Selina Kyle

Selina Kyle http://mskyle.blog.rs/blog/mskyle mskyle 2026-08-18T21:17:08Z Vrijeme http://mskyle.blog.rs/blog/mskyle/razmisljanja/2025/03/29/vrijeme Probudila sam se u 6:51 i iznad glave mi je iskočilo pitanje - za&scaron;to vikendom? Poku&scaron;avala sam zaspati ponovo i po&scaron;to nije uspijevalo, ustala sam i krenula put kuhinje da si pravim kafu. Mir i ti&scaron;ina oko mene, dok mi se mačka umiljava oko nogu. Nahranim je i če&scaron;kam po glavi dok čekam da mi provrije kafa. Sjednem u dnevni boravak i posmatram plavetnilo marine grada u kojem živim već &scaron;estu godinu, sama. Doha: spoj pijeska, betona i čelika i svih boja ljudi. Na Netflix su dodali film Malena i suvi&scaron;e je rano da bilo čime se zamaram pa se u&scaron;u&scaron;kam sa &scaron;oljicom kafe u ruci i odlučim pogledati ga opet. Nekad davno kada je film bio i popularan, a ja isuvi&scaron;e mlada i neiskusna, osuđivala sam sve &scaron;to je ta jadna žena doživjela i nikako moj mladi um nije mogao pojmiti da bi neko bio spreman da padne toliko nisko. I onda se probudimo neke subote 2025.godine isuvi&scaron;e rano da bilo &scaron;ta radim osim da mu se vratim opet i - kakva promjena perspektiva. Plakala sam na onom dijelu kada su je - žene! - izvukle na trg i tukle. Plakala sam i na onom dijelu kada se vraća u svoj gradić sa suprugom i kada joj na tržnici daju namirnice džabe, jer eto - sad ima supruga. Nakon toga sam guglala da vidim &scaron;ta kritičari govore o filmu i na samoj stranici Rotten Tomatoes, mu&scaron;karci su zadviljeni ljepotom Monike Beluči, a glavne egzistencijalne teme nisu nigdje ni spomenute. Neke druge kritike, većinom iz reda feministica, brane poziciju žena i njihovo pravo da u životu rade &scaron;ta žele i opet razmi&scaron;ljam kako pogre&scaron;an pristup analizi filma i njegovih glavnih pitanja. I onda kroz moju bosansku glavu prođu stvari koje sam posmatrala dok sam rasla: Rođena sam u Tuzli par godina prije početka rata. U na&scaron;em dijelu grada postoji ta jedna zgrada koju zovu samačkim hotelom, obzirom da je u pro&scaron;loj nam državi služio za radnike Tehnograda a koji su dolazili sa svih strana, pa im je Tehnograd obezbijedio mjesto boravka dok rade. Taj hotel nije nikada bio uređen za goste turiste, već isključivo za radnike firme. Napravljen je da ima male sobičke, ono &scaron;to zovu čajnom kuhinjom/kitchenette, i najjednostavnije kupatilo od svega par kvadrata. Sjećam se prije rata da je u toj zgradi u prizemlju bio i supermarket i da su me roditelji stavljali u kolica kada bi i&scaron;li u nabavku i da sam tako stajala i čuvala se dok su hodali okolo i da su mi na kasi uvijek davali kinder jaje. Nekoliko godina kasnije, taj hotel je pretvoren u logičan izbor za zbrinjavanje svih žena i djece koji su do&scaron;li iz Istočne Bosne kao izbjeglice pod ratom zahvaćenoj Istočnoj Bosni. Ta je zgrada, pusta, preko noći postala isvu&scaron;e bučna za mirno naselje u kojem smo živjeli a pred kojom su se ubrzo počela parkirati UN vozila koja su tu dolazila sa pomoći za njih. Hajde &scaron;to je to izazivalo ogorčenje lokalnog življa koje nije imalo &scaron;ta da jede a oni su dobijali u izobilju, nego &scaron;to su tada krenule stra&scaron;ne priče o tome &scaron;ta ti vojnici rade sa pojedinim tim ženama a sve da bi dobile vi&scaron;e kada se isti pojave. To je i&scaron;lo tako daleko, da su se od tamo često čule pjesme i glasan smijeh, a ja sam bila i suvi&scaron;e mala da bih to sve pamtila i potvrdila da je doista tako bilo. Znam da su nam roditelji zabranjivali da prolazimo pored te zgrade na putu do &scaron;kole, a u &scaron;kolu sam krenula septembra 1994.godine. Do kraja 90ih, oko te zgrade su se podigle visoke limene ograde pa se tako lokalno stanovni&scaron;tvo i fizički odvajalo od tog hotela i njihovih žitelja. Do 2010.godine sve se smirilo, sve te žene i njihova tad već stasala djeca su se vratila na svoja mjesta, ili gdje god su već oti&scaron;la pa je hotel već uveliko bio pod renovacijom. Nekoliko puta su poku&scaron;ali i otvoriti isti onaj supermarket koji je radio prije rata, ali iz nekog uvrnutog razmi&scaron;ljanja i asocijacija sa bogznačime, lokalci nikad nisu prihvatali da tamo idu u kupovinu pa bi svaki poku&scaron;aj tih supermarketa propadao nakon nekoliko mjeseci. Hotel je sada sasvim preuređen i renoviran i ima lijep restoran na krovu, ali mislim da tamo ne ide niko od lokalaca, noseći te zloglasne priče devedesetih. S tim u vezi, posmatram priču Malene u istoimenom filmu: žena koja ostaje udovica i sama sa starim i bolesnim ocem o kojoj se nema ko brinuti. Život u tada&scaron;njoj Italiji a i uzmu li se uslovi života, način razmi&scaron;ljanja, tada&scaron;nje doba, žena je bila ostavljena na milost porodice i mu&scaron;karca da bi bila zbrinuta. Ovaj problem posmatram najbolje i kroz Islam, gdje je sa strane na&scaron;e religije dozvoljeno da se u ratu žene uzimaju u za&scaron;titu kao druga, treća ili četvrta supruga, samo da se ne ostave zbrinutima i na taj način iskori&scaron;tavane i ponižavane. I prva stvar koja mi je pala na pamet - ovoj odrasloj ženi u meni - bila je ba&scaron; to kako to islam odlično rje&scaron;ava. Razumijem da mnogi ovdje neće prihvatiti islam i to po&scaron;tujem pa bi bilo najpametnije ograditi se od komentarisanja mojih vs va&scaron;ih vjerovanja, komentari&scaron;emo temu :) Ono &scaron;to me &scaron;okira nisu prilike godina u kojem je smje&scaron;tena priča Malene, već reakcije koje su uslijedile 2000ih a to je samo divljenje ljepoti Monike Beluči, a nikako kritika dru&scaron;tva, osvje&scaron;tavanje o neza&scaron;tićenosti žena i pomoći istima ukoliko ostanu same. Ja ne mogu da zamislim da u mom kom&scaron;iluku ostane neka žena nezbrinuta a da joj niko ne pomogne, jer sam sigurna da bi drugačije pristupili problemu. U isto vrijeme zbog na&scaron;eg balkanskog (a po filmu vidimo da je to i globalno razmi&scaron;ljanje) mentaliteta, svi bi tu jadnu ženu, kao i Malenu, gledali na isti način. Uzmem li u obzir moje pređa&scaron;nje razmi&scaron;ljanje i osudu Maleninog pona&scaron;anja - jer za&scaron;to bi se iko odao prostituciji kao jedini način preživljavanja, moja morana načela, principe, odgoj i vjeru, nikako ne mogu razumjeti njene postupke. A u isto vrijeme, žao mi je tretmana koji je doživjela, okolnosti, života, i odbacivanja od zajednice i tog razmi&scaron;ljanja o njoj čak i isprva kad ona ni&scaron;ta ne radi, pa se svi mu&scaron;karci trude doći do usluga u zamjenu za namirnice koje ona, sa penzijom kao udovica, ne može ispratiti i tako je na silu uvjetuju da im se preda. Čak i kad je izvedu pred sud, i kad je ispituju o njenom po&scaron;tenju, ona ne nailazi na razumjevanje već je guraju u jo&scaron; dublji jaz i izolaciju. Poku&scaron;avam to izravnati i sa sopstvenim životom: žena sam u tridesetima, neudata, nemam braću ni sestre, nemam momka, vjerenika ni supruga, nisam bila udata. Već deset godina živim sama vani; moja zajednica me gleda kao probisvjet, kao nekoga ko želi vi&scaron;e od drugih, već se mirim i sa time da možda neću pronaći nikoga i ne fokusiram svoj život da u centru zbivanja bude mu&scaron;karac koji će me obezbijediti i potrudila sam se da si sama priu&scaron;tim starost u kojoj neću morati da ovisim o zajednici. Iako, pozivajući se na vjeru po kojoj je i moja rodbina a i dru&scaron;tvo dužno da se pobrine za mene, ne želim da se nađem u bilo čijim rukama kako budem starila. Onog trenutka kada po vjeri izgubim tu jedinu za&scaron;titu, moga oca, ja ostajem sama. Po dru&scaron;tvenim normama, u Tuzli i Bosni kao takvoj, nikog nije briga, jer su žene emancipovane i samostane. U mom najbližem okruženju - po balkanskom mentalitetu (a sigurno i da sam negdje u provinciji u Italiji) jesam, i bit ću osuđena na svakakve komentare zajednice oko mene. Ovo znam sigurno da će se desiti; živjela sam i u Briselu i jedne prilike prisustvovala sam jednoj proslavi u provinciji sa kolegicom u njenom selu, i iako je svega sat vremena vožnje to seoce udaljeno od glavnog grada Evrope, ta mala zajednica je tu moju kolegicu gledala kao probisvjet jer je zaboga oti&scaron;la živjeti u prijestolnicu. Kao zaključak, i kao razočarenje, nismo mi ni&scaron;ta napredovali od razmi&scaron;ljanja iz četrdesetih godina pro&scaron;log vijeka. I kuda god da plovi ovaj vremenski brod, ni na čemu ne učimo. Jer zaboga - i kada se broj ubijenih žena u Bosni penje iz mjeseca u mjesec u neke ogromne cifre, i dalje se žrtva omalovažava na socijalnim mrežama i obilježava kurvom. Evolucija stagnira. Propadamo. razmisljanja 2025-03-29T15:13:53Z mskyle