Sjene iz djevočicinih snova

Voljenje i prihvaćanje (moji otpori)

, 12 2021 17:06:28 +0200

Želim, uistinu želim da kultiviran crtu da buden samokritičan i da u raspravi gledan drugu stranu gledat kao sebi ravnopravnu i dat šansu da mi se može dokazat da san i ja u krivu. Želin fakat prema drugim ljudima zauzet stav, ne ono intelektualno da san samo odlučija da ću bit takav i takav, nego da istinski osjećam to u srcu, da sugovornika u raspravi (svjesno ne govorin protivnika) volin i da cijenim priliku koju mi on/ona u raspravi daje, a to je da bolje upoznam sebe i da primjetim i neke loše stvari kod sebe.

Također, u životu, nastojin da ljude prihvatin onakve kakvi jesu, da se ne petljam u tuđe rasprave, koje se ne tično mene lično, tipa ako se sestra i mater nešto prepiru, da se ja ne petljam. Također, nastojin da gledan druge ljude sa istinskim prihvaćanjem toga kakvi jesu. Međutim, tu postoji problem. Da bi nekog prihvatija uistinu, moran sebe sredit. Da bi volija sugovornika u raspravi, moran prvo oslobodit sebe, jer, vidin da u ovakvom stanju stalne napetosti i potisnutosti jednog dobrog dijela mene, ne ulazim baš lako u taj mod da gledam ljude ovako kako pišen da se trudin. Mada, iskreno, blizu san ja tome, ali ne mogu to potpuno primjenit jer ja nisan potpun. I to mi je krivo, jer mi se nazire to da druge ljude baš potpuno prihvatin i volin, ali nešto u meni šteka i ne mogu. A vidin da je to ispravno.

Međutim, postoje dani i momenti kad mi je percepcija ajmo reć ispravna. Ja molin svaki dan sa svojima, to mi je kao neki dnevni ritual u kojem svi učestvujemo. Nisan religiozan, ali volin taj ritual našeg povezivanja. I često dok molin vidin neke mane u stvarima vezanim za molitvu. I ono, taj ritual mi nekad djeluje besmislen. Ali, npr, neki dan kad san se dobro osjeća dok san molija sa svojima, samo san primjetija kako mi je taj ritual molitve fin i simpatičan. Nije bilo nikakvog otpora tom dojmu. Nikakve loše primjedbe. Također, primjetin da kad san bolje raspoložen, da mogu puno lakše druge ljude volit. Ali ipak, iman unutarnju blokadu od koje ne mogu potpuno nekog zavolit. Jer ne volim ni sebe potpuno.

I boli me to, krivo mi je… Uistinu mi je krivo. Kao da gledaš neko divno polje, livadu di se dica igraju a ti ne moš k njima… Baš boli. Vidin to što mogu bit, a ne mogu to bit. Al haj, šta je tu je. Bar znam kako izgleda ispravna percepcija, pa time mogu bolje i adekvatnije reagirat na neke stvari. Zadnjih dana mi je teško… dosta teško. Ali, nije post o tome i neću ga ni pretvarat u to. Pozdrav vam svima.

Voli me

, 20 2020 16:56:02 +0200

Kud god okreneš, di god da kreneš, ljudi samo oće da ih vole. Svi oće da budu voljeni. Dodala me nedavno jedna cura na fb, i objavljuje statuse u kojima je ona kao, kulerka, provaljuje ove - one kako su ofirni, ismijava ove - one i tako, al sve sa tom dozom stava: Ja sam kul. Što se ona tako ponaša? Jasno, jer želi da je ljudi vole! Samo što je ona kondicionirana da ljubav dobivaš samo u pakovanju u na kojem piše kul i u kojem su karakteristike tog, bivanja kulerkom. Di god okreneš, di god da gledaš pošast je ljudi koji žele da ih volite. Npr arogantne osobe, koje će maltretirat kolege na poslu i slično, svi su oni samo ranjena mala dica, razočarana u ljude. Također, ljudi koji se uhvate raznih ovisnosti, o drogi, o pornografiji, o ljudima (recimo partnerima), opet žele jednu stvar: ljubav. Samo oni ne znaju kako da to postignu. A kvaka u svom tom ponašanju i želji da budu voljeni je to što ljudi odustaju od autentičnih sebe, prilagođavaju se kalupu u kojem se osjećaju udobno i za koji postoji vjerovatnost da budu voljeni. Ima san prijatelja u Sarajevu, koji je bija ekstreman narcis, bija je pun sebe, veliki poeta, fura se na Šerberdžiju i slično. Ono što je iz njega izbijalo je potreba da bude voljen. Ja san prije ljude nasmijava, forsira humor da izbjegnem nervozu, dušija ljude pričom, sve samo da ne bi vidili moje slabosti. Jer u tom slučaju, oće li me volit? A kvaka je, dok god tako razmišljaš, stavljaš sebe u poziciju žrtve. Jer ovisiš o drugin ljudima, prosiš za ljubav. A zapravo, sam si vrelo ljubavi. I kad bi naučija volit sebe, ne bi više ima potrebu za izigravanjen ničega, jer bi zna da si voljen i da ti ništa, al ama baš ništa tu ljubav ne mere oduzet. Nadan se da ću jednom to postić. Ovako pišen teoretski, ali virujen da je istina.

Hoću li ikad

, 04 2020 16:01:52 +0200

I
hoću li ikad
hodat sa noći u zagrljaju
pjevati sa njom skupa
pjesme o vječnosti i
vječnom trenutku
našem tračku svitla u ovom beskraju

I
hoću li ikad
ljubit, tako strastveno, tako nježno
da usne
koje su ljubljene
piju iz mene svemir
poje se nektarom moje ljubavi
sanjaju odmorno na mom ramenu

I
hoću li ikad
smoći snage da kažem da
kad triba da se kaže da
da kažen ne
kad triba da se kaže ne
da stanen čvrsto na svoja stopala
sa kojih odskakujem od zemlje
da li ću ikad
bit uzemljen
i prizemljen

I
hoću li ikad
pogledat te u oči i
osjetit onu bol
onu bol koja načima našu dušu
da se vidimo kroz tu malu pukotinu u nama
da se gledamo kroz nju
i da vidimo jedno drugom duše
i potpuno se osjećamo
stabilni, osovljeni na noge
gledamo se oči u oči
dok koračamo
u ovom beskraju

Priroda života

, 29 2020 19:25:54 +0200

Razmišljan o prirodi života na zemlji... O nama, ljudima. Nismo birali ovo tijelo. Barem ne svijesno. Nismo birali život. Barem ne svjesno. Nismo birali da se nađemo u ovom mravinjaku i vrtlogu, ovoj bujici života na ovom planetu. Barem ne svijesno.

Šta smo mi, da li smo jedna univerzalna svjesnost koja se rasprostire cilin svemiron i kroz koju i mi, kao cvitovi te svjesnosti, živimo i postojimo? Možda je naša svijest cvit Svemira/Ljubavi/Boga...

Život je u suštini, priča, o patnji i srići.Puno ljudi na svitu živi u "neljudskim uvjetima" (kako ih zapravo nazvat neljudskim kad je i to jedna strana ljudskosti). Nema odgovora na silnu patnju koju ljudi iskusuju. A opet, neopisiva je Ljubav koju imamo kao blagodat, svi, bez obzira na išta, imamo Ljubav koja je tu za nas, a i mi smo Ona.

Život je također priča o ljubavi i strahu. Rađanju i smrti. Ili je to u suštini samo krinka. Mi i kad pričamo o smrti, poznajemo je samo kao pojam, ne kao iskustvo. Zato je u biti sve što se u životu priča, je priča o životu. Možda život na kraju jedino i postoji. Vječan, neograničen i beskonačan.

Jedna lipa ljubavna priča

, 01 2015 19:33:34 +0200

Aj grob te jebo... Koliko san nervozan, ovo se nije glasilo odavno haha. Probaću napisat post, al san suviše zategnut i usijan, ne znan na šta će ovo ličit.

Primjetili ste možda malo il malo više agresivniji ton prošlog posta i temu o kojoj san pisa. E pa... Sad ću objasnit zašto san to pisa. Ima dva miseca san u vezi. Nakon godinu i po od prekida s bivšon, ponovo san naša curu koja mi fakat odgovara. Šta mi je bilo zanimljivo npr je to da ovaj put nisan bija nabrijan ko tada s bivšon, ono nisan se zacopa sad ko dite da san samo o njoj mislija, ponaša se budalasto. Nekako san osta normala, s promjenon da mi je pravo, pravo dobro. Da baš uživan u njoj, u momentima kad je vidin i u tome kad smo skupa. Cura mi dosta odgovara, koliko mogu vidit jer ipak smo dva miseca skupa što je malo, al da mi paše, paše. I tako, sve je bilo divno i krasno... Do neki dan. Pretpostavljate šta je bilo?

Da, to je bilo. Cura mi se vozila s materon u autu, i mater je pitala s kin se toliko dopisiva stalno, ako ima momka da joj kaže, ona bi volila da nji dvi mogu pričat o tome. I tako, ona kaže da ima momka, kako se zove, i ona kaže kako se zoven... Na šta joj se materi faca zaledila: Jesi ozbiljna. Nakon toga je usljedilo ovo što evo traje već par dana. Mater joj je uzela šifru od fejsa, rekla da će priko vikenda mobitel ostavljat kući. Naravno, naredili su joj da odma prikine sa mnon. Kad je sutra pošla s prijateljicon na kavu ćaća je triput zva mater da vidi oće li stvarno s ton prijateljicon, i onda su joj na kraju rekli da ne mere u kafić nego da mora u tržni centar na kavu. Osim toga verbalno teroriziranje i pritisak na njoj je konstantan. Samo zbog jednog imena. :)

Da ironija bude gora, ona je mislila do sad da njeni nisu nacionalisti. Skupa su npr gledali Besima Spahića između ostalog i kad je priča kako su u Sarajevu za vrime rata skolpljena 173 mješana braka i podržavali ga. I evo, da bi ona kad in je rekla moje ime dobila ovo. Što je još čudnije, njeni očigledno nisu ni vjernici jer nju nisu odgajali u vjeri. Ona je objasnila svojima da ja nisan vjernik, da se ja nisan ni izjasnija ko hrvat, ko što ni ona nije vjernica ni bošnjakinja, ćaća joj je to sasluša i reka fino: To je ok, morete se družit, izlazit ali ako oćeš to više nisi moja. Također joj je reka da ako je spavala sa mnon da više nije njegova. Toliko o balkanskom mozgu i uopće o naznakama postojanja istog.

Do neke mjere, ja mislin da ja kontan njene roditelje. Nažalost. Mislin da kontan jer znan otprije kod nas kakvon se logikon nacionalisti vode. Recimo, u srednjoj san se jednon raspravlja sa fratron jednin koji nan je predava vjeronauk, kad je govorija jednon mom prijatelju da pripazi sa ovon jednon curon iz istočnog mostara, pogađate kakvo joj je ime :), i generalno ga opominja da smanji druženje sa njon, ili da se ne povezuje sa njon previše. Tada san mu kontrira kako je to glupost i kako se on nema pravo petljat njemu u to, na šta mi je on reka: Ako se ti vinčaš za neku muslimanku, a sutra zarati, na čiju će van dica stranu? Tada san mu reka da ja neću živit život opterećen tin stvarima, a danas bi mu reka da će dica skupa s menon i njon otić što dalje iz ove pičke materine. Ubuduće psovka kod našeg naroda bi tribala bit: Mrš u tri Bosne i Hercegovine.

To je vjerovatno logika njenog starog, i uz to, on vjerovatno misli ono, kao, "misli on tako sad, da nije hrvat al kasnije će sigurno postat ko i svi oni i sigurno će dicu odgajat da budu hrvati" i tako to, to je logika nacionalista. Jednostavno ne mogu ti ljudi skuvat da postoje ljudi koji se stvarno ne vode tin principima. Što podržava Besima, pa jednostavno, jer je Besim. Da je Ante il Nemanja i da priča isto, identično, ne bi ga podržava. To je još jedna stavka nacionalista koja je posebno izražena u Bošnjačkom nacionalizmu, to da oni za se naravno ne misle da su nacionalisti, oni misle da su oni antinacionalisti i realni a da su svi drugi, pod drugi mislin svi hrvati i srbi, nacionalisti i da in se ne mere virovat. I to argumentiraju prošlin raton, zaboravljajuć na činjenicu koliko je srba protestovalo protiv rata u beogradu, zaboravljajuć na balaševića i slične, srbe i hrvate u armiji bih,a i na činjenicu iz da su iz armije bih kršćani bili i protjerani, tako da nije sve u ratu krivnja ni srba ni hrvata. Tako, on podržava Besima i konta vidi kako smo mi dobar i tolerantan narod za razliku od njih. Pod mi, misli na Bošnjake, ne na bosance.

Slična logika funnkcionira i kod hrvata, s tin da se oni ne busaju u prsa da su antinacionalisti ali naravno isto misle da su oni "realni" a da su svi drugi nacionalisti, da ih ugrožavaju, da in ne mereš virovat i tako. Toga san se u svojoj kući nasluša dovoljno, jer i moji misle slično ko njezini, samo što su moji na sriću dobrice pa me ni našta ne prisiljavaju. S tin i takin ljudima se malo more raspravljat, upravo zbog navedenog da dotični smatraju da su oni realni a ne ograničeni naravno, te da oni to dici rade za njiovo dobro. Kako je jedan komentator na mom statusu na fejsu danas reka, ako se dite pobuni oni neće to vidit ko svoju nepravdu nad njin nego ko "u dite je uša đava, šejtan, mala je pobudalila, komunisti joj isprali mozak" i slično, te će je nastavit maltretirat "za njeno dobro". Jedino što more uradit, kako je on reka, je pod a) ukazat im da su budale, uz uvjet da pod b) dotični budu spremni prihvatit da su oni možda budale. A ako su kojin slučajen oni već zaključili da znaju sve o svitu i da njima nema ko šta pametovat, tada nema rasprave. Čekaj da završiš faks i iđi što dalje od njih ili biži od kuće.

Sad... Situacija je nezgodna. Em je ona u Sarajevu, a ja san vamo, u hercegovini, to samo po sebi je problematično, npr već je više od 10 dana nisan vidija. Također, ona je mlada tek je prva godina faksa, tako da će ona još dosta bit sa svojima. Treća stvar je što joj je ćaća policajac i ono, iskreno nije mi svejedno jer ne znan na šta su sve ljudi takvog razmišljanja spremni. Sumnjan da bi mi lik nešto uradija, osta bi bez posla na kraju krajeva al eto, nije mi svejedno. Kako stvari stoje, izgleda da njeni nisu razumni i izgleda da mi jedino moremo nastavit funkcionirat tajno. I to je stresno, i naporno... Ali ne znan, ja mislin da ja ne mogu samo tako odustat. Mislin da ne mogu dozvolit da me nešto vako retardirano spriječi u jebenoj normalnoj vezi. Koliko god da san nervozan, pod streson, da me je strah... U meni reste inat koji bi moga brda pomjerat. Slušan Rage against the machine zadnjih par dana prolazilo mi je i kroz glavu da napravin neku ultrapankersku frizuru il nešto tako, koliko san nabrijan. Ne mogu dozvolit da me ovoliki kretenizam i ovolika odvratna nazadnost i primitivizam zaustave. Ne bi si nikad oprostija da odustanen od veze zbog ovoga. Tako da, vidiću kako, šta, al probaću dalje... Samo se nadan da ona neće odustat.

I onda, kad ja nakon ovoga čujen da se ljudi na nešto žale. Žale se kako je loše, nema se posla, nema se ničega, država nazaduje... A svom ditetu zabranjuju da se viđa s momkon koji je super i kojeg voli samo jer ima "krivo" ime. Nije ovo iznimka, nažalost, većina ljudi u našoj državi su vaki. 70 posto sigurno. I onda kad mi se takvi nešto žale? Žale se da je njima loše a ovo svojoj dici rade? Žale se da njih šef šikanira na poslu a ovo rade? Njima neko prava oduzima, a ne daju dici da žive normalno, ne daju homoseksualcima da se vinčaju i slično. U našoj državi se velika većina ljudi nema šta žalit. Žive čak i predobro za to kakvi su. Da ubacin malo humora, kod nas bi se reklo: Sidi di si, kakav si i za to di si nisi. I kad onda sagledan svoje ideale, borbu, što oću minjat državu, što oću da radin na tome da živimo u boljem društvu... I za koga se ja borin? Da ljudi poput njenih roditelja žive u boljem društvu? Da stoka koja uporno ponovo izglasava HDZ, SDA i SNSD živi u boljem društvu? Ne zaslužuju ti ljudi ništa bolje. Jedini koji išta zalsužuju, i jedini kojima je ode loše su normalni ljudi. Normalni ljudi poput mene, cure mi i nas nekolicine, jedino se mi imamo pravo žalit da nan je loše. A ostali, ako in je loše sami su sebi krivi jer sami proizvode glib u kojem se valjaju. Iz ove pičke materine što dalje triba ić, iako svugdi su ljudi većinon glupi, al bar ove stvari ne bi više mora gledat.

Jedva čekan da počmen živit samostalno, i da mi cura krene živit samostalno pa da odjeben i njene i svoje i svu pičku materinu koja je retardirana da misli tako. Nekad se pitan, zašto ne bismo jednostavno svi mi normalni ljudi našli sebi neki onako, malo oveći otok i napravili na njemu svoju državu. I nek se jebu svi ostali, primaćemo imigrante nakon što se dobro dokažu kakva su in uvjerenja, živićemo u slobodi i napredku. Evo glavu ako to ne bi za 30 godina postala najprosperitetnija država na svitu. A ova ostala gamad, nek se valja u blatu, di joj je i misto.