PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

TIŠINA

, 21 2022 13:37:22 +0100

Tišina toliko tišti
jer tišina i ti ste isti.

A ti se utišaj, diši još tiše
da čuješ kako tišina diše.

Od tišine glas išti
jer tišina o tebi vrišti.

Selman Repišti,
17. 3. 2022.

Istrazivanje iz poslovne psihologije

, 30 2019 18:24:04 +0100

Dragi prijatelji,

Provodim jedno psiholosko istrazivanje pa bih zamolio zaposlene blogere i citaoce da ispune jednu petominutnu anketu na linku ispod:

https://www.surveymonkey.com/r/93PDQXN

Hvala Vam unaprijed i sretni praznici!

JUGOAZIJA

, 03 2018 13:32:57 +0200

''Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ništa nju ne bi moglo kolonizovati.''

Tvrtko Kulenović: Majka voda

Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta.

Iz gustog, teškog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukrašen smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izlišnom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siromašnih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Krišninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga.

Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica ove divovske kulturne cjeline.

Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, pokušajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiriše ih Lakšmi, blagostrasna supruga Višnua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta.

Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao što je i Indija iscizelirani ornament Azije.

Selman Repišti,

3. 10. 2018.

Ti, koja si o Indiji prozborila njom samom: Nekrolog Vesni Krmpotić (1932 – 2018)

, 07 2018 13:42:45 +0200

Tog trenutka je Šiva, svjetski prosjak milostivog pogleda, još jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvorišta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepuštena točku dharme, prežvakavala još jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana je otišla Vesna...

Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ''ne ište ništa osim pjesme'' i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, otišla s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se duša preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka.

Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom što ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar.

Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono suštoliko, nepredstavljivo.

Hindustan je našoj pjesnikinji bilo prapočivalište i željeno posljednje odredište, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja.

Zato, zbogom Vesna, i neka ti je (a znam da jeste) laka vrhunaravna Indija.

Selman Repišti

7. 9. 2018.

Sporazum

, 28 2018 10:38:31 +0200

Na rastanka dan,

Ona zgrabi korak,

Ja zadržah san.

S. Repišti,

28. 8. 2018.

DER SPIEGEL

, 20 2018 21:25:33 +0200

Ogledalo,

Kada si me zadnji put pogledalo?

Šta li si, onda, jasno ugledalo?

Nije tvoje pravo lice to što sam vidjelo,

nit' ispeglano, preda mnom sređeno odijelo,

Zato ne pitaj za ono što ti se zacijelo ne bi svidjelo.

Ogledalo,

U šta si, ukočena radoznalosti, gledalo?

Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?

Nije pogled čist to što sam vidjelo,

nit' biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo,

Nego što ti se nikako, ama baš nikako, ne bi svidjelo.

Selman Repišti,

19. 6. 2018.

Arabija - kasom jednogrbe deve

, 14 2018 20:32:10 +0100

Prepuštajte se samo vjetrovima koji vas mogu odvesti daleko, predaleko... i još dalje. Poglede štedite i poklanjajte ih samo poljima koja su široka... i koja se još šire, dostižući apsolutne dimenzije. Kako ćete znati koja su koja? Ako im ne vidite kraja ni svršetka, vaš odabir je onaj pravi. Uvijek namignite morima koja vam se uspiju predstaviti kao okeani... Tako ćete rasti, razraštavati se, granati... Možda ćete se, uzgred, rastajati sa nekim dijelovima sebe ili svoje prošlosti... Ali, sve strastvenije ćete se zaljubljivati u vrhunsku igru balerine Zemlje, dok će vas jezgra ove planete, šaljući vam dobro znane poljupce gravitacije, sve jače privlačiti sebi.

Arabija je durbin, kroz koji nazirete siluete mainstream i Dalekog Istoka. Pobožni Hindusi su ovdje obično izvođači svih mogućih radova, čineći ''prvu liniju'' u realizaciji brutalno zahtjevnih arhitektonskih i građevinskih poduhvata. Snalažljivi Pakistanci su vozači i dogovarači prevoza, a pristupaju vam nekom od varijacija sljedeće iluminacije: ''Šta je prvo što stranac treba imati u nepoznatoj zemlji? Prijatelja, znači, mene.'' Bezbrižni Filipinci pokušavaju imitirati uzuse afroameričkog geta, a međusobno se oslovljavaju riječju ''kabayan'' – ''zemljak''. I bude im iskreno drago kada ugledaju ''svoga'' i ''svoju''. Naš durbin se ponekad okrene i prema srcolikom crnom kontinentu. Nevino nasmijani Afrikanci predano čuvaju stambene jedinice bezbrižnih petro-bogatuna, trudeći se biti uvijek na usluzi. Skupa s Indijcima, posvećeni su i održavanju parkova koji, svi do jednog, izgledaju kao fatamorganične oaze. Ne poput onih u nemilosrdno toplom zagrljaju dobrodošlice pustinje, već oaza uguranih među mozaične uzorke pločica, betona i asfalta. Svi ovi narodi u Arabiji vide Bliski Zapad. Njihove busole štimaju se u pravcu obećane zemlje. A Ujedinjeni Arapski Emirati su, bezmalo, Sjedinjene Američke Države Istoka.

No, Azijski južnjak i jugoistočnjak nerado se odriče svojih duboko ukorijenjenih navika održavanja higijene po gradskim i dogradskim ulicama, te ritualnog izbacivanja plućnog sekreta na te iste ulice i trotoare. Nerijedak prizor je češljanje tek oprane kose i dovođenje u red crnih, gustih brkova, bilo u hodu, bilo na nekom autobuskom stajalištu. U lavaboima javnih WC-a može se, katkad, naći šareni splet ribljih iznutrica. U drugim prilikama, u ''piš-kaki'' kabinama, (jugo)istočnoazijske novopridošlice prepuštaju se užitku tuširanja. Ali, trebalo bi im progledati kroz prste, budući da su im daleki preci bili začetnici jedne od najimpozantnijih renesansi: one orijentalne. Zadivljujuće je i kako se pribrano snalaze u svim zamislivim i nezamislivim gužvama i prilikama, ma kako one bile zamršene ili nedovoljno jasne na bilo koji drugi način. Oni vole biti što više pod nebom i među neprestano cirkulirajućim svijetom. Pošto su pod krovom i u srcu Svijeta, konačno mogu biti dio Svega.

Arapski vjetar ne odlazi iz gulfa (Persijskog ili Arapskog zaliva, kako ga ko nazivao...). Ali vjetrovi s Istoka neprestance naviru i ostaju da kruže ovim istim zalivom. Zapadnjaci, raskalašno i onako dionizijski, obično krstare brodicama, čamcima i jedrenjacima, posmatrajući sa sigurne distance šta se to zbiva na pjeskovitom potkontinentu. Prizivajući i oživljavajući lutalačko-voajerski, tj. darvinistički duh, ponovo se pokušavaju igrati kolonizatora. I čini se da im to prija... Postoji, dakako, i ona grupa bivših konkvistadora koji su posljednjih par decenija nešto evoluirali i prihvatili lokalne običaje domorodaca ovog potkontinenta. Oni su obično na kopnu, ali je zanimljivo da se povremeno prepuštaju impulsu kretanja prema obalnim područjima.

Riječ, dvije o Arapima? Za razliku od drugih pripadnika dugačkog južnog pojasa Azije, po stasu su izuzetno visoki, a po temperamentu opušteni i umjereni. Pokazuju onoliko interesovanja za radoznalog došljaka, koliko je to primjereno odnosu dva stranca koji su par zajedničkih sekundi svojih života proveli u nekoj tački što je opisuju koordinate javnog prostora. Arapi su tihi i blagi, a gestikulacija im je svedena tako da nipošto ne narušava lični prostor uznemireno-iscrpljenih dođoša-lutalica. U prepoznatljivim bijelim haljinama, izgledaju kao da lebde, poput duhova. Prema tome, njihova pojavnost prije je pristojno odsustvo nego objektivno, dosadno prisustvo.

I, umalo da zaboravim debeli pustinjski ćilim kojim je prekriven pljosnati, široki patos sedlolikog Arapskog kopna. Pustinja više nije nužno zlo i konkretno ovaploćenje fraze in the middle of nowhere. Ona je sve slabije i rjeđe dostupna zjenicama posjetilaca, pa postaje još mističnija nego što je bila. Ovdje se, danas, za pustinjom traga ... Ne bježi se od nje, kao što je to nekoć bio slučaj. Traganje je tim veće što smo davnije posmatrali TV reportaže s ekspedicija pjeskovitim predjelima bliske Azije i mediteranske Afrike, te što su snimci bili mutniji (a naročito ako su bili porizvod crnobijele tehnike videoprenosa). Pustinju doživljavam ne kao prokletstvo, prazninu i divljinu, već kao izazov, iskušenje i neobičnu priliku koja mi se ukazala. Prigodu da svjedočim raskošnom (a u isto vrijeme tako jednostavnom) braku vječnoplavog svoda sa njenim uporno žutim licem. Obrazom, izbrazdanim vajarskim djelima boga Eola. Dinama, koje je ovaj veliki skulptor pravio po uzoru na grbe ''pustinjskih lađa''.

Selman Repišti,

14. 1. 2018.

BEN SUR AL-ZAR

, 18 2017 12:41:43 +0100

Njujork, nevina igra i jedan pogrešan gutljaj

- Nama kažete? Odnekud se poznajemo?

Da, vama se obraćam. Pridružite mi se u večernjoj šetnji jednom, danas neuglednom uličicom naslikanom na platnu jesenjeg izdanja Menhetna. Sada polako podižite pogled kao kada se, krotko, želite obratiti onom Jednom i Jedinom. I još samo zalijepite svoje zjenice na osvijetljeni prozor na zadnjem katu art deco zgradurine u koju upravo upirem svojim prstenjakom. (Kažiprstom se koristim jedino kada, daleko od tuđih pogleda, imam priliku da regulišem nosnu hidrauliku. Srednjim prstom, u vrlo vrlo rijetkim trenucima, pokazujem da sam čitao prvo izdanje bontona antikurtoazije. Palcem se, u poznatom simetričnom gestu poslužim kada nekome želim sreću, a na mali prst gotovo uvijek zaboravim, kao da i ne postoji.)

Spremni na ono što ćete ugledati? Iza velikog pravougaonog okna bočno oivičenog dvijema karijatidama, igra se mala Ben Sur. Trogodišnje dijete, na pohabanom brodskom podu svoje sobe, upravo trpa golemu, izlizanu kraljicu u mala, balava usta. Halapljivi gutljaj (za koji je prethodno uzela podobar zalet) praćen je sa par gromkih udaraca dlanovima u onu olupinu od poda. Instantno, uz jedan škripeći ''tras'', otvaraju se vrata, istiskujući očevu golemu, masnu figuru. Poput spasioca koji hitro, hladne glave, izbavlja onesviještene brodolomnike, zgrabi svoju kćerku i vještim pokretom joj istjera najšarmantniju šahovsku figuru iz grla.

U ljepoti je više kiča nego u tuzi

- Ben, zar to nije muško ime? Mogu li te zvati Veliki Ben? Koliko je uopšte sati u Londonu? – Endrju se konačno obrati svojoj petnaestogodišnjoj, do sada petoj djevojci.

- Ne, možeš. Ondje je, za tvoju informaciju, upravo vrijeme za čaj. – spremno odvrati gospođica Al-Zar.

- Prije bih espresso macchiato bez obzira koje je doba dana.

- I, šta to govori o tebi? Da imaš ukusa?

- Da me čini sretnim i normalnim, samo to. Ko još u današnje vrijeme srče šoljicu čaja? I to u javnosti...

- Tvrdiš da ima neke estetike u normalnosti? U zrnu kafe i kapljici mlijeka propuštenim kroz pištavi mehanizam neke brzopotezne mašinerije? – Ben ga upitno pogleda svojim velikim zjenicama, iza kojih se činilo da su sakrivene dvije minijature dalekog Neptuna.

- Ako baš hoćeš filozofirati, ljepota je u sreći. Tužno je uvijek bilo i ostaće ružno. Meni je to sasvim logično – Endrju će mirno.

- Pa ti nisi čestito tugovao. U mojoj domovini, slikarstvo i skulptura razvili su se iz duboke kolektivne boli. Moji nomadi su željeli pretvoriti nalete svoje unutrašnje oluje u privremene vanjske objekte. A sve da bi ih mogli pogledati u oči i dati im do znanja da ih se ne boje. Figure su bile od pijeska. Njih su šibali vazdušni bičevi pustinjskih oluja. Oker-skuplture nestajale su pred očima, bombardovane kovitlacima tog istog pijeska. Mom narodu je u tim trenucima bilo lakše. Cijela čerga je, bar nekoliko trenutaka, mogla odahnuti. I crteži po površini mora pijeska imali su kratak životni vijek. Taman pomisliš da ih dlijeto u rukama vjetra želi dodatno dotjerati, a ono im na kraju zbriše sve konture.

- Pobjednici pišu istoriju. Oni su sretni. Ko preživi, pisaće. I smijaće se. Zar to nije dovoljno? – uskliknu Endrju.

- Jesi li ikada čuo da je dobar pisac isto što i sretan literata? Liči li ti život na burni planinski potok što se obrušava s obronaka Kordiljera ili na smrdljivu vodu stajaćicu koja isuši svake prestupne godine? – razočarano će Ben Sur.

- Izgleda da nismo jedno za drugo. – zaključi Endrju.

Oboje se složiše.

Kako se čita... tako se i piše... jednostavno je... poštuj kliše!

-Muče me dva pitanja, madam! – reče mademoiselle Al-Zar, podižući svoje naliv-pero u zrak.

-Izvol'te, Ben Sur. Vi uvijek imate nešto pitati. – umorno, ali zainteresovano odgovori šezdesetogodišnja profesorica američke književnosti.

- Englezi i Amerikanci uvijek persiraju, zar ne?

- Koliko ja znam, to nije tačno. Oni nikada ne koriste ovaj oblik pristojnosti. Ali zato imaju druge načine...

- Ali, kako molim? ''You'' je uvijek propraćeno sa ''are'', a ''are'' se koristi za množinu. Čak i uz ''you'' koje koristimo da zamijenimo samo jednu osobu.

- Bojim se i sigurna sa da nisam nikada tako razmišljala niti pročitala išta slično.

- Ali, nije li tako, kada sada razmislite o tome?! – ljutito će naša Ben Sur.

- Ne znam. Treba vremena da se svare ovakve stvari. Zasad nije. Prvi put čujem da je neko izjavio ovako nešto. A koje je Vaše drugo pitanje, molim? – pomirujućim tonom odvrati profesorica.

- Da... Zašto književnike koji ne pristaju uz vladajuću politiku kroz modernu istoriju svrstavaju u dječje pisce? Da se malo bolje izrazim, ubace ih u fioku dječje književnosti, koju čim prije zapečatiraju.

- Hm... Pa to i nije baš tako... Uzmite primjer...

- Znači li to da pripovjedač koji se ne miješa u politiku nije odrastao? Hoću reći, nije sazreo?

- Nee... ne bi trebalo.

- Ne bi trebalo, ali takvim ga smatraju, zar ne?

- Hajmo to ostaviti za neki drugi put, važi? – profesorica klima glavom očekujući da se nadobudna Ben složi. Bar iz pristojnosti.

- Hajmo – žustro odgovori naša junakinja (i dodade u sebi: ''...kao i sve drugo, ostaviti ga za nikada'').

Mladi smo, dok smo drugima smiješni; stari, kada još samo sebe smatramo ridikulom

Oktobar se vratio s godišnjeg odmora i opet uselio na Menhetn. U međuvremenu je ugodno kremasta obalna sumaglica porodila plejadu nekih novih skajskrejpera. Iz moje perspektive, ovi neboderi podjećaju na niz dezodoransa u rafovima kakvog supermarketa i uspravno postavljenih napuhanih prezervativa. Ovako složeni, ravni su mega-instalaciji neofuturističkog hedoniste u čijem svijetu su godišnja doba prije anomalija nego što su pravilo. Ipak, Ben Sur i dalje uživa u jesenjem izdanju oronule višekatnice u kojoj nije prestajala živjeti od male, intimne nezgode sa velikom, hladnom drvenom figurom.

Ako ste još raspoloženi za popodnevnu šetnju, opet ću vas zamoliti da pogledate prema istom prozoru. Ali, da se pripremite za drugi prizor. U staklu su se, pritisnute tegom vremena, otisnule bore jednog nekada doobro prepoznatljivog lica. Lica, kojem su (samo ili čak) preostali pogled i osmijeh. Dobro ste primijetili, ovo lice gleda samo sebe, jer je vanjska strana stakla toliko mutna da je prozorsko okno postalo jedno veliko uokvireno ogledalo. A kome se to lice smije? Tu ste u krivu. Smije se nama, jer se nismo uspjeli iskobeljati iz odijela skrojenog po standardnoj mjeri. Istrošenog sakoa, za kojeg smo mislili da je sliven po našim dimenzijama. Ludačke košulje, u kojoj visimo po tuđim obzorima.

Selman Repišti,

17. 11. 2017.

Savjet putniku-sanjaru

, 03 2017 12:56:39 +0200

Sanjaj!

Ali samo kad si budan.

Da možeš dosanjati

Što će spavač, u tvrdom mraku, tek prisanjati.

I tiho, u besvijesti, prespavati.

Sanjaj!

Al' se nemoj uspavati!

Tako možeš usnuti

Dublje nego kad želiš, samo, brzo zaspati.

I sljedeće zore, naglo, ustati.

Budi se!

Al' se nemoj uplitati!

Jasnije ćeš vidjeti

Nego kad bi se, namah, htio umiješati.

Zaletjeti, i život prekrojiti.

Sanjaj!

Ali znaj da su ti kapci sneni!

A ako zaboraviš da se probudiš,

To je kao da nisi, nijednom, istinski usnuo.

Putuj!

Ali ne prosto da bi okončao putešestvije.

A ako si vođen, samo, dolaskom na odredište,

To je kao da pravi putnik, nikada, nisi znao postati.

Putuj!

Ali se ne zaplići o tuđe korake.

A ako krišom, nesiguran i bez karte, tuđe putokaze pratiš,

To je kao da si, još jednom, promašio svoj svojcati put.

Selman Repišti,

3. 10. 2017.

EPISTOLARNO

, 25 2017 18:43:59 +0200

Voljene košonke i dragi košoni,

Moralnog sumraka sinovi, o mili moroni!

Vi, mazne drugarice i željezni drugovi,

Hej, nevjerne Tome i vaši hirovi!

Znate li za onog krpara, odrpanca,

Što zime ispraća iza zatvorskog katanca?

Lutalački gen kažnjavaju redari.

Samo ga ljeti, asfaltom vrelim puste da krstari.

Ritavac, sinoć, skliznu u rijeku, o punoj luni,

Jedinim svjedokom. Jer se zatetura, malo se zbuni.

Molebnim glasom pozva nekog, da ga taj izbavi.

Ne utopi se, nego se zadnjim riječima udavi.

Prkosna gospodo, svima vam i vama, oblaporne dame,

Poslanicu prenosim, o voajeri ulične drame!

Kakvu je i sam čuh, iz Njegovih kletve punih usta,

fetvu opomene, bez trunke oprosta.

N. B. Posljednja pjesma iz ciklusa Stilske vježbe u poeziji.

Selman Repišti,

25. 8. 2017.