<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<?xml-stylesheet href="http://www.blog.rs/styles/rss.css" type="text/css"?>
<rdf:RDF 
  xmlns:rdf="http://www.w3.org/1999/02/22-rdf-syntax-ns#" 
  xmlns="http://my.netscape.com/rdf/simple/0.9/"
>

 <channel>
  <title>Sjene iz djevočicinih snova</title>
  <link>http://nepocesljan.blog.rs/blog/nepocesljan</link>
  <description></description>
 </channel>
    <item>
   <title>Nemoguće</title>
   <description>&lt;div class=&quot;body-posta&quot; style=&quot;color: #333333; font-family: Arial, Verdana, Helvetica, sans-serif; font-size: 12px&quot;&gt;&lt;p style=&quot;line-height: 1.7; margin-top: 5px; margin-bottom: 3px; color: #666666&quot;&gt;Da bi virova nečijin riječima, prvo mora&amp;scaron; znat za&amp;scaron;to on govori to &amp;scaron;ta govori. Ne radi se tu o tome da li govori &amp;scaron;ta misli, pretpostavimo u ovom postu da se radi o sugovorniku koji stvarno misli &amp;scaron;ta govori. Ali pitanje je za&amp;scaron;to ta osoba to misli? Osoba se more kunit svaki dan u svoju ljubav prema vama, i to mislit i to radit iznova stalno, a da ne zna da je to &amp;scaron;to ona/on misli da je ljubav čista navezanost. Da će to proć, da ona/on možda uopće vas ne vidi ko osobu. Da bi znali koliko vas neko stvarno voli, i koliko je pouzdan u onome &amp;scaron;ta misli morate znat pripoznat &amp;scaron;ta je zapravo ljubav. Prvo, ne virujte nekome ko kaže da ne mere bez vas, da vas toliko voli. Ne kažen da vas ta osoba nužno i ne voli, ali ako ona ne mere bez vas, znači da se tu radi o garantovanoj navezanosti. Ljubav more postojat jedino u slobodi a za slobodu su jedino sposobne jake i izgrađene osobe. Ako vas neko voli zato &amp;scaron;to vas triba, to nije ljubav, ili barem nije čista ljubav, onakva kakva bi tribala bit. Svi mi do neke mjere nekoga tribamo, to je jasno, ali ako imamo neku projekciju na određenu osobu i mislimo da bez te osobe nas nema ili smo ni&amp;scaron;tavni, tribali bi se zamislit malo nad tin &amp;scaron;ta vidimo. Jer mi u tom slučaju ne vidimo tu osobu, to je sasvin sigurno, na&amp;scaron;i strahovi i na&amp;scaron;e slabosti su nan toliko izobličili percepciju, da, u svojoj silnoj potrebi da budemo spa&amp;scaron;eni i da nađemo spasitelja, da nađemo idola kojeg ćemo po&amp;scaron;tivat i čija će nam pažnja kompenzirat manjak samopouzdanja, mi uopće ne vidimo tu osobu, mi vidimo na&amp;scaron;u projekciju, na&amp;scaron;e unutarnje ideje. I onda kad vidimo da nas ta osoba ne mere spasit, a to je neminovno jer te zapravo niko ne mere spasit osim samoga sebe (a to je zato &amp;scaron;to jedino sam sebe more&amp;scaron; spasit od sebe), onda će se ta na&amp;scaron;a silna i opjevana ljubav pritvorit u mržnju, onda ćemo prezirat svom silinom na&amp;scaron;u ljubljenu osobu, onda ćemo je možda i udarat, maltretirat da bi je time kaznili za na&amp;scaron;u krivu predodžbu o njoj. Ili ćemo se u malo razumnijem slučaju mi osjećat lo&amp;scaron;e, mi ćemo patit, mislit kako smo očajni, kako ako nas ona/on ne voli da mi nismo vridni ljubavi, da smo ni&amp;scaron;tavni, da nikad ponovo nećemo volit, da nan je čitav život upropa&amp;scaron;ten i tako to.&amp;nbsp;&lt;br /&gt;&lt;br /&gt;Jedini izlaz i jedini način je, ko i uvik, svjesnost. Ako postanemo svjesni da je patnja na&amp;scaron; unutarnji osjećaj, da patnja nije objektivnost nego na&amp;scaron;e tumačenje jedne objektivne situacije, onda smo na korak do toga da ustvari svatimo da tu patnju uzrokujemo sami mi. A ako to svatimo, onda moremo opet zapast u pesimizam misleć kako je priroda života patnja ili opet kako smo mi nesposobni za ikakav sritan život. Ali opet, tada ako smo dovoljno razumni pogledat istini u oči, vidićemo da ni to nije točno. Da je priroda života patnja ne bi bilo sritnih ljudi uopće, a njih ima. I nisu svi budale. :) Da mi ne meremo bolje je relativno, ovisi o nama. Ako smo postali svjesni da je do nas, možda moremo vidit &amp;scaron;ta krivo radimo i vidit jel moremo to prominit. A uglavnon je do nas bar donekle u svin životnin problemima. Nekad nas, dodu&amp;scaron;e, sam život stavi u nemoguću situaciju. Dovede nas prid zid. I &amp;scaron;ta tada uradit? Kada mi, sami, ne meremo ne&amp;scaron;to, uz sav na&amp;scaron; trud ne meremo. &amp;Scaron;ta tada? Odustat? Da, moremo odustat. Možda je čak racionalno odustat, i tada moremo bar imat utjehu da smo izabrali racionalnu odluku. Ali ako pak ne želimo odustat, ako nan je postizanje tog nemogućeg cilja toliko bitno, onda pak moremo nastavit. Borit se s vjetrenjačama? Pa da, ako bi nastavljali glavon kroz zid, to bi bila borba s vjetrenjačama, koja bi opet možda vodila u kasnije odustajanje. Al možda moremo i ne&amp;scaron;to drugo. Sist. Sist isprid zida i pogledat ga. Opipat ga. Sist i odmorit, gledajuć sebe i gledajuć zid. I tada ćemo svatit, da mi ustvari nikad ne meremo priskočit niti probit zid. Ali zato, na primjer, taj zid nan ne bi bija nikakav problem da smo neko drugi. Neko ko sasvim prirodno skače visoko, ili probija kamen. A ako postanemo taj neko, onda tog zida vi&amp;scaron;e neće bit. &amp;Scaron;ta je sada zid koji ne meremo priskočit će nan postat samo jedna stepenica priko koje tribamo prić. I onda, onda je na nama, na&amp;scaron;a odluka, oćemo li ili nećemo postat neko drugi. A to je teže nego i&amp;scaron;ta prije, to je teže od svega prethodnog i teže od ikakva drugog izazova. Ali na nama je taj izbor. Ako želimo nemoguće, onda moramo prestat bit mi. Moramo postat osoba kojoj je to moguće. :) Koliko smo samo zidova gledali kad smo bili dica, mogli smo ih samo gledat sa čežnjon dok su odrasli ležerno prilazili priko njih? Al to je dok smo bili dica, dok nismo narasli. E, u tome je gre&amp;scaron;ka. Gre&amp;scaron;ka je mislit da smo narasli. Nikad nismo dovoljno veliki za ono &amp;scaron;to nas tek čeka, ali zato cili život rastemo, rastemo, i koračamo niz stepenice. :)&lt;/p&gt;&lt;div&gt;&lt;br /&gt;&lt;/div&gt;&lt;/div&gt;</description>
   <link>http://nepocesljan.blog.rs/blog/nepocesljan/rok-n-rol/2015/06/14/nemoguce</link>
      <pubDate>, 14  2015 17:08:11 +0200</pubDate>   
  </item>
  </rdf:RDF>

