<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<?xml-stylesheet href="http://www.blog.rs/styles/rss.css" type="text/css"?>
<rdf:RDF 
  xmlns:rdf="http://www.w3.org/1999/02/22-rdf-syntax-ns#" 
  xmlns="http://my.netscape.com/rdf/simple/0.9/"
>

 <channel>
  <title>My online diary</title>
  <link>http://myonlinediary.blog.rs/blog/myonlinediary</link>
  <description></description>
 </channel>
    <item>
   <title>Живи отирач</title>
   <description>&lt;p&gt;&lt;span style=&quot;font-size: small&quot;&gt;Један средовечни имигрант са Малте редовно проводи време у разним баровима у Њујорку, али увек на поду, да би могао да ужива у својој највећој страсти - да га људи газе.&amp;nbsp; Ђорђо Т. рекао је за &amp;quot;Њујорк тајмс&amp;quot; да је у тој необичној радњи уживао још од малих ногу.&amp;quot;Моји пријатељи имали су обичне дечачке снове. Једни су желели да постану лекари или астронаути, други столари, али ја сам одувек једино сањао да будем тепих! Не знам зашто.&amp;quot; И тако он сваког дана носи са собом посебан тепих који закачи за леђа (и знак &amp;quot;Згазите на тепих&amp;quot;) и, у зависности од гужве, по неколико сати проведе лежећи на поду, док случајни пролазници у чуду пролазе поред њега и понекад му испуне снове. Тако се, у поређењу са људском глупошћу, и свемир понекад чини тако мален. Али, ако ова прича има нешто да каже, онда то једино може бити ово: Сањајте, и можете бити шта год пожелите. Чак и тепих.&lt;/span&gt;&lt;/p&gt;&lt;p&gt;&lt;span style=&quot;font-size: medium&quot;&gt;&lt;strong&gt;Објављено у &amp;quot;Политикоином Забавнику&amp;quot; 20.11.2009.&lt;/strong&gt;&lt;/span&gt; &lt;/p&gt;</description>
   <link>http://myonlinediary.blog.rs/blog/myonlinediary/zanimljivosti/2009/11/21/zivi-otirac</link>
      <pubDate>, 21  2009 08:53:45 +0100</pubDate>   
  </item>
    <item>
   <title>Otvorena vrata &#039;&#039;zabranjenog grada&#039;&#039; - Sećanje princa Tomislava</title>
   <description>&lt;p class=&quot;lead&quot;&gt;&lt;strong&gt;Duže od sedam decenija, vladarske palate na najlep&amp;scaron;em brdu Beograda bile su dostupne samo odabranima. Sada su kapije prelepih zdanja otvorene i za &amp;bdquo;obične&amp;ldquo; posetioce.&lt;/strong&gt;&lt;/p&gt;&lt;p&gt;Takve demonstracije Dvorski kraljevski kompleks na Dedinju nije zapamtio. Mala grupa protestanata, naoružana motkama, kantama i transparentima, kretala se od Starog ka Belom dvoru kličući caru Etiopije, Hailu Selasiju. Protesti protiv italijanske agresije na siroma&amp;scaron;nu zemlju istočne Afrike, te 1936. godine, nisu nikoga iznenadili. Bilo ih je &amp;scaron;irom sveta i Evrope, pa čak i u samom Beogradu. Ipak, na dvoru ih niko nije očekivao. Jo&amp;scaron; manje da će ih predvoditi maloletni, ali ipak službeni kralj Jugoslavije, Petar II Karađorđević.&lt;/p&gt;&lt;p&gt;Petočlana grupa demonstranata, u kojoj je najstariji učesnik imao 13, a najmlađi svega sedam godina, nije ni slutila da demonstrira upravo ispred salona u kome se zatekao i ambasador Italije. Zgranuti diplomata je shvatio poruku, a njegov ni&amp;scaron;ta manje zbunjeni domaćin, knez namesnik Pavle Karađorđević, morao je da objasni da je reč o nevinoj dečjoj igri i običnom nesta&amp;scaron;luku. Srećom, izostala je o&amp;scaron;tra diplomatska nota, ali su svi učesnici nereda, počev od kralja Petra i njegove braće Tomislava i Andrije, pa sve do Pavlove dece, Aleksandra i Nikole, bili strogo kažnjeni: dobili su novu guvernantu koja ih je naučila da članovima kraljevske porodice nije dopu&amp;scaron;teno ono &amp;scaron;to i običnom narodu. Lekcija koju niko od njih neće zaboraviti.&lt;/p&gt;&lt;p&gt;Zahvaljujući sećanjima princa Tomislava Karađorđevića, ovo je jedna od retkih zanimljivosti sa Dvora koja je uspela da probije te&amp;scaron;ku ogradu od kovanog gvožđa i izađe u javnost. Duže od sedam decenija kraljevski kompleks je bio &amp;bdquo;zabranjeni grad&amp;quot;. Osim kralja i potonjih vladarskih glava, članova porodica, posluge i visokih državnih i partijskih funkcionera, ograđeni zabran na najlep&amp;scaron;em delu &amp;scaron;umovitog brega bio je dostupan samo odabranim gostima. Za običan svet, Dedinje je bilo i ostalo mesto tajni, nedokučive rasko&amp;scaron;i, političkih spletki i državničkih intriga.&lt;/p&gt;</description>
   <link>http://myonlinediary.blog.rs/blog/myonlinediary/zanimljivosti/2009/07/04/otvorena-vrata-zabranjenog-grada-secanje-princa-tomislava</link>
      <pubDate>, 04  2009 08:37:29 +0200</pubDate>   
  </item>
  </rdf:RDF>

