Nasilje postoji

Novi pocetak ili stare navike

, 06 2016 23:16:44 +0200

Kako uspjeti ostati čovjek kad dolazite iz porodice u kojoj se dešavalo nasilje? Kakvi se ljudi stvaraju poslije godina nasilja? Kakva se ličnost formira ako je dijete godinama izloženo nasilju? Ako svaki dan gledate da neko tuče vasu majku, sestru, u sta ćete se vi sutra pretvoriti? Da li se dijeca iz nasilnih porodica ikad oslobode te nasilne crte? Tog nasilnog karaktera u kome odrastaju godinama. Kakvi muskarci budu, da li i oni nastavljaju tradiciju svojih očeva, a djevojke traže nekog ko ce vršiti nasilje nad njima. Da li sutra kad budu svoji ljudi kad treba da osnuju svoje porodice, djevojke za partnera traze prototip svog oca nekog ko je silan i ko ce tu silu pokazivati svaki dan. Da li dijeca koja su odrasla u nasilnim porodicama sutra mogu biti svoji ljudi?

Godine nasilja stvaraju naviku u buducim odraslim ljudima koji kasnije biraju isti život koji su imali njihovi roditelji, kao da ne znaju za bolje ili ne žele da se promjene, da budu samostalni. Stid koji osjećaju sto nisu odrasli u normalnim porodicama mozda ih spriječava da naprave za sebe dobar odabir u budućnosti. Teško se asimiluju u društvo bojeći se nekog ismijavanja situacije kroz koju prolaze. To njihovo zatvaranje u sebe dovodi do toga da nemaju hrabrosti da se nekome obrate za pomoć.

Svi mi prolazimo kroz teške situacije u životu ali to nije razlog da treba nečega da se stidimo. Možda nemamo svi sreću da odrastamo u normalnim porodicama ali imamo pravo na srećnu budućnost. Dijeca koja su odrasla u porodicama u kojoj je vršeno nasilje moraju da shvate da nisu oni krivi za to i da se u bućnosti okrenu ka odlukama koje će njihov život učiniti boljim. Život nas uči da mi svojim odlukama stvaramo sebi bolje "sutra" .

Šamar kao dobar dan

, 03 2016 14:33:24 +0200

Dokle ovako, zašto se ovo meni dešava, da li sam zaslužila ja ovo? Ovo su pitanja koja postavlja svaka žena koja je pretrpjela nasilje. Žene koje trpe nasilje, da li su to snažne zene, ili slabe? Da li se nasilje trpi iz slabosti ili hrabrosti? Kako dodje do nasilja prema ženi koja te voli, ženi koja ti je rodila dijete, koja sa tobom gradi porodicu i dom? Kolika htabrost postoji u tom krhkom a tako snažnom bicu kao što je žena, da sve trpi, radi mira, radi djece. Zbog koga i zbog čega žena trpi nasilje? Žena nije vreca za boks, to je njezno biće koje svjet čini boljim, ona je jednom rijecju život. Žena je neko ko odgaja djecu,brine za njih. Žena dočeka sa osmjehom, toplom rječju. Poražavajuće su činjenice da je kod nas svaka druga žena žrtva nasilja, zvanične statistike, i one zene koje zive sa nasiljem u četri zida.

Kolika je mjera nasilja učinjena kad žena o tome progovori? Podižemo svijest o nasilju nad ženama, otvaramo sigurne kuće, a svaki novi dan novine su pune naslova tipa pretukao zenu, ubio, i tome slično. Možda kod nas nasilje vuče korjene iz našeg odgoja da je ženi mjesto u kuhinji, da se ništa ne pita i da samo treba da ćuti. Žena kao da ne vrijedi. Sve i da je ženino mjesto u kuhinji ona zavređuje svako poštovanje. Možda je nekim ženama uloga one koja trpi i bezpogovorno sluša sasvim normalna, ali to nije normalno i ne treba da bude normalno, niko ne treba da se navikava na to.

Žene zrtve nasilja teško se kasnije asimiluju u neku normalnu sredinu, okruženje bez straha i nasilja. Možda zbog srama i stida što su bile zlostavljane. Društvo treba da pomogne ovim ženama jer i one zasluzuju normalan život. Zaslužuju da budu srećne,da se dive svakom novom danu, da budu svjesne da i one grade bolju budućnost i okolinu.

Nasilje u drustvu

, 02 2016 22:48:31 +0200

Danas u svijetu vise nego ikad vrsi se nasilje. Prosječan čovjek opterecen je nasiljem na TV, eksponacija nasilja cini se dosegla je najvisi nivo. Djeca u školama vrše nasilje nad svojim vršnjacima, muževi nad svojim zenama, roditelji nad djecom, gazde nad svojim radnicima. Ovo se dešava iz dana u dan, i postaje neka normalana svakodnevnica koju prosjecni čovjek, izgleda, prihvata.

Stvara se nesvakidašnji trend da se nasilje mora snimiti, treba se pokazati koliko nečiji umovi mogu biti bolesni, pokazati da čovjek moze biti gori od životinje. Živimo u vijeku u kom smo dostigli vrhunac stvaranja nove tehnologije, i izgleda pali na dno kada je u pitanju kultura običnog čovjeka. Internet je pun snimaka nasilja. Najvise se snima nasilje počinjeno u školi nad vršnjacima, stvara se trend da sto si bahatiji, bezobrazniji, grublji, to si veća" faca", vise si "kul "i ti si krem nekog društva. Djeca i nove generacije odrasti će u nasilju i samo će se neki pojedinac oduprijeti nasilju kao svakodnevnici. Izgubili smo kulturu, nemamo strpljenja da nekome pomognemo, objasnimo, najlakše je biti bezobrazan, ići za svojim poslom i ne gledati na druge. Postoji toliko organizacija na svjetskom nivou koje šire svijest o nasilju, toliko reklama da se zaustavi nasilje, rasno, vjersko, polno, ali to kao da ne dolazi do običnog čovjeka. Čemu sve to, ako će covjek ostati isti, ako će nasiljem pokušavati rješavati svoje probleme? Da li se nasilje uopšte može smanjiti, da li se čovjek može promjeniti? Toliko pitanja, a odgovori kao da ne postoje. Da li je to do kućnog odgoja, do nove tehnologije, nasilnih igrica, pa i crtanih filmova. Šta to budi u covjeku nasilje? Djeca svoje vrijeme ne provode na igralištima, ne igraju se žmurke, policajaca i lopova, školice, igre koje čine odrastanje. Svoje vrijeme provode u igranju nasilnih igrica, mobilni telefoni zauzimaju mjesto koje je rezervisano za igru. Pored nasilja, tu je i rjecnik, koji se svodi na psovke i primitivne izraze, a pozeljno je da komunikacija bude minimalna.

Potrebno je, prvenstveno, pričati sa svojom djecom, da ne postanu oni koji vrše nasilje, nego oni koji se bore protiv nasilja. Da im uzori budu ljudi koji sprečavaju nasilje i koji se izdignu iznad svakog čina nasilja. To su ljudi koji su drugačiji, prepoznaćete ih tako što misle svojom glavom, ne utapaju se u mase, ne prihvataju nasilje kao normalnu društvenu pojavu.