kad sat zazvoni na kuli sred begove dzamije ja sicu sicu do baste satro sljive da poberem ti uzmi ibrik srebrn ibrik...
Prstima hodam po tebi, prst po prst, toplinu svoga srca slažem. Ležiš kraj mene, u jezeru tvoga oka drhti...
Ove noći spavaju u meni polja, a sa neba tvoga zlatnog tijela, u blagoj magli dolijeću ptice, jedna po jedna, uzdišu...
Kad me pitaš zašto te volim I tvoje se lijepe obrve namršte i osmjeh ti vidim na licu kao da se duga poslije...
Na jastuku tvoj san kosa rasuta svuda po meni lice blaženo ti spava u zjenicama mojim. A samo duša...
Kada razgovaram sa Tobom i običan pozdrav postaje poezija, ili bar naslov pesme. Beskrajni mir Tvoga bića pronalazi...
Posalji mi poljubac na kapima kise Neka se njezno spuste na moje usne I dozvole da ih upijem Ja cu znati da si to ti...
Voleo bih da mogu svu ljubav da ti prenesem, taj oblak beskrajne čežnje i nežnosti i topline... Da se duž zlatnih...
Voleo bih da mogu da ti dotaknem lice... Da te usnama svojim toplo osetim žudim... Da talasava vatra u dubinama...
O, da mi je nešto pa da budem reka, Pa da tečem ispred tvoje kuće male; Pevajući tebi, da razbijem...