Svaki dan je
izazov
reći svakom: Zdravo , Kako ste? , Dobar dan .
Svaki dan je
izazov.
Ne zatvoriti, zamandaliti,
zazidati prozore, vrata
i zaključati
se u stan.
Svaki dan
dizati nebo na leđa
da bi sa nekim
negde, nekad
mogao da ga
gledaš.
Vaditi blage
reči iz praznih vreća,
osmehe ispod
natmurenih...
Vlast i vlastodršci moraju
u svojoj
privatnosti i tišini
da veruju u
opravdanost svoje uloge suca
da bi se
igrali bogova po prašini
jer veruju, i
bogati veruju.
Al’ samo
svojim slobodnim ustima
i za opšte
dobro smeraju
da red uvedu
lancima.
Iz jaja
progresa- ništa
sem dobrih...
Smej se dok te golica Aca,
kikoći se dok te gnjavi Milena,
prevlači prste preko njihovih
lica,
naslućuj izgovor njihovih
imena, nauči reči, nauči mama , tata ;
da iz cucle piješ nauči,
pokaži nama, starcima, kako se
sve veselo shvata,
kako se lako uči.
Žuri da hodaš, stremi ka gore
mozgajući gde...
Mene je nekada lovila sreća!!!
Al’ ne bih lud pa da se dam;
od svega meni je sujeta veća,
nasrecniji sam
kada sam sâm.
Bežao sam, otimao se, nisam se dao;
da sreća me juri nisam ni znao.
Al’, avaj, srećnik, padoh u njene šake!
Rekoh tad joj par otužnih, ružnih reči,
kako sreća nema
ka...
Starački
prsti , hrapavi ,debeli
kroz
usnule ravni virtuozno plove,
prave
sve što nam podsvest poželi,
i
ove noći prave nam snove.
Snovi
se prave od žice i vune
stegnu
li jako, pucaće strune ,
olabave
li, izdaće žica,
zaljuljaće
svet od pahuljica.
Pa mora grbinu svoju da krivi,
na...
Ringišpil
ogledala oko mene,
ganja me sopstveni lik,
progone me moje sene,
svaki progutan krik.
Tu negde i ona kroči,
kazna svakog mog zločina,
vidljiva samo za moje oči,
ne dâ da odem na počinak.
Ganja me moj dželat da stalno ločem,
nema dama više za moj špil,
pa...
Pesmo, gde si
mi rasla?
Tugo, šta te
je stvorilo?
Ozbiljnosti, što
si mi s licem srasla?
Osmesi, gde
ste? Šta vas umorilo?
Starke matore,
gde su vam koraci?
Tužne oči, kapci, dignite pogled
da me nosite
nebu, gde ste oblaci?
Broja telefona
njenog, kako je redosled?
Jer zvao bih
je, ne što moram, već...
Penjao se jedan puž uz bukvu
jer mu je stvarno bilo dosta
da sluša kako je penjanje puža uz bukvu
isto što i traljava, kilava, ćorava posla.
I
penjao se on tako uz bukvu
ne obazirući se na svoju muku
dok se nije
umorio pa na tren stao-
i obazreo se na svoju muku-
da nema ruku!
Odmah je, zatim, na...
Da nije nje,
ne bih umeo,
ne bih znao da ne znam gde
prestaje,
gde prestajem.
Da nije nje,
ne bih težio,
ne bih želeo da ne želim da
budem sam,
da bude sama.
Da nije nje,
osmesi ne bi isplivavali iz
talasa mojih bora.
Da nije nje,
zime bi mi bile i proleća, i
leta, i jeseni.
Da nije nje,...
Nisi ti, draga, laka,
nego ja kraj tebe umem da letim,
narastu mi krila usred koraka
u trenu kad te se setim.
Znam u tvojim očima strah
u trenu kada se javi,
nisi ti laka kad daš se odmah,
nego je trenutak pravi,
na šta pitanje tvoje-
da li je rano sebe mi dati.
Jedino pravo pitanje je
da li ćes me...
Ne znam gde ljubav večna se krije, znam gde se
prolazne gnezde. Onom ko sunca
video nije, njemu su sunce
zvezde. No ne sijaju više
kao što su sjale, sve manje za
me mirisan je taj gaj; možda su dale
što su imale, pa sad iščekuju
kraj? Zvezde što
sunce mi behu sad su zvezde što
mi se gase, čim se...
Svira muzika veselja,
prostoriju puni medni žamor i dah ljudi,
preliv vazduha curi preko želja,
beži
pred nezajažljivim prstima bludnim.
Kolena
brzih koraka jure mu kroz vidokrug,
šaka-svraka
mu nasrće na sjaj ča š e,
da odvozi još neki poslednji krug,
na putu za alkoholne dugoprugaše....
U parku sedi dečak plavi
i
gleda, kuću prave mravi.
Vredni, mali, svi crni,
preplanuli, zdravi;
Neki
s krilima, neki ćelavi
i
rade i rade kao mravi
i
svaki od njih negde hrli–
Mravi, mravi, mravi.
Mravi u travi,
mravi na mrvi;
mravi k’o mravi, skroz šašavi,
nose
za njih preteške...
Kod nas u kući je mračno
krenuvši od “dobrodošli” otirača,
pa kroz ulazna vrata
koja su takodje mračna.
Na početku tmuran je hodnik,
pravo je dnevna soba,
desno je kupatilo.
I sveprisutna teskoba.
Iz dnevne sobe, levo,
kuhinja je u tami,
tu retko kad jedemo,
tada jedemo sami....
Mali, baci
pet! Zdravo,
Kako se zoves?
Šta se radi?
Koliko godina
imaš, znas? Bravo!
Napredni ste, vi,
današnji mladi.
Da vidim, je l’
imaš mišicu jaku.
Je l’ imaš
seku? Je l’ imaš batu?
Hoćes da slušaš deku i baku?
Nećes da
slušaš...
Sumrak
teškog daha dušu joj upek'o,
oteti znoj s cele nje lije,
s
ranjivog bića što krije se meko.
U motici, u ruci, ispod šamije
gviri grubi dlan iznad pogleda.
Samo nada zuri pod crnu dugu,
vreme opet mira joj ne da,
opet gazi pokornu slugu.
Debljaju bore, kopa pogurena,...
Maja je bila ovde.
Po
mirisu znam.
I
po prevrtanju i nesanici kada ode
i
ostanem sam.
Maja
je bila
i nije htela da ostane da spava.
Šupljeg me ostavila.
Jastuk gužva prazna glava
i sporo prodje noć, prodju noći,
sve sporo prodje
dok cekam da li ce doći.
Dok opet ne dodje.
Krenulo da plače mače,
tuguje, vrišti, cmizdri i skače;
krenulo jedno malo, pufnasto,
najmanje mače
na sav glas da se jada svima.
Jada se mače i svaki obrok
preskače
Kaže, neće da se hrani miševima!
Aman, mama, aman, tata,
aman ljudi, izvinite, mačke –aman!!!
Da li je moguće, stvarno moguće...
Zlatni, udobni okovi žuljaju mi članke
pa ćutim iako
bih želeo da podignem glas
u znak pobune
mili moji,
nadam se, u
ime svih nas.
Nas što život
u niskom letu trošimo
da bi drugi
iznad nas leteli,
što u nebo
dugo nismo gledali
jer ga se nismo
ni setili.
Što su nas
naučili da...
Ja sam čovek odrasli
sa vremenom ozbiljnim radnim,
jeste da mi zubi još nisu
porasli
al’ radim, glockam sve kada
ogladnim.
Jeste, ozbiljan sam, pre svega,
molim
iako često me svi presvlače
pa sevam na sve dupencetom
golim
i
često kmečim, vrištim i plačem.
Već godinu dana se manekenstvom...
Najbolje drvo,
bez dilema
je ono drvo
kog više nema.
U šumi drvo je
palo.
Za drvo previše,
za šumu malo.
Krošnje su
plakale, tugovale
šuštale, kukale,
pesme spevavale;
baš sa tim drvom su najviše drugovale,
od njega su se
padu najmanje nadale....
Jesu li umrli
ideali mladalački,
jesmo li svi
postali ubice?
Nema više
igrački-plački,
pobednik-
poraženi, isto je lice.
Budući
sportisti, naučnici, umetnici,
pojave što
večno ostaće mlade,
izgubile se,
nestale u životnoj bici
i sa sobom ponele sve naše nade.
Prazne me isprazne
poput kazne,
platim im poneki
stih,
odležim ih,
poklonim usne
dečačke
i setan pogled
i igramo se miša i mačke
u nedogled.
Dahom ih mesto vatre palim,
telom mesto krila skrivam,
čula nanovo i nanovo varam,
sve veruju da sam baš divan.
Posle se loše, trulo...
Samo sam podigao obrve
u blagom luku iznenađenja.
Otšla je draga.
Bez zbogom ili doviđenja.
Išcekujem je gledajući u
daljinu,
vetar me miluje k’o kosa njena.
Otišla je uz tišinu.
Bez izvini ili doviđenja.
Bila mi je vrsta staklenog zvona i štita
od sveta punog budala...
Počeo si da hodaš sam,
verovatno
sad i iz čaše piješ,
ne bi me iznenadilo da za koji
dan
počnes zbog devojčica da se
biješ.
Pretpostavljam da mnogo reči
već znaš,
Ti, bucmast, skoro već metar
veliki mali
i još znaš da se oduševljavaš
više no što...