Prostorija mojih snova

Ljubavi moja...

I vrijeme je postalo nebitno za ono što je u srcu. Ne donosi ni olakšanje ni udaljenje, baš naprotiv. Kažu da su daljina i vrijeme za ljubav isto što i vjetar za vatru. Malu gasi a veliku rasplamsava.

Ne umijem objasniti taj osjećaj u grudima, ne samo kad si tu nego i kad si daleko kilometrima i kad ti ne čujem glas i ne znam gdje si ni šta radiš. Ne prestaje taj osjećaj bliskosti i privrženosti, tvoja sam i kad ti nisam u zagrljaju, i kad si tužan, i kad si ljut, neraspoložen.

A volim način na koji rješavamo probleme, kompromis koji lako pronađemo, ton glasa i riječi kojima pokazujemo da poštujemo jedno drugo i onda kad se razilazimo u mišljenju. I upravo zato mi je teško kad znam da moram da te se odreknem a nemam snage za to.

Tražiš u mojim očima potvrdu da ću se boriti za nas, da ću ostati sa tobom dok god nas dvoje to želimo a ne dok drugi žele, i pronalaziš je. Ali, to je zapravo samo potvrda da te volim i da ću ti biti odana dok god je ljubav u meni ali ne i da imam snage da idem dalje onako kako nemam pravo sa tobom sa idem.

I ne znaš koliko peče dodir tvojih usana na mom licu. Koliko suza sam progutala da tebi ne bih otežavala i da se ne bi osjećao krivim za ono što ne možeš promjeniti. Ne znaš koliko mi je teško svaki put kad spustim slušalicu i shvatim da je ljubav već pustila korijene u našim srcima a da ja ne mogu, a moram, boriti se protiv toga...

"Posle toliko godina imam prava bar da se predam,

da se Bogu zamerim ali nikom tebe da ne dam...

Na mestu gde su bile ruke tvoje,

pale su reči i zadnje odbrane moje,

ko nađe te posle mene da mi sreću kvari

nek' nosi sve moje tuge k'o svoje stvari

samo nek' te ne voli bar dok te ja ne prebolim..."

Dar ili kazna!?

Sjela sam sa namjerom da pišem o jednim plavim očima iz prošlosti koje me u noćas, u snu gledaše i za kojima srce jače zalupa i danas, godinama poslije.

Ali, prošlost je prošlost i valjda ima značenje samo na trenutak. Prava istina je da, započinjući priču o njemu, misli mi ne dozvoliše da je i nastavim. Neka pjesma, prave riječi me pogodiše pravo u srce i, sa sjetom pomislih kako volim onog koga ne bih smjela da volim, kako tjeram sebe da mislim na nekog drugog, kako se ubjeđujem da sam u zabludi. A zapravo mi oči zasuze kad pomislim koliko toga nas dijeli i koliko će nam borbe biti potrebno da dobijemo ono što želimo.

Ponekad pomislim da nas upravo to zabranjeno voće privlači ali, valjda bi do sad prošlo. Zamišljam kako bi sve izgledalo u normalnim okolnostima i da li bih i dalje osjećala isto. I ne mogu da se zamislim bez njega. Mogu izdržati da ga sedmicama ne vidim ali ne mogu podnijeti da ga zauvjek izgubim.

Zamislim jedan običan dan obične porodice u običnoj kući. I ne osjećam ništa. Ali, kad zamislim da sve to mogu podijeliti sa njim, osjećam toplinu u duši, neki neobjašnjiv mir, spokoj i ushićenje, istovremeno.

Mnogo hrabrosti i strpljenja ulažemo da bismo bili zajedno. Možda nećemo uspjeti, neke ljude ćemo povrijediti, neke razočarati i moramo se nositi sa tim. Težak je to teret ali kad bih ga se odrekla, ostala bih bez dijela sebe. Zato ću ga nositi dok me sasvim ne obori...

"Ne mogu da se setim ni ulice, ni broja,

ni godine, ni trena,

ni kako sam, ni zašto

krenula za tobom kao opijena...

I šta je prava istina,

dal' si mi porok il' si mi sudbina,

dar ili kazna,

možda je bolje da ne saznam... "

Šta znači uspjeti u životu!?

Sumiram svoje "uspjehe" i mogu reći da sam zadovoljna onim što sam postigla iako sam, prije nekoliko godina, zamišljala da će sve biti drugačije, bolje od ovog što sad imam. Ipak, gledajući svijet oko sebe, svoje drugarice, ljude koji ostaju bez posla i nemaju krov nad glavom, treba da šutim i budem sretna jer imam više od prosječne djevojke mojih godina.

Ipak, ma koliko bila uspješna u poslovnom smislu, ne bih sebe smatrala sretnom ako ne bih zasnovala porodicu sa čovjekom koga volim i ako na taj način ne bih bila ispunjena.

Male stvari me raduju, kao što je ovaj predivni dan, kao što su izleti sa drugaricama, beskrajne priče na istu temu, pogled i lijepa riječ nekog ko mi je srcu drag.

To što imam dobar posao samo mi podiže samopouzdanje i čini samostalnijom ali nikako ne može da ispuni srce onom radošću kojom je ispuni saznanje da imam kome da poklonim ljubav...

I kao što Džej kaže: "Uspeo sam u životu, tako misle svi, uspeo sam al' gde si mi ti?"

Nema naslova, samo nabacane misli

Nedostaje mi ljeto. Proljeće. Lijepo vrijeme, zapravo. Možda sam jedna od rijetkih koja voli i kišu i snijeg ali sunce je ipak neprikosnoven faktor mog dobrog raspoloženja.

Danas nije dobro. A nije tome krivo vrijeme. Kriva sam sama sebi što dopuštam da mi dan prođe uzalud, što knjigu uzmem u ruke samo kad mi zasmeta na mjestu na kojem se našla, što jedva čekam da prođe bolovanje i počnem da radim. Eto, dokle je došla moja nervoza. Kome još posao nedostaje!?

Prije četiri godine počela sam pisati svoj prvi blog. Tu sam se pronašla, stekla neke prijatelje sa kojima sam i dan-danas u kontaktu. Tu sam, baš kao i u ovom postu, istresala svu negativnu energiju, suočavala se sa istinama, preispitivala samu sebe. Nalazila sam mir i bijeg od svakodnevnice. Međutim, nakon dvije godine, nemogućnošću administratora da nastavi sa održavanjem blog servisa, nestalo je sve. Svi tekstovi, pjesme, radosti i jadikovke. Danas na toj adresi stoji važno obavještenje o prestanku rada do daljneg...

Zahvaljujući čuvenom facebook-u, naša mala blog zajednica je uspjela koliko-toliko da se ponovo okupi, neki su otvorili nove blogove na nekim drugim blogerskim zajednicama ali to više nije bilo to. Kao da je ostala praznina koja ne može da se ispuni u tuđim domovima. I ja sam pokušavala ali nije išlo.

A sada sam ovdje. I moram priznati, sviđa mi se. Nakon dužeg vremena, osjećam se kao kod kuće. Osjećam da mogu reći ono što želim i da imam šta pročitati tamo gdje, slučajno ili namjerno, zalutam. Možda su neki od vas upravo oni koje sam nekada voljela čitati.

I bolje mi je da se ne osvrćem na početak posta koji nema ama baš nikakve veze sa ovim što pišem. U tome, valjda, i jeste suština.

Sad idem da učim... :)))

Zdrav čovjek ima 1000 želja...

Kako olako shvatamo svaku našu sposobnost pa makar to bilo i pomicanje malog prsta. Nije da nam nije Bogom dato i naše tijelo i duh ali to ne znači da ih trebamo uzimati zdravo za gotovo.

Do prije 14 dana sam trčala niz stepenice, preskačući po dvije i nisam se obazirala na upozorenja. Mislila sam, oduvijek tako skačem i šta će mi se desiti. Ništa mi se i nije desilo, bar ne na stepenicama. Desilo se u dvorištu, na čistom betonu, bez ikakvih prepreka. Trenutak nepažnje i pad. I uganuće gležnja.

Do tada nisam shvatala koliko znači svaki korak koji mogu napraviti. Koliko sam sretna što mogu sama sebi sipati čašu vode, spremiti jelo ili jednostavno, kretati se. I dok je sve trajalo, govorila sam da ću od sada drugačije postupati. Da ću više cijeniti sve što imam, da ću primjećivati i ono što se podrazumjeva. Toliko toga sam sebi obećala.

Ali, čovjek k'o čovjek!!! Sa prvim koracima, kao da sam zaboravila koliko sam sretna i već se žalim na ono što je potpuno nebitno kad nisi zdrav.

I u prilog ovome, čula sam jednu pametnu u jednoj kineskoj seriji: "Bolest ne liječi ljekar već pacijent vodeći računa o sebi".

Put kojim idem

Ako krenemo svi istim putem, moramo li završiti na istom mjestu!? Želim da vjerujem da nije tako. Želim jer idem putem koji, po opšteprihvaćenom mišljenu, nema kraja. Ili, u najboljem slučaju, srlja u provaliju iz koje možda i možeš da se izvučeš.

Možda sam mogla izabrati i neki drugi put ili makar nastaviti onim kojim sam krenula. Poslije dužeg vremena, odlučila sam poslušati srce. Nije da nisam razmišljala. Jesam, i više nego što je normalno. Onda sam, u želji da smirim haos u svojoj glavi, odlučila da pratim osjećaj.

Mislim da sam satkana od osjećaja i intuicije. Ne samo da sam krenula tamo odakle me je razum vraćao nego sam, sigurna u ono čemu idem, napustila jedno sigurno gnijezdo koje nije ispunjavalo moje srce niti me je činilo sretnom.

I kad bih ponovo birala, isto bih uradila.

Zapravo, nije da želim da vjerujem, nego ja zaista vjerujem da nisu svi putevi istog kraja. Ako nema raskrsnica na njima, imaju sporedni putevi. Ako nema ni njih, onaj ko stvarno želi, preći će polja i planine da stigne tamo gdje mu je srcu dom...

"Anđele moj, ne ljuti se,

kako sam mogao da znam

da ću te sresti konačno..."

Život sa tobom...

Znam ja šta dobijam a šta gubim sa tobom. Znam koliko će biti trnovita staza kojom ćemo ići. Znam koliko ću suza proliti zbog života sa tobom. Znam koliko ljudi će mi okrenuti leđa i neće razumjeti moju odluku.

Možda ću nekada i sama zažaliti, vjerujući da bi negdje tamo bilo bolje. Ali makar ću znati da sam se za tebe odlučila zato što te volim i što istinski želim da ti posvetim pažnju, ljubav i razumjevanje.

To što ću sa tobom dobiti mnogo je više od onog što ću izgubiti jer tvoje prisustvo ispunjava svaku prazninu u mom životu. Trnje kroz koje ćemo proći, biće nam podsjetnik da čuvamo ljubav. A ljudi... ne trebaju mi ljudi, trebaju mi prijatelji koji će u svakom slučaju ostati tu.

I razum i srce te dozivaju i prihvataju. Rizik koji ćemo ponijeti je jednak riziku koji nose svi parovi koji se odlučuju na neki ozbiljniji korak i zato ne želim misliti šta će biti sutra.

Noćna mora

Često sanjam ruke koje stežu moje tijelo, neku moćnu silu koja onemogućava da se pokrenem i da pustim glas.

Svjesna svega, ne uspijevam dozvati u pomoć. Prepuštena sama sebi, molim se da se probudim i da prestane ta mora koja je tako stvarna. Pokušavam ustati ali ne ide. Tjelo se paralizovalo, predalo se toj neumoljivoj ruci koja i dalje steže i ne pušta.Glasa ne mogu pustiti, počinje da me plaši sjena na zidu...

Odjednom se budim u znoju, preplašena i sama... I ne usudim se ponovo zaspati...

Ulazak u prostoriju snova...

Početak je uvijek najteži!!! Pa makar to bilo i pisanje bloga.

Postoji u meni neka potreba da podjelim svoje unutrašnje nemire i skrivene radosti sa nepoznatim licima, nekim ko me neće ni osuđivati ni podržavati, nekim ko će samo slušati i saosjećati.

Postoji potreba da slažem beskrajne redove rečenica bez ikakvog smisla i logike onom ko gleda sa strane.

Zato sam došla ovdje i zatvaram vrata svakodnevnice a otvaram prozore mašte... Bar dok sam tu...