Razmišljanja građanina

Ko je najgori

, 21 2015 15:36:44 +0200

Fotografije čitalaca, Merlot Levert, Retratos

Sada, dok smo svi još potreseni ubistvima u redakciji Šarli Ebdoa, pravo je vreme da skupimo hrabrost i razmislimo. Naravno da treba nedvosmisleno osuditi ubistva kao napad na samu suštinu naših sloboda i to bez ikakvih skrivenih prigovora (kao „Šarli Ebdo je ipak previše provocirao i ponižavao muslimane“), ali patos univerzalne solidarnosti nije dovoljan – treba ići dublje.

Treba izbeći jeftinu relativizaciju zločina (staru mantru „ko smo mi zapadnjaci – počinioci strašnih zločina u Trećem svetu – da sudimo o tim nedelima?“), a još više patološki strah mnogih zapadnih levih liberala od islamofobije. Ti lažni levičari svaku kritiku islama osuđuju kao izraz zapadne islamofobije; Salman Ruždi je prokažen, jer je nepotrebno provocirao muslimane i tako postao (barem delimično) zaslužan za fatvu kojom je osuđen na smrt itd. Posledice takvog stava sasvim su očekivane: što se više zapadni levi liberali budu osećali krivima, to će ih više muslimanski fundamentalisti optuživati da su licemeri koji kriju svoju mržnju prema islamu. Ova konstelacija savršeno odražava paradoks super-ega: što se više povinujete zahtevima Drugog, to ste više krivi. To jest, što ste tolerantniji prema islamu, to će pritisak na vas biti jači…

Zbog toga smatram da pozivi na umerenost, kao što je onaj Sajmona Dženkinsa (Gardijan od 7. januara), nisu dovoljni. On tvrdi da „ne smemo da preterujemo dajući previše publiciteta posledicama, već da svaki ovakav događaj treba da tretiramo kao sporadičan slučaj strave“. Ali napad na Šarli Ebdo nije bio „sporadičan slučaj strave“, već deo precizne verske i političke agende i kao takav deo mnogo šireg obrasca. Naravno da ne treba preterivati – pod preterivanjem podrazumevam slepu islamofobiju – ali taj obrazac mora biti izložen nemilosrdnoj analizi.

Raskrinkavanje tog demonskog mita mnogo je potrebnije od satanizacije terorista kao samoubilačkih fanatika. Fridrih Niče je još davno uvideo da se zapadna civilizacija kreće u pravcu Poslednjeg čoveka, učmalog bića bez velikih strasti i posvećenosti. Nesposoban da sanja a umoran od života, on ne rizikuje već traži udobnost i sigurnost: „Prvo tu i tamo malo otrova za ugodne snove, a na kraju mnogo otrova – za ugodnu smrt. Imamo svoja mala dnevna i noćna zadovoljstva, ali vodimo računa o zdravlju. Otkrili smo sreću, kažu Poslednji ljudi i sneno trepću“.

Vrlo je verovatno da će se jaz između popustljivog Prvog sveta i fundamentalističke reakcije na njega i dalje produbljivati suprotstavljanjem dugog i ugodnog života ispunjenog materijalnim i kulturnim dobrima, i života posvećenog nekakvom uzvišenom Cilju. Nije li to antagonizam između Ničeovog „pasivnog“ i „aktivnog“ nihilizma? Upravo smo mi zapadnjaci ti ničeanski Poslednji ljudi uronjeni u sitna dnevna zadovoljstva, dok su radikalni islamisti u svojoj borbi do samouništenja spremni da rizikuju sve. Pesma „Drugi dolazak“ Vilijama Batlera Jejtsa savršeno opisuje naše neprilike: „Najbolji su ostali bez uverenja, a najgori su puni strastvene siline“. To je odlična slika tekućeg jaza između anemičnih liberala i ostrašćenih fundamentalista. „Najbolji“ više nisu u stanju da se angažuju, dok „najgori“ gore u rasističkom, verskom i seksističkom fanatizmu.

Ali da li se fundamentalistički teroristi zaista uklapaju u ovu sliku? Ono što im očigledno nedostaje je osobina koju je lako prepoznati kod svih autentičnih fundamentalista, od tibetanskih budista do američkih amiša: odsustvo gneva i zavisti i duboka ravnodušnost prema neverničkom načinu života. Ako današnji takozvani fundamentalisti zaista veruju da su pronašli svoj put do Istine, zašto bi se osećali ugroženima od nevernika, zašto bi im zavideli? Kad budista sretne zapadnog hedonistu, on ga ne osuđuje; samo će dobronamerno primetiti da je njegova potraga za srećom osuđena na propast. Nasuprot istinskim fundamentalistima, pseudo-fundamentalističke teroriste duboko tišti, intrigira i fascinira grešni život nevernika.

U njihovoj borbi protiv grešnog Drugog jasno se prepoznaje i njihova borba sa sopstvenim iskušenjima.

Tu Jejtsova dijagnoza postaje nedovoljna da objasni naše nevolje: ostrašćenost terorista svedoči o odsustvu istinskih uverenja. Koliko je slaba ta vera kad može da je poljulja glupa karikatura u satiričnom nedeljniku? Fundamentalistički islamski terorizam se ne temelji na uverenju terorista o vlastitoj nadmoći i želji da zaštite svoj kulturni i verski identitet od napada globalne potrošačke civilizacije. Problem sa fundamentalistima nije u tome što ih mi smatramo inferiornima, već u tome što se oni sami tako osećaju. Zato ih naše snishodljive, politički korektne garancije da se ne smatramo superiornima u odnosu na njih, samo još više razjaruju i hrane njihov gnev. Nije problem u kulturološkoj razlici (njihovim naporima da očuvaju svoj identitet), nego upravo suprotno: fundamentalisti su već isti kao mi, oni su potajno već usvojili naše standarde i prema njima se određuju. Paradoksalno, ono što fundamentalistima zaista nedostaje upravo je doza istinski „rasističkog“ ubeđenja u sopstvenu superiornost.

Nedavni preokreti u islamskom fundamentalizmu potvrđuju staro zapažanje Valtera Benjamina da je „svaki uspon fašizma svedočanstvo neuspele revolucije“: uspon fašizma jeste neuspeh levice, ali i dokaz da je postojao revolucionarni potencijal, nezadovoljstvo koje levica nije bila u stanju da mobiliše. Isto važi i za takozvani „islamski fašizam“. Uspon radikalnog islamizma direktno je izazvan nestankom sekularne levice u muslimanskim zemljama. Kada su 2009. talibani zauzeli dolinu Svat u Pakistanu, Njujork tajms je izvestio da su oni planirali „klasnu pobunu zasnovanu na dubokom jazu između malog broja imućnih zemljoposednika i bezemljaških zakupaca“. Međutim, ako talibani koriste „loš položaj seljaka da bi skrenuli pažnju na Pakistan, koji je i dalje mahom feudalan“, šta liberalne demokrate i u Pakistanu i u Sjedinjenim državama sprečava da to „iskoriste“ na sličan način i pokušaju da pomognu bezemljašima? U svemu tome najtužnije je to što su feudalne snage u Pakistanu „prirodni saveznici“ liberalne demokratije…

Kud se onda dedoše suštinske vrednosti liberalizma: sloboda, jednakost itd? Paradoks je u tome da sâm liberalizam nije dovoljno jak da ih spase od napada fundamentalizma. Fundamentalizam je reakcija – obmanjujuća i lažna naravno – koja cilja u ahilovu petu liberalizma, i zato upravo liberalizam uvek iznova generiše fundamentalizam. Prepušten sebi, liberalizam će postepeno nestajati, a jedino što može da spasi njegove suštinske vrednosti jeste – obnovljena levica. Da bi to ključno nasleđe preživelo, liberalizmu je potrebna bratska pomoć radikalne levice. SAMO TAKO možemo poraziti fundamentalizam, izvući mu tlo ispod nogu.

Razmišljati o odgovoru na pariska ubistva znači odbaciti filistarsko samozadovoljstvo popustljivog liberala i prihvatiti činjenicu da je sukob između liberalne popustljivosti i fundamentalizma zapravo lažni konflikt – začarni krug u kome se dva suprotna pola uzajamno generišu i uslovljavaju. Ono što je Maks Horkhajmer još tridesetih godina prošlog veka rekao o fašizmu i kapitalizmu – da bi oni koji ne žele da kritički govore o kapitalizmu trebalo da ćute i o fašizmu – moglo bi da se primeni i na današnji fundamentalizam: oni koji ne žele da kritički govore o liberalnoj demokratiji, treba da ćute i o verskom fundamentalizmu.

Izvor: pescanik.net ( http://pescanik.net/ko-je-najgori/ )

Budi čovjek i zanemari razlike

, 20 2015 18:07:16 +0200

Koalicija „Zanemari razlike” je primjer i pokazatelj da u Bosni i Hercegovni postoje ljudi koji su spremni da rade i da se bore za svoje uvjerenja. Za njih ne postoji nešto što ne mogu uraditi, jer su istrajni u postizanju svog cilja – Bosna i Hercegovina bez mržnje.

Piše: Marko Matović

Jedan od možda najvećih problema današnjice u Bosni i Hercegovini je govor mržnje i incidenti koji su motivisani mržnjom. Govor mržnje se u naučnoj literaturi definiše kao govor kojim se napada ili omalovažava određena grupa ili jedan njen pripadnik na osnovu etničke pripadnosti, rase, religije, boje kože, polne orijentacije i drugih karateristika i koji podstiče nasilje i predrasude. Incidenti nastali iz mržnje su sami po sebi specifična kategorija, koju je dosta teško definisati, ali i prepoznati.

Dugo vremena se političari a i građani u Bosni i Hercegovini nisu zamarali sa ovim problemom, smatrajući da su to normalne pojave i štaviše da su poželjne, jer se na taj način dokazuje pripadnost određenoj etničkoj grupi. Međunarodna zajednica, zajedno sa mladim ljudima u Bosni i Hercegovini, je odlučila da mržnji treba stati u kraj, te da je vrijeme da se preduzme nešto po tom pitanju. Iz toga se rodila ideja da se osnuje Koalicija „Zanemari razlike“.

Koalicija „Zanemari razlike“ je nastala u junu 2013. godine na inicijativu OSCE-a i Vijeća mladih Novog Sarajeva. Koaliciju su u početku činile samo članice Vijeća mladih. Međutim situacija je danas drugačija, jer je svojim radom i zalaganjem koalicija pokazala da mržnji nema mjesta u našem društvu.Mnoge organizacije su to prepoznale, te koaliciju danas čine Demokratski omladinski pokret, Obrazovanje gradi BiH, Crveni križ Novo Sarajevo, Bezdan, Udruženje za kulturu Novo Sarajevo i odnedavno pridružena organizacija iz Istočnog Sarajeva – Udruženje građana “Motus Adulescenti” . Ulaskom ovoga udruženja u koaliciju, „Zanemari razlike“ je postala prva koalicija u Bosni i Hercegovini koja se bavi borbom protiv govora mržnje i incidenata motivisanih mržnjom, a koja okuplja organizacije iz oba entiteta Bosne i Hercegovine. Sporazum je potpisan 13. aprila 2014. godine u Sarajevu, nakon uspješnog zajednički odrađenog „ Flash moba“ čiji je cilj bio da se ljudima predstavi ozbiljnost problema govora mržnje na internetu.

Mirela Geko, predsjednica Koalicije, govori o svom iskustvu kao predsjednice i značaju Koalicije, njenoj budućnosti, te se osvrće na ulazak “Motus Adulescenti “ u Koaliciju, kao prvom udruženju iz Republike Srpske koje joj je pristupilo:

„Koalicija koja se bori protiv mržnje je velika stvar, a biti na čelu jedne je zaista uvijek puno uzbuđenja i iznenađenja. Prošli smo kroz mnoge faze gdje su moje kolege pokazale da su prije svega tu da urade sve što treba ako ja ne mogu i onda kada su mi dali punu podršku kada sam sama donijela neke odluke. Ja sam sretna da su u ”Zanemari razlike” mladi koji zaista bez problema razluče šta je ispravno a šta pogrešno bez obzira na lično mišljenje o nekim grupama. Moja vizija za Koaliciju je da budemo primjer svim ostalim koalicijama kako i šta se može uraditi kada imate volju i odličnu ekipu. Ulazak Motusa u „Zanemari razlike” je samo jedan od koraka pri ostvarenju toga cilja. Jako je važno da naglasimo da smo prvi koji u svojoj koaliciji imaju udruženja iz oba entiteta i time pokazujemo da smo stvarno protiv podjela. U budućnosti želimo da naša koalicija ima još više članova iz svih sfera djelovanja pa se nadamo da ćemo uskoro imati i predstavnike medija kao neke od članova.”

Aleksandra Matić, koordinatorica programa u „ Motus Adulescenti“ govori o značaju Koalicije za njihovo udruženje, ali i za sve mlade u Bosni i Hercegovini:

“Za udruženje mladih “Motus Adulescenti” je veoma značajno priključenje Koaliciji “Zanemari razlike” Novo Sarajevo, budući da se skoro dvije godine intenzivno borimo pritiv mržnje u online svijetu i smatramo to primarnom temom. Za nas je predstavljalo veliko zadovoljstvo upoznati grupu mladih istomišljenika iz Sarajeva, koji su spremni zastupati ispravno mišljenje i truditi se da ovu zemlju učine boljim mjestom za sve nas. Dug i kompleksan proces je pred nama, budući da je mržnja svih oblika uzela maha i truje naše mlade, ali sigurni smo da ćemo vjerom u zajednički cilj i zajedničkim radom uspjeti uticati na njeno smanjenje i podizanje svijesti onih koje ugrožava.”

Koalicija u narednom periodu nastavlja raditi punom parom. Učestvovali su u organizovanju utakmice „Svi na jednom mjestu“, kada su UNICEF BiH i Sportske igre mladih okupili 100 dječaka i djevojčica iz cijele BiH da igraju protiv reprezentacije BiH i na taj način im požele sreću na Svjetskom prvenstvu u Brazilu; te Prvog NO Hate karavana, koji se realizovao u okviru kampanje za podizanje svijesti u borbi protiv govora mržnje na internetu, finansirane od strane IN Fondacije (Kinderpostzegels Holandija). U skorije vrijeme će organizovati prezentaciju pozitivnih lokacija u Opštini Novo Sarajevo, okrugli sto za predstavnike lokalne samouprave, predstavnike civilnog društva i međunarodnih organizacija, te završnu konferenciju za srednjoškolce u sklopu koje će biti urađena evaluacija dosadašnjeg rada.

Bosna i Hercegovina je imala i još uvijek ima problema zbog toga što je multikulturalna, multietnička i multireligijska zemlja. Međutim tih problema je svakim danom sve manje. I to je sve zbog mladih ljudi i udruženja kao što su „ Zanemari razlike”. Napredak postoji, ali još uvijek mora mnogo da se radi i sve to sa željom da živimo u državi koja će prihvatiti druge i drugačije sa osmjehom na licu.

Nogometom ili fudbalom protiv mržnje

, 20 2015 17:34:42 +0200

Nogomet je po definiciji igra za koju se kaže da ne poznaje predrasude. Najvažnija sporedna stvar na svijetu široko je rasprostranjena i popularna na svih sedam kontinenata. Žar na terenu, brzina igre, atraktivnost, navijanje i emocije su sve ono što čine ovu igru magičnom. Ali kako izgleda druga strana te igre?

Piše : Marko Matović

U nogometu u 21. vijeku sve manje je bitna igra, a sve više novac. Sve su rjeđi igrači koji ostaju vjerni klubu iz kojeg su potekli i igri koju su igrali na početku karijere. Milionski ugovori su postali svakodnevna pojava u nogometnom svijetu. Očekivanja polako rastu, a samim tim i pritisak na igrače da budu bolji i donose pobjede. Žar, ali i konflikti sa terena prenose se i na tribine. Sukobi suparničkih navijača su dio tradicije u nogometu, ali ti sukobi su svakim danom sve manje motivisani suparništvom, a sve više imaju neke druge uzroke, tako da se pojavljuje nacionalna, rasna pa čak i polna diskriminacija.

Evropa protiv predrasuda

Evropska nogometna asocijacija (UEFA) se već dugo bori protiv svih oblika diskriminacije na nogometnim terenima. Organizuje akcije promocije tolerancije, ali i izriče ogromne novčane kazne i zabrane igranja utakmica pred navijačima za one klubove koji tolerišu diskriminaciju i različite oblike vrijeđanja, kako među igračima, tako i među navijačima. Sve to u cilju suzbijanja diskriminacije i promovisanja nogometa kao sporta za sve, i mlade i stare i muškarce i žene svih boja i nacija. Predsjednik UEFA-e Mišel Platini je na konferenciji sa predstavnicima naroda u Ženevi u oktobru prošle godine izjavio da nogomet treba imati vodeću ulogu u borbi protiv rasizma i da se diskriminacija na terenima više neće tolerisati.

Fudbalom protiv rasizma u Evropi (FARE) je mreža koja je osnovana 1999. godine u Beču, u cilju borbe protiv diskriminacije u Evropi zasnovane na rasnim predrasudama. Mreža okuplja veliki broj organizacija koje se bore protiv nejednakosti u nogometu, šaljući poruku da diskriminaciji nije mjesto u ovoj igri. Svake godine, ova mreža organizuje FARE nedjelju, u sklopu koje se održavaju mnoge aktivnosti, seminari, kao i predavanja o temama vezanim za rasnu, nacionalnu, polnu i druge vrste diskriminacije.

FARE se od 2006. godine u velikoj mjeri fokusirao na Balkan, kao područje u kojem je diskriminacija u nogometu uveliko uzela maha, ali i u kojem vlada velika netrpeljivost među suparničkim navijačkim grupama. I ove godine FARE će , u saradnji sa Nogometnim savezima BiH, Srbije i Hrvatske organizovati aktivnosti od 9. do 14. oktobra u sklopu kojih će promovisati toleranciju i borbu protiv diskriminacije.

U sklopu FARE nedjelje, već osam godina se održava turnir „Balkanijada“ koji okuplja mlade fudbalere sa područja bivše Jugoslavije i uči ih kako zaustaviti nacionalizam, rasizam i diskriminaciju.

A Bosna i Hercegovina?

Osim povremene saradnje Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine sa FARE-om, država Bosna i Hercegovina radi malo toga na suzbijanju diskriminacije. Povremeno se izriču novčane kazne i zabrane igranja utakmica pred navijačima, ali to nije ni približno dovoljno da se diskriminacija suzbije. Zakoni postoje, ali oni nisu jasno definisani, tako da se ostavlja dosta prostora za sopstvenu interpretaciju zakona, ali i za njihovo nepoštovanje. Sukobi navijača su i dalje tu, a o diskriminaciji prema ženama koje igraju nogomet skoro da se i ne priča.

I tu opet posao države na sebe preuzimaju razna udruženja i nevladine organizacije, a među njima i Koalicija „Zanemari razlike“.

SFK 2000 kaže „NE“ mržnji (#NeMržnji)

Rad Kolacije je u mjesecu avgustu bio jefokusiran na sportska dešavanja i diskrimaciju u sportu. Kako su ove godine grad Sarajevo i SFK 2000, naš najtrofejniji ženski nogometni klub, bili domaćini kvalifikacija za Ligu prvaka u ženskom nogometu, Koalicija je iskoristila priliku i zajedno sa Misijom OSCE-a u Bosni i Hercegovini promovisala borbu protiv diskriminacije i razgovarala sa učesnicima tokom kvalifikacija o položaju žena u nogometu, diskriminaciji na terenu, ali i na tribinama.

Iz razgovora se moglo čuti da se ženski nogomet nalazi u veoma nezavidnom položaju. Uprkos tome što su već 12 godina prvakinje Bosne i Hercegovine i isto toliko redovne članice Lige prvaka za žene, igračice SFK 2000 još uvijek nemaju iste uslove rada kao njihove muške kolege.

Navijača na tribinama je još uvijek malo, a i često se mogu čuti komentari poput: „Ona je žena. One ne trebaju igrati fudbal“ i sl. Termine za treninge dobivaju teže nego njihove muške kolege, a novčana sredstva koja pristižu su po nekoliko puta manja.

„Već duži niz godina se borimo da uhvatimo nekako korak sa muškim klubovima, iako su naši rezultati umnogome veći i bolji od svih muških klubova u BiH, ali vrlo teško sustižemo te uslove za rad i sve ostalo“ – kaže Ivana Vlajić, kondicioni trener u SFK 2000 i nogometna sutkinja.

Međutim, igračicama je stalo samo do igre i kažu da su srećne što uprkos lošim uslovima u kojima rade, imaju mogućnost da se bave sportom koji vole.

Iako Parlamentarna skupština Savjeta Evrope kaže se da se „protiv diskriminacije žena i djevojaka u sportu i učešću u sportskoj administraciji i na mjestima odlučivanja mora boriti na isti način kao i protiv svih drugih oblika diskriminacije“, to još uvijek nije zaživjelo u Bosni i Hercegovini.

Samo jedan od primjera diskriminacije ženskog sporta je taj da je iz Transfera za sport od značaja za Federaciju BiH u 2013. godini, ne uključujući sredstva koja su dodijeljena sportskim savezima, izdvojeno 779.810,00 KM ili 95,8% za muške sportske klubove, dok je za ženske sportske klubove izdvojeno svega 34.000,00 KM ili 4,2%.

Mladi kažu „Zanemari razlike“

U svijetu se 12. avgust obilježava kao međunarodni dan mladih. Taj datum se obilježava od 2000. godine i ima svrhu da skrene pažnju na probleme, kulturna i pravna pitanja omladine, učenika i studenata.

Koalicija „Zanemari razlike“ je obilježila ovaj datum održavanjem turnira u nogometu. Koliko se malo obraća pažnja na diskriminaciju, možda o tome govori činjenica da su za turnir bile prijavljene samo dvije ekipe. Ekipe su se simbolično zvale „Zanemari“ i „Razlike“.

Utakmici je prethodila diskusija o položaju i problemima mladih u Bosni i Hercegovini, o diskriminaciji i predrasudama, te njihovoj prevenciji, u sklopu koje su svi učesnici iznosili svoje mišljenje o tome zašto mladi imaju predrasude i na koji način se one mogu razbiti.

Nakon utakmice je snimljena zajednička poruka svih učesnika na turniru koji su jednoglasno poslali poruku da razlike treba zanemariti. Poruku možete pogledati ovdje

U narednih godinu dana sve koalicije koje se bave borbom protiv mržnje, a među njima i Koalicija “Zenemari razlike“ fokusirat će se na suzbijanje mržnje na terenima i na rad sa navijačkim grupama u Bosni i Hercegovini.

U 2015. svi možemo jedno – biti bolji ljudi

, 20 2015 17:04:29 +0200

Bliži se kraj godine. Vrijeme je praznika, ljubavi i sreće. Vrijeme je za porodicu i prijatelje. Sabiraju utisci o protekloj godini, analiziraju rezultati urađenog ili neurađenog i planiraju neke nove stvari, donose nove životne odluke i postavljaju se novi ciljevi.
Postavlja se pitanje koliko nas će zaželjeti ne samo da nam u novoj godini bude bolje, nego da i mi budemo bolji nego u prethodnoj? Koliko će vas poželjeti da postanu Supergrađani i Supergrađanke?

Ko su oni ?
Supergrađanke i supergrađani su pojedinci, grupe, ljudi koji žive oko nas i koji neumorno rade na sprečavanju incidenata i krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Kroz promociju pozitivnih primjera tolerancije u Bosni i Hercegovini a i šire, pokušavaju skrenuti pažnju na djela u čijoj su pozadini mržnja, netolerancija, predrasude i ozbiljnost tog problema u našem društvu. U nešto više od godinu dana osnovana je 21 koalicija koja djeluje u 21 opštini u Bosni i Hercegovini, okupljajući preko 120 organizacija i pojedinaca. Koalicije su do sada uradile više od 200 aktivnosti, kojima je cilj bio promocija tolerancije i pozitivne slike njihovih zajednica, te prevencija budućih i umanjivanje štete od već nastalih incidenata motivisanih mržnjom i predrasudama. Neke od aktivnosti koje su radile kaolicije a koje su obilježile 2014. godinu su postavljene na web i možete ih pogledati ovdje https://www.sendspace.com/file/y2kfrn. A postoji još puno toga.

Koalicije su do sada formirane u Doboju, Velikoj Kladuši, Foči, Višegradu, Zvorniku, Livnu, Mostaru, Novom Sarajevu, Zenici, Trebinju, Bijeljini, Gradišci, Gradačcu, Vitezu, Zavidovićima, Brčkom, Prijedoru, Drvaru, Bratuncu, Srebrenici i Teočaku. Planira se osnivanje i novih koalicija kako bi se poruka koju oni prenose čula širom Bosne i Hercegovine i u svakoj lokalnoj zajednici.

Zašto su oni supergrađani i supergrađanke?
Kada se sumiraju aktivnosti iz protekle godine, brojevi govore za sebe. Naročito u našem društvu, gdje se volonterski rad podcjenjuje na svakom koraku, i gdje govore da je bolje džaba ležati nego džaba raditi. Da ne govorimo o tome kako ljudi reaguju na pomen mržnje. U medijima se uglavnom govori o postupcima počinjenim iz mržnje. Svaki put kada neko napadne vjerski objekat to je udarna vijest u medijima. Ali rijetko ili skoro nikada nikada se ne govori o tome kako spriječiti da se ovakve stvari dešavaju. Niko ne govori iz perspektive prevencije. Istaživanje koje je sprovelo Udruženje “BH novinari” pokazuje da se veliki broj političara koristi govorom mržnje u medijima, a to su upravo oni kojima građani poklanjaju svoje povjerenje.

Koalicije se u svom radu vode parolama “Više tolerancije jednako bolje društvo” i “Na mladima svijet ostaje”. Upravo zbog uloge mladih u prevenciji incidenata većina akcija je usmjerena na njih, mlade u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima.

Radionice u školama na temu borbe protiv stereotipa, posjete različitim vjerskim institucijama, sportski turniri za djecu različitih nacionalnosti, bezbrojne radio emisije, ulične aktivnosti, sastanci sa lokalnim vlastima i još mnogobrojne akcije su rađene kako bi se promovisale pozitivne ideje o toleranciji, suživotu i slobodama, i kako bi pokazali da mržnja nije naša već nam je data. Samo za Međunarodni dan tolerancije, koalicije su napravile 30 aktivnosti u svojim sredinama.

Ja sam supergrađanka/građanin jer ….
Veliki broj građana je odlučio biti dijelom koalicija, prvenstveno zbog toga jer vjeruju kako je to pravi način da naprave bolje društvo za sebe i za svoju djecu jednoga dana. Pored toga postoji još mnogo razloga, od želje da se pozitivno utiče na svoju sredinu pa do toga da pošalju poruku tolerancije i jednakosti svima koji je žele čuti.

„Kada sam postala član koalicije Zanemari razlike, mislila sam da u mojoj sredini možda i nema velike potrebe da se radi na ovu temu jer ipak živim u Sarajevu, a Sarajevo je uvijek važilo za multietničko, multikulturno, multinacionalno i šta sve ne multi. Vjerovala sam da trebamo pričati na ovu temu da negdje drugo to spriječimo i djelujemo na vrijeme. Ali, kad sam počela da “grebem ispod površine” shvatila sam da nema grada, sredine, naselja u našoj državi koji nema problem sa netolerancijom. Koalicije same po sebi su potrebne da bi se pokazalo da postoje ljudi koji vjeruju da svi možemo živjeti zajedno bez obzira kojem Bogu se molimo ili ne molimo, koga volimo, s kim pijemo kafu/kahvu/kavu. Biti dio ove priče za mene znači biti hrabar, jer nije lako pokazati na greške i podjele koje su nam nametnute. Vjerujem da uz dosta rada, truda i najvažnije vjere u koalicije možemo proširiti pozitivnu priču i možemo pomoći da živimo u tolerantnijem društvu.“ (Mirela Geko, Koalicija „Zanemari razlike")

„Za nas je Koalicija mogućnost da javno kažemo i osudimo sve ono što podstiče mržnju. Za većinu građana grafit sa uvredljivim sadržajem su samo “škrabanje” koje kvari fasadu, za nas oni predstavljaju poruku mržnje koja je upućena nekome, i uvjek se nastojimo staviti u ulogu onoga koga ova poruka vrijeđa, ponižava, boli…Takve poruke “hrabri” ispisivači ostavljaju pod okriljem mraka, i sami svjesni koliko je loše to što rade, zato se i kriju. Mi naše akcije na uklanjanju i prekrečavanju, radimo javno, u skladu sa propisima, uz podršku naših sugrađana a ponekad i probleme koje nam prave oni koji podržavaju one što takve poruke ostavljaju po mraku.“ (Sanja Živković, Koalicija „Tolerantno i pozitivno iz Doboja“)

Svako od nas može biti super! Kako?
Svaki građanin i građanka koji imaju želju uraditi nešto povodom spriječavanja mržnje u Bosni i Hercegovini mogu postati dio ove inicijative. Ne mora to biti direktno kroz akcije, iako je i to poželjno. Ukoliko ste svjedoci nekog incidentra, grafita koji širi mržnju ili ukoliko pak imate neku pozitivnu priču za koju biste voljeli da i drugi saznaju i ukoliko želite proširiti dobre vijesti i predstaviti pozitivne likove u vašem društvu, to možete uraditi tako što ćete svoju priču podjeliti na web stranici www.supergradjani.ba /www.supergradjanke.ba.

Od kada postoji ova platforma, objavljeno je 210 izvještaja o incidenatima motivisanim mržnjom, ali i o događajima koji su promovisli toleranciju i pozitivne životne priče. Koalicije su izdale i 23 javna saopštenja kojima su osudile incidente motivisane mržnjom u njihovim zajednicama. U mnogo slučajeva su reakcije građana bile pozitivne i članovi koalicija su dobivali poruke zahvale, jer kada je napadnut pojedinac i čitava zajednica se osjeća napadnutom. Svi ti ljudi koji su se osjećali ugroženim i kod kojih je postojao strah da i oni mogu biti napadnuti, osjećaju zahvalnost zato što je neko stao na njihovu stranu. Međutim, dešavale su se i negativne reakcije na aktivnosti i osude koalicija. Pojedinci su čak upućivali i verbalne prijetnje, a u jednoj situaciji je gotovo došlo i do fizičkog napada na ljude koji su htjeli ukloniti uvredljive grafite. Članovi koalicija, uprkos prijetnjama, nikada nisu odustajali od svog cilja i nastavljaju raditi na stvaranju stabilnijeg okruženja za sve nas.

Na stranici se pored ovoga mogu naći i savjeti kako postupiti u situacijama kada ste svjedoci ili čak učesnici u nekom incidentu. Incidente možete prijaviti potpuno anonimno, ali preporuka je da ostavite bar svoju mail adresu, ukoliko bude potrebe za dodatnim objašnjenjenjem incidenta ili ukoliko želite znati više o preduzetim koracima. Nakon prijave se vrši mapiranje incidenta kako bi se stekao uvid koja su to područja najosjetljivija i najviše podložna incidentima ovakvog tipa. Mapiranje se vrši pomoću još jednog mehanizma kojeg je razvila Misija OSCE-a u BiH, nazvanog „monitor mržnje“. Ovaj monitor prikazuje podatke o krivičnim djelima i incidentima počinjenim iz mržnje i reakcije na iste – http://hatemonitor.oscebih.org .

Ide Nova godina, a odlazi stara
Kraj godine je pravo vrijeme da se okrenu neki novi listovi i naprave neke nove promjene u životu. Volite više i budite zahvalniji. Komunicirajte više sa ljudima. Slušajte više nego što pričate. Zaštitite onog ko je slabiji i ugrožen, makar iz razloga što nikad ne znate kad ćete se naći u situaciji da i vama treba neko ko će biti uz vas.

Neka vas motivišu ljudi koji se ne boje govoriti o temama koje su tabu. Trudite se da budete takvi, da se borite za svoja prava i da vaši problemu ne ostanu neizrečeni. I samo ukoliko poželite biti bolja osoba u narednoj godini, biti tolerantnija osoba, postanite supergrađanin ili supergrađanka. Takvi ljudi su zajednici uvije dobrodošli. Budite promjena koju želite vidjeti. Ljudi su stvoreni da vole a ne da mrze. Pustite glas koji će predvoditi Bosnu i Hercegovinu ka tolerantnijoj budućnosti.

A najviše od svega vam želim da u narednoj godini budete ljudi. Jer to se na kraju jedino računa. Kada iduće u godine, u mjesecu decembru, budete sabirali utiske zapitaćete se „ Zbog čega sam ja ove godine bio super?“ Nadam se da ćete imati hrpu dobrih odgovora.

Zašto ne mrzim?!

, 20 2015 16:45:19 +0200

Mržnja je bolest. Ona obuzima i širi se, ne pitajući za posljedice. Mržnja je postojala oduvijek i vjerovatno će i postojati zauvijek. Ali to ne treba da vas demotiviše. Krenuti od sebe i pobjediti mržnju, prvi je korak. Biti oslobođen od toga je neopisiv osjećaj. Zamislite da volite svijet i da svijet voli vas, bezgranično, bezuslovno. To je nešto najljepše što čovjek može osjetiti.

Kada sam bio u nekim mlađim danima, još uvijek nedovoljno hrabar da imam svoj stav i dovoljno glup da prebrzo usvojim tuđim, mržnja mi je prodavana kao “ne biti naivan”. Nisam poznavao drugačije. Bilo mi je tako blizu a tako daleko. Strah je bio ogroman. A ja sam se bojao.

Postao sam malo stariji i imao sam priliku otići malo dalje od svog mjesta, koje je još uvijek uzgajalo taj neki strah u svojim njedrima, i širilo ga na sve ljude koji su živjeli ondje. Vidjeti svijet i ljude koji su druge boje kože, čije ime ne možeš ni izgovoriti i imati priliku provesti dane, sedmice pa i mjesece sa tim ljudi je ostavilo u meni dubok trag.

Niste ni svjesni koliko je potrebno malo sebe dati, da bi dobili toliko toga. Vi koji još to niste spoznali, probudite se!

Volio bih da ovom prilikom i vi upoznate ljude koji su tako mnogo uticali na mene, da postanem bolji čovjek, pametniji čovjek i hrabriji čovjek. Oni ne mrze i za to imaju svoje razloge.

“Bosna i Hercegovina je mala, a ipak velika zemlja. Velika, jer je bogata različitostima, različitim kulturama i tradicijama, različitim nacijama. Danas, čini mi se, sve manje ljudi cijeni tu ljepotu različitosti, a sve više ima predrasude prema drugima. Zar treba da mrzimo nekoga ko je drugačiji od nas samih?! Razliciti smo, ali smo i isti. Ljudi od krvi i mesa. “Vasa mržnja pretočena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove.”, rekao je Tesla. U ovoj zemlji koja treba da se diči ljepotom, da se ponosi različitostima, sve češće čujem vapaje mržnje oko sebe. On je Bošnjak, on je Srbin, Hrvat… Ljudi,gdje smo pogriješili?! Zašto i dalje stojimo u vremenu koje je davno prošlo?! Osvrnite se oko sebe! Zar je teško pokloniti osmijeh, pružiti ruku, nekome ko je drugačiji od tebe?! Pokloni drugima dobrotu, jer dobro se dobrim vraća. Pokloni nekome pomoć, budi prijatelj, budi čovjek! Sta si po nacionalnosti? Po nacionalnosti… najvise volim kad si čovjek, dobar čovjek! Nikome neću dopustiti da mi umanji dušu trujući me mržnjom. Nas svijet je, i onako, već umoran od mržnje!” Maja Vrećo, Višegrad

“Ne mrzim zato što smatram da je to apsurd. Jedan život imam i trebam ga provesti u okružena ljubavlju, tolerancijom, prijateljima. Život je previše kratak da bi se dragocjeno vrijeme trošilo na toliko bezvrijedan pojam zvan mržnja.” Emina Mušija, Kakanj

“Kada govorimo o mržnji, uvijek se može krenuti od toga da nijedna osoba nije rođena da mrzi, nije rođena sa predrasudama ili stereotipima prema nekome ili nečemu. Sve je to nametnuto od nekoga – od roditelja, obrazovnih institucija, medija, društva… Kada shvatiš da ono što ti netko govori i ono što ti netko nameće, nije ono što ti osjećaš – počinješ kritički sagledavati sve. Sve one predrasude koje sam imala su srušene kada sam počela razmišljati i živjeti van zamišljenih granica koje nam je netko nacrtao. Kada izađeš iz te kutije i počneš voljeti i učiti, umjesto mrziti i biti nezainteresiran, shvatiš da su različitosti najveće bogatstvo svijeta. Naučila sam da se mržnjom ništa ne postiže te da je svoje vrijeme bolje utošiti na širenje pozitivne energije.” Sanja Manjgo, Mostar

“Ne mrzim zato što to nikom nije donijelo dobrog. Nije čak ni potrebno. Usporava nas i vraća nas stoljećima nazad, pa se pretvaramo u hrpu ljudi u kojoj niko ništa nije imao, svi su sve znali, i mrzili sve što je tuđe. Ja imam prijatelje svih nacionalnosti, vjeroispovijesti, i mislim da je za kvalitet i ispunjenost života potrebno poznavati i poštovati različitosti, jer monotonija ubija. U drugu ruku, meni je važno da ja imam oko sebe ljude sa sličnim interesovanjima i vizijom, i dobro je to što sam činom rođenja postao nešto. Hvala onima koji su to omogućili, ali idemo dalje. Mi smo u toj fazi kada sve što se uradi prolazi fazu “hejtanja” (neosporavanja), i onda se sva energija usmjeri na kontra-hejt a ne na razvijanje ideje.” Ljupko Mišeljić, Banja Luka

“Zašto ne mrzim – pitanje na koje je veoma teško odgovoriti. Valjda se rodiš s tim, da voliš svakoga i svugdje. Iako živim u društvu u kojem kolektivno sjećanje nosi mnoge negativne konotacije, ja sam uspio, zahvaljujući kućnom odgoju ali i vlastitim odlukama i trudom, da zanemarim sve što se dešavalo, i prigrlim drugog i drugačijeg. Jer kako je jednom rekao moj prijatelj Boris, uvijek je bolje da nas ima više i različitih, jer slavimo Bajrame i Božiće, a samim time i više jedemo.” Azem Kurtić, Srebrenik

“Ne mrzim jer je mržnja kukavički bijeg od ljubavi. Mrze oni koji ne pokušavaju da vole, ili ne žele pokušati. Mržnja potiče iz neznanja, a ja želim da znam i da saznajem. Želim svaki dan saznati nešto novo, nešto drugačije, nešto novo o drugačijim od sebe. Nakon što upoznamo drugačijeg, počinjemo ga voljeti, prepoznajući svoje dobre strane u njemu, ili u njemu pronalazeći dobre stvari koje sami ne posjedujemo. Odbivši da saznajemo o drugačijem, guramo sami sebe u mržnju. Mržnju iz neznanja. Ja znam da volim i ne mrzim.” Vladimir Čolaković, Rudo

“Ne mrzim jer volim i želim biti voljena. Ljudi koji mrze su prazni. Mržnjom ispoljavaju nezadovoljstvo svojim životom i umjesto da urade nešto da to promijene lakše im je hejtati i mrziti druge. Na mržnju usmjerenu prema nama trebamo reagovati osmijehom jer nikada nas neće mrziti i loše nam govoriti neko bolji od nas tako da trebamo se truditi svim pokazati kako treba da vole da bi i oni bili voljeni.” Marija Puljarević, Gradiška

Ko zna gdje i s kim bih bila da mrzim. Mržnja negira moju multietničku i multinacionalnu porodicu. Oni su ja, ja sam oni. A čovjek je previše egoistično biće da bi sebe mrzio. Zato ne mrzim i pružam ruku spasa i prije no što saznam “je l’ naš” ili “njihov”…Ko zna gdje i s kim bih bila da mrzim. Mržnja negira moju multietničku i multinacionalnu porodicu. Oni su ja, ja sam oni. A čovjek je previše egoistično biće da bi sebe mrzio. Zato ne mrzim i pružam ruku spasa i prije no što saznam “je l’ naš” ili “njihov”… Emina Mehić, Zenica

Ovo su samo neki od mojih prijatelja iz čitave Bosne i Hercegovine. Ima ih još mnogo. Stranice i stanice knjiga bi se mogle napisati o njima, o tome kako sam ih upoznao i šta mi znače u životu. Mnoga putovanja provedena zajedno, mnoga zajednička druženja, mnoge noći ne prospavane. Moja ljubav prema njima raste svakoga dana, jer oni su pravi i bez njih ja ne bih bio to što jesam. Kažu da je rad stvorio čovjek. Ne, čovjek je stvorio čovjeka. Oni su stvorili mene i ja sam im beskrajno zahvalan na tome.

Moje ime je Marko Matović, a sve ovo što vidite gore je, dragi moji, Bosna i Hercegovina.