U duhu tijelo

, 24 2024 09:28:54 +0100

„Vidi ovu zvijezdu. Vidi ove ostvarene zelje. Ovo kino snova…”

probijalo se negdje iz mentalne pozadine dok sam pokušavao da se priključim na prve tračke dana. Da ne bi prespavao, budio sam se svakih sat vremena i sve zajedno spavao možda neka 2 -3 isprekidana sata.

Konačno sam ustao u pola tri sa osjećajem laganog štipkanja u grudima.

Nije mi sjeo ni topli sendvič koji sam pojeo na nekoj benzinskoj usput i koji se savršeno uklapao uz bezizražajno, maglovito jutro. Kad smo zastali da N. uhvati dim ili dva, obojica smo istovremeno pogledali u mali plavi komadić neba koji je provirivao iza tamnih oblaka, a onda bez riječi jedan u drugog. “Moglo bi biti dobro.” pomislio sam. Predugo smo ovo čekali da bi to vrijeme pokvarilo.

Uspinjemo se već preko dva sata kroz beskrajnu, nepreglednu šumu. Samo na jednom mjestu su zarasli kameni ostaci nekog napuštenog stočarskog naselja s nekropolom stecaka prije naselja, razbiili monotoniju tog uspona. U jednom trenutku kad sam prebrodio prvi šok i prilagodio se kretanju, ta monotonija učinila je da hod postane skoro meditativan. Misli i sve druge suvišne, neautonomne funkcije tijela isključile su se i u par momenata uhvatio sam sebe da hodam i spavam.

U neko drugo vrijeme bi vjerovatno i uživao u ovoj šumi, ali danas kad je dan kratak a cilj dalek, ona je bila samo još jedna od bezbroj prepreka koje su nas čekale na putu.

Jedna od njih dočekala nas je odmah nakon izlaska iz kola. Hladnoća. Znali smo već da će nas ona ostaviti nakon samo nekoliko minuta hoda, kad se tijelo dovoljno zagrije Nakon toga potrebno je uskladiti kretanje, količnu odjeće i odmore tako da se više manje ravnomjerno održava temperatura i suhoća tijela. Predugi odmori ohlade previše, a prekratki ili prekasni imaju suprotan efekat. Slićno je i sa hranom. Gladovanje ili energetski slaba hrana, kao i prejedenje ili teško probavljiva hrana neizbježno će dovoditi do problema kasnije.

Ravnoteža i tempiranje tu su ključni. Uobičajeno tijelo ne voli izlaziti iz svojih zona komfora i istovremeno uživa u prevazilaženju vlastitih granica. Sve ovisno o vremenu i načinu na koji ga do njih dovodimo.

Zaboravio sam i mučninu i štipkanje u grudima , kad me je još prije napuštenog naselja, počeo stezati pretjerano natrpan ranac. U njemu su pored obavezne hrane, rezervne odjeće, nužnih par litara vode koje neće biti nigdje na putu , bile I rezervne baterije, svjetiljke, kabanica, tehnika za praćenje i snimanje, prva pomoć i ostale nužne potrepštine. Da bi smanjio pritisak , pokušavao sam u hodu prebacivati težinu s jednog ramena na drugo, pridržavao rukom remen koji više steže, dotezao više onaj drugi, prebacivao težinu na kukove, sve sa promjenjivim rezultatima. Neće valjati, tek smo krenuli i ogroman put je još pred nama.

Uskoro će problem sa preteškim ruksakom biti zamijenjen drugim, da bi se poslije nekog vremena ili kilometara pojavio opet jači i uporniji. Tijelo kao da je posjedovalo neku neobičnu unutrašnju inteligenciju pomoću koje je od par problema izabiralo samo jedan, onaj najvažniji kojem će se neometano , isključivo posvetiti. Sve ostalo bi gurnulo u pozadinu, van domašaja svijesti. S druge strane ponašalo je se opet kao sistem za dojavljivanje I uzbunjivanje, ono je pokretalo alarm, a do nas je bilo da li ćemo ga zanemarivati ili učiniti nešto s tim. Neki alarmi su tražili momentalnu akciju, dok su drugi bili samo informativni, mada jednako uznemirujući kao i svi drugi alarmi.

Obojica smo se nadali da će nam konačni izlazak na ogoljenu poljanu koja se dugo nazirala kroz sve rjeđu šumu makar unekoliko olakšati dalje kretanje.

Kruz šumu nas je držala misao o poljani , doduše nešto strmoj, ali sa kratkom mekanom i ravnomjerno raspoređenom travom i vidicima na sve četiri strane, dokle se pogled pruža .

Na kraju je pogled sezao jedva do jednog usamljenog drveta na vrhu. Dalje od njega ništa se nije ni naziralo. A za leđima je bila nepregledna šuma koju smo ostavili , sa istim jednoličniim, bezobličnim konturama.

Umjesto kratke mekane trave dobili smo visoko, neuredno razbacano busenje ispod kojeg se nalazilo skriveno granje, kamenje, odlomci razbacanih stijena i čitave stijenske strukture koje su se, tu i tamo , pomalo nagovještavale iz trave. Sve je bilo dodatno začinjeno na mjestima trnovitim niskim žbunjem oko kojeg su se širile ostruge zapinjući za noge i odjeću dok bi prolazili pokraj njih.

Jedino se dio sa strminom iz naših misli pokazao donekle tačnim, mada u mislim dobro preumanjenim.

Pri koračanju smo morali visoko, kao preko nekih velikih strmih stepenica, podizati noge i kretati se lijevo desno, em zbog same strmine, em da ne bi zapeli za neku od brojnih skrivenih prepreka kojima je poljana obilovala.

U kontinuitetu smo , bez odmora, mogli napraviti samo 10ak takvih koraka. Onda bi , zadihani , morali napraviti pauzu, do narednih 10. Ono usamljeno drvo na vrhu , iako udaljeno svega nekih 500ak metara, činilo se nedostižnim. Ovaj put nismo ni pokušali zamišljati šta nas čeka poslije . Jedina preostala misao na koju su se svele sve naše želje, nadanja, naše kompletno postojanje, kao da nam sam život od toga ovisi. bila je doći do tog drveta.

I kao da nije bilo dovoljno teško, usljed neuobičajenog napora, počeli su me hvatati grčevi u nogama. Na početku sam ih ignorisao, ali su vremenom počeli blokirati nogu i potpuno onemogućavati dalje kretanje.

Prvo su se pojavili u desnoj nozi, pa sam se nekako više naslanjao na lijevu, pravio manje korake desnom, pridržavao i podizao nogu rukom, nastojeći se više kretati postrance, a onda su grčevi krenuli i u lijevoj nozi.

Tek smo bili na pola puta od šume do drveta i već sam počeo polako da razmišljam da N. obavijestim o svemu i zatražim pauzu i možda uzmem magnezij koji bi malo opustio mišić. Odgađao sam to znajuci koliko je ulagao u ovo i koliko mu je bilo stalo da izađemo do vrha. Svako suvišno zadržavanje kad vremena ionako nemamo puno, djelovalo bi demorališuče i moglo bi sve ugroziti . Znao sam da me samog ne bi htio ostaviti, niti bi njemu bilo sigurno da se sam kreće dalje.

U toj nedoumici počeo sam povećavati odmore nakon 10 koraka, a poslije i smanjivati broj koraka između dvije pauze. Na kraju sam se borio bukvalno za svaki korak. Svaki korak tražio je voljni napor i pobjedu samog sebe. Odgurivao sam se štapovima, koristio ruke što sam više mogao. Noge sam bukvalno vukao za njima iz kukova i ne pregibajući ih u koljenima, da bi izbjegavao grčeve.

Kad sam se konačno usudio da poslije ko zna koliko vremena pogledam naprijed, N. je bio samo malo odmakeo od mene. Nalazio se na nekih 10ak metara od drveta i boreći se sa svojim borbama nije ni primjetio šta se sa mnom dešava I da sam malo zaostao . Ni on tih završnih 10 metara nije mogao preći u jednom mahu, nego je razdaljinu prepolovio. Ja sam upotrijebio svu svoju preostalu volju, pošto snage više nije ni bilo i nekako se malo poslije njega dovukao do drveta.

Da sam u tim trenucima mogao iočemu drugom razmišljati, osim o tome kako napraviti sljedeći korak , razmišljao bi kako sam sebe uopšte doveo u situaciju da umjesto negdje na toplom i sigurnom budem danas tu. Nametale bi se dileme sa pitanjima :“Da li mi je ovo stvarno trebalo ? Da li uopšte pripadam tu ? ”.

Jedno poluglasno davno izrečeno da životu, potvrđeno par puta poslije , više inercijom, i ja knjiški moljac sa debelom diptrijom koji nije mogao potrefiti dvaput zaredom lijevo, koji se gubio i u šumi kraj puta, ja sa više puta ponovljenom dijagnozom ravnih stopala, iskrivljene kičme radi toga što je desna noga bila mjereno iz kukova dva centimetra kraća od lijeve, pa se nisam mogao ni kretati ravno, a da ne pričam o veranju po nekim stijenama, iznad litica i provalija, našao sam se tu. I tu sam najčešće bio u društvu profesionalnih atleta, sportista, vojnika, policajaca, i ovakvih poput N. koji su odrastali , ne kraj, nego uz šume , brda i potoke.

N. je se na davnom izletu na nekom jezeru slučajno popeo na obližnji vrh. I ono što je osjetio kad je pogledao odozgo zauvijek mu je usmjerilo život. Da je N. kojim slučajem bio manje šutljiv i više sklon priči o sebi i apstraktnim promišljanjima, vjerovatno bi, na osnovu par šturih i poluzavršenih riječi pohvatanih tu i tamo između nekoliko uzastopnih dimova cigareta , ispričao da je gore tako jasno naslutio beskonačnost rasterećenu svih naših sitnih ograničenja. Da bi došao do nje moraš savladati ta ograničenja, tako da je taj put bio unutra koliko i vani.

Ranije je N., kako je odnekud došlo do mene, nekad škrto i od njega samog, bio teško sklon porocima.

Međutim kasniji N., onaj kojeg sam ja upoznao imao je neko živo, tiho i nekarakteristično za ova vremena, istinsko poštovanje prema prirodi i svim njenim ispoljavanjima. To je vremenom preraslo u enciklopedijsko znanje svake travke, svake ptice, svakog drveta, sve sa podvrstama , podnebljima gdje rastu i latinskim nazivima za iste. Za mene su to mahom bile samo, iz šire porodice vrsta, ptice, travke i drveće, koje sam doduše volio, ali ih nisam znao međusobno razlikovati.

Ali sam zato ja znao oko GPS-a, karti i tehnologije i tako se savršeno nadopunjavao sa N. kojem je to bilo strano. On bi znao na osnovu oblika terena, vizuelnog pamćenja, prirodnog osjećaja za orijentaciju, dobrog praćenja tragova, naći najbolju stazu do vrha, ja sam znao uz pomoć tehnologije provjeriti da li je to stvarno tako, pokazati u kojem je pravcu vrh i koliko daleko i kad ga ne vidimo. Obojica smo učili jedan od drugog i vremenom postajali pomalo bolji i u oblasti onog drugog.

Mene je u ovom svijetu održavala , pored ljubavi prema prirodi i dječije znatiželje da se vidi šta je iza sljedećeg brda , pa i da se to podijeli s drugim, neka, i za mene i za druge, neočekivana fizička izdržjivost koja se najviše ogledala u mogućnosti posezanja za nekom rezervnom , tajnom energijom u kritičnim sitruacijama i kad se tijelo dovede do njegovih krajnjih granica. Moguće da se kod mene i pokvario taj neki regulator, pa sam ja tu rezervnu energiju upotrebljavao češće i lakše od ostalih, umjesto možda samo kad to stvarno ustreba.

Uglavnom, kad svi stanu, pa i ja sam stanem, odjednom sam , ne štedeći sebe, ja mogao još. Tad bi , ne znam ni sam kako, voljom, željom, čime već, posezao za tim nekim dodatnim rezervoarom snage , volje i nastojanja, za koji ranije ne bi znao ni da postoji.

Kod drveta sam ostao da odmaram na nogama. Znao sam da ako sjednem, teško će biti ustati opet.

Pošto sam se napio vode , nešto sasvim malo prezalogaji i presvukao mokru odjeću, ostavljajući je da se suši na drvetu , usudio sam se da pogledam šta nas čeka dalje.

Iza sljedećeg brda najčešće bi bilo samo još jedno brdo. Tako je doslovce bilo i ovaj put. Osim sljedeég brda i vidika od nekih 200ak metara do njegove najviše tačke, ništa se dalje nije vidjelo.

Gledajući na karti i na osnovu altimetra i GPS poziciniranja, ustanovio sam da još uvijek nismo bili ni na pola puta.

U tom trenu cilj je bio nesagljedljiv i prestao je biti bitan. Bitno je bilo samo da se krećemo dalje, pa dokle god, sljedeći korak, nakon njega još jedan i tako sve dok možeš i dok imaš imalo snage u sebi. I onda još malo poslije toga.

Srećom dio poljane do vrha narednog brda bio je nešto manje strm. Poslije kraćeg odmora i presvlačenje prešli smo ga laganim tempom bez zastajanja. Nakon njega opet se ispred nas naziralo samo sljedeće brdo, ali, napokon, i vidici sa strane.

Koliko taj jedan mali dodatni , naizgled tehnički nebitan detalj može olakšati kretanje, dati vjetar u leđa, podignuti moral i naći novu nadu, tamo gdje je ranije postojala samo ogoljena praznina.

Poslije ne znam koliko tih brda poslije brda, do nekih smo se morali doslovce pentrati pridržavajući se rukama za stijene , probijati, provlačiti i pronalaziti put kroz gustu kleku *, najzad smo u daljini ugledali naš cilj. Ogromnu stjenovitu strmu, monumentalnu izbočinu, pri samom vrhu skoro vertikalnu.

Činilia se veoma daleko, ali poneseni time što smo konačno, po prvi put danas, imali jasan cilj pred očima, nije nam trebalo puno vremena da hvatajući se ponovo za stijene, nalazeći u hodu najbolje opcije kretanja po tom nepristupačnom i negostoljubivom okruženju, dođemo do samog vrha.

A tamo gore pejsaži koji oduzimaju dah, modričasto-plavi obrisi planina u pozadini, razigrane impresivne, istovremeno prelijepe i surove stijenske figure , paperjasti bijeli oblaci, nestvarni prizori privremeno ostavljenih stočarskih naseobina, veličanstveni veliki gradovi kroz koje teku zelene rijeke .

A tamo gdje staje dah duh teče slobodno. Tamo gdje je zrak rijedak duh diše punim plućima.

Konačno gore, na kraju putovanja, tijelo i duh bar na momenat prestaju biti uslovljeni jedno drugim. Duh prestaje biti zatočenik tijela, a tijelo prestaje biti neželjeni tamničar duha.

Ta kratka simbioza, stvorena i izrasla u kušnji, hranjena ljepotom i poletom, rađa snagu i posebnu vrstu radosti .

Zamrznuti prizori ljudi , gradova , rijeka i dolina, iz daljine, iz druge proširene perspektive, daju i drugačij pogled na ostatak našeg života, čine da makar na kratko one naše uobičajene dnevne brige, problemi i borbe za svakodnevno preživljavanje izgledaju manje i nevažnije.

Kad smo se vraćali, negdje na pola puta kroz beskrajnu šumu uhvatio nas je mrak. N. me je zamolio da malo usporimo i češće pravimo pauze, jer je bukvalno na izmaku snaga. Ne sjeća se dugoj kad je se, u svojoj prekodecenijskoj karijeri hodanja po najvećim i najizazovnijim vrhovima naše i susjednih zemalja , ovoliko umorio

*nisko drveće na visokim nadmorskim visinama

(Uspon na Ovču jedan je od najtežih i najizazovnijih standardnih uspona na neki od vrhova u BiH. Do vrha vodi samo jedna neutabana i zarasla staza koja se rijetko koristi. Krene se iz kanjona Mostarske Bijele sa nekih 130-140 m nadmorske visine i uspne se na 2021 m koliko je visoka Ovca, dakle savlada se oko 1900 m visinske razlike.

Sa Ovče se odlično vide svi najveći vrhovi Prenja .

Negdje pri kraju one šume ima odvajanje staze za Lupoglav. Ta nešto lakša i dosta utabanija staza za Lupoglav koristi se često za kondicionu pripremu planinara kad se spremaju za osvajanje nekih od najvećih vrhova u široj okolini – Kilimandžara, Ararata, Mont Blanca…)

Čestitamo

, 24 2024 09:28:12 +0100

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Crtice o vječnom

U duhu tijelo

Čestitamo