neobičnog putnika vozač stane. Pitao ga je gdje ide u koji dio grada, vidno uzbuđen ban Jelačić mu reče: - Vozi kud zna&scaron; samo da se odavde izmaknem.- Tko ste vi?! -Ja sam ban Jelačić i čuv&scaron;i ovoliko pjevanje: - Ustaj bane Jelačiću! Ustaj bane Jelačiću! na dopu&scaron;tenje Boga ja sam do&scaron;ao. -Vozač će: - Vrlo zanimljivo, ali, gospodine, da se vi niste upustili u avanturu da istražujete uzorke zla koje će nas preplaviti. To vam nije dobro. Ostavite se toga. historijske ličnosti se prizivaju jer ljudi vole pro&scaron;lost i to onaj dio koji je preči&scaron;ćen od zlaova koja su tada harala i banu Jelačiću je oprostio narod &scaron;to je neuk. I njegovo ukidanje kmetstva i njegovo vojevanje i Windischgratzova manipulacija njegovom ličnosti sve je to zapisano u knjigama. Nije ban Jelačić toliko mio samo je podesan da izaziva komuniste i nadrimarksiste i njihove sljedbenike i narod nezadovljan sada&scaron;njim trenutkom to rado slu&scaron;a. Jo&scaron; sve bi se moglo ispraviti, ali stiže usta&scaron;ka emigracija koja će diplomatski uraditi ono &scaron;to njihove isturene krvničke ruke, usta&scaron;e, nisu uradile po zavr&scaron;etku drugog svjetskog rata. Do&scaron;la su posljednja vremena. Čovjek je svojom gre&scaron;nosti naljutio Boga da je dao veliki potop i tako se vodeni omotač oko zemlje u velikom potopu izlio na Zemlju i potopio je. Nekad nije bilo grmljavine, nije bilo potresa bilo je idealno živjeti na Zemlji, a sad je čovjek na putu da uni&scaron;ti ozonski omotač sve zbog svoga unutra&scaron;njeg prokletstva i gladi za novcem i vlasti da uvijek netko vlada svijetom. Ostaje da vidimo &scaron;to će uraditi Bog. Davna propaganda je uvela Blaženu Djevu mariju u političku igru da je proglase kraljicom Hrvatske. Djeva Marija, vječno djevica dobila je aureolu svetosti od Boga oca u čijoj se utrobi značeo Sin Božiji Isus Krist. Ta kruna koja je spremana na zemlji nije bila djelo Boga već ljudskih ruku u ime koje bi vladali najmračniji umovi dokazujući tako da bi njihovim monstruoznim činima urpavljala Djeva Marija. Ne&scaron;to novo se događa i sada. Pronio se glas da se Djevica Marija pojavila u Međugorju i to u rimokatoličkom izdanju i govorila novokomponiranim hrvatskim jezikom. Blažena Djeva Marija nije bila ni prvoslavka ni rimokatolkinja niti je sin njezin Isus ostavio bilo kakvog traga za raskol da bi rimokatolici dominirali svijetom kao najbrojnija kr&scaron;ćanska zajednica. Protestanti odriču svetost Djevi Mariji i ne slave je kao pravoslavci i rimokatolici to znate. jedino je mostarski biskup odbacio pojavljivanje Djevice Marije pa tako nije govorila novokomponiranim hrvatskim jezikom.Kada sam krenuo na Zemlju bila je pred Bogom i Djeva Marija. Samo &scaron;to nije plakala. Njene vlasi padale su na ramena i bila je tužna kao da će zaplakati. Lebdjela je pred Bogom. kao da je željela da ne&scaron;to kaže, ali ja sam, evo, ovdje na Zemlji i ni&scaron;ta mi u Zagrebu nije jasnije nego &scaron;to mi je bilo u lutanju od Zapre&scaron;ića do Zagreba i ni sam ne znam gdje sam bio. I narod u nekom i&scaron;čekivanju sve manje radi a sve vi&scaron;e visi na plotovima  i razgovara i ostaje umoran kao da je po nečijoj prisili mlatio praznu slamu.Na&scaron;li su se blizu mjesta gdje bi otprilike mogao biti konj a dotle je vozio vozač pa bilo tu konja ili ne bilo. Ban Jelačić zahvali vozaču i krene da traži konja. Tu se vrzmalo jo&scaron; ljudi i on zaključi da nije daleko od konja. Malo se prikrivao jer bi ga od tih ljudi netko mogao prepoznati i mora obilaziti pokrajnjim ulicama da dođe do malog parkića. Nije dugo hodao i iznenada se na&scaron;ao kod parkića i bi mu drago &scaron;to će se dočepati svoga konja. Oko konja je bilo djece i mladeži i kad ugleda&scaron;e bana Jelačića pomisli&scaron;e da konj pripada njemu i poče&scaron;e s pitanjima iz kojeg je jahačkog kluba, a kad reče da nije ni iz jednog upita&scaron;e ga gdje se snima film i koja je njegova uloga u filmu.Ban Jelačić se prvi put vedro nasmija jer čista dječija srca i one mladeži kao da razagna&scaron;e jezu koju je osjetio u Kerestincu.- Film se snima i bit će dugotrajan, ali ja u njemu ne igram nikakvu ulogu i ne znam &scaron;to je film.- A vi ga režirate?!- Ni to! Ja sam se slučajno obreo ovdje i proći ću, ali ne kao glumac ili režiser već onaj koji se uvalio u zbivanja, ali me neće one njihove naprave zabilježiti.Kad se spremao da uzja&scaron;e, svi prisutni graknu&scaron;e da ostane jo&scaron; malo jer je konj lijep i ni&scaron;ta se nije bojao ni pla&scaron;io njih. Ban Jelačić je morao da ode. Jahao je gradom manje prometnim ulicama i na&scaron;ao se na Trgu Republike na onom istom Trgu gdje je dugi niz godina bio njegov spomenik. Prolazio je Trgom i odjednom konj se zaustavio na mjestu gdje je bio spomenik. Gledao je oko sebe i nije vidio neko okupljanje ljudi. I Trg je imao nekih svojih izmjena i on je sada tu bez sablje, okrenute prema Mađarima ili prema Kninu sasvim svejedno jer sablje vi&scaron;e ni&scaron;ta ne znače. Čovjek je izmislio nova oružja kojim se dokazuje da je gori od svih životinja &scaron;to drugog čovjeka uni&scaron;tava svjesno i ne zato da bi preživio, nego da bi se iživljavao. Mnogo toga se ban Jelačić nije ni sjećao.Mnogi mu toga Windischgratza pripisuju, a možda je taj Windischgratz naslutio te njegove nekakve napukline u njemu i mogao da radi s njim &scaron;to hoće. Sad je na zemlji i ovi pjevaju, a on im ne može svezati jezik isto kao &scaron;to se nije mogao odrvati onim promjenama koje su do&scaron;le kod njega potkraj života.Konj je bio žedan i krenu s mjesta gdje je bio spomenik. Veselo je koračao žureći se da dođe do Mandu&scaron;evca i napije se vode. Konj se napio vode i bilo je tamo novca gvozdenjaka.Kad je ugledao miliciju ban Jelačić krenu da se izgubi u ulicama koje su izlazile na Trg Republike, negda&scaron;nji njegov Trg. U&scaron;ao je u ulicu gdje je saobraćaj bio najslabiji, ali se bojao da ga policija ne prati. Nije se smio obazirati i opet skrenu u neku drugu ulicu i nađe se u blizini tržnice Dolac i tu se nije mogao zadržavati i krenu dalje i nikako da nađe najbolji pravac da se nađe izvan grada.Primicao se katedrali. Nju je tako dobro pamtio. Nije znao &scaron;to bi s konjem da uđe u crkvu, ali kad pomisli na Sina Nade Haulika, on se sneveseli a konj stade kao ukopan. I&scaron;la je prema katedrali vreme&scaron;na dama. Kočoperila se jo&scaron; jer je nastojala da se održi tjelesno čvrsta da dokaže kako je krepka, ali duhovno je bila prazna, koja nastoji da skrene pažnju na sebe u crkvi za vrijeme svete liturgije, mise, službe božje kako je to činila u cvijetu svoje mladosti pa tako precvjetana i sasu&scaron;ena to čini i sada.Vidjev&scaron;i konja i na njemu konjanika pred katedralom ona mu se javi s prijekorom.- Tu ste gospodine s konjem pred prvostolnicom izigravate ne znam &scaron;to a ovdje je sahranjen budući svetac. To je gospodine dr Alozije Stepinac. Zlobnici su pisali po novinama da je bio sin jednog nadbiskupa i jedne dame odavde iz Zagreba. Bio je inteligentan, ali nikad nije bio oslođen neke misli o samom sebi. Imao je neki oporokiselkast izraz lica i nedostajao mu je neki zapretani smije&scaron;ak na licu za svjetlije ozračje. Okrivljen je za ravnodu&scaron;no držanje prema mučenjima Srba, Jevreja, Cigana, ali mnogih Hrvata u Jasenovcu, logoru smrti i užasa. U knjizi Magnum crimen se jako optužuje, a ravnodi&scaron;nost crkvenog čovjeka je ne&scaron;to opasno, ali je njemu crkva sve oprostila, a na sudu se branio &scaron;utnjom govoreći da mu je savjest čista. Ali ne samo Mahnum crimen i jo&scaron; nekoliko knjiga će teretiti hrvatsku povijest za mračnja&scaron;tvo ukazuju danas intelektualci. Lako je kad se može nekome kako hoće. Tko ima moć može stvoriti istinu po svojim mjerilima. Kao &scaron;to se klin klinom izbija tako se istina nekom drugom istinom izbija. Opet su neki tamo govorili &scaron;to nije odvojio nacionalni episkopat Hrgvatske od pape. Ne smijem se ni usuditi da kažem da imamo svoga nacionalnog… sačuvaj Bože da me čuju da tako izgovaram, a i sama se tome protivim, istjerali bi me na badžu. Odlazite odavde s konjem negdje ga svežite i dođite u crkvu. Sva&scaron;ta sam rekla mladiću a možda ste vi udba&scaron; te&scaron;ko meni. Radujem se progla&scaron;enju sveca pa nečemu se moramo radovati. Nemojte mi pripisati sve kao zlo, mi žene imamo dugačak jezik i volim doći u crkvu s mnogim sam svećenicima ovdje uspostavila prisan kontakt. Davala sam im i neke podatke o kretanjima u Partiji.Ni&scaron;ta ne iznenadi bana Jelačića &scaron;to mu je rekla ova žena koja ga je napustila i oti&scaron;la u crkvu. Projahao je uzdužnom stranom hrama, ali nigdje nije bilo zgodnog mjesta da smjesti konja. Otputio se kroz grad i do&scaron;ao do dijela grada gdje je vladao ugođaj sela. Selo usred grada. Tu je uspio nahraniti i napojiti konja i sam se u hladovini voćnjaka odmoriti. Pritajio se i nije želio vi&scaron;e ni s kim ni&scaron;ta razgovarati. Znao je on da će doći do katedrale, ali sad se ne vraća. Sve ga vi&scaron;e uočavaju i milicija bi ga mogla ispitivati za&scaron;to i kako je pobjegao iz Kerestinca. Noć ga je zatekla u selu usred Zagreba. Prije zore krene da izađe iz grada bilo kuda a kad se nađe na otvorenom prostoru bit će za konja trave, sijena samo da ne bude gladan. Jahao je kroz grad a potkove su odzvanjale o asfalt. Osjećao je da se nalazi na periferiji. Nije znao da li će krenuti prema Sisku da dođe do Gline ili prema Slavoniji da preko Osjeka ode u Petrovaradin. Pomisao na Novi Sad stvorila mu je nelagodu. On ga je nekad sru&scaron;io, sravnio sa zemljom. Periferija grada i prigradska naselja sve su ga vi&scaron;e uvlačila u misli kako je sve sada bolje nego nekad i za&scaron;to svi ti toliki talambasi na koje je nailazio i za&scaron;to ona moćna eminencija tako crpe fondove i tim novcem plaća naoružanje, a nigde nema osvajačke vojske. Bilo mu je svejedno kojim će ga pravcem konj nositi i neće se upu&scaron;tati u dijaloge i rasprave.Danima je tako jahao na konju i jo&scaron; je uvijek bilo pa&scaron;e i dobre vode za konja. Sve je jo&scaron; izgledalo sasvim dobro i ljudi su se odvikavali te&scaron;ko od nekih dosada&scaron;njih želja i razvodnjavali motive kako da ih ispune. Konj je promijenio pravac pa ban Jelačić ne uđe u Osijek preko Miholjca  i Valpova već se nađe u Đakovu. Grad nije ne&scaron;to velik, ali kao centar biskupije imao je uspomena za bana Jelačića. Sjećanja na popularnog vladiku đakovačkog &Scaron;trosmajera kojemu je i pomogao da postane đakovačkim biskupom sada su se javljala. Veličanstvena katedrala ga je vukla svom snagom i on ostavi konja izvan grada i polako se vrati i uđe u katedralu. U njoj se osećao veličanstveno. Tu se nekako odmorio i u&scaron;ao u neko blaženstvo. Učini mu se da je katedrala centar svijeta. Ona ornamentika, slike svetaca, to ga je tako uzvisivalo i kao da mu se vraćala želja da ostane i vidi dokle će ga zvati pjesmom, a kada on kaže da je među njima uveravaju ga da je to samo duhovna hrana i da se tu ne misli na stvarnog bana, već onoga koji je bio kao spomenik na Trgu, a znaju da je bio lud pri kraju života.Iza&scaron;ao je iz katedrale opčinjen njezinom lepotom. Krenuo je prema mjestu gdje je ostavio konja. I opet je čuo pjesmu: - Ustaj bane...- i opet ne odoli da ne uđe u gostionicu i potražio je da sjedne negdje u kutu i neće dugo ostati jer mora da odspava i konja da napoji. Tamo se pjenilo od pesme. Znaju Slavonci dobro pjevati, ali obično se prepoznavao južnjački glas s kr&scaron;a iz Dalmacije ili Hercegovine, ali i iz Bosne. Ovde kao da je čuo da pjevaju Glinjani ili netko drugi sa Banovine makar jedan. Na mig jednog od pjevača do stola mu dolazi djevojka golog trbuha i zamoli ga da naruči ne&scaron;to za popiti jer momci časte. On joj odgovori da on ne pije zemaljska vina jer je on ban Jelačić koji je do&scaron;ao među Hrvate da vidi za&scaron;to ga toliko pjesmom zovu. Ne reče djevojci ni&scaron;ta o svojim neuspjesima i samo reče da želi da se malo odmori i ako zadrjema da se ona ni&scaron;ta ne čudi. Pjesma je utihla i gosti su zaželjeli da čuju za&scaron;to ovaj neobični gost ne želi piti sa njima. Bana Jelačića ponesu osjećanja radosna jer se ovi gosti zanimaju za njega i on će im sada reći &scaron;to osjeća i koliko je nai&scaron;ao na odbijanje da je on stvarno ban Jelačić i da od te zapetljanosti koja se &scaron;iri po narodu ne razumije ni&scaron;ta i kupuje se oružje tajno a nema nikakve osvajačke vojske. Pjevači su ostavili prazne ča&scaron;e na stolu i oti&scaron;li do njega. Nije bio sasvim u kutu, a ni gostionica nije bila velika. Na pitanje za&scaron;to ne pije kad ga oni časte rekao im je da je on ban Jelačić i oni su otpevali: - Ustaj bane... - i - Aoj vilo Velebita - i svaki put kada bi se upustio u razgovor oni koji pevaju kažu da on nije ban  Jelačić i da ne ponavlja. I ovi se zagleda&scaron;e i odmah reko&scaron;e da ni oni ne veruju da je on nekada&scaron;nji ban i da su čuli kako je neki čudak viđen u Zagorju i Zagrebu da je do&scaron;ao u sukob s milicijom i onda je nestao, pa je viđen da preko Virovitice dolazi iz Podravine u Slavoniju. Narodu je dosta svega i tu se jo&scaron; vrzma neki čudak.-  Ako je narodu dosta svega i tu se jo&scaron; vrzma neki čudak koji je pravi ban Jelačić koji je po milosti Božijoj ponovo među vama, a za&scaron;to vi tako pametni zovete bana Jelačića i od radosti pjevajući tu pjesmu gotovo ste zapjenili od ushićenja. --  Mi imamo razloga da tako pjevamo. A ti, čudače, kad si tako pametan - reče jedan koji se svojim glasom razlikovao od ostalih - znade&scaron; li ti đe je Zrin?--  Znam - kratko reče ban. -  Zrin su partizanski krvoloci uni&scaron;tili. To je bilo jako usta&scaron;ko sredi&scaron;te odakle je prema Pavelićevoj strategiji trebalo izgoniti Srbe i uni&scaron;titi ih. --  Ne&scaron;to mi je o tome u Zagorju rekao profesor Želimir Livadić da su te neke usta&scaron;e tamo potčinile stra&scaron;na zvjerstva. --  To nijesu bila zvjerstva jer ih je nekako trebalo isterati. --   Neke su rezali žagom, kako se tamo govorilo pili, kao cjepanice jest to je bilo, pa je rekao da postoji pismo hrvatskog pisca Jože Horvata u kojem je Joža Horvat pisao svojoj majci o zvjerstvima zrinskih usta&scaron;a u susjednom selu &Scaron;egestinu kad je kao partizan pro&scaron;ao kroz &Scaron;egestin. A onda su &Scaron;egestinci sru&scaron;ili Bogorodičinu crkvu koja se jo&scaron; mogla obnoviti poslije kad su je usta&scaron;e zapalile pa od kamena Bogorodičine crkve zidali svinjce. --   E ovo je previ&scaron;e - reče Banijac - jo&scaron; se osećam Banovac i mi ćemo se osvetiti za Zrinj. Nama tamo nema povtarka. Imali smo u Zagrebu vrlo obrazovana čovjeka koji je rođen u Zrinju, ja nisam, i koji je pratio događanja oko Zrinja i nade u povratak su se rasplinule onoga trenutka kada se pojavila ideja o gradnji tvornice cementa u Zrinju, a ti se okačio za nekog profesora i kaže&scaron; da je to pisac.-   Dok sam nekad zapovjedao regimentima u Glini, nikad nijesam oti&scaron;ao u Zrin. U sukob s Turcima u Podzvizdu i&scaron;li smo od Gline preko Žirovaca, davno je bilo pa mogu reći i neku neistinu. --   Čim ti s nama neće&scaron; popiti, tera&scaron; svoje i govori&scaron; &scaron;to ti je kazao ovaj ili onaj, a oni tamo su spalili na&scaron;e kuće, na&scaron;e crkve i stumbali spomenike u groblju, mogla je mačka ići s krova na krov kako je Zrinj bio gusto naseljen, a ostao je vjeran Poglavniku. Osvetit ćemo se mi to ovdje među na&scaron;ima  govorima da milicija ne čuje. Ban zausti da kaže kako je i njega milicija opomenula, ali se uzdrža jer u Zagrebu to nije bila milicija već neki &scaron;to su ih zvali – rambo -. Nisu ni primetili da se počeo spu&scaron;tati mrak. Dečki su osetili glad i malo je popustila omamljenost od konjaka, a onda su u &scaron;ali rekli da su oni BADELOVI manekeni. – A ti čudak, ne zamjeri. – Ban Jelačić je krenuo iz Dakova i nije razmi&scaron;ljao gdje će stići. Morao je jahati cestom i trudio se &scaron;to manje bude nevidljiv. Nije ga zanimala pro&scaron;lost a i ovo &scaron;to doživljava sada nije mu se dopadalo. Nije imao namjeru da zazove Boga i da ode odakle je do&scaron;ao. Vidio je da su sela po izgledu bliska gradovima, ali svuda nezadovoljstvo i svuda čuje da vlast nije dobra, a vlast se ne trudi da i&scaron;ta ispravlja i jo&scaron; se proizvodi i radi, ali kao da sve netko krade. I tražilo se da se ispita porijeklo imovine onih iz vlasti, ali kao da imaju neki tajni kanali odakle se sve nekud gubi novac.Odjedamput se opet pojavi Sofije Mlinar. Bio je dan nije bila toliko neispavana i gotovo trijezna do&scaron;la je u hlad pored puta iza živice gdje je sedio ban Jelačić. Žovica je bila gusta, velika i neuredna kakve su pored cesta lijepe na&scaron;e Jugoslavije od Vardara do Sutle. Kod Slovenaca je ne&scaron;to lijep&scaron;e.Sofija Mlinar započe: - do&scaron;ao ban Jelačić u Slavoniju. I ovde bana Jelačića zovu. Ali radnici kažu: - niko mene ne može manje platiti nego &scaron;to ja mogu malo raditi. – To će im se osvetiti, ali tek tehničkoj inteligenciji &scaron;to će se desiti. Kad pootimaju dru&scaron;tvenu imovinu, a to će činiti ljudi bez morala i sve &scaron;to je učinjeno diktaturom proleterijata, a ne voljnim pristankom ljudi na ljubav i slogu, da se radi koliko ima umje&scaron;nosti, pameti snage u čovijeku, a ne koliko ima posla. Posla ima i posle osmosatnog radnog vremena. Sada imaju direktore po partijskoj liniji koji su u odnosu na inženjere i ekonomiste gotovoo polupismeni, a prodajom firmi će dobiti ljude bez morala koji se neće osvrtati na socijalne tekovine i ako je lo&scaron;a organizacija u privredi ipak ima poku&scaron;aja da se &scaron;to vi&scaron;e posla odradi, a da se ljudi &scaron;to manje umore. Dobrom organizacijom i dobrom primjenom tehnike to se dade učiniti. A ti ba&scaron; &scaron;to su rukovodioci po partijskoj liniji smatraju da je radnik mnogo uradio ako se umorio i okupao u znoju.Ban Jelačić nije ni&scaron;ta znao o novoj organizaciji rada u tvornicama, fabrikama kako god rekao on o tome ni&scaron;ta ne zna. Kao vojnik s vojskom je vi&scaron;e sru&scaron;io nego &scaron;to je izgradio. I ova Sofija ga opet s time muči i opet se s njom susreće. Sve nas to bane pritiska, ali kad s radija i televizije ode humor i kad nestane korza za mladež to je znak da se ulazi u mrtvilo i besmisao.-  Bane Jelačiću čuveni osječki korzo se polako rastapa od siline i lijepote novopripremane demokracije. Kada ode&scaron; u Osijek nekako pređi preko Trga Slobode, a to tu ti je katedrala kao znak da tamo ide&scaron;. I iz Trga Slobode ide Bulevar Jugoslovenske narodne armije, nekada&scaron;nja Kapucinska ulica i danas je tako zovu, kažu tako, klerikalci, može se dogoditi da će se opet zvati Kapucinska. Ali zvala se ta ulica Kapucinska ili Bulevar Jugoslavenske narodne armije svi koji su &scaron;etali Bulevarom JNA ili nekada&scaron;njom Kapucinskom nosit će to kao nezaboravnu i lijepu uspomenu. Dan se bližio kraju i Sofija Mlinar je zaspala, a ban Jelačić krenuo prema Osijeku.  U&scaron;ao je u grad blizu tvornice name&scaron;taja i želio je da se prokrijumčari ba&scaron; do samog Trga Slobode. Laknulo mu je kada je u Đakovu vidio ergelu konja jer će tu prehraniti konja.  Uvest će ga preko noći u &scaron;talu i nitko neće ni primjetiti da je to neki novi konj. Nikome nije bilo neobično jer se mislilo da je to netko dojahao iz Đakova na konju i obukao se u odoru kakva je uklesana u spomenik. I ba&scaron; te večeri kada je ban Jelačić odveo konja uz Dravu tamo kod &bdquo;Bijele lađe“ i do&scaron;ao preko Trga Slobode u Bulevar Jugoslovensske narodne armije i krenuo od Kapucinske crkve i samostana niz Bulevar na korzou koji mu je opisala Sofija Mlinar nije bilo mladeži. &Scaron;etači ne izađo&scaron;e u &scaron;etnju i druženje. Zabava prestaje možda će biti neke nove zabave pomisli ban Jelačić. Krenuo je Bulevarom i tamo video Crvenu kasarnu, tako su je zvali i nastavio &scaron;etnju. Zastao je pred Likovnom galerijom i Privrednom komorom Slavonije i Baranje. Lagano je do&scaron;ao pred Dom Jugoslovenske narodne armije i Ulicom Matije Gupca do&scaron;ao do Opće bolnice Osijek i Bijele kasarne.Dalje nije i&scaron;ao. Vratio se da potraži konja. Idući pored Parka kulture tek sad primijeti spomenik. Brinulo ga je kako da napoji konja jer u gradu nije bilo česmi gdje je narod mogao da se napije vode. Vidio je preko Drave da ima naroda. Zanimalo ga je da ode tamo. Skrenuo je &scaron;etali&scaron;tem a na ploči koja je označavala ime pisalo je &bdquo;Veljko Vlahović“. Nije znao ko je bio Veljko Vlahović, nije znao ni kakvo je ime nosila ulica ranije. Do&scaron;ao je do pje&scaron;ačkog mosta, ali se ne usudi da sa konjem prelazi most. Pre&scaron;ao je preko cestovnog mosta i napojio konja na    Copacabani. Na Zelenom polju ga je pustio da pase i odluči da ode u Petrovaradin. Zanimalo ga je da li postoji kuća u kojoj se rodio. Do&scaron;ao je ban Jelačić u Novi Sad. Vidio je da na tabli tako pi&scaron;e. Ali to nije bio onaj Novi Sad koji je on razorio gu&scaron;eći mađarsku revoluciju. Gledao je da nevidljiv dođe do svoje rodne kuće. Pre&scaron;ao je preko Žeželjeva mosta – preko mosta trvđave – i kejom do&scaron;ao do Gradića u Petrovaradin. Zamalo da ne prepozna kuću u kojoj se rodio. Sva obojena u sivo bila je na istom mjestu. U&scaron;ao je unutra i osjetio neki ustajali plijesan kakav je u starim kućama koje su zapu&scaron;tene i nijesu obnovljene po dana&scaron;njim mjerilima. Pomisli koliko onih tamo pjevača ne zna za tu kuću i kao je sumorna i sneveseli se. Na kući je bila oznaka koja je kazivala da se u toj kući on rodio. Čuo je razgovor nekih ljudi koji su govorili kako Gradić sve vi&scaron;e propada a za svjetsko prvenstvo koje je bilo u Novom Sadu Gradić je bio dotjeran i to su činili oni koji su otjerali njegov spomenik sa Trga Republike, i sad jadikuju oni &scaron;to pjevaju &scaron;to njegov spomenik nije na Trgu, a kuća gdje je rođen tako lo&scaron;e izgleda. Nije bio sentimentalan. Konj se nahranio poko&scaron;enom travom koju su radnici sakupljali uređujući zelene povr&scaron;ine oko Beogradske kapije. Ovdje ga pjesmom niko nije dozivao. Ljudi su bili zakopčani. &Scaron;to su mislili o previranjima u Hrvatskoj koja se sprema da kroz građanski rat dođe do nezavisnosti  i nije ga zanimalo. Stao je malo ispred crkve Svetog Jurja u kojoj je po rođenju kr&scaron;ten i krenuo prema konju. Uzjahao je konja i po&scaron;ao da mu traži vode. Napojio je konja u Sremskim Karlovcima i nastavio jahanje.Do&scaron;ao je u Zemun, ali to nije bio onaj nekada&scaron;nji to je neka nepregledna cjelina i na rjekama je vidio vi&scaron;e mostova. Jahao je pored Dunava i konj je preko mosta pre&scaron;ao. Bila je noć i mogao je nevidljivo da se kreće. Nije ni znao da se na&scaron;ao u centru Beograda i tamo pred jednim velepnim zdanjem vidio dva konja i na njima dva vladara. Čuo je od kasnih prolaznika da je to skup&scaron;tina Jugoslavije. Reko&scaron;e mu da su ovde &scaron;trajkovi i protesti, a sklonio se u parkić ispred Skup&scaron;tine da ga ljudi ne uoče i da mu ne bude kao Kraljeviću Marku. Sjetio se noćnog razgovora u vikendici u vinogradu i &scaron;to mu je rekao patrijarh Rajačić da će doći i među Srbe i nije mu to do kraja vjerovao. Zaboravio je da skrene do njegova dvora u Karlovcima i auto putom krene svom brzinom konjskom kada se na&scaron;ao izvan Beograda.Opet je bio u Iloku i u Vukovaru. Vukavar je bio u svojoj provincijalnoj ljepoti sav na&scaron;minkan i uređen. Doznao je da se tu dosta novca slilo kada se proslavljala velika godi&scaron;njica Komunističke partije Jugoslavije i cijela Jugoslavija je dala novac da se grad uredi. I tu je čuo da ga zovu, ali se ni sa kim ne upusti u razgovor i odbaci sve izazove. On nije ovde da ne&scaron;to brani ili odobrava, a &scaron;to govori u to niko ne vjeruje ni&scaron;ta i ne vjeruju da je on ban Jelačić.Preko Borova Sela do&scaron;ao je u Dalj. I u Dalju je čuo da Dalj vidno zaostaje, nekada&scaron;nji Teutoburgium, luka na Dunavu, jo&scaron; u rimsko doba i trgovi&scaron;te u doba Kraljevine Jugoslavije i sjedi&scaron;te općine sada je tavorio odbačen i ponižen. I tu je kod Erduta vidio dobar cestovni most nov i temeljit.Bio je ponovo u Osijeku, ali je srenuo od Klise ponovo prečacem pored aerodroma i preko Tenje do&scaron;ao do Juga II i Lanene industrije Osijek. Čuo je za jastuke LIO i pamtio banalnosti pored važnih i dobrih stvari. Do&scaron;ao je do Saponije i učini mu se da je zalutao. Na&scaron;ao se pred gostionicom Bačvice gdje je prije koju deceniju bilo zazivano njegovo ime. Krenuo je od lanene industrije oko grada i uz železničku prugu jahao prema Vinkovcima. Dočekali su ga vječno pospani Vinkovci i tamo su ga zvali u pjesmi u dokoličenju. Ostavio je konja i lutao gradom. Do&scaron;ao je i na željezničku stanicu. Začudio se kad je vidio da u vječno pospanom gradu može biti tako živo i dinamično. Tu tako nije bilo u doba njegova banovanja pa neka ga zovu koliko hoće. Doznao je da je to najveća raskrsnica u Jugoslaviji i da je tu tako svaki dan od nula sati do dvadeseti i četiri sata.Uz prugu od Novske i Siska bio je opet u Zagrebu. Opet su ga glasno zvali i dozivali kad god se formirala koja stranka i svi su se kleli u demokraciju a svi su govorili, oni &scaron;to su smatrani zlobnicima, da će nova demokracija nastati ispod komunisatičkog &scaron;injela i mnogi nekada&scaron;nji vatreni komunisti će se nadahnjivati novom usta&scaron;kom duhovno&scaron;ću.Sve je vi&scaron;e zahlađivalo i on se bojao za konja. Imao je plan da ga strpa u đakovačku ergelu, ali sada mu je bilo previ&scaron;e da se vraća na konju tamo. Oti&scaron;ao je u Turopolje i tamo je nekako hranio konja i sazna da je tu i stočno sajmi&scaron;te. Tamo su neki u kamion tovarili konje i on zamoli da mu prevezu konja do Đakova kojeg je prodao ergeli.&Scaron;ofer će: - Ne znam čudak kako da ti vozim konja, nit te znam, nit te poznajem, a u kojoj si ergeli dreser konja?, a odjeven si kao &scaron;to je bio odjeven ban Jelačić na spomeniku a nije ne&scaron;to u redu kad se odijeva&scaron; čudnovato kao ličnost iz pro&scaron;losti koje ne žive vi&scaron;e na zemlji. –-  Povezi i mene i konja ne brini za novac nije sve u novcu.Pred ulazom u grad vozač je zaustavio kamion i naredio čudaku da izvede konja iz kamiona jer on neće da mu se smiju po gradu da je vozio mrtve i njihove konje.Doveo je konja do ergele i ostavio ga je. Udaljio se da vidi kada će konja uvesti. Nai&scaron;ao je jedan pijan radnik i sav omamljen uveo konja u &scaron;talu.Ban Jelačić je zaustavio jednu pokretnu kućicu. Vozač je bio pijan. Od pijanstva nije vidio odeću ni lice neobičnog putnika i vozio je tako da su mu se svi smicali i čudili se pijanom vozaču i čudnovatom suvozaču.Idući ulicama Zagreba vidje ban Jelačić slijepa mladića. Pomogao mu je da prijeđe preko prijelaza na semaforu i vodio ga je da brzo hoda jer je već bilo hladno. S mladićem je do&scaron;ao do ulaza nebodera gdje je mladić stanovao. Mladić mu nije dozvolio da ode. Grof mu je rekao da ne može ostati jer mora negdje zanoćiti.-  Prenoćit ćete kod mene – uznastoja mladić u svome pozivu. Ostanite koliko hoćete jer sam ja sam i to će biti dobro i meni i vama ne tražim nikiakav novac.-  Sretan sam – pomisli – mladić neće znati da ja ne jedem zemaljsku hranu i ne pijem zemaljska pića. Moći ću svući ovu odjeću i pribaviti mladiću sve &scaron;to sam ne može. Događaji su se ređali jedan za drugim. Propast vladajuće partije i njezin slom, vi&scaron;estranački izbori, sve je to vidio. Bio je blizu kada su pekli vola. Netko je od gradske sirotinje dobio malo mesa. Uglavnom su dobili oni koji su se vi&scaron;e gurali. Ovo ga je nekako gu&scaron;ilo. Pjesma: - Ustaj bane Jelačiću – nekako je utihnula. Vr&scaron;ile su se pripreme za vraćanje njegova spomenika na Trg Republike, policija je sa kapa skidala petokraku, ali se ni&scaron;ta bolje nije osećalo u životu ljudi i kriza se jo&scaron; vi&scaron;e zahuktavala. Do&scaron;la nova vlast koja ni&scaron;ta ne zaustavlja, za stabilizaciju davili su vojnika u demonstracijma u Splitu koji je samo služio vojni rok. Srce se punilo radosti da će doći nezavisnost. I kada je jedan doktor, profesor u Saboru rekao da će stjecajem nezavisnosti ta nova državica imati jo&scaron; većih neprilika svi na njega graknu&scaron;e kao na bjelu vranu. – Dobro! – rekao je doktor – onda ta nova državetina imat će golemih te&scaron;koća i zaduživanja i razduživanje neće proći bezbolno. Ali bilo je doktora, profesora koji su bili vatreni zagovornici razbuktavanja krize. I opet se ban Jelačić sjetio moćne eminencije iz vinograda.Do&scaron;ao je do jedne zgrade jednog dana i tamo vidio da bacaju neke knjižurine u kamion. Pitao je kakve su to knjižurine  &scaron;to ih tako bacaju. – to je enciklopedija Jugoslavije ćiriličnog izdanja. Vozimo te knjige u zatvor i tamo će ih spaliti u peći za parno grijanje. –Na uho bana Jelačića &scaron;apnu neki prolaznik: - Tako su usta&scaron;e spaljivale ljude u Jasenovcu. Za vlast, ali i za narod najznačajniji događaj bio je vraćanje banova spomenika i promjena imena Trga Republike i vraćanje starog imena Trg bana Jelačića. I time se ni&scaron;ta nije desilo. Radost je trajala kratko. Ljudi su i dalje te&scaron;ko živjeli i događalo se ne&scaron;to čudnovato i ni&scaron;ta nije bilo čudnovato jer se narodu nametalo mi&scaron;ljenje da je uzrok svih nevolja &scaron;to Republika nije samostojna, a već se mnogo obaveza prema saveznoj državi ne izmiruju. Srbi su osjećali strah i na izjave da će Srbi napustiti Hrvatsku jedan novi čelnik, golub jastrebova srca, izjavljuje da Srbima ne treba dati da sa sobom ponesu na opancima hrvatske zemlje. I moglo bi se napisati toliko knjiga da ih se ne bi moglo izbrojati od silnih izjava koje su sijale strah i nemir među Srbima.Iz straha Srbi uzvraćaju takozvanom balvan revoluvijom. Strah nema oči i sve odlazi na sklizak teren. Iz svijeta su to prozvali demokratskim promjenama od kojih stotine hiljada ljudi  drhti u paničnom strahu.Vi&scaron;e se nigdje nije čula pjesma: - Ustaj bane... – I reklo bi se da je ban Jelačić zavr&scaron;io svoje istraživanje, ali mu nije bilo ni na kraj pameti da se vrati odakle je do&scaron;ao. Odluči da potraži konja u đakovačkoj ergeli i da se nadje na licu mjesta gdje god je to moguće. On nikako nije mogao da pronikne i shvati smisao toga dozivanja. Dok je on s Turcima krv prolijevao, on i njegova vojska nijesu dozivali bana Mirka Derenčina da ustane, i cvijet hrvatske feudalne vlastele koji je na Krbavskom polju izginuo, izginuo isto ka oni srpski tamo na Kosovu, a njega zovu zbog spomenika, ili nečijih bijesnih glista kako je čuo da neki kažu za tu njihovu pjevaniju.Sama priredba na Trgu Republike, sada Trgu bana Jelačića kod spomenika i banova sablja okrenuta prema Kninu i nije bila u ozračju kako se željelo. Sam program bio je nekako postan i nije davao duhovnu hranu da se moć du&scaron;e jača, već je nadimao i stvarao pusto&scaron;. Željelo se da sve bude veličanstveno, a sve je ostalo u senci varave nade i  i&scaron;čekivanja. Dovr&scaron;ila se vila pretvorena u dvor za vladare.   Tamo se formirala posluga kako to priliči. Odabrani su pobočnici, pribočnici, zabočnici, krajbočnici, predbočnici, nadbočnici, podbočnici i sve to po moralnoj podobnosti i svi pomno odabrani. Davne su izjave o moći i snazi Zbora narodne garde i policije.Ban Jelačić nije bio zbog vojske tu na zemlji, ali ni&scaron;ta nije moglo promaknuti ljudskom oku kad se sve nametalo. Bilo je tu naduvene radosti &scaron;to će vojska biti etnički čista, rimokatolička i dobiva monsinjora, vojnog ordinarija. Vidio je na ulazu u krugove kasarni gdje je iz kasarni starih raspomano &scaron;irio užas, kamione natovarene plinskim bocama punih plina, a isključili su vojnicima vodu i struju.Dok je on zapovijedao carskim regimentima, struje električne nije ni bilo, ali vode je bilo i nitko  nije vojsci uskraćivao vodu i ti mladići su na odsluženju vojnog roka. I da bi netko skapavao od žeđi njega su zvali svojom pjevanijom. Ulicama gradova i drugdije sretao je žene u rulji gdje jauču i nariču i traže da im puste sinove, a on je u Kumrovcu vidio neku &scaron;kolu gdje se &scaron;koluju mladići dvojbenog usmerenja. Čuo je da neki govore da im sinovi idu u Kumrovcu u &scaron;kolu za vatrogasce i da dobivaju dobru stipendiju. Kada su se rasplamsala silovanja jezika da hrvatski i srpski nije jedan jezik, sjetio se hrasta ispod kojeg se odmarao i koji je u obumjeru činio jedno deblo bez obzira &scaron;to je kora, a ni to nije bilo lako utvrditi, samo razdvajala dva debla u jednoj cjelini i jedan panj je tu bio i žili&scaron;te nedjeljivo kao &scaron;to ni deblo ni kro&scaron;nja, već se deblo moglo posjeći i tada bi se klinovima i sjekirama moralo razdvajati. Tako mu je bila jasna nedeljivost srpskog i hrvatskog jezika. On to nema nikome da kaže.Ban Jelačić je sada izjahivao i bio sada manje obuzet onim &scaron;to je do&scaron;ao na zemlju. Odjahao je u Međugorje. Tamo je vidio veliki krst, ali revnost svećenstva jer je na hodo&scaron;ča&scaron;ćenje dolazilo dosta bogatog svijeta. Bjelio se papir po kukuruzu, koji su rabili hodočasnici, koji je stupio u fazu nalijevanja zrna. Ljudi su se pobožno molili i mnogi su govorili kako to hodoča&scaron;ćenje deluje na njih blagotvorno i drugi su hodočasnike uvjeravali da je Blažena Djevica govorila hrvatski, a nijesu znali ime jezika kojim je govorila dok je hodala po Zemlji. Priprost svijet je bio opčinjen tim kazivanjem jer po tim kazivanjima Blažena Djeva je govorila poslije aramejskog samo hrvatski, ali ne i srpski.Za drugi rat ona je pripremana da bude progla&scaron;ena za hrvatsku kraljicu i u krunu su ugrađivani dijamanti i kruna je trebalo da posluži kao sredstvo vladanja, neki oblik zlatnog teleta, a sada je govorila djeci hrvatski, kako su djeci govorili u &scaron;koli novokomponiranim jezikom. I ovdie su ga neki vidjeli i čudili se &scaron;to ovdje radi taj čudak.I odatle se izgubio i lutao, lutao. Zazirao je od ljudi i gledao da bude &scaron;to nevidljiviji. Na&scaron;ao se na sjeveru i vodio kolonu čudovi&scaron;nih željeznih buba da kreće i na njima sjede mladići i to jo&scaron; do sada nije vidio. I krenuo je za njima i krio se od njih koliko je mogao. Zatim su ih dočekali pu&scaron;kama i to automatskim i pucali na njih. Vojnici iz ovih grdosija nisu mogli odgovoriti jer, kako reko&scaron;e, da iz svojih grdosija nisu pucali jer su povađene igle iz naoružanja. Ako su ovi, &scaron;to su na te grdosije pucali, znali da su mladići bespomoćni za&scaron;to su ih ubijali? Oni su vjerovatno po&scaron;li s uverenjem da idu na vježbu, u&scaron;li su u smrt. A reko&scaron;e da su to vojnici iz južnih dijelova države. Iz kutija su govorili kako je čuo da govore u Beogradu kad je tamo bio, a ljudi su oko njega govorili slovenski jer se sjećao tog jezika jo&scaron; za života na zemlji kad je bio ban i grof. Sad mu nije bilo jasno za&scaron;to su ubili te mladiće, a nema nikakve objave rata. Vratio se nazad i ostao u uvjerenju da jo&scaron; ostane. Generalna 2014-09-05T21:11:08Z stankocrnobrnja Ban Jelačić ponovo među Hrvatima http://stankocrnobrnja.blog.rs/blog/stankocrnobrnja/generalna/2014/09/05/ban-jelacic-ponovo-medju-hrvatima Stanko Crnobrnja                             BAN JELAČIĆ PONOVO MEĐU HRVATIMA                                         Ljeta gospodnjeg 198* mjeseca srpsnja - jula sunce je nesmiljeno žeglo i obasjavalo Trg Republike u Zagrebu, nekada&scaron;nji Trg bana Jelačića, jara se dizala k nebu. Autobusi su pokrajnjim ulicama tumbali kao u somnambulnosti, a tramvaji su kao narkomani tumarali prugom. Ljudi su se usporenije ne&scaron;to kretali jer ih oblijevao znoj i sunce peklo u tjeme. To je doba kada se s obližnje tržnice nijesu nosile pretvovarene ko&scaron;are da cimaju kao neku godinu ranije i brižnost na licima ljudi bila je vidljiva. Na samom rubu Trga čula se svirka harmonike nekako promuklo i vidio se skup ljudi, mali zbog prolaženja ljudi i nezadržavanja jer je mnoge ta kre&scaron;tava muzika vi&scaron;e ljutila, nego osvajala i brige su veće od dokoličenja po ulicama i trgovima. Izbliza skup i nije bio mali i pomalo je prigu&scaron;ivao muziku da se talasima svoga nesavr&scaron;enstva &scaron;iri Trgom i jače razbija vrelinu dana. Skup je u krugu slu&scaron;ao melodiju koja je mnoge opčinjavala svojim sadržajem a to je pojačavalo njezinu draž jer je bila zabranjena. Slijepi pjevač davao je sve od sebe da se zvuci melodije &scaron;ire Trgom ba&scaron; zato &scaron;to su zabranjeni i &scaron;to se njima navje&scaron;tava neko novo razdoblje i neka nova ljepota života i nova raspjevanost i uskrsnuće spomenika na Trgu koji je mnogima nedostajao kao da je bez toga spomenika Trg nekad doživio katastrofu i sve te godine kao da na Trgu nije bilo života. Slijepi pjevač je bio patuljasta rasta. Bio je dinamičan, ali se nije mogao svojom pjevanijom oteti svojoj frivolnosti, pobuditi simpatije žaljenja &scaron;to se tako nesretno rodio. Razvlačio je harmoniku s nekim razbludnim ushićenjem a zvuk njegova glasa, &scaron;to pomalo provukao, &scaron;to zbog svoje priproste ljepote, nije opčinjavao slu&scaron;aoce, ali ih je zbog melodioznosti prikivao za vreli asfalt na Trgu. Zavr&scaron;iv&scaron;i melodiju slijepi pjevač je malo predahnuo, obrisao znoj i uzeo gutljaj vode iz plastične fla&scaron;ice sigurno natočene na obližnjem Mandu&scaron;evcu. Slu&scaron;aoci koji su ga okruživali darivali su ga, posredno. Naime, pored njega stajao je mladić, ili se to samo tako moglo reći jer mu je lice bilo staroliko i nekako sav siv u licu uzimao je novac. Novac je trpao sebi u džepove, ali je ne&scaron;to stavljao i u džep hlača i jakete slijepog pjevača. Ni slijepi pjevač nije bio po godinama star, ali kao da je iz djetinjstva pre&scaron;ao odmah u starost. Ovo dru&scaron;tvo pod utjecajem zvukova nespretno i trapavo izvedene melodije nije se sasvim razlilazilo jer su jedni odlazili a drugi prilazili i čim bi vidjeli slijepog pjevača ostajali su i čekali. Predahnuv&scaron;i i malo pokvasiv&scaron;ti vodom grlo slijepi pjevač je počeo lagano prelaziti preko dirki harmonike i zvuci su se lagano sjedinjavali s bubnjićima u u&scaron;ima prisutnih. I opet mu se zvuci harmonike stali &scaron;iriti, a budući da se radilo o uličnoj priredbi gdje je toga mnogo moglo proći i bez prolazne ocjene stala se razlijegati pjesma:  – Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove! I ljudi su to slu&scaron;ali i slu&scaron;ali. S neba je sve to gledao Bog. Nije bio pored svog prijestola i nije bio sam. Bio je okrenut, gledano iz zemaljske perspektive tamo gdje sunce izlazi, ali svjetlost koja obasjvava&scaron;e Boga i sve oko njega nije bila kao svjetlost Sunca. Ona je ljudsko oko opčinjavala svojom ljepotom i snagom da se to ne da ni opisati. I sve &scaron;to je okruživalo Boga imalo je svoj naročiti izgled i ni&scaron;ta nije bilo naliko na ono &scaron;to je izgradila ruka čovječija. Materija koja nas okružuje ne daje dovoljno mogućnosti da se u to pronikne. Te&scaron;ko je samo boje usporediti sa zemaljskim i sve to, kako god pomislio da usporedi&scaron; s nekim predjelom ili ambijentom na zemlji mora&scaron; doživjeti neuspjeh u uspoređivanju. Bog je stajao u svojoj veličini koja se razlikuje od ljudske tako da mu se nije moglo vidjeti lice ni on sam ba&scaron; sasvim izo&scaron;treno zbog svjetlosti koja je bila jača s njegove desne strane. I ba&scaron; s te strane u nekom za nas zami&scaron;ljenom razmaku od Boga stajao je patrijarh Rajačić i nasuprot njemu i pomalo nesimetrično kao u nekom prdjelu toga ambijenta nalikog na poluluk kao na posljenjoj večeri sjedio je apostolski izbor s Hristom u sredini. Broj apostola nije bilo lako utvrditi jer poslije samoubistva Jude iskariotskog, pa briranja apostola Martina i onda svjetlo&scaron;ću nebeskom okretanja apostola Pavla u zemaljskom životu apostolima poslije Hristova odlaska u nebo po Božijoj volji i ispred svih dalje od Boga, ali bliže apostolskom zboru nego patrijarhu Rajačiću kao da lebdi i ne dodiruje bosim nogama taj neobični podijum bila je Blažena Djeva Marija. Bila je u bijeloj haljini do ispod  koljena i neskopčanom do grla s okovratnikom kako se može vidjeti na haljinama u svjetovnoj no&scaron;nji. Vlasi njezine bijahu crne i obrve, a boja očiju je ostala skrivena ispod trepavica i neka tuga je zaklanjala njezin pogled. Imao se osjećaj kao da je razdaljina bila mala između Trga i ovoga nebeskog ambijenta i da se čula muzika koja je stvarala neugođaj u odnosu na zemaljska savr&scaron;enstva, a s ovim nebeskim i tekaji&scaron; (pogotovo). Patrijarh Rajačić je stajao mirno kao da ne&scaron;to i&scaron;čekuje jer ovdje nije slučajno, ali nije znao namjeru Boga. Njegove duge vlasi na kraju nekako u veliki uvojak srebrnaste, a isto tako odjeća srebrnaste boje, ali nije bila nalik na svećeničku odoru zemaljskog kroja kakvu su nekad nosili patrijarsi ili kako je nose danas. Od krune nije bilo ni traga. Apostoli su bili odjeveni slično kao na zemaljskim slikama samo su Isusove vlasi bile zlataste. Te&scaron;ko je bilo odrediti vlasi na glavi Boga. Gusto su se talasale u valovima prema ramenima dok se drugo rame jedva naziralo i ono &scaron;to bi se moglo nazvati odjeća bilo je nalik na boju srebra s crnim prugama koje su se meridijanski pružale prema podijumu. Na meridijanskim prugama su u odmjerenom razmaku bili crni trolisti kao srasli za crne pruge. Muzika je i dalje ljuljala narod je prilazio i odlazio i činilo se da uličnoj priredbi nema kraja. Pratilac slijepog pjevača kupio je novac i trpao sebi u džep a pone&scaron;to je stavljao i slijepom pjevaču u njegove džepiće jer njegova odjeća se gotovo i nije razlikovala od dječije. Bog je sve ovo gledao i nije se oko njega osjećalo neko uznemirenje. I onda opet ra&scaron;timani glas malog slijepog pjevača glasno zatrubi: – Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove! Odjednom se prema Bogu kao iza hridi, ili je to neki sazdani zid raja nalik na hrid pojavi ban Jelačić. I&scaron;ao je vojnički ne&scaron;to brže od laganog hoda prema Bogu, a ono opet: – Ustaj bane Jelačiću! Ban Jelačić je bio u svojoj zemaljskoj veličini, ali kao da se vratio u godine kada je bio oficir carske Austro-Ugarske vojske. Bio je bez perjanice i vlasi njegove nalike na tamnokestenjastu boju i brkovi mu bjehu takvi. I lice njegovo kao i lica svih bijahu bez bora samo se na licu bana Jelačića oličavalo neko bljedilo i kao da je obuzdavao neki nemir u sebi koji je Bog dozvolio da ga osjeća. Vojnička bluza bila je boje kao &scaron;to je odjeća carinika, ni sivomaslinasta ni tamno žuta i na rukovima tri &scaron;irita krem boje. Hlače su mu bile boje &scaron;irita i dodirivale su cipele da se čarape nijesu mogle vidjeti. Sve je to stvoreno i nestvoreno, samo po sebi postalo. Sva su ta tijela duhovno sazdana bez čvrstine i krutosti i ni&scaron;ta ih ne bi moglo uni&scaron;titi. Ban Jelačić je ostao pred Bogom na odstojanju da je mogao gledati Boga i slu&scaron;ati tre&scaron;tanje muzike na Trgu. Bog progovori: – Sine Nade slu&scaron;am ovu muziku na Trgu Repbulike u Zagrebu koji je nekad nosio tvoje ime, ali je neko ime imao i prije tvojega i malo sam dopustio da i ti čuje&scaron; ovu ariju i da čuje&scaron; zazivanje i ja se trudim da ti odoli&scaron; ovim zazivanjima. Ban Jelačić je gledao prema Bogu i nije se usuđivao da ga gleda ravno u oči bar su njegove oči tako bile ustremljene prema Bogu jer je ban Jelačić jedino mogao da zna kako gleda u Boga, Djeva Marija, patrijarh Rajačić i apostolski zbor. Ban Jelačić nije ni&scaron;ta rekao, ali se po njgovom pogledu moglo vidjeti da moli odobrenje i da ode narodu koji ga priziva. Bog je dobro razumio &scaron;to ban Jelačić hoće jer je znao koliko je ono ljudsko i ostatak zemaljskog u njemu jako i zato reče patrijarhu Rajačiću: – Sine Nade, kaži sluzi mojemu Sinu Nade, nekada&scaron;njem banu na prijestolju u Zagrebu, koje sam mu dodijlio i na koje si ga ti voljom mojom posvetio, kad sluga moj Sin Nade na tronu mojemu  u Zagrebu, a Sin Nade kojemu darovah prijestol bje&scaron;e pravedan &scaron;to se tiče  slugu mojih nije se odupirao Duhu Mojemu kojim si ga blagoslovio na banskom prijestolu, da ne ide ponovo među Hrvate. I&scaron;ao je Karljević Marko među Srbe, ali ne bi bilo dobro da mu detaljno to kažemo, a to je na Zemlji u knjizi zapisano. Ima jo&scaron; jedna zemaljska molba koja je upućena Mojsiju kojeg sam ja imenovao da izabrani narod moj izvede iz egipatskog ropstva, a molbu je uputio veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević i to je palo u vodu. Duh Sveti je sve zračio i zenit njegove svjetlosti je bio između Isusa koji je sjedio među apostolima, i Boga.  Priredba na Trgu  se nije zavr&scaron;avala i ban Jelačić nije odustajao od namjere. Slabo je slu&scaron;ao &scaron;to mu je patrijarh Rajačić kazivao o doživljajima Kraljevića Marka i uz to mu je napomenuo Bog da on neće doći samo među Hrvate, već će doći i među Srbe, a i među one koji ostavi&scaron;e vjeru otaca i crkvu koju je sin njegov ostavio na zemlji. Ban Jelačić je sve manje slu&scaron;ao, priredba na Trgu je sveudilj trajala i Bog donese odluku da ga pusti na zemlju. Jedino je Isus čuo i Duh Sveti svjetlo&scaron;ću isijavao kad je Bog rekao: – Sine moj ljubljeni koji si po mojoj volji pozovi anđela Gabrijela i po Duhu mojemu će Sin Nade krenuti vođen anđelom do grobnih vrata u groblju u Zapre&scaron;iću gdje će se grobna vrata otvoriti i Sin Nade će se pojaviti u svojoj odori kao na nekada&scaron;njem spomeniku koji je s onoga Trga gdje traje ona ulična priredba. Konj njegov mora da se pojavi čim se ponovo zatvore grobna vrata. Djeva Marija je zaustila da ne&scaron;to kaže jer se na licu njezinu vidjela uvrijeđenost i ban Jelačić je to vidio i kao da je dugim pogledom to želio da upije u sebe, ali Bog ni&scaron;ta vi&scaron;e nije dozvolio. U isti čas na Trgu je zamuklo pjevanje. Bog je pogledao bana Jelačića i vidio njegovu pripravnost da pođe na zemlju i reče mu: – Sine Nade u nekim trenucima će da ti bude te&scaron;ko i ja sam te osigurao da ti ni&scaron;ta na Zemlji ne može nauditi, ali čim izgovori&scaron; moje ime, jer ću ja s tobom biti Duhom Svojim, ti đe&scaron; se vratiti odakle sada ide&scaron;. Anđeo Gabrijel je poveo Sina Nade, nekada&scaron;njeg bana u Zagrebu na krilima Duha Svetoga prema grobnim vratima kod grobljanskog spomenika u Zapre&scaron;ću. II   Ljeta Gospodnjeg 198* u gluho doba noći urečenog dana u zapre&scaron;ićkom groblju pomako&scaron;e se ploče iznad groba bana Jelačića. U isti čas se vrati&scaron;e kao da se nisu ni pomjerile s mjesta i kraj spomeničkog zdanja stajao ban Jelačić isti onakav kako su kipari izvajali njegov spomenik u Zagrebu gdje je bio dugi niz decenija do njegova uklanjanja. Noć je bila mračna jer su nebo prekrili crni oblaci koji su plovili nisko. Ni&scaron;ta se nije vidjelo od velike pomrčine i sam grof Jelačić krene stazom od ovog mjesta. Mogao je nazreti samo da je taj spomenik i sve &scaron;to je oko njega zapu&scaron;teno i da u mraku daje žalosnu sliku. Vidio je nekako spomenike i sjetio se da je u groblju i zato je žurio da &scaron;to prije pronađe grobljanske vratnice i da se nađe izvan grobljanske ograde. Nije ni znao da ga kroz taj mrak vodi anđeo Gabrijel. Počela je padati ki&scaron;a neka osvježavajuća koja je uklanjala grobljanske mirise jer obično su groblja kod nas opterećena velikim hrpama smeća od vijenaca i pokupljenih nedogorjelih svijeća i kandila i drugog smeća koje donose posjetioci koji tu ne dolaze zbog žalosti, već bog zna zbog kakvih hirova. Suha trava po uglovima groblja mirisala je oporo i svatko bi želio da &scaron;to p&scaron;rije napusti grobljanski mir. Do&scaron;ao je do grobljanskih vratnica ili izlaza iz groblja, nije mogao da se snađe i ki&scaron;a je padala i spirala pra&scaron;inu sa spomenika. Ban Jelačić pomisli kako nema ozona i volio je ovaj pljusak koji je priči&scaron;ćavao vazduh i predavao se osjećanju zemaljskog života ali ga trgnu frktanje konja. Krenuo je u tom pravcu i već su se  oblaci razvlačili a na nebu se pojavio pun mjesec i on ugleda svoga konja. Bio je to konj jedan od nekoliko konja koje je jahao u svojoj vojničkoj karijeri, ali je osjećao da on sam, kako god je tu na zemlji nije tjelesan i osjeća snagu toga konja kojega će jahati i ispitivati za&scaron;to ga zovu da ponovo dođe među njih, mada, sjetio se da se razbolio od bolesti koju nije razumio i koja ga je odvajala od ljudi. Nije mislio kako će hraniti konja kao da ga je držao osjećaj da će to umjesto njega raditi vojnici, ali on nije ovdje da se zanima vojničkim pitanjima i sudjeluje u vojničkoj službi. Nije znao da u knjigama o njegovim vojničkim poduhvatima nije napisano sve u superlativu pa ni njegovi politički potezi i rje&scaron;enja. On je na zemlji ima konja i mora da se čuva da ne izgovori – Bože! Smije na Boga misliti koliko hoće vidjet će &scaron;to će se dogoditi dalje. Oblaci su nestali razvedrilo se i on je mogao slobodno da hoda. Osjećao je dah slobode kakav nije osjećao u svom nekada&scaron;njem životu i kad je ulazio među kuće iznenadio se kad se upali&scaron;e svjetla kakva on nekad nije pamtio na zemlji. Bile su obasjane i kuće i ulice i iz nekih kuća vidjelo se isto takvo svjetlo na prozorima. Kroz prozor je dolazio snop zraka kao bljesak i tako je bljeskalo kroz prozore. Idući pokrajnjom ulicom koja nije bila osvijetljena. Zaustavio se pod prozorom i bacio pogled unutra. U sobi je sjedio mlad mu&scaron;karac ispred stakla iz kojeg je bljeskalo. Na tome staklu su se vidjele slike koje mu kao nekada&scaron;njem vojniku i nisu bile strane, ali takve slike se nekad nijesu pojavljivale sve se to odvijalo uživo i sam sebe nitko nije vidio. Na stolu je bilo pivskih fla&scaron;a  i &scaron;alica iz kojih su pili kavu. U sobu je u&scaron;lo jo&scaron; mladih mu&scaron;karaca i zaustavili su oči na tome neobičnom prozoru gdje su slike tako primamljive bile za njihove oči. Ovi su najbolji za vojsku pomisli ban Jelačić, ali se trgnu jer zbog vojske nije do&scaron;ao. Ljudi su se rasporedili ispred kutije iz koje je bljeskalo i odjednom se onaj kojeg je ugledao prvog trgnu, kad primijti da je prozor neza&scaron;tićen i da netko može da gleda unutra. On priđe prozoru i navuče zavjesu, ugasi svjetlo i sad se pod prozorom ban Jelačić mogao slobodnije osjećati. Nije ga zanimala kutija iz koje bljeska, ali su ga zanimali ljudi. Čuo je da je ovaj mladi mu&scaron;karac rekao: – Dosta je bilo politike bumo zru&scaron;ili Jugoslaviju i bude opet  Nezavisna Hrvatska a nek malo gledamo konkretne stvari. Ovim prvim doživljajem na zemlji ban Jelačić je bio zbunjen. Nije ni primijetio da je hodao pokrajnjim ulicama gradića i zavele su ga kuće jer takvih kuća negdar obični ljudi nijesu imali. Izbasao je na kraj gradića i na&scaron;ao se na pustoj centi. Prvi susret sa životom na zemlji nije ga odu&scaron;evio poslije toliko decenija koje prema&scaron;uju vijek. Trgnuo se iz tih misli kad je ugledao svjetla i čuo neko brundanje i to se primicalo k njemu i konju velikom brzinom. Vidio je ljude koji su se primicali k njemu i konju velikom brzinom. Vidio je ljude koji su znatiželjno gledali na njega i konja promunuv&scaron;i pored njih. To ga je navelo da uzjaha konja i ja&scaron;e, ali je osjetio tek po topotu kopita da su ceste drugačije nego nekad. Konj je jurio kroz gluhoću noći kao pomahnitao. I svagdje su od Zapre&scaron;ića uz cestu bile kuće i bi mu lak&scaron;e kad se na&scaron;ao na putu gdje nema kuća i vi&scaron;e nije bilo onih samohodnih svjetiljki i to mu olak&scaron;a snalaženje. On nije ni znao da je to područje Zpare&scaron;ića jer nije znao gdje se pojavio, a nije nai&scaron;ao u osvijetljenom naselju ni na kakav natpis. Pustio je konja da ga nosi kud hoće. Osjećao se miris sijena i ovdje nije bilo ki&scaron;e i bilo je manje pra&scaron;ine, ali je osjećao miris koji draži nosnice i kad se toga upla&scaron;i to prestade, a on nije znao da su to prskani kukuruzi i odluči da skrene u polja i da predahne od prvih utisaka. Do&scaron;ao je do plasnice sadjevenog sijena i sjahao s konja. Vidio je u mraku da je tu netko ležao i konj je počeo da jede sijeno. Ležaj je ostao slobodan, a ban Jelačić je stajao pored konja. Nije ni primijetio da tu dolje na ležaju od sijena ne&scaron;to ima. Počelo je &scaron;u&scaron;tati li&scaron;će kukuruza i iz kukuruza se pojavi ženska prilika.I&scaron;la je prema sijenu i pravo k ležaju. Kad je do&scaron;la do ležaja naglo se trgnula jer kad je oti&scaron;la u kukuruz tu u blizini nije bilo nikoga. Stala je pored ležaja i upitila do&scaron;ljaka: Ko ste vi?! Ja sam, madam, ban Jelačić Sin Nade i koji ponovo dolazim među Hrvate koji me zovu pjesmom: - Ustaj bane Jelačiću - , mada me je patrijarh Rajačić, Sin Nade opomenuo da ću doći i među Srbe. - Ja sam Sofija Mlinar, profesorica filozofije ili bolje rečeno nijesam ni&scaron;ta kad sam se propila i izgubila se u vremenu i prostoru. Do&scaron;la su bane te&scaron;ka vremena i kako ne bi bila te&scaron;ka kad je jedan američki profesor filozofije izjavio da vi&scaron;e nema filozofije jer vi&scaron;e nije potrebna. Dodu&scaron;e, ja sam se propila ne&scaron;to ranije kao da sam sve predosjećala pa i ovu nesretnu izjavu, i da  li će se filozofija utopiti u ljudsku glupost to ne znam. i ne mogu vjerovati da si ti ban Jelačić, a čula jesam da  pjevaju tu pjesmu, a pjesma je zabranjena, a &scaron;ta je zabranjeno to je nedopustivo da se pjeva. Ako se pjeva slijede kazne. U svemu si nalik na onoga bana, spomenika, ali sada ima&scaron; kosu i nekako si kao iz mladih dana i sve je to nalik da se može dogoditi da si ti obje&scaron;enjak i da si se tako opremio da isku&scaron;ava&scaron; ljude. Sad su ljudi ljuti jer se kriza povećava i bilo bi dobro da se ostavi&scaron; tih igara. Nije Hrvatska u Austrougarskoj Monarhiji. Sada je na području gdje žive Južni Slaveni, Jugoslavija. I ta Jugoslavija je dužna drugim državama dosta novca i sve se poljuljalo. Sve se zna sve je zapisano i te&scaron;koće bi se mogle prevladati, dug vratiti. Na pomolu je ru&scaron;enje te države, a ako si stvarno ban Jelačić bio si, kako reče Mato&scaron;, - ilerac - i kad se osjećaj probudio iz pospanosti da su Južni Slaveni bili nekoć mnogo bliskiji i da među tim slavenskim plemenima i nije  bilo nikakve razlike, ali ni takve jednobraznosti koja bi rastočila raznolikosti i ta ideja i osjećaj probuđen iz zapretnosti evo svijetli bliže osamdeset godina. Sad će, bojim se, dobiti težak udarac jer - svet je ponorel - kako kažu na&scaron;i Zagorci. - Ako netko hoće ru&scaron;iti državu, za&scaron;to mene pjesmom zove, ja ni Austro-Ugarsku nisam ru&scaron;io, bio sam joj vjeran - pomisli ban Jelačić. Nije rekao Sofiji Mlinar da je to već čuo od onih &scaron;to su poslije neke vijeće ostali da gledaju one - brezobra&scaron;tine kako su govorili ljudi u Glini gdje on komandovao graničarskim regimentama. - I sama - poče Sofija Mlinar - počinila sam te&scaron;ku gre&scaron;ku. Spanđala sam se s politikom jer sam mislila da ću tako osigurati sigurniju egzistenciju i napustila sam učionicu, a moji đaci su me bez daha slu&scaron;ali, ali ja hoću biti direktorica jer su bili najavili ukidanje gimnazije, a oni &scaron;kolu ubogalji&scaron;e. Nisam bila neka ljepota, ali moji đaci, mu&scaron;kići su me jako gutali očima kao da sam glumica na pozornici, a oni moji gledaoci u teatru. Strah je nadvladao i ja sam iako - filozofija - podlegla dražima politike. Zakucali su mi na vrata i ja sam te izvitoperene posjetioce neoprezno slu&scaron;ala i to mi se osvetilo. Filozofi su slabi i ne mogu ni&scaron;ta zaustaviti  i preokrenuti nabolje, ali nisam smjela ravnodu&scaron;no ući u politiku, i, iako se s njom nisam spanđala to se shvatilo kao moj blagoslov. Na&scaron;la sam se na margini među onima koji su reformirali &scaron;kolu, ali sam tamo bila. Istina je, da filozofija nije istjerana iz &scaron;kole do kraja, ali je dovedena u sluganski položaj isto kao &scaron;to ju je politika asimilirala i postavila kao svoju kućnu pomoćnicu. Od svega ovoga ban Jelačić nije ni&scaron;ta razumio jer kretanja na zemlji zna samo Bog, ali je osjećao da je politika i njega koristila u svoje ciljeve, ali on sada nema ni&scaron;ta ni s vojskom ni s politikom tek &scaron;to se u ovoj mračnoj noći kreće po zemlji a već se isprečava pred njega ru&scaron;enje države i on o toj državi ne zna ni&scaron;ta i živi sada ovdje sam jer susreta sa ljudima osjeća neće biti. I ova Sofija Mlinar kad se otrijezni i ona će se s njim &scaron;egačiti. Ako bane dolazi&scaron; s neba da li si tamo vidio Josipa Broza Tita? - upita ga Sofija Mlinar. Ovo provokativno pitanje nagna bana Jelačića da uzjeha konja i da ostavi Sofiju Mlinar neka ona melje u svom mlinu koga hoće i &scaron;ta hoće. III Konj je jezdio kroz noć. Noć je bila topla i mirisala na trave i cvijeće. Osjećao se miris poko&scaron;enog sijena. Javi&scaron;e se prvi pjetlovi i prekinu&scaron;e noćni muk. Konj je usporio i valjalo se zaustaviti. I&scaron;li su poljskim kolnikom i pojavila se mala ledina ispod gorostasnog hrasta. To je neobičan hrast. Rastao je iz jednog korjena i vidjelo se da je sa svake strane debla crta &scaron;to je značilo da deblo nije jedinstveno, ali njegov obuomjer bio je jedinstven i iz daleka je to hrast a ne neki hrastovi, sijamski blizanci, jer kro&scaron;nja nije izgledala da su to dvije kro&scaron;nje: sve je bilo jedinstveno, ali nije sačinjavalo cjelinu. Ni na koji način ne bi mogao oboriti jednu polovinu toga stabla da druga ostane uspravna. Bio je prirodni fenomen kakav ban Jelačić nije vidio za svoga života, ili je to stablo tada tek počelo da raste pa pored njega nije mogao ni proći. Konja nije morao vezati, ovdje ga nije ni mogao svezati. I tu je bilo sijena kako su pokosili travu po toj ledini i tu na ležaju od sijena netko je spavao. On legne i zaspi. Pod ovakvim stablom uvijek ima zaklona i hladovine. Konj je ostao pored njega kao da stražari. Sunce je bilo visoko na nebu i insekti su zujali i hitali na sve strane, naročito je bila velika hitnja pčela, ali livade su mirisale na sve strane. Konj se muvao i mlatio glavom. Lupao je kopitama o zemlju i rastjerivao repom muhe i obade. ovo lupanje konjskih kopita i frktanje konja probudi bana Jelačića. On se prignu i sjede. ovo ga je podsjećalo na neka davna vremena i zemaljska odmaranja, ali frktanje konja ga upozori da netko dolazi. Čuo je ženski razgovor i sjetio se Sofije Mlinar i razgovora s njom. Vidio je da je kukuruz velik i kao iz tunela pojavi&scaron;e  se dvije žene poljskim putem i lagano razgovarahu. Konj je frknuo i žene se osupnu&scaron;e i stado&scaron;e na ivici hrastova hlada. Malo su se uslobodile i rekle: "Dober den"! "Dobar dan" reče ban Jelačić i bi mu ugodno kad ugleda dva prijazna ženska lica. Vidjev&scaron;i njegovu odjeću ženu kao da ne&scaron;to taknu i uputi pitanje: "Gdo ste vi"? "Ja sam Sin Nade, Jelačić ban": "Vi ban Jelačić", gotovo kriknu žena - Jezu&scaron; Marija! Ban Jelačić je davno hmrl" i žena zausti da glasno zaplače od straha. Druga je opomenu: "Naj se jokati, gremo". Žene otrča&scaron;e koliko su ih noge nosile. Za njima su i&scaron;la dvojica mu&scaron;karacva. I oni se zaustavi&scaron;e i začudi&scaron;e se kad su čuli da s njima razgovara ban Jelačić. "Ne bojte se, &scaron;to se bojite svaki dan čujete pjesmu u gostionicama - Ustaj bane Jelačiću - i ja sam tu. "Mi s tom pulitikom nemamo nikaj, mi smo težaki, delamo v tvornici i pri hiži, kaj mi, i kaj mi moremo, mi smo bokci." I oni odo&scaron;e. Sve ovo sneveseli Sina Nade, Jelačića bana. Iako je bila vrućina on krene prema konju koji je frktao i lupao nogama. Vodio je konja za ular i hodao poljskim putom kao između zidova jer je kukuruz bio gust i s jednu i drugu stranu puta. Vi&scaron;e nije bilo nikoga u blizini. Čuo je nekakvo brundanje, a onda vidio da se ne&scaron;to samohodno kreće. Nije top  i ne vidi konje a iza njega ostaju kao valovi tragovi sijena. to je neki mladić ugrabljavao sijeno traktorskim grabljama. Nisu njega te novotarije zanimale on uzbog njih i nije ponovo na zemlji. Uzjaha konja i konj počne kasom promicati putem. Osjećao je da noćas tuda nije do&scaron;ao, a od hrasta je vodilo vi&scaron;e putova i njemu je bilo svejedno kojim će krenuti. Primicao se cesti u koju je ulazio poljski put. Sad je tek videio da nekada takvih cesta nije bilo. Znao je da se jo&scaron; nekada tragalo da se pronađe vozilo koje ne bi vukli konji i sad je toga bilo na pretek. Bilo mu je svejedno koje je ovo doba dana i zemlji&scaron;ni prostor,on se mora navikavati na svu ovu buku i sve &scaron;to je novo na Zemlji. On je jahao pored grabe. Grabe su jarci pored ceste i dijelovi prostora pored ceste bili su obrasli dračom i trnjem i posuti pra&scaron;inom da ga začudi da postoje leteće kućice a da nema takvih da pokose tu trevu. Prolaznici su se osvrtali na ovog neobičnog konjanika, ali on nije htio da se s njima utrkuje. Njemu se nikuda ne žuri. On je do&scaron;ao da vidi za&scaron;to ga Hrvati zovu i za&scaron;to su tako tugaljivo raspjevani. Do&scaron;ao je do jedne gostionice blizu benzinske crpke i čuo glasnu pjesmu: "Ustaj bane Jelačiću hrvatski te narod zove"! On se nekako oraspoloži i pomisli kako će sada s ljudima razgovarati kad se oni ispjevaju. On, zna se, ne pije zemaljska vina i ne jede kruh zemaljski. Hranu mu je lako zaobilaziti, ali zna on &scaron;to je čovjek i zna da je vojska uvijek voljela rakije. Sjaha s konja ostavi ga u hladu i uđe u gostionicu. U&scaron;av&scaron;i u gostionicu zapljusnula ga je pjesma koja je odzvanjala i odbijala se o zidove i strop i izlazila kroz otvorene prozore i vrata. Basovi baritoni su gu&scaron;ili tenora i talasi ove zabranjivane pjesme ludo su odzvanjali u bubnjićima svojom prijetećom zvonko&scaron;ću. Gostioničarevi gosti se nisu osvrtali na ovog posjetioca kao da u gostionicu nije u&scaron;ao zbog njih, a gostioničar ga je začuđeno gledao. Neko djevojče golog trbuha brisalo je stolove i &scaron;ank, a pjesma se orila jo&scaron; jače i že&scaron;će nego slijepog pjevača s Trga Republike. Znojava tijela izvođača njihova čvrsta ramena, mesnata prsa i salasti trbusi kazivali su da se ne živi lo&scaron;e iako nije kako prije koju godinu. Mnogi od ovih na poslu nijesu tako rasipali snagu kao sada kroz pjesmu. Pjesma se uti&scaron;ala i ban Jelačić pomisli kako je do&scaron;ao trenutak da se s ljudima zbliži i razgovara i ima jedno slobodno mjesto jer su tu dva stola u jednoj cjelini. Do&scaron;lo je djevojče, mazno ga je pogledala i zamoli &scaron;to želi. Ne želim piti, ja ne pijem zemaljska vina, želim malo da razgovaram s ovim ljudima. Gosti ga radoznalo pogleda&scaron;e. Oni mu nisu pridali neku pažnju. On krene prema stolu gdje je bilo prazno mjesto, ali pogledi gostiju kao da ga zaustavi&scaron;e. I on stade. - Slu&scaron;am va&scaron;u pjesmu - poče ban Jelačić - i zanima me za&scaron;to me zovete. - Mi nikoga ne zovemo u pjesmi mi pjevamo pjesmu koja je zabranjena i posvećena je banu Jelačiću i mi tako izazivamo vlast i prkosimo joj . Mi znamo da ban Jelačić ne može doći, ali nas pjesma hrabri jer se moramo obračunati s komunjarama, jugoslavenskom vojskom i Srbima. O komunjarama i jugoslovenskoj vojsci nije znao ni&scaron;ta. On je komandovao u austrougarskoj vojsci, ali ga začudi kad spomenu&scaron;e obračun sa Srbima. Ja sam ban Jelačić i do&scaron;ao sam ponovo među Hrvate, ne znam ni&scaron;ta o jugoslovenskoj vojsci i o komunjarama, ali  znam da se Hrvati  nijesu nikad obračunavali sa Srbima i posebno &scaron;to sad zazivate mene i hrabrite se mojim imenom, to mi je krajnje nejasno. Srbi su bili moji vojnici i bili su dobri vojnici, znam da sam bio nemilosrdan kad odu i kupe kod Turaka soli. Naređivao sam da ih isprebijaju, dodu&scaron;e, to se desilo i Hrvatima, ali njih je u mojoj vojsci u vojnoj Krajini bilo manje. Prvak u pjesmi, planu. - Ti kaže&scaron; da si ban Jelačić -, zausti da ne&scaron;to prostački kaže, ali vidjev&scaron;i djevojče uzdrža se od prostačenja, - a govori&scaron; o Srbima kao da se kod nas ni&scaron;ta ne događa.- - Ovde se nema &scaron;ta događati. Tu Srbi nikad nisu živjeli, a  &scaron;to su živjeli u Vojnoj Krajini to je povijesna realnost i koliko se ja kao vojnik u povijest razumijem, mada sam u njoj sudjelovao. Jedan izdvoji svoje mi&scaron;ljenje i stane da smiruje uzvitlanost za stolom. Gospon je sigurno lala pa se tak obukel kak bi glumil bana Jelačića i kak zgodno bi bilo da se nikaj ne dogodi jer ak se dogodi ono kaj je zacrtano, onda ne bu dobro. A lale su vsi od Novske do ruzmunjske granice. - Zborovođa ga prostrijeli pogledom. - to nigdar da vi&scaron;e nisi rekao. Nema podjele:  Dalmatinci, &Scaron;okci, Lale, Bunjevci, Slavonci, Bosanci, Hercegovci - Hrvatska do Zemuna i Drine, i glavni pozdrav će biti - Boog! - Nema vi&scaron;e drugač u Zagrebu, drgač u Splitu i drugač u Osijeku. - ti burazeru - obrati se banu Jelačiću - ima&scaron; pravo na svoju zabavu i &scaron;egačenja, ali nama nije do &scaron;egačenja. Mi moramo od Hrvatske stvarati &Scaron;vicarsku. - Iza drugog stola začuje se grohotan smijeh. &Scaron;vicarsku na Balkanu stvoriti i takvi neradnici kao ti da je stvore koji idu u firmu da dobiju plaću, a ne da rade i kojima samoupravljanje jako godi. - Zborovođa podignu obrve i krenu da ustane i pođe prema samcu za stolojm. Gostioničar koji se spremao da ode, jer sve poslove je vodila ova mlada &scaron;ankerica, sad se zadrža. Godilo mu je da ima ovakvi rastro&scaron;nih gostiju, ali tučnjave nije volio, ni posjete milicije naročito u ova smutna vremena. Pogledav&scaron;i na bana Jelačića zaborovođa se vrati na stolicu i uputi pogled na samca za stolom. - Upamti: ovo nije Balkan, ovo je Zapadna Evropa, a mi ćemo se jo&scaron; sresti. Gosti se poče&scaron;e spremati za odlazak. Zborovođa spremno plati i dosta pakosno pogleda na samca za stolom, ali mu vi&scaron;e ne priprijeti i odo&scaron;e automobilima. Gostionicom je zavladao muk. Gostioničar se bojao milicije, ili se nije bojao nikoga nego ga je neki strah, proizvod vlastite du&scaron;e mučio. Ban Jelačić je stajao iako je mogao da sjedne tamo gdje je namjeravao. Da bi razbio muk, gostioničar je želio objasniti &scaron;to se to događa jer mu je bilo jasno da je ovo neznanac i zato mu objasni da je taj zborovođa Hercegovac, rođen blizu Bradine, rodnog mjesta poglavnika Ante Pavelića, koji je bio na čelu tzv. - Nezavisne Države Hrvatske. - Ban Jelačić nije znao ni&scaron;ta o Anti Paveliću ni o tzv. - Nezavisnoj - i gledao je po ispražnjenoj gostionici i osjećao se zbunjen. Napustio je gostionicu i krenuo prema konju. On je u hladu mlatio glavom i lupao nogama. Sunce je odavno oti&scaron;lo iz zenita i on odluči da opet ode negdje u hladovinu i da poku&scaron;a  izaći iz ove zbunjenosti. U pjesmi ga pozivaju, a kad on dođe  do ljudi oni bježe od njega i ne vjeruju da je on ban Jelačić, a on ne može jo&scaron; da se snađe i dođe do Zagreba tamo bi se lak&scaron;e snalazio a neće nikoga da pita i da se čude kako on nekad ban pa ne zna da ode do Zagreba. I ni&scaron;ta ne shvaća &scaron;to to oni hoće i za&scaron;to ga zovu i sada i prije vi&scaron;e godina. Nije se želio vraćati onome hrastu već skrene na sporednu cestu. Jahao je i tuda nisu prolazile samohodne kućice. bio je željan prave hladovine i zato se oraspoloži kad se ponovo nađe u livadama gdje je bila velika vrba i izvor. Tu navrati i sjedne pored izvora. Nije stvarao neki plan prepustio se događanjima i valjda će doći trenutak kada će se pojaviti prilika da ga uzmu u naručje i kažu mu za&scaron;to ga zovu. Sjedio je spokojno i gotovo da dremne. Konj je lupao nogama i poče frktati. Banu je bilo svejedno &scaron;to se događa s konjem. Imao je trave da pase i vode da pije, ali je začuo dahtanje i ugledao velikog psa i za njim je i&scaron;ao postariji čovjek koji je držao psa na lancu. Sam Jelačić vidje da pas vodi gospodina koji je dolazio puteljkom. Opaziv&scaron;i konja i bana Jelačića pas je zacvilio, a čovjek se naprezao da se odredi u ovom dobu dana i livadskom prostoru koji je dobro poznavao i da odahne pod vrbom pored izvora gdje je mnogo puta do&scaron;ao i odmarao se sam ili nekada u ženskom dru&scaron;tvu. Ovaj neobični susret u &scaron;etnji po krajoliku ga razvedri jer odavno nije ovdje ni s kim razgovarao. - Dobar dan - pozdravi Želimir Livadić! - - Dobar dan - otpozdravi ban Jeačić! - - Osjetio sam da nekoga ima u hladu kraj izvora, ali sam čuo frktanje konja i to me naročito ushitilo jer ovim livadama davno nema konja. Nema ni goveda, a slabo ima i naroda. Rade traktori vi&scaron;e i to na brzinu pokupe i ona nekada&scaron;nja ljepota sakupljanja sjena izčeznu pa i sjeno kao da ne miri&scaron;e kao nekad. Oprostite s kim razgovaram ja veoma slabo vidim jer sam se razboleo od &scaron;ećerne bolesti pa se nisam čuvao i mislio sam da se to meni neće dogoditi jer sam dobro vidio i bio pun snage. Tako sam obmanuo sam sebe. Mi učitelji, a sada vi&scaron;e nema ni učitelja sve sami nastavnici i profesori pa i sam ne znam vi&scaron;e &scaron;ta sam, učio sam druge a sebe nisam naučio. Možda bi mi se sve ovo dogodilo, ali da sam se čuvao sada ne bih sebe prekorijevao. Sada je moderno reći: - Dok se čuva&scaron; i bog te čuva - Nisam čuvao sam sebe a Boga nisam priznavao, a i ovi &scaron;to se toliko zaklinju u Boga sve svoje zakletve izgovaraju napamet kao papagaji. - Volim &scaron;to ste do&scaron;li. Ja sam ban Jelačić Sin Nade, nekada&scaron;nji hrvatski ban i prije toga časnik austrougarske vojske! - Profesor Želimir Livadić kao da učini napor da mu se vidni živci pojačaju i nekako u tom trenutku ugleda grofovo lice. Sve je na vama nalik kao &scaron;to je bilo na spomeniku samo imate kosu i lice vam je iz nekih godina koje nisu bile obuhvaćene kada su vajari vajali spomenik bana Jelačića. Lice vam je iz nekih godina… ne znam, ali nije nekada&scaron;nje vojničko. Ja sam slijep gotovo i ovaj pas me vodi i vjeran mi je drugoar. Svi su me napustili i moji nekada&scaron;nji đaci se vi&scaron;e ne javljaju, a kleli su se da me nikad neće zaboraviti i u neka vremena su i do&scaron;li, a sada sam otpisan. Slabo mogu vjerovati da ste vi ban Jelačić, ali nek vam bude, jer, sad je moderno da se zaziva ban Jelačić u pjesmi, ali pjeva se pored zabrana i pjesma - Aoj vilo Velebita -. Pjesma je  pjesma, ljudi ne vole zabrane, ali i osjećanja pod kojima ih pjevaju nisu blažena. Ako se u glazbi osjeća, vokalnoj ili instrumentalnoj, ne&scaron;to prijeteće i zlokobno onda to nije ona veličanstvena muzika koja blaži i liječi svaki katar du&scaron;e. I ti dolje s juga Hercegovci, Bosanci, Dalmatinci u &scaron;to traće svoj glas kao da nema jo&scaron; dobrih pjesama. Na kraju oni tom pjesmom - Ustaj bane Jelačiću pla&scaron;e Srbe, a ban Jelačić se sa Srbima nije nikad svađao, a zna se da ih je kao vojnike kažnjavao. - Ovo je najpametnije &scaron;to sam do sada čuo otkad lutam ovim krajolicima - izgovori ban Jelačić s osobitim raspoloženjem. - Ali i Srbe ponekad - otpoče profesor Livadić - napusti pamćenje jer su komunisti toliko bili opterećeni Marksovom ocjenom kad je ban Jelačić vodio Hrvate na mađarsku revoluciju, ali to je činio i patrijarh Rajačić jer je on bio sa Srbima. Mađari ni jednima ni drugima nisu davali nacionalna prava  već samo građanska, isto &scaron;to sada ovi &scaron;to zazivaju bana Jelačića uskraćuju Srbima nacionalna prava i sve &scaron;to je praksa stvorila kao dobro, ali i samoupravljanje kao ljudskiji odnos čovjeka prema čovjeku. Dan as govore o nekom - hrvatskom proljeću - &Scaron;to je Tito spriječio. Tim takozvanim proljećem sad će ovi protjerati Srbe. Mi historičari ponekad moramo gledati kako historiju siluju, a i filozofiju. Siluju jezik koji je živi organizam među ljudima i kojim izražavaju međusobno i zlo i dobro. Hrvati i Srbi imaju jedan jezik i nije ba&scaron; jedan sistem. On je jedan jezik u tome &scaron;to mnogi Hrvati i Srbi imaju jedan jezik i govore istovetno i opet kajkavci i čakavci su u književnom s njima. Oni Srbi koji su tamo oko Torlaka i staro&scaron;tokavci su književno s novo&scaron;tokavcima i Srbima i Hrvatima. I sad izmi&scaron;ljaju umne glave, doktori za jezik, razlike kojih nema ili su siću&scaron;ne i neznatne. Pa su sada počeli s refleksom jata tako refleks jata nema ama ba&scaron; nikakve veze s nacionalnim jer gro Hrvata su ekavci i gro Srba ijekavci i ne pade na pamet da ostave  ijekavski izgovor jata. Dok sam vidio lutajući po predjelima vidio sam jedan hrast koji me je asocirao na nemoguć most razdvajanja hrvatskog i srpskog  jezika kao dijasistema. I ban Jelačić se rodio u Petrovaradinu pa je razumio Zagorca, Slovence, Dalmatince, Ličane, Korduna&scaron;e i Banijce i sve koji su govorili hrvatski, srpski u tim na&scaron;im krajevima. A ban Jelačić je znao i latinski. To je bio jezik aristokracije kod Hrvata, ali i Srba u Južnoj Ugarskoj - Vojvodini onda&scaron;njoj i dana&scaron;njoj. Možda si ti mladiću do&scaron;ao iz tih krajeva da izuči&scaron; to novo mi&scaron;ljenje i to ti nije dobro jer mogu misliti da su te udba&scaron;i poslali jer kod mnogih je taj osjećaj za usta&scaron;ku ideologiju ostao u osjećanjima kao da nisu imali boljih osjećanja da njima obogate du&scaron;e već su je stezali tim obručima koje su skovali mračni tipovi i ta ideologija i nije prije svoje primjene ni mogla biti shvaćena kao jeziva u tim razmjerama, ali one zločine i strahote koje je stvorila prelaze granice zdravog razuma i iznad su svakog zla i ludila. Ali &scaron;to se to danas događa kad će se to staviti u opticaj ponovo i pokrenuti ma&scaron;ineriju od koje će stradati mnoge duhovne tekovine a ideju jugoslavenstva - jugoslovenstva kako hođe&scaron;  - ubogaljiti i unakaziti. Dok su Tito i njegovi komunisti, često zapostavljajući razorna kretanja u privredi, stavljali naglasak na pro&scaron;lost i rasvjetljavali unutra&scaron;njeg neprijatelja, a on ipak je postojao i u samim redovima komunističke partije dotle se nije razmi&scaron;ljalo o ru&scaron;enju države i privrednog sistema. Počelo se od jezika. A dosta daleko odavde u obilasku krajolika na&scaron;ao sam jedan hrast koji je slika hrvatskog i srpskog jezika, jedno stablo u dijasistemu i ako ru&scaron;i&scaron; jedan dio ru&scaron;i&scaron; i drugi. A sad smi&scaron;ljaju slupanice, sklepanice, zbubanice i zblebanice, neke riječi koje su rogobatne kao da su jezik zarazili lingvističkim prolivom. Oni hrvatski jezik odvajaju od srpskog upotrebljavajući izraz - dragovoljno a Vuk je pisao "Dragovoljno" i "dragovoljac", a izraz gospodarstveni izaziva srdobolju. To su sitnice koje sam naveo iz arsenala toga ačenja i svaka kalambura trči da &scaron;to vi&scaron;e slupanica objavi. Pa i samom Nazoru je smetao ekavski izgovor, a kako je on napisao - Galetovu pesan -. Ja sam star, ali na zalasku života jo&scaron; stignem vidjeti sve strahote. Zato mladiću ostavi se ispitivanja. Ljudi pjevaju dok se ta njihova karcinomna osjećanja budu u njima razvijala i te će melodije biti zamijenjene, samo bi bilo lak&scaron;e vratiti ovaj dug nego preživjeti ru&scaron;enje države. Ako govore o ujedinjenoj Evropi, za&scaron;to sa strane pomažu ru&scaron;enje kod nas; tome ne mogu misaono nikako doskočiti. Ovaj razgovor profesora Livadića i bana Jelačića bližio se kraju. Pas je postao nemiran i opominjao je profesora da se vraća jer sunce se spu&scaron;ta na zapad. Doći će noć ugodne hladovine i profesor Livadić polako ustade da krene. Zaželi grofu Jelačiću laku noć i svako dobro, krene. Ban jelačić nije imao namjeru da slijedi profesora Livadića i bilo mu je svejedno gdje je njegova kuća, ali mu nije bilo svejedno &scaron;to se njegovo ime i njegova povijesna ličnost uvlači u ovakve sumanute igre. Spu&scaron;ta se noć tiho i umilno. Nije u blizini bilo ljudi i ti&scaron;ina je bila moćna kao vječnost. Odluči da će ostati ovdje i spavati. I konj se prestao nogatati i mlatiti glavom. Prestao je da misli o svemu. Usnio je dubok sanak i noć je sve zaogrnula u svoj mistični ogrtač. Spavao je dubokim i mirnim snom. Probudio se ili bolje rečeno probudile su ga sunčeve zrake jer sada nije bilo hladovine iznad izvora.  Zaželio je da se umije iako nije bilo potrebe da se umiva. Nadnese se nad izvorom dazahvati vode da pere ruke i malo se trgnukad ugleda svoje lice. On nije bio onaj isti kao u zadnjim godinama svoga života jer se razbolio kad o sebi ni&scaron;ta nije mogao pamtiti ili je zapamtio neke sitne pojedinosti. Njemu se učini da se u daljini ne&scaron;to događa. Ne&scaron;to se događa, ali svi zvuci i glasovi su dolazili oslabljeno. Čuo je trube jer mu se tako činilo. Nije znao za tvorničke sirene ili sirene automobila, a nije mogao pomisliti da je to ratni pohod i da se nekud pokreće vojska jer kao onaj koji zapovijeda vojskom i sam je naređivao kad treba da se  oglasi truba. Popravi odoru na sebi jer o konju nije vodio nikakvu brigu imao je livadske trave i na izvoru vode da pije koliko hože. Uzjahao je konja i krenuo puteljkom na poljski put. I konj koji je i sam bio nemiran jer to je jedan od onih konja iz nekada&scaron;njih ratnih događaja u Podzvizdu i okolovini. Krenuo je u svom pravcu. Nije iza&scaron;ao na sporednu cestu kojom su do&scaron;li, već je krenuo preko polja. Livade, bregi, gorice. &Scaron;umarci i putevi s dubokim lokvama koje odavahu neslogu jer i tu nije bilo dobre volje da se putevi kroz polja poravnaju, a nekad se i&scaron;lo na tlaku da se putevi poprave i poravnaju. Sjetio se da je ukinuo tlaku pa ju je ponovo vratio, ali nije ovdje zbog tlake i njezina ukidanja i nametanja. Konj je i&scaron;ao kasom i jutro je bilo prekrasno. Iza&scaron;li su na cestu i sad su se čuli glasovi ljudi i bilo je dosta vozila &scaron;to ga je iznenađivalo i ta pokretna kola koja ne vuku konji sviraju a tamo tutnje bubnjevi i on polako počne s konjem da se provlači. Čuo je da ljuski glas kaže: - Ovaj Cigan se upleo s tom konjusinom i ko mu dade takvog konja. Mi jedva imamo kruha a on ja&scaron;e takvog konja -. Drugi mu odgovara: - Bez djece i Cigana ne događa se nikad ni&scaron;ta. Ova dvojica zapravo iz automobila i nijesu mogli vidjeti lice bana  Jelačića a ta neobična odjeća bila je nesvakida&scaron;nja pa njegovo prolaženje na konju i zaustavljanje vozila i svi su se čudili &scaron;to se konj ne pla&scaron;i. Idući između vozila ugleda i zaprežna kola i mnogo crne čeljadi u njima. Konjički su bili mr&scaron;avi, djeca neumivena i nepoče&scaron;ljana a i oni odrasli ra&scaron;čupani i neumiveni primijeti&scaron;e konjanika. Jedan će glasno: - Vide onog konjanika, on je na&scaron; jer ko danas ide na konju nego mi, ali ono nije raga. Kakav konj! Kakav  konj! Onaj konjanik nije kao mi. On je umiven i nije ra&scaron;čupan -. Žena uzviknu: - On ima malo sveto lice. On je na&scaron;, on kao da ne zna kuda ide, nema cilja kao ni mi. Bilo bi dobro da se s nama udruži. Tako se ban Jelačić probijao kroz sve veću zakrčenost i trpaniju na ulici i sad mu tek bi jasno da dolazi pred neku ogradu i da je tu masa ljudi i čuje se žagor. Tu su zastave tri. Znao je za zastavu crven - bijeli - plavi, ali za zastavu; - plavi - bijeli -cveni, nije znao i ona treća sva crvena sa srpom i čekićem i natpisom koji ga nije zanimao iako nije zaboravio slova i jo&scaron; je pismen i &scaron;to to sve znači nije razumio. Pojavio se čovjek u uniformi. Nije bio strog ni mrkog lica i podigao znak stoj i naredio mu da stane. Bilo mu je čudnovato to zaustavljanje jer ga nikad kao oficira carske vojske nitko nije zaustavljao, ali on stane. - Molim va&scaron;u osobnu kartu - rekao je milicajac. - Ja nemam nikakve osobne karte i, eto, ima dva dana i danas treći kako sam ponovo na zemlji. Ja sam Ban Jelačić i do&scaron;ao sam ponovo među Hrvate jer se i na nebu čula pjesma: &bdquo;Ustaj bane Jelačiću Hrvatski te narod zove!“ Pa je Bog dozvolio da ja čujem to pjevanje, a jo&scaron; sam čuo – &bdquo;Aoj vilo Velebita“ jo&scaron; prve noći čim sam bio na zemlji u nekoj pokrajnjoj gostionici. Pjevalo se da sve ori. - - A da li ti to, druže, mene zajebava&scaron; pa kako može da se javi Ban Jelačić, to pjevaju neki bukači mi to milicija branimo kažnjavamo, ali ne možemo svuda doći. Nego da mi tebe po&scaron;aljemo komandiru u stanicu milicije ovde su danas demonstracije i &scaron;trajk i imamo punu glavu događanja a ti jo&scaron; dođe da se izdaje&scaron; za bana Jelačića, ljudi samo red rec te &scaron;ta vas boli i ne nasjedajte na provokacije. - masa je grajala: - Ne damo tvornicu da propane, &scaron;ta će na&scaron;a djeca, na&scaron; grad? Dolje birokrate i gulikože. - Ban Jelačić se ne začudi riječi gulikože jer su to kmeti nekad govorili &scaron;apatom, a ovi javno, a sve to lijepo odjeveno i sjajnih lica ne onako učmalih kao nekad kmetovi. I &scaron;to su oni u gostionici njega zvali a ne nose lanene gaće ili jo&scaron; grublje od konoplje. - Riba smrdi od glave - čuje dalje. Zami&scaron;ljao je da se učini nevidljivim i da odatle ode i ovog - milicionara - kako za njega kažu ostavi u jo&scaron; većoj začuđenosti i zato odluči da se preda komandiru. Jedan u civilu dade mu znak da krenu. Jedva su promicali između naroda koji se nije bojao konja jer im je izgledao pitom, nije bio nalik na onoga &scaron;to ujeda i ubija prednjom i zadnjom. Kad su do&scaron;li pred stanicu milicije ban Jelačić sja&scaron;e s konja a onaj u civilu uzme konja za ular i sveže pa za snop &scaron;ibljika ukrasnog grma koji je tu rastao. Krenuo je u stanicu i ban Jelačić za njim. Soba je odisala milicijskim neukusom nije bila prljava, ali si prečista i osjećao se miris duvanskog dima i konjaka. - No drug gdje su isprave! Reko&scaron;e mi da ti kaže&scaron; da si ban Jelačić. Ima&scaron; dobrog konja, nego reci mi gdje to trenira&scaron; jahanje. To je sport u usponu a to kod nas ima uvjeta da se razvija. Imamo ergele javile su se te&scaron;koće, ali će se nadvladati.- - Ja sam, gospodine, stvarno ban Jelačić i pjesmom su me dozvali da ponovo dođem na zemlju. - - To sam, druže, čuo, ali u tu priču ne vjerujem a tu pjesmu pjevaju bitange i neprijatelji samoupravljanja i socijalističkog razvitka. Ban Jelačić je historijska ličnost, ali mu je spomenik s Trga Republike uklonjen jer je sablju uperio prema Mađarima i teoretičari i filozofi socijaliszma su mu zamjerili, Karl Marks i ostali, &scaron;to je gu&scaron;io revoluciju u Mađarskoj. - - To su mi već rekli, ali toga mnogo ne znam jer sam se razbolio i u toj razboljenosti bio sam otrgnut od stvarnosti. - Kaži ti meni, druže, &scaron;ta ti želi&scaron; i hoće&scaron;, nema&scaron; osobnu kartu, tvrdi&scaron; da si ban Jelačić i zaveden si od tih bitangi i budala&scaron;a. - A da vi niste možda sa Banovine to je kod Banovaca imenica - budala&scaron; - bila dosta u upotrebi -. Nisam! ja sam odande di je nastao Prvi splitski odred. - O Prvom splitskom odredu ni&scaron;ta neznam, o svojim banskim regimentama u Glini znam dosta. - A jesi li ti iz Gline? bilo bi dobro da ode&scaron; tamo, svuče&scaron; tu odjeću, tamo ima dosta bara kako oni kažu za livade i konj ima di da pase i ti tamo budi i ne pravi se lud. Vidi se da ti nisi tako običan, ali nemoj se upletati u &scaron;trajkove i demonstracije i mi voli Generalna 2014-09-05T21:02:11Z stankocrnobrnja Čestitamo http://stankocrnobrnja.blog.rs/blog/stankocrnobrnja/generalna/2014/09/05/cestitamo2 Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem. Generalna 2014-09-05T20:59:39Z stankocrnobrnja