Vampiri su medju nama

kozlak — Wed, 21 Aug 2019 11:28:56 +0200

Postoji oblast ljudskog i nadljudskog djelovanja, u kojem se ime Srbije često i sa posebnim pijetetom spominje. Malo kome je poznato da su se od četiri najznamenitija dokumentovana slučaja povampirenja u svijetu, dva upravo desila u Srbiji, zato ova priča spada u stvari koje se ne propuštaju. Za one sa slabijim živcima važi maksima iz našeg tamnog vilajeta „ko pročita kajaće se, ko ne pročita kajaće se“.

„I dok je pop čitao molitve dva seljana su mu zabola kolac u srce“, ova užasna scena nije fikcija, ovo je dio izvještaja austrijske vojne uprave o neobičnom događaju koji se odigrao u selu Kisiljevo nadomak Velikog Gradišta daleke 1725. godine. Događaj koji bi vjerovatno bio zaboravljen da u sve svetske jezike nije uvedena nova riječ VAMPIR.

Mada je porijeklo riječi vampir srpsko, sam fenomen je poznat od pamtivijeka.

Prije gotovo tri vijeka, 1725. godine u selu Kisiljevu na Srebrnom jezeru nadomak Velikog Gradišta desio se slučaj Petra Blagojevića. Slučaj koji je ušao u sve svjetske anale vampirizma. Blagojević se na dan posle svoje sahrane, na Aranđelovdan, u snu javio svojoj ženi i tražio joj opanke. Svoje lične opanke bez kojih je bio sahranjen. Seljani su shvatili zašto su pokojnom Peri potrebni opanci tek par meseci docnije, kada je za nedelju dana u selu umrlo devet duša. Mislili bi da ih je odnijela čuma da svi do jednoga na samrti nisu tvrdili da im se prikazivao pokojni Pera i da ih je davio. Selom je zavladala panika. Još s prvim sumrakom mještani bi se povlačili u kuće i prestravljeni čekali svanuće. Potom se pročulo da je vampir viđan i po tuđim kućama i da nema tog mandala, ni katanca koji ga može zaustaviti. Govorilo se da su jedini ljekovi krstače, beli luk i ljute paprike, ali ni to nije bilo sigurno. Zato su, po savjetu ljudi koji su sa sličnim pojavama imali iskustva, seljani odlučili da raskopaju Perin grob.

Od 1718. sjeverna Srbija bila je pod austrijskom vlašću. Švapska uprava bila je iznenađena panikom nastalom u Kisiljevu i nije bila sklona da povjeruje u iskaze mještana. Ipak, kako su seljaci bili “van sebe od straha” Austrijanci su popustili i dozvolili da Petrov grob bude otvoren. Ausrijske vlasti šalju komisiju u Kisiljevo na zahtjev mještana i u prisustvu sveštenika vrši se ekshumacija. Kada su otkopali grob vidjeli su da je pokojnikovo tijelo neraspadnuto. Kao da je sahranjeno prije nekoliko sati a ne prije deset nedelja. Poslije probijanja glogovim kolcem iz Petrovog nosa, usta i ušiju potekla je sveža crvena krv, tijelo je spaljeno, a poslije ovog čina prestale su misteriozne smrti u selu.

Izvještaj komisije objavljen je 23. avgusta 1725. godine u Berlinu u časopisu Volkische Zeitung broj 98 pod naslovom „Vampir von Kisiljevo“, i to je prvo objavljivanje srpske riječi vampir koja će ući u mnoge svetske vokabulare.

Stanovnici Kisiljeva pak pamte i jednog ženskog vampira, izvesnu Ružu Vlajinu koja nije bila krvoločna kao Petar, već je samo imala običaj da prepada mještane koje bi uhvatio mrak u blizini groblja.

Stanovnici sela svjedoče: Krene neko kući po padini pored groblja kad mu se, niotkuda, prikaže pokojna Ruža, Bog da joj dušu prosti, i alapača kakva je bila priupita: - Gdje si bio u ovo vreme, crni ti? U štetu ideš, đavo te odneo, a žena te, mučenica, čeka kod kuće. Posebno je volela da noću razbija testije i lonce zaboravljene na dvorištu, da čangrlja lancima od kofe na bunaru i da poštenom narodu drmusa krevete. Seljaci bi je viđali kako da hoda po površini Dunava. Kada bi s vode ugledala nekog komšiju, Ruža bi ga pozvala po imenu: - Radojeeee, dođi sa zaigramo! - sve u namjeri da ga navadi da se udavi. I pošto niko nije bio lud da joj se odazove, ona bi sve življe cupkala po površini vode. Igrala je, zadizala suknje i pokazivala bele drusne butine i pravo je čudo da se nijedan muškarac nije polakomio i krenuo da i on igra na Dunavu. Ružina rodbina je htela da presvisne od sramote. Kada bi se Ruža pojavljivala na vodi, silazili bi do rijeke pa bi je sa obale prizivali i moljakali da ih, onako mrtva, ne bruka pred svijetom. A ništa joj nisu mogli jer joj se nije znalo groba, udavila se bila nesrećnica u mutnom Dunavu. Na kraju im se smilovala i smirila se, da se više nikome ne prikaže. I baš zbog nje su posle, u namjeri da spriječe mrtvace da hodaju naokolo, u selu ljude sahranjivali bez opanaka. (Zato je Pera i sa'ranjen bos.)

Petar Blagojević i Ruža Vlajina nijesu bili jedini vampiri u Srbiji. Slučaj izmesnog Arnauta Pavla iz sela Medveđe kod Trstenika je nekoliko godina kasnije takođe u austrijskim analima zabeležen kao pojava vampira.

Arnaut Pavle (u zapadnoj literaturi poznat kao Arnold Paole (Arnold Paole) je bio srpski hajduk za koga se vjerovalo da je nakon svoje smrti postao vampir. Priča o Pavlu je jedna od ranih priča o vampirima, koja se očuvala godinama bez promjene. Smatra se da dio njegovog imena „Arnaut“ označavalo njegovu vojnu službu u osmanlijskoj vojsci, jer su hrišćanske najamnike u turskoj vojsci tada nazivali „arnautima“.

Rane 1725. Arnaut Pavle se vratio iz turske vojske u svoj rodni kraj kod Morave. Severna centralna Srbija bila je od 1718. pod austrijskom vlašću. Selo se u kasnijem izveštaju komesara Johanesa Flikingera zvalo "Meduegia" (Medveđa), koje se u prvim tumačenjima često povezivalo sa današnjom Medveđom. Međutim, današnja Medveđa (u Jablaničkom okrugu) se nije nalazila pod austrijskom vlašću. Radi se o selu Medveđa kod Trstenika, na severnoj obali Zapadne Morave.

Bivši najamnik je kupio nešto zemlje, okrenuo se poljoprivredi i bio je brzo poznat seoskoj zajednici. Moguće da je dobijao novčanu podršku austrijske vojne uprave, koja je težila da na granici prema Osmanlijama drži vojnu miliciju upoznata terenom, okolnostima i turskom vojskom. Zavolio je ćerku jednog komšije i ubrzo su se vjenčali.

Pavle je govorio svojoj ženi o svom strahu da umre rano. Kad je služio tursku vojsku bio je postavljen „kod Kosova u turskoj Srbiji“, gde je vladalo sujevjerje da prokletstvo nađe onog ko bi izvršio samoubistvo; taj bi se vratio iz mrtvih, to jest kao mrtvac ne bi našao mir. Takođe je govorio da je u Grčkoj imao susret sa vampirom, koji ga je pratio do „turske Srbije“ gde ga je Pavle ubio. Pavle je otvorio grob vampira i spalio ga. Osim toga je jeo od zemlje ispod koje je ležao vampir da bi se zaštitio od budućih napada. Doživljaj je toliko uticao na njega da je napustio vojsku i vratio se rodnom kraju.

Godine 1725. ili 1727. Pavle je pao sa velike visine i odnesen onesvešćen kući. Imao je vjerovatno teške unutrašnje povrede, te je brzo umro. Po Johanesu Flikingeru pao je sa senjaka i slomio vrat. Sahranjen je na mjesnom groblju. Nakon kratkog vremena počele su vijesti o njemu. Viđen je više puta u svom kraju, uvek noću. Jedni su tvrdili da ih je posjećivao i davio. Međutim, niko nije govorio da je hteo da sisa krv. Nekoliko nedelja kasnije više ljudi koji su tvrdili da su ga vidjeli su nađeni mrtvim, sa nejasnim uzrokom smrti. Broj umrlih je brojao oko četiri. Mještani su na prijedlog svog „hadnuka“ (hajduk, vračar, lekar?), koji je ranije prisustvovao istim događajima, otvorili njegov grob, probili kolac kroz njegovo mrtvo tijelo i spalili ga. Isto su učinili sa tijelima žrtava.

Novo umiranje u Pavlovom kraju počelo je 1731. Umrlo je sedamnaestoro ljudi, opet sa nejasnim uzrokom smrti. Prva koja je umrla bila je 60-godišnja Milica, zatim jedno osmogodišnje dijete, dvadesetogodišnja Stana (umrla pri porađaju, govorila da se mazala vampirskom krvlju) i njeno novorođeno dete, jedan šesnaestogodišnji momak (umro poslije tri dana bolesti), jedna desetogodišnja djevojčica, sedamnaestogodišnji Joanikije (umro posle tri dana bolesti), onda „hadnukova“ supruga, zatim Ruža (umrla posle deset dana bolesti), šezdesetogodišnji Stanče, dvadesetpetogodišnji hajdučki sin Miloje (umro posle tri meseca bolesti), Ružino dete (osamnaest dana staro), dvadesetjednogodišnji Rade (umro posle tri mjeseca bolesti), žena lokalnog hajdučkog barjaktara sa njenim detetom, dijete „hadnukove“ supruge, i dvadesetogodišnja snaja hajduka Jovice Stanojka (umrla posle tri dana bolesti). Zadnja koja je umrla, Stanojka, govorila je da se petnaestak dana ranije probudila noći gušena te da je bila davljena od Miloja. Prva koja je umrla, Milica, jela je goveđe meso čiju je krv navodno pio pet godina ranije Arnaut Pavle.

Austrijska vojna uprava u Beogradu poslala je zvaničnu komisiju da razjasni situaciju, sačinjenu od komesara Johanes Flikinger (Johannes Flückinger), leutnanta Butener (Buttener) i J. H. fon Lindenfels (J.H. von Lindenfels), dva vojnih lekara, Isak Zigel (Isaac Siegel) i Johan Fridrih Baumgertner (Johann Friedrich Baumgärtner), i jednog svještenika. Otvorili su uz prisustvo mjesnih starešina, među njima hajdučki kapetan "Gorschitz Haduck" (Goršić hajduk), i lokalnih Roma i grobove umrlog Radeta, „hadnukove“ žene i djeteta i barjaktarove žene i djeteta, da ekshumiraju njihova tijela. Ta tijela su pronađena u raspadnutom stanju.

Stanje, koje su zatekli kod ostalih, začudilo ih je: njihova mrtva tijela su izgledala da nisu trulila, a kosa i nokti kao da su porasli. Lica su bila rumena i naduvena. Ali dokaz o navodnom vampirizmu bila je sveža krv na njihovim usnama. Austrijski komesari su naredili Romima da svim leševima sa istim znakovima odseku glave i spale. Johanes Flikinger je poslao opširni izveštaj u Beč, u kojim je dao pregled i pokušavao da objasni pomenuta dešavanja.

Ipak legenda balkanskog horora je svakako najpoznatiji srpski vampir Sava Savanović. Po legendi, veruje se da je seljak Sava Savanović iz tog kraja, poslije svoje smrti živio u staroj vodenici u selu Zarožje, u opštini Bajina Bašta. Legenda govori da je kao „vampir“ ubijao i pio krv ljudi koji bi došli da melju žito. Kada bi ljudi dolazili na vodenicu on bi im isisao krv i ubio bi ih.

Milovan Glisic je iskoristio pricu prenošenu sa koljena na koljeno u selu Zarožju za svoju pripovijetku „Poslije devedeset godina“. Ova pripovjetka inspirisala je Đorđa Kadijevića da napravi kultni film koji je plašio generacije jugoslovena Leptirica.

Popularna kultura je definitivno preuzela mit o vampiru i pretvorila ga u unosan bizns. Sve je to skrenulo fokus sa zemlje gdje je nastao i gdje ljudi u ruralnim sredinama još uvijek vjeruju u njegovo postojanje. Ali vampir za ove ljude nije blijedi rafinirani dzentlmen već nešto divlje i nekontrolisano

Zanimljivo je da još uvijek žive tradicije vjerovanja nijesu poznatije. Možda je jedan od razloga i to što je ovdašnji narod naučio da ovakve pojave, donosile one dobro ili zlo , bile objasnjive ili ne, treba prihvatiti kao sastavni dio života. Pa čak i kad je riječ o vampiru.Generalna

Misterije by Kozlak

Vampiri su medju nama