PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

SJEĆANJE NA JEDNU AMNEZIJU

, 07 2026 17:43:33 +0200

Žedan sam dobrog slova, a gladan još bolje metafore. Imam 68 godina. Imam i demenciju. Penzionisani sam profesor psihijatrije. I pisac sam… ili sam bar to nekada bio. Predavao sam, između ostalog, poremećaje pamćenja. Sve su prilike da ću i njih uskoro da zaboravim.

Uvjeren sam da ću, ako budem stalno pisao, ponavljajući već napisano, sačuvati neke uspomene duže nego što bi to bilo moguće da se uopšte ne koristim ovom tehnikom. Psihijatar sam, koji je prije tri godine otišao u penziju. Okačio kopačke o klin.

Žedan sam dobre metafore, a gladan još boljeg slova. Imam šezdeset i kusur godina… gotovo sedamdeset. Već dvije godine imam demenciju. Sve više i više zaboravljam… nespretniji sam nego prije, a problematična je i moja orijentacija u prostoru i vremenu. Bio sam, a možda i ostao, pisac. Nisam vam rekao da sam psihijatar… A, da, već sam to napisao na početku. Nekulturno je ako se neko odmah ne predstavi. Bio sam i pisac… Vidim da ste i to već saznali.

Nekadašnji pisac ne može se baš istog trenutka sjetiti riječi koja mu u tom momentu zatreba. Zato ću, jer trenutno čitam Milerovu obratnicu, uzeti nekoliko riječi iz nje i napisati tri rečenice. Mislim da se moj mozak neće žaliti na ovu vježbu. Zaboravlja li, zaboravlja… pa ću ovako da ga, koliko-toliko, obuzdam.

Možda uz Rakovu obratnicu od američkog pisca Harolda Milera sve bude lakše… Sada sam vidio da se ovaj pisac zove Henri a ne Harold. Henri, Henri, Henri…

Katastrofa je kada je pogreb u isto vrijeme komičan i patetičan.

U malom kavezu sjedi mala ptica grabežljivog kljuna.

Želim da dovršim knjigu u krevetu do podne.

Milerove prevedene riječi sam pisao u italijanskom stilu… Čekajte! Ne kaže se tako, nego u… italiku. Da li je kič ako riječ "italik" napišem u italiku? Ili je to (treba mi rječnik, pa malo sačekajte)...? Pleo... Da, pleonazam! U pravu sam.

Vježba sa tri rečenice je dobra za moj mozak. Mislim da se neće žaliti jer mu stvarno može pomoći. Samo da otvorim knjigu o kojoj sam vam pričao. Da, Miler, sjećam se da sam ga spominjao... Vidim, vidim... već sam smislio one tri rečenice. Ovako, biću iskren: plašim se da ne počnem koristiti tuđe riječi, misleći da su moje, ne znajući da kroz mene govori... zapravo...druga osoba. A neću da budem neko drugi. Ja sam bio profesor psihijatrije do prije tri godine. Jedno od mojih predavanja moralo je biti posvećeno poremećajima pamćenja. Plašim se da ću i njih zaboraviti. Nije problem da zaboravim halucinacije i maniju, ali bi mi bilo baš žao ako se ne bih mogao sjetiti poremećaja pamćenja. Ovih dana čitam Rakovu obratnicu. Možda je poštenije da priznam kako je prelistavam već nekoliko mjeseci. Držim svoj mozak u kondiciji – koliko god je to moguće. Ne gledajući u tu knjigu, upravo se prisjećam da ju je napisao Harold Miler. Ovo ''Miler'' se na engleskom piše sa dva ''l''. Miler je imao i srednje ime, ali to nije od neke velike važnosti za nastavak ove priče. Ne moram baš toliko znati u ovim godinama. A uskoro će mi punih sedamdeset. Dobrog sam zdravlja, samo je problem to prokleto zaboravljanje. To se stručno naziva ''demencija''. I nije nimalo bezazleno. Pišem, kako bih je makar malo usporio...

Ja sam bio i pisac. Sada ponavljam ovu činjenicu, kako je vi ne biste zaboravili. Jeste li čitali Slona od porculana, moju najuspješniju zbirku priča? A da niste možda imali u rukama zbirku poezije koju sam nazvao Kameno ostrvo? Ne, u ovoj drugoj knjizi su kratke priče, a u prvoj pjesme. Priča je bilo 18, a pjesama pedesetak. Brzo sabiram brojeve, pa vidim da je rezultat jednak broju mojih sadašnjih godina. A prije dvije godine sam dobio demenciju. Da je u pitanju virus, rekao bih da sam je ''zakačio''. Ali nije. To nije nimalo bezazlena stvar! Ja sam doktor i svjestan sam koliko je to krupno... Krupna stvar!

Ne znam jesam li vam rekao... Morao bih uložiti nadljudski napor da, u gustoj šumi onoga što sam napisao do sada, pronađem da li sam pomenuo nešto što mi je bilo na umu. I, nekada imam problem da utvrdim jesam li nešto samo pomislio ili sam to i rekao...

Dakle, možda vam jesam, a možda pak nisam rekao da mi je, prije četiri godine, umrla supruga. Bilo je to na drugom spratu gradske klinike. Izgledalo je kao da se samo spustila u zemlju. Poslije ženine smrti, stekao sam averziju prema bijeloj boji. Umrla je na drugom spratu ove klinike... prije neke četiri godine. A prije 34 godine, na istoj klinici, ali na nekom drugom spratu... rodio mi se sin. Sjetio sam se! Na petom spratu! Izgledalo je kao da se nekim čudom spustio sa neba, jer je peti sprat bio zadnji u zgradi koju sam vam spomenuo. On sada ima 34 godine i pokušava biti pisac. Kao ja. Sjećam se da sam vam rekao da sam pisac. Za svaki slučaj, podsjećam vas da sam bio i psihijatar. Ja nikada nisam bio sklon ponavljanju. To mi je došlo s godinama, kao i svakoj drugoj osobi koja zađe u sedmu deceniju. Međutim, sad sam posve siguran da napreduje prebrzo za moj ukus. To je sigurno demencija. Rekao sam vam da imam demenciju. I prezirem bijelu boju. Ovakav odnos prema jednoj naizgled bezazlenoj i bezličnoj boji vezan je za jedan moj lični gubitak. Krupan gubitak. Opisao sam ga u jednoj pjesmi. Njene stihove znam napamet. Ja sam bio i pjesnik. Nisam pisao samo prozu. Imam i zbirku poezije koju sam objavio pod naslovom Ostrvo od porculana. Proveo sam mnogo vremena pišući pjesme. A ona pjesma glasi ovako (nisam je zaboravio):

Umiranje je, bez sumnje,

Dostojanstveniji događaj

Nego što je to rođenje...

Čin rođenja je bučan

Hiljade truba iz dječijih usta

U jedan glas progovore

A umiranje krasi samo

Ukras diskretni –

Mekani dodir svečane tišine.

Ovo što mi se dešava moglo me pogoditi u 86-oj, a ne u 68-oj. Međutim, mislim da je sada kasno za ikakve prepravke. To mi je upravo saopštio pisac ove kratke priče. Bio je nemilosrdan prema meni i mojoj sudbini.

Ali, nisam te ubio na kraju priče! – ovako sam se obratio bezimenom psihijatru.

Ne mogu mu vjerovati, jer pripovijedanje još nije stiglo do svog konca. Možda već u sljedećem pasusu budem mrtav.

Proglasio sam te i pjesnikom! Bio si i psihijatar! Pozajmio sam ti prvu rečenicu priče. Znaš li ti koliko si normalnih ljudi poslao na psihijatriju? Ovaj jezivi detalj tvoje ne baš slavne profesionalne prošlosti nisam otkrio čitaocima. Blagoslovio sam te zaboravom tih i sličnih mrlja u tvom životu i karijeri. Nisi baš zahvalan lik! Ali, smrt ne zaslužuješ. Dovoljno si kažnjen zaboravom.

Ne sviđa mi se naziv koji si dao priči o meni. Zvuči kao da mi se izruguješ! Kako da se neko prisjeti amnezije? Bolje je bilo da si me ubio na samom početku, kako ne bih morao da raspravljam sa tobom. I, otkud ti pravo da se baviš mojim životom? Ja se tvojim ne bavim, niti to namjeravam. Apsolutno me ne zanima! Zašto si me ovdje zarobio? Zašto si mi uopšte rekao da sam pisac? Sada će svi znati sa kakvim problemima se suočavam. Moj ugled je na kocki, razumiješ li? Moj ugled...

Bio si psihijatar i pisac. Trenutno imaš 68 godina. Živimo u istom gradu. Poznajem ti sina. Želi biti pisac. Baš kao i ti. Poznavao sam ti i suprugu. I ja zazirem od bijele boje. Dodao bih da trenutno čitam 'Rakovu obratnicu'. Treći put. Pročitao sam trećinu. Pozajmio sam ti neka svoja iskustva. Sada smo kvit. I, nemoj računati na to da ću te ubiti. Dok budeš nastavljao svoje pripovijedanje, sam ćeš sebi produžavati život. Neću se više javljati. Ne želim te više prekidati. Idem da pišem novu priču – 'Kameno ostrvo i na njemu slon od porculana'.

Hej! Sada ti kradeš moje ideje! Ja sam prije nekoliko decenija pisao o onome o čemu bi ti sada pisao! Vidio si šta čitam, pa su i tebe zasvrbjele oči i prsti. Kako živimo u istom gradu, ako sam ja samo izmišljeni lik? Jesi li nam to izmislio i grad? Ova polustvarnost mi ide na živce. Izvuci me odavde! Iskupi se! Sada se više ne ljutim. Preklinjem te!

(...)

Imam 36 godine i pokušavam biti pisac. Jedan američki književnik je rekao da, ako želimo postati ozbiljni pisci, svakog dana trebamo napisati bar 1000 riječi (ili 2000, nisam siguran). Mislim da se lakše pridržavati tog principa nego preći 10000 koraka, kako savjetuju neki drugi profili stručnjaka. Dok je moj otac bio mlad, nije bilo ovakvih savjeta. Ni prvog ni drugog. On je bio psihijatar, ali i – pazite sada – pisac. Ja, za razliku od njega, pišem samo prozu. Nekako mi se nikada nije pjevalo. Uostalom, proza je konkretnija i ima više smisla od poezije. Ovdje sam prepričao njegovu pjesmu:

Ne smijemo sumnjati u to da je proces umiranja dostojanstveniji od procesa rađanja. Ima neke iritantne buke u samom činu rođenja. Dječji plač zvuči poput glasnog orkestra u kojem dominira zvuk velikog broja glomaznih truba. Rađanje se umnogome razlikuje od umiranja i sahranjivanja, čijoj atmosferi najviše doprinosi kurtoazna šutnja. Dok tišina ovom događaju daje svečanu notu, rođenje se može poistovjetiti sa nesnosnom bukom koja nimalo ne prija ničijem uhu.

Moram vam priznati da je, krajem života, moj otac malo pomjerio pameću, tvrdeći da ga je neko zarobio u priči koju je pisao (Sjećanje na jednu amneziju, prekucao sam je iznad svog teksta). Još nevjerovatnija tvrdnja je da mu je taj neko rekao da dobro poznaje našu porodicu. Nisam rekao da ih 'dobro' poznajem, već da ih, jednostavno, poznajem. Tada sam odmahivao glavom, ali sada svjedočim sličnom doživljaju: da sve što upravo pišem nezaustavljivo izlazi iz mene i da me niko ne pita želim li zaista napisati sve ovo. Čudan je to osjećaj... I, ako nije previše neobično, svakih petnaestak sekundi čini mi se da čujem nečiji šapat. A taj neko mi govori:

Nastavi, nastavi...

Selman Repišti,

Podgorica,

28. 12. 2025.

EUTANAZIJA ILI ''MILOSRĐE BIJELOG MANTILA''

, 01 2017 18:09:52 +0200

U ovom tekstu obrađene su etičke (filozofske), psihološke i medicinske dileme i problemi vezani uz percepciju i poimanje asistiranog samoubistva kao jednog od mnogobrojnih psihosocijalnih fenomena.

Eutanazija je termin koji se koristi za svaki vid ubistva onih pacijenata koji su neizlječivo bolesni, koji trpe veliku bol i patnju, a vrši se zbog samih njih, kako bi ih se oslobodilo od daljih muka i jada (Singer, 2000). Po jednoj od podjela, može biti aktivna i pasivna. Aktivna obuhvata davanje odrrđenih (medikamentoznih) sredstava pacijentima, čije bi uzimanje rezultiralo njihovom smrću, dok se pasivna odnosi na uskraćivanje terapije pacijentima koji su najčešće u terminalnoj fazi bolesti.

Prema navodima Beauchampa (1999), eutnanazija (engl. physician-assisted suicide- PAS) je u medicini dugo bila zabranjivana, tj. medicinska etika je strogo osuđivala. Međutim, danas je u većini zemalja prihvatljivo ''vršiti'' pasivnu eutanaziju. Aktivna je dozvoljena u Holandiji, Japanu i u jednoj od američkih država (Oregonu). Ovaj autor aktivnu eutanaziju naziva ''ubijanjem'' (engl. killing), a pasivnu ''dozvoljavanjem da neko umre'' (engl. letting die). Pasivnu jednostavno definiše kao uskraćivanje hrane i vode određenoj osobi.

Kakva je veza između eutanazije i suicida? Osoba može da zahtijeva da joj se omoguće ili dostave smrtonosne doze lijekova ili pak da traži obustavljanje terapije, koje će s vremenom dovesti do njene smrti. Ovaj vid eutanazije naziva se dobrovoljnom eutanazijom. Singer (2000) ističe da je nekada teško povući demarkacionu liniju između dobrovoljne eutanazije i samoubistva kome se asistira.

Međutim, kod samoubistva kome se asistira, druga strana ne mora biti svjesna da je uključena u proces suicida. Worchel i Gearing (2010) navode primjer žene po imenu Sam koja je isplanirala samoubistvo na način da je, nakon što je od svog stomatologa dobila određenu količinu nekog lijeka, taj isti lijek tražila i od svog ljekara opšte medicine. Nakon što je priskrbila dovoljne količine datog lijeka, počela se ''opraštati od svijeta u kome je do tada živjela''. Njeno samoubistvo je spriječeno, zbog čega je Sam bila ljuta. Nedugo nakon toga, izvijestila je da uopšte ne žali što je htjela počiniti suicid. Ovdje vidimo da je osoba vlastitom voljom htjela sebi oduzeti život, te da je u svoj čin svjesno uključila jednog stomatologa i ljekara, pri čemu oni nisu bili svjesni da nekome pomažu u pokušaju suicida. Dalje Samino objašnjenje ide u prilog tzv. racionalnog samoubistva. Ona je rekla da joj niko nije preostao od porodice (jer joj je nedavno umro suprug, a djece nisu imali), prema tome, nikome nije nanijela štetu.

U vezi sa ovim, treba pomenuti samoubistvo Nica Speijersa iz 1981. godine. Kako navodi Motto (1999, prema Worchel i Gearing, 2010), Nico je bio advokat i suicidolog, ali je ipak počinio samoubistvo zbog, kako je to objasnio u svom oproštajnom pismu, neizlječive bolesti i neizdržljivog bola. Godinu dana prije nego što je digao ruku na sebe, napisao je knjigu Aiding Suicide, u kojoj je iznio osam uslova pod kojima ipak ''treba'' izvršiti samoubistvo. Navodimo njih četiri:

kada odluka o suicidu nije donesena pod pritiskom, već slobodnom voljom izvršioca;
kada individua pati od nepodnošljivog bola, a izlječenje je nemoguće;
ako se angažuje pomagač, on mora biti kvalifikovani zdravstveni radnik ili doktor medicine ako su u pitanju lijekovi;
sam čin suicida treba biti dokumentovan i proslijeđen odgovarajućim autoritetima.

Kao što vidimo, uslov za asistirano samoubistvo je prisustvo kompetentnog, kvalifikovanog medicinskog radnika. Dakle, osobe koje rade u okviru zdravstvenih ustanova su najpozvanije kada se treba ''pomoći'' pojedincu u ostvarenju ideje o uništenju vlastitog života. Ne pozivaju se prijatelji, vjerski autoriteti (npr. sveštenici...), pravni profili, već se cijeli proces prepušta ljekarima i/ili medicinskim tehničarima, kojima se daje moć nad nečijim životom, čime ih se jednim dijelom poistovjećuje sa ulogom Boga, odnosno vrhovnog autoriteta.

Literatura

Beauchamp, T. L. (1999). The medical ethics of physician-assisted suicide. Journal of Medical Ethics, 25, 437-439.

Singer, P. (2000). Praktična etika (2. izdanje). Beograd: Signature.

Worchel, D. i Gearing, R. (2010). Suicide Assessment and Treatment. New York: Springer Publishing Company.

Selman Repišti,

1. 7. 2017.

Savjet psihologa: Kako pomoći sebi i drugima u slučaju nesanice?

, 22 2016 11:52:37 +0200

Nesanica (insomnija) pogađa nekih 30% opšte populacije. Međutim, ozbiljna, ponavljajuća nesanica prisutna je kod 10-15% opšte populacije. Nešto je češća kod razvedenih ili rastavljenih osoba, žena i starijih ljudi.

Više je podjela insomnije, stoga, i više njenih oblika/vrsta. Po vremenskom intervalu u kojem nastupa, nesanica može biti inicijalna (poteškoće prilikom padanja u san), tranzitorna (problemi sa održavanjem sna, u smislu učestalog buđenja tokom noći) i terminalna (poteškoće koje se ogledaju u veoma ranom buđenju, uprkos potrebi organizma da odspava još neko vrijeme i uprkos tome što nam objektivne prilike dozvoljavaju duže spavanje).Po tome šta joj je uzrok, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nesanica je zaseban psihofiziološki problem, odnosno poremećaj spavanja, dok je sekundarna nesanica rezultat nekog medicinskog ili psihološkog problema ili nastaje kao reakcija na specifične okolinske uslove. Po trajanju, insomnija se javlja u dva oblika: akutnom (nesanica ograničenog trajanja, koja je rezultat novonastale situacije: doživljenog stresa usljed npr. preopterećenosti na poslu, preseljenja, važnog životnog događaja i slično; ova vrsta nesanice nestaje čim dođe do prilagodbe na nove okolnosti) i hroničnom obliku (može potrajati godinama i zahtijeva pravovremeni, adekvatan tretman).

Kako da pomognete sebi i drugima?

1. Prestanite piti kafu i alkoholne napitke nekoliko sati prije spavanja.

2. Radite neku vrstu vježbi, gimnastike tokom dana (ali ne i neposredno pred spavanje, jer to može dodatno povećati budnost).

3. Odredite tačno vrijeme buđenja i ustajanja svakog dana (kako biste na neki način podesili svoj bioritam).

4. Idite u krevet kada osjetite da ste baš umorni.

5. Ne upotrebljavajte laptope, tablete, mobilne telefone... bar sat-dva prije spavanja.

6. Ne jedite velike obroke unutar nekoliko sati prije odlaska u krevet.

7. Obezbijedite sebi odgovarajuće vanjske uslove za spavanje (adekvatnu temperaturu i zamračenu prostoriju koliko je god moguće izolovanu od buke, te kvalitetan madrac i jastuk koji vam odgovara).

8. Nakon što legnete, izbjegavajte gledati u sat (jer to dodatno može povećati vašu tjeskobu glede nesanice).

9. Ne koristite svoju spavaću sobu u druge svrhe, osim u svrhu spavanja i seksa (dakle, u ovoj sobi ne biste trebali raditi, obavljati telefonske pozive, gledati TV i slično).

10. Pošto nesanica može biti rezultat problema sa kojima se susrećete svakog dana, pokušajte razmisliti kako ih riješiti. Za početak, napišite listu problema, presavijte papir i ostavite ga van spavaće sobe.

11. Pokušajte stvoriti neki vid rutina ili rituala koji vam olakšavaju odlazak na spavanje (npr. topli čaj, čitanje nekog lakog štiva pred spavanje, masaža i slično).

12. Pokušajte koristiti što manje količine tableta za spavanje, zbog mogućnosti navikavanja (ovisnosti).

Na kraju, provjerite da li zaista imate problema sa spavanjem. Nije strašno ako ne možete zaspati prvih 15-20 minuta nakon što legnete. Međutim, ako to traje više od pola sata, a naročito nekoliko sati i ako se ponavlja iz noći u noć, potražite stručnu pomoć. Takođe, ukoliko ne možete sami da se izborite sa svojim svakodnevnim problemima, potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta. Možda se, u međuvremenu, riješite i nesanice.

S. Repišti

Teško vam je napustiti loše zdravstvene navike?

, 19 2016 21:17:28 +0200

Zato što nailazite na pet glavnih prepreka:

1. Većina zdravstvenih navika stečena je tokom djetinjstva

Višesatno gledanje TV-a možda vas podsjeća na porodična okupljanja, kada ste bili skupa sa roditeljima i svojom braćom/sestrama. Jedenje velikih količina hrane može biti povezano sa ljubavlju vaše majke, koja je, pored ostalog, ispoljavana tako da ste dobivali velike, ukusne obroke koje ste jeli halapljivo, puni zadovoljstva i zahvalnosti, uz doživljaj emocionalne topline i ispunjenosti.

2. Zdravstvene navike znaju biti nezavisne jedna od druge

Možete biti nepušač i ne konzumirati alkohol, ali ne morate redovno raditi vježbe. S druge strane, možete održavati normalnu tjelesnu težinu, a da ste pritom pušač. Isto tako, možete se napijati vikendima, ali se truditi da slobodno vrijeme provodite na svježem zraku i u obaveznoj popodnevnoj šetnji.

3. Često nismo dovoljno (ili nikako) motivisani da promijenimo nepoželjne zdravstvene navike

Razlog leži u posljedicama loših navika, koje najčešće nisu trenutne, već se javljaju kasnije. Tako prekomjerno uzimanje hrane neće imati trenutne negativne učinke, već će oni biti prolongirani (odloženi za par sedmica, mjeseci...). Slično je sa konzumiranjem alkoholnih pića i cigareta, te tjelesnom neaktivnošću.

4. Zdravstvene navike nisu stabilne tokom vremena

Ako smršate pet kilograma, nećete uvijek imati isti broj kilograma manje, već postoji mogućnost da se vratite na stare navike hranjenja i dobijete npr. sedam kilograma. Ako odlučite prestati pušiti i uspijete u svom naumu, možete nakon nekog vremena opet početi sa ovom negativnom zdravstvenom navikom. Ukoliko odlučite redovno ići na zdravstvene preglede, kasnije možete ponovo zanemariti svoje zdravlje i prestati ići ljekaru.

5. Društvene i kulturalne prilike nam nisu uvijek naklonjene

Pušenje i pijenje je češće u društvu u kome skoro svi to rade. Ovo su nepovoljni socijalni faktori. Slično, u kulturi kojoj pripadamo neke od (negativnih) zdravstvenih navika mogu biti norma po kojoj se ''treba'' ponašati: dugotrajno sjedenje i ležanje; pretjerivanje u konzumiranju tijesta, masne hrane, alkohola i kafe; prekomjeran i naporan rad koji dovodi do stresa i izgaranja...

O prevazilaženju ili zaobilaženju ovih prepreka biće riječi u nekom od narednih članaka.

S. Repišti