Rekli su mi da Nedodjija ne postoji... O kakvo bolno prskanje realizmom i gluposcu... Naravno da postoji,evo je tu kad se okrenem oko...
Nekad me zagolica strah da ce vecnost da nam se raspadne i uplasis me kad pomislim da pozelis da vise nema mog odraza u...
Gdje god da spustim kofere tebi pozelim "dobar dan" i ne procitam "Mali princ" da dodje mi na oci...
Jel ja to sebe samu zavaravam ovim nekim recinicama? Ocekujem li nesto? Mozda uvek previse od pogresnih, a malo od bitnih,...
Drhtava senka kao da mazi svu moju sminku na polici...Plamen se poigrava i prelece sa kutijice preko ruza na drugu...
Uvek kad mi se dusa pretrpa osecanjima i imam potrebu da ih izbacim kroz tastaturu ja sednem za kompjutercic resena da ispisem...
Ovih dana po medijama , tek onako ,cini mi se u zatisju, se govori o svratistu za decu ulice,decu koja zive kao da odgovaraju...
Tragom tvoje izmisljene senke gazim tlo pod sobom i pravim se da osecam dodir tvoj na svom ramenu... Onaj dodir koji nikad nisam...