Grad

vjetarugranama — Wed, 22 Jun 2022 07:42:48 +0200

Postoji Grad, razdijeljen rijekom na dva dijela – opisan i prepričan u davnim i dugim pričama djedova i baka koji su u svojim životima prolazili svjetske ratove i fremtanje i tuđinske vlasti; u vremenu o kojemu pričamo – bio je dalek i stran; u Njega se stizalo kojekako, a u to doba i u tim prilikama, za ljude kao što su bili glavni junaci naše priče – vlakovima; kako drugačije. O Gradu se čitalo malo ili nikako - interneta niti turističkih vodiča nije bilo; sve što se saznavalo, slušalo se iz priča starijih prijatelja i poznanika koji su tamo bili, ili su od trećih nešto o tom gradu čuli, ili je njihov netko bio tamo ili želio tamo otići; pričalo se dugo i polako, pa je svaka priča u sebi nosila čitavo brdo tajanstvenosti i mističnosti, kako to već biva u zadimljenim noćima po birtijama; uz muziku starih svirača i gutljaj jeftine tople pive za koju se imalo para. Govorilo se o velikoj i snažnoj rijeci na obali koje stoje predivne stare zgrade, i o sjajnim muzejima u kojima su se mogle vidjeti prelijepe slike, krune i kipovi, i o velikim i nepoznatim nogometnim igralištima na kojima se nekada igrao najljepši nogomet na svijetu, i o ljutim i dobrim jelima i sjajnim vinima koja se jedu i piju za malo para, a s puno ushita i ljepote.

Njih dvoje doista na takvo što nije trebalo puno nagovarati; čak ni roditelji nisu previše bili protiv (kao da ih je itko išta pitao), jer ispiti su na fakultetu u lipnju već bivali uglavnom položeni – pa se usput nešto radilo, da se zaradi i ima, i da se upoznaju novi i nepoznati ljudi koji će nas uputiti u to što je već dobro i lijepo i pametno – a ljudima se tada vjerovalo, gotovo bespogovorno i sa poštovanjem, kako to mladi ljudi već čine.

Odavna već - još dok bijahu djeca – naučili su kako ne postoje toliko visoke ograde, toliko duboka mora i toliko daleke zemlje a da se ljudi i pored njih ne bi mogli razumjeti, svidjeti, pronaći – tako im se barem činilo tada, i još neko vrijeme, sve dok rat, mržnja i sivilo u tolikoj mjeri nisu izubijali svijet i duše oko njih da je i maštanje postalo preskupo, suvišno i obično. No, do tada će morati proći još nekoliko lijepih – zapravo čarobnih godina, godina u kojima će se sanjati, putovati, ljubiti – sve u isti čas; godina u kojima je svijet svakoga jutra izgledao kao bolje mjesto od onoga koje se sinoć ostavilo pored jastuka.

Sve što su to dvoje dvadesetogodišnjaka nakon dva mjeseca hodanja znali jedno o drugome, bilo je da se vole i da jedno drugome vjeruju. Sve što su znali o cilju svoga puta - u času kada su spakirali svoje ruksake, strpali teškom mukom preko studentskog servisa zarađenih dobrih dvjestotinjak maraka u džep i našli se na autobusnom kolodvoru – bilo je da treba uhvatiti autobus za Kanjižu, kako su čuli da se taj grad zove, jer tako je najjeftinije i najpogodnije, i onda tamo pronaći željeznički kolodvor na kojeg će već odnekuda i u neko vrijeme koje se pokaže prikladnim - stići vlak za grad u kojeg su naumili stići – jer ako se tim vlakom prelazi granica, onda da je stvar daleko skuplja. I konačno, sve što su znali o toj zemlji, bile su neke davne i daleke priče o nogometašima i blatnim jezerima ili beskrajnim ravnicama bez planina i vlakovima koji su djedove vozili u ratove i vraćali iz njih, ako su imali dovoljno sreće za takvo što – pa su se s ljubavlju gledali u oči i mislili kako mora biti da žive u raju, jer nikakvi ratovi ne stoje im na putu, a sljedeće dane, tjedne, sve dok potraju one marke i još makar koji sat ili dan dulje od toga, dok se trbusi ne zalijepe za leđa a stare patike ne raspadnu na nogama – provest će zajedno, i to je bilo jedino što ih je istinski zanimalo.

Bili su to dani u kojima su jedno upoznali drugo za čitav život: jer kada se nalaziš samo navečer, ili provedeš s nekime tek nekoliko sati u danu – ti o njemu znadeš malo ili ništa. No, kada s njime provedeš nekoliko tjedana, tada si s njime bio i kada je bilo lijepo i kada nije, i kada je snen i mrzovoljan i loš, a ne samo kada se trudi biti najbolji. Podijeliš li s nekime posljednji zalogaj ili gutljaj; pođete li umjesto gdje si htio - tamo gdje drugo želi, jer tvoje oči od tih želja jače sjaje; prođete li zajedno između kišnih kapi prvoga pljuska ili pretrčite mračan park prepun pasa lutalica; ogrneš li ga u hladnoj noći svojom jaknom da mu ne bude hladno – jer tebe samo njegova toplina grije; budeš li s njome ili njime i pred tim očima gol, kao od majke rođen - čitava jutra – tako da budete onakvi kakvi doista jeste, a ne kakvi biste jedno drugome željeli biti – tada možeš smatrati da si nekoga upoznao, pa ili ga zavoliš za čitav život, kako se ljudi već vole - ili ne.

Tako su se njih dvoje upoznali u Gradu, i tako su iz njega konačno i izišli - prelazeći onu veliku i široku rijeku u nekom starome vagonu čiji su točkovi kloparali šinama, šuteći i gledajući u Njega kao neko svetište; praznih džepova, sa torbama punim potamnjela, od strasti i ljepote podrapana veša, dvije karte do Zagreba i velikom flašom punom vode; prljavi, umorni i lijepi kakvi već umiju biti samo ljudi što vole prvi puta u životu; plašeći se izreći zavjet da će se jednoga dana vratiti u Njega, kao da će nešto od onoga što se upravo zbilo - time pomaknuti, promijeniti ili oduzeti; ali ne usudivši se više ni zamisliti kakav će biti prvi trenutak u kojemu će se nakon tih dva ili tri tjedna života rastati da po čitave dane ne budu zajedno,pa da sve opet bude onako kako su se čitava života navikavali, jer nju će – kada samo prekorače kolodvorska vrata - jedan tramvaj negdje tamo na raskrižju odvesti prema jugu, a drugi njega prema zapadu.

Zato se u taj, njihov Grad i danas ulazi tiho, opreznim koracima, ili šušteći gumama bez kočenja, u drugoj ili trećoj – oprezno parkirajući već negdje na periferiji, pa se zatim hoda šutke, držeći se bez odvajanja za ruke – kao u mraku – i ulazeći u Njega kao u nekakvu knjižnicu ili bogomolju: da se ne poremete krugovi što ih je njihov kamen započeo kada je bačen u vodu, i koji još uvijek traju, šire se, putuju mirnom i tihom površinom svijeta kao nekog zaboravljenog jezera, da nestanu na njoj – ali ne još, ne sada. U tome se gradu – gdje je tada malo tko znao strane jezike - pričalo na mote, rukama, očima – baš onako kako su oni sami pričali prije nego bi svake noći usnuli sijući netremice svoje poglede u mraku s jastuka na jastuk - ili nakon što su se jutrima budili – i u tome su gradu prvi puta dijelili posljednje zalogaje ili gutljaje, jedno drugome kupovali andole, uloške ili flastere za žuljeve, prali prljav veš ili hranili jedno drugo žlicama uzavrelih juha iz vrećice.

A Grad ih dočekuje sneno, skrivajući sunce iza oblaka i tjerajući kišu od sebe kao one davne godine, samo za njih – da mogu kao onda lutati satima i satima, još puno iza sumraka, bučnim i prašnjavim avenijama, ili tihim uličicama do prvog parka sa klupom i pumpom, očiju raširenih od nevjerice i miline. I da nikada više i ne pomisle kako im je ovo posljednji put da su tu.

Jer na svaku takvu misao, Grad će im se samo tiho nasmiješiti, i šapnuti da jače stegnu te ruke što ih jednu u drugoj drže, i ne pričaju gluposti: zbog tih i takvih, i svih onih koji Me gledaju ovako – širom otvorenih očiju, brišući suze za koje na čas pomisliše da su obične trunke prašine u njima - Ja sam tu, jer da vas nema, i Meni bi sve ovo odavna već dojadilo pa bih ovom rijekom otplovio da se nikada više ne vratim – reći će, ali za svaki slučaj - dok budu spavali: da im šapat prođe iznad glava i da ga ne čuju – pa da slučajno nešto ne umisle, nego tek u polusnu pomisle da se opet u sobi ili ispod prozora nešto pomaklo, puklo, prošlo kroz noć, i okrenu se jedno prema drugome u zagrljaj usred najslađeg sna.

Čestitamo

vjetarugranama — Wed, 22 Jun 2022 07:41:19 +0200

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.