Na drugoj strani!

, 31 2015 17:19:50 +0200

Jedan mladić koji je živeo i radio daleko od svog rodnog mesta uželeo se da vidi svoj zavičaj, i rešio se da se vrati kući i obiđe svoj dom. Vraćajući se kući, posle nekoliko dana putovanja naiđe tako na obalu jedne ogromne reke. Znao je da je njegov dom sa druge strane reke, ali nije znao kako da pređe na drugu obalu. Hodao je satima nizvodno, ali nije uspevao da nađe niti most niti kakvog skeledžiju. Zatim se vratio odakle je krenuo, pa pošao uzvodno, ali ni tamo mosta nije bilo.

Polako je počelo da pada veče, mladić već umoran od pešačenja sedeo je na jednom kamenu već razmišljajući da li da odustane od svog putovanja, kada na drugoj obali reke ugleda budističkog monaha. - Molim vas, možete li mi reći kako da pređem na drugu stranu! - viknu mladić. Monah se začas zamisli pa mu odgovori: - Sinko, ali ti si već na drugoj strani!

NARODNA NOŠNJA BOSNE I HERCEGOVINE

, 31 2015 16:56:08 +0200

Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na istorijska i društvena zbivanja. Zbog toga u našim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi poređanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao što je slučaj sa tokama. Na ovom nalazištu pronađeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noža. Jasno se vidi struktura tkanja u "četiri nita" i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na šalvarama muškarca u dinarskim i srednjobosanskim nošnjama.Takvi arheološki ostaci iz srednjeg stoljeća sačuvani su samo fragmentarno, npr.: ženska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minđuša, a značaj im je pojačan činjenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeću.Većina nošnje vlastele u srednjem stoljeću je bila izrađena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz arhivskih dokumenata srednjeg stoljeća, uglavnom iz dubrovačkih arhivskih spisa, spominju se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvancentura larga bosignana, kao dijelovi nošnje bosanske vlastele. Iz 16.stoljeću datira i jedan šturi podatak koji se može pročitati u knjizi putopisca Benedikt Kuripešić "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950., str. 23. Tu stoji da se hrišćani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što ne briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio čuveni Evlija Čelebija koji je ostavio podatke o nošnji iz 17. stoljeća i to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nošnji.Sarajevo je bilo jak trgovački centar, najznačajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jačih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe šarolikog sastava gradskog stanovništva. Društvene i političke prilike toga vremena uticale su na promjene u nošnji kroz razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Hašamudin paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće.
Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potčinjeni ovim propisima i pokazivali veliku sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa. Zbog toga su ponekad morali da plaćaju globe. Crvena čoha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajućoj klasi. Pravila su vrijedila i za obuću. Npr. jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, ali im je bilo zabranjeno nositi žute i crvene čižme. Nemuslimani, muskarci kao i žene, su morali nositi obuču crne boje. To je naravno najteže padalo ženema, njihova sklonost ka obući, posebno kod jevrejskih žena je po nekoliko puta godišnje zauzimala mjesto u računu jevrejske vjerske zajednice.

Period 19.stoljeća obiluje većim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nošnji. Među njima su skoro uvijek zabilježeni opisi gradskih nošnji , ali ima i opisa seoskih nošnji: putopisi Ivana fra Jukića, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog i Matije Mažuranića. Bilo je to vrijeme tadašnje "globalizacije" i modernizacije bosanskog društva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nošnje, isčežavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih otkrića s kraja tog stoljeća, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Dinarske nošnje

Dinarske nošnje imaju najveći obim prostiranja. Obuhvataju prostor zapadne Bosne, tj. predjele u sklopu dinarskog planinskog masiva, zalazeći dublje na istok u Bosnu sve do oblasti Imljana, Banjalučke Vrhovine, pa preko Travnika do Rame. Na sjever granica ide sjevernim padinama Grmeča, pa preko Banjaluke do Prnjavora. Na jugu se granica gubi i produžava u samu Hercegovinu, zahvatajući pored nje, i dio Bosne oko Foče i Čajniča, sve do rijeke Lima. (Podatak je iz knjige Bratić Tomo: Narodna nošnja u Hercegovini, GZM, Sarajevo, 1906.godine).

U ovoj široko rasprostranjenoj oblasti nailazimo na veći broj varijanti u nosnjama kod srpskih i hrvatskih etničkih grupa, dok su muslimanske bosnjačke nosnje veoma ujednačene. Od srpskih i hrvatskih nosnji mogu se nabrojati: imljanska, zmijanjska, Banjalučke Vrhovine, prnjavorska, debeljačka, janjska, sasinska, kupreska, livanjska, glamočka, grahovska, podgrmečka, bihaćka, ramska. U Hercegovini se odvajaju dvije varijante "umska" i brdska. "Umska" nošnja zahvata uglavnom zapadni i srednji dio Hercegovine, uključujući tu i okolinu Mostara, Konjica, Stoca, Ljubinja i Ljubuskog, dok se brdska prostire u istočnim dijelovima, zahvatajući i pomenute dijelove Bosne oko Foče i Čajniča.
Glavne karakteristike dinarskih nošnji su: lanena duga košulja, izjedna krojena, sa umetnutim pravim klinima ispod ruke, vezena na skutima pozadi, na rukavima i prsima. Vez je izveden uvijek vunom u četiri boje kod srpskih i mahom u dvije boje kod hrvatskih nosnji. Motivi su geometrijski. Muslimanske košulje u dinarskoj oblasti nisu imale veza. Gaće su bile obavezni dio ženske nošnje samo kod hrvatske i bošnjačke grupe. Nasuprot njima gaće su se u srpskim ženskim nosnjama upotrebljavale samo prilikom vjenčanja, smrti i zborova.

Od gornjih vunenih haljetaka najvažniji su: zubun, haljina i pregača. Zubun je od valjanog sukna, kod djevojaka pretežno bijele, a kod udatih žena crne ili tamnoplave bijele boje. Hrvatski zubuni su imali mnogo manje veza nego srpski. Zimska duga haljina je od bijelog sukna za djevojke i od crnog ili tamnoplavog za udate žene( mrčine ili modrine). Ta haljina je duga do gležanja, otvorena sprijeda, sa umetnutim kosim "klinom" ispod ruke i dugim uskim rukavima. Kod bošnjaka dinarske oblasti ove haljine nisu uobičajene( izuzetak jedino grupa oko Čapljine i u Podveležju).

Pregače su tkane od vune u boji i izrađivane su u dvije tehnike: ćilimskoj ili "iveranjem" i "nizanjem" ili "prebiranjem". Neke srpske i hrvatske nosnje su imale i dvije pregače; prednju i zadnju, npr. takve pregače se nalaze u zmijanjskoj, prnjavorskoj, debeljačkoj i sasinskoj nosnji. Muslimansko stanovništvo nema u ženskoj nošnji uopšte pregaču kao odjevni predmet, ni u dinarskoj oblasti ni u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.

Čarape u svim ženskim dinarskim nošnjama su od vune, duge do koljena, pletene u dvije tehnike: na pet igala i jednom iglom., tj. na poplet. Obe tehnike su karakteristične za cijelu BiH. Boje su crna i crvena, najčesće sa rombičnim motivima u zapadnoj Bosni, i bijela i crna u Hercegovini.Nošnju na glavi čini crvena kapica, plića ili dublja, pokićena novčićima kod djevojaka. Udate žene preko kape prebacuju četvrtastu bijelu maramu, zvanu "krpa" na cijelom dinarskom području. Djevojačke kape, pokićene starim novčićima ražličite su kod svake etničke grupe.

Mušku dinarsku nošnju karakterišu: košulja od lana, istoga kroja kao i ženska, samo duga do koljena i vezena bijelim koncem. Kod muslimanskog stanovništva nisu vezene.

Gaće su uskih nogavica u srpskim nošnjama, a u hrvatskim i muslimanskim širih nogavica i većeg tura.

Od gornjih odjevnih predmeta razlikujemo: zubun, kožun i haljina. Zubun je kratak do struka, nema mnogo veza, a kožuni, od ovčje kože sa runom, bez rukava, su u upotrebi samo kod srpskog stanovnistva zapadne Bosne.

Muška haljina ili gunj najčesće je od crnog sukna, duga do pojasa, sprijeda otvorena i ukrašena crvenim gajtanima kod srpskog i hrvatskog stanovnistva, a kod muslimanskog i zelenim.

Ječerma od čohe sa tokama od srebrnih pucadi nosila se praznikom kod svih etničkih grupa na čitavom dinarskom području.

Preko gaća nosile su čaksire ili šalvare. U srpskim nošnjama zapadne Bosne šalvare su imale duge uske nogavice, potkićene resama po dnu. Čakšire su bile od bijelog, crnog ili tamnoplavog sukna, uskih nogavica, malog tura, ukrašene vezom od crvenog gajtana u srpskim i hrvatskim nošnjama a kod muslimanskih i zelenim gjtanom.

Čarape u dinarskim muškim nošnjama su duge do koljena, uvijek su razrezane sa strane i skopčavaju se kukicama. Boje su im iste kao i u ženskih čarapa. Oko pasa je crveni vuneni pojas, kod bošnjaka zeleni, ili pak tkanica crne ili višnjeve boje.

Muška nošnja dinarske oblasti je na glavi ujednačenija nego ženska. Osnovu čini crvena kapa, a preko nje crveni vuneni šal omotan oko glave. Kod srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni kape su plitke, ukrašene crnim vezom i nose se većinom bez crvenog šala okolo. Hrvatsko i bošnjačko stanovništvo ima dublje kape, tamnije crvene boje. Ispod ove kape muškarci obavezno nose bijelu kapu od valjane vune ili pletenu od pamuka. To je poznato pod imenom "ćulah" ili "bjelkapa". U Hercegovini je poslije ustanka 1875. Godine ušla u upotrebu crnogorska plitka kapa, zvana "zavrata", optočena crnim satenom. U svim muškim dinarskim narodnim nošnjama su u upotrebi kožni široki pojas, zvan bensilah, a takođe i kožna torba.

Sve gore navedene karakteristike u dinarskim nošnjama s kraja 19. stoljeća se u daljem razvoju na početku 20 .stoljeća postepeno gube. Ovaj proces je uzrokovan prvenstveno upotrebom novih fabričkih materijala i novih krojeva, sto je osnova u određivanju jedne nošnje. Tako npr. u periodu između dva svjetska rata nestaje potpuno veza na ženskim i muškim košuljama, dužina im se skraćuje, a rukavi skupljaju. Kod žena ulaze u upotrebu"carze", tj. gornje vunene haljine sa nabranom suknjom, primljene od susjednog stanovništva Dalmacije i Like. Ove "carze" su se vremenom počinju izrađivati od crnog satena- "glota", a zatim se skraćuju u običnu crnu nabranu suknju. Ovaj proces je naročito ubrzava poslije drugog svjetskog rata i to kod hrvatskog i srpskog stanovnistva dinarske oblasti.

U bošnjačkim ženskim nošnjama je u tom periodu pojačan uticaj gradskih nošnji. Sve vise se upotrebljavaju dimije, bluze od kupovne "basme", kao i jemenija sa štampanim ukrasnim motivima na glavi. U mnoga sela bliže gradskim naseljima ulazi u upotrebu i zar.

Sto se tiče muških nošnji dinarske oblasti i ovdje nailazimo na promjene koje se naročito uočavaju poslije drugog svjetskog rata u elementima sve većeg prodiranja i utjecaja gradskog načina oblačenja.

Srpski opanci- ukras narodne nošnje

, 31 2015 16:39:59 +0200

Narodna nošnja kod Srba je veoma lijepa i raznolika. Odjevni predmeti koji je čine, bilo da su namjenjeni ženama ili muškarcima, sastoje se od različitih detalja i ukrasa. Izgled narodne nošnje zavisi iz kog kraja potiče, ali i od uticaja drugih kultura u neposrednoj blizini. Sastavni dio narodnog odijevanja čini specifična obuća ili opanci, koji su lijepo usklađeni sa ukupnim izgledom nošnje. Izrada opanaka bila je u prošlosti veoma važna djelatnost u Srpskoj, a opančari su imali svoje zanatske radnje u gotovo svakom većem mjestu. Opanci su veoma stara vrsta obuće, koja se nosila još u periodu prije nove ere. U srednjem vijeku Sloveni su nosili opanke pletene od like i kože, zvane "lapti", koje su sami pravili. Od 15. i 16. vijeka, pa sve do danas, za izradu opanaka koristila se teleća, goveđa ili svinjska koža.

U zbirci Etnografskog muzeja čuva se nekoliko vrsta opanaka koji su se pravili od drugih materijala,a veoma neobični modeli su od kovanih tankih metalnih ploča koje su dekorisane. Opancisu pravljeni i od jednog komada drveta, a od tridesetih godina prošlog vijeka je upotreba opanaka od gume.

Prvi-clanak

, 20 2015 14:49:27 +0200

Volim folklor time se dicim, ko me ne voli opankom ga spicim.

Folklor

Na drugoj strani!

NARODNA NOŠNJA BOSNE I HERCEGOVINE

Srpski opanci- ukras narodne nošnje

Prvi-clanak