PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

SJEĆANJE NA JEDNU AMNEZIJU

, 07 2026 17:43:33 +0200

Žedan sam dobrog slova, a gladan još bolje metafore. Imam 68 godina. Imam i demenciju. Penzionisani sam profesor psihijatrije. I pisac sam… ili sam bar to nekada bio. Predavao sam, između ostalog, poremećaje pamćenja. Sve su prilike da ću i njih uskoro da zaboravim.

Uvjeren sam da ću, ako budem stalno pisao, ponavljajući već napisano, sačuvati neke uspomene duže nego što bi to bilo moguće da se uopšte ne koristim ovom tehnikom. Psihijatar sam, koji je prije tri godine otišao u penziju. Okačio kopačke o klin.

Žedan sam dobre metafore, a gladan još boljeg slova. Imam šezdeset i kusur godina… gotovo sedamdeset. Već dvije godine imam demenciju. Sve više i više zaboravljam… nespretniji sam nego prije, a problematična je i moja orijentacija u prostoru i vremenu. Bio sam, a možda i ostao, pisac. Nisam vam rekao da sam psihijatar… A, da, već sam to napisao na početku. Nekulturno je ako se neko odmah ne predstavi. Bio sam i pisac… Vidim da ste i to već saznali.

Nekadašnji pisac ne može se baš istog trenutka sjetiti riječi koja mu u tom momentu zatreba. Zato ću, jer trenutno čitam Milerovu obratnicu, uzeti nekoliko riječi iz nje i napisati tri rečenice. Mislim da se moj mozak neće žaliti na ovu vježbu. Zaboravlja li, zaboravlja… pa ću ovako da ga, koliko-toliko, obuzdam.

Možda uz Rakovu obratnicu od američkog pisca Harolda Milera sve bude lakše… Sada sam vidio da se ovaj pisac zove Henri a ne Harold. Henri, Henri, Henri…

Katastrofa je kada je pogreb u isto vrijeme komičan i patetičan.

U malom kavezu sjedi mala ptica grabežljivog kljuna.

Želim da dovršim knjigu u krevetu do podne.

Milerove prevedene riječi sam pisao u italijanskom stilu… Čekajte! Ne kaže se tako, nego u… italiku. Da li je kič ako riječ "italik" napišem u italiku? Ili je to (treba mi rječnik, pa malo sačekajte)...? Pleo... Da, pleonazam! U pravu sam.

Vježba sa tri rečenice je dobra za moj mozak. Mislim da se neće žaliti jer mu stvarno može pomoći. Samo da otvorim knjigu o kojoj sam vam pričao. Da, Miler, sjećam se da sam ga spominjao... Vidim, vidim... već sam smislio one tri rečenice. Ovako, biću iskren: plašim se da ne počnem koristiti tuđe riječi, misleći da su moje, ne znajući da kroz mene govori... zapravo...druga osoba. A neću da budem neko drugi. Ja sam bio profesor psihijatrije do prije tri godine. Jedno od mojih predavanja moralo je biti posvećeno poremećajima pamćenja. Plašim se da ću i njih zaboraviti. Nije problem da zaboravim halucinacije i maniju, ali bi mi bilo baš žao ako se ne bih mogao sjetiti poremećaja pamćenja. Ovih dana čitam Rakovu obratnicu. Možda je poštenije da priznam kako je prelistavam već nekoliko mjeseci. Držim svoj mozak u kondiciji – koliko god je to moguće. Ne gledajući u tu knjigu, upravo se prisjećam da ju je napisao Harold Miler. Ovo ''Miler'' se na engleskom piše sa dva ''l''. Miler je imao i srednje ime, ali to nije od neke velike važnosti za nastavak ove priče. Ne moram baš toliko znati u ovim godinama. A uskoro će mi punih sedamdeset. Dobrog sam zdravlja, samo je problem to prokleto zaboravljanje. To se stručno naziva ''demencija''. I nije nimalo bezazleno. Pišem, kako bih je makar malo usporio...

Ja sam bio i pisac. Sada ponavljam ovu činjenicu, kako je vi ne biste zaboravili. Jeste li čitali Slona od porculana, moju najuspješniju zbirku priča? A da niste možda imali u rukama zbirku poezije koju sam nazvao Kameno ostrvo? Ne, u ovoj drugoj knjizi su kratke priče, a u prvoj pjesme. Priča je bilo 18, a pjesama pedesetak. Brzo sabiram brojeve, pa vidim da je rezultat jednak broju mojih sadašnjih godina. A prije dvije godine sam dobio demenciju. Da je u pitanju virus, rekao bih da sam je ''zakačio''. Ali nije. To nije nimalo bezazlena stvar! Ja sam doktor i svjestan sam koliko je to krupno... Krupna stvar!

Ne znam jesam li vam rekao... Morao bih uložiti nadljudski napor da, u gustoj šumi onoga što sam napisao do sada, pronađem da li sam pomenuo nešto što mi je bilo na umu. I, nekada imam problem da utvrdim jesam li nešto samo pomislio ili sam to i rekao...

Dakle, možda vam jesam, a možda pak nisam rekao da mi je, prije četiri godine, umrla supruga. Bilo je to na drugom spratu gradske klinike. Izgledalo je kao da se samo spustila u zemlju. Poslije ženine smrti, stekao sam averziju prema bijeloj boji. Umrla je na drugom spratu ove klinike... prije neke četiri godine. A prije 34 godine, na istoj klinici, ali na nekom drugom spratu... rodio mi se sin. Sjetio sam se! Na petom spratu! Izgledalo je kao da se nekim čudom spustio sa neba, jer je peti sprat bio zadnji u zgradi koju sam vam spomenuo. On sada ima 34 godine i pokušava biti pisac. Kao ja. Sjećam se da sam vam rekao da sam pisac. Za svaki slučaj, podsjećam vas da sam bio i psihijatar. Ja nikada nisam bio sklon ponavljanju. To mi je došlo s godinama, kao i svakoj drugoj osobi koja zađe u sedmu deceniju. Međutim, sad sam posve siguran da napreduje prebrzo za moj ukus. To je sigurno demencija. Rekao sam vam da imam demenciju. I prezirem bijelu boju. Ovakav odnos prema jednoj naizgled bezazlenoj i bezličnoj boji vezan je za jedan moj lični gubitak. Krupan gubitak. Opisao sam ga u jednoj pjesmi. Njene stihove znam napamet. Ja sam bio i pjesnik. Nisam pisao samo prozu. Imam i zbirku poezije koju sam objavio pod naslovom Ostrvo od porculana. Proveo sam mnogo vremena pišući pjesme. A ona pjesma glasi ovako (nisam je zaboravio):

Umiranje je, bez sumnje,

Dostojanstveniji događaj

Nego što je to rođenje...

Čin rođenja je bučan

Hiljade truba iz dječijih usta

U jedan glas progovore

A umiranje krasi samo

Ukras diskretni –

Mekani dodir svečane tišine.

Ovo što mi se dešava moglo me pogoditi u 86-oj, a ne u 68-oj. Međutim, mislim da je sada kasno za ikakve prepravke. To mi je upravo saopštio pisac ove kratke priče. Bio je nemilosrdan prema meni i mojoj sudbini.

Ali, nisam te ubio na kraju priče! – ovako sam se obratio bezimenom psihijatru.

Ne mogu mu vjerovati, jer pripovijedanje još nije stiglo do svog konca. Možda već u sljedećem pasusu budem mrtav.

Proglasio sam te i pjesnikom! Bio si i psihijatar! Pozajmio sam ti prvu rečenicu priče. Znaš li ti koliko si normalnih ljudi poslao na psihijatriju? Ovaj jezivi detalj tvoje ne baš slavne profesionalne prošlosti nisam otkrio čitaocima. Blagoslovio sam te zaboravom tih i sličnih mrlja u tvom životu i karijeri. Nisi baš zahvalan lik! Ali, smrt ne zaslužuješ. Dovoljno si kažnjen zaboravom.

Ne sviđa mi se naziv koji si dao priči o meni. Zvuči kao da mi se izruguješ! Kako da se neko prisjeti amnezije? Bolje je bilo da si me ubio na samom početku, kako ne bih morao da raspravljam sa tobom. I, otkud ti pravo da se baviš mojim životom? Ja se tvojim ne bavim, niti to namjeravam. Apsolutno me ne zanima! Zašto si me ovdje zarobio? Zašto si mi uopšte rekao da sam pisac? Sada će svi znati sa kakvim problemima se suočavam. Moj ugled je na kocki, razumiješ li? Moj ugled...

Bio si psihijatar i pisac. Trenutno imaš 68 godina. Živimo u istom gradu. Poznajem ti sina. Želi biti pisac. Baš kao i ti. Poznavao sam ti i suprugu. I ja zazirem od bijele boje. Dodao bih da trenutno čitam 'Rakovu obratnicu'. Treći put. Pročitao sam trećinu. Pozajmio sam ti neka svoja iskustva. Sada smo kvit. I, nemoj računati na to da ću te ubiti. Dok budeš nastavljao svoje pripovijedanje, sam ćeš sebi produžavati život. Neću se više javljati. Ne želim te više prekidati. Idem da pišem novu priču – 'Kameno ostrvo i na njemu slon od porculana'.

Hej! Sada ti kradeš moje ideje! Ja sam prije nekoliko decenija pisao o onome o čemu bi ti sada pisao! Vidio si šta čitam, pa su i tebe zasvrbjele oči i prsti. Kako živimo u istom gradu, ako sam ja samo izmišljeni lik? Jesi li nam to izmislio i grad? Ova polustvarnost mi ide na živce. Izvuci me odavde! Iskupi se! Sada se više ne ljutim. Preklinjem te!

(...)

Imam 36 godine i pokušavam biti pisac. Jedan američki književnik je rekao da, ako želimo postati ozbiljni pisci, svakog dana trebamo napisati bar 1000 riječi (ili 2000, nisam siguran). Mislim da se lakše pridržavati tog principa nego preći 10000 koraka, kako savjetuju neki drugi profili stručnjaka. Dok je moj otac bio mlad, nije bilo ovakvih savjeta. Ni prvog ni drugog. On je bio psihijatar, ali i – pazite sada – pisac. Ja, za razliku od njega, pišem samo prozu. Nekako mi se nikada nije pjevalo. Uostalom, proza je konkretnija i ima više smisla od poezije. Ovdje sam prepričao njegovu pjesmu:

Ne smijemo sumnjati u to da je proces umiranja dostojanstveniji od procesa rađanja. Ima neke iritantne buke u samom činu rođenja. Dječji plač zvuči poput glasnog orkestra u kojem dominira zvuk velikog broja glomaznih truba. Rađanje se umnogome razlikuje od umiranja i sahranjivanja, čijoj atmosferi najviše doprinosi kurtoazna šutnja. Dok tišina ovom događaju daje svečanu notu, rođenje se može poistovjetiti sa nesnosnom bukom koja nimalo ne prija ničijem uhu.

Moram vam priznati da je, krajem života, moj otac malo pomjerio pameću, tvrdeći da ga je neko zarobio u priči koju je pisao (Sjećanje na jednu amneziju, prekucao sam je iznad svog teksta). Još nevjerovatnija tvrdnja je da mu je taj neko rekao da dobro poznaje našu porodicu. Nisam rekao da ih 'dobro' poznajem, već da ih, jednostavno, poznajem. Tada sam odmahivao glavom, ali sada svjedočim sličnom doživljaju: da sve što upravo pišem nezaustavljivo izlazi iz mene i da me niko ne pita želim li zaista napisati sve ovo. Čudan je to osjećaj... I, ako nije previše neobično, svakih petnaestak sekundi čini mi se da čujem nečiji šapat. A taj neko mi govori:

Nastavi, nastavi...

Selman Repišti,

Podgorica,

28. 12. 2025.

Virtuelni identitet

, 01 2016 16:36:22 +0100

Era elektronske komunikacije iziskuje prilagođavanje jednom novom svijetu. Ili, bolje reći, međusvijetu. Prije Interneta, morali smo balansirati između materijalnog (vidljivog, realnog) prostora i imaginarnog svijeta (čije dimenzije, ako ih uopšte ima, postavljaju fantazija, mašta i snovi).

Danas, kao što je poznato, dobar dio svog života poklanjamo virtuelnom svijetu. On je u isto vrijeme imaginaran i realan. Dakle, virtuelni prostor jeste produžetak vidljivog svijeta (jer Internet komunikacija zaista ima praktične, vidljive posljedice), ali je isto toliko preslika dijela imaginarnog prostora (jer je jedan dio virtuelnog ponašanja usmjeren ka ispunjenju onoga što sebi ne možemo priuštiti u realnosti). Tako od sebe možemo napraviti glavnog junaka (u gejmerskom smislu), koji fizički i po sposobnostima predstavlja naše idealno ''ja'' (željeni self). Slično, možemo zadovoljiti svoje potrebe za moći, slobodom, povezivanjem s drugima i zabavom, koje u realnom svijetu obično ostaju poluzadovoljene.

Formiranje, struktura i funkcionisanje našeg virtuelnog identiteta slijede logiku postmodernog selfa: postmoderni self nadilazi prostor i vrijeme, on se stalno stvara, mijenja, uništava, te ponovo oformljuje. Prema tome, teško je iscrpno pojmiti i opisati postmoderni, odnosno virtuelni self. On je u stalnoj promjeni – fleksibilan, otvoren i ''neuhvatljiv''. U jednom trenutku je više blizak nekom vremenu i prostoru, dok već u drugom nadilazi prvobitni vremenski okvir i pojavljuje se u drugom (virtuelnom) prostoru. Ovaj uvid je odmah jasan ukoliko uzmemo za primjer društvene mreže, kao različite virtuelne prostore. Tako naš identitet ne mora biti isti na Twitteru i Instagramu. Naše ''virtuelno ponašanje'' na e-mailu ne mora se poklapati sa onim na Google-u. Uzorak youtube klipova koje objavimo na Facebooku ne mora biti reprezentativan za klipove koje ''privatno'' tražimo, gledamo i slušamo na youtube-u.Sada dolazimo do dvije vrste virtuelnog identiteta – privatnog i javnog. Uvid u javni virtuelni identitet moguć je na društvenim mrežama, dok je uvid u privatni virtuelni identitet moguć samo posredno, putem javnog. Slično je u realnom svijetu/prostoru, dok imaginarni svijet ostaje obično u okvirima intimnog, unutarnjeg života.

Kao što sam već napisao, teško je steći kompletnu sliku o virtuelnom identitetu (u daljem tekstu, koristiće se skraćenica VI). Razlog tome leži u saznanju da naš virtuelni identitet čine različiti fragmenti informacija, elektronskih interakcija, Internet-ponašanja i slično. Njih je teško povezati i iz toga, uz pomoć indukcije, doći do pravog jezgra nečijeg VI-a. Međutim, kako različiti pretraživači, te kapaciteti društvenih mreža, imaju mehanizme da sakupe sve Internet-informacije o nekome na jednom mjestu, kod njihovih korisnika dolazi do novih emocija i percepcija. Javlja se bojazan da neko drugi (''sistem'') zna mnogo više od nas samih. Ono što smo zaboravili da smo napisali/objavili o sebi i ono za šta ne znamo da su drugi napisali i objavili o nama, dva su glavna problema sa kojima se susrećemo. Naravno da nas plaši saznanje o bezbjednosti naših informacija, zloupotrebi Internet-navika i nalaženju obrasca historije pretraživanja Google-a, Mozille, Opere, Ask.com-a i slično.

Sve u svemu, naše Internet-interakcije i aktivnosti mogu biti, bez našeg znanja, iskorištene od strane nekog trećeg. Zato nije čudo što je paranojaprilično učestao problem (post)modernog doba. Ona je, u neku ruku, i opravdana, s obzirom da nekome naš VI može poslužiti kao referentni okvir za infiltraciju u naš stvarni identitet. Stoga, postoji mogućnost da privatni self bude kompromitovan, ''podijeljen'' s drugima, kritikovan, iskorišten, a dijelom i prisvojen od strane drugih. Da još malo pojasnimo, odlikujemo se određenim stepenom osobenosti, težimo integritetu i gradimo svoj identitet, svoju vlastitost. Ukoliko ova vlastitost bude previše i predugo izložena oku Internet-javnosti, dolazi do procesa dezintegracije, razvlaštavanja i narušavanja privatnosti – prava da u svom provatnom životu budemo ono što jesmo.

Svi mi, nenamjerno ili polunamjerno, doprinosimo kompromitovanju našeg identiteta (ovdje, dakle, nije riječ samo o ličnim podacima, već i navikama, planovima, osjećanjima, karakteristikama ličnosti...). U skladu s tim, šteta je dvostruka: gubimo svoju individualnost (naročito procesom globalizacije i ''internetokratije''), ali se izlažemo i riziku da neko zloupotrijebi naše osnovne podatke, elektronske kartice i slično.

Kako smo svi ''ranjivi'' i osjetljivi kada je riječ o svojem identitetu, privatnom životu, sigurnosti i materijalnim prilikama, smatram da je u interesu svih nas da ne učestvujemo u virtuelno-sociopatskim ponašanjima (koje su elektronski/digitalni pandan sociopatski devijantnom ponašanju u stvarnom svijetu, odnosno društvu).

Dakle, VI treba shvatiti ozbiljno, na način da privatni self (iz stvarnog života) ne bude previše eksponiran u Internet-javnosti. S druge strane, dužni smo poštovati VIdrugih ljudi, ne narušavajući njihovo pravo i slobodu da se izraze. Naravno, sve ima svoje granice, a postavljamo ih u vidu prešutnih, podrazumijevajućih pravila. Isto tako, nije na nama da jednostavno glumimo posmatrače, pratimo virtuelnu ''utakmicu'' i prikupljamo informacije o drugima. To je jednosmjeran odnos, a on ne čini produktivnu komunikaciju i interakciju. Drugim riječima, ukoliko već želimo biti dio virtuelnog svijeta, moramo dati svoj doprinos, a uz to biti originalni i odgovorni, ne prisvajajući tuđi VI.

Selman Repišti

AKADEMSKI SNOBIZAM (red. prof. dr. med. sc. mr. sc. spec. Titula Manija, dipl. ing.)

, 30 2016 13:14:42 +0200

Nije teško biti akademski snob. Ali je jako teško doći do pozicije u kojoj se osoba može razmetati i nametati svojom kolekcijom titula. Ja sam prosto ono ''MA'', koje mogu staviti iza svog prezimena. Za dio našeg naroda, koji je (s razlogom ili bez njega) nedovoljno obrazovan, ovo ''MA'' podjeća na slog djeteta koje pokušava izgovoriti riječ ''mama''. ''MA'' može značiti i pomireno potvrđivanje da je nešto takvo kakvo jeste. Primjer: ''Ma, šta ćeš, tako ti je to.'' ''MA'' je zgodno upotrijebiti i u ovakvoj rečenici: ''Ma koliko mi bio drag Platon, draža mi je istina''. ''MA'' može biti i skraćenica za: marketinšku aktivnost, momentalnu akciju, Moskovsku alijansu, Miralemovu aščinicu, Madridsku aleju i slično. Ja sam, uz to, i ''BA''. ''BA'' je slog riječi baba, ali može prilično dobro poslužiti kao kratica za: Bosansku armiju, brdskog avlijanera, bezobraznog alavca, brokersku agenciju itd. Završio sam prvi i drugi ciklus jednog studija. Riječ ''ciklus'' uvijek me podsjeti na menstrualni ciklus ili ciklično kretanje planeta. Dakle, riječ je o ponavljajućem, opetovanom kretanju od jedne tačke do te iste tačke. Često se upitam da li trebam iznova i iznova upisivati prvi i drugi ciklus studija, kako bih opet došao do dvije iste tačke. A onda ulovim sebe, zapetljanog u kontradikciji. Kako je moguće da sam bio na drugom ciklusu, ako me prvi ciklus vraća u svoju početnu tačku? Kako je moguće da sam izašao iz kruga i ušao u drugi? Je li riječ o nekakvoj Mebijusovoj vrpci? Nekoj petoj dimenziji? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje, nisam filozof.

Kada neko ispred svog imena stavi ''dr. sc.'' ili ''mr. sc.'', to bi značilo da je doktor, odnosno magistar nauka/znanosti. To je donekle opravdano u slučaju magistra, jer odnedavno imamo i magistra struke (koji struke nije ni primirisao, taj sam!). Ali, zaboga, zašto ''dr. sc.''? Može li biti doktor cementa, doktor trotoara, doktor trafike, doktor strujnog kola ili doktor oblačenja? Ako osobe (tzv. akademski radnici) baš žele da naglase da nisu doktori ničega drugog, osim nauka/znanosti, preporučujem im da ispred svog imena stave ovu kraticu: ''dr. nič. dr. os. znan.'' (doktor ničega drugog osim znanosti). Pošto većina ovih ljudi zasita voli duge titule, ova bi zadovoljila njihove akademske apetite (pogledajte, dvaput se ponavlja kratica ''dr.'', što je super, jer će obični živalj misliti da su dvostruki doktori). Kako se kod nas doktorom zove i ljekar/liječnik, ne bi bilo loše da umjesto ''dr.'' koriste kraticu ''lij.'' ili ''lč.'' Možete misliti kako bi to divno izgledalo da ispred nečijeg imena stoji ''lč. sc.'' (jedna naša, druga latinska kratica, ma divotica!).

Često se dešava da neko ko je univerzitetski profesor, osim onoga uobičajenog ''prof. dr.'' doda i ''red.'' (redovni profesor). Tako imamo sljedeću situaciju: naša skraćenica + latinska ili naša skraćenica + naša ili latinska kraćenica + (ako još doda ono zloglasno ''sc.'') latinska skraćenica. Na nesreću, ovakve kombinacije govore o elementarnoj nepismenosti nekih od onih koji ih rado koriste. Nerijetko vidimo i ovakav slučaj: ''Prof. dr. (ime , prezime), dipl. ing.''. Dakle, neke osobe, nakon svog prezimena, dodaju i titulu koja je niža od one prethodne. Da malo iskarikiram sebe, evo kako bi to izgledalo u mom slučaju: Selman Repišti, MA, BA, SSS, OŠ (magistar struke, magistar nauka, lice za završenom srednjom stručnom spremom, lice sa završenim osnovnoškolskim obrazovanjem). Naravno, nakon svog imena, mogao bih napisati i ovo: ''II c., I c.''. To bi značilo da sam završio drugi, ali i prvi ciklus (zamislite, moram navesti da sam završio i prvi ciklus studija, a već je poznato da sam završio drugi ciklus studija – kao da II ciklus ne podrazumijeva uspješno okončanje prvog?).

Nije zgoreg ''obraditi'' i značenja skraćenice ''spec.'' Laiku bi ovo moglo značiti: specifičan, nekome specimen (uzorak), specijalan, dok oni vični latinskom jeziku mogu pomisliti da je riječ o vrsti u biološkom smislu (lat. species). Zar nije bolje staviti (nakon svog prezimena) otorinolaringolog, pulmolog, defektolog ili slično? Međutim, mi smo redovno kompleksaši i bez razmišljanja usvajamo ono što nam se servira.

Zar je vredniji neki ''prof. dr. sc.'' ili ''mr. sc. spec.'' od majke koja već 18 godina brine o djetetu sa posebnim potrebama? Zar je važnija nečija titula od oca koji radi po 14 sati dnevno, da bi svojoj porodici priskrbio najosnovnije potrepštine? Očito je da je bitnije titulirati i titulokratisati, kompleks Boga je mnogima sigurno utočište, a pozicija superiornosti idealno mjesto da anuliraju druge ljude. Naravno, donekle smo i mi krivi... Ne libimo se na ulici pozdraviti riječima: ''Dobar dan, doktore!'' ili ''Poštovanje, profesore'' (to obično izgovorimo glasnijim tonom nego što bismo pozdravili nekog sebi ravnog''). Tako možemo čuti na TV-u: ''Gospodin magistar je svečano presjekao vrpcu...'' (gospodin je osoba muškog spola, koja se odlikuje karakterističnim manirom, kavaljerskim pristupom i spontanom uglađenošću, a mnogi današnji ''magistri'' i ''doktori'' nisu vični ni kulturnoj komunikaciji niti se mogu pohvaliti decentnom, ali originalnom pojavnošću).

Akademski snobizam je i apsolutna nedodirljivost (po)štovanog ''prof. dr. sc. spec.'' On nalikuje pripadnicima bramanske kaste ili generalnom direktoru neke ultra-mega-giga-tera korporacije, kojem radnici ne mogu baš tako lako oduzeti ni minutu vremena. Akademski etablirani snob svakoga će posmatrati s visoka, trudeći se družiti sa ''sebi ravnima'', u isto vrijeme im zavideći (i gledajući ih ispod oka). On neće poštovati ničiji rad, a rado će prihvatiti tuđi, objaviti ga pod svojim imenom i hvaliti se na sva zvona kako je produktivan i naučno angažovan. Možda da zaključimo? O ovoj temi bi se još štošta moglo napisati, ali poenta svega je da smo svi ljudi, sa sličnom biološkom osnovom, načinom razmnožavanja, kretanja i zadovoljavanja temeljnih potreba. Zašto se pojedini moraju isticati na neadekvatan način, ponižavajući druge, smijući im se u brk ili ih posmatrati kao gubavce koji nisu vrijedni toplog ljudskog kontakta? Razmislimo, djelujmo, promijenimo se! Još nije kasno, ta svi smo obdareni razumom! Bolje (g)rob nego snob? Ili, bolje nešto treće, nego ovo dvoje?

Selman Repišti

Šta je socijalna podrška?

, 26 2016 11:40:24 +0200

Socijalna podrška važan je aspekt društvenih odnosa. Ona ima pet oblika:

Emocionalna socijalna podrška ogleda se u ljubavi, prihvatanju, povjerenju i brizi i saosjećanju koje primamo od strane naše porodice i prijatelja.

Informacijska socijalna podrška ogleda se u savjetima, prijedlozima i vlastitim životnim iskustvima, koje nam saopštavaju naši najbliži, bilo da je to bračni partner, prijatelj ili roditelj.

Socijalna podrška koja se odnosi na cijenjenje i evaluaciju podrazumijeva povratne informacije od osoba koje su nam bitne, a koje žele da nam učvrste samopoštovanje, poboljšaju sliku o sebi ili da nam dobronamjerno daju do znanja koje su to naše negativne osobine i ponašanja i kako ih što bezbolnije promijeniti.

Instrumentalna socijalna podrška odnosi se na konkretnu pomoć koju primamo od nekoga. Tako nam roditelj može pričuvati dijete, prijatelj ponuditi finansijsku pomoć, a bračni partner pomoći oko kušnih poslova.

Socijalna podrška koja se odnosi na druženje ogleda se u grupnoj pripadnosti (npr. kao član neke nevladine organizacije, sportskog udruženja i slično imamo osjećaj grupne pripadnosti, osjećamo se osnaženo i povezano sa ljudima kojima smo okruženi i sa kojima dijelimo iste socijalne uloge i pripadnost).

Pored toga, dva su tipa socijalne podrške:

Očekivana socijalna podrška odnosi se na naše vjerovanje o tome da nam neko može pružiti određenu vrstu pomoći i podrške. To, u stvarnosti, ne mora biti slučaj, ali je bitno da nas drži uvjerenje kako nismo sami i kako je nekome stalo do nas.

Stvarna (primljena) socijalna podrška obuhvata socijalne resurse koje su nam već pružili ili koje će nam vrlo vjerovatno obezbijediti osobe kojima vjerujemo i na koje računamo.

Jaz između očekivane i stvarne socijalne podrške dodatno produbljuje depresiju, dok svijest o tome da imamo razgranatu mrežu socijalne podrške vodi ka optimizmu, zadovoljstvu životomi dobrom mentalnom zdravlju.

Ovaj članak pripada grupi tekstova koji se odnose na psihoedukaciju. Psihoedukacija je informisanje opšte populacije, klijenata u psihoterapiji, učenika u školama... o značenju psiholoških termina, te objašnjavanje psihosocijalnih i fizioloških procesa koji stoje u pozadini različitih psiholoških fenomena (npr. anksioznosti, ponašanja u grupi, percepciji, kreativnom mišljenju, donošenju odluka...).

Selman Repišti

PI-EJČ-DI

, 19 2016 20:48:44 +0200

Ushićeno je zgrabio svoju diplomu, primijetivši da je veoma velika i da će mu dobro poslužiti kao zidna tapeta. Stisnuvši ruku aktuelnog rektora, odmah se prepustio odjeku kakofoničnog aplauza uzvanica izvještačene vanjštine, u svakako akustičnoj, polupraznoj svečanoj sali. Treba li pojasniti da danas proglašavaju novopečene doktore nauka.

Kravata se ležerno njihala, u ritmu nečujnog salta podnevnog vjetra. Odijelo je bilo novo, kupljeno tokom kulminacije dnevne špice u otmenom butiku za džentlmene. Iz prednjeg džepa je izvadio svoj mobilni telefon, a pošto se odmah prisjetio da je sinoć skinuo novu aplikaciju, oblio ga je neopisiv osjećaj zadovoljstva. Ne, to nije bio digitalni orgazam, već samoponos našeg protagoniste na performanse svog ljubimca – mobilnog uređaja.

Kraj njega, samozadovoljno je kaskala porodična horda, a on, kao predvodnik, kriomice je bacao pogled na displej fotoaparata najmlađeg člana svog plemena. Ondje je vizuelno dokumentovana važna stepenica njegovog profesionalnog života. Istini za volju, bilo ju je teško preći... Valjalo je platiti pozamašnu sumu novca i 45 minuta se crveniti pred komisijom vlastitih prijatelja, članova društva elitnih planinara i ljubitelja lova na krupnu divljač. Uvijek je isticao važnost vraćanja prirodi, pritom potvrđujući da propisno štuje i poštuje beskompromisne principe svoje vjeroispovijesti.

Naša uglađena trupa je nastavila svoje hodočašće ka poznatom gradskom restoranu, stjecištu viđenih, viđenijih i navodno kultivisanih urbanih spodoba. Ondje će ih dočekati ostatak profanih istomišljenika, po njihovom sudu – samoostvarenih individua, čije je životno geslo: ''Odvadi pa ne daj, ukradi pa vladaj.''

Znam, znam, pitate se: ''Zašto bi ova družina odabranih išla pješice do željenog odredišta?'' Otkriću vam samo tri razloga: da bi sa običnim narodom podijelili komadić vlastite sreće, da bi drugi vidjeli koliko su mizerni u odnosu na našeg glavnog junaka i kako bi sreli nekog poznanika ili prijatelja koji se u tim trenucima slučajno zadesio na ulici. Javne čestitke su uvijek dobrodošle.

Stigli su. Iz četiri velika zvučnika, neumorno se intonira refren jednog folk-hita (čiji ćemo tempo, za potrebe naše opservacije, odrediti kao vivace cantabile):

Stavi ga, metni ga što prije,
Sjeme je dobro kad se sije,
Ako mi ga ne daš, bolje da te nije,
Čim mi ga daš, sunce me ugrije.

Nedovoljno pripiti konobar (može on to i bolje) pokazao im je stol na kome je kaligrafski pisalo réservé, pored čega je bilo istaknuto njihovo prezime. Dotični je svakome pomogao da sjedne, pažljivo izmičući stolice i čekajući trenutak kada će ovi naručiti aperitiv. Kroz zvučnike su se i dalje emitovala najnovija ostvarenja reputabilnih pjevaljki. Sada je to zvučalo ovako:

Kupi moje tijelo, pa prodaj me,
Iskoristi moje popuste,
Naučiću te sve što znam,
Nisam ti žena, za tebe harem sam.

Svježeproklamovani doktor nauka se odlučio otići u toalet, kako bi oprao ruke prije jela. Samouvjereno je odmarširao do vrata, na kojima je bila slika dječaka koji vrši malu nuždu. Spremno bi nastavio do kabine koja bi mu omogućila kulturno mokrenje, da nije ugledao dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je upravo završavao pisoarsku simfoniju. Mladić je ovaj čin vršio na nešto indiskretniji način, nego što to propisuju društvene norme i nepisana pravila pristojnosti.

''Oprosti, mladiću, ali malo si nepristojan u javnosti'' – obratio mu se naš doktor nauka.

''Bombiks mori'' – mladić je rekao, čim se okrenuo prema kritički raspoloženom posjetiocu WC-prostora.

''Molim?'' – odvratio je novoproglašeni doktor.

''Vaša kravata. Zar ne znate?'' – začuđeno će mladić, povlačeći šlic nagore.

''Ne, ovo je svila.'' – pomalo uvrijeđeno odvrati doktor.

''Upravo to i govorim. Bombiks mori je latinski naziv za dudovog svilca'' – pojašnjavao je naš dvadesetpetogodišnjak – ''Zovem se Alen.''

''Doktor Damir Pčelarbegović, doktor bioloških nauka'' – jedva je dočekao da se predstavi. Titula je triput odzvonila WC-prostorom.

''Onda sigurno znate šta je urea. Biologija je prilično korisna nauka u svakodnevnom životu'' – ljubopitljivo će mladić.

''Kao prvo, ne kaže se urea, nego urin. Kao drugo, nepristojno je govoriti o tome'' – mudro je govorio dr Pčelarbegović.

''Vjerujem da ste se malo prevarili. Urea ili karbamid je hemijsko jedinjenje pronađeno u mokraći. Inače, riječ je o prvom organskom jedinjenju, sintetiziranom iz neorganskog, početkom 19. stoljeća.''

''Ko si ti da mene podučavaš? Uostalom, to nije moja oblast. Ja sam doktorirao na temu očuvanja životne sredine na našim prostorima'' – ljutio se naš doktor.

''Pretpostavljam da ste otkrili nešto novo. Nešto, do čega nije došao niko prije Vas.''

''Kako se samo usuđuješ? Ovo je sve ispod nivoa. Ko si ti da se meni suprotstavljaš?''

''Kao što sam Vam već rekao, ja sam Alen, završio sam opću gimnaziju i nisam imao novca da se dalje školujem.''

''Ovo je sramotno! Šta ti znaš o brizi za životnu sredinu? Ti si nepismen!!'' – grmio je doktor.

''Ok, uvaženi doktore, reći ću Vam ako Vi meni ovdje (pokazuje na zid na kome su vidljivi tragovi vlage i plijesni) predstavite hemijsku strukturu ozona.''

''Ovo je prevršilo svaku mjeru! Zašto uopće razgovaram s tobom?''

''Doktore, Vi ustvari razgovarate sa samim sobom. Tačnije, suočavate se sa vlastitim akademskim snobizmom. Jesam li u pravu?''

''Sram te bilo! Jesu li te tako učili da razgovaraš sa starijima od sebe?''

''Doktore, nacrtajte ono što sam tražio i ostaviću Vas na miru. Ili da mi možda odgovorite ko je prvi put uspješno presadio srce kod ljudi.''

''Luj Paster, naravno. Ma, zašto ja tebi uopće odgovaram?''

''Doktore, kako izgleda pasti ispit u toaletu?''

''Je.em ti sve! Znaš li ti ko sam ja? Kome ti kvariš dan? Nikada nećeš uspjeti u životu kao ja!'' – vikao je doktor, dok je odlazio u zasebnu kabinu. Kada je izašao, mladića više nije bilo. Međutim, bacivši pogled na pisoar ispred koga su razgovarali, ugledao je ostatke krvi. Pljunuo je samo jednom i uputio se ka izlazu.

Restoransko raspoloženje i dalje se održavalo zahvaljujući nemilosrdnom utrkivanju turbofolk dionica i pratećeg teksta. Na red su došli sljedeći stihovi:

I idi, i idi, neka ti se neko drugi svidi.
Ako je bolja od mene, neću ni tad' rezat' vene,
Pa ti pazi, pa ti vidi,
Daleko se čuje plač ljubomorne žene.

Naš protagonista je trebao malo čistog zraka. Uprkos tek donesenom pečenju, koje ga je svojim mirisom mamilo da zasjedne sa ostatkom plemena, dr Pčelarbegović je pojurio ka izlaznim vratima. Udahnuo je dvaput – jednom prilično duboko, drugi put plitko i odsječno. Prilikom posljednjeg uvlačenja zraka u pluća, u unutrašnjem džepu je osjetio pritisak nekog oštrog geometrijskog oblika. Posegnuvši za neidentifikovanom stvarčicom, odjednom mu je sinulo da je riječ o sinoćnjoj bajaderi, koju je ponio ukoliko mu padne nivo šećera u krvi. Bajaderu je hitro odmotao, ubacio u suha usta, bacivši njen omot tik pored sebe (čitaj: na ulicu). Tako je dr Pčelarbegović čuvao svoju životnu sredinu.

Najednom se prisjetio da je danas postao uvaženi član akademske zajednice, što mu je izmamilo širok osmijeh. Druga misao je izazvala je osjećanje ponosa, a odnosila se na doktorovu svijest o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i osjetljivosti. Oduvijek se divio svojoj sposobnosti da u trenutku popravi vlastito raspoloženje i postavi se kao uzor i primjer drugima. Stoga se, u svojim očima kao pobjednik, vratio u restoran, potisnuvši neugodni WC-razgovor. Njegovom samopouzdanju dodatno je prijala melodija koja ga je dočekala prilikom povratka:

Ne može mi niko ništa,
Mogu samo da mi zavide,
Ja sam glava svog ognjišta,
Najjači sam, nek svi vide.

Selman Repišti