Svaštara

Februar 2016.

Godine su prošle od mog prvog dolaska ovde... Vraćam se sa vremena na vreme, pročitam po koju reč iz ovog albuma uspomena. Jedan vredan period života oslikan rečima...
Vreme se nekako promenilo, ili sam to, ipak, ja, ne znam.
Osmeh i borba, večni miks života, donose i oduzimaju navike, ali nešto ipak ostaje. Ostaju dragi uglovi gde se uvek vraćamo, a za mene je to upravo ovo mesto...
Veliki pozdrav za sve vas, dragi moji blogeri :) :D

Februar

Jednog davnog februara 2008. godine, upoznah se sa ovim blogom. Reci su se pisale same, tekle iz srca i duse... I samo da se podsetim jednog od prvih tekstova sa kojima se vama, prijateljima i stranicima predstavih...

De meme que jadis, aujourd'hui... Bas kao nekada, danas sam prolazila tom ulicom, i mislila sam o istim stvarima, ljudima kao i onda... nekada, davno... Sve mi se vracalo... I hladnoca i zbunjenost i nekakva vrsta 'deja vue'-ja. Vec vidjeno, tako poznato, kao da se vec dogodilo... kao da se budim iz sna i teskom mukom, prebacujem svoju svest u stvarnost... Jos mi odzvanjaju neke nepoznate reci u glavi...Bonjour madame, comment allez-vous? Merci, tres bien....

Okrecem ledja

nepoznatom prolazniku

i shvatam da nesto

vuce me da se okrenem

i poviknem za njim.

Stojim tako,

boreci se, sama sa sobom,

pokusavajuci da shvatim,

da barem delicem

svoga bica razumem

sta to poznajem

u tom tamnom liku.

Ali kroz milion slika

i pokreta ne pronalazim

onaj sjaj u ocima

i znak na usnama.

Kao da neki davni san

mi dodje u mislima

i shvatam da on je bio

u mojim snovima.

Okrecem se,

odlucna, da ga

pozovem pravim recima

ali, tu je samo

gomila nepoznatih,

praznih likova...

Veliki pozdrav starim blog poznanicima od Bealiever :)

Oslikani san

Osetim na tren,
razliju se boje i u sivilu istih
opet vidim lik.
Povučem se nazad
dok žmirkavim okom
smisao tražim u crtama tim...

Nanovo snovi,
jači od jave,
bude ...
i trzajem četke u prstima meke
povlače trake, vijugave, lake,
stvarajući osećaj ispunjene sreće.

Iz sivila boje
rađaju se crvene i smeđe,
a onda plave, jasne i krepke
slikaju dušu, osećaje neke
bistre i jake,
nikako daleke.

Budim se i tonem
u iluziji slike dok u istoj tražim
i sebe i tebe,
i ostajem tako,
sebi dovoljna i jaka,
zadovoljna kraj oslikanog sna...

Ko smo mi?

Reinkarnacija je život koji se smenjuje, naše ponovno rođenje. Može se opisati i kao seljenje duše iz tela u telo (jer čovek je mnogo više od tela, kako je Igo govorio, samo jedan od nebeskih garderobera). Kroz različita utelovljenja (muško, žensko) i različite uloge, duša stiče različita iskustva i saznanja, koja su joj neophodna da bi rasla i napredovala. Možda baš ovako možemo objasniti stalni napredak čovečanstva.

Iz prošlih života ostaju nam ne samo instiktivna saznanja, jedna vrsta sećanja, talenti koji se često ne mogu objasniti ni genetskom naslednošću ni tradicijom, vaspitanjem, već i pojedine fizičke karakteristike. Kao što rekoh, ponekad nam ostaju i sećanja.
Sve te "uspomene" nam ostaju iz onih života koji su nam bili važni, koji su ostavili nekakav pečat, toliko jak da ga ni vreme ni dimenzije nisu mogle resetovati. Često se setimo ljudi koje smo "tek sreli", jer ih već znamo iz nekih prošlih iskustava. O njima nosimo određenu vrstu informacije i instiktivno osećamo njihov karakter. Instikt je taj koji nas upozorava da li da se klonimo ili da težimo sjedinjavanju sa određenim osobama. Instikt je u stvari ranija informacija koju nosimo u sebi. Opet, moram napomenuti i da se određeni ciklusi ponavljaju u vremenu, u određenom nizu. Oni, ti ciklusi, ne moraju biti indetični u svakom pogledu, ali nam donose osećaje deja vi-a koji su sveprisutni. Pitanje je samo koliko ko obraća pažnju na iste.

Kada kažem da se vreme ponavlja, ne mislim na ponavljanje istorijskih događaja (mada je i taj deo polemičan), već na ponavljanje određenih ljudi, tj. ličnosti koje nose isti karakter, izražavaju iste želje, imaju iste, pa i unapređene mogućnosti (jer, kao što rekoh, mi rastemo kako naš "duh" stari). Inteligencija nije samo stvar ličnog obrazovanja, porodičnog nasledstva, genetske strukture, već i onoga što nosimo iz prošlih života. Evolucija se ne svodi samo na fizičku, već je velikim, mogu reći većim delom, bazirana upravo na razvoju, tj. starosti duha. Sada ćete me pitati a šta je sa rastom populacije, koje su to reinkarnacije, odakle dolaze te duše? Odgovor je lak, samo ako malo razmislite. Mladi duhovi, duše se lako prepoznaju jer veoma često nisu inovativne osobe, nemaju velike težnje, streme ka malim stvarima i nisu zainteresovane za svest oko sebe. Takvi ljudi posvećuju se striktno fizičkim stvarima, rade poslove koji su ciklični i veoma se plaše promena. Opet, pojedine energije menjaju oblik i van ljudskog tela, prave jednu vrstu pauze ili istražuju druge poglede....
Suština postojanja svakoga od nas krije se upravo u ovim malim segmentima naših prošlih života, koji nam nude odgovore ko smo i šta tražimo tu gde jesmo. Ako se samo zagledamo duboko u sebe, dopustimo onoj dubini u nama da nam šapne po koju reč, imaćemo prave odgovore i prave smernice za dalji put.

I ne treba mi ništa više

Tako volim odsjaj
u tvojim, Božanski plavetnim očima
i tu čistu nit
neizgovorenih reči.

Čini mi se,
najsrećnija sam kada
zadovoljstvom oblije se tvoje lice
i ruke kada oko mene sviješ.

I znam,
ne treba mi ništa više
od ovoga što imam,
od ovoga mi ništa važnije nije...

Na krilima mašte ili nešto više?

Negde duboko u meni, na duši, ucrtan na onom bestelesnom delu, postoji trag. Jedna vrsta maglovitog sećanja koja se povremeno vraća kao talas plime... Večeras me obuzima taj osećaj... nekakva unutrašnja spoznaja... i opet, zatvaram oči, umirujem dah, predajem se...
***Većina čovečanstva dobro je upoznata sa fenomenom deja vu-a, osećajem sigurnosti da je trenutna situacija već viđena, doživljena. Sinhronizacija našeg uma sa spoljašnjom sredinom i razlika između unutrašnjeg (vremena bića) i ambijentalnog vremena izaziva upravo ovaj simptom ili fenomen. ***
Zapitam se, deja vu? Ipak nije...
Mirisi suncem obasjanih predela paraju nosnice, dok se stopalima mahinalno oslanjam na površinu. Blagi vetar južnih mora nosi so, prosto peckajući nerve... Pluća se lagano šire upijajući prostor i vreme... tako poznato, neviđeno a doživljeno. Pod nogama mekoća vrelog betona pretvara se u mirisnu zelenu površinu... lakoća, osećaj levitacije... Prepuštam se bez straha, jer već sam navikla na sve ovo... Kroz misli mi, paralelno, prođe sećanje na prvo ovakvo iskustvo. Strah i neka vrsta slatke panike seckali su svaki pokret, samim tim i čari osećanja koje nosi, neki bi rekli, mašta...
Ovaj, već iskusni korybas, nošen zanosom prepušta se onome što će doći. Bestelesnost i sama lakoća pokreta opominju da granice ne postoje, samo nebrojena iskustva, osećaji koji čekaju da budu dotaknuti kako bi se rasplamsali i kao kružni talas na mirnoj vodi zarazili mirnoću i ustaljenost ljudskog duha. Mi ljudi, zapravo ne znamo sve svoje moći. Postavljene su nam granice i veliko STOP tamo gde nas "neko" ne želi, tamo gde se sami plašimo poći. Nemam više strah, zamenila ga je intezivna želja za znanjem, saznanjem. Kretanje nije ograničeno samo na fizičko, kako velika većina misli, a samo mali broj je onih koji se usude da probude iskru u sebi i prepuste se... Od rođenja, čovek je treniran da bude ograničen svojim fizičkim sposobnostima. Godinama mu se nameću nevidljive zabrane i smernice. Nije ni čudo da se ne može pronaći u jednoj od onih viših sfera svoje ličnosti. A samo prvi kontakt je važan. Prepoznati i održati tu iskru...

Prava boja mraka

Naiđe po neki kišni dan,
Crnim oblakom oboji
onu plavo-belu zavesu
Nebeskoga svoda...

Zastanem tad,
u svom divljem letu,
da osetim tek kap,
tako čistu, plodnu i setnu...

Otrezni me...

Povučem se tad
u svoje odaje mraka
istinu da sagledam
dok Sunce je iza Oblaka...

Često od lažnih osmeha,
ne vidimo pravu boju mraka!!!

Dokle?

Dah,
svirepo otimam smrznutom prostoru...
U glavi misli...
džaraju logorsku vatru,
greju telo nervozom,
dok korak vojnički postaje.

Ne,
neću imati milosti
reči će sečivom sablje vijati...
Ćutanje se slomilo negde u uglu
dok svirepost očaja obuzima dušu.

Za čiju decu ja živim...
tvoju, njegovu, njihovu,
dok moja krv
u tuzi, neimaštini kopni...

Recite mi sad
Vi... vlastodršci, fotelja vlasnici gordi
Postoji li još neko
osim onih što uz vaše pesme vijore
Ceni li se rad i trud
čoveka, radnika, seljaka,
ili samo poltronske ruke...

Srušilo se nebo nad nama
okreću se kosti predaka...
Ne postoji dužnost niti osećanje srama,
sve je bleda senka...
Sve je uvod jednog velikog, sramnog
mraka...

Zabranjena istorija Srba - Dr. Jovan Deretić

Dr Jovan Deretić

Tekst kopiran sa "Glasa dijaspore"

( podaci uglavnom iz intervjua: Google- You Tube- Zabranjena istorija Srba 1-10)

Zasto je dr Jovan Deretić pošao ovim trnovitim putem razotkrivanja 150 godišnjih vatikanskih laži? On je porijeklom Hercegovac i u njegovom kraju su seljaci često nailazili na arheološke predmete prilikom iskopavanja i obrade zemlje. Jednom prilkom je on pitao strica odakle to sve u njihovim njivama, a on mu je odgovorio: „To je od nekih naših davnih predaka još iz doba davno prije Rimskog carstva.“ „Kako je to moguće, kad smo mi ovdje doselili u 7. stoljeću?“- pitao je znatiželjni Jovan. „Ne vjeruj u te priče, jer nitko se ovdje nije ni doselio ni odselio. Mi smo ovdje u ovim brdima odvajkada, a ta priča je isto kao ona o 7 ofenziva.“- rekao je stric. Od tog trenutka Jovan je gledao školski predmet istoriju drugim očima. Iako ga je sve to veoma zanimalo, nije se usudio otići studirati historiju kod nas, jer je znao da će neminovno dolaziti u sukob sa profesorima koji po službenoj dužnosti moraju zastupati i širiti lažnu službenu historiju. Pokušao je u našim bibliotekama naći knjige antičkih pisaca i historičara, ali- ničeg nije bilo! Sve je bilo sklonjeno ili uništeno! Tad je shvatio da oni naši jadni navodni univerzitetski i drugi historičari uopće ne mogu da se kod nas bave naukom, jer im je to potpuno onemogućeno, već su prisiljeni da im „naučni izvori“ budu prepisivanje „službene“( falsifikovane) istorije i kafanske priče! Zbog tog je otišao u Pariz ( 1963) da studira tehniku i tako si obezbijedi materijalnu bazu da se može naučno baviti historijom i putovati po Evropi u potrazi za antičkom literaturom koja je bila potpuno sklonjena iz svih biblioteka u Jugoslaviji. Nakon toga studira vanredno historiju iako je znao da mu ta diploma u stvari i ne treba, ali je htio da savlade naučnu metodologiju i jezike koji su mu bili neophoidni za naučno bavljenje historijom. Nažalost, niti u Parizu niti po Evropi nije našao dovoljno antičkih izvora za historiju Srba, a i ono što je postojalo nije bilo prevedeno na francuski ili engleski već je bilo napisano na latinskom ili grčkom. Na kraju je otišao u SAD gdje su biblioteke bolje snabdjevene takvim skupim i starim knjigama, a nije ih nitko sklonio. Tu je našao anatičke pisce Plinija Starijeg, Diona Casiusa, Boharthusa, Kita Curtisa, Ataviota i dr…….———-), koji su svi nebrojeno puta spominjali Srbe na antičkim teritorijama ( za koje zvanična historija tvrdi da su tu došli tek u VII vijeku!), ali sve na antičkim jezicima latinskom i grčkom, pa je hitno morao da uči i te jezike. Kad je sebi ostvario uslove da se zaista može baviti naukom, počeo je čitati tekstove antičkih pisaca koji Srbe spominju nebrojeno puta, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa onom pričicom o doseljavanju Slavena u 7. stoljeću! Nakon svojih velikih otkrića, koja su bila u potpunoj suprotnosti sa dotadašnjim tvrdnjama i „zvaničnom“ historijom, prikupio je pun kofer literature i odnio ga u SANU, a oni su ga – OTJERALI!! Jedino ga je primio stari profesor dr Milan Budimir koji je nešto o tome znao, saopštavajući mu da ovdje nema nauke, te ga podržao da on ode odavde i da se tamo bavi pravom naukom, a na ove ovdje neka se ne osvrće. Poslušao ga je i sa njim se kasnije redovito čuo telefonom, da bi ga on jednom pitao: „Do koje godine seže najstariji pisani pomen srpskog imena?“ „ Do 13. stoljeća p. n. ere u Luksoru u Egiptu“- saopštio mu je Deretić. Bio je zadovoljan i konstatovao: „Sine, ala si ti duboko zagazio! Gazi samo dalje!“ Međutim, dr Deretić je kasnije našao još jedan stariji zapis iz 19 st. p.n. e. kod Sumera, koji je dešifrovao sa klinastog pisma arheolog Arčibald SAJS na kom je bilo zapisano: „Ur Nin Sar Serbula“, što bi značilo: gospodar ( od ur- potiče srpskio ime Uroš karakteristično za mnoge srpske vladare) Nin car Srba ( ili Srbije).

Herodot pominje Srbe kao Etrurce i današnje Tirensko more kao Srpsko more. Srpski toponimi u Francuskoj ( Sardonija), Sardiniji, Asiriji ( rijeke Velika i mala Srbica), porječje Volge itd.. Sad je jasno tko su Iliri, Tračani, Dačani- to su bila srpska plemena jer su govorili srpskim jezikom.

Svoja otkrića je morao napisati u knjizi inače ne bi ništa vrijedilo za buduće generacije. Pokušaj da je štampa u domovini je propao jer niti jedan od 9 izdavača kojima je ponudio knjigu- nije smio da je štampa iako se radilo o antičkoj historiji! Nisu čak zatražili niti da vide rukopis, već je bilo dovoljno njegovo ime da ga odbiju! Shvatio je da postoji zabrana na državnom i političkom nivou.

Na osnovu činjenica iz tekstova antičkih pisaca i drugih izvora objavio je dvije knjige u Nici 1975 i 1977. koje s u bile zabranjene u Jugoslaviji i nisu se nikako mogle prošvercati u Jugoslaviju, iako su bile iz oblasti antičke historije! Policija ih je oduzimala na granici, ako bi netko pokušao da ih prošverca.

Nakon toga je otišao u SAD da bude urednik „SRBOBRANA“ i dalje se bavio naukom. Američkim naučnim krugovima je morao pokazati što je uradio i to se slalo na ocjenjivanje relevantnim univerzitetima, te je bio pozvan da pokrene proceduru za doktorat, gdje je i doktorirao. U SAD su mu bile na raspolaganju rijetke knjige iz cijelog svijeta, jer je Kongresna biblioteka jedna od najbogatijih u svijetu i u njoj je SVE DOSTUPNO. Neke od tih starih unikatnih knjiga je listao u bijelim pamučnim rukavicama, dok mu je iznad glave stajao čuvar! Zahvaljujući tome napisao je knjigu „SERBI narod i rasa- Nova Vulgata“ koja je jedan korak dalje od djela Boharthusa, kog smatraju najznačajnijim piscem iz oblasti biblijske etnografije. Knjigu je ponudio devetorici izdavača, ali su oni tekst odbili čak i nevidjevši ga, iz čega je on zaključio da je i dalje na snazi ZABRANJENO SVE ŠTO JE U VEZI SA STVARNOM HISTORIJOM SRBA. Naši kritičari se nisu niti usudili da spomenu ovu knjigu, a kamoli da je prokomentarišu i eventualno ocijene. Ta knjiga je objavljena kod nas poslije ovog rata, ali ona stoji kao usamljen spomenik i dalje ni jedan od kritičara se ne usudi da je spomene, a kamoli da je kritikuje. Također je napisao knjigu „Antička Srbija“ koja se temelji na djelima antičkih pisaca. Na osnovu pretežno anglo-saksonskih izvora godine 1999. napisao je i knjigu „Srbija i Arbanasi“. Tu nema propagande- sve same činjenice citirane iz djela antičkih pisaca i historičara. To je osvijetlilo historiju Srba prije Nemanjića, o kojoj su do tada postojale samo neke izmišljotine o mnogim razasutim županima i knezovima, a sve u službi vatikanskih falsifikata navodne potonje srpske historije. Vatikan je učinio sve da taj period srpske historije padne u zaborav, jer se na njemu temelji srpsko historijsko pravo. Od Nemanjića se to pravo uskraćuje Srbima iako je Oštrivojevićevo carstvo, koje je postojalo prije Nemanjića, bilo veće od Dušanovog. Karta iz 814 iz anglosaksonske literature to nedvosmisleno dokazuje! Srbija od Krke do Peloponeza i dalje, a jedno vrijeme je uključivala i Krit!

Žalosno je da nitko koga je Deretić pitao u Srbiji ( akademike, univerzitetske profesore, novinare, kritičare, književnike i dr) nije znao da mu odgovori na pitanje: Koja je bila PRESTOLNICA SRBA PRIJE NEMANJIĆA!! Bio je Skadar 1000 godina! I danas su ispod Skadra grobovi srpskih vladara! Albanija je sva na srpskoj teritoriji. Sramota za naše „stručnjake“ iz historije! Kad nas takvi uče mlade generacije, pa nije čudo što nam je (ne)znanje toliko, a život tako jadan i bijedan! A ti podaci su se mogli naći po arhivima i bibliotekama širom Evrope, a naročito u SADu!

Poslije Berlinskog kongresa, po diktatu Austrije, Njemačke i Vatikana su pravljene mape po kojima je Dušanovo carstvo smanjeno na pola u odnosu na holandsku mapu iz 15. stoljeća pa je zapadna granica postavljena na Drini, iako je stvarno bila na Krki! Cijela Ćorovićeva historija, koja se forsira od Drugog svjetskog rata, je falsifikat, mada ima nekih sitnica koje su tačne. Postavlja se pitanje da li Ćorović nije znao ili mu je netko naredio da piše lažnu historiju Srba? Takvom lažiranom historijom nam se nameće kompleks da smo tikva bez korjena, da sm u VII stoljeću došli kao neke horde, ne zna se ni otkud. To je nametnuo Vatikan uz podršku Austrije i Njemačke koje imaju stalno aspiracije na ove preostale srpske teritorije. Priče o seobi Slavena su stigle u Srbiju tek nakon Berlinskog kongresa. Nažalost, takva lažna historija se još predaje po školama i fakultetima, a i lažni naučnici „historičari“ je još šire. Uglavnom iz sitnosopstveničkih interesa, jer im to obezbjeđuje status koji imaju, a mnogi su na toj lažnoj historiji i doktoritali i ostvarili akademsku karijeru! Oni i dalje kao JEDINI izvor za srpsku historiju prije Nemanjića uzimaju lažni PORFIROGENET-ov tekst kog su napisali vatikanski fratri kao odgovor na naučno djelo Mavra Orbinija, katoličkog svećenika iz Dubrovnika koji je bio pošten, stručan i iskren naučnik.

Lažna seoba Slavena

Velika zavjera iz polovine 19 st. nas je potpuno izludjela. Od tada više ne znamo ni otkud smo, ni što smo, ni tko smo, ni kud idemo!

Do Berlinskog kongresa nešto se i znalo o historiji Srba prije Nemanjića. Postojali su pisci Rajić, Branković i dr. čija su djela tada sklonjena i zabranjena, a stigla je nova tendenciozna priča o našoj historiji: seoba Slavena ispod Karpata u 7. stoljeću!

Ta ujudurma o velikoj seobi Slavena nam je potpuno isprala mozak! Ljudi su poslije toga postali ludi i vjeruju u koješta. Kretanje naroda ( seobe) i kretanje vojske nisu ista stvar. Da bi se neka porodica od „iza Karpata“, u to doba, odlučila na selidbu- nije to mogla. To je priča za malu djecu da se nekoliko miliona stanovnika pokrene od „iza Karpata“ ( odakle ih je tada tamo toliko i moglo biti, a s obzirom na teritoriju koju su navodno nakon seobe zaposjeli, moralo ih je biti najmanje 10 miliona!) Samo je mogla vojska da projuri tim krajevima, da netko od njih pogine, a netko ostane i stopi se sa lokalnim stanovništvom kao nekad u Aziji vojska Aleksandra Velikog!

Da bi preživjeli, jednoj porodici je za taj put trebalo 1.5 tona hrane! To nisu mogli da ponesu, a osim toga, navodno su od tamo i krenuli zbog nepovoljnih životnih uslova i gladi. Da siju usput i čekaju da rodi, ima da pocrkaju od gladi dok to naraste. Da su živjeli samo od lova, potamanili bi sve životinjske vrste! A osim toga, došli su kao okupatori u tuđu zemlju gdje je postojalo lokalno stanovništvo. Takvo šta nije zabilježeno nigdje u historiji, a nije ni to! To je van pameti! Osim toga, ovo nisu bili nenaseljeni, pusti predjeli. Tu su živjeli Iliri, Tračani, ostaci Rimljana i dr. Tu je bilo nekad uspostavljeno rimsko pravo, pa zar bi starosjedioci sve to dali tim golaćima koji su se dotepli od iza Karpata! Ta priča sa naukom nema nikakve veze. Nitko nije opisao i zapisao ikakvu bitku tih Slavena i domicilnog stanovništva! O tome naprosto nema nikakvog ni pisanog ni arheološkog traga. Nek neko pokaže ijedan historijski spomenik Tračana i Ilira na kom nisu srpska imena! Do 19. stoljeća je u Beču postojao ilirski ured za Srbe! A od 19. stoljeća- zamjena teza! Albanci postadoše Iliri!

U knjizi antičkog pisca Plinija Starijeg sačuvani su spiskovi za regrutaciju lokalnog stanovništva Ilirije u rimsku vojsku iz 12. godine n.e. Na tim spiskovima su navedena srpska plemena Deretići, Dermasti, Klindići, Dende ( C.G.), Grabljani ( C.g/ Hercegovina) Rudinjani i drugi od kojih mnogi još i danas imaju potomke baš na tim mjestima.

Dragoljub Antić naučnik iz Vinče je kompjuterski pokušao da simulira navodnu veliku seobu Slavena u svjetlu velikih kretanja vojski i naroda i ustanovio da je ta seoba apsolutno izmišljena!

U enciklopediji BRITANICA se spominje neki vladika Nikita iz Terezijana ( današnja Palanka) iz 366. god. koji je napisao 6 knjiga na tračkom jeziku, i njima podigao srpsku kulturu na viši nivo. Te knjige su sakrivene jer trački jezik= srpski jezik! Da su bile napisane na nekom jeziku koji nije bio srpski- na sve strane bi se spominjale. To je sve u sklopu nametanja nordijske historijske škole i potiskivanja srpske historijske škole.

Do Berlinskog kongresa u Srbiji se još nešto znalo i imala se svijest o tome da smo mi antički narod. Jovan Branković i drugi pisali su o tome. Poslije Berlinskog kongresa sve se izvrće naopačke, postajemo tikva bez korjena, dotepenci., okupatori, rušioci, a svi koji to stvarno jesu- proglašeni su starosjediocima!!!

PORFIROGENET

Za osnov današnje historije Balkana uzima se neki navodno Porfirogenetov spis, koji uopće nije Porfirogenetov već su mu ga naknadno pripisali tek 1611 kad su ga po naredbi Vatikana napisali neki vatikanski fratri.

Naime, bizantski car Porfirogenet uopće nije bio historičatr, niti kroničar i on je napisao samo dva spisa: jedan se odnosi na dvorske ceremonije, a drugi na organizaciju države. Osim toga, ovaj lažni spis je pisan sa tendencijom da veliča historiju Hrvata i njihov udio u njoj, a da potisne Srbe, ali na posve konfuzan i nekritičan, ničim argumentovan i nadasve nestručan način. U tom spisu, koji ima karakter nemušte papajanizanije, su pobrkani datumi i likovi unutar 200 godina, što apsolutno ukazuje da se radi o podvali i falsifikatu, jer da je to autentično Porfirogenetovo djelo, on bi bar o tome vodio računa. Ovaj spis se 150 godina uzima kao jedan jedini izvor za našu historiju. Žalosno je da se svi naši historičari i svi univerzitetski profesori historije pozivaju na ovaj falsifikat! Kad to vidite smuči vam se. Vidite jednu bijedu, nepoštenje i nepoštivanje vlastitog naroda, upropaštavanje budućih generacija i dovođenje u pitanje opstanka svog naroda, a sve zarad nekog trenutnog ličnog interesa i komoditeta!

A ovo (ne)djelo je nastalo ovako:

Godine 1601. je katolički svećenik Mavro Orbini iz Dubrovnika, pošten, objektivan i stručan historičar objavio svoje djelo „ Kraljevstvo Slovena“ u kojoj govori pretežbno o Srbima i daje im u historiji mjesto koje im pripada. Istovremeno je negdje, usput spomenuo Hrvate, što je izazvalo paniku u Vatikanu!

Odmah je bio raščinjen, a njegovo djelo spaljeno, zato što je navodno veličao „šizmatike“. U namjeri da pobiju te istine koje su rezultat naučnog rada Mavra Orbinija, Vatikan određuje grupu fratara koji će napisati- kontra djelo ( „O narodima“) i podmeću ga PORFIROGENETU koji je živio 600 godina ranije! I na tom falsifikatu u kom nema baš ništa historijski tačno i dokazano, koji je pun nebuloza, do kraja konfuzan u vremenu i prostoru- se zasniva današnja „službena“ historija Balkana i šire! U njemu se, obrnutoo nego kod Orbinija, dominantno spominju Hrvati, a Srbi samo periferno, tj. obavljena je zamjena teza! Nije uopće bilo teško dokazati porijeklo ovog falsifikata koje vrvi od nelogičnosti, historijskih neistina i nebuloza, koje su trebale učiniti vjerodostojnom neistine o historiji Hrvata, ali nisu.

Možete li zamisliti koji je „kalibar“ srpskih naučnika i univerzitetskih profesora koji su historiju zasnovanu na ovakvom izvoru predavali mnogim mladim generacijama kao vjerodostojnu?

Također stari srpski rodoslovi iz crkava i manastira su uništeni ili sklonjeni.

Do Berlinskog kongresa ( 1878 ) se znalo da smo mi Srbi antički narod i autohtoni na ovim prostorima, a ne tikva bez korijena kakvima nas je tendenciono počela od tada predstavljati vatikanska ideologija zbog toga što nismo svi prešli na rimokatoličanstvo, na čemu oni intenzivno i beskurpulozno rade već skoro 1000 godina.

Berlinski kongres je donio velike nevolje stanovništvu Balkana zbog čega će ono od tada pa nadalje stalno da krvari. To je predvidio predsjednik udruženja američkih povjesničara koji je rekao: „ Prije 1878 imali smo jednog bolesnika ( tursku), a nako 1878 imamo nekoliko manijakla pošto je Berlinski kongres odveo Balkan u ludilo!“ Ovo otuda što se uticaj Rusihje smanjio u korist Austrougarske, što je povećalo napetosti između dva carstva, a novo uređenje Balkana je dovelo do novih napetosti na tom području koje će rezultirati Balkanskim ratovima,, a djelomično će dovesti i do I i II svjetskog rata i genocida nad Armenima u Turskoj.

Oni su zbog toga iskonstruirali lažnu historiju ovih prostora kojom su htjeli dokazati da smo mi neki dotepenci došli u TUĐU ZEMLJU(!), a da se pri tom tačno ne zna ni od kada ni od kuda. A kako se to uopće i moglo dokazati, kad to nije istina i kad za tu vatikansku teoriju nema ni pisanih ni arheoloških nalaza, a kompjuterska simulacija te navodne „velike“ seobe od iza Karpata, koju vatikanski „historičari“ su smjestili u VII vijek, teško da bi se i danas mogla realizovati kad postoje savremena prevozna sredstva i sve ostalo potrebno da se 10-ak milona ljudi od “iza Karpata“ uputi na Balkan, gdje je samo jednoj porodici koja bi se uputila na takav put, trebala rezerva od 1.5 tonu hrane koja se nije mogla kupiti u prodavnicama usput! Također se nije mogla niti posijati i užnjeti, jer za to treba vrijeme… Ta teorija i po svim drugim pitanjima „pušta vodu“, jer ovo nisu bili pusti predjeli, tu su još postojale institucije Rimskog carstva zasnovane na rimskom pravu, a ti navodno prispjeli Slaveni nisu imali kapacitet da te starosjedioce ni protjeraju, ni pobiju ni asimiliraju….

Kasnije, kad su pronađeni tragovi srpskog jezika na području današnje Srbije u Vergilijevim stihovima iz 1. stoljeća nove ere ( koji se brižno čuvaju u vatikanskim podrumima) i pobili teoriju o 7. stoljeću, tvorac ovih laži je odmah dodao novu laž, koja bi trebala da zaštiti prethodnu, pa su počeli tvrditi da su „neki“ Slaveni došli i prije te selidbe u 7. stoljeću!? Pitamo se, koliko će takvih „krpanja „ ta lažna teorija morati još da pretrpi da bi se održala ili bar produžila vijek svog trajanja? Također lažna teorija o ilirskom porijeklu Šiptara je također pala ( genetika tvrdi da imaju samo 2.7 % ilirskih gena!), pa su je odmah pokušali zamijeniti novom, po kojoj su Šiptari porijeklom Heleni!!!???

To je sve urađeno da bi se Srbima stvorio komleks manje vrijednosti i tako ih se učinilo pokornima Vatikanu, kad već nisu olako prelazili na katoličku vjeru da ih tamo „modelira“ prema svojim potrebama vatikanski prelati. Vatkikan je za ove laži dobio podršku Nijemaca i Austrijanaca, jer su im se interesi u vezi pretenzija na Balkanu- poklapali. Te su priče počele da se nameću kao službena historija poslije Berlinskog kongresa. One, naravno, ne mogu objasniti odakle na grčkim vazama karakteristični srpski znak 4 ocila! Zato se takvi arheološki argumenti ( kao i svi drugi) moraju kriti i zabranjivati!

Prema diktatu Berlinskog kongresa postavljena je granica na Drini, a prije toga je bila na Krki.

Dakle, ta priča o dolasku Slavena na Balkan u 7 stoljeću može biti okarakterisana samo kao demagoška ili bajkovita! Tako su Srbi postali žrtva zavjere koje moramo da se riješimo da ne bismo potpuno nestali sa političke scene!

Podmet zvan Josip Broz

Uticaj Vatikana u XX stoljeću je ogroman, a Broz (Vajs) im je mnogo išao na ruku.

Josip Broz – srbožder koji je vladao Jugoslavijom skoro 50 godina je Valter Vajs, prema arhivima SAD. Onaj iz Kumrovca crn bez dva prsta, a ovaj plav. Poljski je jevrej ( Hazar) rođen u Bruklinu. U porodici naučio poljski i jidiš, u školi engleski. Preko poljskog naučio ruski. Naš jezik nikad nije dobro naučio. Angažovala ga je prethodnica CIA-e ( Office of strategic Study) i ubacila kao tajnog agenta u NKVD, da pomogne širenje revolucije u Rusiji. Kasnije ga slali u Kabul, Teheran, Istambul, Ankaru i na kraju u Zagreb da tamo obnovi CK KPJ. On se tu proglasio Josipom Brozom i preuzeo vodstvo KPj. Za to znali Hebrang, Ranković, Kardelj, Kopinič, Čolaković, Bakarić, Krajačić.

Pravi Josip Broz je streljan u Barceloni zbog optužbe da je likvidirao neke komuniste. Kardelj, Čolaković Bakarić, Ranković, Stambolić, Kopinič i Krajačić podržali ovog Vajsa da je on pravi Broz i postavili ga za sekretara KP u Zagrebu. To je bilo sumnjivo Staljinu i on traži da on dođe u SSSR, ali ovaj nije ni htio ni smio otići tamo. Zato Staljin šalje Mustafu Golubića da ubije lažnog Broza, ali ova Brozova klika to razotktriva i ubija Mustafu Golubića.

Albanci, Šiptari, Arbanasi, Arnauti

Djordje Manijakos vojskovođa ( kasnije poginuo u ratu na Carigrad) je 1043 doveo na Siciliju Albance sa Kavkaza ( gdje i danas postoji pokrajina Albanija), kao rezervne čete za svoje ratničke pohode. Nakon njegove pogibije, nisu znali što da s njima rade, jer tamo nisu mogli ostati s obzirom da su bili muslimani, a Vizantija ih nije htjela primiti, pa je srpski vladar Vojislav, dozvolio da se nasele ispod planine Raban ( otuda ime Arbanasi) na teritoriji gdje je on vladao ( današnja Albanija). Kroz stoljeća su se asimilirali sa Srbima, a kad su došli Turci, oni su se odjednom sjetili da su nekad bili muslimani i počeli su se ulagivati Turcima. S obzirom na njihov primitivizam i violentnost, i ekstremnu plodnost, Turcima su dobro poslužili za pokoravanje i uništavanje Srba kao bašibozluk ( okrutni nasilnici i pljačkaši). Do tada njihova granica je bila Drim, a od tada se šire ( 16/17) na sjever čak do Kosmeta. Iz tog istog razloga su Albanci na ovim prostorima podržavani čitavu svoju odtadašnju historiju, da bi „disciplinovali“ i preplavili svojim natalitetom Srbe i sprečili ih da imaju pristup moru. Iz tog razloga je 1913. formirana i država Albanija na HISTORIJSKOJ teritoriji autohtonih Srba! Da bi se nekako obezbjedilo to historijsko „pravo“ Albanacima izmišljane su razne laži ( koje su se počele plasirati odmah poslije Berlinskog kongresa), a jedna od najvećih je ta da su oni potomci Ilira! Na osnovu toga su dobili državu, iako ona sakrivena historija koja se može iščitati iz djela antičkih pisaca i historičara ( npr. Plinije Stariji, Dion Casius, Kit Curtis…) gdje se govori o tome da su Srbi prije Nemanjića živjeli na višestruko većem prostoru negoli je bila država Nemanjića i da im je prije toga vremena prestolnica bio SKADAR više od 1000 godina, koji se nalazio nekako u centru te države koja je obuhvatala područje od Krke do Peloponez pa čak i Kretu, a da se ne govori o Maloj Aziji, području pritoka Tigrisa ( gdje i danas postoje toponimi vezani za srpsko ime) i dr. Vatikan se nadao da će pomoću 10-ak % katoličkog stanovništva među Albancima ( koji su se pokatoličili za vrijeme Venecijanske okupacije priobalja) i dodatnim misionarenjem uspjeti preobratiti Albaniju u rimokatoličku zemlju i tako sebi stvoriti odskočnu dasku za daljnje osvajanje „šizmatičkih“ ( pravoslavnih ) prostora. Zbog toga od sredine 19 stoljeća na sceni je- zamjena teza: Srbi došljaci a Albanci autohtoni, mada za to nema niti jednog vjerodostojnog historiskog dokaza! Naprotiv, svi postojeći dokazi tvrde suprotno!

Za vrijeme Broza Albanci iz Albanije su konstantno prelzili na Kosmet jer je Broz dozvolio da granica bude otvorena. Prema službenim podacima u tom periodu ih je prešlo preko 300 000, a u stvarnosti i mnogo više, što je, s obzirom na njihov natalitet dovelo do taga da autohtono stanovništvo spadne na 10 %! Da se to nije desilo, Srbija bi našla zajednički jezik sa dotadašnjim kosmetskim Albancima u vidu odgovarajuće autonomije, da se nisu umiješali Vatikan, Austrija i Njemačka preko EU!! Na žalot i Srba i Šiptara, budućnost nije nimalo ružičasta. Ako se Šiptari ne osvijeste, oni će im uzeti SVE ( zato su se i umiješali!), a njima ostaviti samo prostituciju, drogu, glad i trajnu bijedu!

Odnedavno, kad je teorija o ilirskom porijeklu Albanaca počela da „pušta vodu na sve strane“, a i ispunila je svoj zadatak ( otela Srbima sve što se oteti moglo- terotoriju današnje Albanije, Kosmet i pola Makedonije i Crne Gore), sad Albanci treba da posluže Vatikanu za otimanje daljih pravoslavnih područja ( Tesalija, Epir itd) pa ih u tu svrhu počinju predstavljati kao potomke Helena! Njih koji su 1043 dovedeni na Siciliju iz kavkaske pokrajine Albanije, a zatim prebačeni na Balkan dobronamjernošću naivnog srpskog vladara Vojislava! O tome piše pisac Mihajlo taliot u 11. vijeku koji je suvremenik tih događanja, ali njegova djela su odstranjena iz svih javnih biblioteka.

Oni sebe ne zovu Albancima već Šiptarima ( što znači brđani, stočari), što oni i jesu. Ovi koji su sišli u nizine i predstavljaju OVK i UČK su svi redom Arnauti, tj mješanci sa Srbima, jer su stoljećima otimali srpske žene ( Tači, Haradinaj, Limaj i dr.)

Kad je Austrija namjerila da ih pokatoliči i iskoristi, uvidjela je da ima premalo katolika među njima da bi to mogla, pa je uzela drugu metodu proglašavajući ih Ilirima ( 1860), starosjediocima! Njemačka, Vatikan i Austrija su uočili njihov natalitet i planirali da će ih pokatoličiti, a onda sa njima profitirati u smislu daljih križarskog ratova protiv preostalog pravoslavlja. Još 1913. kad su velike sile proglasile državu Albaniju sa ciljem da Srbe odgurnu od mora, u Tirani je bilo više Srba nego Šiptara! Ispod Skadra su grobovi srpskih vladara! A i pjesmu zidanju Skadra nisu spjevali Šiptari nego Srbi!

Njemačka se uortačila sa Vatikanom jer joj je stalo do „nezavinog“ Kosova s obzirom da joj preti energetska kriza ( ima 18 nuklearki koje mora zatvoriti, a zamjene za njih nema!), a ispod Kosmeta su najveće rezerve lignita u Evropi! Dobar je i lignit kad su propali svi pokušaji da se dokopa iračke nafte kroz gradnju pruge Berlin- Bagdad što je bio i jedan od najvažnijih Hitlerovih ciljeva.

Priče o EU su priče za malu djecu. Oni su nama svima na Balkanu namjenili ulogu svoje kolonije!

Oni Šiptari koji su došli iz Albanije su drugačiji nego ovi sa Kosmeta. Ovo su ARNAUTI ( Tači, Haradinaj, Čeku i dr) i oni su mješanci Šiptara i Srba. Prema jednom od genetskih istraživanja u prosječnom Albansu ima jedva 2.7 % ilirskih gena ( i te je dobio preko otetih srpskih žena).

BOSNA I HERCEGOVINA

U Hercegovini su vladali Nemanjići, a u Bosni banovi Jablanovići, koji nisu imali pravo nasljedjivanja jer je ban vojna titula. Da bi postali nasljedna dinastija, orodili su se sa Nemanjićima i jedan od tih potomaka je Kotromanić po čemu su se kasnije tako prozvali, iako su u suštini Jablanovići. Kod njih se u 11. stoljeću pojavila kršćanska sekta tzv. bogumila koja je predstavljala neko organizaciono slobodnije kršćanstvo i prihvatio ju je narod kao svoju narodnu crkvu, koja je imala drugačiju organizaciju nego pravoslavna crkva vlastele i vladara.

Na njih je u toku 14 križarskih ratova na Bosnu i Hercegovinu Vatikan vršio pritisak da pređu u rimokatoličku vjeru i oni i stanovništvo, što je teško išlo. Tim više što je narod imao svoju narodnu vjeru a što je bila sekta pravoslavlja, dok su vladari i plemstvo bili ortodoksni pravoslavci, pa je po pitanju vjere vladala prilična tolerancija i vladar nije imao moći da prisili stanovništvo na katoličenje, bez obzira na pritiske i ucjene Vatikana. Vatikan je posebno inzistirao, a i sam u tom učestovao, u progon i zatiranju bogumila. Katolika je bilo tada jedva 2% ( rudari Sasi i sl.) Neki od vladara iz dinastije Jablanovića ( Stefan IV Kotromanića) su podlegli pritiscima Vatikana pred turskom opasnošću i prešli na katoličku vjeru, te pokušali da izvrše naredjenje Vatikana pa da i narod prevedu, ali su doživjeli fijasko i zaratili sa vlastitim narodom. Zbog toga je Bosna šapatom pala u tursko ropstvo jer narod, i pravoslavci i bogumili preostali nakon terora pokušaja pokatoličavanja nisu htjeli da se bori na strani takve svoje dinastije. Zbog toga se sa sigurnošću može reći: svi današnji muslimani u BH su potomci Srba pravoslavaca, a manjim dijelom Srba bogumila koji su preostali nakon 14 križarskih vatikanskih ratova čiji je glavni cilj bio istrebljivanje bogumila! Katolika ( ne Hrvata!!) je tada bilo najviše 2% i oni su se pred Turcima razbježali. Jedan od dokaza je i činjenica da je više od 20 turskih vezira bilo srpsko-pravoslavnog porijekla, a da su gotovo sve turske vojskovođe u XV i XVI stoljeću bili SRBI! ( a ne Hrvati!). Strani poslanici koji su dolazili na osmanlijski dvor su se čudom čudili što je srpski jezik tamo više zastupljen nego turski i što se vojne naredbe najprije izdaju na srpskom pa tek onda na turskom. Čak je i Mehmed Osvajač bio Srbin od Brankovića i odlično je znao srpski jezik. Vojne naredbe su se na dvoru u Stambolu najprije izgovarale na srpskom, pa tek onda na turskom! Gdje su tu Hrvati uopće? U Gradišću i na sličnim mjestima! U Hercegovini je narod pružao otpor Turcima, za razliku od Bosne, jer njihovi vladari ih nisu prisiljavali da se pokatoliče. Hrvata nema među muslimanima, ali oni se iz sve snage, po nalogu Vatikana, trude da zavade Srbe pravoslavce i Srbe muslimane ( vidi Meša Slimović, Osman Djikić, Ivo Andrić) Svi muslimani su dok je trajalo tursko carstvo koristili ćirilicu, a latinicu im je tek nametnula austrijska carevina. Ćirilicu su koristili i franjevci, a fra Jelinić u svojoj knjizi piše da se kod franjevaca izučavala vjera i srpski jezik!

U turskom jeziku ima mnogi srbizama koje smo mi iz neznanja proglasili turcizmima, jer Srbi su stariji stanovnici Male Azije negoli Turci. I danas ima mnogo sela od Istambula do Ankare gdje žive Turci koji za sebe kažu da su Srbi! Inače, lingvisti su pronašli preko 3000 srpskih riječi u mađarskom, pa čak i aramejskom ( 540 riječi).

OTREŽNJENJE

Samo prosvjećivanje, informisanje, otrežnjenje i izbavljenje iz ovog labirinta vatikanskih konstrukcija i laži može biti jedini dobar temelj za izgradnju nekog biljeg života na Balkanu, jer sve ono što je izgrađeno na laži, može da poluči samo zlo i bijedu, što dokazuje i naša žalosna historija u posljednjih 150 godina! Eto, to je glavni razlog što se na ovim našim područjima tako bijedno , krvavo i teško živi….

Mi smo žrtva vatikansko-austrijsko-njemačke zavjere, u koju su se u zadnje vrijeme uključili i Hazari ( lažni Jevreji). To se mora raskrinkati. Naši fosili to podržavaju i održavaju iz svojih sitnosopstveničkih interesa i ličnih razloga. Istina koja počiva na stotinama i hiljadama artefakata, a nema niti jedan protiv, ne može se stalno sakrivati! Na jednoj strani se imju svi dokazi- a na drugoj ništa! I to se održava putem sile, zloupotreba, kontrole vlasti ( obrazovanja i nauke), kontrlom medija itd. Vatikan je htio da propagandom ojača Hrvate i Šiptare pa da ih zatim iskoristi za svoje prljave ciljeve. U tom cilju je cijeloj Evropi nametnuo tzv. nordijsku školu historije koja je nasiljem nametnuta poslije Berlinskog kongresa. Ona ignoriše sve historijske artefakte, najprije antike, pa onda i šire. U tom cilju su morali biti sklonjeni ( ili uništeni) svi rodoslovi iz pravoslavnih manastira, što se moralo uraditi da bi lažni Porfirogenetov spis dobio kakvu takvu vjerodostojnost. Ali, sve je uzalud- laž ostaje laž i ne uklapa se niušta!

U Vatikanu postoji zavod Sv Jerolima gdje lažni naučnici „leže potrbuške“ i dalje smišljaju laži koje silom i intrigama nameću svoj javnosti, a sve sa križarskim ciljem širenja rimokatoličanstva dalje na istok. Najnovije što su tamo smislili je kako da Srbiju odvoje od Crne Gore, a tako od mora, što im je kontinuiran cilj zbog čega su i Albancima dali državu na srpskoj teritoriji, a zatim im dadoše i drugu, pa sad Crnu Goru… A u planu je i da ih spreče da preko Grčke mogu na more. Ako Grci dozvole da se Albanci i Šiptar proglase potomcima Helena, bit će i to…. Našli su Djukanovića koji se nezavisnošću Crne Gore spašava od zatvora i stalno skače sa mjesta predsjednika na mjesto premijera i obratno, kako ne bi izgubio imunitet. A jadno stanovništvo je taoc njegovog kriminala…

Crna Gora u srednjem vijeku nije bila nacionalna. Nastala je kao zbjeg onih Srba koji su pobjegli u planine da ne budu raja ( vidi Njegoša). Crnogorsku naciju je stvorio lažni Broz u svojoj euforiji stvaranja novih nacija od korpusa srpskog naroda. Teritorija današnje Crne Gore je sastavljena od tri dijela: srpske Stare Hercegovine, Stare Crne Gore i Brda. Po tim šavovima bi se mogla jednog dana i raspasti, a ono što ostane bit će lak plijen Šiptarima.

Samo zdrava i poštena nauka bi mogla da pomogne da se izađe iz začaranog kruga mržnje koju je Vatikan donio na balkan krivotvorenjkem istorije, križarskim ratovima, poksatoličavanjem i primjenom one DIVIDEET IMPERA!

Ove laži se neće još dugo moći održati. One nemaju niti jedan jedini validan arheološki, pisani ili lingvistički na svojoj strani. Nasuprot tome- druga strana to sve ima i to na stotine primjeraka. Međutim, ta lažna teorija se još drži, ali će se srušiti kao kula od karata. Poslije Berlinskog kongresa srpska vlast je dobila naredjenje od velikih sila da skloni sve dotadšnje srpske historičare koji su zastupali srpsku historijsku školu i da nametne ovu nordijsku o seobi Slavena, te kao jedini relevantan izvor za našu antičku historiju uzmu falsifikovanog Porfirogeneta!.

Kad te lažne teorije padnu, Vatikan već ima spremne druge koje će ih zamijeniti, samo da se zadrži postojeće stanje. To smo već vidjeli kroz „korekcije“ vezane za navodno doseljavanje Slavena u „dvije ture“, i nova „teorija“ o porijeklu Šiptara! Zavod sv. Jerolima radi punom parom!

Gete je rekao Vuku da srpske narodne pjesme zvuče kao da ih je pisao Homer!

Česnica i Božićni običaji u Srbiji

Česnica i Božićni običaji u Srbiji

Kako današnja mladež veoma malo zna o običajima kod nas, kao i svi oni koji u inostranstvu dolaze do saznanja istog putem medija i iskrivljene slike o našoj divnoj zemlji i njenim običajima, reših da napišem kraći post o Božiću i običajima za vreme ovih divnih dana.

Na Božić, pre izlaska sunca, domaćica mesi česnicu. Od belog brašna, sa “nenačetom vodom” i mašću, bez kvasca, razvlači testo na tanke listove neparnog broja, stavlja u njega metalni novac i slaže ga u tepsiju. Česnica se priprema u čistoj odeći, a ponegde i u najsvečanijoj košulji ukrašenoj zlatnim nitima. U Vojvodini, dok je domaćica uz plamen sveće mesila, ukućani su pevali „Roždestvo tvoje...“.

U kolekciji predmeta uz božićne običaje Entografskog muzeja čuvaju se 223 gipsana odlivka, verne kopije originalnih obrednih hlebova koji su na Badnji dan i Božić pripremani u Srbiji, Slavoniji, BiH. Među njima su i figuralni hlebovi namenjeni za zdravlje ukućana i uspeh u zemljoradnji i uzgoju stoke. Figuralna peciva uglavnom su darivana domaćinu i muškoj deci, a za žensku decu mesila se “kika”. Zavisno od kraja gde su pripremana, ova peciva su dobijala razna imena: „svinjarica“, „zec“, „ovčarica“, „volovi“, „guska“, „šaka“, „krmača i prasad“…
Hlebovi namenjeni Badnjoj večeri kao i „veliki božićni kolač“ mesili su se o Badnjem danu, takođe rano ujutro, pre svanuća.

KOLAČ ZDRAVLJA
Prvo parče testa odvajalo se za pravljenje kolača „zdravljak“ koji se u nekim krajevima Srbije nazivao “zdravlje i veselje”, „mali kolač“ ili „badnjak“ (jede se za Badnje veče). Pre pečenja domaćica ovaj kolač zaseca na onoliko delova koliko ima ukućana i pri tom izgovara: „sreća, zdravlje i napredak“. Božićni kolač je kružnog oblika i pravi se od dva do tri kilograma brašna. Gornja površina ukrašavana je reljefnim ukrasima od testa, a po sredini kolača obavezno su bile dve reljefne trake testa postavljene u vidu krsta. Na mestu gde se trake ukrštaju postavlja se krug uvijenog testa pod nazivom „ruža“ u koju se zabada struk bosiljka ili tri vlati pšenice vezane crvenom vunom ili pamučnim crvenim koncem.
Ali vremena su se promenila i danas se, posebno u gradskim sredinama, božićni hlebovi sve češće naručuju u pekarama. Ipak, Vesna Marjanović, načelnik Odeljenja za proučavanje narodne kulture Etnografskog muzeja i autor Vodiča kroz kolekciju predmeta uz božićne običaje, sklona je verovanju da su mnogi božićni običaji, u redukovanoj formi ili u simboličkim naznakama, sačuvani kod većine starije populacije, prevashodno kao obeležja pripadnosti pravoslavlju.
– Tradicija ne može da se konzervira. Zato su se i božićni običaji, naročito kod pravoslavaca, transformisali i prilagođavali novom vremenu, a nakon II svetskog rata dominira modifikovan scenario praznovanja koji je od Božića pomeran ka Novoj godini, prazniku koji je masovno proslavljan naročito u gradskim sredinama – objašnjava Marjanovićeva.

GDE SE PALI BADNJAK
Ali prilagođavanje novom vremenu često dovodi do vulgarizacije tradicije. Vesna Marjanović podseća da je u prošlosti kolektivni badnjak po pravilu paljen na mestima gde porodica nije na okupu, obično tamo gde je bila stacionirana vojska, kao medijum između porodičnog doma i ljudi koji nisu s porodicom.
– U poslednjoj deceniji 20. veka počelo je paljenje badnjaka na neprimerenim mestima kao što su gradski parkovi, sajmovi, trgovi i slično. Tih godina proslavljanje Božića dobija prenaglašenu političku dimenziju, a organizaciju su često preuzimale političke stranke. Tako sam, na primer, u Vilovu u Bačkoj prisustvovala paljenju badnjaka na gomili auto-guma, a imala sam priliku i da vidim kako buktinju s badnjakom posipaju naftom da plamen bude što veći. Mislim da se sada to malo iščistilo – kaže naša sagovornica.

VRAĆANJE POZAJMICA
Praznik posvećen rođenju Isusa Hrista u hrišćanstvu se svetkuje od 4. veka, a konačan datum, 25. decembar, određen je odlukom Nikejskog sabora 325. godine kada je i sastavljen hrišćanski crkveni kalendar. Do pomeranja proslavljanja božićnih praznika za 13 dana, prema pravoslavnom u odnosu na katolički kalendar, dolazi 1582. nakon reforme kalendara koju je sproveo papa Gregorije XIII. Prvo darivanje u liku Božić Bate zabeleženo je tokom 17. veka kada se Božić u zapadnoj i centralnoj Evropi pomera iz kolektivnih svetkovina u okvire porodičnog prostora. U etnološkoj literaturi božićni praznici se dele na predbožićne, božićne i postbožićne obrede. Božićne poklade su 26. novembra, a 27. počinje šestonedeljni božićni post tokom kojeg su, prema verovanju, ljudi najpodložniji zlim uticajima i demonima. Na Svetu Varvaru 17. decembra, priprema se i potapa zrnevlje pšenice koje ozeleni do Svetog Ignjatija Bogonosca ili Kokošinjeg Božića (2. januar), a najkasnije na Tucindan (5. januar).
Sledi Badnji dan koji je smatran podjednako važnim kao i sam Božić. To je dan priprema kada se obavlja ritualno sečenje badnjaka (hrastovo, cerovo ili neko drugo tvrdo drvo), unošenje slame i posipanje oraha po kući... Badnja noć je noć bdenja, ne spava se, čeka se Bogomladenac, po narodnom verovanju nov vegetacioni period. Na Badnji dan se vraćaju sve pozajmljene stvari, a na trpezi je neparan broj posnih jela, vino, medovina.

NEKRŠTENI DANI
Božićna sveća u panaiji (izmešane razne vrste žita i drugog zrnevlja), mirobožanje ukućana, na trpezi božićni kolač i pečenica i položajnik, osoba koja prva ulazi u kuću, obeležja su prvog dana Božića. Položajnik se dočekuje svečano, posipa žitom, a on prilazi ognjištu, džara vatru i govori: „Koliko varnica, toliko prasadi, pilića, kozlića ...“
Od arhaičnih obreda koji se ponegde još obavljaju zanimljivo je Vijanje Božića tokom kojeg momci ili tek oženjeni muškarci na konjima obilaze kuće svojih devojaka i žena. Drugog dana Božića običaj je da mladi bračni parovi nose kumu na dar kolač. A u nedelju pred Novu godinu (Materice) i u nedelju po Novoj godini (Oci) deca dolaze na čestitanje, domaćici ili domaćinu vezuju noge i, da bi ih odvezali, bivaju darivana slatkišima, voćem, novcem.
Na Mali Božić 14. januara (Sveti Vasilije) ponovo se unosi badnjak, opet dolazi položajnik, a na trpezi je glava božićne pečenice koja se čuva do tog dana. Vreme od Božića do Bogojavljenja (19. januar) u narodu se naziva „nekrštenim danima“ u kojima, prema verovanju, demoni, karakondžule i veštice vrebaju ljude na svakom koraku. Kod Srba je nevolja u tome što se s vremena na vreme „nekršteni dani“ protegnu na celu godinu.

Stari recept za česnicu:

U nekim krajevima se česnica mesi i od projinog brašna, a to je zaostatak starih običaja iz seoskih kuća koje nisu imale belo brašno, već su koristili kukuruzno, projino brašno.

Ovoga puta, predstavljam Vam kako se mesi Božićna česnica, po starim običajima, od belog brašna.

U česnicu se ne stavlja kvasac. Stavi se u posudu kilogram brašna, doda se komad masti, natre se brašnom, posoli se i mlakom vodom zamesi testo srednje tvrdoće, da nije ni suviše mekano a ni suviše tvrdo.

Testo se dobro izmesi, podeli u tri kugle i opet dugo mesi, dok ne počnu po testu izbijati mehurići. Testo se onda pokrije i ostavi da se malo odmori. Jednu odmerenu kuglu testa razvući u koru preko zastrtog stola, zatim je od gore poprskati mašću i ostaviti još malo da postoji. Zatim se testo presavije prema veličini tepsije i stavi u nju. Neko česnicu posipa tucanim ili mlevenim orasima, šećerom i suvim grožđem. Zatim staviti drugu razvučenu koru poprskanu mašću i opet postupak kao sa prvom korom sa filom.

Između druge i treće kore stavi se novčić, po zrno žita, glog, čene belog luka, jezgro oraha. Svaki od ovih priloga ima svoje simbolično značenje, naime, beli luk čuva od uroka, glog donosi zdravlje, žito predstavlja rodi plodnost, orah imućstvo, a novčić, naravno novac u kući.

Pečena česnica premaže se medom, iznese na sto pa se, po starinskom običaju ne seče nožem, već se lomi rukom. Ako novčić nađe neko od ukućana, predaje ga domaćinu kuće, koji ga uzima i čuva u okviru od ikone.

Srećna Vam Nova Godina i Božićni praznici! Neka Vaš dom bude okićen osmesima, zdravljem i uspehom a Vaša duša zadovoljstvom dostojanstva i poštovanja...

Sve najbolje svima od mene i moje porodice!