Misli.

O monstrumima... (dio prvi)

, 18 2015 09:12:16 +0200

Bol. Nije mu smetao hladan vjetar koji mu je šibao leđa. Skoro pa ga nije ni osjetio u poređenju sa boli na potiljku glave. Bol, koja je sa svakim udarom srca dosezala novu jačinu, dovodeći ga do na prag ludila i nazad.

Želi pomjeriti ruke, želi osjetiti, stisnuti to prokleto mjesto, ali ne može. One su iznad njega. Zavezane. Osjeti hladnoću metala na svojim zglobovima. I trnjenje prstiju zbog nedostatka krvi. Osjeti i hladnoću kako grebe njegovo nago tijelo. Dolazi sebi. Osjeti kako mu srce sve jače udara i rasplamsava bol na potiljku glave. Pokušava udahnuti zrak, ali nijedan udisaj nije dovoljan. Shvata šta se dešava, pokušava se sjetiti kako je stigao tu, pokušava otvoriti oči... I jednom kada ih otvori, dok mu se sjenice još uvijek navikavaju na svjetlost neonskih sijalica, vidi figuru.

Čovjek... Ne, žena... Djevojčica. Nije imala više od osam godina. U crnoj haljinici sa bijelim rukavima, samo je mirno stajala, skupljenih nožica i ruku uz tijelo. Stajala, šutke ga gledala svojim velikim crnim očima.

Nasmijavši se otrča negdje iza njega, vičući: "Em! EM!"

Da, sada se sjeća. Pratio ju je. Od igrališta. Ispod mosta. Do ulaza u napuštenu radnju i onda... Onda bol... Prsa mu se pune strahom, paniči. Gleda gdje je samo da bi vidio da visi, ruku vezanih za gredu iznad, a nogu vezanih za teg ispod njega.

"Znači uspavana ljepotica se odlučila probuditi." - iz panike ga trznu glas.

"Gdj.. Gdje sam!? Ko si!? POKAŽI SE!" - prodera se...

"Ne viči." - nastavi ženski glas, popraćen zvukom koračanja, dok se peta njenih cipela sudarala sa betonom - "niko te neće čuti, nećeš ništa postići time, osim možda što ćeš uznemiriti Maal i isprovocirati mene... A nisi u poziciji da želiš mene isprovociranu i nadrkanu."

Sada je već ispred njega. Panika jenjava, dok na njeno mjesto se prikrada čuđenje. Naspram njega, u crnom, stajala je Em. Na trenutak je zaboravio na sve i širom otvorenih očiju (i usta) je prelazio preko njene tamnosmeđe valovite kose, zanešene preko jedne strane lica, kroz koju su se nazirale njene jarke plave oči. Pratio je njen lagani pokret rukom kad smjesti bijelu cigaru međ' svoje pune, crvene usne, povuče dim, izdahnu i odmjerivši ga od glave do pete, nastavi više za sebe nego što se njemu obraća...

"Znači, ovo je takozvani "Monstrum". Kriv za prolivenu krv i obešćašćena tijela tri male curice. Nije te teško upecati znaš? Bilo je dovoljno mahnuti ti mamcem pred očima i već si ga zagrizao."

"Djevojčica... Iskoristila si je... Kao mamac?" - trzajući se, prostenja.

"Pa dobro jutro Kolumbo. Molim te ajde mi objasni, kako si uspio to shvatiti?" - razvukavši oštar osmjeh i pokazavši zube, odgovori mu, ponoseći se svojim sarkazmom.

"Ti, tiii ludačo. Puštaj me! ODMAH!" - bijesno će - "ŠTA SI TI? JEDNA OD ONIH ČUDAKA IZ WARSZAWE O KOJIMA SAM ČITAO!?!"

U to, djevojčica pritrča do Em, držeći je za rub jaknice, molećljivo pitajući:

"Mogu li se sada igrati s njim?"

"Hahahah, ali ja još nisam završila ono što moram uraditi."

"Ali rekla si da ako te poslušam i dovedem ti ga, da ćeš mi brzo dati da se igram s njim." - još umiljatije, pokazujući svoju želju u krupnim crnim očima.

"Ah ti lopužo malena, znaš kako ćeš me ubijedit'. Ajde, donesi skalpel i rukavice, imam ideju."

Djevojčica ponovo otrča iz prostorije, dok Em prođe iza "Monstruma". Zvuk koraka po čeličnim stepenicama bi popraćen osjećajem nokta na njegovim leđima, dok mu para kožu od ramena do boka.

"Šta... Šta..." - promuca, ali i ne završi rečenicu prije nego ga prekinu...

"Psssst! Sad budi pametan i ne dernjaj se mnogo."

A zatim bol. Na sredini leđa. Osjetio je kako žar cigarete pali njegovu kožu. I dok se još uvijek grčio od bola, stenjući i trzajući se, čuo je brze sitne korake.

"Ah, tu si. Šta misliš o njegovim ušima? Hoćeš li se moći malo prvo igrati s njima?"

"Aha. Ali želim nešto drugo kasnije..."

"Obećajem..." - reče Em, nasmijavši se.

Djelomično u bunilu, osjetio je kako se strah gomila u njegovim prsima i guši ga. Počinje se tresti. Ne razumije... Ne, ne želi da razumije šta dolazi... Pomislio je da je ovo samo noćna mora. I da se samo treba probuditi. Ali oštra bol ga natjera da, u grču, shvati da je to java. I da je to što osjeti njegova krv, što klizi mu niz vrat i prsa, dok oštrica skalpela prolazi kroz mehko tkivo njegova uha...

Urlici!

Trzaji!

Grč!

Suze!

I naposljetku, gubitak svijesti...

Ruža

, 18 2015 09:07:03 +0200

„Imam kandže.“ – I ona naivno pokaza svoja tri trna... Bila je to veoma ponosna ruža.
Nekako, na spomen tvoga imena, prva misao mi donese ovih par riječi iz „Malog princa“. Nije da ne znam zašto... I nije da ti nisam ovo već spomenuo, barem ako me sjećanje služi onako vjerno kao i do sada. Ali moram priznati da mi je uvijek to bilo teško priznati i objasniti. I ranije, pa i sada.
A ne mogu da se sjetim kada sam to prvi put shvatio. Ne mogu da se sjetim tačnih radnji, niti misli koje su nekako za plod dale ovaj zaključak. Ali, u tom trenutku je jedna izmišljena ruža, postala stvarna, opipljiva... Ženstvena.
I jednom kada te pogledam, slušajući tvoje riječi, ali i posmatrajući tvoja djela, shvatim koliko je sličnost ustvari nemjerljiva. Ruža, neustrašiva pred „tigrovima“ je i krhka i drhti pred „vjetrovima“. Odlučna, katkad hirovita, mazna ali i prkosna, ponosna, ali čini mi se da joj se i u punom sjaju, omaknu neke sitnice koje odaju tračak nesigurnosti. Mogao bih još prevrtati riječi, a da i ne spomenem ono u čemu nalazim tako tanku liniju različitosti, takvu da mi se čini da su životi opisani crnim slovima prosutim na papiru, se stopili sa ovim koje mi živimo.
Ona je bila jedinstvena.
Tek tako, bez objašnjenja kako, jednog dana se stvorila u životu Malog princa, drugačija od svega na što je do tada navikao i vidio. Mirisala i nadahnjivala ga je. Njena pojava prestavlja trenutak kada se život Malog princa mijenja, kada 'mjesto gledanja zalazaka sunca, dok tuši svoju tugu, on postaje preokupiran njom... Od nje uči živjeti život, 'mjesto da samo postoji tu negdje, međ' zidovima usamljenosti i postojanja...
Ipak, molim te dopusti mi da ne nastavljam ovu priču, da je ostavim nedovršenu i nesavršenu... Jer, kraj koji su njih dvoje dobili, nije dostojan ruže i njenog mjesta u srcu Malog Princa...

Džana

, 18 2015 09:05:58 +0200

- "A šta to vi tu radite?"

- "Jedemo žabe s velikim ustima."

A onda, napućenih usnica i dubljim, ali 'pak dječijim glasićem će

- "Ma nemoj!"

Eto, na spomen njenog imena, ovo je prvo sjećanje koje mi zazvoni u glavi, taj stari i već hiljadu puta ispričani vic, koji je ipak ona znala ispričati na novi način, toliko se uživivši u ulogu žabice sa velikim ustima, da sam se ipak nasmijao... A jarko zelena dukserica koju je nosila taj dan je definitivno još više ostavilo traga u sjećanju...

Ako je neko pomislio da je ovo čudna sitnica po kojoj se neko drag pamti, onda neka sačeka da još dodam da je druga stvar koja mi naumpadne su naše svađice, u kojima smo se nadmetali ko više voli kisele krastavčiće...

Baš evo sada, dok pišem ove redove, shvatih da ustvari nismo proveli puno vremena družeći se. A i kada bismo se družili, to je uobičajeno bilo sa ostatkom društva, preko kojeg se i jesmo upoznali, tj. u klasičnoj situaciji moje društvo se družilo sa njenim društvom, pa smo se nekako svi, slučajno ili ne, našli na kahvi... Ako se nekome nakon zadnje rečenice pojavio upitnik iznad glave, kao u kakvom crtanom, ilustrirajući čuđenje i pitanje "Zar je i to moguće?", reći ću samo da je to bilo tokom srednjoškolskih dana, kada nismo imali puno pametnija posla, osim da ležimo unaokolo po sobama (jer smo živjeli u domu) ili provodimo vrijeme na kahvama, po starom, bosanskom principu, jedna kahva od markicu (barem je tad još uvijek bila markica) se s društvom pije više od 2 sata. A nerijetko se i ta markica posuđivala... Kokuzno društvo i doba, pa hajd...

Mada, nije da se na tom polju išta značajno promijenilo, jednom kada smo ponijeli titule studenata, samo što danas mi baš i nemamo previše vremena da sjedimo na kahvama... Ali zato idalje podjednako, ako ne i malo više, ležimo unaokolo...

Helem nejse, nekako skrenuh s teme...

Da mi je iz nekog, ni meni neobjašnjivog razloga bila draga, neću lagat i otvoreno ću priznat... Ni dan danas, ne razumijem zašto. Nije da nisam razmišljao o tome i pokušao shvatiti, pa je spisak nekako počinjao sa time što je ona bila podjednako veliko dijete u duši koliko sam i ja, al' toliko da je to jednostavno se moglo vidjeti i u njenim okicama, dok taj dječiji pogled izvire iz njih... Možda je to bila i mala doza smotanosti il' činjenica da nije znala se malo nasmiješiti, već bi taj njen osmijeh uvijek bio razvučen od uha do uha... Il' sve zajedno? Ma nemam pojma i odustao sam od razmišljanja o tome...

Al' da mi je postala još draža tokom, nekako dugog perioda šetanja unaokolo dok smo rješavali papirologiju pred upis na kafultet... Khm, mislim, fakultet... takođe ću priznati...

I tako, na sami dan polaska u tuđinu, daleko od svega što poznajemo, na aerodromu... Ček!

Da ispričam još nešto prije no što završim pričicu... Između ostalog, koji dan kasnije, nakon odlaska od kuće, kad se čuh sa svojima, ispričaše mi anegdoticu koja se desila na aerodromu, malo nakon što sam ja prošao kroz pasošku kontrolu; kad vidje da sam ja već prošao pasošku kontrolu, ona skoči sa stolice, pozdravi se sa svojima i uz riječi "Odoh ja za Benjom!" otrča i sama i stade u red...

I tako, na sami dan polaska u tuđinu, daleko od svega što poznajemo, na aerodromu se (u nedostatku ljepše i slađe riječi) prikačila na mene i nije puštala dok nije morala... Što uključuje i ukrcavanje, let, slijetanje i čekanje ostatka naše grupe na drugom aerodromu... I tada, nakon što vidjeh je tako ranjivu, nesigurnu, nervoznu, malčice uplašenu i na ivici suza, prva je ponijela najljepši kompliment kojeg do danas ja mogu uputiti jednoj djevojci; postala je "curica"...

I eto curice, iako znam da ovo nećeš pročitati, iako se nekako izgubismo gradeći nove živote, podižući ih i padajući, nekako bih volio da znaš da je Bato tu uvijek kada zatreba, samo poziv daleko...

A do tada, ostani mi zdravo, veselo i najprije sretno...

On bullshit.

, 18 2015 08:55:31 +0200

(to Joan... Truly.)

One of the most salient features of our culture is that there is so much bullshit. Everyone knows this. Each of us contributes his share. But we tend to take the situation for granted. Most people are rather confident of their ability to recognize bullshit and to avoid being taken in by it. So the phenomenon has not aroused much deliberate concern, nor attracted much sustained inquiry.

In consequence, we have no clear understanding of what bullshit is, why there's so much of it, or what function it serves. And we lack conscientiously developed appreciation of what it means to us.

In other words we have no idea...

A qoute.

, 18 2015 08:50:16 +0200

"While it's human nature to mock what we don't understand, some things, even when understood, are still mocked. This is because they rightly deserve to be mocked." - J. Romano