Sjene iz djevočicinih snova

Boginja Ljubav

, 16 2021 20:02:41 +0200

Sunce nas je pržilo kao u onim jutarnjim satima sastanka, kad se noć susreće sa danom, kad zvijezde predaju štafetu suncu, kad mjesec polako zaogrće svoj veo i odlazi, kao starac sa sijedom bradom i štapom, do novog okreta. Bili smo žedni, užasno žedni. Napili smo se vode sa izvora, ali voda je bila otrovana. Neke zelenkaste tekućine su bile naš izmet. Nismo mogli da spoznamo šta je uzrok tom otrovu. Onda smo svatili, popili smo zlo. Nismo znali šta ćemo, tijela su nam kopnila i uvijala se u sebe. Onda nas je, potpuno iznenada, u naručje uzela Boginja Ljubav. Uzela nas je kao poveća, stasita žena i nadojila nas svojim mlijekom. Privili smo se na njene grudi i dojili. Svaki je gutljaj bio dovoljan i na kraju, izliječili smo se od trovanja. Međutim, zlo je ostalo u našim crijevima, i tribalo ga je svaki dan odagnavati dojenjem naše Boginje. Pojili smo se na grudima Boginje godinama, ali, u jednom momentu, naša Boginja je otišla. Rekla nam je da smo dovoljno stari da sami sebe liječimo. Otišla je nečujno, tiho, samo je zavukla svoje skute kroz šumarak i nikad se više nije vratila. Ptice su tada počele pjevati drukčije, nebo se smrklo i naoblačilo, pred oluju, a nas je nešto probolo kroz stomak i tada smo osjetili… Osjetili smo bol. I u toj boli, osjećali smo Ljubav, osjećali smo Boginju koja nas poji kroz bol. Na mjestima gdje nas je probola bol, otvarali su se kanali za Boginju Ljubav, da ona se ulijeva u nas. Eoni su prošli i ljudi su zaboravili na svoje porijeklo i na Boginju Ljubav, ali još uvijek ih probada bol i, znali ovu tajnu ili ne znali, još uvijek piju mlijeko Ljubavi od naše Majke Boginje.

Cjelovita i necjelovita djela

, 28 2021 14:24:20 +0200

U budizmu ima podjela na "cjelovita" i "necjelovita" djela. Glavna karakteristika necjelovitih djela je da proizlaze iz krive motivacije, krive karme/percepcije, iz neznanja, mogli bismo reć. Dok cjelovita djela proizlaze iz ispravne motivacije, iz jasnog viđenja stvarnosti. Sad, šta je kvaka s necjelovitim i cjelovitim djelima? Kvaka je u njihovom efektu koji imaju na onog ko ih radi. Ovaj post nije post jednog budiste, jer ja nisam budista, ali mi odgovara ova podjela jer se priko nje mogu fino pojasnit neke stvari. Uglavnom, post je moje razmišljanje na osnovu budizma, a ne neki budistički insajderski tekst.

Nego, di je kvaka? Ja bi necjelovitin djelima nazva sve ono što nas ne ispunjava, što proizlazi iz neznanja, krivog viđenja stvarnosti, u biti sve ono što radimo a bespotrebno je ili nam ne može dat pravo zadovoljstvo. Puno tu stvari može bit ubačeno u tu kategoriju, ali mene zanima jedna stvar. To je bježanje od sebe putem nekih djela i kompenzacija za vlastitu nesreću. Zanimljivo je kako ovisnosti i općenito djela koja činimo kao kompenzaciju za naše nezadovoljstvo redovito imaju kratkotrajan efekat i brzo nam triba još, još jedna doza pijanstva. Ovde mislin na sve radnje koje su kompenzacija za neku našu unutarnju problematiku.

Ljudi koji npr osjećaju olakšanje kad čuju da je nekome loše, mogu bit potpuno nesvjesni da ih u biti tješi tuđa nesreća. I onda se krenu zadavat u uživljavanje u tu situaciju, prepričavanje, i često i nadodavanje nečeg svog tom tračanju i slično. Takve osobe izgrade čitave karaktere u biti na zadovoljstvu što je nekom drugom loše, a da toga nisu ni svjesne. A pošto satisfakcija kratko traje i triba se dobit nova doza, dolazi do ponovnog prepričavanja i uživljavanja te vijesti o nečijoj nesreći, recimo smrti neke mlade osobe, o nečijem samoubojstvu i slično. Takve osobe naizgled srdačno suosjećaju s obiteljima tih osoba, a u dubini sebe ih tješi da su te obitelji sad nesretne.

Već san reka da i ja sam iman momente kad osjetin utjehu kad čujen da je nekom loše, ali to ne uzimam sebi, niti na tome gradin išta. Samo spominjen to da se zna da san i ja čovik i da iman mane. Također, ovo važi za sve ovisnosti. Tračanje može bit ovisnost. Droga, na primjer. Dobiješ dozu i dobro je dok te drži, al nakon par dana moraš uzet novu. Alkoholizam, radoholičarstvo. Ovo zadnje, radoholičarstvo je također zanimljivo, jer osoba koja bježi od sebe radom, u društvu more izgledat kao veliki borac i veliki radnik. Ali stvar je u tome što su efekti tih djela kratkotrajni i stalno se mora uzimat nova doza. Isto se može reć i za kocku itd, ukratko za sve aktivnosti koje služe kao kompenzacija.

Ovo ponašanje označujem kao necjelovito, nešto urađeno iz necjelovite motivacije ne može nikad dat plodove koji su zadovoljavajući. S druge strane imamo cjelovita djela. Djela učinjena iz Ljubavi. Djela koja imaju ispravnu motivaciju. Recimo posa koji volimo. Svaki trud koji ulažemo u rad na tom poslu nam se višestruko vraća i obdaruje nas zadovoljstvom i Ljubavlju, koja nam je još veći poticaj da nastavimo dalje s poslom. Pomaganje ljudima, iz iskrene želje da ljudima bude bolje je jedan veliki izvor sreće i zadovoljstva. Zadovoljstvo koje osjetimo npr, kad osobu koja je nepokretna izvedemo u šetnju, i kad vidimo njenu sriću i sami smo ispunjeni i sretni.

Ovo su samo neki primjeri cjelovitih djela. Ukratko, kvaka je što je kod cjelovitih dijela motivacija zdrava. Motivacija necjelovitih djela to nije. I ovo su samo neki primjeri, ko što reko, legla mi je ova podjela na cjelovita i necjelovita djela, ali ovo je prosto moje tumačenje. Da, zaboravih reć, da je kontakt sa samim sobom u biti neizbježan. Može neko i cili život bižat od sebe, ali kad tad će bit prisiljen da stupi u kontakt sa sobom. Takva je priroda života, necjelovita djela nisu dugoročno održiva. Vi, šta vas ispunjava? Bižite li od sebe ili ste u kontaktu sa sobom? Jeste li više cjeloviti ili necjeloviti? Odgovorite meni u komentar il sami sebi. Pozdrav vam raja.

Tuđe nesriće

, 25 2021 13:27:31 +0200

Zbog stanja u kojem se nalazin, primjetin da iman neke mane. Recimo, nekad primjetin da se nečemu u meni dopada kad čujen da je nekome loše. Valjda se ne osjećam da san sam u patnji kad to čujen, ili ko će znat šta već. Zanimljiva je ta ljudska potreba i ta caka, da nam je lakše kad čujemo tipa da je nekome koga i ne znamo loše. Kad skontaš, kakve to uopće ima veze s nama? Šta ta osoba ima veze s nama, da mi išta o njoj uopće pomislimo? Izgrađeni smo tako da smo bića u odnosima, i naše postojanje je postojanje u odnosu s drugim bićima. Zato valjda moremo empatisat sa nekim drugim ljudima koje i ne znamo, ili se poistovijetit sa likom iz filma i slično. Zato možemo i osjećat olakšanje kad čujemo za tuđu nesreću.

Nego, ovu caku što san primjetija kod sebe ne volin, kad vidin da osjećan olakšanje jer je nekome loše, odma mi se to ne sviđa. A u biti prema tome bi triba izgradit neutralan stav. To je jednostavno misao, jedan dio mene se osjeća na fazon: "Život je takav, i drugima je loše, ništa ne propuštaš". To je neka utjeha koju čovik osjeti kad je u patnji. Ipak, ja san svjestan te svoje cake, primjetin kad osjetin ovo za druge ljude. I ja san savršeno svjestan da ja kao ja, želin dobro svima. Da me sad neko pita kako ja želin da neka osoba bude, reka bi da želin da bude dobro, i istinski to želin. Al eto, postoji i dio mene koji je takav kakav jest. Tužan i nesretan.

No, ovo je sve dobro i fino kad je svjesno. A oko nas, more ljudi izgradi karaktere na ovakvim tendencijama poput ove moje, sakriju to i sami od sebe. I vole pričat o tuđoj nesreći, sve na fazon kako suosjećaju, kako im je krivo kroz šta sad taj neko unesrećen mora prolazit. A u biti, u dubini sebe se tješe tom nesrećom i drago im je da se desila. Ovo je korijen većine vrste tračeva, nesretan život i manjak ispunjavajućih dešavanja u životu. Zato ljudi tračaju i provode vrime u raznim beskorisnim aktivnostima, tipa čitaju crnu kroniku. To ljudima, jasno, uglavnom podsvjesno, daje osjećaj olakšanja. Šta reć, i ja san jedan od tih ljudi. Ali san ja svjestan. Pa ne mogu uživat u tuđoj nesreći, i ne želin u njoj uživat. Jer san svjestan. Svjesnost je ključ svega.

P.S. Da ne bi dobili krivi dojam, ne dešava se meni često da osjetim ugodu kad čujen da je nekome loše, znan puno ljudi u patnji kojima iz srca želin da in bude bolje, al ko što reko, nekad mi se omakne i da osjetin to olakšanje. A da iman moć, učinija bi da svak bude sritan, pa makar ja zadnji osta nesritan.

Sigurnost

, 12 2021 16:30:21 +0100

Neki dan san ima jedan zanimljiv događaj i uvid, dok san bija na wc-u. Da, dobro ste pročitali, na wc-u. Ne mogu se sad pouzdano sitit jesan li sidija na šolji il san bija usta s nje, kad san, već zapleten duboko u mislima, samo osjetija to. To je osjećaj koji je teško opisat. Da nije ovako zabavne koincidencije sa mojin siđenjen na wc-u, vjerovatno ne bi ni prepričava ovo. Ugl osjetija san sigurnost, duboko san bija zagledan u sebe i primjetija kao da neman temelj sebe koji je odiljen od vanjskog svita, nego kao da je otvoren, prolaz mene prema svemiru i obrnuto. Sigurnost koju san osjeća je bila baš, pa recimo, svevažeća, potpuna, apsolutna. Bilo je sasvim jasno da san ja siguran šta god se desilo. Osjećaj nije dugo traja, ali bija je konkretan i značajan. Sitilo me na doživljaj Ljubavi koji san ima prije par godina, vjerovatno ta oba osjećaja dolaze iz istog izvora. Al fakat, sasvim jasno san osjetija kako san siguran, uvik, i osjećaj je baš lip. Ali ako ću se ukorijenit u tom osjećaju, to me suočava sa mojim demonima, tako da se ja svjesno razdvojim od tog osjećaja i vratim se svojoj uobičajenoj nervozi. Bilo kako bilo, ako želite neke dublje momente samospoznaje, obavezno sidite što više na wc šolji!

https://www.youtube.com/watch?v=p4zluA60hjs

Ova me siti na možda i najbolju seriju koju san gleda, kad smo kod nje, čak bi je moga i opet pogledat!

Postojanje

, 02 2020 19:14:15 +0200

I nisu važni ni pretporođajni bolovi
kad rađaš jednu pjesmu
I nije važno šta razmišljaš
dok je glava duboko uronjena u strah
u strahu su velike oči
a u velikim očima leži dubina naše duše

I nije važno ni kad se voziš liti
sa prepečenom travom i vitron u kosi
dok vječnost nosi nove okretaje
a mi duboko u sebi čeznemo za krajem
jer postojati, o, to je tako divno
Jer postojati, o, to je tako strašno.

https://www.youtube.com/watch?v=KQyL1wJeKvg&feature=emb_title

Desnica

, 31 2020 19:54:42 +0200

Jučer mi je kod mene bila rodbina iz Hrvatske. Tetak i tetka. Kojeg debilizma san se ja nasluša majko mila. Ajd bit desničar, ok, desničar si, al ovo sve šta su oni ispričali, to je za ne virovat kako neko more bit takav. Tetak komentira kako u Dubrovniku rade sve Srbi iz Trebinja, "a do jučer su pucali na nas, i sad bi, ko kaže da nisu svi isti, ma svi bi se skočili u rat ponovo". Pa komentira kako su Hrvati u Hrvatskoj držali 600 000 izbjeglica muslimana, dok su vamo muslimani pucali na nas, pa za ustaše, da su te zločine radili uglavnom muslimani, itd... Ja ne znan kako neko more mislit takve stvari? Koji nivo primitivizma moraš imat da bi tako razmišlja? Pa za Milanovića, kako je nikakav, itd. Za moj pojam, takvi umovi imaju jednu vrstu mentalne ograničenosti. Mislin da to dolazi iz nedovoljne osviještenosti i iz straha, slipe priklonjenosti stadu. U svakom slučaju, ja san odlučija da neću ništa komentirat, jer ne vridi na takve baš trošit riči. Otrpija san dok nisu otišli i to je to. Kad vidin kakvi ljudi kod nas žive, bude mi krivo što svi iz naših državica ne odu u Njemačku, pa da izumremo ko narod.

Raj

, 20 2020 11:36:32 +0200

S neba se spušta vodopad... Teče kroz rajske bašte i razlijeva se svuda oko nas. Mi smo u igri, igri nevinosti. Spušta se vodopad pun energije, energije oplođivanja. Muška energija i ženska, teku iz vodopada i slijevaju se u ruke kosača i pletiteljki. Polje odiše i miriše žudnjom. Mi se umivamo u toj svetoj vodi i nalazimo satisfakciju u grupnim orgijama, u kojima slavimo život, slavimo nastanak novog života. Pa ipak, iako smo u raju, zatvoreni smo. Iako voda tako požudno teče, mi smo ograničeni u našem izboru. Neki faktor nedostaje, a to je faktor promjene. U raju vrime stoji. Iako imamo sve užitke koje želimo, nismo zadovoljni, nisu dovoljni. Potrebno nam je nepoznato, da nas pokrene. A nepoznato se nalazi van zidina raja, jer, u raju nema pitanja, postoje samo datosti koje se same po sebi razumiju. Zbog toga, Eva odluči da ubere jabuku. Zmija ju je upozorila na opasnost tog nauma, ali ona je odlučila. Raj nije misto za nju. Podijelila je jabuku s Adamom i oboma im se svidila. Nakon toga su shvatili. Svatili ko su. Postali su svjesni sebe. Samim time, više nisu mogli bit u raju, jer nisu mogli imat mira samo upijajuć užitke. Moraju se istražit, vidit, saznat ko su. Našli su vrata za izlaz iz raja i izašli vani. Kako su ostali vidjeli to, i oni su pojeli jabuku sa drveta spoznaje. I oni više nisu mogli ostat u raju. Raj je osta prazno misto. Sada sinovi Adama i Eve lutaju velikim prostranstvima tražeći sebe i uranjajući u nepoznato. Neki koji se opet pronađu i skupe hrabrosti da zakorače u nepoznato, pronađu raj. Al novi raj, raj za one koji su svjesni. A taj raj je svugdi, zato što je nigdi. Zato što je u njima samima.

Sebičnost... ili?

, 15 2020 18:00:11 +0100

Da li smo mi po definiciji sebična bića i da li je sve što radimo uvjetovano sebičnošću. Istina jeste, da sve što radimo radimo radi sebe u smislu da to radimo zbog neke naše potrebe il želje. Al to ne podrazumijeva nužno sebičnost, u smislu egoističnosti. Jer naši porivi mogu bit i plemeniti, npr moremo imat poriv za pomoć drugom, bez želje za ikakvom vlastitom koristi. Mnogo je ljudi koji bi dali život za ssvje dite. Al opet, neko će reć da je to sebično, jer bi dali život samo za svoje, a ne tuđe dite. Kad je bija teroristički napad na koncertu u Francuskoj, jedan lik je svojim tijelom branija svoju ženu da ne bude pogođena. Opet, more se reć da je branija svoju ženu, ali ne tuđu. Mada, meni to i nisu neki argumenti, jer svoje dite voliš, svoju ženu voliš. Da bi život za nekog koga voliš, to je opet potpuno nesebično.

Ali nek stoji teza da je ovo dvoje iz prvog pasusa točno. Sebično je jer je to opet tvoje dite i tvoja žena. Ima li iko ko bi da život za potpunog stranca? Neko ko bi da život za dobrobit društva u kojem živi, il općenito za dobrobit nečega? Sa mnom na psihijatriji je bija jedan lik koji mi je ispriča jednu svoju situaciju. Naime, bija je prije nekoliko godina isto na psihijatriji i zateka je scenu di su nekog Čeha zavezali i mlatili. I kad je to vidija toliko se sažalija nad njim, da je reka tehničarima: "Pustite ga, ja sam kriv". Reka je to i kleka isprid njih. Na to su oni tog Čeha odvezali, i svezali njega i toliko ga ispribijali da su mu oštetili prostatu, od tada ne može kontrolirat mokraču. Također, koliko novinara i aktivista izgubi glavu diljem svita u borbi za pravedniji i bolji svit?

Također, ima nešto što se i nas tiče, čita san članak, evo sad ga tražin i ne mogu ga nać, ukratko radi se o Britancu koji je u znak protesta protiv toga što se niko od stranih sila ne upliće da zaustavi rat u Bosni i Hercegovini sebe spalija na smrt. Uradija je to da ukaže na patnju naroda u BiH i iz želje da se rat zaustavi. Ne znan za vas, al meni su ovo dovoljni dokazi da nismo nužno sebična bića. Mada sve što radimo radimo radi sebe, nešto što uradimo za druge i radi drugih također radimo radi svog poriva, al taj poriv more bit altruističan i nesebičan. Može bit iz ljubavi prema ljudima i svitu. Iz empatije prema drugima.

Um

, 08 2020 16:03:34 +0100

Najgore su zamke one u našem umu. Jezivo je kako se um more zapetljat i zarobit nas same u sebi. Kao paukova mreža, koja se polako zaplete oko nas, zatvori nam sve izlaze i ostavi nas tu. Jezivo je u kakva stanja čovik more u i kakva stanja more iskusit. Pakao i raj su stvarna mista. Ali ona su u našem umu. A nekad tako malo dili jedno od drugog.

Vladanje sviton

, 21 2020 20:29:24 +0100

Nisam neki veliki pobornik teorija zavjere. Jedan period mog života su me intenzivno zanimale. Virova san kako postoji vanzemaljska urota koja je usmjerena na manipulaciju čovječanstvom. Uviđa san veze između simbola tajnih društava i slično. Bija san na predavanju Davida Icke-a, koji je najveći pobornik raznih teorija zavjere, poput te o reptilima koji se hrane ljudskom energijom i koji se između ostalog, prikrivaju i kao ljudi, uzimaju ljudski izgled. Između ostalog, tvrdija je i da je misec ustvari njihova svemirska postaja, da je on umjetno izgrađen. Virova san da će se 21. 12. 2012. desit nešto izvanredno i slično.

Sad, kad gledan unazad mi je to simpatično. Kad si mlad viruješ u svašta i baš te radikalne stvari su ti privlačne. Međutim, prema nekim stvarima san otvoren. Recimo o stvarima iznesenim u Zeitgeist-u, koji tvrde da nekoliko moćnika manipulira cilin sviton sa željon da naprave svjetsku diktaturu. To mi ima logike, jer mi je logično da ljudi koji imaju moć žele da je zadrže, tako da tajni dogovori i manipulacije ljudima sigurno posotoje. Uostalom, u ekonomiji je poznat pojam "oligarhije". Neki oblik tajnih društava vjerovatno postoji, al mislin da tu nema neke mistike, nego je stvar čistih interesa. Mada, ne znan bi li zaključija da postoji jedna grupa koja upravlja cilin sviton il ima više konkurencijskih grupa koje se bore za moć nad planetom. Nekako naginjem više ovoj drugoj varijanti.

Možda ti ljudi na vrhu piramide se bave i nekim okultnim stvarima, to se ne može znat, mada ovako gledano, mislin da ih to ne zanima. Ali to se ne mere znat. Također, strogo odbacujem razne desničarske teorije zavjere, kako Židovi vladaju sviton, kako tajna društva nasstoje uništit kršćanstvo, il islam, ovisi od koga te teorije dolaze i slično. Također, nismo mi nešto uvjerljive ni priče da Vatikan vlada sviton. Mada možda i Vatikan ima svoje prste u medu, u ovom slučaju, al ne virujen da oni sami vladaju ičim. Mislin da su ti ljudi koji su na pozicijama moći i imaju puno moći, poprilično imuni na nacioalizam il vjerski fanatizam. Mislin da ih samo zanima moć, a nacionalizam i religijski fanatizam koriste kao oružje ka širenju svoje moći.

Bilo kako bilo, 2-3 posto ljudi drži priko 90 posto svjetskih resursa, tako da, logično, tom postotku ljudi je u interesu da to bogatstvo i zadrže. Tu nema neke velike mistike. I da međusobno surađuju je stvar proste logike. A sad kakva je priroda tih odnosa na vrhu piramide vjerovato ne meremo znat, moremo samo nagađat.