PI-EJČ-DI

, 19 2016 20:48:44 +0200

Ushićeno je zgrabio svoju diplomu, primijetivši da je veoma velika i da će mu dobro poslužiti kao zidna tapeta. Stisnuvši ruku aktuelnog rektora, odmah se prepustio odjeku kakofoničnog aplauza uzvanica izvještačene vanjštine, u svakako akustičnoj, polupraznoj svečanoj sali. Treba li pojasniti da danas proglašavaju novopečene doktore nauka.

Kravata se ležerno njihala, u ritmu nečujnog salta podnevnog vjetra. Odijelo je bilo novo, kupljeno tokom kulminacije dnevne špice u otmenom butiku za džentlmene. Iz prednjeg džepa je izvadio svoj mobilni telefon, a pošto se odmah prisjetio da je sinoć skinuo novu aplikaciju, oblio ga je neopisiv osjećaj zadovoljstva. Ne, to nije bio digitalni orgazam, već samoponos našeg protagoniste na performanse svog ljubimca – mobilnog uređaja.

Kraj njega, samozadovoljno je kaskala porodična horda, a on, kao predvodnik, kriomice je bacao pogled na displej fotoaparata najmlađeg člana svog plemena. Ondje je vizuelno dokumentovana važna stepenica njegovog profesionalnog života. Istini za volju, bilo ju je teško preći... Valjalo je platiti pozamašnu sumu novca i 45 minuta se crveniti pred komisijom vlastitih prijatelja, članova društva elitnih planinara i ljubitelja lova na krupnu divljač. Uvijek je isticao važnost vraćanja prirodi, pritom potvrđujući da propisno štuje i poštuje beskompromisne principe svoje vjeroispovijesti.

Naša uglađena trupa je nastavila svoje hodočašće ka poznatom gradskom restoranu, stjecištu viđenih, viđenijih i navodno kultivisanih urbanih spodoba. Ondje će ih dočekati ostatak profanih istomišljenika, po njihovom sudu – samoostvarenih individua, čije je životno geslo: ''Odvadi pa ne daj, ukradi pa vladaj.''

Znam, znam, pitate se: ''Zašto bi ova družina odabranih išla pješice do željenog odredišta?'' Otkriću vam samo tri razloga: da bi sa običnim narodom podijelili komadić vlastite sreće, da bi drugi vidjeli koliko su mizerni u odnosu na našeg glavnog junaka i kako bi sreli nekog poznanika ili prijatelja koji se u tim trenucima slučajno zadesio na ulici. Javne čestitke su uvijek dobrodošle.

Stigli su. Iz četiri velika zvučnika, neumorno se intonira refren jednog folk-hita (čiji ćemo tempo, za potrebe naše opservacije, odrediti kao vivace cantabile):

Stavi ga, metni ga što prije,
Sjeme je dobro kad se sije,
Ako mi ga ne daš, bolje da te nije,
Čim mi ga daš, sunce me ugrije.

Nedovoljno pripiti konobar (može on to i bolje) pokazao im je stol na kome je kaligrafski pisalo réservé, pored čega je bilo istaknuto njihovo prezime. Dotični je svakome pomogao da sjedne, pažljivo izmičući stolice i čekajući trenutak kada će ovi naručiti aperitiv. Kroz zvučnike su se i dalje emitovala najnovija ostvarenja reputabilnih pjevaljki. Sada je to zvučalo ovako:

Kupi moje tijelo, pa prodaj me,
Iskoristi moje popuste,
Naučiću te sve što znam,
Nisam ti žena, za tebe harem sam.

Svježeproklamovani doktor nauka se odlučio otići u toalet, kako bi oprao ruke prije jela. Samouvjereno je odmarširao do vrata, na kojima je bila slika dječaka koji vrši malu nuždu. Spremno bi nastavio do kabine koja bi mu omogućila kulturno mokrenje, da nije ugledao dvadesetpetogodišnjeg muškarca koji je upravo završavao pisoarsku simfoniju. Mladić je ovaj čin vršio na nešto indiskretniji način, nego što to propisuju društvene norme i nepisana pravila pristojnosti.

''Oprosti, mladiću, ali malo si nepristojan u javnosti'' – obratio mu se naš doktor nauka.

''Bombiks mori'' – mladić je rekao, čim se okrenuo prema kritički raspoloženom posjetiocu WC-prostora.

''Molim?'' – odvratio je novoproglašeni doktor.

''Vaša kravata. Zar ne znate?'' – začuđeno će mladić, povlačeći šlic nagore.

''Ne, ovo je svila.'' – pomalo uvrijeđeno odvrati doktor.

''Upravo to i govorim. Bombiks mori je latinski naziv za dudovog svilca'' – pojašnjavao je naš dvadesetpetogodišnjak – ''Zovem se Alen.''

''Doktor Damir Pčelarbegović, doktor bioloških nauka'' – jedva je dočekao da se predstavi. Titula je triput odzvonila WC-prostorom.

''Onda sigurno znate šta je urea. Biologija je prilično korisna nauka u svakodnevnom životu'' – ljubopitljivo će mladić.

''Kao prvo, ne kaže se urea, nego urin. Kao drugo, nepristojno je govoriti o tome'' – mudro je govorio dr Pčelarbegović.

''Vjerujem da ste se malo prevarili. Urea ili karbamid je hemijsko jedinjenje pronađeno u mokraći. Inače, riječ je o prvom organskom jedinjenju, sintetiziranom iz neorganskog, početkom 19. stoljeća.''

''Ko si ti da mene podučavaš? Uostalom, to nije moja oblast. Ja sam doktorirao na temu očuvanja životne sredine na našim prostorima'' – ljutio se naš doktor.

''Pretpostavljam da ste otkrili nešto novo. Nešto, do čega nije došao niko prije Vas.''

''Kako se samo usuđuješ? Ovo je sve ispod nivoa. Ko si ti da se meni suprotstavljaš?''

''Kao što sam Vam već rekao, ja sam Alen, završio sam opću gimnaziju i nisam imao novca da se dalje školujem.''

''Ovo je sramotno! Šta ti znaš o brizi za životnu sredinu? Ti si nepismen!!'' – grmio je doktor.

''Ok, uvaženi doktore, reći ću Vam ako Vi meni ovdje (pokazuje na zid na kome su vidljivi tragovi vlage i plijesni) predstavite hemijsku strukturu ozona.''

''Ovo je prevršilo svaku mjeru! Zašto uopće razgovaram s tobom?''

''Doktore, Vi ustvari razgovarate sa samim sobom. Tačnije, suočavate se sa vlastitim akademskim snobizmom. Jesam li u pravu?''

''Sram te bilo! Jesu li te tako učili da razgovaraš sa starijima od sebe?''

''Doktore, nacrtajte ono što sam tražio i ostaviću Vas na miru. Ili da mi možda odgovorite ko je prvi put uspješno presadio srce kod ljudi.''

''Luj Paster, naravno. Ma, zašto ja tebi uopće odgovaram?''

''Doktore, kako izgleda pasti ispit u toaletu?''

''Je.em ti sve! Znaš li ti ko sam ja? Kome ti kvariš dan? Nikada nećeš uspjeti u životu kao ja!'' – vikao je doktor, dok je odlazio u zasebnu kabinu. Kada je izašao, mladića više nije bilo. Međutim, bacivši pogled na pisoar ispred koga su razgovarali, ugledao je ostatke krvi. Pljunuo je samo jednom i uputio se ka izlazu.

Restoransko raspoloženje i dalje se održavalo zahvaljujući nemilosrdnom utrkivanju turbofolk dionica i pratećeg teksta. Na red su došli sljedeći stihovi:

I idi, i idi, neka ti se neko drugi svidi.
Ako je bolja od mene, neću ni tad' rezat' vene,
Pa ti pazi, pa ti vidi,
Daleko se čuje plač ljubomorne žene.

Naš protagonista je trebao malo čistog zraka. Uprkos tek donesenom pečenju, koje ga je svojim mirisom mamilo da zasjedne sa ostatkom plemena, dr Pčelarbegović je pojurio ka izlaznim vratima. Udahnuo je dvaput – jednom prilično duboko, drugi put plitko i odsječno. Prilikom posljednjeg uvlačenja zraka u pluća, u unutrašnjem džepu je osjetio pritisak nekog oštrog geometrijskog oblika. Posegnuvši za neidentifikovanom stvarčicom, odjednom mu je sinulo da je riječ o sinoćnjoj bajaderi, koju je ponio ukoliko mu padne nivo šećera u krvi. Bajaderu je hitro odmotao, ubacio u suha usta, bacivši njen omot tik pored sebe (čitaj: na ulicu). Tako je dr Pčelarbegović čuvao svoju životnu sredinu.

Najednom se prisjetio da je danas postao uvaženi član akademske zajednice, što mu je izmamilo širok osmijeh. Druga misao je izazvala je osjećanje ponosa, a odnosila se na doktorovu svijest o vlastitoj ekološkoj osviještenosti i osjetljivosti. Oduvijek se divio svojoj sposobnosti da u trenutku popravi vlastito raspoloženje i postavi se kao uzor i primjer drugima. Stoga se, u svojim očima kao pobjednik, vratio u restoran, potisnuvši neugodni WC-razgovor. Njegovom samopouzdanju dodatno je prijala melodija koja ga je dočekala prilikom povratka:

Ne može mi niko ništa,
Mogu samo da mi zavide,
Ja sam glava svog ognjišta,
Najjači sam, nek svi vide.

Selman Repišti

PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

PI-EJČ-DI