PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

EUTANAZIJA ILI ''MILOSRĐE BIJELOG MANTILA''

, 01 2017 18:09:52 +0200

U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.

Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.

Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ''vršiti'' pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ''ubijanjem'' (engl. killing), a pasivnu ''dozvoljavanjem da neko umre'' (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.

Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.

Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ''opraštati od svijeta u kome je do tada živjela''. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.

U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ''treba'' izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:

kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.

Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ''pomoći'' pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici...), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.

Literatura

Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.

Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

1. 7. 2017.

Savjet psihologa: Kako pomoći sebi i drugima u slučaju nesanice?

, 22 2016 11:52:37 +0200

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone... bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problema sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

S. Repišti

Teško vam je napustiti loše zdravstvene navike?

, 19 2016 21:17:28 +0200

Zato što nailazite na pet glavnih prepreka:

1. Većina zdravstvenih navika stečena je tokom djetinjstva

Višesatno gledanje TV-a možda vas podsjeća na porodična okupljanja, kada ste bili skupa sa roditeljima i svojom braćom/sestrama. Jedenje velikih količina hrane može biti povezano sa ljubavlju vaše majke, koja je, pored ostalog, ispoljavana tako da ste dobivali velike, ukusne obroke koje ste jeli halapljivo, puni zadovoljstva i zahvalnosti, uz doživljaj emocionalne topline i ispunjenosti.

2. Zdravstvene navike znaju biti nezavisne jedna od druge

Možete biti nepušač i ne konzumirati alkohol, ali ne morate redovno raditi vježbe. S druge strane, možete održavati normalnu tjelesnu težinu, a da ste pritom pušač. Isto tako, možete se napijati vikendima, ali se truditi da slobodno vrijeme provodite na svježem zraku i u obaveznoj popodnevnoj šetnji.

3. Često nismo dovoljno (ili nikako) motivisani da promijenimo nepoželjne zdravstvene navike

Razlog leži u posljedicama loših navika, koje najčešće nisu trenutne, već se javljaju kasnije. Tako prekomjerno uzimanje hrane neće imati trenutne negativne učinke, već će oni biti prolongirani (odloženi za par sedmica, mjeseci...). Slično je sa konzumiranjem alkoholnih pića i cigareta, te tjelesnom neaktivnošću.

4. Zdravstvene navike nisu stabilne tokom vremena

Ako smršate pet kilograma, nećete uvijek imati isti broj kilograma manje, već postoji mogućnost da se vratite na stare navike hranjenja i dobijete npr. sedam kilograma. Ako odlučite prestati pušiti i uspijete u svom naumu, možete nakon nekog vremena opet početi sa ovom negativnom zdravstvenom navikom. Ukoliko odlučite redovno ići na zdravstvene preglede, kasnije možete ponovo zanemariti svoje zdravlje i prestati ići ljekaru.

5. Društvene i kulturalne prilike nam nisu uvijek naklonjene

Pušenje i pijenje je češće u društvu u kome skoro svi to rade. Ovo su nepovoljni socijalni faktori. Slično, u kulturi kojoj pripadamo neke od (negativnih) zdravstvenih navika mogu biti norma po kojoj se ''treba'' ponašati: dugotrajno sjedenje i ležanje; pretjerivanje u konzumiranju tijesta, masne hrane, alkohola i kafe; prekomjeran i naporan rad koji dovodi do stresa i izgaranja...

O prevazilaženju ili zaobilaženju ovih prepreka biće riječi u nekom od narednih članaka.

S. Repišti