tein

NAŠOJ JEDINOJ BEBI

tein — Wed, 18 Nov 2009 09:33:12 +0100

pjesma od mame, za bebu‏ http://www.youtube.com/watch?v=kNcgADtL7RM Oh it's hard to be a boy when all the men have lost their joy and they can't find the ones they left behind . Harder still to think of being a man in this world of no lessons or love , it's only war that men be thinking of . Should you stay or should you come down with me ? Is that the question you are asking of me ? And do you think that you can take the answer ? As it turns , you have to wear life well . Come down with me , come down when you need me but for now I want you to be happy . Sometimes life does things to you that will hurt you and confuse you , but when you're left behind you're sure to find . I am with you though I can't come with you . I am in you and I'm always part of you , and all you ever have to do to bring me to you is ... Come down with me , come down when you need me , but for now I want you to be happy . So you must go back home , that's where you belong. You must go back home . You must go back home , that's where you belong . You must go back home , and I can't come along ... NAŠOJ JEDINOJ BEBI

Someone, Somewhere In Summertime

tein — Sat, 18 Jul 2009 23:49:15 +0200

Stay, Im burning slow
With me in the rain, walking in the soft rain
Calling out my name
See me burning slow

Brilliant days, wake up on brilliant days
Shadows of brilliant ways will change all the time
Memories, burning gold memories
Gold of day memories change me in these times

Somewhere there is some place, that one million eyes cant see
And somewhere there is someone, who can see what I can see

Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime

Moments burn, slow burning golden nights
Once more see city lights, holding candles to the flame
Brilliant days, wake up on brilliant days
Shadows of brilliant ways will change me all the time

Somewhere there is some place, that one million eyes cant see
And somewhere there is someone, who can see what I can see

Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime
Someone, somewhere in summertime

simple minds

FIL(OMEN)A

tein — Tue, 30 Jun 2009 17:43:04 +0200

FIL(OMEN)A - The Prodigy - Omen (WS) (HQ) www.A3dance.com

ljudi su nesretni

tein — Thu, 04 Jun 2009 20:47:33 +0200

LJUDI SU NESRETNI PO TOM, ŠTO NE

UMIJU MIRNO UŽIVATI ONO, ŠTO IMAJU, NEGO VAZDA ŽELE VIŠE OD ONOGA,

ŠTO IM JE DANO. LJUDI SU NESRETNI

Stjepanu Čondiću

MOJOJ ŽENI

tein — Thu, 09 Apr 2009 01:03:05 +0200

TI SI SAMO,

ONA ISTA LASTA,

KOJA DONOSI PROLJEĆE U MENE.

ŽUDNJA

tein — Wed, 25 Mar 2009 22:46:42 +0100

ŽUDNJA,

OJ ŽIVOTE, ŽUDNJO JEDNA!

Late for the Sky

tein — Thu, 12 Mar 2009 00:45:31 +0100

Sjećaš li se...ti, Trevisu naše mladosti, kojeg nema...

Late for the Sky slušali smo još u stomaku, sjećaš li se? Trevisu, sjećaš li se kad smo mislili da samo dobri umiru mladi? Sjećaš li se teorije, po kojoj bebe dok su u stomaku mogu da slušaju muziku i da smo mi kao bebe vjerovatno slušali onovremeni hit Late for the Sky Jacksona Browna. Bilo je to u vrijeme našeg začeća 1974/75. godine. Tih godina snimao se Taxista. U jednoj od filmskih scena Trevis sa revolverom u ruci, raskopčane bijele košulje, gledajući TV na kojem dvoje mladih plešu uz pjesmu Late for the Sky krene da promijeni Svijet. Mi smo se zatim rodili i svaki put kad bi pjesmu ponovo slušali, imali smo osjećaj da smo je negdje ranije čuli. Da Travisu, čuli smo je u stomacima naših majki. Sjećaš se?

Bio si najbolji. Pio si i pušio najviše. Pišao i pljuvao najdalje. Živio si najkraće.

Bio si uvijek nasmijan i vedar, blag i miran, ali uvijek spreman za akciju svake vrste i u svako doba. Bio si ludo dobar i neobičan.

Sjećaš li se Trevisu kad si me učio kako se puši i pije? Sjećaš li se piva kojem je istekao rok trajanja, vina koje miriše na naftu, jeftine rakije i još koje čega? Bježanja od kuće, sjećaš li se?

Sjećaš li se škole i rata i kada nam je jedan drug bio ranjen u guzicu? I tome smo se smijali, jel se sjećaš?

Znaš li Trevisu da se na pijesku i na mjestima na kojima je nekad raslo žbunje, po kojem smo povraćali, podižu nove zgrade? Vjeruj mi da su ljudi odvratni i loši kao nekad, samo da znaš.

Znaš da sam sa svojom Oljom i da imamo Dimitrija? Znaš li da Mosi ima Ivana?

Ti, Trevisu jedan, što si otišao tako rano, evo decenija će...

I znam šta bi sada rekao: ne bi rekao ništa, jer bi se samo smijali.

Znaj, i kad se vidim sa Mosijem da o tebi nikada ne pričamo, zato što STALNO MISLIMO NA TEBE, ti jebeni Trevisu naše mladosti, koji si nas ostavio tako rano...

Mladenu S.

DIJETE

tein — Sat, 07 Mar 2009 23:09:41 +0100

Dijete je cvijet, kojega još nije dotaknuo prst starosti. Očev suparnik za majčinu ljubav.Mali gorostas, koji na svojim plećima nosi sve radosti i žalosti obaju supruga.

Izum, da ljudi bdiju.

Posrednik između oca i majke, cilj njihovih srdaca.Najmiliji, Bogom stvoreni stvor, kojemu je Stvoritelj zaboravio dati krila.

Dijete čini kuću sretnijom, ljubav jačom, strpljivost ustrajnijom, ruke radljivijima, noći dužima, dane kraćima, novčarke lakšima, uči zaboravljati na prošlost, rasvjetljuje budućnost.

Sunčani trak u kući, koji raspršuje mrak brige.Dijete je majušno biće, čiji veseli smiješak podsjeća na anđela. Njegovoj mami od njegovog tate...

Socijalna antropologija Bosne i Hercegovine 3: Esej o Bošnjacima

tein — Sat, 28 Feb 2009 11:25:19 +0100

Ime Bošnjak na prostoru Bosne i Hercegovine, kao i u ostalim dijelovima nekadašnje Jugoslavije vezuje se danas jedino za muslimane. Većinom naseljeni u BiH bosanski muslimani opredjelili su se za to ime tek tokom rata, 1993. godine. Kao i u vrijeme Austrougarske Monarhije, na popisima u starim Jugoslavijama većinom su se izjašnjavali kao Muslimani ili neopredjeljeni.

Bošnjaci su imenom najmlađa bosanska nacija, a svojim prisustvom jednako stari kao Hrvati i Srbi. Nova bošnjačka istoriografija insistira na posebnosti bošnjačke nacije, formirane od slovenskih doseljenika, koji su prihvatajući bogumilsku jeres u srednjem vijeku, a osmanskim osvajanjima islam, očuvali poseban nacionalni identitet. Najprije će biti da najveći broj današnjih Bošnjaka, potiče od slovenskih plemena (Srbi, Hrvati i drugi Sloveni) naseljenih u 7 vijeku na prostorima oko gornjeg toka rijeke Bosne. Izvori iz tog perioda prepoznaju jedino Srbe, Hrvate i neke druge malobrojnije slovenske mase. Primanjem hrišćanstva (zapadnog i istočnog) započinje diferencijacija između najveća dva plemena, srpskog i hrvatskog, dok je dio slovenske populacije bogumilske vjere svoju identifikaciju potražilo u bosanstvu tj. bošnjaštvu. U Bosni tokom srednjeg vijeka biti Srblin, Bosanac, Bošnjanin ili Bošnjak kako istorijski izvori govore, bilo je jedno te isto. Provalom Turaka (Osmanlija) krajem 15 vijeka, a pogotovo vijek kasnije nakon njihovog prodora prema sjeveru, veći dio bosanskog srednjovjekovnog plemstva da bi sačuvali stare privilegije prešlo je na islam. Na novu religiju jednako su prelazili bosanski feudalci sve tri vjere: u srednjoj Bosni katolici i bogumili, a u istočnoj Bosni, kao i na jugu u Hercegovini pravoslavni. Tokom 17 vijeka na muslimansku vjeru prešao je najveći broj pripadnika bogumilske sekte u srednjoj Bosni. Izvori govore da je ova konverzija bila uglavnom dobrovoljna, prije svega iz vjerskih razloga (mnogo sličnosti sa starom vjerom), kao i zbog olakšanog statusa muslimanskih vjernika u odnosu na katolike i pravoslavce. Takođe, bilo je i slučajeva tzv. devširme tj. nasilnog prevođenja u islam, prvo odvođenjem hrišćanskih dječaka u vojsku, a zatim vaspitavanjem u muslimanskom i osmanskom duhu (slučaj Mehmed paše Sokolovića). Daljna identifikacija sa religijom novih gospodara bila je presudna za nacionalno osjećanje i posebnost bosanskih muslimana. Islamizacija Bosanaca trajala je do 1699. godine, kada je Karlovačkim mirom Osmansko carstvo izgubilo teritorije sjeverno od Save. Od tada je u Bosnu nahrlio veliki broj islamizovanih Slovena iz Slavonije i Dalmacije. Ovi su se naselili duž Save i Une, zatim oko Prijedora, Sanskog Mosta i Kozarca, gdje ih ranije nije bilo. Muslimana je od tada u BiH bila podjednako sa ostala dva naroda zajedno, što je bio jedan od glavnih razloga da se sa njom stane. Bosna je od početka 18 vijeka kao najzapadnija regija Osmanskog carstva postala mezimica istanbulskih sultana. To je vrijeme početka konstitucije Bošnjaka, kao posebne bosanske nacije. Međutim, bosanski muslimani razlikovali su se po mnogo čemu u upravima od osmanskih Turaka, sa kojima su se miješali i time stvarali novu antropološku sliku, drugačiju od bosanskih katolika i pravoslavnih. Antropološki (fizička) gledano Bošnjaci su uistinu mješavina slovenskog i azijskog elementa, pogotovo u mjestima sa snažnijom vojnom upravom i garnizonima u kojima su bile koncentrisane vojske iz raznih osmanskih oblasti, sastavljene od raznih naroda (Čerkezi, Turci, Čečeni, Albanci). Iz Srbije za vrijeme kneza Mihaila tamošnji muslimani iseljeni su najviše u istočnu Bosnu, čime je njihov element u tom dijelu dosta osnažio. Koncentracija muslimanskog stanovništva u 19 vijeku osim u srednjoj Bosni gdje ih je bilo najviše još od prevjeravanja bogumila, bila i u zapadnoj Bosni, oko Bihaća, Cazina i Bužima (pridošlice iz hrvatsko-slavonsko-dalmatinskih krajeva) i na istoku, u Podrinju (pridošlice iz Srbije). Antropološki posmatrano po svemu se zaključuje da su Bošnjaci nacionalni konglomerat ili miješavina raznih plemena: Sloveni bogumili, Srbi pravoslavni, Hrvati katolici, azijski narodi. Dugo vremena pisali su ćirilskim pismom (stara Srbija), a turski ili arapski jezik znalo je vrlo malo Bošnjaka. Sredinom 19 vijeka listove koje su uređivali ugledni Bošnjaci pisani su ćirilicom i arapskim pismom, a tek sa dolaskom Austrougarske Monarhije bosanski muslimani usvajaju latinicu kao svoje pismo, koja se ni po čemu ne razlikuje od hrvatske latinice. U najvećem broju Bošnjaci su od svoga postanka živjeli u gradovima u kojima su se, pored vojno-policijskih i činovničkih poslova, bavili zanatstvom. I pored otpora rješenju Berlinskog kongresa 1878. godine da BiH okupira Austrougarska Monarhija, Bošnjaci su bili njeni najlojalniji podanici. BiH je u vrijeme Austrougarske Monarhije svedena u današnje okvire, a bosanski muslimani bili su ravnopravni sa druga dva naroda. Stvaranjem vještačke Bosanske nacije Benjamin Kalaj je za tu ideju pridobijao uglavnom muslimane, premda su i oni kasnijom borbom za vjersku autonomiju (vakufsko-mearifska) napustili ideju integralnog trokonfesionalnog Bosanstva. Tokom Prvog svjetskog rata Bošnjaci su bili odani vojnici Austrougarske Monarhije, da bi u Kraljevini Jugoslaviji veliki broj njih iselio u Tursku. U zemlji Srba, Hrvata i Slovenaca muslimanski intelektualci nacionalno su se opredjeljivali kao Srbi (Mehmed Spaho, političar) ili kao Hrvati (Hamdija Kreševljaković, istoričar), dok je za one manje pismene vjersko opredjeljenje bilo dovoljno. Tokom Drugog svjetskog rata BiH je postala dio Nezavisne države Hrvatske, a Bošnjaci–Hrvati muslimanske vjere. Veliki broj muslimana učestvovao je tokom rata (1941-45) u raznim vojskama: ustašama i domobranima, muslimanskoj miliciji, NOB-u, a bilo ih je čak i u četnicima. Tokom međusobnog ubijanja stradavali su od svih, a najviše od četnika u istočnoj Bosni. Odlukom AVNOJ-a BiH je definisana kao posebna socijalistička republika buduće Jugoslavije, čime je na novim osnovama konstitucija Bošnjačke posebnosti reafirmisana. Ipak, kao i ranije neki od njih osjećali su se i dalje Srbima (Meša Selimović, književnik) ili Hrvatima (Mehmedalija Mak Dizdar, književnik). Posljedni rat 1992-1995. godine Bošnjaci će dočekati kao Muslimani (sa veliko prvo slovo M). U ratu vođenom na čitavoj teritoriji BiH u kome ih je najviše stradalo, konačno je definisana i utemeljena bošnjačka nacionalna zasebnost. Bošnjaci su indoevropljani, južni Sloveni i muslimani, pišu latinicom i govore bosanskim jezikom štokavskog dijalekta. Ono čime mogu da se ponose je njihova kuhinja (razne vrste slanih i slatkih jela) zvana sofra. Većinom (90%) žive u Federaciji BiH, a procjena je da ih u čitavoj BiH ima oko 45%. Van BiH, najveći broj Bošnjaka danas živi u Raškoj (Srbija) i Sandžaku (Crna Gora), smatrajući BiH svojom matičnom zemljom.

Fahrenheit 451

tein — Mon, 23 Feb 2009 17:40:18 +0100

Film Fahrenheit 9/11 Michael Moor-a, snimljen sa jasnim ciljem i aluzijama na politiku G. W. Bush-a, kome su se 11. septembra 2001. ušunjali leteći mudžahedini u kućno dvorište i udarili na New York-škog Momu (ili Uzeira) (čitaj: Svjetski trgovački centar), ne treba dovoditi u vezu sa ovom neobičnom pričom. Osim kada je riječ o jeseni.

Naučno-fantastični film Fahrenheit 451 (F 451) režisera Francoisa Truffaut-oa iz 1966. jedini je njegov film na engleskom jeziku i prvi u boji, a priča je o imaginarnoj totalitarističkoj budućnosti u kojoj se svako posjedovanje knjiga smatra zločinom. Baziran je na futurističkom romanu Ray Bradbury-a iz 1951. godine i scenariju pisanom takođe po ovom romanu četvorke: Jean-Louis Richard-a, David Rudkin-a, Helen Scott i Francoisa Truffaut-oa. U budućnosti, po ovom romanu, ljudi se informišu jedino preko zidnih ekrana. Antiemotivni i surovi futurizam osnova je filma, u kome glavne uloge dijele Oskar Werner i Julie Christie. O. Werner, koji po svojoj uniformi više liči na vatrogasca, tumači Guy Montag-a glavnog knjigospaljivača. Intelektualno suzdržan, ovaj revnosni Vladin spaljivač pisane riječi oženjen je takođe neemotivnom i kodiranom Lindom (J. Christie), pripadnicom i pristalicom vladajućeg mišljenja Vlade i Države, dakako u nepoznatom, budućem i pretpostavljenom vremenu. Kada Montag upozna lijepu Clarissu, čija se hrabrost ogleda u daljem čitanju knjiga, to mu postaje privlačno (ili je obrnuto: knjige mu postaju privlačne zbog Clarisse) i on mora da se odluči između dvije žene, koje glumi ista glumica-Julie Christie. Clarissa u koju se Montag zaljubljuje posljednji je ostatak ljudske emocije, koja Montaga, inače odanog državnog knjigospaljivača preobraćuje u revolucionara. Emocija i ljubav aktiviraju na taj način plastičnog Montaga za spas Čovječanstva. U tom trenutku ljubav koja je nekada pokretala Čovječanstvo, kao da je sakrivena u knjigama. Zato on počinje da ih nabavlja i čita. U tom zločinačkom poduhvatu love ga bivši saborci, knjige mu spaljuju i protjeruju u egzil–koloniju gdje ljudi poput njega knjige uče na pamet, čuvajući ih za buduće generacije. Film sam gledao prvi put ranih 80-tih i izgledao mi je isto kao i danas, neobično i ludo. Istina, oduvijek su me fascinirale neobične pojave, a Fahrenheit 451 je za znatiželjnog dječaka, kasnije radoznalog mladića i danas odraslog čovjeka oduvijek bila najneobičnija filmska pojava. Film je konstrukcija imaginarnog Čovječanstva, čemu ono po svojim postupcima i delanju (ne)namjerno teži od svoga postanka, a to je u ovom slučaju mračna budućnost u kome vlada ljudsko Zlo. Danas kada saberemo (ili od živih bolje oduzmemo) sve žrtve prošlosti Svijeta koje je stvorio čovjek, sagledamo ruševine nastale zbog viših ciljeva, pobrojimo vještački izazvane bolesti, zaraze i zagađenja koja uzrokuju pustošenja, identifikujemo i lociramo ovozemaljske štetočine, Zlo istinski ima šansu da zacijelo i pobjedi. I pored sjajne ideje da knjigu naslovi temperaturnom tačkom na kojoj papir počinje da gori, aludirajući na zabranu svake pisane riječi, a time i slobodu mišljenja, ostaje nedovoljan odgovor na pitanje šta je Bradbury-a navelo da piše knjigu o asocijalnoj budućnost, koja nas nažalost nezaobilazno čeka? Prije svega treba poći od pitanja: Kako je izgledala pobjednička Evropa u vrijeme kada je Bradbury pisao F 451? Svijet predstavljen u knjizi i filmu izgleda kao jedan od varijanti totalitarnih sistema, koji su se na repertoaru 50-ih i 60-ih godina nudili kao rješenja mogućih društvenih sistema. Oba društva (zapadno i istočno) zajedničkim su snagama porazile nazi društvo, koje je poznato je, javno bacalo knjige na gomilu i spaljivalo ih. U čemu je razlika ili pak sličnost? Zapadni (SAD) liberalno-kapitalistički sistem nakon uspjeha u Drugom svjetskom ratu počivao je na desničarskom Eisenhauer-ovom republikanizmu sve do Kennedy-a. On se uistinu i ne može smatrati totalitarnim sistemom, iako je imao sporne elemente koje bi ga u nekim momentima mogli takvim okarakterisati, bar u prvim godinama iza rata. Drugi, istočni politički sistem oličen u SSSR-u bio je klasični ljevičarski totalitarizam, u kojem se knjige nisu spaljivale, ali su mnoge od njih bile zabranjene, naročito one opasne po Vladu. U SAD-u knjige se nisu zabranjivale, ali većine knjiga antikapitalističke sadržine nije bilo na tržištu. Za Bradbury-a fenomen spaljivanja bila je najvjerovatnije slijedeća faza razvoja ovih društava ili bar jednog od njih. Imaginarna slika budućeg Svijeta, predočenog u knjizi i filmu F 451 mogao bi da predstavlja i zamišljenu zemlju űbermensch-ova, u slučaju da je Adolf Hitler imao više sreće. Sasvim sigurno je da bi se knjige spaljivale kao vještice na lomači, slobodno mišljenje bilo bi zabranjeno, a nacionalni rasistički kolektivizam bio bi vladajuća ideologija. Vremenom taj bi sistem prestao sa fizičkom represijom, pošto bi ljudi živjeli po zamišljenoj projekciji. Sva čula, osjećaji među ljudima, izumrla bi u korist vođe i rasne čistote. Knjige kompromitovanog sadržaja bile bi na vrijeme žigosane i spaljene, jer višak informacija predstavljao bi stalnu opasnost za savršeni nacionalno-socijalistički sistem. Većina ovih elemenata u F 451 zastupljena je. Film F 451 gledano sa estetske strane je plastičan i drečav (čitaj: nimalo kičav), uostalom kao i većina fantastic filmskih žanrova iz toga vremena. PVC je bio na raznim probama u to vrijeme, a u design-u se to eksperimentisanje najbolje primjeti. Voštani ljudi, plastične stvari, asocijalno društvo, čista rasa, kontrolisano mišljenje, bezgrešna Vlada, kolektivizam i ograničena sloboda, koje sve redom iznenada počinje da nagriza ljubav kao najstarija i nepobjediva emocija, suština je F 451 priče. Osim toga, najubjedljivije od svega je atmosfera (zar ona i nije najbitnija?) koja vlada u filmu. Sve moje jeseni izgledaju kao u filmu i zato je F 451 ponajviše neponovljivo lud i neobičan. Većina scena odigrava se u poluoblačnoj i hladnjikavoj jeseni, što i ne treba da čudi, jer film je snimljen na jesen, 14. novembra 1966. godine. Šunjanje kamere uperene prema ogoljenom i gustom drvoredu, sivilo i muzika koja škripi i huče kao jesenji vjetar, atmosfera je koju sam prepoznao samo još jedanput-u The Ice Storm, kasnijem filmskom ostvarenju snimljenom takođe na jesen, 27. septembra 1997. godine.