Moji

Baklje naših duša

BAKLJE NAŠIH DUŠA

Prošlog sam mjeseca bila u svom rodnom kraju. Neki će reći u svom zavičaju. Svejedno je, važno je da ga imamo i da tamo možemo otići. Vjerujem da to, većinu čini sretnim. Pripadam onima koji mirise svoga zavičaja nose sa sobom, ma gdje bili. I ta mi spoznaja, neki put donosi radost a neki put tugu. Kada se pomiješaju osjećanja, pokušavam ih tako "smiješane" što lakše dočekati i dobro ugostiti. Priznajem, ne ide mi to baš lako.

I tužna sam zbog svih kojima je oduzeta mogućnost da odlaze u svoj rodni kraj. Još više zbog onih koji to ne žele.

Bio je maj. Prvi.

Nekada je u našem kraju bio običaj da se na okolnim brdima pale prvomajske vatre. Prije toga, sakupljali smo se u školskom dvorištu i pjevajući slobodarske pjesme, sa upaljenim bakljama, odlazili na brdo iznad naselja i ostavljali ih tu gdje su gorjele do zore.

"Kako su baklje gorjele"!

A mi, djeca hvatali se u kozaračko kolo... Slavlje se potom nastavljalo, gore u brdima. Tu se jednom krišom rodila i ljubav. Pominjem je ovdje zato što i danas traje.

Danas, velike prvomajske vatre, više niko ne pali. Ovoga maja, samo su dvije stidljivo gorjele.

Ja sam toga dana otišla pred Vilkinu kuću ali kuće nije bilo. Neko je "odnio" kuću. Rekli su mi moji kasnije, da je to učinilo vrijeme. I to se dešava, moramo razumjeti. A meni ipak, ona Njegoševa " Što ljudi hoće to i vrijeme trpi" ne da, da vjerujem u to.

Nema praga gdje se Vilka rodila, nema mjesta gde je njena majka "čitala" ljubavne vikend romane. Ničega nema. Ali sve je dobilo svoju zamjenu. Priroda se potrudila da sa svih strana donese sjeme nečega.

Lijevo od dvorišnih vrata koja još uvijek postoje, raste jorgovan. Lijep i kišan. I mirisan. Stajala sam dugo pored njega i gledala u svaku rascvjetalu laticu. Koliko je ljubavi priroda utkala u svaku od njih? Koliko je savršenstva donijela u dvorište razrušenog doma? Ljepotu je dakle, darovala priroda a sve ostalo čovjek.

Dugo sam stajala pored jorgovana, trudeći se da mi sva tužna sjećanja što su navirala, ne poremete taj trenutak. Nije me čudilo odsustvo potrebe da uberem makar jedan cvijet. Silna je bila moja želja da ovoga puta, sa sobom ponesem i miris jorgovana, jer sam u duboko skrivenom dijelu moje duše znala da je to što miriše, duša moje Vilke.

Normal 0 false false false EN-US X-NONE X-NONE

SRAM

Normal 0 21 false false false EN-US X-NONE X-NONE

SRAM

Svitalo je. Isticao je posljednji sat njegove smjene. Mirna noć se spremala za počinak. I on je kanio poći kući. Znao je da ga čekaju njegovi, dvomjesečni sinčić i voljena mu žena. Već je osjećao miris svog dječačića kada ga uzme u naručje. Potom će, držeći ga za ručicu spavati dubokim snom. Silno su ga radovala takva jutra.

Znao je da noćas nije bilo zavijanja sirena bolničkih vozila i strke dugačkim hodnicima kada svo osoblje trči da što pre ukaže pomoć unesrećenima. Svejedno ni na tren nije mogao usniti. Dugo je sjedio sam u svojoj sobi, tužan zbog svakodnevnice koju nikako nije mogao promijeniti. Da bi se otrgnuo od crnih misli, uzeo je knjigu sa stočića i ponovo otvorio prvu stranicu, od koje mjesecima nije odmakao i uzalud pokušavao sastaviti razlivena slova.

Do druge, opet nije stigao.

Druga je godina kako je nakon specijalizacije došao u ovu ratnu bolnicu, koja to tada i nije bila, ne razmišljajući da li je odluka koju je donio ispravna ili nije. O ratu se tada još uvijek samo pričalo. On je radio svoj posao, na svijet donosio zdravu i jedru dječicu, veselio se majčinim osmjesima. Ispočetka je ponosno brojao sve rođene i bio zadovoljan.

Kada su nastupili dani užasa, povukao se u tišinu. S njom je i ćutao i razgovarao. S njom se smijao i plakao. S njom je tonuo u san i ujutro je dočekivao. Bila mu je teška ali i draga. Mučilo ga je neznanje njene tolike prisutnosti ali je bio i svjestan da ništa ne umije učiniti da je odagna.

Dugogodšnja veza sa djevojkom koju je zavolio još u studenskim danima, postala je nemoguća. Proganjala ga je tuga što nije znao gdje se ona nalazila u ovom vremenu pokidanih veza. Ali je osjećao da vrijeme mora biti na njihovoj strani i da će se uskoro sresti. Jednom se uspjela javiti preko neke radio veze. Ona je jecala, on prekidao njene jecaje i samo ponavljao da mora postojati mogućnost da budu zajedno. „Učini sve ali dođi ovamo, bezbjednije je“. Potom se veza prekinula i on je opet utonuo u tišinu. Za njega dugu i bolnu.

Dva su mjeseca otada prošla. Radovao se novim životima i nije skrivao suze kada su sahranjivani, prvo komšija, potom školski drug, pa bliski rođak, pa neznanac. Nije se sramio što plače. Uveče je zbrajao rezultate. Broj novorođenih je još uvijek bio u prednosti ali ne zadugo.

Ona je prekinula tišinu. Pojavila se neočekivano ispred rađaone, dok je izlazio s osmehom, nakon što je u vastitu bilježnicu napisao izvještaj za sebe. Bio je dvadeset sedmi jun. Upis je sadržavao dva retka: rođene su dvije zdrave djevojčice.

Nepunu godinu nakon toga, njegova radna koleginica ga je zagrlila i prva mu čestitala rođenje sina. Na istom mjestu gdje je to on činio drugima. Nije mogao biti unutra, plašio se da će mu vlastiti strah, oduzeti radost trenutka. Nakon što ih se oboje nagledao, otišao je zagrliti svoju majku.

I ovoga jutra, neko se radovao. Nešto posle ponoći, javili su mu da je sala spremna i da ga čekaju.

Mlada žena, prvorotkinja, neočekivano brzo, rodila je zdravo muško čedo. Sada se on spremao da ih pre no što ode, posjeti, da vidi da je sve u redu i sa drugim pacijentkinjama, a potom se s mirom udalji. Pripremao je odjeću, kada su ga drsko otvorena vrata, gotovo satjerala u ćošak. U sobu su ušla dvojica naoružanih vojnika.

„Kojim dobrom, ljudi“, bilo je sve što je uspio izgovoriti. Bez odgovora su mu zapovjedili da odmah mora doći i učiniti što se od njega traži. Uzalud je govorio da mu smjena ističe, da koleginica samo što nije stigla, da ona preuzima dužnost i da će učiniti što treba. Nije bilo u njegovom maniru da se pravda, ali neki čudan osjećaj mu je davao snagu da sve to izgovori. U naredenim minutima usledile su pretnje i najcrnji izlivi nečovječstva o onome što se od njega zahtijevalo. Nisu mu odgovarali na njegovo uporno insistiranje o kome se radi. U nekom trenutku u sobu je sva uzdrhtala ušla mlada sestra sa odjeljena i kratko saopštila da doktorka ne dolazi jer ima visoku temperaturu. Znao je, šta slijedi nakon toga. Pognute glave, išao je ispred naoružanih vojnika. Propadali su koraci pod njim, ali ništa nije mogao učiniti. Prepustio se tišini. Beskrajno dug hodnik, pretvarao se u tunel tame, obavijen neprobojnom maglom. Osjećao je miris jesenjih jutara na pašnjacima svoga djetinjstva. Magla i tišina. Bez ljudskog daha i rike goveda. Ničega. Niko da mu dođe u susret. Nema ni plača novorođenčadi. Samo njegovi nečujni koraci i neujednačene kretnje dvojice naoružanih ljudi, čije je prisustvo pokušavao ignorisati.

Pacijent je bila djevojčica iz njegovog susjedstva, čijeg se rođenja živo sjećao. Imala je tada nešto više od šesnaest godina.

Još pre nekoliko mjeseci, obilazio je pragove mnogih tadašnjih „veoma važnih ljudi“ pokušavajući da spriječi njeno odvođenje, na boravište koje su joj neljudi odredili. Nije bio usamljen u njenom spašavanju, diglo se bilo cijelo mjesto, ali kada se oružje najozbiljnije prepriječilo, oni su odlučili zaustaviti se. Rekli su im da je ona tamo jer se spremala za bijeg i čim se ukaže prilika biće razmijenjena za nekoga ko im je veoma bitan i ko se nalazio u „njihovim“ zatvorima. Izmislili su čak i neprijateljsko djelovanje, navodno je prenosila informacije putem radio-stanice, koju nikada niko nije pronašao. Vjerovali su tada u njihovu laž, a znali su da griješe. Sada ga je svaka riječ, tada izgovorene laži, udarala i kao čovjeka, i kao ljekara, i kao oca, i kao sina.

Ta djevojčica svilene kose, sa sitnim pjegama po zarumenjelim obrazima, dovedena je jutros, sa tuđim plodom u vlastitoj utrobi. Od njega se zahtijevalo da taj plod zla i nečijih par minuta životinjskog užitka i iživljavanja, ukloni zauvijek.

Kako su se tuđi grijesi sručili na njega u samo jedan sat tog nesrećnog jutra, za zahtjevom koji je silina oružja davala onima koji su ga posjedovali, bilo je pitanje koje je sve vrijeme ponavljao. Djelić je sekunde odlučivao da se ona okrene prema njemu i prepozna ga. I u tom djeliću on je donio odluku, okrenuo se i u trku napustio salu. Vojnici su ga sustigli na hodniku. Uslijedile su psovke, udaranje teškim vojničkim čizmama, najcrnje prijetnje ali on nije posustajao. „Ne mogu, to ne mogu“ ponavljao je u nedogled, ali udarci nisu prestajali. Sva vrata na tom dugačkom hodniku bila su zatvorena. Niko, baš niko se nije uhvatio za kvaku da ih otvori, da mu priđe, da ga zaštiti, da tu neman otjera, da učini bilo šta. Ničiji koraci, ničiji glasovi, samo njegove molbe i jauci. Izubijanog i krvavog ugurali su ga u neku pomoćnu prostoriju. „Izdajico, svoga naroda, trunućeš tu! Dajemo ti vremena da se oporaviš, ali moraćeš to pseto riješiti djeteta“.

Potom je sve prekrila tišina. I da se cijeli konzilij sastao da mu da podršku, ne bi ni riječi progovorio. Njemu je bila potrebno ćutanje. Ponos mu je ostao netaknut. To saznanje ga je činilo snažnim.

Tri puta su ga toga dana vukli po hodniku, tražeći da uđe u salu i učini što su naumili. Kada je počeo povraćati žuč i povremeno gubiti svijest, odustali su. Čuo je poznate glasove svojih kolega kako se raspravljaju sa vojnicima, čuo je glas jedne od sestara kako govori kroz prozor nekome, da je doktor cijeli dan na intervencijama, ne sluteći da je reč o njemu, čuo je i pjesmu svih rođenih beba koje je donio na svijet, čuo je i naricanje svoje majke. Neko je od osoblja sa maskom na licu dolazio da mu ukaže pomoć i nije ga prepoznao. I sestra koja mu je davala injekciju imala je masku. Bio je kasnije beskrajno zahvalan što ničije lice nije vidio toga dana. Kasnije je utonuo u san i nije bio svjestan ničega što se potom događalo.

Sledeće se jutro probudio u nepoznatoj sobi. Boljelo ga je sve, duša ponajviše. Osjećao je nagon za povraćanjem ali to pražnjenje nije dolazilo. Kada je došla policija nije htio otvoriti oči. Prepoznao je poznati glas kada je upitan kako mu je. Pravio se da spava, smatrao je to pametnim rješenjem. Kada su došli sljedeći put zatekli su ga budnim. Nije želio davati nikakve izjave. Samo je kratko rekao: „ Sramota“. Ponavljao je to nekoliko dana.

Sramota ga je bilo čak i bjeline zidova sobe.

Doktorka koja ga je trebala zamijeniti, dovedena je na silu sljedećeg dana. Neko joj je dojavio što će se dešavati i ona je namjerno izazvala visoku temperaturu. Kada su vojnici došli na njena vrata, upozorili su je da oni vrlo dobro znaju kuda je pobjegao ostatak njene porodice. Bila je ucjenjena. Odveli su je do bolnice i nakon što je krišom popila dovoljnu dozu sedativa, stavila masku na lice i uradila ono što on nije mogao.

Lice djevojčice, doktorka nije vidjela. Prekrili su ga bijelom plahtom. Svi su bili skriveni jedni od drugih. Stapali su se uzdasi doktorke i sestara sa jaucima nedužnog djevojčice.

Pred vratima su čekali naoružani vojnici. Vonjali su na alkohol i dim. Niko ništa nije govorio.

Doktorka je potom otišla u svoju ordinaciju i umjesto izveštaja u knjigu protokola upisala: SRAMOTA ME JE. STIDIM SE. Na bijeloj hartiju ostali su tragovi njenih suza. Sutradan je ta stranica istrgnuta.

Njega su nakon toga danima pozivali na informativne razgovore, ostavljali samog u nepoznatim odajama ali osim onoga što je rekao policiji, ponavljao je i njima. SRAMOTA.

Djevojčica je zaista razmijenjena nekoliko mjeseci kasnije. Osjećao je da bi mu bol bila još veća da je saznao ime onoga zbog koga su svi morali podnijeti toliku sramotu. Zato je ćutao. Ćutali su svi.

Kada je odlazio posjetiti majku, okretao je glavu od hladnih zidina kuće gdje je često gladao djevojčicu zlatne kose.

Prolazile su godine. Rat se završio. Više niko nije imao želje da bilo šta prepričava. A svi su se sjećali baš svega. Ćutanje im je donosilo spas. Tako su svi željeli da bude. I bilo je samo naizgled.

Jednom je rekao majci kako bi se silno radovao ako bi nešto lijepo čuo o djevojčici, a sada sigurno ženi, iz njihovog susjedstva. Majka je odmahnula rukom, ne rekavši ništa, ali on je znao, da ona samo ne želi dirati u stare rane.

Bilo je hladno decembarsko jutro. Putovao je na zakazani simpozijum u glavni grad. Parkirao je auto i prešao ulicu da bi svratio do obližnje banke. Izvadio je već pripremljena dokumenta, ličnu kartu i bankarsku iskaznicu i prišao šalteru. Sa druge strane u urednoj uniformi, kakve nose sve bankarske službenice, smješila se mlada žena. Imala je zlatnu kosu. I sitne pjegice. Gledali su se pravo u oči. Pogledi su im se zaledili. Uspio je samo nešto promrmljati. Istrčao je van. Sve ga je gušilo. Ali, bio je sretan.

Nikome nije pričao o tom susretu. Samo mu je majka, onako neobavezno ali zadovoljno, rekla jednoga dana kako eto ima Boga. Čula je da Kika radi u velikoj banci, udala se i ima djecu.

Njegove riječi nije čuo niko. Samo on.

VILKA

800x600

VILKA

Imala je trideset godina.

I trideset dana.

I trideseti je dan bio u mјesecu njenog rođenja.

Imala je i dvije djevojčice i čvrste ruke voljenog čovjeka, i za nježnosti i za snagu.

Imali su i svoje snove. Svo četvoro. I puno nade.

Željeli su da vide more. I ubjeđivali sebe da im sve miriše na borove i bonacu.

A oko njih se širio miris baruta i bure. Uzalud su se opirali jer za to u njihovim čistim dušama nije bilo mjesta.

Sve što je bilo loše, tih poslednjih meseci, donosili su ljudi.

Ponekada i ono što je bilo lijepo. Mada sve rjeđe.

Vrijeme se ničemu nije moglo suprotstaviti.

Kao ni onog jutra kada ju je majka u već poodmaklim godinama na svijet donijela baš na sobnom pragu. Metar udaljenog od kućnog.

U vrijeme kada je rađala starije sinove, mada daleko mlađa, dolazila je babica na poziv, te joj je oba puta presjekla pupkovinu. Tog jutra je to morao učiniti njen rano ostarjeli supružnik kojemu je više priličilo da u naručje uzme unuče nego kćer. Svaku pomisao da treće dijete rađa u bolnici, odbijala je bezuslovno.

Tako je njena tvrdoglavost natjerala ogrubjele ruke što su godinama zarađivale hljeb u rudarskom oknu, na nježnost.

Iz te majušne u bijelo okrečene kućice, tog sparnog prvog julskog dana, začuo se dječiji plač. Lijepo žensko čedo, okupano slabo zgrejanom, gotovo hladnom vodom i njenu majku, od podne su već obilazile žene iz susjedstva.

Sinovi su u dvorištu nekako sramežljivo susretali posjetioce.

Tek pred veče podobro izgladneli ušli su pognute glave, jedan za drugim, plašeći se da pogledaju u pravcu jedine sobe gde je majka uzalud pokušavala da novorođenčetu ponudi praznu dojku. Otac je već otišao u drugo selo tražeći bilo kakvu dojilju da podoji malenu dok majci mlijeko ne nadođe.

Padala je noć kada je u kuću ušla mlada i jedra žena, odvažnog koraka i nabreklih dojki.

Ubrzo je utihnuo plač djeteta.

Sutradan je mlada žena ponovo došla. Tek treći dan još uvek bezimemo dijete, počelo je dojiti svoju majku.

Za ime niko nije pitao.

Kada je otac, dvije nedjelje nakon rođenja, na pazarni dan, kako to obično biva, kanio otići i zvanično prijaviti rođenje djeteta, ostao je zatečen kada je čuo ime devojčice.

Uzalud se opirao, bezuspešno pokušavajući da pravilno izgovori ime namijenjeno njegovoj kćeri, govoreći da će im se svijet smijati, govorio je on još što šta tog jutra ali ga niko nije čuo.

Na kraju je bijesan upitao svoju ženu je li ona to ime pročitala u nekakvim knjigama, što ih je bezuspešno skrivala u kući u kojoj se ništa nije moglo sakriti, dobro znajući da je ona u djetinjstvu posjećivala samo obavezne časove vjerske nastave, gdje se svakao nije opismenila.

Shvativši to kao uvredu u njoj se tada stvorio inat i za nju je ta, njemu itekako važna tema bila zatvorena. Ostala je pri svom naumu. Dijete će imati ime kako ona želi ili nikako.

Otac je našalivši se čak i na svoj račun ispričao komšiji sve što se toga jutra dešavalo u njihovoj kući, spomenuvši i knjige svoje žene i ime njegove novorođene kćeri, što je ostalo da se dugo prepričava, kako je eto njihova susjeda i ne znajući da čita, negdje ipak pročitala to tako neobično ime, za koje čak ni u varoši niko nikad nije čuo.

I kako se sve neobičnosti brzo zaborave, i ta je negde potisnuta, tako da je od svega ostalo njeno lijepo ali čudnjikavo ime, a da niko nije znao iz kog je pravca svijeta došlo i nastanilo se tu u naručju nepismene im poznanice.

Ostala je i jedna čudna slika u sjećanju komšija i prolaznika.

Na sećiji ispod prozora bez zavjesa, sjedi žena za koju su znali da ne umije čitati, malo zakrivljena prema ulici, kako u ruci drži knjigu i čita.

Jedino je jedan šeret iz okoline primijetio kako je u čitanju prešla na "ljubavne vikend romane" što se moglo i očekivati, jer su knjige nerijetko teške, pogotovo one tvrdih korica, a i starost je odradila svoje. U to vrijeme popularni ljubići su bili svakako lakši, što po lakoći štiva, što po formatu, a i na naslovnici je ljubavni par bio u koloru, sve među cvijećem.

Oni koji bi se duže zadržavali, govorili su da čak i listove prevrće i da to mora biti neka šala koju ona čini sa svima.

O tome odakle su i na koji način stizala sva ta čitala, niko se nije pitao. Ko je odlazio u školsku biblioteku, jer druge u to vrijeme nije bilo, niti ko je kupovao sve te romane na jedinoj trafici u naselju, ostalo je nejasno.

Samo su babe još dugo lomile jezik prizivajući to milo i poslušno dijete.

To što je po neko progutao i poneko slovo u njenom imenu nije značilo ništa.

Neko ti je drag ili nije, voliš ga ili ne.

A nju su uglavnom voljeli. Zaista jesu.

Laganim koracima, u kojima je nosila ples, stizala je svuda. Znala je čak i probuditi usnule komšije, ranim jutarnjim dolaskom jer je njoj sna uvijek bilo previše.

Jednom je čak doživjela i neprijatnost, došavši kao prvi gost na vjerski praznik, najboljoj drugarici. Nisu je pustili u kuću. Prepričavanje o tome ko je više pogriješio, trajalo je nekoliko dana, a potom zaboravljeno.

Samo njen otac nikada nije, ponajviše kriveći sebe, ne komšije i ćerku.

Ona je ipak imala posebno mjesto u njegovom srcu.

Mora da ih je ona nježnost kada je drhtavim rukama presjekao ono što je vezivalo za majku, tog prevrućeg julskog jutra, vezala na neki poseban način.

Na sinove je bio ponosan a nju je prosto obožavao.

Braća su se prema sestri uvek odnosili zaštitnički, ali pošto su rano otišli od kuće, otac se toj ulozi potpuno predao.

Znao je brzo da plane na i najsitniju opasku koju bi joj majka uputila.

Nijedno od njih je nikada u pričanju nisu oslovili samo imenom. Uvek je bilo naša...

Osjećala je ona tu zaštićenost dok je odrastala, smatrajući je i bespotrebnom i opterećujućom.

I izrasla je Vilka u lijepu djevojku, nešto nižu rastom, mada su i ona i mlađi brat isto tako oniži, priželjkivali da im nešto od starijeg brata i njihove visine bude podareno.

Kasnije su oboje prihvatili, da im je to ponajmanje bilo potrebno.

Ratno je ludilo zamalo odnijelo na onaj svijet najstarijeg brata. Ranjen je snajperskim hicem dok se vraćao sa posla, u prvim danima rata. Metak je prošao kroz vrat.

Ljekari su se nadljudski borili da ga spasu. U komi je ležao danima.

Prilikom jedne posjete tetka po majci, u hodniku bolnice, negodovala je, da su je svi čuli, kako mu je u stvari njegovih dva metra krivo, što je u tom stanju. "Da je bio desetak centimetara niži, izbjegao bi ga, ali eto, sudbina, pa to ti je. Ma samo da je bio niži, bio bi sada među borcima, branio svoj narod a ovako, nikad ne znaš hoće li jutra dočekati". Svi su je nijmo slušali bez želje da je zaustave ili nešto kažu. A ona je nastavljala razvijati cijelu teoriju o tome kako je bolje ovim nižim i mršavijim, nije baš da se mogu i mišiju rupu sakrit, ali svakako su u prednosti, pa i to što manje jedu. Eto neki dan su u njenom naselju sahranili visokog momka, i on je stradao zbog visine, rekli su.

Ona je tako te teške trenutke činila svojim brbljanjem, podnošljivijim.

Nekoliko nedjelja je bilo potrebno da se brat makar djelimično oporavi.

Ostale su dobro vidljive posljedice ranjavanja, ali su imali jedni druge.

Mlađi brat, još uvek neženja uselio se sa sestrinom porodicom u tuđi stan. Imao je on vlastitu kuću ali ocijenili su da im je tu bezbjednije.

Ona je brinula o djevojčicama, redovno ispraćala muža, pa brata na ratište, sklanjala se u podrum i čvrsto vjerovala u danima beznađa, da to ludilo neće dugo potrajati.

Otac i majka, napustivši zauvjek, svoju malu u bijelo okrečenu kućicu, smjestili su se kod starijeg sina.

Rijetko su se čuli, viđali nisu nikako.

I onda se u drugoj godini rata u podrumu zgrade gde su se smjestili, u jednom danu koji se ni po čemu nije razlikovao od svih pređašnjih dogodio taj sudbinski susret.

Bledunjavi starac iz susjedstva, koji je već odavno donio vlastiti krevet i većinu dana se izležavao na njemu, bez obzira što je zauzimao previše prostora, dočekivao je svoje susjede novim informacijama.

Saopštio je to jutro da su zakoračili u tristo trideset i treći dan njihovog bitisanja i zajedništva u ovom podrumu.

Vilka je sjedila mirno, posmatrajući svoje djevojčice kako se igraju sa lutkama i ostalom djecom iz skrovišta.

Žena pored nje koju je ranije viđala, uzdisala je bez prestanka. Uvijek otečenih očiju, bez želje da razgovara sa bilo kim, lomila je vlastite prste, zarivala nokte u bedre, odavala je sliku paćenice. A takvih je bilo previše. Zato ona i nije izazivala nekakvu posebnu pažnju svojim postupcima.

Vilka je imala čudnu potrebu da joj se približi. Čak ni sekund nije razmišljala da to odloži za neki drugi dan.

Sati su je dijelili do saznanja da je ona žena, koja ju je prva podojila. Ista ona jedra i mlada žena koja je ponekad pominjana u njihovoj kući i koju je otac doveo iz drugog sela da joj udahne život.

Obje su bile neme, bez suza, bez uzdaha.

Između njih je lebdjela tajna, koju je jedna od njih odlučila skrivati a druga za nju nije ni znala.

I tako se u tim neljudskim okolnostima rodila ono ljudsko i uzvišeno, koje niko i nije pokušavao definisati, čineči sve te nesnosne situacije malo ljepšim.

Djevojčice su dobile više nježnosti i još jedno toplo krilo.

Vilka nije ni pokušavala objasniti zašto se vezuje za tu ženu, sve opravdavajući da je to zato što su se one davno trebale upoznati, te da ovom nevremenu ne treba dozvoliti da bilo šta poremeti.

Primijetila je kako ona zapravo mnogo priča i o sebi i svojima, a da uglavnom dobija šutnju.

Bile su vesele i tog jutra, makar prividno, zbog nekakvog najavljenog primirja, kada je Vilka, gotovo poskakujući po svojim izgovorenim riječima, upitala sa kim je ona u prvim danima svoga života dijelila isto mlijeko. Na ogovor je čekala samo tren. On je bio spreman, već odavno.

" Ne smijem obući crninu".

Sudaralo se sve što se moglo sudariti između dijve žene, potpuno različite dobi, različite vjere, svjetonadzora, porijekla. Sudarale su se boli i sve patnje napaćenih.

Dugo su ćutale. Nije to bilo od straha da bi se moglo izreći nešto odveć glupo, već zbog nemoći.

Bili su to oni bezglasni trenuci.

Znale su obje da je to bilo najprimjerenije tom trenutku.

Bolno su se nizali sljedeći dani.

Nekada im se činilo da ne znaju kako ubrzati vrijeme, a ponekad je tako brzo prolazilo da su ga gotovo jurile.

Svaki put kada se susretala sa svojima, ostala im je dužna ispričati za svoje druženje sa svojom majkom po mlijeku. A i ti susreti su bili sve rjeđi. Njena majka je već bila smještena u psihijatrijsku ustanovu bez svijesti o bilo čemu u vanjskom svijetu.

Njih dvije su se neobjašnjivo trudile da što više budu zajedno.

Ponekad su s djecom odlazile do obližnjeg parka.

U njemu su tražile miris mira.

Vilka je verovala da i mir ima svoj miris.

Kao i njihovo druženje. Da je neko zatražio ona bi ga znala nacrtati. I obojiti.

A on je izostajao.

I te sasvim bezlične srijede uputile su se po pomoć, koja je neredovno stizala, isčekujući jedna drugu. Ostavile su otključane stanove.

To u zgradi više niko nije činio. Nalagalo je to zajedništvo.

Ona je za ruku držala stariju djevojčicu. Mlađa se već bila toliko vezala za novu "nanu" da je uvijek prva uspijevala stisnuti njenu ruku.

Išle su plešući, baš kao što je to činila Vilka u njihovim godinama pa i kasnije.

Obučene u lagane lanene haljinice sve u bojama proljeća, činile su mali pokretni ružičnjak, čist i okupan ljetnjom kišom. Radovale su se slatkišu koji će se naći u paketu.

Prva godina rata je bar što se namirnica tiče, bila nekako podnošljivija.

S drugom godinom se povećavao broj korisnika, što je diktiralo količinu koju su dobijali.

Vilki je jedino bilo važno da se u tom otužnom paketu nađe ponešto za djecu. Ako se bojala bilo čega, bojala se gladi, ponajviše zbog djevojčica.

I mada okružena smrću, uglavnom svakodnevno, Vilka je o njoj rijetko razmišljala.

Ohrabrivala je i sebe i druge rečenicom koju je od početka rata izgovarala njena tetka.

Pa i ovo će se jednoga dana, juče zvati.

Snovima je uvijek davala puno prostora.

Sanjala je lijepog muža.

I zavoljela dobrog i naočitog čovjeka.

Dosanjala je i da je dvije djevojčice zovu majkom.

Riječi zahvalnosti na svemu što joj je podareno, izgovarala je u tišini.

Snovi o miru su zauvijek ostali nedosanjani.

I da svi zajedno vide more. I mirišu borove. I da devojčice prave kućice od pijeska.

Iste onakve male u kakvoj je i sama odrasla.

I da ih vodi u školu. I da svake subote odlaze u kino a potom u slastičarnicu "Dubravka".

Da ostari pored svojih voljenih. Da ima sijedu kosu. I unučiće sa krupnim očima.

Približavali su se rijeci.

Granata je pala na most, ispred njih.

Svojim se tijelom bacila na dijete. Zasula ih je tama. Udarale su ih sve boli ovoga svijeta.

Nije do kraja uspjela dozvati drugo dijete. Samo prva dva sloga njenog imena. Treći joj je zamro na usnama.

Kada se sve stišalo, mlađa djevojčica je ustala, otrgnuvši ruku od nepomične žene, i bez straha prišla majci i sestri. Obje su bile u krvi. I njena je haljinica bila krvava. Pored njih nepoznati dječarac.

Niko se nije pomjerao i niko nije dolazio.

Ona je tada imala tri godine.

Od tih "velikih" godina, ostalo je samo za pamćenje, majčino kajanje da za treći rođendan nije imala tortu.

Nakon toga imala je samo oca.

Sestra je ostala nepokretna i u krevetu, baš kao onog jutra na obali rijeke.

Sahranili su je sljedeće godine u tuđoj zemlji.

Pored malog bijelog kovčega, besomučno je stiskala očeve ledene ruke.

On je plakao, ona nije.

Bili su sami.

Na obali rijeke, danas je kameni pravougaonik.

Na njemu je uklesano ime majke, koja je umrla spašavajući svoju stariju djevojčicu.

Ispod, ime žene koju su zavoljeli tih tužnih ratnih mjeseci, koja je jednom bila pozvana da udahne život tuđem djetetu, i koja je pokrivši svojim tijelom spasila, dijete tog djeteta.

Svoje vlastito nikada nije pokopala niti obukla crninu.

Treće ime pripadalo je trinaestogodišnjem dječaku, koga nije imao ko spasiti.

MOJA BAKA

Normal 0 MicrosoftInternetExplorer4

Moje je ime Kamen.

Pre rođenja dali su mi ga otac i majka. Kao da su znali da vremena ni za šta više imati neće.

Otac je želeo sina. Prvenca. Nije znao da će ga držati u naručju tek dve nedelje. Na "odsustvu" koje mu je bilo dozvoljeno.

Baka mi je pričala kada sam poodrastao, da me je majka grleći dojila nešto više od tri nedelje. Toliko su joj dozvolili da živi nakon mog rođenja. Onda sam postao ničiji.

Bio sam samo babin unuk. Bio sam komšijin komšija, pa drug iz školske klupe, kasnije nečija simpatija ali ničiji sin i ničiji brat. Nikada.

Otac me je u naručju izneo iz bolnice. Ponosan a tužan i zabrinut. Znate, kada se ljudi kao on brine o svojoj porodici i svojoj kućici, svakog prvog u mesecu donese platu, s mukom zarađenu u rudarskom oknu, brine o urodu sa škrte zemlje, ne ostaje mu previše vremena za bilo šta drugo, pogotovo ne za politiku, koju uostalom i nije razumeo..

Ali kada su informacije počele pristizati sa svih strana a sve su govorile da će rata ipak biti jer su tako odlučili oni koji se nisu mogli dogovoriti, mada ja danas mislim da to nisu ni pokušavali; strah se počeo zavlačiti u sve pore njegovog bitisanja. Čovek se kažu najviše boji onoga što ne razume a što u svakodnevnoj priči zvuči zastrašujuće.

Kada je dobio ratni raspored, uniformu i naoružanje, pričala je moja baka, čak je, bio i sretan. Nerazumevanje tada, potkrepljeno zaluđenosti, potiskuje razum i nekakva čudna sreća zauzme neopravdano mesto. Meni je danas drago što znam da je i zbog te ludosti osetio radost, jer sam se godinama borio da samo osmehe svojih roditelja, nikako tugu, urežem u sećanje.

Majka je već u poodmakloj trudnoći, te noći plakala do jutra, ustala sva podbula i onemoćala i uzalud pokušavala da nađe pogodan trenutak da započne bilo kakav razgovor i prekine tišinu, koja je svojim velom, gora od ikakve magle, prekrila i učinila nevidljivim sve unaokolo.

Negde iza podneva otac nas je sve stidljivo izgrlio i otišao. Začudo, nije se osvrtao. Zapamtili su ga kako poskakuje i poput kakvog dečarca, kida listove tek procvalih voćki.

Majka je čekala, ja sam rastao, baka se molila Bogu, deda se povukao u tišinu. Otac je dolazio i grlio me nerođenog.

Trajalo je to celo leto.

Rodio sam se početkom jeseni.

Mada je ta jesen bila tužna i kišna, ne samo što je to priroda tako odredila, ljudi mnogo više, grejalo je sunce na dan moga rođenja. Cela je nedelja bila sunčana. Radovali su se svi i oni koji su me već zavoleli i oni spremni da me vole.

Šum kuršuma postao je uobičajena muzika i jedino čega nije nedostajalo te prve ratne godine, moj otac je ipak od sreće, izašao pred kuću, i ispalio ceo saržer.

Za radost!

Danas mi ta njegova prepričana radost, izmami osmeh. I ja se smejem. I taj me smeh uvek daruje ponekom suzom.

Dve nedelje potom u kišno predvečerje, otac je otišao.

Dugo smo se opraštali.

Znate, kada i susret i rastanak stanu gotovo u samo jednom minutu, a bez svesti da će se više ikada ponoviti, sve se pretvori u neobjašnjivo i neiskazano.

Deseti dan od našeg rastanka petoro je mrtvih ležalo na dva kućna praga. Troje mojih.

Majci je, pričali su, još mleko curilo iz nabreklih dojki pa joj je noćna košulja sve do pojasa bila mokra.

Otac, samo u donjem vešu, pokušavajući da je zaštiti, presečen.

Deda tek izašao iz štale, nahranivši jedinu kravicu, stresao seno sa odeće, ulazio mirnim korakom da popije prvu jutarnju kavu.

A samo koji minut pre, bili smo svo troje zajedno. Dojila me je moja majka i ja uvek kada zamišljam taj trenutak, vidim oca, pristiglog te noći, kako me drži za ručicu i ne može me se nagledati.

A moja baka...

Ona je ceo moj život bila jedina kojoj sam mogao reći "moja".

Ona je u to žalosno jutro uletela u našu sobu i uzela me u naručje.

Nikada nije znala objasniti što je to učinila, pa je ona pored živih mi roditelja osetila potrebu da me spašava. Otac i majka su već bili na pragu. Još koji sekund.

U momentu dok smo baka i ja skakali kroz prozor, nestajali su životi Mojih.

Nosila me je moja baka i nosio me je život. Stresale su se kapi kiše na nas, sa prezrelih šljiva. Jesenje rose su milovale bose noge, davajući im snagu da trče dalje.

Kuća je druge ratne godine zapaljena.

Tako smo nas dvoje pobegli smrti. Trčali za životom da nam ne umakne.

On je negde postojao, morali smo ga stići.

Najpre pod prvom stenom koja je bila udaljena tek nekih dvestotinjak metara od prvih kuća.

Tada sam zavoleo muziku srca moje bake i glasa nisam puštao. Držala mi je ruku na ustima i kada je smogla snage, trčali smo dalje.

Grabila je moja baka prema naselju, kilometrima koji su toga jutra bili dulji od desetina milja ali je znala da ih nas dvoje moramo zajedno preći.

I prešli smo.

Mene je dojila nepoznata žena. Bila mi je majka po mleku nekoliko meseci.

Moji su sahranjeni drugi dan. Pet je raka iskopano toga jutra i u svaku položeni oni kojima nije bilo vreme umiranja. Majka u dvadeset petoj, otac godinu više, deda u šestoj deceniji, komšije ...

Pet života prekinutih u par sekundi.

Moja baka je uvek bila kraj mene. I ja kraj nje. Imali smo jedno drugo.

Zajedno smo se smejali, igrali, učili, pravili kolačiće, mesio sam i hleb sa mojom bakom, razvlačio jufke za pitu, uvek sam voleo krompirušu, uglavnom smo sve radili zajedno.

Ali bez obzira na svu pažnju i radosti koje mi je baka pružala, tuga mi je nekako uvek bila bliža. Sa njom se nisam mogao boriti.

Nedostajale su mi majčine oči da se u njima ogledam.

Nedostajao mi je otac za snažan zagrljaj.

Nedostajali su glasovi u našoj kući.

Nedostajali su koraci po našoj avliji.

Nedostajali su tanjiri na našem stolu.

Toliko toga je nedostajalo a mi nismo mogli ništa.

Svega je nedostajalo u nama i oko nas, samo je tuge, pa iako skrivene bilo previše.

Kada sam shvatio da baka plače krijući se od mene, plakao sam i ja krijući se od nje. Nikada nisam hteo priznati da to činim.Čak i dok sam bio sasvim mali.

Morao sam biti hrabar. A hrabrost nije, glupo su nas učili, trpela suze.

Nas dvoje smo jedino zajedno, plakali na groblju.

Kada sam poodrastao zalivao sam cveće na grobu mojih roditelja.

Plakao sam a opet bio sretan.

Bistrina vode kojom sam pojio moje voljene, davala mi je veru da se i oni raduju kada to činim.

Ja sam ih milovao kapima vode. Oni mene na neki drugi način, koji smo, verujem samo mi razumevali.

Kada mi je rečeno da idem na prvo letovanje, nisam se želeo odvojiti od moje bake.

Plašio sam se da ćemo tugovati oboje.

I jesmo.

A opet sam otišao.

U zalasku sunca sam tražio oči svojih najmilijih.

Gledali smo se preko sinjeg mora. Nemi. Mahao sam u daljinu verujući da me moji odnekud vide.

Previše je tuge bilo u toj udaljenosti.

Plačući sam se, pri povratku, bacio u moje jedino naručje.

Suzile su i bakine oči.

U suzamu su nestajale tople oči moje bake. Nije bilo uzvraćenih pogleda.

Tada sam znao da se više nećemo rastajati.

Nisam imao pravo na njene suze i njenu bol.

Ne ja.

Slušao sam priče odraslih na šta sve imam pravo. Nisam ih razumeo. Ne razumem ih ni danas.

Čini mi se da sam uvek sedeo za tuđim stolom i neko stražan i veliki, iz ogromnog kotla deli pravo.

Jednima malo sreće, drugima malo suza, trećima malo novca i tako redom. Različiti su darovi. Različito ih i primamo.

Ispred mene je sve krcato, a opet sve prazno.

Ja ne dodirujem ništa. Bojim se da če me zaboleti. Već boli.

Kamen sam.

Kada me dodirnete nisam uvek hladan.

Umem i da plačem. Na svoju bol, dodajem i tuđu.

Široke su mi ruke pa mogu sve da obuhvatim.

Kamen sam.

Bilo je vrelo i toplo leto.Tako ga opisuju i deca u svojim prvim literarnim sastavima. Slučano sam tog leta, a sva bitna poznanstva se i dešavaju upravo slučajno, upoznao jednog dečaka, godinu mlađeg od mene. Moglo je biti da se nikada i ne upoznamo jer smo živeli više od petstotina kilometara daleko jedan od drugog, on u svojoj, ja u svojoj državi. Ništa nas nije povezivalo bitnije od toga, da smo obojica rođeni tih tužnih ratnih godina.

On je imao nepunih osam, ja devet godina.

Znali smo čitati i pisati.

Navijali smo za Crvenu Zvezdu.

On je pričao da njegov otac navija za Partizan. To mu se nije dopadalo.

Ja sam mu rekao da nemam oca.

On je nastavio dalje, možda i ne čuvši moje reći, govoreći kako je zato majka uvek na njegovoj strani i da ona navija za Zvezdu.

Ja sam mu rekao da nemam majku.

Potom je zaćutao. Nevešto, dečački ali ipak zaćutao.

Ćutala su i ostala deca.

Odvažni komšija je misleći da je potrebno da me brani hrabro rekao da su moji roditelji ubijeni u ratu. Ne znam da li je to razumeo.

Naše je druženje trajalo još nekoliko dana.

Mi deca iz susedstva, tražili smo ga u jedno od tih predvečerja dok nije otputovao, jer nam se jako sviđao način na koji je lagano razvlačio svaku izgovorenu reč.

U dvorištu njegove bake koja je živela na drugoj strani naše doline, zatekli smo mlađu ženu.

Obraćala nam se tišinom. Kada sam izgovorio svoje ime, obema rukama me je pomilovala po kosi. Ona je znala da sam ničije dete. Da sam samo bakin.

Prošlo je mnogo godina od tog predvečerja.

Za mene je to jedno potpuno izbledelo sećanje.

Život se potrudio da ga učini drugačijim.

Iz tog susreta se rodila i ova priča.

Tako je ničije dete, proterano iz bezbroj životnih, postalo sudionikom jedne, samo njegove priče.

Moj otac

Jutros rano, postala sam majka.

Verujem da će to biti najlepša uloga u mom životu.

Budim se sa svešću da više nisam sama. Da imam nekog. Nekog ko je samo moj.

Znam da zvučim sebično, ali oprostili bi mi svi koji bi čuli ovo moje glasno razmišljanje.

Plačem.

Dve decenije proterujem suze, a one se iznova vraćaju.

Tišini sam obećavala da na ovaj dan neću plakati, ali sam i nju izdala.

Prevarila sam obe.

Beo je plafon iznad mene.

Sve miriše na jod. I moje suze.

Kladila bih se da su i one bele. Bele i mirisne. I moje.

Kroz njih sam uvek dozivala svoga oca. Koga nikada imala nisam. A dozivala sam ga.

I tiho i glasno, svejedno. Nikada nije došao. Jer mrtvi ne dolaze.

Moj otac.

Da li je imao vremena da umre gore u vrletima, sa slikom tek začetog čeda i bilo kakvom nadom.

Ko je umro poslednji?

Ja prednost ne dam nikome.

Nedostajala su mi dva zagrljaja, a imala sam samo jedan.

A ja sam uvek osećala da me i on grli.

Čeznula sam za mirisom oca, a imala sam samo miris majke. Njegov sam prepoznavala u svojim suzama.

Oca koji me nikada pomirisao nije.

I verovala sam da možemo biti celina.

Potpuna. Dovoljno je bilo samo želeti.

A ja sam želela.

Popunjavala sam uredno, glupe rubrike koje su me opominjale da sam dete "palog borca". Kakva ironija! Dva puta, skoro po pola veka niko ništa ne čini da se to ispravi. Verujem da postoji nešto nežnije u nekom drugom izrazu. Nešto što manje boli i opominje.

A mi smo brojevi. Brojevi koji opominju. Koji bole i jauču. Koji u nečijem zbrajanju uvek daju neki dobitak. Nekom drugom, nama ne.

A našu bol, niko nikada nije zbrajao.

Nju su mogli prepoznati samo dobri ljudi.

I oni koji su nas voleli.

Naplaćivali su je oni drugi. I bilo ih je.

Mi je grlimo na izraslim ljiljanima gde počivaju naši očevi.

Ne "pali borci".

Majka mi je po rođenju dodala "a". Svejedno sam bila deo njega, obogaćena za slovo više, osakaćena za ono što se nije iščitavalo.

Nedostajao mi je u izgovorenoj reči, u tuđem razgovoru, u pogledu sa školskog prozora, nedostajao mi je u isprekidanim snovima, u nejasnim jutrima, o Bože, Ti svedočiš svemu.

Moj otac .

Koga nikada nije bilo čak ni u bajkama moga detinjstva.

Ako zatvorim oči, utonuću u san.

Ako utonem u san, sanjaću polje. I one ljiljane koje bi moj otac sigurno voleo. Volim ih i ja. Zato što bi ih voleo i moj otac.

Hodala sam po travi koja čeka ljudske korake. Koja ne podnosi savršenstvo. Koraci bi je sigurno učinili lepšom. I sretnijom.

Moj otac je želeo da ima devojčicu. Nekoliko devojčica. Koje ne bi nosile oružje. Koje bi mirisale na sreću.

I eto, rodila sam se samo ja.

U neko jutro, pre skoro četvrt veka, slično ovome. Okovano ledom. I smrću.

Ja, koju niko nikada nije učio da kaže tata. Ja, koja sam pri kraju druge godine, gledala u majku i u pitanju izgovorila tu reč.

I potom prišla i brisala ručicama njene suze sa umornih obraza.

Duboko sam zakopala na dnu svoje svesti veru u našu čistotu.

Da mi svojom voljom nismo nestajali. I nismo želeli da se to i drugima dešava.

Samo osećam prazninu koja boli. I uvek će.

Dobro nam došla kćeri!

Reći ćemo oboje. Ja možda glasnije.

Niko mi neće zameriti.

Dobro je da u ovim trenucima sreća nadjačava bol.

Ja danas ne želim ništa dodavati. Ni oduzimati. Nemam slova na čekanju.

Sve je onako kako treba da bude. Baš sve.

Znam da ona nezgažena trava čeka korake. Moje. Ljudski su.

Znam i da neću biti sama. To me ispunjava. Neka se život ne da.

Za tebe oče.

Za sve očeve kojih nema.

Za sve one koji nisu imali koga nazvati ocem.

Rađa se novi život. Čujem mu plač.

Čestitamo

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.