PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI

PSIHOLOGIJA SLIČNOSTI http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr Dobrodošli na moj blog! Ovdje možete pročitati naučno-popularne članke, kratke priče, pjesme, analize, osvrte, oglede i slično. selmanr 2026-06-09T17:22:06Z KRATKA PRIČA UZVRAĆA UDARAC http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/kratka-prica/2026/06/07/kratka-prica-uzvraca-udarac U nekom nepoznatom kutku svijeta, a kutak je, naravno, umanjenica od riječi ''kut'', a moja prva asocijacija na to je da me kutnjak, najjači i najveći zub, često bolio... Njegova bol drugačija je od one kojom nas obraduju drugi stanovnici na&scaron;e čeljusti... Ma, &scaron;ta mi to čitamo? – bunite se već na početku. Neutje&scaron;no je kako za mene tako i za vas da bih ovako mogao unedogled. &Scaron;ta Vam zvuči ubjedljivije – ''unedogled'' ili ''u nedogled''? ''Kut'' djeluje nekako bezazleno, nenametljivo i skrajnuto, a ''ugao'' o&scaron;trije, sirovije i mutnije. Ugao me podsjeća na guranje, grubost i silu (a vas?). Elem, u tom nepoznatom (možda i nepriznatom) uglutku svijeta, a uglutka, uzgred rečeno, nema u rječnicima na&scaron;ih jezika... Moramo prelomiti: neka to bude Marake&scaron;, čije ime će djelovati &scaron;armantnije ako ga napi&scaron;em u izvornom obliku (Marrakesh). Ako ga pažljivije pročitate, zvuči poput kuckanja ili &scaron;u&scaron;kanja, a čini se i kao da ne&scaron;to tu ne prestaje da zvoni... Dakle, ondje, gdje sam i napisao, rika kukova nepoznate djevojke (djevice?) počinje osvajati... Ne mogu zavr&scaron;iti rečenicu, jer želim dopisati da je njena figura oblikovana dirigentskom palicom koja igra pod prstima vjetrova Atlantika, da je sazdana (ne, ne, ovo treba zvučati nježnije, pa ću reći – satkana) od gustih nanosa najfinijeg pijeska... Zadržimo se malo na ovoj pokretnoj slici...i jo&scaron; malo... i jo&scaron; jedan trenutak. Hvala. Vraćam se onoj rečenici – mislio sam napisati da ona (ne rečenica, nego plesačica koja ne zna da je upravo posmatramo) počinje osvajati neki tuđi, po svim prilikama prazan prostor. Svaki prazan prostor doživljavam kao dalek i tuđ. Odsustvo se odvajkada činilo sablasnije od prisustva. No, nao&scaron;trimo svoj pogled, jer nam se u sljedećem kadru ukazuje pupak ove djevojke. Iz njega se, vjerujte mi na riječ, poput nekih zloslutnih sjenki, počinju pomaljati svi rođeni, nerođeni i budući - planirani i neplanirani fetusi. Ali, ovdje nije riječ o djevojci iz Marrakesha (možda ona nije iz ovog grada... možda je to jedna od mnogih divnih, a nesretnih prido&scaron;lica). Ne znam za&scaron;to sam ovako počeo. Zaboravite na kutove i kukove! To je naređenje! Mene čitate, pa imam pravo i da vam ne&scaron;to naredim. Ako ne budete dobri ova kratka priča (ne, ne, ovo će biti roman) će se zavr&scaron;iti onako kako niko od vas ne želi i ne sluti. Za&scaron;to uop&scaron;te razgovaram sa vama, kada ne znam ko ste? Vi znate ko sam ja i to nije fer. Tje&scaron;im se da ni drugi pisci ne znaju ko je njihova publika. To nam je zajednička boljka, ali... ko nas pita? Sami smo sebi krivi. Istina, bio sam bezobrazan kada vam nisam rekao (''vam'' sam napisao velikim početnim slovom, pa sam ipak izmijenio) ime djevojke iz grada M. I sada vas pravim budalama jer pi&scaron;em samo slovo ''M'', kao da vi ne znate o kojem gradu vam govorim. Nikako da pređem na stvar, a i ovaj pasus namjerno želim produžiti. A za&scaron;to? Pa, kako bih vas odvratio od čitanja onoga &scaron;to će uslijediti. &Scaron;ta bih vam jo&scaron; mogao napisati? Možda da ponovim neku od prethodnih rečenica. Zaboravite na kutove i kukove! Nakon &scaron;to sam uzeo dobar dio va&scaron;eg vremena, a uzeti je fini način da se nekome kaže kako smo mu ne&scaron;to ukrali (ovdje se malo zaustavite i udahnite: ne&scaron;to sam vam upravo ukrao! Za&scaron;to me i dalje čitate?), biću po&scaron;ten prema svima vama (kao da vas je ko zna koliko...), prelazeći &scaron;to prije na stvar. (Pažljivom čitaocu ili, da budemo politički korektni, dobrovoljnom konzumentu ovog petparačkog &scaron;tiva, trebala je upasti u oko kratkoća prethodnog pasusa u odnosu na onaj prije njega.) ''Jugoslavija se posvađala sama sa sobom'', jednom je izjavio jedan domi&scaron;ljati &scaron;estogodi&scaron;njak koji je, gle slučaja, u isto vrijeme moj najstariji sin. U nekoj drugoj prilici, on je (i dalje &scaron;estogodi&scaron;njak), grunuo kao iz topa: ''Banka je ambasada budućnosti''. Tumačenje prepu&scaron;tam vama. Vratimo se na Jugoslaviju. Brak mojih roditelja mogao bi trajati gotovo koliko i pomenuta, bolno upokojena država. U njoj sam živio jadnih 18 mjeseci, nakon čega sam se na&scaron;ao u nekoliko zemalja, ne pomjeriv&scaron;i se sa mjesta na kojem sam se zatekao nakon &scaron;to sam prestao biti fetus. Sva tri moja sina život su započela u istoj državi, na istom mjestu, gdje su i ostali. Ja sam, čini mi se, bolje pro&scaron;ao. Sljedeća rečenica odgovara ovom pasusu, ali ću je, kako bih vam se makar malo iskupio za prvi pasaž, prebaciti u novi red. (''Dobila sam cijeli pasus – i to samo za sebe!'' –  uzviknula je rečenica koja slijedi. Kamo sreće da i ova kratka priča dobije status romana, pa će se i ona pridružiti slavlju na&scaron;e privilegovane rečenice.) Dvadeset i petog aprila ove godine (kasnije ćete vidjeti koja je to godina) napisao sam sljedeće: ''Kada provedete duže vremena na jednom mjestu imate osjećaj da su stvari izgubile boju ili da ih je prekrila debela paučina.'' Možda su navodnici suvi&scaron;ni. Kroz prozor upravo dolijeće jedna psovka... Slagao sam vas,doteturala se kroz balkonska vrata, ali je ljep&scaron;e napisati da je njen let uključivao neki otvoren prozor. Dolijeće jo&scaron; jedna. Neću vam reći koje su. Uslijedio je muk. U sljedećem trenutku, dvije psovke odjekuju mislima. Da nakon njih nije nastupio muk, ne bi odjekivale mislima. Ne bi na kraju postale moje. Jedno je sigurno – ja tako ne psujem. Nove psovke su obogatile moj unutra&scaron;nji svijet (spolja&scaron;nji nisu, jer nije moj). Bilo bi ih &scaron;teta izgovarati, jer bi možda izgubile svoju moć. Ostaviću ih za sebe. Neka mirno borave u mojoj glavi. Imao sam neodoljivu potrebu da napi&scaron;em kako će ove (koje?) psovke bezbrižno lje&scaron;kariti u nekom kutku moje lobanje, poput blaženih fetusa koji obitavaju u pupčanom području na&scaron;e marake&scaron;ke djevojke. Slijedi drugi upliv spolja&scaron;njeg svijeta (koji, podsjećam vas, nije moj)... Trenutno se na TV-u reklamira dezodorans ''za cijelo tijelo''. I ne trudim se da razmi&scaron;ljam o tome &scaron;ta bi ovakva izjava trebala da znači. Svjedočim jo&scaron; jednom poku&scaron;aju promjene scenarija: slučajno sam odabrao slova Cascadia Mono Light, &scaron;to mi se svidjelo, pa sam bljedunjavu monotonost Ariala, koji mi je uvijek imao prizvuk kiselog deterdženta i klizavo-ljepljive ljepote sirene, zamijenio ovom varijantom. Ne, ipak neću otkazati poslu&scaron;nost neodoljivo prozaičnom fontu Times New Roman. Uzgred, zgodno bi bilo prevesti ga kao Vremena novih Rimljana. Jo&scaron; nisam odlučio da li će ovo biti kratka priča, otužan poku&scaron;aj hitrog pripovijedanja ili ozbiljno književno djelo, neki zamr&scaron;en i u fizičkom smislu težak roman. Mogao sam, kako bi neki rekli, isplesti (čitajte: izmisliti) dovoljno čvrstu mrežu u koju bih ulovio svoje priče koje su već ugledale svjetlo dana, progla&scaron;avajući ih romanom. Ali, to bi značilo da sam vas prevario. Vi ste očekivali pravi roman. A &scaron;ta to zapravo znači ''pravi'' (a &scaron;ta li znači ''roman'')? Da li bih vas prevario ako bih vam servirao fikciju, vrhunsku izmi&scaron;ljotinu, znalački izrežiranu vrhunsku laž? Da li biste vi&scaron;e željeli da vam serviram mrvice svog života, prikazujući ih (&scaron;to će reći: reklamirajući ih) kao krupne zalogaje koje biste, ne trepnuv&scaron;i, strpali u svoj književni želudac? Ovaj pasus pi&scaron;em u srijedu, 3. juna 2026. godine, između 21.35 i 21.45h. U međuvremenu sam se vratio dva pasusa unazad i ne&scaron;to dodao (neću vam reći &scaron;ta je to). &Scaron;teta bi bila da se ne vratimo na na&scaron;u Marake&scaron;anku (da li se ba&scaron; ovako iz imena tog grada izvodi naziv njegovih stanovnica?). Sada ću joj pokloniti jedno moje usputno zapažanje, koje je pisano za neku drugu osobu. Ne brinite, dobro će joj stajati. U njenim zjenicama počivala je neka praiskonska tuga koja je najednom prerasla u krik i obuzela cijelo njeno biće. Ne sjećam se trenutka kada je, u sveop&scaron;tem užasu koji se, poput okeanskog vala (mislimo li svi na Atlantik), obru&scaron;io na one koji su je netremice posmatrali, zatvorila oči. Niko nije vidio da su u njenim očima umrli nečiji drvoredi. Ako ovom događaju niko nije svjedočio, može li to značiti da se on uop&scaron;te nije ni odigrao? Stisnuti uz skute na&scaron;e Marake&scaron;anke, nikada nećemo moći da nastavimo sa pripovijedanjem (ako ga je uop&scaron;te, do sada, i bilo...).Ovo ''do sada'' su neki od vas spojili u ''dosadu'' i možda su, &scaron;to bi bilo krajnje pesimistično, a neizmjerno porazno po autora, zauvijek odustali od redaka koji ih čekaju. Želite li da va&scaron;u pažnju pridobijem pričom o svom djetinjstvu? Nekada sigurno uhvatite sebe kako žvaćete (iako niste krava, može li se reći preživate?) svoje djetinjstvo. A ponekad poslije toga, možda, imate obilnu stolicu. Bogat je onaj ko ima ovakvu stolicu. Ili, ako bih vam pripovijedao o djetinjstvu, izložio bih vas vonju svoje nezaustavljive stolice. Da li to i dalje želite? Može li ova kratka priča (ako je uop&scaron;te i priča) prerasti u roman? Kada ćemo joj dati posljednju &scaron;ansu za to? Da li ćemo joj uop&scaron;te dati zadnju &scaron;ansu? Da li je zaslužila? Da li ste se sažalili nad njom? Muk. Kao poslije one dvije psovke. I dalje vam neću reći koje su bile... Da li iz pupka može nastati cijelo tijelo? Jesu li banka i ambasada sličnije nego &scaron;to smo mislili? Da li biste ozbiljnije shvatili mog najstarijeg sina, da je one dvije izjave izrekao kao sedmogodi&scaron;njak? Znajte, onaj pupak nije samo njen. On pripada svima, mada niko od nas nije vi&scaron;e fetus. Da li se ova kratka priča, osujećena u nastojanju da postane roman, pretvorila u Jugoslaviju, ambasadu, pupak, banku, psovku ili obilnu stolicu? Odgovor na ovo pitanje prepustiću vama. Samo mi preostaje da se složim sa onim &scaron;to ste rekli. Po&scaron;to sam vam oduzeo (ukrao!) toliko vremena, red je da vam napravim i jedan, upravo ovakav ustupak. A ustupak se rimuje sa ''&scaron;esto, sedmo, osmogodi&scaron;njak'', ''kutak'', za milimetar slabije i sa ''pupak''. ''Ali, ako već ne mogu biti roman, dozvoli mi da ostanem kratka priča'', pobunila se ona. Primijetite da me ne persira. Tu nije kraj. Maloprije mi je naredila da je, citiram: ''ne trpam u poeziju''. Naslov je dokaz da je ona odnijela pobjedu.  Selman Repi&scaron;ti, Podgorica, 6. 6. 2026.    književnost kratka priča 2026-06-07T17:44:34Z selmanr SJEĆANJE NA JEDNU AMNEZIJU http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/medicina/2026/06/07/sjecanje-na-jednu-amneziju Žedan sam dobrog slova, a gladan jo&scaron; bolje metafore. Imam 68 godina. Imam i demenciju. Penzionisani sam profesor psihijatrije. I pisac sam… ili sam bar to nekada bio. Predavao sam, između ostalog, poremećaje pamćenja. Sve su prilike da ću i njih uskoro da zaboravim. Uvjeren sam da ću, ako budem stalno pisao, ponavljajući već napisano, sačuvati neke uspomene duže nego &scaron;to bi to bilo moguće da se uop&scaron;te ne koristim ovom tehnikom. Psihijatar sam, koji je prije tri godine oti&scaron;ao u penziju. Okačio kopačke o klin. Žedan sam dobre metafore, a gladan jo&scaron; boljeg slova. Imam &scaron;ezdeset i kusur godina… gotovo sedamdeset. Već dvije godine imam demenciju. Sve vi&scaron;e i vi&scaron;e zaboravljam… nespretniji sam nego prije, a problematična je i moja orijentacija u prostoru i vremenu. Bio sam, a možda i ostao, pisac. Nisam vam rekao da sam psihijatar… A, da, već sam to napisao na početku. Nekulturno je ako se neko odmah ne predstavi. Bio sam i pisac… Vidim da ste i to već saznali. Nekada&scaron;nji pisac ne može se ba&scaron; istog trenutka sjetiti riječi koja mu u tom momentu zatreba. Zato ću, jer trenutno čitam Milerovu obratnicu, uzeti nekoliko riječi iz nje i napisati tri rečenice. Mislim da se moj mozak neće žaliti na ovu vježbu. Zaboravlja li, zaboravlja… pa ću ovako da ga, koliko-toliko, obuzdam.   Možda uz Rakovu obratnicu od američkog pisca Harolda Milera sve bude lak&scaron;e… Sada sam vidio da se ovaj pisac zove Henri a ne Harold. Henri, Henri, Henri… Katastrofa je kada je pogreb u isto vrijeme komičan i patetičan. U malom kavezu sjedi mala ptica grabežljivog kljuna. Želim da dovr&scaron;im knjigu u krevetu do podne. Milerove prevedene riječi sam pisao u italijanskom stilu… Čekajte! Ne kaže se tako, nego u… italiku. Da li je kič ako riječ "italik" napi&scaron;em u italiku? Ili je to (treba mi rječnik, pa malo sačekajte)...?  Pleo... Da, pleonazam! U pravu sam. Vježba sa tri rečenice je dobra za moj mozak. Mislim da se neće žaliti jer mu stvarno može pomoći. Samo da otvorim knjigu o kojoj sam vam pričao. Da, Miler, sjećam se da sam ga spominjao... Vidim, vidim... već sam smislio one tri rečenice. Ovako, biću iskren: pla&scaron;im se da ne počnem koristiti tuđe riječi, misleći da su moje, ne znajući da kroz mene govori... zapravo...druga osoba. A neću da budem neko drugi. Ja sam bio profesor psihijatrije do prije tri godine. Jedno od mojih predavanja moralo je biti posvećeno poremećajima pamćenja. Pla&scaron;im se da ću i njih zaboraviti. Nije problem da zaboravim halucinacije i maniju, ali bi mi bilo ba&scaron; žao ako se ne bih mogao sjetiti poremećaja pamćenja. Ovih dana čitam Rakovu obratnicu. Možda je po&scaron;tenije da priznam kako je prelistavam već nekoliko mjeseci. Držim svoj mozak u kondiciji – koliko god je to moguće. Ne gledajući u tu knjigu, upravo se prisjećam da ju je napisao Harold Miler. Ovo ''Miler'' se na engleskom pi&scaron;e sa dva ''l''. Miler je imao i srednje ime, ali to nije od neke velike važnosti za nastavak ove priče. Ne moram ba&scaron; toliko znati u ovim godinama. A uskoro će mi punih sedamdeset. Dobrog sam zdravlja, samo je problem to prokleto zaboravljanje. To se stručno naziva ''demencija''. I nije nimalo bezazleno. Pi&scaron;em, kako bih je makar malo usporio... Ja sam bio i pisac. Sada ponavljam ovu činjenicu, kako je vi ne biste zaboravili. Jeste li čitali Slona od porculana, moju najuspje&scaron;niju zbirku priča? A da niste možda imali u rukama zbirku poezije koju sam nazvao Kameno ostrvo? Ne, u ovoj drugoj knjizi su kratke priče, a u prvoj pjesme. Priča je bilo 18, a pjesama pedesetak. Brzo sabiram brojeve, pa vidim da je rezultat jednak broju mojih sada&scaron;njih godina. A prije dvije godine sam dobio demenciju. Da je u pitanju virus, rekao bih da sam je ''zakačio''. Ali nije. To nije nimalo bezazlena stvar! Ja sam doktor i svjestan sam koliko je to krupno... Krupna stvar! Ne znam jesam li vam rekao... Morao bih uložiti nadljudski napor da, u gustoj &scaron;umi onoga &scaron;to sam napisao do sada, pronađem da li sam pomenuo ne&scaron;to &scaron;to mi je bilo na umu. I, nekada imam problem da utvrdim jesam li ne&scaron;to samo pomislio ili sam to i rekao... Dakle, možda vam jesam, a možda pak nisam rekao da mi je, prije četiri godine, umrla supruga. Bilo je to na drugom spratu gradske klinike. Izgledalo je kao da se samo spustila u zemlju. Poslije ženine smrti, stekao sam averziju prema bijeloj boji. Umrla je na drugom spratu ove klinike... prije neke četiri godine. A prije 34 godine, na istoj klinici, ali na nekom drugom spratu... rodio mi se sin. Sjetio sam se! Na petom spratu! Izgledalo je kao da se nekim čudom spustio sa neba, jer je peti sprat bio zadnji u zgradi koju sam vam spomenuo. On sada ima 34 godine i poku&scaron;ava biti pisac. Kao ja. Sjećam se da sam vam rekao da sam pisac. Za svaki slučaj, podsjećam vas da sam bio i psihijatar. Ja nikada nisam bio sklon ponavljanju. To mi je do&scaron;lo s godinama, kao i svakoj drugoj osobi koja zađe u sedmu deceniju. Međutim, sad sam posve siguran da napreduje prebrzo za moj ukus. To je sigurno demencija. Rekao sam vam da imam demenciju. I prezirem bijelu boju. Ovakav odnos prema jednoj naizgled bezazlenoj i bezličnoj boji vezan je za jedan moj lični gubitak. Krupan gubitak. Opisao sam ga u jednoj pjesmi. Njene stihove znam napamet. Ja sam bio i pjesnik. Nisam pisao samo prozu. Imam i zbirku poezije koju sam objavio pod naslovom Ostrvo od porculana. Proveo sam mnogo vremena pi&scaron;ući pjesme. A ona pjesma glasi ovako (nisam je zaboravio): Umiranje je, bez sumnje, Dostojanstveniji događaj Nego &scaron;to je to rođenje... Čin rođenja je bučan Hiljade truba iz dječijih usta U jedan glas progovore A umiranje krasi samo Ukras diskretni – Mekani dodir svečane ti&scaron;ine. Ovo &scaron;to mi se de&scaron;ava moglo me pogoditi u 86-oj, a ne u 68-oj. Međutim, mislim da je sada kasno za ikakve prepravke. To mi je upravo saop&scaron;tio pisac ove kratke priče. Bio je nemilosrdan prema meni i mojoj sudbini. Ali, nisam te ubio na kraju priče! – ovako sam se obratio bezimenom psihijatru. Ne mogu mu vjerovati, jer pripovijedanje jo&scaron; nije stiglo do svog konca. Možda već u sljedećem pasusu budem mrtav. Proglasio sam te i pjesnikom! Bio si i psihijatar! Pozajmio sam ti prvu rečenicu priče. Zna&scaron; li ti koliko si normalnih ljudi poslao na psihijatriju? Ovaj jezivi detalj tvoje ne ba&scaron; slavne profesionalne pro&scaron;losti nisam otkrio čitaocima. Blagoslovio sam te zaboravom tih i sličnih mrlja u tvom životu i karijeri. Nisi ba&scaron; zahvalan lik! Ali, smrt ne zaslužuje&scaron;. Dovoljno si kažnjen zaboravom. Ne sviđa mi se naziv koji si dao priči o meni. Zvuči kao da mi se izruguje&scaron;! Kako da se neko prisjeti amnezije? Bolje je bilo da si me ubio na samom početku, kako ne bih morao da raspravljam sa tobom. I, otkud ti pravo da se bavi&scaron; mojim životom? Ja se tvojim ne bavim, niti to namjeravam. Apsolutno me ne zanima! Za&scaron;to si me ovdje zarobio? Za&scaron;to si mi uop&scaron;te rekao da sam pisac? Sada će svi znati sa kakvim problemima se suočavam. Moj ugled je na kocki, razumije&scaron; li? Moj ugled... Bio si psihijatar i pisac. Trenutno ima&scaron; 68 godina. Živimo u istom gradu. Poznajem ti sina. Želi biti pisac. Ba&scaron; kao i ti. Poznavao sam ti i suprugu. I ja zazirem od bijele boje. Dodao bih da trenutno čitam 'Rakovu obratnicu'. Treći put. Pročitao sam trećinu. Pozajmio sam ti neka svoja iskustva. Sada smo kvit. I, nemoj računati na to da ću te ubiti. Dok bude&scaron; nastavljao svoje pripovijedanje, sam će&scaron; sebi produžavati život. Neću se vi&scaron;e javljati. Ne želim te vi&scaron;e prekidati. Idem da pi&scaron;em novu priču – 'Kameno ostrvo i na njemu slon od porculana'. Hej! Sada ti krade&scaron; moje ideje! Ja sam prije nekoliko decenija pisao o onome o čemu bi ti sada pisao! Vidio si &scaron;ta čitam, pa su i tebe zasvrbjele oči i prsti. Kako živimo u istom gradu, ako sam ja samo izmi&scaron;ljeni lik? Jesi li nam to izmislio i grad? Ova polustvarnost mi ide na živce. Izvuci me odavde! Iskupi se! Sada se vi&scaron;e ne ljutim. Preklinjem te! (...) Imam 36 godine i poku&scaron;avam biti pisac. Jedan američki književnik je rekao da, ako želimo postati ozbiljni pisci, svakog dana trebamo napisati bar 1000 riječi (ili 2000, nisam siguran). Mislim da se lak&scaron;e pridržavati tog principa nego preći 10000 koraka, kako savjetuju neki drugi profili stručnjaka. Dok je moj otac bio mlad, nije bilo ovakvih savjeta. Ni prvog ni drugog. On je bio psihijatar, ali i – pazite sada – pisac. Ja, za razliku od njega, pi&scaron;em samo prozu. Nekako mi se nikada nije pjevalo. Uostalom, proza je konkretnija i ima vi&scaron;e smisla od poezije. Ovdje sam prepričao njegovu pjesmu: Ne smijemo sumnjati u to da je proces umiranja dostojanstveniji od procesa rađanja. Ima neke iritantne buke u samom činu rođenja. Dječji plač zvuči poput glasnog orkestra u kojem dominira zvuk velikog broja glomaznih truba. Rađanje se umnogome razlikuje od umiranja i sahranjivanja, čijoj atmosferi najvi&scaron;e doprinosi kurtoazna &scaron;utnja. Dok ti&scaron;ina ovom događaju daje svečanu notu, rođenje se može poistovjetiti sa nesnosnom bukom koja nimalo ne prija ničijem uhu. Moram vam priznati da je, krajem života, moj otac malo pomjerio pameću, tvrdeći da ga je neko zarobio u priči koju je pisao (Sjećanje na jednu amneziju, prekucao sam je iznad svog teksta). Jo&scaron; nevjerovatnija tvrdnja je da mu je taj neko rekao da dobro poznaje na&scaron;u porodicu. Nisam rekao da ih 'dobro' poznajem, već da ih, jednostavno, poznajem. Tada sam odmahivao glavom, ali sada svjedočim sličnom doživljaju: da sve &scaron;to upravo pi&scaron;em nezaustavljivo izlazi iz mene i da me niko ne pita želim li zaista napisati sve ovo. Čudan je to osjećaj... I, ako nije previ&scaron;e neobično, svakih petnaestak sekundi čini mi se da čujem nečiji &scaron;apat. A taj neko mi govori: Nastavi, nastavi...   Selman Repi&scaron;ti,Podgorica, 28. 12. 2025. književnost kratka priča društvo medicina 2026-06-07T17:43:33Z selmanr OMAŽ FERNANDU PESOI http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2026/06/07/omaz-f.-pesoi Selman Repi&scaron;ti   Iako slijedi nekoliko naizgled nepovezanih bilje&scaron;ki (zvaćemo ih literarnim mrvicama), autor napominje da ih treba shvatiti kao izraz jednog (naravno, ne i jedinog) pogleda na (dana&scaron;nji) svijet (ma &scaron;ta podrazumijevali pod tim).   1. (1. 3. 2026) Istina ima etiku koju laž ne posjeduje. Laž ima morbidnu estetiku koje nema u istini. Pod uslovom da je istina makar malo iskrivljena, ona bi se mogla okvalifikovati kao laž. Dakle, umjetničko djelo je estetizovana istina, &scaron;to će reći – laž. Pod uslovom da logičku koherentnost istine smatramo minimalističkim umjetničkim zahvatom, i istina bi imala svoju estetiku. Da li bismo, na tom tragu, eleganciju jedne neprikosnovene uzročno-posljedične dosljednosti istine mogli prihvatiti kao apstraktnu estetsku minijaturu? 2. (2 ili 3. 3. 2026) Poezija je glas srca, a proza pretežno govor razuma. Poezija je muzika, a proza, u ovom kontekstu, ne&scaron;to poput nauke. Može li se muzika svesti na poeziju? Može li se nauka svesti na prozu? Može li se između života i književnosti staviti znak jedakosti? Da li je književnost, zapravo, život kojem je pribrojen njegov vi&scaron;ak, uz  raznorazne nusprodukte življenja? U tom slučaju, književnost je, u odnosu na život, ne&scaron;to veće i obimnije. A da li je onda život jedna od mnogobrojnih verzija književnosti? 3. (5. 3. 2026) Zagnjuren u svoje nove knjige (koje su najče&scaron;će stara izdanja, nerijetko starija od mene), podvlačim njihove redove, ne olovkom već cijelim svojim tijelom (preciznije, bićem). Pokret, koji titra između tjemena i pete, mogao bi se opisati kao krivolinijsko (možda sinusoidno?) kretanje. Svakako, ovakvo kretanje, ako bi se pažljivo pratilo, ličilo bi na neku vrstu ritma (možda zaista sinusoidnog tipa). 4. (7. 3. 2026) U du&scaron;i svakog od nas leži po jedna du&scaron;evna bolnica. Danas je korektnije zvati je psihijatrijskom bolnicom, ali ono ''du&scaron;evna'' nekako vi&scaron;e priliči literarnom izrazu. Ona je nastanjena poznatim i nepoznatim likovima. Jedni čuče u nekom uglu, drugi o nečemu raspravljaju, treći su nam posve nepoznati, a četvrti nepomično leže. Ja nisam ja. Ja sam svi mi. Mislim na one u sebi. Svi smo mi svi oni u sebi.   5. (6. 3. 2026) Mi nismo sami. I upravo se iz tog osjećanja ili doživljaja rađa usamljenost. Kao da nam drugi, dok smo u njihovom dru&scaron;tvu ili dok razmi&scaron;ljamo o tome da smo među njima, otimaju dio nas samih. Kao da i mi krademo dio tuđe ličnosti. Ako je obostrano, ne znači da je prijatno. Ako niko ne postavlja pitanja o tome, ne znači da je tako najbolje. Biti usamljen znači ne biti u mogućnosti biti sam. Dok je samoća metafizički ideal i nasu&scaron;na potreba na&scaron;eg bića, usamljenost je neizbježna vanjska realnost. Stvarnost koja tupo boli. 6. (26. 2. 2026) U očima jednog djeteta (samo jednog?) odražava se na&scaron;a kolektivna savjest. Kada je u zjenicama tog djeteta (samo tog?) zamro svaki sjaj, s njim je umrla i savjest čitavog svijeta. Živimo u vrijeme takvog umiranja. I djece i savjesti. Čovjek jo&scaron; ne zna da je već mrtav. Neki misle da je samo spao na niže grane evolucije (možda se sada nalazi rame uz rame sa životinjskim carstvom), odbaciv&scaron;i krila ljudskosti. Ko će posvjedočiti da smo mrtvi, ako nikoga od nas vi&scaron;e nema među živima? Ko će mi vjerovati? 7. (7. 3. 2026) Neki ljudi nisu ni&scaron;ta drugo do svoja pro&scaron;lost. Sada&scaron;njost nesmetano prolazi pored njih. Vi&scaron;e je ne pozdravljaju, niti ih ona otpozdravlja. Sada&scaron;njost je to davno prestala činiti. O budućnosti da i ne govorimo... Ovi ljudi kreću se unatra&scaron;ke, &scaron;to ih dovodi u zabludu da će u nekoj dalekoj budućnosti svjedočiti trenutku svog rođenja (ili začeća?). U njihovom vrtu rastu samo pupoljci koji nikada ne postanu ruže. Zeleni pupoljci vječito zeleni i vječno pupoljci. Oni sebe nikada ne vide u mrtvačkom sanduku. Mogu se zamisliti samo u kolijevci. Oni nikada nisu bili veliki jer su uvijek ostajali minijaturni. Oni nikada nisu živjeli, jer se ne mogu pomiriti sa vlastitom smrtno&scaron;ću. To &scaron;to ih možda neki od nas nisu sreli, ne znači da se oni ne nalaze među nama. To su sjenke čije postojanje ne podrazumijeva da su nečija projekcija. Oni su antimaterija koja pluta u nekoj razvodnjenoj dimenziji polupostojanja. Da objasnimo jo&scaron; jednom, za svaki slučaj: oni su nijemi posmatrači svoje pro&scaron;losti. A možda i na&scaron;e. Ili zajedničke. 8. (8. 3. 2026) Ko je glavni junak u mitu o Adamu i Evi (ili, Evi i Adamu)? Zmija? Ona nije ni dobra ni lo&scaron;a. Ona je, jednostavno, onakva kakva jeste. Dobar ili lo&scaron; može biti samo dvojac iz prve rečenice. Da li je zmija naivna? Ne! Naivni, lukavi ili mudri mogu samo biti Adam i Eva. I smokvin list je jedan neutralni rekvizit ove prascene. Isto važi za jabuku. Zmija, smokvin list i jabuka su dio scenografije. Adam i Eva su žrtve te namje&scaron;taljke. Oni su dio jedne uspje&scaron;ne režije. Možda im je i radnja predstave bila unaprijed poznata. Stoga je njihova krivica ni&scaron;ta do oblik umjetničkog izraza. Ali, ako su oboje umjetnici, onda oni ne&scaron;to stvaraju? Možda donekle i jesu krivi. Ali, ko su bili alternativni glumci? Možda su Adam i Eva, pojaviv&scaron;i se na sceni, učinili nekome uslugu? Ako su oni prihvatili da počine grijeh, kako bi spasili nekog drugog, vjerujem da bi im publika aplaudirala. Da li ovacije znače slavljenje grijeha ili poku&scaron;aj da se vikne: ''Niste sami! Vidite koliko nas je.'' Međutim, da li Adam i Eva zaista imaju publiku? Za koga igraju tu predstavu? Da li je svrha predstave pohvala apoteoza umjetničke samodovoljnosti? Da li možemo govoriti o umjetnosti koja nema svoju publiku? 9. (8. 3. 2026) Zavidim svima koji mogu svjedočiti drugačijem proljeću, onome koje nije moje i koje nisam nikada imao prilike da upoznam. Kada govorimo o godi&scaron;njim dobima, proljeće i jesen ipak ne bismo trebali zvati zasebnim godi&scaron;njim dobima. Za&scaron;to dio jeseni i proljeća ne dodijelimo zimi, a dio ljetu? Samo su ljeto i zima prava godi&scaron;nja doba, zato &scaron;to predstavljaju istinsku dihotomiju (dvopolnost? dvojezičnost? dvoličnost?) prirode – toplo i hladno, &scaron;irenje i skupljanje, okrenutost prema vani i prema unutra. Moram se osvrnuti i na užasni ambis vremenskih zona. Ne mogu ni pojmiti kako je onima koji su u vremenskoj zoni drugačijoj od moje. Mogu samo naslutiti da su njihova mentalna bića drugačije oblikovana od mojeg. Oni ne samo da žive po diktatu neke nepoznate ruke vremena, već obitavaju i u drugačijem prostoru. Izgleda da postoje i oni paralelni svjetovi koji se mogu vidjeti. Međutim, iako se čini da su međusobno blizu, oni su daleki i otuđeni jedni od drugih. Otuđenost je alijenacija, a alien je vanzemaljac. Ali, svjetovi o kojima pi&scaron;em nisu vanzemaljski. Dodao bih da prostor ne može bez vremena. Kada bi stalo vrijeme, zaustavio bi se i prostor. Kada bi se okamenio prostor, ukipile bi se i kazaljke.  10. (nije datirano) Ne mora značiti da svi oni koji imaju kuću posjeduju i dom. Dom nije fizička, opipljiva kategorija. I kuća i dom mogu biti oduzeti, napu&scaron;teni, sru&scaron;eni i spaljeni. Ipak, dom je ideja, pa se i vi&scaron;e opire uni&scaron;tenju. Ali, i ideje mogu biti oduzete. I dom se može ugasiti. Za razliku od kuće, to može biti zauvijek. 11. (31. 12. 2025) Ne mogu napisati roman jer će se, dok budem pisao, &scaron;to&scaron;ta oko mene i u meni promijeniti. A kada se promijeni, roman bi trebalo pisati iznova. A kada bih ga pisao iznova, neminovno je uzeti u obzir sve nove promjene. Za kratku priču treba mi manje vremena, &scaron;to je praćeno znatno slabijim mijenjanjem unutra&scaron;njeg i dru&scaron;tvenog pejzaža. Te mikropromjene su mi prilično podno&scaron;ljive, pa mi i svaka priča koju zavr&scaron;im lak&scaron;e padne na želudac. Ovakav rasplet djeluje prilično ohrabrujuće jer je stomak obično veoma osjetljiv dio tijela svakog pisca. Podgorica, 8. mart 2026.   književnost 2026-06-07T17:40:47Z selmanr POJAM, VRSTE I EFEKTI PSIHOEDUKACIJE http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/psihologija/2022/03/21/psihoedukacija Psihoedukacija je psihosocijalna intervencija tokom čije se primjene pacijent, njegova porodica ili grupa pacijenata, odnosno članova porodice informi&scaron;u o određenoj bolesti ili poremećaju, njenom tretmanu i procesu rehabilitacije. Stoga, psihoedukacija može individualna, porodična i grupna.  Ova psihosocijalna intervencija može se, takođe, podijeliti na aktivnu i pasivnu. Aktivna psihoedukacija podrazumijeva da je ljekar, medicinska sestra, psiholog, psihoterapeut… primjenjuje u direktnom kontaktu sa pacijentom ili članovima njegove porodice, u vidu razgovora i poduke. Pasivna psihoedukacija obuhvata aktivnosti poput dijeljenja bro&scaron;ura i flajera, te audio i vizuelnog materijala. Ako se u čekaonici nekog profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja nalaze npr. bro&scaron;ure o depresiji i anksioznim poremećajima, riječ je, dakle, o pasivnoj psihoedukaciji. Profesionalac koji provodi psihoedukaciju pruža, u određenom obimu, i psiholo&scaron;ku podr&scaron;ku (&scaron;to je poznato pod nazivom suportivna terapija). Ovakav profesionalac može podučavati i o vje&scaron;tinama potrebnim tokom njege i rehabilitacije pacijenta. Naravno, ovdje je posrijedi aktivna psihoedukacija. Psihoedukacija predstavlja i jednu od tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT). Tokom njene primjene, klijent može dobiti informacije o svrsi, osnovnim postavkama i toku KBT-a, kao &scaron;to može steći saznanja i razumijevanje u vezi sa nastankom, održavanjem i mogućnostima rje&scaron;avanja vlastitih pote&scaron;koća. Psihoedukacija se ne mora provoditi samo unutar zdravstvenih ustanova i privatnih ordinacija, već se može obavljati i u dru&scaron;tvenoj zajednici (engl. community-based psychoeducation), kada je namijenjena kako op&scaron;toj populaciji, tako i dijelu populacije kod koje postoji određeni rizik za pojavu neke bolesti ili poremećaja. Iz toga je jasno da se psihoedukacija uklapa i u sistem zdravstveno-edukativnih aktivnosti koje se preduzimaju u sklopu primarne prevencije.  Prilikom provođenja (aktivne) psihoedukacije ne smijemo zaboraviti da se pacijent ili klijent treba ohrabriti i podržati, te da način pružanja informacija o poremećaju ili tretmanu treba biti takav da osoba može razumjeti ono &scaron;to smo joj predočili. Drugim riječima, ne smije se prenebregnuti da je osoba preko puta ili pored nas ne samo u ulozi pacijenta ili klijenta, već i učenika kojeg treba motivisati, a materijal psihoedukacije prilagoditi njegovom stepenu razumijevanja. Istraživanja pokazuju da psihoedukacija može djelovati povoljno na po&scaron;tovanje terapijskog režima od strane pacijenta i postupanje u skladu sa savjetima i preporukama ljekara i stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja. Kada je riječ o grupnoj psihoedukaciji, studije pokazuju da ovakav modalitet smanjuje intenzitet i relaps (vraćanje) simptoma kod osoba sa depresivnim poremećajem i fizičkim komorbiditetima (tj. pridruženim tjelesnim bolestima). Literatura  Casañas, R., Martín Royo, J., Fernandez-San-Martín, M. I., Raya Tena, A., Mendioroz, J., Sauch Valmaña, G., Masa-Font, R., Casajuana-Closas, M., Fernandez Linares, E. M., Cols-Sagarra, C., Gonzalez Tejón, S., Foguet-Boreu, Q. i Martín Lopez, L. M. (2019). Effectiveness of a psychoeducation group intervention conducted by primary healthcare nurses in patients with depression and physical comorbidity: study protocol for a randomized, controlled trial. BMC Health Services Research, 19(1), 427. https://doi.org/10.1186/s12913-019-4198-7  Gonzalez-Pinto, A., Gonzalez, C., Enjuto, S., Fernandez de Corres, B., Lopez, P., Palomo, J., Gutierrez, M., Mosquera, F. i Perez de Heredia, J. L. (2004). Psychoeducation and cognitive-behavioral therapy in bipolar disorder: an update. Acta Psychiatrica Scandinavica, 109(2), 83–90. https://doi.org/10.1046/j.0001-690x.2003.00240.x  Sarkhel, S., Singh, O. P. i Arora, M. (2020). Clinical practice guidelines for psychoeducation in psychiatric disorders – General principles of psychoeducation. Indian Journal of Psychiatry, 62(Suppl 2), S319–S323. https://doi.org/10.4103/psychiatry.IndianJPsychiatry_780_19 Selman Repi&scaron;ti, MA psihologije  psihologija 2022-03-21T13:39:01Z selmanr TIŠINA http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2022/03/21/tisina <p style="box-sizing: inherit; overflow-wrap: break-word; border: 0px; font-family: 'Noto Serif', serif; font-size: 19px; margin: 0px 0px 1.6842em; outline: 0px; padding: 0px; vertical-align: baseline; color: #22313f">Ti&scaron;ina toliko ti&scaron;ti jer ti&scaron;ina i ti ste isti.<p style="box-sizing: inherit; overflow-wrap: break-word; border: 0px; font-family: 'Noto Serif', serif; font-size: 19px; margin: 0px 0px 1.6842em; outline: 0px; padding: 0px; vertical-align: baseline; color: #22313f">A ti se uti&scaron;aj, di&scaron;i jo&scaron; ti&scaron;e da čuje&scaron; kako ti&scaron;ina di&scaron;e.<p style="box-sizing: inherit; overflow-wrap: break-word; border: 0px; font-family: 'Noto Serif', serif; font-size: 19px; margin: 0px 0px 1.6842em; outline: 0px; padding: 0px; vertical-align: baseline; color: #22313f">Od ti&scaron;ine glas i&scaron;ti jer ti&scaron;ina o tebi vri&scaron;ti.<p style="box-sizing: inherit; overflow-wrap: break-word; border: 0px; font-family: 'Noto Serif', serif; font-size: 19px; margin: 0px 0px 1.6842em; outline: 0px; padding: 0px; vertical-align: baseline; color: #22313f">Selman Repi&scaron;ti, 17. 3. 2022. književnost 2022-03-21T13:37:22Z selmanr Istrazivanje iz poslovne psihologije http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2019/12/30/istrazivanje-iz-poslovne-psihologije Dragi prijatelji, Provodim jedno psiholosko istrazivanje  pa bih zamolio zaposlene blogere i citaoce da ispune jednu petominutnu anketu na linku ispod:   https://www.surveymonkey.com/r/93PDQXN Hvala Vam unaprijed i sretni praznici! književnost 2019-12-30T18:24:04Z selmanr JUGOAZIJA http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2018/10/03/jugoazija ''Indija, kakva bila da bila, nije kolonija, nije to nikad u srži svojoj ni bila, ni&scaron;ta nju ne bi moglo kolonizovati.'' Tvrtko Kulenović: Majka voda   Kada je Univerzum prvi put progovorio, kažu predanja, od vlastite riječi se stvorio. A nigdje drugdje tako glasno i tako razgovijetno nije prestajao odzvanjati Aum, taj alfa-zvuk, kao u Indiji. Možda ga ona jedina i pamti, otuda joj bestalasno trajanje i neotuđivo pravo i privilegija na vječni život. Zato odmah, objema dlanovima, udarimo u mridang, bubanj koji izgleda kao dvije zarubljene kupe koje su srasle jedna sa drugom. I počujmo, zapravo, pročujmo prafrekvenciju prvog kreativnog uzleta. Iz gustog, te&scaron;kog, srebrnog oblaka, uzdigao se, dakle, Azijski trokut, ukra&scaron;en smaragdnim otokom. Uprkos po svemu sudeći izli&scaron;nom sukobu Sjevera i Juga, poluostvarenim Mogulskim pretenzijama i eksploatatorskom zamahu Britanskog kolonijalizma, Indija je ostala i opstala čista obraza. Ova matična civilizacija, u čijem se naručju spokojno smjestila rijeka Ind, uvijek se nekako znala izvući iz imperijalističkih, grabežljivih zagrljaja. A kako i ne bi kada je i Indru, arhetip krvoločnog ratnika-predvodnika transformisala u blagorodnog, samilosnog mecenu siroma&scaron;nih. I kada je pomirila duhovne nedoumice Arđune sa tvrdgolavnim Kri&scaron;ninim insistiranjem na predanom obavljanju nemilosrdnih dužnosti koje su nam dodijeljene već po rođenju, a možda i prije toga. Indiju ne možemo sagledavati u parametrima zapadnih civilizacija. Ona se jedino može mjeriti Istokom baždarenim talonom. Nije ova zemlja rub svijeta niti je domovina zaostalih mentaliteta. Ona je odvajkada bila nedokučiva, jedinstvena konstanta religiozno-socijalnih prilika koje ne da se ne mogu i ne žele mijenjati, već se mogu smatrati najdubljim crtama lica  ove divovske kulturne cjeline. Da bi nam hindustanski metež bio posve jasan, poku&scaron;ajmo ga zamisliti kao prateći momenat lascivnog plesa devadasija, plesačica-djevica koje igraju u slavu bogova. Inspiri&scaron;e ih Lak&scaron;mi, blagostrasna supruga Vi&scaron;nua, božanstva uvijek budnog oka, čuvara svijeta. Dok je Indije, biće i neinstrumentalne duhovnosti. One, koja ne traži javno priznanje, nagradu ili kakvu drugu svjetovnu i vansvjetovnu kompenzaciju. Duhovna higijena je ondje stil života. Devocija je navika. Prijatna dnevna rutina. Svima drag ukras svakodnevice, kao &scaron;to je i Indija iscizelirani ornament Azije.  Selman Repi&scaron;ti, 3. 10. 2018. književnost 2018-10-03T13:32:57Z selmanr Ti, koja si o Indiji prozborila njom samom: Nekrolog Vesni Krmpotić (1932 – 2018) http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2018/09/07/ti-koja-si-o-indiji-prozborila-njom-samom Tog trenutka je &Scaron;iva, svjetski prosjak milostivog pogleda, jo&scaron; jednom kihnuo sa Himalaja. Rijeka Ganga je, iz jednog od svojih simboličkih izvori&scaron;ta, dojki boginje Parvati, upravo nahranila rižina polja. Indija je, vječito prepu&scaron;tena točku dharme, prežvakavala jo&scaron; jedan svoj uobičajeni dan. Toga dana je oti&scaron;la Vesna... Na Veliki Eid, zatekla me vijest da je ona koja ''ne i&scaron;te ni&scaron;ta osim pjesme'' i koja Ozirisu dolazi nespremna, jer je on spreman za nju, oti&scaron;la s onu stranu nebeskog zrcala. Njena se du&scaron;a preselila na zapadnu obalu Nila. Ne njegovog geografskog, već nadplanetarnog toka. Period svog poznog zemljovanja iscrtala je sama, pisaljkom koja je ostavljala trag zahvaljujući diktatu Divnog Stranca. Njeno srce je kucalo u životnom ritmu Bharate Mate, dok joj se duh hranio naukom &scaron;to ga je neumorno isticao voljeni Bhagavatar. Umjela je gledati u nadvidljivo i nije svoje fizičko tijelo morala upakovati u lotos-položaj da bi joj se ukazalo ono su&scaron;toliko, nepredstavljivo. Hindustan je na&scaron;oj pjesnikinji bilo prapočivali&scaron;te i željeno posljednje odredi&scaron;te, bliže i omiljenije od svih vizija obećanog raja. Zato, zbogom Vesna, i neka ti je (a znam da jeste) laka vrhunaravna Indija.   Selman Repi&scaron;ti 7. 9. 2018. književnost 2018-09-07T13:42:45Z selmanr Sporazum http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2018/08/28/sporazum Na rastanka dan, Ona zgrabi korak, Ja zadržah san.  S. Repi&scaron;ti, 28. 8. 2018.   književnost 2018-08-28T10:38:31Z selmanr DER SPIEGEL http://selmanr.blog.rs/blog/selmanr/knjizevnost/2018/06/20/der-spiegel Ogledalo, Kada si me zadnji put pogledalo? &Scaron;ta li si, onda, jasno ugledalo?   Nije tvoje pravo lice to &scaron;to sam vidjelo, nit' ispeglano, preda mnom sređeno odijelo, Zato ne pitaj za ono &scaron;to ti se zacijelo ne bi svidjelo.   Ogledalo, U &scaron;ta si, ukočena radoznalosti, gledalo? Čemu si se, zapravo, ugledati nadalo?   Nije pogled čist to &scaron;to sam vidjelo, nit' biseri, dragulji, zlato žuto, bijelo, Nego &scaron;to ti se nikako, ama ba&scaron; nikako, ne bi svidjelo.   Selman Repi&scaron;ti, 19. 6. 2018.   književnost 2018-06-20T21:25:33Z selmanr