Usput

Prelazak

notsure — Sat, 05 Sep 2009 12:13:41 +0200

Nazvao sam telefonom stari broj druga koji mi više nije drug, niti živi na tom broju i adresi više od deset godina. Račnao sam da ću tim postupkom izazvati promjenu u vremenu i prostoru i na neki način stupiti u kontakt star preko deset godina sa osobom koja mi je u prošlosti bila dobar prijatelj. Znam da nisam mogao očekivati ništa više. Nisam mogao otići u prošlost i sjesti sa njim u park i popiti pivo kako smo nekada običavali. Htio sam jedino da popričam sa tom nekadašnjom osobom.

Javila mi se nepoznata žena, sa određenim starijim naglaskom, karakterističnim za muslimane koji su u ratu otišli i nakon rata se vratili, zadržali stari naglasak koji se tokom godina njihovog izbjeglištva nije mijenjao kako se to dešava sa lokalnim zajednicama, nego je postao intenzivniji, jer su bili osuđeni na boravak jednih sa drugima u stranoj zemlji.

Tokom tog nemilog ratnog perioda, porodica mog druga ušla je u posjed stana ove žene u centru grada, živjeli su tamo par godina, i bili deložirani krajem 90tih kada je ista muslimanska porodica vratila svoju imovinu. Od tada žive na drugoj adresi, sa drugim brojem telefona.

Naravno znao sam o čemu je riječ i prije nego što sam nazvao, ali sam računao da je moj postupak logičan i da ne treba bježati od mogućnosti da se desi čudo ako ja to odlučno želim.

Gospođa sa druge strane veze mi je ipak objasnila da porodica koju sam tražio ne živi više na toj adresi. Vjerovala je da nisam to neko vrijeme boravio u gradu, i da nemam kontakta sa porodicom koja je tu živjela za vrijeme njenog izbjeglištva, pa vjerovatno zbog toga nisam upućen. Nisam je razuvjeravao. Uputila me na broj informacija, gdje bih mogao saznati njihov novi broj i adresu.

Završili smo konverzaciju, a ja sam još više htio da probam izmijeniti realnost svojom odlučnošću. Riješio sam da prihvatim vjerovanje gospođe da nisam bio tu više od deset godina i trebalo je sada da se ubijedim u to. Mislio sam da nije dovoljno da ljudi sami vjeruju da mogu nešto izvanredno uraditi, mislio sam sam da je potrebno da i drugi vjeruju u isto da bi bilo moguće. Za sada, pored mene, u istinitost moje verzije vjeruje i gospođa sa starog broja mog druga. Naravno naivno, ne znajući u stvari za moj plan.

Počeo sam da brišem sjećanja iz tih deset godina, proglašavajući ih pukim maštanjima, umnom dokolicom i snovima. Pravio sam u glavi jednu alternativnu prošlost u kojoj sam od 1999. godine boravio u češkoj, u gradu Višehradu, gdje sam završavao fakultet i pravio svoje prve korake u karijeri, zaposlivši se itd. Trebalo mi je par dana da sve to smislim i prihvatim.

Sada sam bio ubijeđen da znam da sam došao u stari kraj na godišnji odmor, da posjetim rodbinu i neke prijatelje. Isto tako sam znao da više ne živim u Višehradu, nego da sam se preselio u Prag i da imam bolji posao. Takođe mi je bilo vidljivo kao bilo šta što je činjenica - moja adresa boravka, izgled mog praškog naselja, mojih prijatelja i poznanika u stranoj zemlji te izgled ulica kojima se krećem kad idem na posao.

Nazvao sam stari broj mog nekadašnjeg druga. Javila mi se na telefon ista gospođa. Pitala me je da li sam isti onaj koji je zvao prije neki dan, i ako jesam da nije u redu da je uznemiravam. Objasnio sam joj ko sam i odakle. Ispričala mi je istu priču kao i prošli put. Sada sam znao da ona zna ko sam i znao sam da vjeruje da je to istina. Postupio sam onako kako mi je rekla. Nazvao sam informacije i tražio novi broj.

Nisam se usudio da zovem. Znao sam da nije dovoljno da nas dvoje vjerujemo u alternativnu projekciju moje prošlosti da bi onda bila realna. Morao sam nekako u to ubijediti i ostatak svijeta.

U nedelju naveče, nakon vikenda razmišljanja u osami, sjeo sam u autobus i vratio se kući u Češku. Bližio sam kraj godišnjeg odmora, i morao sam se vratiti na posao u srijedu. Nisam se uspio vidio sa nekim starim drugovima, ali vjerujem da ću ih vidjeti sljedeći put kad budem došao u stari kraj.

Sa strane...

notsure — Fri, 04 Sep 2009 19:04:32 +0200

Vozeći se imam razne tripove, gledam vozače drugih auta, njihovo ponašanje u saobraćaju, koncentrisanje ili nerviranje oko istog, humor u autima, prolaznike, rekreativce, porodice sa malom djecom, polu-porodice bez jednog člana, mlade majke u seksi izdanjima, mlade majke u ne seksi izdanjima, bicikliste, penzionere, pse, mačke, vrane, kese što lete sa strane, kese što lete ispod auta, falične svjetlosne grupe na zadnjim farovima što ih je loši autoelektričar još lošije spojio pa rikverc svjetla rade stalno, problem na relejima pa žmigavci rade brže. Gledam vrijeme. Gledam oblake tamo gdje mi to omogućava urbanistički plan koji je predvidio niže zgrade, horizont na istočnom tranzitu u predvečerje. Na raskrsnicama čekajući crveno da prođe, gledam da li mene gledaju isto tako, gledam fobičare koji okreću glave, gledam mlade djevojke koje se boje da će ih moja pojava ugroziti, mlade djevojke koje ne kontaju prethodno pa gledaju u mom pravcu sa interesovanjem, starce koje ne zanima moje postojanje i konstantno pilje u semafor čekajući da izvrše jedinu pretpostavljenu radnju tj. da pokrenu auto na pojavi zelenog, bez obzira koliko dugo ja gledao u njih. Gledam seljačine i nasilnike koji vire ili iz dobro napucanih auta ili iz raspada starih 30 godina.

Obično nabijem slušalice pošto mi je kasetofon umro. Nekad me gledaju čudno što imam slušalice, nekad babe nešto gestikuliraju kao da im to smeta.. Rijetko kombinujem slušalice i cvike, iako me sunce prži po oku. Kontam ili jedno ili drugo, kontam da je previše da stavim oboje.

Nekad slušam pank, pa se zabijam u auta ispred sebe. Plaćam kazne i odštete... Nekad se zabiju u mene čitajući sms... Tu je važno "na frku" izbiti što je moguće više para.

Obično stižem na odredišta pun utisaka. Svakodnevna vožnja zna biti zanimljiva...

prvi post

notsure — Mon, 03 Aug 2009 19:23:35 +0200

Poštovanje, dobar dan, kako je ...

Iako mi je ovo prvi post (kako već stoji u naslovu), neću previše riječi i vremena trošiti na uvod. Ovde sam došao da izbacim sranja iz glave, koja mi se nakupljaju u periodima kada sam gladan i nezadovoljan okolinom. Kao prije neko veče. Otišao sam na Ex-Yu rocks mini-festival, koji se održava u jednom selu kraj Banja Luke.

Stajao sam i pio pivo, gledao na stejdž kako neki dečkići iz Mostara ili odakle već, lupaju neki eksperimental sa dubokim i sporim ritmom, praćeno laserima koji su u biti bili i najzamiljiviji dio čitave predstave. Ekipa ispred stejdža visokog oko 2 metra lagano đuska budući da ritam dopušta samo lagano đuskanje. Lik kraj mene šizi sam, pukotina neka, čitavo vrijeme vodi uzbudljivu konverzaciju sa ovima na stejdžu : pojačaj, tooo, jeeeeaah... i sl. Prolaze mladci i mladice, parovi se svađaju, a ima i sretnih, ima i stupidnih gdje cura vuče momka kog boli kurac za svim tim al joj ugađa da ga ne ostavi...

Pozdravljam se sa ljudima koje znam, i koje nisam vidio tisuću godina jer sam prekinuo odnos sa civilizacijom te se pojavljujem sa vremena na vrijeme i tada pozdravljam. Smiling and waveing...

E sve je to jedna velika laž.

To je bio prvi dan tog mini-festivala. Prvi dan gostovao je grupoid Dubioza kolektiv iz Sarajeva, oni neoliberalni, new age Rage Against the Machine... Slučajno, gostovao je nadomak Banja Luke pa je basista (ili bubanjar) dobio flašu u glavu, te su nedugo zatim prekinuli svirku.

Ne čudi me... Čuo sam da je ta grupa prije par godina na Exitu zahtijevala minut šutnje za žrtve Srebrenice, pa su popljuvani. Puno su očekivali od sela nadomak BL. Ili je to poenta čitava?

E to je već čisto sranje.

Sutradan, prijateljica koja je bila tu na tom mini-festu. Dođe naveče na pivo i reče da se isfurala zbog tog nemilog događaja. Istu priču sam čuo dva sata ranije od lika koji radi u opštini, dok sam gledao srbija-španija vaterpolo finale.

Srbi u banjaluci su pojeftinili.

Mislim, koga boli kurac za dubiozu kolektiv. Nek su im bacili flašu u basistu. Ajmo malo glavu gore...

Zaključak

Pomodan je evropski duh. Liberalizam toliko ulazi u mladi naraštaj inteligencije ovde. Sve ono što za vrijeme srednje škole nisu uspjeli da dokažu obačeći se fuš, darkeri darkerke, emoi emotivke, urbani ljudi i tako dalje. Sad su napokon stali na noge sa pojavom ideologije slobode sa krilaticom - to je moj život.

Možda. Opet kažem, Bon Jovi je pjevao o tome, ne vidim zašto to ne bi bilo prihvatljivo u Krupi na Vrbasu pokraj Banja Luke.

Elem. Sve što nisu uspjeli dokazati mladalačkim odstupanjem od forme, sada veoma dobro dokazaju upadajući totalno u formu. Generacija retardira. I to jednostavnim prihvatanjem.

Prihvatanje. Prihvatanje toga da je peak slobode to što ću imati za prijatelja geja, napušiti se, razmišljati evropski - slobodno, raditi u NVO sektoru, otići na kontraverzan koncerta gdje grupa pjeva protiv tvojih, samo zato što to nije po volji većini (zašto?), je čisto sranje i laž. Naivno, previše.

Problem je dublji. Problem je u opštem serviranju govana na sto. Kada ih toliko ima, i toliko različitih, pa možemo svašta probati zar ne?

U svijetu opšte medijske manipulacije, mladi um sklon buntovništvu kroz istoriju pa tako i danas, pronalazi iskorak u svom razmišljanju - odabirom odjeće? ziherica? kulture na koju će da se loži? odabirom seksualnog opredjeljenja? ... sve samo serviranje ... give me a fuckin break, pa ovo je idiotizam.

A glupi ljudi, idioti, sve što vide na TV-u, na jeftinim serijama, copy/paste u svoj rodni kraj. Pa nek te ne prihvataju, primitivci... Postaćeš mučenik ničega. Wow.

ne da mi se više...